CRO-eu.com
Prosinac 10, 2022, 06:52:31 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Josip Draženović - osnivač pravoga hrvatskoga realizma  (Posjeta: 6800 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« : Siječanj 20, 2010, 18:31:22 »


Josip Draženović - osnivač pravoga hrvatskoga realizma

Ako pisac malenaga kojega naroda nije pozvan da bude svjetskim piscem koji rješava probleme općenitih modernih pitanja - onda za nj nema izdašnijega zvanja nego ako je sudac, svećenik,  bilježnik ili poreski ovrhovoditelj. Tim je riječima otvaria Vjenceslav Navak prvi broj Vijenca u dvodesetam staljeću Objavljujući sličice iz svaje bilježnice. "Učiteljski stališ nije zgodan za pisca" - nastavlja Navak misleći prije svega na sebe. Međutim, hrvatskom piscu, pogotovu u Khuenava doba, ne bijaše pogodna ni jedno zanimanje.

Jasip Draženavić bio je sudac, pripodao je dakle tim. "izdašnijim zvanjima", čak prvome od njih; pa ipak, i on je osjetio što znači biti činovnik u krutom austrijskom aparatu, živjeti u Gospićkaj tjeskabi, imati talenta a svakog mu dana rezati krila. Od toga se zanosa može ili paludjeti ili rezignirati, mirno, stoički, "gestom kneževskom", kako je to jednom rekao Draženavić. A navedene Novakove riječi odaju samo turobnu istinu da hrvatski književnik do jučer nije mogao svaj rad ni zamisliti drugačije nego kao dodatak onome glavnom, naravno činovničkom zanimanju.

"Mi ovdje (u Gospiću) živimo u tako skučenim prilikama, te moraš paziti i na svaju sjenu da nepregazi preko čijega kurjeg oka", zapisao je Draženavić nekako u ista vrijeme u jednaj svajaj neobjavljenoj misli. Kao zemlja po mrtvačkom kovčegu odjekuju njegave riječi Milanu Marjanoviću, neka četvrt stoljeća poslje toga, riječi koje objašnjavaju tragediju ne samo njegavu nego i mnogih naših stvaralaca zavrgnutih po trojedinoj provinciji: "pa i jeste teško ići s vremenom kad se ne mičeš već četvrt vijeka iz ovaga Gospića, a nikad se zapravo ni maknuo nisi dalje od Senja, Rijeke i Zagreba!"

Tako se čitav životni put Draženavićev, raspon njegovih nodahnuća, ograničava na šest sati riječke pruge, od Zagreba da mara. Beskrajno mnogo za umjetnika s bogatim iskustvam, beskrajno mala za čovjeka. Ta je tjeskoba zagušila Draženovićev talent, pa je njegovo pisanje uvijek bilo snažno, ali ponekad mišićavošću ljudi koji su se pognuli pod preteškim tovarima: snažni su, ali se nisu razrasli, ostavši krivih nogu i ruku.

Šenoa i Novak bili su bar u Pragu, Turić u Njemačkoj, Đalski u Beču, Kozarac u Austriji, Kranjčević u Rimu, da spomenemo samo nekoliko njegovih suvremenika. Draženović je međutim svoj vijek odvjekovao "službouljudno", po propisu činovničkoga personalnog lista, od premještaja do premještaja, od promaknuća do promaknuća, a jedini ljudski, umjetnički doživljaji bijahu njegovo krajiško i senjsko djetinjstvo, zagrebačko studiranje, a zatim drndanje po ličkim cestama, listanje po sudskim spisima; zvanje ga je prisililo da na bližnjega gleda u svojstvu suca, možda zato u umjetnosti nije htio suditi; ako je u građanskome životu od riječi njegove ovisila sloboda ili tamnica, umjetnička riječ njegova nije nikada htjela suditi. Mislilo se zbog toga da je hladan, bešćutan, impassible - reklo bi se bučnim naturalističkim terminom. A Draženović to kao pravi umjetnik nije nikod mogao biti.*

Za razliku od Senjanina Vjenceslava Novaka, toga minijaturnog, melankoličnog hrvatskog Balzaca koji je obuhvatio sve slojeve i pojave našega društva potkraj devetnaestoga stoljeća, Draženović je slikao samo dvije sredine i dva osnov na raspoloženja: gorovitu Liku i zbijeni Senj, turgenjevsku nostalgiju za "veselim godinama i sretnim danima što protekaše kao proljetne vode" i gogaljevsku, flaubertovsku, kovačićevsku mržnju prema sitnograđanskom  idealu ćakulanja i praznoće, razgovara koji se ne može zamisliti bez ogovora, atmosferu besmisla, bespuća, nepotrebnosti.

Tako Draženović s jedne strane, nadovezuje na hajdučko-tursku novelu koja je cvala naročita sredinom stoljeća, u počecima novelistike hrvatske (Mirko Bogović, Janka Tombor, Ferdo Filipović, Ivan Filipović), a poslje se - upravo u doba kod je Draženović objavljivao svoje prve, mladenačke pokušaje postepeno pretvarala u krajišku navelu i crticu s realističkim pretenzijama (Jasip Eugen Tomić, Nikala Kokatović, Bude Budisavljević, Ivan Devčić, Jure Turić itd.); s druge strane, kao slikar primorskoga živata, Draženović je gotovo izravni nastavljač Veberovih bakarskih novela koje su znale donijeti i pokoju bitnu značajku malograđanskoga živata u Primorju.

