Na zidovima unutarnjeg dijela crkve bile su pričvršćene (obješene) slike križnog puta, jednoobraznih okvira, nad kojima je bio križić. Kod zvonika koji je bio u unutrašnjosti crkve, bio je kor po cijeloj širini crkve. Na središtu kora bile su trodjelne orgulje na mijeh. Iza orgulja nalazila se užad, koja je kroz strop povezivala
tri zvona: veliko, srednje i malo. Za malo, zvono narod je običavao reći "dječje".
Na završnom dijelu zvonika bila su ugrađena
četiri sata, označena rimskim brojevima. Pune satove otkucavalo je veliko zvono, a polusate otkucavalo je srednje zvono. Crkva je imala krovište od lima zaštićeno uljenom bojom.
U Prvom svjetskom ratu sa crkve Sv. Nikole skinuta su zvona i otpremljena u topionicu željeza radi izrade topova, a za potrebe austro-ugarske vojske.
Crkva Sv. Nikole dobila je nova zvona godine 1924./1925. od darovatelja Amerikanaca, domaćih sinova udbinskoga kraja:
Rubčić Mile (Žutan), Rosandić Nikola (Nidžan) i Kovačić Mile. |
Zvona su kupljena u Zagrebu i željeznicom dopremljena do postaje u Lovincu. Iz željezničke postaje u Lovincu, zvona su kolima i konjskom zapregom od četiri konja dovezena u Udbinu.
U znak zahvalnosti darovateljima zvona kod zapadnih ulaznih vrata u crkvu, s lijeve strane, ugrađena je ploča od crnog mramora dimenzije 0,50 x 0,40 metara, u visini očiju. Na ploči su ispisana imena kako sam naveo.
Ploča je bila ugrađena u žbuku zida crkve. Vanjska površina fasade crkve bila je grubo ožbukana do tornja. Na istočnoj strani crkve (oltarski prostor) bila je škarpa od suhoga zida iz obrađenog kamena, visine do 2,5 metara. Iznad škarpe bio je pješački put u pravcu Podudbine. Iznad crkve Sv. Nikole i ovog puta bio je
sudački stan zvan "kvartir", približnih dimenzija prema katastarskoj mapi 18 x 8 m, s podrumom i visokim prizemljem te krovištem na četiri vode pokrivenim limom.
Zgrada je izgrađena prije 1874. godine. Oko zgrade bili su lijepo izrasli borovi.
Kvartirska zgrada nalazila se u podnožju turske tvrđave Gradine. Pretpostavlja se da je kamen tvrđave Gradina korišten za zidanje crkve i kvartira. Sa sjeverne i južne strane crkve bio je ledinasti plato. Ispod ovog platoa bio je suhi zid koji je odvajao veliki vrt plovanije. Vrt je bio niži od platoa za 2,5 m. Visinski pokos između platoa crkve i vrta obrastao je grmljem i bazgom. Površina vrta bila je oko 500 čhv, zemlja vrta mogla bi se svrstati u drugu klasu.
Ispred južne strane crkve Sv. Nikole bilo je "
kolište" velike površine, koje se povezivalo s prometnicom kroz Udbinu. Nasred kolišta bila je ogromna lipa prsnog presjeka oko 0,90 m.
Oko lipe nalazila se kružna jelova klupa, koja je služila našim bakama i djedovima da predahnu i odmore noge. Zašto se prostor ispred crkve Sv. Nikole zvao kolište?
Na tom prostoru, poslije odslužene svete mise okupljale su se djevojke i momci (dičaci i cure),
uhvatili bi se u kolo, pa uz pjesmu i igru kola doživljavali veselje i radost mladosti; buđenje simpatija i poznanstava. Slika je bila životopisna, utoliko što je odražavala svu čvrstoću i zdravlje koje je zračilo iz rumenih lica djevojaka i momaka (cura i dičaka).
Znalo je istovremeno zaigrati više kola, ovisno kako je koje selo bilo brojno djevojkama i momcina. Ni nepovoljne vremenske prilike nisu mogle odvratiti mladost od kola. U snježnim okolnostima od Božića, kada je snijega znalo biti i do pola metra, kolo je zaigralo,
pa bi se ispod mladenačkih nogu djevojaka i momaka stvorila vijavica, naročito kad je kolo poskakivalo "u poskoku" vijugajući kroz snijeg i pozorno slušajući kolovođu. Budne oči baka, djedova, snaša pratile su sve što se zbiva u kolu i oko kola; ljepotu djevojaka i srčanih momaka, čije su i od koga su, što je od njih očekivati kao mladih snaša u novom domu. Nije na odmet spomenuti ni kakav će cura donijeti miraz! U novcu, zemlji, blagu i robi (doti).
Kolo je znalo uz pjesmu potrajati i do četrnaest sati. U ovo vrijeme bila je uobičajena šetnja kroz Udbinu u grupama. Tu se doznalo gdje će biti u noćnim satima održano prelo i čijalo.
Blagoslov zvona Sv. Nikole
O blagoslovu zvona udbinske crkve Sv. Nikole nemamo pismenu dokumentaciju. Izgorjela je s crkvenom dokumentacijom, župnim stanom (plovanijom) i crkvom početkom 1943. godine.
Crkvu su zapalili četnici-komunisti. Od izgorjele crkve Sv. Nikole i plovanije ostale su gole zidine koje su stršile i sablasno izgledale
do 1956. godine. Te godine općina Udbina izvršila je exproprijaciju nekretnina k.č. 2925 i 2926. k.o.
Udbina. Na tim parcelama izgrađena je zdravstvena stanica i hotel "Udbina". Izgradnjom navedenih objekata ugasilo se vlasničko pravo crkve i vlasničko pravo Župnog ureda u Udbini na tim gradilištima.
Zašto je spaljena župna crkva Sv. Nikole u Udbini?
Udbinu je napustilo hrvatsko življe 13. XII. 1942. godine. Imovina, pokretna i nepokretna, ostala je u Udbini. Ulaskom u Udbinu četnici-komunisti zatekli su mjesto s imovinom. Udbinu su držali u svojim rukama do 23. II. 1943. godine.
Zapovjedništvo stožera HOS-a (Hrvatskih oružanih snaga) u Gospiću isplaniralo je akciju-ofenzivu prema Udbini. Ta je akcija izvedena pod zapovjedništvom ustaškog pukovnika
Delka Bogdanića. U sastavu akcije sudjelovale su dvije bojne HOS-a
i jedna bojna talijanske pješadije s bitnicom i ratnom komorom. Akcija je krenula preko Ljubova, Podlapače, Bunića, Korenice, Pećana, Jošana, Mekinjara, a u smjeru Udbine. Kod Podlapače priključuje se
19. ustaška bojna pod zapovjedništvom bojnika
Milana Rajkovića iz Brinja.
Pred tom akcijom četnici-komunisti bili su nemoćni. Napuštajući Udbinu četnici-komunisti iza sebe ostavljaju dim i plamen.
Udbina gori. Na žar i pepel dolazi hrvatska vojska koja ofenzivno kreće u smjeru Ondića, Komića, Ploće, Lovinca, Medka i dolazi nakon akcije u Gospić.
Neprijatelj nije računao da će mu Udbina još trebati. Zapaljena je iz razloga što je
Udbina bila čisti katolički i hrvatski gradić.
Vjerojatno je pretpostavka da je blagoslov zvna pripalo senjsko-modruškom biskupu
dr. Josipu Marušiću.
Milan Marušić. Zagreb, 1999., str.62-67.