CRO-eu.com
Listopad 17, 2018, 09:15:20 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Rod Rukavina u Hrvatskoj  (Posjeta: 24949 )
0 Članova i 2 Gostiju pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7761



« : Siječanj 14, 2010, 12:00:03 »


Rod Rukavina u Hrvatskoj

Rukavine su jedno od najstarijih hrvatskih prezimena. Najbrojnije je i dosta rašireno u Lici, zatim Primorju i Podgorju, odakle su se selidbama širili dalje po Hrvatskoj i Slavoniji. Među starije rodove pripada zato što im loza po precima Vladimirovićima potječe još od 10. stoljeća. Rod Rukavina posebno je poznat po mnogim visokim časnicima u austrougarskoj vojsci, gdje su plemstvo stjecali zaslugama na bojištima diljem Europe. Rukavine su imali plemićke naslove s predikatima Vidovgradski (von Vidovgrad), Ljubački (von Liebstadt), Bojnogradski (von Bojnograd), Vezinovački (von Vezinovac) i von Morgenstern. Pisano rodoslovno stablo Rukavina ostalo je slučajno sačuvano nakon što je na bojištu u Italiji 1796. poginuo kapetan Ilija Rukavina, u ratnoj opremi kojega su nađeni zapisi rodoslovlja (Stammbaum) njegova oca Pavla. U zapisima je rodoslovno stablo predaka od Miloša, drugog sina Grge Vladimirovića. Na osnovi tih zapisa kasniji sastavljači dopunjavali su rodoslovlje Rukavina, koji se u nekim granama u detaljima i razlikuju.

Posebna je vrijednost tog rodoslovlja što se osobe iz toga roda mogu prikazati u neprekinutom nizu od prvoga Grgura-Grge iz 15. stoljeća kroz sljedećih 12 naraštaja sve do naših dana.

     
Lijevo: Grb Vladmirovića u Zagrebačkoj sveučil. biblioteci.
Rukopis Korjenić – Neorić iz 1595. g.
Desno: Crtež grba Vladmirovića


VLADIMIROVIĆ
________________________________________

Članovi ove velikaške obitelji obnašali su visoke službe na dvoru bosanskih vladara. Vladimirović Radoslav je uz kralja Stjepana Ostojića. Vladimirović Jurko je na dvoru Tvrtka II. Vladimirović Radivoj sudac je na dvoru kralja Stjepana Tomaša. Vladimirović Vladoje potpisuje povelje kralja Stjepana Tomaševića.

Stari rod Vladimirovića

Stari rod Vladimirovića, čiji su potomci Rukavine, poznat je u dolini Neretve, gdje su irnali velike posjede kao nasljednici prastaroga bosanskog plemstva Vladimirovića (ili Miholovića i Vladičijevića) čije je sjedište bilo oko Mostara i Stroge na rijeci Buni. To prezime javlja se još u 10. stoljeću u okolici Mostara i odatle se širilo. na istok i zapad od Neretve pa je njihovo ime bilo ugledno na obje strane Neretve a u 11. stoljeću bili su vrlo utjecajni i u istočnoj Bosni.

Prema Andriji Kačićti Miošiću, prvi Vladimirovići prebivali su u Sladiricu, gdje im je prvi predak bio knez Vladimir Vukotin (890-905). Bili su zaslužni i Mlečanima jer im je dužd Kandijan potvrdio plemstvo u Sladincu i Perki. Prema Kačiću, bosanski kralj Kotrornan je za zasluge knezu Vukotinu 1010. darovao posjede od izvora Žrnovnice do Stoca i dolinu Neretve sve do mora kao i Krupu, Popovo polje i Bijelo polje.

Iz toga je roda i Vladimir I. , koji je 1177. bio toparh (guverner) Rascije i gornje Zete. U borbi kod Prištine bio je ranjen i umro je u Dubrovniku, gdje je i sahranjen. Nakon toga su Vladimirovići bili i dalje značajan i utjecajan rod na obalama Neretve, gdje su posjedovali velika imanja i bili knezovi više vlastelinstava sa sjedištem u Sladincu te se nazivali knezovi od Sladinca i Perke. Po njima je Sladinac često zvan i Vladinac.
U prvoj križarskoj vojni bili su Vladimirovići u pratnji cara Fridrika Barbarosse 1189, zbog čega je poslije plemićki grb Vladimirovića imao lava s križem na kacigi s lijeve strane.

