Udbina i župna crkva Sv. Nikole

[Marica]

Udbina i župna crkva Sv. Nikole

U razdoblju oko 1700. godine na Udbini se nalazila vojska, a pritome je osnovana i župa sa župnikom VICKOM MARINČIĆEM. Pohmajević piše da su Udbinjani čim su ugledali župnika opalili tridesetak hitaca u zrak kao počast i radost što dobivaju plovana. Kad je župnik stigao u mjesto napravili su mu špalir i vojnički ga pozdravili.

Nakon oslobađanja Udbine od Turaka 1689. godine, za potrebe vjernika bila je izgrađena drvena crkva kao privremeni objekt.

Na poticaj cara Karla gradnja nove crkve započeta je 7. svibnja 1714. godine u čast sv. Nikole, biskupa senjsko-modruškoga. Crkva je izgrađena od tvrdog materijala. Lokacija za novu crkvu nije bez razloga određena na tom mjestu, koje je bilo u središtu Udbine. To su mjesto neposredno naseljavali novi žitelji te se ono postupno sve više izgrađivalo i razvijalo. Prometnica koja je prolazila kroz mjesto činila je neku vrstu potkove. Na kružnoj periferiji potkove locirana je nova crkva, odakle pogledom prati krakove potkove s velikim prostorom ispred crkve, koje čini veliki ravni plato u narodu zvan "kolište". Na sredini "kolišta" zasađena je lipa oko koje se nalazila kružna drvena klupa, koja je poslužila za odmor.

Arheološki nalazi na području Udbine govore o starosti ovoga mjesta. Jedni zastupaju mišljenje da su ga gradili Rimljani, da su utvrde koje su postojale oko grada, danas nevidljive i nestale, ostaci iz razdoblja drevnih Ilira . Danas još postoje ostaci utvrde zvane Gradina. Teško je povjerovati da je to ostatak Ilira jer se u ilirskom graditeljstvu nije upotrebljavala žbuka. Ilirske su građevine imale suhe zidove.

Arheološka istraživanja na području Udbine su siromašna. To se odnosi na Gradinu, nekadašnji tlocrt i prostore oko katedralne crkve Sv. Jakova i crkvice Sv. Marka-Groba.

Lokacija s tragovima džamije također nije istražena, kao ni lokacija muslimanskoga groblja u doba Turaka. Podaci o groblju su nepoznati, iako se njegovo postojanje ne dovodi u pitanje.

Jedan je događaj vezan uz doček udbinskoga župnika Marinčića. Prilikom odavanja počasti i ispaljivanja hitaca u zrak jednom se vojniku rasprsla puška. Čudom nikome se ništa nije dogodilo.

Crkva je posvećena Sv. Nikoli, a pokrajni su oltari na čast Sv. Ivana i Petra. Crkva je izgrađena na k. č. 2926 površine 182 čhv. plovanija na k.č. 2925 s vrtom površine 239 čhv., upisane u PL (posjedovnom listu) br. 122 k.o. Udbina.

Kako je crkva posvećena Sv. Nikoli vratit ćemo se u razdoblje Krbavske biskupije od 1427.-1480.godine. Razdoblje je vezano uz ime biskupa Nikole MODRUŠKOGA, uglednika kod rimskog pape, velikog humaniste, diplomata, pisca, izvrsnog latinaša i briljantnog stiliste. Nikola Modruški spada u red našega velikoga latinaša Marka MARULIĆA-Splićanina koji je živio od 1450.-1524. godine. Valja spomenuti da je to vrijeme Marulićeve tjeskobe i vapaja za svojim narodom, koji stradava u turskim osvajanjima. Njegova pjesma "MOLITVA SUPROTIVA TURKOM" izljev je očaja. Zanesen vjerom u Boga i opijen mirisom svoje zemlje, narod ostaje neuništiv na svojem putu do pravde.

Citirat ću zadnju strofu pjesme Marula: "Oni nas tiraju, biju, deru, ... za te se ne haju, niti za tvoju vjeru ... Tebi vapijamo, tužeći u plaču: Tvoji smo, a ginemo, pogani nas tlače ... Ako s nami stati budeš, Gospodine, hoće se odrvati narod ki sad gine."

Kroz posvetu crkve izvršena je zahvalnost krbavskom biskupu Nikoli Modruškome. Taj dan pada 6. prosinca u godini, i to je patron udbinske crkve.

Proštenje udbinske župe održavalo se na dan 7. listopada u godini. Bilo je to za blagdan Sv. Rozalije. Na proštenje bi došle sve župe udbinskog dekanata koji su sačinjavale župe:

-   Bunić, -   Boričevac, -   Gračac, -   Lovinac, -   Palanka, -   Podlapac, -   Rudopolje, -   Sv. Rok, -   Ričice, i -   Udbina.