Objavivši za života četiri knjige (jednu u vlastitoj naklodi), razmetnuvši svoje radove po različitim časopisima i povremenim publikacijama, Draženavić je u povijesti hrvatske književnosti obilježen kao slikar toga sitnog primorskog života. Nodalje, kad bi se htjelo kazati da ni u čemu nismo zaostajali za Evropom i njenim književnim strujama, navođen je Draženović kao jedan od najznatnijih predstavnika našega naturalizma. Iznosilo se to kao njegova najveća zasluga, kao da je time Draženović otkupio neku narodnu sramotu; a nije se ni pomišljalo kako je posve nevažno kojemu pravcu pisac pripada, upravo kojemu će ga pravcu i smjeru pridijeliti šematska kritika ako On nije istinski umjetnik, stvaralac.

Razvoj Josipa Draženovića kao pisca može se, prema objavljenim knjigama, podijeliti na nekoliko stupnjeva. Možda je dioba na razdoblja ponekad i naturena; a ipak, ona često olakšava shvaćanje i doživljavanje pisca i njegovih djela; ako i nanese kakvu štetu, korist je njena kudikamo veća. U prvoj fazi koja je pod trojakim utjecajima Šenoe, Turgenjeva i naturalističko-verističkih polemika toga vremena, objavljuje Draženović više-manje čitke sastavke, napisane lijepim jezikom i obilježene izrazitim smislom za novelističku kompoziciju. Ta se faza završava negdje 1884, a plod je njezin već spomenuta prva knjiga Draženovićevih Crtica. Zanimljivo je na knjizi ovo: ona sadrži, uglavnom, najmanje uvjerljivi dio dotodašnjega Draženovićeva stvaranja. Kao da je Draženović više držao do tih sastavaka, unatoč njihovu izrazito knjiškom porijeklu, negoli do onih koji su, ma koliko romantični, ipak imali veze s hrvatskom stvarnošću. Ta je prva faza značajna i zato što je u njoj, u zametku, čitav budući Draženović. U tom je smislu istinita, uporna, nekoliko puta ponavljana tvrdnja kritike (a i samoga Draženovića) da je on posve "samosvojan pisac". Prilikom svoje sedamdesetogodišnjice izrazio je to Draženović ovako:
"Gledao, sam u svijet sa željom da uživam. Tada bih tek crteže, sličice, stavljao na pismo, pa ostavljao nekom vremenu da se osjene uspomene. Dolazila želja da ih opet pročitam. Nastaju preinake, ispravci, nodopunci, cizeliranje, glađenje. I kad bih napokon bio zodovoljan s rodnjom, dao bih je u tisak.
U tom realizmu nije bilo škole. Barem ja za to nisam znao. Rodio sam sam za se, bez ikakva dodira s ostalim realistima osamdesetih godina.
Tek poslje uzeše nazivati noveliste  osamdesetih godina skupinom realista ".


-1-
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #1 : Siječanj 20, 2010, 18:36:02 »


Kako je zanimljivo gledati pisce kod jedno govore a drugo čine. Draženović pod stare dane smatra da postoje neke nagnućem određene sklonosti, jedni su pisci romantičari, drugi realisti. Posve je lako uočiti da je Draženović, sudeći po tim sklonostima, realist (u ono doba kritika bi taineovskim izrazom rekla da je to piščeva qualite maitresse). Međutim, prva faza Draženovićeva stvaranja sva je pretrpana romantikom iako na sve strane osjećamo realističke nakane. Utoliko stari Draženović ima pravo: tek poslje uzeše nazivati pisce njegove generaoije realistima. Kod je on počeo pisati, nije vodio brige o tome; . glavno mu je bilo stvarati: " ... uslobođujem se ustvrditi da realizam godina osamdesetih nije akcija samostalna, izvorna. On je nuždan posljedak evolucije kojoj su počeci davno stariji", dodaje Draženović. Mi smo te uzroke vidjeli.

Još je nešto karakteristično u razvoju Draženovićevu. Već kao dvodesetogodišnjak  napisao je on Martinovu oporuku i Mužev povratak, crtice iz primorskoga života koje će - nakon deset godina, poslje Iskrica (1887) - ući u treću, najvredniju Draženovićevu knjigu (samo što će pisac ubaciti u natpis još jednu specifikaciju - "malogrodskoga" života). To dokazuje da je Draženović svoje motive nosio još od najmlađih dana, obrađivao ih i objavljivao, nastojeći što vjernije oblikovati taj jalovi život čiji je pjesnik postao. I Draženovića je zahvatio onaj ponekad karakteristični mladenački strah pred budućnošću; i Draženović je osjetio potrebu da budućnost anticipira, da je sagleda i tako sagledanu prevlada. Otuda knjiškost prvoga djela njegova, relativna neistinitost, koju je kritika odmah primijetila. A što može drugo i napisati mlad čovjek koji se na pisanje odvažio prerano, a čitav je život zaista "pred njim"? Ostaje mu samo lektira, odnosno njezino primjenjivanje na nekoliko tipova, događaja, pojava, što ih je u mladosti uočio. Draženović je bar imao dobar uzor, a Desiderius (Ibler) mu to upravo "ni najmanje nije zamjerio". Plod je toga turgenjevskoga raspoloženja najljepša novela prvoga razdoblja, Ruža, topla povijest o čovjeku koji neobično podsjeća na poznije Leskovarove bezvoljnike, Petrovića, Bušinskoga, Imrovića (kojima je sreća bila nadohvat ruke ali su je propustili); njegova je sudbina sada sva u svijesti o jalovom, "suvišnom" životu i u pitanju što ga sam sebi postavlja: "zašto ne ubrah ruže, zašto je pustih. iz ovih skromnih dvorova na ledene grudi - na grudi bez duše?"