Vladimir II. oko 1250. upravljao je Dalmacijom, u kojoj je i dolina Neretve, gdje su ženidbom sa susjednim vladarima učvršćivali vlast i položaj.

Oko 1300. Vladimir III. ojačao je vlast Vladimirovića na zapadnom dijelu, kada je od bosanskog vladara dobio imanja oko Ljubuškoga, Klobuka, Pline, Zvirića, Borovaca, Struge, Broćna i Krnje.
Knez Radoš Vladimirović dobio je 1387. od kralja Tvrtka posjede Ljubuški, Broćno i sela u Primorju. Radoš je tada dobio plemićki grb Vladimirovića s lavom i križem na kacigi s lijeve strane, a taj grb imaju poslije i Rukavine pl. Vidovgradski, dok su Rukavine pl Ljubački starom grbu dodali još sablju ruke hercegovačkog primorja (Makarske i Poljica) u Dalmaciji. Vjeruje se da su tada Vladimirovići sagradili svoje utvrde oko Klobuka, u Ljubuškom i na ušću Neretve.
U vrijeme pada Bosne 1463. pod osmansku vlast, knez Radivoj-Radoš Vladimirović kao "Comes Judex Curiae" kralja Stjepana Tome, napustio je staru domovinu i s bratom Grgurom Vladimirovićem, knezom na Nerervi, preselio se pod mletačku vlast u Dalmaciju.

Jedna grana Vladimirovića tada se odselila u Hrvatsku i naselila oko Slunja, gdje su poznati kao Ladomirići, od kojih je nastalo pleme Kuš de Ladomir, poslije poznato kao Kuševići, dok su od druge grane nastali Ladomirići-Ribarići.

Radošev brat Grgur Vladimirović začetnik je loze Rukavina i o njemu i nasljednicima više u posebnom dijelu.

Vladimirovići iz Sladinca ratovali su s Osmanlijama punih 300 godina  i sudjelovali u borbama oko Ljubuškoga, Vrane, Prologa, kod Vratara, Kule Norinske i do Vrgorca. Dvor u Sladincu posebno je utvrdio i ojačao Stjepan Vladimirović.

Oko 1550. poznat je po borbama s Osmanlijama Vladislav Vladimirović, koji je živio u Perki a imao posjede Plinu, Zvirice i okolicu Ljubuškoga.

U 17. stoljeću, kada su Osrnanlije prodrli u dolinu Neretve, Šimun Vladimirović boravio je u Perki i poginuo 1620. Njegov sin Ivan Vladimirović bio je knez i branio Neretvu sve do Norina i Vratara. Kada su Mlečani 1647. zavladali Neretvom, priznali su mu sve povlastice koje su Vladimirovići imali od starina. I Ivanov najstariji sin Nikola Vladimirović ratovao je s Osmanlijama od Neretve do Ljubuškog i Gabele te osvojio Kulu Norinsku potkraj 1685, za što je od Mlečana odlikovan zlatnom kolajnom.
 

-1-
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7761



« Odgovor #1 : Siječanj 14, 2010, 12:07:08 »


I njegov sin Juraj Vladimirović bio je jedan od junaka u toj obitelji u borbaina s Osmanlijama jer se istaknuo u osvajanju Hutova, a umro je 1720. u rodnom Sladincu. Njegovi sinovi Ivan i Luka Vladimirović bili su knezovi između 1736. i 1775. te živjeli u kulama oko Sladinca i Pline a Mlečani su im priznali sve prijašnje povlastice i posjede. U to doba Vladimirovićima su, zbog stalnih turskih prodiranja, ostali samo Sladinac, Perka, dijelovi Pline, Struga, Vrbica i dio Župe, dok su im ostali posjedi otuđeni i pripali su begovimai beglucima. Ubrzo je pao i Sladinac; koji je odmah i srušen a cijela je ostala jedino utvrda.

Među zadnjim je izdancima tog prezimena Luka Vladimirović (1728-1788), franjevac, koji je imao velik ugled i bio knez i kapetan Neretve, rektor škole, misionar i erudit. Napisao je i objavio oko 30 knjižica, a pisao je na hrvatskom, talijanskom i latinskom jeziku. Opsjednut slavom predaka, opisao je potanko svoj rod i po njemu ta loza potječe od rimskoga doba, zbog čega se i njegovi radovi trebaju uzeti s oprezom. Potkraj 19. stoljeća bile su u Strugi još dvije obitelji Vladimirovića, ali su bez muških nasljednika iščeznule.

