Brinjski kraj u Banovini Hrvatskoj i NDH

[Marica]

Brinjski kraj u Banovini Hrvatskoj i NDH

U vodstvu Hrvatske seljačke stranke u kotaru Brinje nalazili su se pri kraju 30-ih godina ljudi kako slijedi:

 Općinski odbor Brinje:  

Martin Šimunić iz Lučana, predsjednik
Ivan Borić iz Brinja, blagajnik
Jurica Rajković iz Plašćice
Miko Biondić iz Letinca
Marko Pavlović iz Rapajin Klanca
Rude Vuković iz Žute Lokve
Tomo Radotić iz Brinja
Milan Sertić iz Žute Lokve
Jurica Blažanin iz Brinja
Grga Lokmer iz Brinja

 Općinski, odbor Jezerane:  

Marko Perković, predsjednik, iz Križpolja
Tomo Sertić, tajnik, iz Stajnice
Ivan Holjevac iz Križpolja
Mile Draženović iz Velikog Kuta
Tomo Gerovac iz Jezerana
Marko Pavlović Birt iz Križpolja
Marko Pavlović iz Jezerana
Antun Vučetić iz Stajnice
Mile Gerovac iz Jezerana

 Kotarski odbor Brinje:  

Anton-Tone Pavlović, predsjednik
narodni zastupnik, iz Križpolja
Anton Vuković, potpredsjednik,
zamjenik narodnog zastupnika, iz Lipica
Mile Prpić iz Brinja
Tomo Sertić iz Stajnice
Anton Rajčan iz Brinja
Mile Dujić iz Brinja
Marko Bosnić iz Brinja
Mile Jelačić iz Brinja
Stipe Biondić iz Brinja
Miko Biondić iz Letinca
Martin Šimunić iz Lučana.

Dužnosnici    Samostalne demokratske stranke, u već spomenutoj koaliciji s Hrvatskom seljačkom strankom, bili su

Mile Pejnović iz Brinja,
Milan Vukovojac,
Mile Vraneš i
Mane Hajduković.

Funkcionari režimske Jugoslavenske radikalne zajednice ( JRZ, Jereza) bili su

Đuro Marijan iz Vodoteča,
Đuro Gostović i
Mirko Smiljanić iz Prokika, te
Aleksa Božanić.

Iz jezgre prijeratne četničke organizacije u Brinjskom kraju poznati su žandar Lovre Pavle i Dane Lončar iz Brinja. 78

Nakon dugotrajnih i teških političkih pregovora hrvatskoga narodnog izaslanstva koje je vodio dr. Vladko Maček i predstavnika vlade na čelu s Dragišom Cvetkovićem, predsjednikom vlade, čime se trebalo riješiti "hrvatsko pitanje" u onodobnoj Jugoslaviji, došlo je do sporazuma Cvetković - Maček, pa je 26. kolovoza 1939. g. objavljena Uredba o formiranju Banovine Hrvatske, administrativno-političke jedinice koja nastaje od dotadašnjih banovina Savske i Primorske, te kotareva Dubrovnik, Šid,
Ilok, Brčko, Gradačac, Derventa, Travnik i Fojnica. Na čelu Banovine Hrvatske s glavnim gradom Zagrebom jest ban dr. Ivan Subašić, kojega imenuje i razrješuje kralj[/b]. Ban je odgovoran za svoj rad kralju i Saboru. U poslovima uprave banu pomažu odjelni predstojnici (ministri), a zakonodavnu vlast obavljat će kralj i Hrvatski sabor.

U nadležnost Banovine spadaju sljedeći poslovi:

poljoprivreda,
trgovina i industrija,
poslovi iz područja građevinarstva,
socijalne politike,
zdravstva i fizičkog odgoja, te
pravosuđa,
prosvjete i
unutrašnjih poslova.