Prema šematizmu iz 1939. godine, u dekanatu je živjelo 15.443 katolika.

Arhitektonski stil crkve bio je barokni. Crkva je bila locirana po dužinskoj osovini istok-zapad, na sjevernoj periferiji Udbine u bližem podnožju udbinske gradine, ostatka turske tvrđave. Glavni ulaz u crkvu bio je s južne strane. Isto takav ulaz postojao je i sa zapadne strane. Unutarnji dio crkve bio je izveden u tri podesta. Podno opločenje bilo je iz kamenih klesanih ploča. Na lijevoj i desnoj strani bile su hrastove klupe, u koje su odvojeno sjedali muškarci i žene. Predoltarni dio bio je odvojen za djevojčice i dječake. Ipred njih je bila željezna ograda, koja je podestom (povišenjem) odvajala predoltarski dio. Treći podest činio je otlar izrađen u baroknom stilu od drveta, sa slikom patrona crkve, sv. Nikole. Oltar je bio ophodan radi zavjetovališta. Desni svetac na oltaru je bio sv. Petar s ključevima. Lijevi je bio Sv. Ivan. O kojem je Ivanu bilo riječ nažalost ne mogu se sjetiti, iako sam kao ministrant služio u toj crkvi.

S lijeve strane oltara bio je ulaz u sakristiju. Na dužinskim stranicama crkve bili su simetrični prozori. Iznad ulaznih vrata bio je polukružni prozor, a iznad ulaznih vrata nalazio se natpis na latinskome (u hrvatskome prijevodu: Na poticaj cara Karla (ovo je djelo započeto 7. svibnja godine 1714.) u čast sv. Nikole biskupa, u vrijeme presvijetloga i prečasnoga gospodina natpastira Adama pl. Ratkaja, biskupa senjsko-modruškog ili krbavskog).

1. od 2

[Marica]

Na zidovima unutarnjeg dijela crkve bile su pričvršćene (obješene) slike križnog puta, jednoobraznih okvira, nad kojima je bio križić. Kod zvonika koji je bio u unutrašnjosti crkve, bio je kor po cijeloj širini crkve. Na središtu kora bile su trodjelne orgulje na mijeh. Iza orgulja nalazila se užad, koja je kroz strop povezivala tri zvona: veliko, srednje i malo. Za malo, zvono narod je običavao reći "dječje".

Na završnom dijelu zvonika bila su ugrađena četiri sata, označena rimskim brojevima. Pune satove otkucavalo je veliko zvono, a polusate otkucavalo je srednje zvono. Crkva je imala krovište od lima zaštićeno uljenom bojom.

U Prvom svjetskom ratu sa crkve Sv. Nikole skinuta su zvona i otpremljena u topionicu željeza radi izrade topova, a za potrebe austro-ugarske vojske.

Crkva Sv. Nikole dobila je nova zvona godine 1924./1925. od darovatelja Amerikanaca, domaćih sinova udbinskoga kraja:

Rubčić Mile (Žutan), Rosandić Nikola (Nidžan) i Kovačić Mile.

Zvona su kupljena u Zagrebu i željeznicom dopremljena do postaje u Lovincu. Iz željezničke postaje u Lovincu, zvona su kolima i konjskom zapregom od četiri konja dovezena u Udbinu.

U znak zahvalnosti darovateljima zvona kod zapadnih ulaznih vrata u crkvu, s lijeve strane, ugrađena je ploča od crnog mramora dimenzije 0,50 x 0,40 metara, u visini očiju. Na ploči su ispisana imena kako sam naveo.

Ploča je bila ugrađena u žbuku zida crkve. Vanjska površina fasade crkve bila je grubo ožbukana do tornja. Na istočnoj strani crkve (oltarski prostor) bila je škarpa od suhoga zida iz obrađenog kamena, visine do 2,5 metara. Iznad škarpe bio je pješački put u pravcu Podudbine. Iznad crkve Sv. Nikole i ovog puta bio je sudački stan zvan "kvartir", približnih dimenzija prema katastarskoj mapi 18 x 8 m, s podrumom i visokim prizemljem te krovištem na četiri vode pokrivenim limom. Zgrada je izgrađena prije 1874. godine. Oko zgrade bili su lijepo izrasli borovi.

Kvartirska zgrada nalazila se u podnožju turske tvrđave Gradine. Pretpostavlja se da je kamen tvrđave Gradina korišten za zidanje crkve i kvartira. Sa sjeverne i južne strane crkve bio je ledinasti plato. Ispod ovog platoa bio je suhi zid koji je odvajao veliki vrt plovanije. Vrt je bio niži od platoa za 2,5 m. Visinski pokos između platoa crkve i vrta obrastao je grmljem i bazgom. Površina vrta bila je oko 500 čhv, zemlja vrta mogla bi se svrstati u drugu klasu.