Rod Rukavina

Radoš Vladimirović i brat mu Grgur (poznatiji kao Grga) izbjegli su od Turaka i odselili se u Dalmaciju pod rnletačku upravu. Podaci o Grguru i njegovim sinovima objavljeni su u više izvora i u svima je opisano njihovo rodoslovno stablo. Izvorni rukopis s naslovom "Stammbaum" nađen je u torbi kapetana Ilije Rukavine, koji je poginuo 31. srpnja 1796. u borbi kod Lonata u Italiji. U rukom pisanim bilješkama njegova oca Pavla, koji se istaknuo u borbi 1761, nakon čega je dobio plemićku titulu s predikatom Liebstadt-Ljubački, bilo je opisano rodoslovno stablo svih predaka od Miloša, drugoga sina Grgura-Grge Vladimirovića, koji je osnivač loze Rukavina i u tom su zapisu Rukavine od Grge iz 15. stoljeća nadalje. U priloženom su primjeru rodoslovnog stabla Grgua Rukavine njegovi izravni nasljednici sve do naših dana.

GRGA VLADIMIROVIĆ, kao i ostali, bio je u stalnim ratovima i borbama s Turcima. Po konstituciji bio je visok, jak i odlučan te poznat kao velik junak na ratištu. No, u jednoj su ga borbi Turci uspjeli zarobiti. Imao je na sebi dugačku crnu kabanicu s dugim i širokim rukavima i s njom se našao u zarobljeništvu. Kako mu nisu zapamtili ime (ili ga je on krio?), stalno su ga zvali "ONAJ S DUGIM RUKAVIMA". Kako se to često ponavljalo, s vremenom su i to prihvatili i ostali, tako da su ga poslije svi zvali Rukavina.


Matija pl. Rukavina Bojnogradski

Milan pl. Rukavina Ljubački

U vrijeme zarobljivanja Grga je imao 7 sinova, koji ; su ostali s majkom pod Mlecima. Bili su to:

1.   Vukelja,
2.   Miloš,
3.   Dragić,
4.   Marko,
5.   Ivan,
6.   Nikola i
7.   Blaž.  

Obiteljska predaja govori da su ga u zarobljeništvu Turci nagovarali, a potom mu i prijetili da će ga nabiti na kolac ako se ne poturči i ne oženi jednom njihovom udovicom. Pod stalnim prijetnjama ipak se oženio udovicom iz muslimanske obitelji Ogreševića u Livnu i s njom je imao 3 sina. Nakon određenog vremena potajno se vratio obitelji, ženi i sinovima. Ali ni tu nije dugo ostao te se odlučio ipak vratiti nazad drugoj ženi. Svađa s prvom ženom i sinovima bila je tako oštra da ga je najstariji sin Vukelja ubio. Obiteljska predaja navodi da se OD GRGINIH SEDAM SINOVA RAZVILA LOZA RUKAVINA[/b], koja se dalje brzo širila i množila.

Od prvog sina Vukelje poslije su nastali Vukelići u Sv. Jurju i Kosinju te Biondići u Melnicama više Senja.

Od drugog sina Miloša potječu Rukavine u Brlogu, Perušiću i Pazarištu (osim onih s nadimkom Robića u Pazarištu) te Rukavine-Bačići kraj Karlobaga u Podgorju i Primorju.

Od trećeg sina Dragića potječu Bačići u Podgorju, Bačići u Karlobagu, Rukavine u Trnovcu i Ražancu, Bevandići u Trnovcu, Rukavine s nadimkom Robići u Pazarištu, Glavaši u Jablancu te Dragičevići u Jablancu, Gračacu, Sv. Petru, Bruvnu i Sv. Jurju.

Od četvrtoga sina Marka potječu Rončevići u Jesenici, Mihići u Metku, Rukavine u Sv. Roku i Terezinu Polju u Mađarskoj.

Od petog sina Ivana s nadimkom Zule nastao je rod Zulevića (Zalovića ili Žalovića) u Vukšiću.

Od šestog sina Nikole nastao je rod Rukavina na Pagu, Rabu i otocima, koji su početkom 19. stoljeća po muškoj lozi izumrli.

Od sedmog sina Blaža nastali su Blaževići u Lovincu i Vraniku te Miškulini u Sv. Jurju u Primorju te u Smiljanu i Bužimu u Lici.