Svi ostali poslovi, kao npr.

vojska,
vanjska politika,
državna sigurnost i dr.

spadaju u nadležnost vlade u Beogradu. 79

___________________________________________
78 Spis "Bivše građanske stranke ... ", razne str.
79 79 MIRKO GLOJNARIĆ: Borba Hrvata, Zagreb 1940., str. 328. i dalje

-1-

[Marica]

Banovina Hrvatska u Kraljevini Jugoslaviji zapremala je 65.000 km2 i brojila prema popisu iz 1931. g. nešto preko 4 miliuna stanovnika, od čega je na Hrvate otpadalo 70 %, na Srbe 19 %, a na Muslimane, Nijemce, Mađare, Čehe i dr. preostalih 11 % žitelja.

U središnju vladu u Beogradu ušli su kao ministri

dr. Vladko Maček, potpredsjednik,
dr. Bariša Smoljan, ministar bez portfelja,
dr. Jure Šutej, ministar financija,
dr. Ivo Andres, ministar trgovine i
dr. Josip Torbar, ministar pošta.

Banovina Hrvatska, iako spletom okolnosti nije verificirana u beogradskoj skupštini, dobro je profunkcionirala u samo dvije godine svog postojanja. U njenom nastanku neki su hrvatski Srbi vidjeli ugroženost svojih povlastica stečenih u unitarističkoj Jugoslaviji te su otvoreno, pojedinačno i skupno, javno - govornom i pisanom riječju - ustaj ali protiv Banovine Hrvatske.

Tako je dio najgrlatijih Srba u Kninu tražio izdvajanje toga kraja iz Hrvatske i pripajanje dijelu Vrbaske banovine gdje su Srbi bili većinsko stanovništvo. Vidimo da je današnje srpsko odmetništvo u formi tzv. Krajine u nekim dijelovima Hrvatske imalo svoju probu i prije pola stoljeća.

Slom kraljevske Jugoslavije u travanjskom ratu g. 1941. nije nikoga iznenadio. Zapamćeno je da su Hrvatska seljačka i građanska zaštita, poluvojničko krilo HSS-a, i u Brinjskom kraju razoružavale jugoslavensku vojsku koja je bila u rasulu.

Proglašenje Nezavisne Države Hrvatske 10. travnja 1941. g. primljeno od većine hrvatskog življa sa zadovoljstvom, u nadi da se time ostvaruju višestoljetne želje Hrvata za svojom državom. Dakako, naši će povjesničari imati ozbiljnu zadaću da znanstveno ocijene te i nadolazeće događaje te oslobođeni crno-bijelih ideologiziranih gledanja morati doći do znanstveno utemeljenih istina o vremenu između 10. travnja 1941. i 15. svibnja 1945. g. 78a

Ovamo spadaju i razvikani, brojčano pretjerani i nedokazani postupci novih hrvatskih vlasti prema srpskom življu u nekim hrvatskim krajevima, pa i u Brinjskom kotaru. Vidjeli smo da je hrvatski starosjedilački živalj imao s njima više ili manje neprilika već od dolaska njihovih predaka pravoslavnih Vlaha u Brinjski kraj početkom 17. st., da je tih nesporazuma u nekim razdobljima Vojne krajine bivalo manje. Štoviše, bilo je zajedničkog ratovanja za interese Monarhije, da su oni, opredijelivši se uglavnom u 19. st. za srpstvo, počesto bili pristaše i podupiratelji protuhrvatskih režima, da se dobar broj njih, u vrijeme srboslavenske kraljevine, dobrovoljno instrumentalizirao kao provoditelj velikosrpske politike beogradskih vlasti u Hrvatskoj.

Tako su oni ili bar dio njih i proglašenje NDH držali neprijateljskim činom prema sebi, jer i onda, kao dio njih i danas, djelovali su pod devizom da Hrvatska ne može biti - hrvatska.

Ratna zbivanja na području Brinjskog kraja nisu znanstveno ni ispitana pa stoga u obliku studije, jedne ili više njih, ni predstavljena. Iz dviju, triju tzv. memoarskih knjiga čiji su autori bili na partizanskoj strani, nije nipošto moguće steći objektivnu sliku tih zbivanja. Do toga će doći, kako smo naveli, tek pošto naša ideologijom neopterećena povijesna znanost o svemu tome kaže svoj sud.