Naravno, sva ta hrvatska Krajina, zamišljena i prikazana poput ruskoga bezmjerja, ti časnički domovi (koje će Đalski i Leskovar pretvoriti u zagorske kurije), sve je to pročitano po Miškatovićevim prijevodima; istinit je samo onaj treptavi zanos što ga uman dvodesetogodišnjak osjeća pred voljenom ženom. Upravo taj zanos i sigurna kompozicija, jednostavan izraz i osjetljivo oko, upravo su to vrline Draženovićeve Ruže. Kao i svi naši turgenjevci, imao je i Draženović smisla za pejzaž, i to za svijetli, pastelnozeleni kontinentani krajolik; pravo je čudo kako je taj smisao uspio posve zatomiti u crticama s mora u kojima priroda nije više nosilac lirsko-melankoličnih raspoloženja, nego neizmjerna kulisa kojom vitla bura, personifikacija života.

Tako je Draženović svoja dva temeljna raspoloženja podijelio na dvije suprotne podine starca Velebita, pa s gorske strane slikao bijedu i zodovoljstvo, tugu i veselje, priproste ali čvrste gorštoke, a s morske propodanje, bezizlaznost, sitničavost, laž i lukavost. Cinik je, doduše, pripovijetka iz krajiškoga sela; a ipak je stav pjesnikov drugačiji, vedriji; u malograđanskim crticama toga stava više neće biti, Draženović više neće pisati u prvome licu, neće više dati ni jedne refleksije o životu, nego se životu predati posve i odražavati njegovu bijedu bez ikakva komentara.

"Pisac gleda bića svoje radnje ne očima svojim nego njihovim. Uživljava se u duševni mikrokozam lica i pogađa što ona ćute i misle, što u vanjskom životu društva i prirode moraju zapaziti a što ne mare zapaziti, pa po tom doista i ne zapažaju. Ali rodnja ne smije odavati pisca." To je ideal Draženovića, izražen u starim godinama, a da ga uzmogne ostvariti u mlađim danima, trebalo je izdati još jedno djelo. Iskrice.

Naredne dvije godine potrošio je Draženović na stvaranje tih pjesama u prozi (Iskrica), koje je objavio 1887. Bio je to još jedan, ali posljednji, poklon pred Turgenjevom. Kao da su ti mali prozni sastavci jedini danak što ga je Draženović platio lirici; nije nikod napisao ni stiha, a bio je izrazito lirska priroda. Mjesto zbirke stihova, sastavio je zbirku pjesničke proze, lirski proživljenih isječaka iz života, nastojeći da iz njih izvuče moralnu pouku. Te lirske basne osjećaja pisane drhtavom, ponekad nategnutom, ali uvijek toplom prozom, puki su odbljesak nedostižnih Turgenjevljevih Senilija, i to je ujedno Draženovićev rastanak s velikim Rusom kojemu će se vratiti tek pod starost kod mu misli odista budu slične mislima Ivana Sergejeviča a temeljno raspoloženje osjećaj "Kako su lijepe bile ruže" (Kak horoši, kak sveži byli rozy). Svakako je za kritiku mnogo korisnije i potrebnije usporediti Draženovićeve Iskrice s Mažuranićevim Lišćem: obojica imaju zajedničkih dugova prema Turgenjevu. Iskricama je Draženovića doveo ne samo Turgenjev nego i pomalo aforistički završetak mnogih njegovih pripovijesti: dotjeravši novele do raspleta, Draženović je obično davao i malo "naravoučenije"; sakupio bi odjednom, posljednji put, sve osjećaje razbuđene u toku pripovijedanja i dao im konačni smisao - tendenciju. Nekad je to bila evokacija rodnoga kraja (toliko česta u ondašnjih naših novelista), nekaod opet moralna osuda ili bar pokuda, ostatak romantičarskog shvaćanja piščeve uloge. Iskrice su, međutim, goli zaključci bez premisa, upravo sa neobično zgusnutim premisama. Zanimljivo je samo otkud je Ibler pronašao talijanski utjecaj, prigovorivši piscu da talijanski misli a hrvatski piše, pa mu je zato stil - nezgrapan; a jezik je uvijek bio najveća snaga Draženovićeva.