Od trojice Grginih sinova sudovom Ogreševića u Livnu imena nisu poznata.

Ta priča iz obiteljske predaje o Rukavinarna pokazuje širenje Rukavina po Lici, Primorju i Podgorju, odakle su se dalje razvijale nove loze, u početku s nadimcima uz prezime a poslije i s prezimenima.

Naime, nakon Bečkog rata (1683.-1699.) propisi nisu dopuštali korištenje nadimaka pa su se od tada koristila samo prezimena po popisu. S Rukavinama su u srodstvu bili i baruni Vrkljani, jer je satnik Medina Rukavina udao 1750. kćer Metku za zastavnika Stjepana Vrkljana, čiji je unuk pukovnik Vrkljan poveljom od 27. listopada 1793. dobio njemačko i austrijsko plemstvo s predikatom "Verklein"


-2-
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7761



« Odgovor #2 : Siječanj 14, 2010, 12:17:39 »


Rukavine u selidbama od Dalmacije do Like

Nakon osmanlijskih osvajanja u Hrvatskoj, Slavoniji. Lici, Krbavi i Dalmaciji bilo je čestih migracija, seljenja i naseljavanja koje su provodile Austrija, Venecija i Osmanlije radi naseljavanja napuštenih područja.

U jednom od prvih preseljavanja 1605. nakon što su Osmanlije zauzeli Zemunik, prešlo je iz Ravnih korara i Bukovice na stranu Austrije oko 700 osoba, od toga oko . 200 za vojsku sposobnih i s oko 20 000 komada sitne i krupne stoke, a naseljeni su u Lič kraj Fužina, koji je od 1522. bio pust i nenaseljen. Ta skupina doseljenika poznata je pod imenom "Krmpoćani" jer je došla s područja starih Krmpota (danas Međiđa) u području između Knina, Benkovca i Obrovca. Skupinu su vodili knez Damjan Petrović-Krmpoćanin, njegov rođak Tadija Petrović, Tomo Skorupović, Toma Marković i Mile Butorac[/b], a u skupini je bilo 49 prezimena, poslije sve poznata i razvijena lička prezimena. Ti su se doseljenici do 1635. postupno raseljavali iznad Senja prema Ledenicama i Sv. Jakovu, na današnje Krmpote i dio Senjske planine, i tu osnovali sela oko Krivog Puta. Dio njih se zbog ratnih prilika postupno vraćao prema jugu put svojega starog zavičaja.

U drugoj skupini doseljenika 1627. poznatoj pod nazivom "Vojnići", bilo je 16 rodova, među kojima su
-   Blaževići,
-   Jovanovići,
-   Krpani,
-   Pavelići,
-   Pavličevići,
-   Prpići,
-   Radoševići,
-   Starčevići,
-   Šojati,
-   Tomičići,
-   Tomlje(a)novići,
-   Vukelići i druga prezimena.

Doseljeni su s područja južno od Zemunika a stara im je postojbina bilo područje dolina oko Dinare, Svilaje, Moseća, Gornje Krke i Čikole i od 14. do 16. stoljeća su se postupnim selidbama naseljavali prema Zadru, Zemuniku, Benkovcu, Skradinu i Šibeniku te području Ravnih kotara i Bukovice.

U trećoj skupini doseljenika poznatoj pod nazivom "Gvozdenovi ljudi", koju je vodio Gvozden Sladović, bilo je oko 20 obitelji s šireg područja starih Krmpota (Obrovac-Međiđa) i dijelom susjednih Ravnih kotara od Biljana i Zemunika do Novigrada, Posedarja, Vinjerca i Ražanca.
Tu su bila prezimena
Karanović,
Lovrić,
Mikulić,
Vilenica,
Bal(i)enović,
Brusković,
Veljanić,
Mihovilović,
Martinović i druga.

U jednoj od sljedećih selidba između 1645. i 1652. doselilo se u senjsko primorje 58 obitelji iz Jesenica kraj Obrovca i iz Perušića kraj Benkovca. Tu skupinu vodila su dvojica iz roda Rukavina te jedan Njegovan i Smokrović a naselili su se u području Sv. Jurja od Senja do Lukova. Odatle su se već oko 1658. preselili na otoke Rab i Pag (pod vlast Venecije), dok se glavni dio te skupine nastanio u Ražancu, Vinjercu i okolici, odakle su se poslije odseljavali.