Iz kronologije tih zbivanja spomenut ćemo stoga nekoliko događaja zadržan ih pretežito u kolektivnom i pojedinačnom pamćenju hrvatskih ljudi u Brinjskom kraju te rjeđim podacima nekih autora s druge strane. Dosad naime, o onodobnim stradanjia Hrvata u Brinjskom kraju jedva da je išta napisano, odnosno objavljeno.

Nakon 10. travnja 1941. g., dana proglašenja NDH, formirana je nova civilna vlast u Brinjskom kotaru, kako na razini kotara tako i na razini dviju općina. Prestale su djelovati dotadanje političke stranke te se dio njenih vodećih ljudi ili pasivizirao ili pristupio novoj hrvatskoj ustaškoj vlasti.

Ujedno su od pripadnika bivše Hrvatske seljačke zaštite i brojnih dobrovoljaca te mobiliziranog ljudstva formirane postrojbe Hrvatske domovinske vojske, koja se dijelom sastojala od 19. ustaške bojne pod zapovjedništvom bojnika i viteza Mile Mesića (Bakarska Draga oko 1920. - Janjča 1944.) te ljudstva o oružničkim postajama u Brinju, Letincu, Križpolju i Jezeranama.

Stanovit broj ljudstva odlazio je u druge postrojbe izvan Brinjskog kraja. Nepovoljna okolnost toga kraja i okolnih područja u razdoblju 1941. - 1943. g. bila je činjenica o njihovu ulasku u tzv. talijansku zonu u kojoj je, u Brinju i Križpolju, bila stacionirana talijanska posadna vojska iz divizije "Re". Dakako da je to znatno sužavalo ingerencije hrvatske vlasti i države na tim područjima.

Od vodećih komunista u Brinjskom kraju tog vremena spominjemo od Srba:

Slobodana i Srđana Uzelca,
Miću i Vuju Kosovca, te
Dušanku Gostović-Grubor,

a od Hrvata

Ivicu Lovinčića,
Ljubicu Gerovac i
Matu Rajkovića.

Zanimljivo je pogledati kako su po narodnosti izgledala prva komunistička vodstva u Brinjskom kotaru. 80

___________________________________________
78a Odlučan korak u tom pravcu načinio je povjesničar Horvoje Matković svojom knjigom "Povijest Nezavisne Države Hrvatske", Zagreb 1994. g. 
80 MILAN BUKVIĆ: Otočac i Brinje u NOB 1941.-1945., str. 98., 116.

-2-

[Marica]

U rujnu mjesecu 1941. g. formiran je prvi Kotarski komitet Komunističke partije Hrvatske ( KPH) za Brinje u sljedećem sastavu:

Ivica Lovinčić, sekretar,
te članovi:
Ljubica Gerovac,
Slobodan Uzelac,
Dušanka Gostović,
Vujo Kosovac,
Srđan Uzelac,
Rade Vraneš,
Mića Kosovac i
Milan Maljković,

dakle dva Hrvata i sedam Srba.

Malo zatim imenovan je i Kotarski komitet Saveza komunističke omladine Jugoslavije ( SKOJ) koji su činili Slobodan Uzelac, sekretar, Ljubica Gerovac, Neđo Lončar, Jelena Rajačić, Ilija Knežević, Miloš Gostović i Milan Bukvić.

Od sedmero navedenih, hrvatske je narodnosti bila samo Ljubica Gerovac, dok su svi ostali bili Srbi.

Gotovo istovjetan sastav imao je i prvi kotarski tzv. Narodnooslobodilački odbor ( NOD), dakle partizanska vlast. Slično je bilo i u prvom odboru tzv. Antifašističke fronte žena ( AFŽ), gdje je od devet članica bila samo jedna Hrvatica.

Ove i druge brojke pokazuju da je partizansko ratovanje protiv NDH bilo posve prihvaćeno među srpskim življem, samo djelomično među hrvatskim. Ili pak da je u Brinjskom kraju podvojenost hrvatskog naroda u Drugom svjetskom ratu bila manja no u nekim drugim hrvatskim krajevima.

Porušeno središte Brinja 1942.