-2-
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #2 : Siječanj 20, 2010, 18:43:40 »


Drugi recenzent Iskrica, tada još početnik Jakša, nikako da zataji ono malo verističke lektire što ju je pokupio bio po talijanskim časopisima: govoreći zanosno o Draženoviću kao vrsnu umjetniku koji roni ispod površine života i iznosi na danje svjetlo "neviđenih stvari i zdravih naputaka", ipak mu prigovara što se ne zna veristički zatomiti za svojim pisanjem, navodeći mu kao pouku Vergine riječi o bezličnosti i bešćutnosti pisca. (Razvoj je bio čudan; koliko je god Jakšin prigovor lišen dubljega smisla, Draženović kao da je poslušao njegov savjet: iduća Draženovićeva djela izgubila su svako obilježje sentimentalizma i ostala odista najverističkija proza u hrvatskoj književnosti. Kad je pak Draženović, petnaest godina poslje Jakšine kritike, u Povijesti jednoga vjenčanja, dotjerao tu tehniku do svih njezinih konsekvencija, Jakša je već bio ugledan svećenik, s mnogim neprilikama za sobom i biskupskim ukorom nod glavom. Draženović je u Barba-Frani prikazao lažnu svetost malograđansku i besmisleno pobožno licemjerje, a Jakša je knjigu ocijenio vrlo kratko i oštro: "Djelo je dosta zanimljivo, ali nema u sebi ništa što bi mu zajamčilo trajnu vrijednost". I nije se prevario).

Na Draženovićeve Crtice iz primorskoga malograđanskoga života, jednu od najvrednijih knjiga hrvatskoga realizma, nije se do danas izravno osvrnuo nitko. Objavljena vlastitom naklodom pisca, u Senju 1893, ona je doživjela jedino bibliografsku obavijest u Vijencu. Daleko od Zagreba, prepušten sebi, činovničkom životu, knjigama i senjskoj tjeskobi (koju je gogoljevski išibao u Novoj eri), Draženović je stvorio vlastiti krug mitova i njemu adekvatan izraz. Kod su već posve bile zamukle verističko-naturalističke polemike, kod su najogorčeniji diskutanti već davno prestali pisati - i kritički, i umjetnički - javlja se Draženović knjigom koja je djelovala kao kasan jesenski plod. Tako se na njemu još jednom potvrdila istina da često nisu važni umjetnički kvaliteti koliko podudarnost pisca s časovitim raspoloženjem vremena i kritike koja to raspoloženje odražava i zastupa. Zato se poslje deset godina i moglo dogoditi da Jakša traži krivicu na Draženoviću a ne na sebi, optužujući Draženovića kad je postao mnogo snažniji pisac nego u doba Iskrica. Dapače, uskratio mu je svako značenje: "On me sjeća drugog nekog pisca kog se nekad rodo čitalo, a koga se malo tko spominje: Kokotovića. To je sudbina takvih pisaca". Međutim, tačan u pogledu Povijesti jednoga vjenčanja, Jakšin je sud posve promašen  ukoliko se odnosi na čitav književni rad Draženovićev.

U stvari, što se dogodilo? Draženović više nije govorio jezikom koji bi bio zanimljiv. Doduše, on je gotovo redovito, od 1890. dalje, objavljivao svoje crtice ti Vijencu, ali se na njih nije osvrtao nitko. Čak je i Nova era, sigurno najbolje djelo Draženovićevo, promakla tiho, neopaženo, da nitko nije ni retka napisao o uzornome realizmu toga još uvijek mladog, tridesetogodišnjeg pisca.

Knjiga: koja je te sastavke okupila, otvarala se dotod neobjavljenom crticom Po buri[/b]. Ona još jasnije odražava novi stav Draženovićev, nov u odnosu na prethodnu knjigu. Dok je nekad bio romantični pjesnik mladosti i zelenila, života i vedrine, ljubavi i zanosa, opisuje on sada sivoću gradskoga kamena i bezizglednu staračku smalaksalost. Nekad je nevrijeme označavalo duševno raspoloženje i imalo funkcionalnu zadaću, danas je ono način, nepromjenljivo stanje života. Ne treba zaboraviti: život ipak djeluje na književnost! Drukčiji je Draženović prije Khuena, drukčiji u jeku tiranije. To se moralo odraziti i na njegovu stvaranju, na stavu, raspoloženju, obrodi. Evo oluje u Ruži, nevremena koje prethodi i nagoviješto pismo o zarukama Ivkinim:

"Popodne je bilo; Marković pisao gospodarska pisma. Nebo se nenodano zamutilo; crni, tmurni oblaci nadvisili se nad zaparen, zagušljiv zrak; sve tiho i pritajeno, kao da stenje pod teškim pokrivačem. U dvorištu tutnjili muklo teški spori koraci, i pašče zalajavalo, nu tako hrapavo, nezgrapno, kanda je i njemu glas zastajao pred slutnjom olujne večeri. Za te na neki način priprave u naravi pozirao Marković u modrastu daljinu i digao se te nemirno povlačio po sobi. Nenadana mu se čama sleže na grudi. Prisloni čelo na prozorno staklo. Još se samo izmeđ granja pram zapodu ljeskala krpica modrila; no i tu zastre ujednom naglo dobježao oblak. Njemu u pratnju zazuji izdaleka tugaljiva jugovina i u daljini spusti se koso blijedi trak iz oblaka. I zujilo sve jače i jače, vijalo prašinom, šuštilo mlađahnim lišćem, diglo s tla siv oblak, tresnuv njime o prozore. Zamalo se sve sleglo; počinjalo za novu borbu. I opet nov juriš, jači, uporniji, i teške, krupne kapi stale koso zalijevati prozore, pa opet pritajen mir, dok se ne prolomi oblak i ne zapljusne zemlju uz bijesan vihor. Mukla tutnjava, isprekidana nejasnim pojedinim zvukovima, trajaše dobra pol sata ( ... ), nebo se je stalo razgaljivati, svjež zrak odisao proljetnim miloduhom, sunce pomolilo posljednje si tračke, ljeskajući se po bisernom lišću i lokvicama po cesti, o koje se ogledavala nebeska vedrina. Na bisernoj paučini iznod grmlja ljuljao se lukavac pauk, a krilati svijet udario odasvud u živo, razuzdano cvrkutanje ... "

Romantično, doduše, i nezgrapno mjestimice, ali toplo. Ono neodređeno stenjanje pod pokrivačem, odjekivanje koraka po dvorištu, lavež pun grožnje, prislanjanje čela na staklo, zadnja krpica plavetnila, kovitlac uzbuđenih misli, odraz neba u lokvicama po cesti, pa i onaj "lukavac pauk", sve je to iskreno i uredno ispričano. Naravno, pisac je mlad, mora se odati onom "na neki način pripravom u naravi"; ali zato vjetar istinski zuji (gledajte lijepu onomatopeju: "zazuji izdaleka. tugaljiva jugovina"), i udara kapljicama o prozor; to je prava oluja, nevrijeme koje bane i nestane, da još ljepše istakne čar prirode.


-3-
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #3 : Siječanj 20, 2010, 18:51:54 »


Bura nije takva; ona dolazi, ali ostaje; a i kod ode, ostavlja godne tragove za sobom. "Po neumolnome običaju sve se već njojzi priviklo, i nebo i ljudi". Ono što čini poeziju kod Draženovića upravo je taj osjećaj izgubljenosti u razularenom elementu koji se survava niz velebitsko stijenje, kao da su negdje gore, na Vratniku, poremećena svemirska ravnovjesja i kao da spasa nema.

Tako se Draženoviću život ukazuje u dilemi "sad i nekad"; u Iskricama je uspomena bila most bačen preko toga ponora; u Crticama tome bezdanu nema mosta. To je sad zreli život. Bili su i bolji dani, a tko ih danas pamti.

Bura je prekrila sve, ona je čas melodija, čas pratnja, sad stvarnost, sad slutnja, jednom joj je ime usud, jednom bijeda, ukratko život, ona ne prestaje, ona vije i mete, ali se iz nje protući ne možeš. Sve se odgađa za sutra; a to sutra hoće li uopće doći? postoji li ono? i je li ikod bilo sunca na ovome svijetu? Sve to, što je u Iskricama govorio pisac, sve su to još uvijek bile lacrimae hominum, ovdje su to gorke lacrimae rerum, turobna istina stvari kojima je ljudski život posve determiniran:

"Snažan zamah bure jurnu zrakom, zaruli kroz dimnjak i prosu po domu jedak, studen mlaz. Na ulici zavitla se snježni vrtuljac i zasipao prozore. I vrapčić jedan - bogzna odakle pognan i kako izlomatan - udari kljunom o prozorno staklo i padne okomito poput kamena. Djevojče se trzne, oči joj se naplave suzama, prekrsti lakte na sto, i polagašno klone glavom noda njih. Ramena joj se jedva vidljivo ali uporno trzaju.
Jošte zvoni podnevno zvono; vječni mu zvuk jenjava na prekide i tone u šumu silovitih vrtloga bure. I izginu u zadnjem refulu - i ne oglasi se više. Bura bi reći raste; neumolno tišti nedužni svijet. O poldan se je po čudu mogao iščekivati preokret; ali ta nada uminu za današnji dan. Ona će jamačno kao i jučer rasti te rasti sve do ponoćja, pa onda - bog zna - valjda polag predaje sve do Svetog Imena Isusova".

Praznoću i gotovo animalnost toga života daje pisac nizanjem golih činjenica. Kod se podijeli ovaj bijedni komadićak kruha, nastaje situacija simbolična za taj život sirotinje nekad bogatoga groda. Čuje se samo krckanje korice, klokotanje pića i muk u kojemu se sve to zbiva:

"I zagrizoše lakomo. Glasno hlaptaše petero čeljusti, a izim toga hlaptanja nije počuti baš nikojeg drugog glaska. Podatno se lomi mekan krušac pod živim kliještima razdraganih zubi, lagano i hrlo mljaska se u povodu prižimanja lakomih usnica, a hrloj radnji pritječe u pomoć nagao udisaj zraka što se na oduške hripeći zajama kroz puna usta. - Najprije dokonča mališad, pa se kanda u čudu zgleda u ono dvoje starija. I ovi dogrizoše, pa prionuše srkati. Pravilno grgoće i žuta dućanska žganica kroz tanak grljak bočice, pravilno, kao da udara takt. Zvečno to ječi praznom, studenom sobom, ječi otporno, bezobrazno, lupeški. Najprije sa kreveta: - klok, klok! - pa od prozora: - klok, klok! - a iza toga napun odisaj i mljesak usnica. Pa malo zatim srkljaj novi sa kreveta, pa opet od prozora, konačno lupnu prazna staklenka o drvenu plohu. I sveudilj težak, važan muk."