Tim naseljavanjem do 1655. bili su u senjskom primorju naseljeni Lič, Zagon, Krmpote oko Sv. Jakova i Krivoga Puta, Sv. Juraj i dalje na jug Podgorje sve do Starigrada između Lukova i Jalanca. Zadnja selidba prije početka Bečkog rata (1683) bila je oko 1670, kada su se u Ražanac i područje oko Ljupča, Radovina i Vinjerca naselili većim dijelom oni doseljenici od oko 1645, kada se naselilo 58 obitelji u Sv. Juraj. Oni su se 1653. preselili u područje oko Ražanca i tu izmiješali sa starosjediocirna i doseljenicima koji su se potkraj 16. i početkom 17. stoljeća ovamo doselili iz područja Bukovice i Ravnih kotara. No, ni oni se ondje nisu zadržali, već se oko 1680. uz obalu Podgorja sele prema sjeveru i naseljavaju se oko Karlobaga.

Kako se vidi, takvih naseljavanja te premještanja stanovništva na tom području bilo je više sve do Bečkog rata, nakon kojega dolazi do većih migracija prema području Like, koja je od 1689. napuštena od Osmanlija.

Naseljavanje Rukavina u Liku i Primorje
nakon Bečkog rata (1683.-1699.)


Nakon rata pod bečkim zidinama i uspješne obrane Beča 1683. dolazi do povlačenja Osmanlija a istodobno na području Like i Velebita dolazi do spontanih borbi; protiv Turaka. Još prije 1683. naselili su Ražančani po-. dručje od Baga prema Lici (Konjsko, Ledenik, Kučište i  Stanište) i tako od Oštarijskih vrata osigurali ulaz u Liku.

Nakon prvih pobjeda 1685, počinje i konačno istjerivanje Turaka iz Like, Ravnih kotara i Bukovice 1689, a potom je došlo do naseljavanja napuštenih područja Like i podjele posjeda doseljenicima. Pri toj dodjeli zemlje u Trnovcu i susjednom području naselile su se 52 obitelji s 331 članom, kada je naseljen i JERKO RUKAVINA, praunuk Grge Vladimirovića-Rukavine.

Grgurov (treći) sin Dragić Rukavina, od kojega potječu Rukavine u Trnovcu, imao je 3 sina:
 
1.   Ivana-Bevandu,
2.   Martina i
3.   Juru.

Najstariji Ivan, s nadimkom Bevanda, i imao je sina JERKA RUKAVINU, koji je 1683. imao posjed i bio knez u Bagu (poslije Karlobagu), kamo je došao iz Ražanca u Dalmaciji. Kao knez, Jerko Rukavina je na čelu 65 hrabrih junaka 1684, bez pomoći krajiške vojske, napao Turke i na prijevoju Velebita osvojio Baške Oštarije te krenuo prema Lici i osvojio Brušane i Rizvanušu. Tek nakon toga 1686. karlovački general Herberstein  krenuo je s krajiškom vojskom i počeo napade na Turke, nakon čega su brzo zauzeti i ostali dijelovi Like.


-3-
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7761



« Odgovor #3 : Siječanj 14, 2010, 13:09:47 »


Knez Jerko Rukavina, sa sinovima Nikolom (umro 1736) i Dujom[/b] (umro 1779) iz Ražanca se prvo 1683. preselio u Karlobag. Za zasluge u borbama s Turcima naseljen je 1689. u Trnovac a dobio je u posjed Bužim i Brušane. Na te posjede naselio je 1696. deset obitelji iz Moravica i to prezimena

Sudar,
Lisac,
Čop,
Abramović,
Naglić,
Pavičić,
Ivančević,
Pleša,
Janković i
Sneburger.

Umro je 29. svibnja 1699. u Karlobagu.