U svome oružanom napadu na Žutu Lokvu u kolovzu 1941. g. partizani su se okomili na kuću i okućnicu Janka-Jankine Vukovića. 81 Došavši iz svoga logora na Panosu, blokirali su rečenu kuću, ubili spomenutog kućegospodara, te potom zapalili pilanu i druge pogone na okućnici. S naoružanim partizanima u Žutu Lokvu došlo je, tvrdi autor Bukvić, i desetak nenaoružanih dobrovoljaca, koji kao ni partizani, nisu iz Vukovićeve kuće, trgovine, mlina i pošte (bila u Vukovićevoj kući) otišli praznih ruku.

Polovicom rujna ponovio se sličan napad na kuću, skladišta, gospodarske zgrade, pilanu i druge pogone obitelji Murković u Stajnici. 82 Tom je prilikom od eksplodirane bombe ubijen Slave Murković (r. 1895. g.), koji je s braćom vodio veliko i raznovrsno gospodarstvo obitelji. O općem paležu svega što je moglo gorjeti, osim djelomice dvora tj. stambene kuće, piše iz Buenos Airesa pol stoljeća kasnije Vesna Murković, kći Joškova, sljedeće:

"Slave je ubijen na pragu naše kuće 17. rujna 1941. g. u napadu Srba iz Drežnice i Brinja i komunista (Ljubica Gerovac) iz Jezerana na našu cijelu imovinu. Zapalili su sve štale s blagom unutra - sve magazine, kuću, pilanu, mlin i veliki lager gotove drvene robe pripravljene za izvoz, od velike vrijednosti." 83 I ovom prilikom je naoružane partizane pratilo ne desetak nego 60 nenaoružanih seljaka iz Gornjega kraja (sjeverni, pravoslavcima nastanjeni predjel Brinjske općine op. S.K.) koji zacijelo nisu bili samo promatrači napada i paleža Murkovićeve imovine, nego su sebi, kao za uspomenu, mogli odande i nešto ponijeti.

Početkom godine 1942. g. , kad je Brinjski kraj ležao pod debelim snijegom, partizani su pod vodstvom Ivice Lovinčića oštetili vodovodne cijene kod vodocrpilišta na Maljkovićevom vrelu. Na očevid je koncem veljače 1942. g. pošlo iz Brinja uz nekoliko talijanskih vojnika i ustaša, i nekoliko civila. Na njih su iz zasjede partizani zamaskirani u bijele plahte zapucali te su uz devet Talijana pale i četiri hrvatske žrtve, među njima i općinski bilježnik iz Brinja Ivan Vučetić. 84

Panorama Brinja 1942., nakon
talijanskog bombardiranja

Godine 1942. u obnovljenom Hrvatskom državnom saboru u Zagrebu, našla su se među hrvatskim narodnim zastupnicima i dva Brinjaka: pop Stipe pl. Vučetić, vojni vikar general Hrvatskih oružanih snaga, i Anton Vuković (1898.-1979.), iz Lipica, koji je u Sabor došao na mjesto u međuvremenu priminulog zastupnika Tone Pavlovića, o kojima je u ovom poglavlju već bilo riječi.

___________________________________________
81 Nav. usmeno priopćenje Vlade Dasovića iz Brinja, autoru, zatim: MILAN BUKVIĆ: Ivica Lovinčić, Zagreb, 1977., str. 141.
82 Isto usmeno priopćenje, te, M. Bukvić: Otočac i Brinje ... , str. 83.
83 VESNA MURKOVIĆ: Sudbina Murkovićevih iz Stajnice, u: "Vila Velebita", br. 16. 23. prosinca 1993., Zagreb
84 Prema kazivanju Mladena Vučetića iz Brinja autoru, 15. studenog 1993.