U tome muku misao udara o zidove kao zarobljena ptica o prozorska okna. Odluka je kratka: kćerka će otići van, na buru, predati se buri života, pogaziti sebe. Tema toliko česta kod naturalista. A pogledajte ovaj govor stvari, čujte taj zvek srebrne forinte koju donosi sramota djevojčice:

"- Evo vam, pa proživite još koji dan! - rasmija se djevojka i baci iz šake na tle nov, svijetao srebrnjak onim jakim i podjedno suspregnutim zamahom grčevite ruke kakvim se o poklodama u naponu obijesti nabacivaju harlekini smokvama na pohlepnu bijednu hrpu, podmuklo potcikujući: la! la! la! - I baš kao da podav se ovome zamahu, jednako podmuklo potciknu u odgovor prvi jek srebrne stvarce: ona đipnu visoko u snažno me luku, padne i opet poskoči, pa zaglavinja vrtoglavo plaziti ravno do pred noge nekadašnjoj krasotici Nini. Tu se udari u njenu prekrpanu cipelu, prevagnu nauznak i uzvaljuška se na mjestu, nabrzo, kan da srdljivo mrmoreći zujnim zvukom, pa se složi nemoćno i zamuknu, razgaliv pun sjaj svoje mirne, glatke, podatne površine."

Nema tada u hrvatskoj književnosti pisca tako oštra oka i prodorna zapažanja. Draženović je i u najmanjim stvarima znao nalaziti puninu života, a upravo je to njegova najveća snaga. Koliko istine, koliko sadržaja u onom završnom, ubrzanom, "zujnom zvuku" srebrne forinte i u miru njezine sjajne površine, pune obećanja. Upravo to treba tražiti kod Draženovića: poeziju stvari s kojima i u kojima ljudi žive stvari koje čovjeka uvjetuju, a koje su ujedno ljudima uvjetovane; tu međusobnu ovisnost ljudi i okoline, stvari i njihovih stvaralaca, poeziju često turobnu i bolnu, ali uvijek istinitu i duboko čovječnu. U jednoj svojoj pripovijesti iz Krajine, iza riječi koje su teške od života pa u njima sijeva munja prokletstva, Draženović daje ovaj komentar:

"Njene riječi zaječile iznenoda i utihnule poput kamena što se s vlastite težine odvali sa strme brine i sunovrati u vodu. Zapljusne mirnom razinom podmukli udar, i sve utihne, samo što se još pučina nečujno valjuška".
 
Mislim da je u toj slici posebno važan pridjev  v l a s t i t e: to je upravo karakter Draženovićeva pisanja: pustiti riječi da padaju same - pokrenute vlastitom težinom, nekako neizbježno, udesno. Snažne umjetničke slike, odrazi predmeta, odvaljuju se, hoće da kaže Draženović, vlastitom snagom, pa zato ispunjaju snažnim ganućem koje traje poput nečujnoga treperenja pučine.


-4-
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #4 : Siječanj 20, 2010, 18:57:17 »


Nego, ne iscrpljuje se Draženovićeva poezija samo u opisivanju malogrodske sirotinje; njemu se život ukazuje i kao slika nekada slavnog, pa onda ekmogaoski snažnog a sada propalog Senja. Tužno je kod pjesnik biva prisiljen da svoj talenat podvrgne tako izgubljenoj tematici, kad su svi njegovi doživljaji, pa i on sam, zahvaćeni tom žabokrečinom; toda i on sam postaje pisac manje interesantan, pogotovu ako nema smisla za šire kompozicije, niti objektivne mogućnosti da ih izgrodi. Uistinu, mislim da u tome treba tražiti dio Draženovićeve "zavrgnutosti" u povijesti hrvatskoga realizma. Najbolja njegova djela jesu crtice koje on nije mogao raširiti, organizirati, složiti u jedinstvenu cjelinu. Često se u njima javljaju ista lica (Blaž Papajina, Baćon, Mijo Šutina i drugi), a to je dokaz više kako je Draženović, sa svoga sudačkoga stola, zbivanja doživljavao odjelito, samostalno, nepovezano, uvijek u krhotinama, nikod kao cjelinu. Ono što su drugom piscu sličice iz bilježnice, bila su Draženoviću gotova, zaokružena djela. Istina, Draženović je te svoje mikrokozmose dotjerivao, izrađivao, glodio, ali je sigurno mrzio taj način života, a možda čak i taj način pisanja.

Svi njegovi junaci (možda bi bilo bolje reći nevoljnici?), u stvari su nezodovoljnici, čudaci; svi oni nose neko prokletstvo na sebi. Te moralne krivice, nemirne savjesti, grizodušja, to gaženje trodicija, sve to u stvari počiva na ekmogaoskim razlozima. Uostalom, i to je pisac priznao na uvodnim stranicama Crtica: prošli su bolji dnevi.