Ispred južne strane crkve Sv. Nikole bilo je "kolište" velike površine, koje se povezivalo s prometnicom kroz Udbinu. Nasred kolišta bila je ogromna lipa prsnog presjeka oko 0,90 m. Oko lipe nalazila se kružna jelova klupa, koja je služila našim bakama i djedovima da predahnu i odmore noge. Zašto se prostor ispred crkve Sv. Nikole zvao kolište?
Na tom prostoru, poslije odslužene svete mise okupljale su se djevojke i momci (dičaci i cure), uhvatili bi se u kolo, pa uz pjesmu i igru kola doživljavali veselje i radost mladosti; buđenje simpatija i poznanstava. Slika je bila životopisna, utoliko što je odražavala svu čvrstoću i zdravlje koje je zračilo iz rumenih lica djevojaka i momaka (cura i dičaka). Znalo je istovremeno zaigrati više kola, ovisno kako je koje selo bilo brojno djevojkama i momcina. Ni nepovoljne vremenske prilike nisu mogle odvratiti mladost od kola. U snježnim okolnostima od Božića, kada je snijega znalo biti i do pola metra, kolo je zaigralo, pa bi se ispod mladenačkih nogu djevojaka i momaka stvorila vijavica, naročito kad je kolo poskakivalo "u poskoku" vijugajući kroz snijeg i pozorno slušajući kolovođu. Budne oči baka, djedova, snaša pratile su sve što se zbiva u kolu i oko kola; ljepotu djevojaka i srčanih momaka, čije su i od koga su, što je od njih očekivati kao mladih snaša u novom domu. Nije na odmet spomenuti ni kakav će cura donijeti miraz! U novcu, zemlji, blagu i robi (doti).

Kolo je znalo uz pjesmu potrajati i do četrnaest sati. U ovo vrijeme bila je uobičajena šetnja kroz Udbinu u grupama. Tu se doznalo gdje će biti u noćnim satima održano prelo i čijalo.

Blagoslov zvona Sv. Nikole

O blagoslovu zvona udbinske crkve Sv. Nikole nemamo pismenu dokumentaciju. Izgorjela je s crkvenom dokumentacijom, župnim stanom (plovanijom) i crkvom početkom 1943. godine. Crkvu su zapalili četnici-komunisti. Od izgorjele crkve Sv. Nikole i plovanije ostale su gole zidine koje su stršile i sablasno izgledale do 1956. godine. Te godine općina Udbina izvršila je exproprijaciju nekretnina k.č. 2925 i 2926. k.o. Udbina. Na tim parcelama izgrađena je zdravstvena stanica i hotel "Udbina". Izgradnjom navedenih objekata ugasilo se vlasničko pravo crkve i vlasničko pravo Župnog ureda u Udbini na tim gradilištima.

Zašto je spaljena župna crkva Sv. Nikole u Udbini?

Udbinu je napustilo hrvatsko življe 13. XII. 1942. godine. Imovina, pokretna i nepokretna, ostala je u Udbini. Ulaskom u Udbinu četnici-komunisti zatekli su mjesto s imovinom. Udbinu su držali u svojim rukama do 23. II. 1943. godine.

Zapovjedništvo stožera HOS-a (Hrvatskih oružanih snaga) u Gospiću isplaniralo je akciju-ofenzivu prema Udbini. Ta je akcija izvedena pod zapovjedništvom ustaškog pukovnika Delka Bogdanića. U sastavu akcije sudjelovale su dvije bojne HOS-a i jedna bojna talijanske pješadije  s bitnicom i ratnom komorom. Akcija je krenula preko Ljubova, Podlapače, Bunića, Korenice, Pećana, Jošana, Mekinjara, a u smjeru Udbine. Kod Podlapače priključuje se 19. ustaška bojna pod zapovjedništvom bojnika Milana Rajkovića iz Brinja.

Pred tom akcijom četnici-komunisti bili su nemoćni. Napuštajući Udbinu četnici-komunisti iza sebe ostavljaju dim i plamen. Udbina gori. Na žar i pepel dolazi hrvatska vojska koja ofenzivno kreće u smjeru Ondića, Komića, Ploće, Lovinca, Medka i dolazi nakon akcije u Gospić.

Neprijatelj nije računao da će mu Udbina još trebati. Zapaljena je iz razloga što je Udbina bila čisti katolički i hrvatski gradić.

Vjerojatno je pretpostavka da je blagoslov zvna pripalo senjsko-modruškom biskupu dr. Josipu Marušiću.

Milan Marušić. Zagreb, 1999., str.62-67.