-3-

[Marica]

Osjetan udarac partizanima nanesen je sredinom ožujka 1942. g. hvatanjem i strijeljanjem Ivice Lovinčića (r. 1913), jedne od vodećih ličnosti među partizanima Brinjskog kraja. Već sljedećeg mjeseca partizani su napali hrvatsku posadu u Jezeranama, no neuspješno, pa su se povukli prema Drežnici. Svojim velikim gubitkom tom prilikom smatrali su oni pogibiju (samoubojstvo) Ljubice Gerovac (r. 1920. g.), koje je izvršila u Holjevcima. 85

Ponovljeni partizanski napad na Jezerane, također i Križpolje, dogodio se u kolovozu 1942. g. Dok je malobrojna križpoljska posada bila preslaba da duže odolijeva nadrnoćnim srbopartizanskim snagama, borba za Jezerane vođena je tri dana i dvije noći. Iscrpljeni hrvatski branitelji ostavši bez hrane, vode i streljiva - a izostala je i talijanska intervencija - bili su svladani. Tijekom borbe i nakon nje uslijedio je opći palež Jezerana, napose crkve, obnovljene neposredno pred rat, što je zabilježila i jezeranska narodna pjesma, kazana sljedećim dvostihom:

To je bilo na Veliku mašu,
zapališe lipu crkvu našu.

Skupinu od 20-25 zarobljenih pripadnika Hrvatske domovinske vojske partizani su, skinute do gola, te vezane žicom, otjerali prema Drežnici i tamo ih postrijeljali. Pukim slučajem dvojica od tih nevoljnika uspjela su se spasiti te su preko Kose, šume između Jezerana i Drežnice, vratili se u slobodu. U partizanskom haranju po Jezeranama iz mjesta su prognane mnoge hrvatske obitelji, npr. neke od Sertića, Perkovića i Rajkovića. Dakako, da je usto išla i pljačka trgovina i seoskih kuća.

Iduće vrijeme bilo je označeno borbama na Bunarinama te privremenim partizanskim zauzećem Stajnice, onda pojavom oružanih četničkih skupina u Prokikama, te privremenim zauzećem Letinca od strane partizana što je značilo nove hrvatske vojničke i civilne gubitke, te rekviriranje imovine hrvatskog pučanstva. Došlo je i do pada Križpolja i Jezerana, pa se ratna sreća, kao i uvijek pokazivala varljivom. Ne samo da su partizani istjerani iz cestovnih nego i iz naselja u Gronjem kraju gdje su se osjećali - kako se govorilo - kao kod kuće. U tamošnjim selima Vodoteču, Škaliću, Tuževiću, Ivakuši i dr. oni se naime imali svoje štabove, opskrbne centre, sjedišta svojih političkih organizacija i drugo.

Milan Pavlović iz Križpolja, poručnik u
Zastavničkoj školi u Zagrebu 1943.

Nakon povlačenja talijanske i hrvatske posade iz Brinja u travnju mjesecu 1943. g. partizanska jedinica je ušla u mjesto, djelomice porušeno talijanskim bombardiranjem u povlačenju.

Pamti se da su partizani tad u Brinju uhitili oko 50 ljudi iz struktura hrvatske vlasti i mjesnog pučanstva te su ih vezane žicom otjerali u Gospić da im se tamo sudi, sve zbog neutemeljenih sumnjičenja i optužbi. No iz Gospića su vraćeni u Brinje te su po povratku svi osim dvojice odvedeni na Obadine i pokraj već iskopanih raka bili postrijeljani, neki pak udarcem čekića u glavu pobijeni.

Kad je nekoliko mjeseci kasnije, nakon kapitulacije je Italije u kolovozu 1943. g. - i uz pomoć Nijemaca - u Brinju hrvatska vlast bila ponovo uspostavljena, navedene su žrtve iz zajedničke rake izvađene i prenesene u svoje obiteljske grobnice. 86 I do kraja 1943. i kroz cijelu 1944. g. te sve do travanjskih dana 1945. g. u Brinjskom su kraju vođene povremene veće i manje ratne operacije, sada između Nijemaca i Hrvatske domovinske vojske s jedne strane, te kao i dotada, partizana s druge strane. U ljetu 1944. g. poginuo je u Stublici kod Vrbovskog u borbi s ustašama Srđan Uzelac, r. 1913. g. u Brinju.

Marko Milaković iz Križpolja,
zrakoplovni poručnik Hrvatske
domovinske vojske s obitelji 1044.

___________________________________________
85 Kazivanje citiranog V. Dasovića iz Brinja te više Jezeranaca autoru,
14. studenog 1993.
86 Nastavak kazivanja V. Desovića autoru

Stjepan Krpan, Zagreb 1995. str. 56 – 61

-4-