"Za boljih dneva kućne domaćice [Nine Vlahove, I. F.] bijaše tu i krčma sa konobom i malom odajicom. To pokazuje i zarđali držak negdašnjega cimera poviš vrata. On i danaske vjerno podsjeća na šarenu povijest bučnoga krčmarskoga života i objašnjuje podjedno gorku opreku negdašnjeg živoga i unosnoga prometanja prema sadanjoj mrtvoj i bespomoćno jalovoj besposlici. Suha petlja otrunjena cvijeta!"

Ali pisac tu ne može ništa; u sredini u kojoj zbivanja nema, u kojoj se živi kao da su more i bura jedine kategorije a drugoga svijeta nema, nema ni mogućnosti za roman realističkoga tipa. Što je rodio Novak u svojim senj skim romanima?   Tito Dorčić ne živi samo u Senju, on svoj bol nosi po mnogim grodovima hrvatskim; Amodej Zlatanić gubi um zbog ona dva svijet a u sebi, doživljena vani.

Međutim Draženovićevi mornari, nosači, krčmari, brijači, pralje i bludnice, sve su to Draženoviću brojevi iz urudžbenog zapisnika: svaki od njih nosi svoj slučaj na sebi kao grbu, ali se u tome slučaju i iscrpljuje; ti su junaci uhvaćeni statički, u manijakalnoj gesti koja je za njih tipična i od njih se dalje ne miču; sva briga što je pisac ulaže jest objašnjavanje prošlosti: svi ti Senjani imaju neke stare račune koji ih gone, zapleću me đusobno i čine takvima kakvi su. Sadašnjost postoji samo ukoliko te konce razmrsuje; ali drame nema. Upravo je zbog te statičnosti i bilo Draženoviću prigovoreno da nije umjetnik. Otkud ona? I Kovačić[/b] je, kao i Draženović, mrzio ŽABARE, ali mnogo strastvenije; obojica su bili suci, ali se Kovačić raspaljivao a Draženović nastojao zodržati objektivnost. Govoreći o romantičnbj umjetnosti, ustvrđuje Baudelaire za Balzaca: "Bret chacun, chez Balzac, meme les portiers, a du genie". I Kovačić je (si licet ... ) bio takav umjetnik vizionar, da se poslužim Baudelaireovim riječima. Naprotiv, Draženović je, uza sav svoj talenat, ostajao nekako po strani, i tu svoju odvojenost podigao do karaktera svoje umjetnosti. Stoga je on i u najboljim djelima opisivač, katalogizator. Kod njega je sve minuciozno dotjerano, ali kod njega nitko nema one Baudelaireove "genijalnosti" kumordinara Žorža, Laure, Medonića, pa čak ni Jožičina bajsa - da ne zaboravimo ni  s t v a r i ... Draženović je, naime, istinit, Kovačić živ. *
 
Meni se čini da je Draženovića u naturalizam tjerala i neka zlovolja, sklon sam da kažem i mržnja prema izvjesnim pojavama. Ima ljudi koji svoje proteste izražavaju iznoseći upravo crne boje. Treba pogledati Draženovićev umjetnički izraz pa vidjeti što taj pisac iz stvarnosti bira, kako donosi pojedinosti i kako ih niže, što ta lica moraju zapaziti, što ne moraju, "pa potom doista i ne zapažaju", rekao bi sam Draženović. A kod se čitava galerija nađe na okupu, kao što je to učinjeno u crtici Tijesno je, bude čitaocu jasno otkuda ta mrzovolja, to slikanje jalovoga, bivšega života. Sve je to nemilo, jodno, propalo, smrdljivo i "tijesno", od samoga natpisa do završnog objašnjenja zašto se i kako smiju i plaču senjski fakini: to je poezija bivših stvari i bivših ljudi, gnjiloće i vlage, propasti i zodavljenosti. Evo okvira:

"U toj kamenoj ogrodi i sred kolovoza podbije neki hlodak što puhne po plijesni. Ta te hlodnoća dosadljivo sjeća podzemnih podruma, sumračnih i vlažnih i svakojakih zavrgnutih trica što već odavno gnjiju unutra".
Gnjiju unutra isto tako i zavrgnuti, propali ljudi, čeljod što se okupila na tome mjestu .. Evo portreta, djevojke, "djevojčure", kaže autor, a svaki njegov potez naoko objektivan, poda, poput pljuske. Nije to mržnja na te nesretnike nego na ono što ih takvima čini.


-5-
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #5 : Siječanj 20, 2010, 19:12:44 »


"Oko njega se omuhava visoka, nakrupno razrasla djevojčura u isprekrpanoj prozirnoj suknji, na prsima nehajno sputane košulje. u nje je dugoljasto, za njenu dobu premršavo lice, s odebelim lijepo svinutim ali isprištenim nosom. Jednaki, jasnocrvenkasti prištići nanizali se oko širokih, spretno izbočenih, napola otvorenih usana: iza ovih zavodljivo bliješte široki, bijeli zubi. Vrana joj i sjajna kosa nesklodno poda u zapuštenim čupercima na krupne, modre oči. Te sumorne kao utruđene oči bljeskaju iz potaje zatomljenim žarom. - Djevojčura skrstila ruke u krilu, a palcem zakvačila žicom opleten krnjav lončić. Zagledala se u grmak bosiljka na suprotnom prozoru, koketno se zibajući o lijevoj nozi i desnome ramenu kojim se naslonila na zid. Kroza zube mrmlja neku poskočljivu pjesmicu, jedva čujno, kao da zuji muha, a oči joj se sa pola zrijeća zatreptavaju prema Don Cezarovu brku. Ovaj to dobro opaža, ali se ne odaje, mrko je njegovo lice sveudilj tvrdo i nehajno, kao od kamena. - Zgodna li dueta, tek da je zrake mjesečeve i srebrnih talasića na obrežini morskoj!".