S njim su u Trnovac i susjedna područja naseljeni

  1.   sin njegova strica Martina
        Jure Rukavina-Mamut sa 7 članava,
  2.   Mate Rukavina-Bevanda
        sa 4 člana obitelji, zatim obitelji
  3.   Kovačević,
  4.   Maras,
  5.   Tomljenović,
  6.   Pavičić,
  7.   Račić,
  8.   Dokozić,
  9.   Vrban,
10.   Rudelić,
11.   Mažuran,
12.   Lukatelo,
13.   Miletić,
14.   Laktić,
15.   Zorić,
16.   Šaban,
17.   Devčić,
18.   Lukčević,
19.   Zubčić,
20.   Brkljača, i
21.   Cvitko,
     

22.   Čačić,
23.   Rupčić,
24.   Smojver,
25.   Šikić,
26.   Stipan,
27.   Krunić, i
28.   Serdarević,
29.   Prpić,
30.   Sarić,
31.   Špalj,
32.   Žuljević,
33.   Miškulin,
34.   Mili nović,
35.   Došen,
36.   Bačić,
37.   Milinović,
38.   Pavelić,
39.   Baburić,
40.   Bulić,
41.   Jelinić,
42.   Pekas i
43.   Budak - ukupno je bilo
        52 obitelji s 331 osobom.

Vođe te seobe bili su iz roda Rukavina kao i u prijašnjoj seobi Jeseničana 1645. Jure Rukavina-Mamut imao je braću Filipa, Matu i Marka.

Od najstarijeg Jure-Mamuta nastala je loza Rukavina-Mamutovići, od trećeg brata Mate potječu Rukavine-Robići u Pazarištu, dok od červrrog brata Marka potječu Rukavine-Glavaši u Jablancu.

Od Dragićeva[/b] trećeg sina Jure potječe prezime Dragičević u Podgorju, Gračacu i Sv. Petru u Lici.

Sljedeću selidbu vodio je knez Lovre Milioković (od "Krmpota") iz Jablanca, koji je 1690. s 50 obitelji naselio Pazarište i okolicu, odnosno područje od Podgorja do ušća Otešice u Liku i s druge strane područje do Smiljana. Istodobno je Lovinačko polje naselio pop Marko Mesić 1691. sa senjskim zastavnikom Petrom Balenovićem, s nadimkom Vrkljan.

Iz tih burnih vremena za vrijeme i nakon Bečkog rata obavljeno je u kratkom vremenu nekoliko popisa Like, iz čega se može doznati više podataka o ličkim prezimenima.

Prvi popis Like obavio je senjski biskup Sebastijan Glavinić 1696, slijedio je popis Like biskupa Brajkovića 1700, zatim popis i Vojne krajine 1701. i 1712.

Naseljavanjem do oko 1700. sve su selidbe uglavnom dovršene, a s tih je područja poslije dolazilo do daljnjih; raseljavanja na područje oko Gospića, Široke Kule i Ribnika te Brloga, zapadnog dijela Gacke doline te dio područja oko Udbine, odakle su se poslije u 18. stoljeću naseljavali dijelovi lapačkog i vaganačkog područja te oko i Plitvičkih jezera. Kasnijim raseljavanjem popunjavala su se područja Pokuplja, zapadne Bosne te Slavonije.

Rukavine iz Trnovca


Braća i sestre Rukavina

Selo Trnovac, nedaleko od Gospića, nakon doseljenja kneza Jerka Rukavine 1689. postao je kolijevka jednog roda Rukavina u Lici. Posebno je poznato jer odavde potječe velik broj Rukavina koji su u ratnim vremenima bili zaslužoe vojne osobe i visoki časnici carevine Austrije Habsburške Monarhije, jedno vrijeme i Napoleonove Francuske.


-4-
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7761



« Odgovor #4 : Siječanj 14, 2010, 13:21:37 »


Tmovac je iz 142 kuće dao 45 časnika, od ko jih četiri generala i to tri Rukavine i jednoga Pavelića Osim iz Trnovca, znamenitih i plemenitih Rukavina bilo je i iz drugih mjesta Like, iz Klanca, Pazarišta, Perušića Brloga, Gospića, Sv. Roka, Sv. Jurja, Ličkoga Petrova set i drugih, koja su isto dala značajna imena u hrvatskoj povijesti.