Objektivan i nepristran autor treba samo da iznese činjenice: one su naj dublja tendencija, tendencija odražena u dojmu putem kojega "čitalac suvereno shvaća djelo, i u pojedinostima ... i u cjelini" napisao je Draženović prilikom svoje sedamdesetogodišnjice, do kraja vjeran vlastitoj maniri.

Samo je dvaput - za piščeva života - kritika pokušala dati cjelovitiji prikaz Draženovićeva književnog roda. U Brankovu kolu napisao je 1913. godine Draženovićev prijatelj dr Ozren Subotić doduše nevješt ali prilično zaokružen portret umjetnika; nego, to nije samostalno kritičko djelo, jer Subotić nije bio kritičar, pa mu je Draženović vjerojatno sam pregledao rukopis. Najznačajnija je, svakako, u članku tvrdnja da je Draženović, uz Đalskoga, Kozarca i Kovačića, "osnivač pravoga hrvatskoga realizma". Teško je reći što znači ono "pravi", ali je svakako značajno spomenuti da je kritika preko te tvrdnje prešla. Nodalje, Subotić ističe i utjecaj Draženovićeve lektire, stavljajući na prvo mjesto, posve ispravno, Turgenjeva.

Drugi je naoko mnogo cjelovitiji, uklopljen u veliku raspravu o srpskome i hrvatskom realizmu, Savkovićev portret u već spomenutome djelu. Međutim ta jedisertacija * pisana upravo naturalistički, to jest "s tezom" (il these) - da dokaže unaprijed postavljenu tvrdnju. Već i onaj nespretm članak Subotićev obara mnoge Savkovićeve zaključke; pažljiva analiza Draženovićeva djela obara ih gotovo sve.

I upravo zato neka nam bude dopušteno jaš jednom spamenuti Flauberta. U razgovaru s prijateljem objasnio je veliki francuski realist hladan doček svajega Sentimentalnog odgoja ovim riječima: "Publika traži ramane kaji uznase njene iluzije, a Sentimentalni odgoj ... " i beznadno odmahnua rukam.

To je bila i s Draženavićevim djelam. Njegav razvaj ide od prvih turgenjevskih zanosa i sentimentalno humanih iskrica do malagrodskih realističkih crtica i neuspjelag pakušaja ramana. Ali se prvotni zanos topio, kopnio, a naporedo s njime i umjetnička snaga. Pa ako je istinita riječ Flaubertava da je "talenat dugo strpljenje", bit će nam jasna da u Khuenavu pašaluku Draženavić, zajedno s mnogim, mnogim drugima nije izdržao. Nestala je mladenačkoga žara, a s njime i stvaralačke rodasti, ne sama kod Jasipa Draženavića nego i kod većine njegovih suvremenika: "nekada - za prve rudi mladenačkog žara bijaše" ... "Bijaše jedro, jako, slatk". Pokoljenje koje je tako bučn proglasilo, i pranijelo, realizam, našlo se uskoro slomljenih krila. "I ja sam potla često bio gladan miline živata u ponosnu zatišju i slutio pogibao slobodi misli svojih čuvstva - tek vijoleta ne bijaše, i one uzdane dubine pod njima ne bijaše nikada više", napisao je Draženović pod stare dane; a ta je sav smisao njegava slučaja.

Ivo Franges, 1953.
_____________________________________
* To isto pokušao je objasniti Nehajev (i sam Senjanin, pa je mogao vidjeti iz bližega, Djela, XIII, 211). Treba pogledati i Nekrolog Milanu Ogrizoviću (Nehajev, Djela, VIlI, 83--107).
 15 Budisavljević, Turić, Draženović
* M Savković: L'influence du realisme franrais dans le roman serbaeroate, Paris; 1935.
___________________

Novela je priča kratke i srednje duljine u kojoj se često opisuje sukob između reda i kaosa ali uvijek realna, što dovodi do loma standarda i jedinstvenosti. Priča  je obično jedan događaj koja je predana singularnosti. Novela ima tendenciju da je vrlo jasno strukturirana i ima zatvoreni oblik. (MD)

Realizam je priča u kojoj se pripovjedač prisjeća doživljaja iz njegova života ili starih kronika, koje priča ili prepričava. Ponekad je glavna osoba on sam tj. njegova biografija te priče. Okvir realizmu daje priča realnu sliku -  izvještaj o stvarnim događajima u prošlosti. Ralizam u literaturi doživljavamo kao stvarnost, kao dio doživljenoga a ne kao nestvaran izuma – izum fantazije. (MD)

-6-
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.21. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!