Iz Trnovca (kuće br. 3) je Matija barun Rukavina pl. Bojnogradski (Trnovac, 1737 - Penzing kraj Beča, 3 5. 1817) feldmaršal. Kao sin krajišnika počeo je kao kadet 1755. u pješačkoj pukovniji kneza Esterhazyja, pro slavio se hrabrošću u sedmogodišnjem ratu (1756-1763 u bici kod Lobositza u Češkoj (1756), kada je dobio čin potporučnika, zbog hrabrosti u ratu kod Landshuta (1757) dobio je čin natporučnika a istaknuo se i u borbi kod Melnika u Češkoj, od 1759. bio je kapetan u Otočkoj pukovniji a 1778. major u Otočkoj pukovniji.
U Ogulinskoj pukovniji u ratu s Turcima bio je dva puta teško ranjen i stekao čin potpukovnika. Od 1789. bio je pukovnik u istoj pukovniji. Godine 1794. ratovao je u Italiji, gdje se istaknuo kao vrstan vojskovođa i 1795. postao generalmajor. Iste godine u lipnju istaknuo se u borbi s Francuzima kod Madonne del Monte, kada je bio teško ranjen. Proslavio se u borbi kod tvrđave Mantove, kada je dobio viteški red Marije Terezije, kod Migliareta se iskazao neustrašivirn junaštvom jer je neprekidno napadan odbio 7 juriša. Kao nagradu za junačke držanje dobio je 1797. titulu baruna s predikatom od Bojnograda. Mirom 1797, nakon propasti Venecije priključenja Istre i Dalmacije Monarhiji, postavljen je za prvoga guvernera Dalmacije i Boke kotorske, gdje je uspješno politički djelovao na pripojenju Dalmacije Hrvatskoj. Godine 1801. postao je feldmaršal i vlasnik ("inhaber") 52. pukovnije te nakon Bečlog mira otišao u mirovinu i živio kraj Beča, gdje je u dobi od 80 godina umro. Govorio je sedam jezika[/u], bio je vrstan govornik, velike energije, fizički pravi atlet, jak, ustrajan i nepokolebiv.
Oženio se 1792. barunicom Elizabetom pl. Lotter, dvorskom damom, s kojom nije imao djece. Njegovom smrću bez nasljednika izurnrla je ta loza Bojnogradska. za hrabra i junačka djela u borbama za Monarhiju dobio je najviše odličje u carevini i proglašen vitezom reda Marije Terezije.


General Jerko Rukavina

Grobnica Jerka Rukavine, Mirogoj-Zagreb

Iz Trnovca (kuće br. 69) je general JERKO RUKAVINA PL. VIDOVGRADSKI (Trnovac, 1796 - Zagreb, 17. 12. 1880), praunuk Grge  Vladimirovića-Rukavine i sinovac generala topništva Gjure baruna pl. Vidovgradskog. za vrijeme francuske okupacije 1809-1813. školovao se u vojnoj akademiji La Fleche u Francuskoj, od 1813. do 1818. služio je u Otačkoj i Slunjskoj pukovniji, od 1819. bio je zastavnik u II. banskoj pukovniji u Petrinji, od 1827. imao čin natporučnika, oko 1840. bio je satnik a 1846. dobio je čin majora. U ljeto 1848. s 1. bataljunom II. banske pukovnije na talijanskom ratištu borio se protiv 9000 Piemonteza za tvrđavu u Mantovi, zbog čega je dobio čin potpukovnika a ubrzo i čin pukovnika. Od 1849. do 1853. bio je zapovjednik II. banske pukovnije a potom je umirovljen. Umro je 17. prosinca 1880. Il Zagrebu, gdje je sahranjen na groblju Mirogoj.




Fotografije: Vlado Šulentić, Mirogoj, 04. siječnja 2010.

Iz Tmovca (kuće hr. 96) je genernl topništva Gjuro barun Rukavina pl. Vidovgradski (Trovac, 21. 3. 1777. - Temišvar, 9. 9. 1849.). Otac mu Duje kao natporučnik zbog zasluga u ratu i odanosti dvoru dobio je 1800. ausuijsko plemsto s predikatom Vidovgradski (de Vidovgrad). Kao mladić Gjuro je već 1791. stupio u vojnu službu pri Ličkoj pukovniji i 1793. bio kadet u Ogulinskoj pukovniji, s kojom se 1794. istaknuo u austrijsko-francuskom ratu u jurišu na San Giacomo kod Genove, gdje je s 18 godina dobio zlatnumedalju za hrabrosr i junaštvo u borbi, 1795. istaknuo se u borbi u Tirolu i 1796. postao zastavnik, kada je kao zapovjednik izgubio mnoge vojnike i bez časnika zauzeo neprijateljske položaje te zarobio top i 200 vojnika, od 1800. bio je poručnik, od 1801. kao natporučnik premješten je iz Ogulinske u Otočku pukovniju i nakon borbe kod Trienta dobio čin satnika. Za vrijeme Napoleonove Francuske uprave od 1806. do 1809. ostao je vjeran Austrji i kao satnik bio dodijeljen njemačko-banatskoj pukovniji. Godine 1809. istaknuo se u borbi kod Landshuta, kada je na čelu kompanije (satnije) branio most od nadmoćnijeg neprijatelja. Nakon teškog ranjavanja dobio je zlamu kolajnu za hrabrosr i junaštvo u bici kod Aspema i postao major, 1813. sudjelovao je u osvajanju Otočca od Francuza i vodio jedan bataljun graničara protiv Talijana.


-5-
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7761



« Odgovor #5 : Siječanj 14, 2010, 13:24:21 »


Godine 1814. borio se s tri kompanije u borbi kod Mantove protiv četiri puta jačeg neprijatelja, kada je na bajunete jurišao, ubio francuskog pukovnika Vasalea i još dva časnika te zarobio 50 vojnika i postao potpukovnik Otočke pukovnije.

Od 1818. bio je pukovnik i do 1829. zapovjednik Ogulinske pukovnije, od 1829. bio je generalmajor i imenovan brigadirom Banske brigade u Petrinji do 1833. Godine 1835. bio je u Karlovcu i istaknuo se protiv Turaka kada je vodio jedan odred vojnika kod Velike Kladuše i porazio tursku vojsku od 120 000 vojnika, zbog čega ga je car Ferdinand V. odlikovao Viteškim redom cara Leopolda. Od 1836. imenovan je vlasnikom ("Inhaber") 61. ugarske pješačke pukovnije iz Temišvara, nakon toga je podmaršal i zapovjednik divizije u Petrovaradinu (1836-. 1844). Godine 1840. dobio je titulu baruna te 1844. - 1849. bio zapovjednik tvrđave u Ternišvaru, 1848. postao je pravi tajni savjetnik i zapovjednik Banata: za vrijeme. mađarske revolucije 1848/49. hrabro je i uspješno obranio 107 dana opkoljenu tvrđavu u Ternišvaru. za uspješnu; obranu tvrđave dobio je čin maršala a car Franjo Josip I. odlikovao ga je visokim Redom željezne krune I. srupnja i viteškim redom Marije Terezije. Njegova obrana tvrđave, na koju je palo oko 20 000 topovskih granata, ušla je u vojnu povijest obrane tvrđava. I kao genernl topništva tri je puta bio ranjen, od toga jednom teško. Bio je i potkapetan Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije (1834-1838) a umro je u Temišvaru, gdje je i sahranjen.

Iz Tmovca je unuk kneza Jerka Rukavine (umro: 1699) sin njegova sina Nikole, Pavao barun Rukavina pl. Ljubački (1708-1782). Bio je 1730. porkulab (predstojnik), zatim je služio u Ličkoj pukovniji, gdje je u borbi 1744. teško ranjen, 1746. bio je sartik i istaknuo se u borbi u bici kod Kunersdorfa, gdje je zapovijedao dijelom Ličke pukovnije a 1761. se posebno istaknuo u bici i kod Veletre, gdje je za junačke zasluge postao barun i dobio nasljedno plemstvo s predikatom Ljubački (von Liebstadt) po imenu sela između Ražanca i Nina.


Grb Rukavina Vidovgradskih

Iz Tmovca je i unuk kneza Jerka Rukavine (umro : 1699) i sina Duje drugi sin Juraj-Đuro barun Rukavina : zvan "Ružac" (1700-1790), koji je 1744. bio satnik i zapovjednik u Ličkoj pukovniji a 1761. i zapovjednik u
bici kod Veletre. za zasluge u toj bici zajedno s Pavlom Rukavinom dobio je plemićku titulu s predikatom Ljubački (od Liebstadta) i postao barun. U vojsci je bio 56 godina, od toga 46 godina u činu satnika.

O ulozi mnogobrojnih Rukavina u borbama i njihovim zaslugama za vrijeme ratova za Carevinu i Habsburšku Monarhiju ima dovoljno izvora, podataka i zapisa iz rodoslovlja da bi se samo o tom prezimenu mogla napisati cijela knjiga.

U staroj zadružnoj kući Rukavina pl. Vidovgradskih u  Trnovcu postoji soba uređena kao muzej, s raznim oruži jem, puškama i sabljama, a na zidovima su slike mnogih: generala i časnika, gdje se čuvao i plemićki list te druge znamenitosti kako bi se sačuvao spomen na rod te loze i Rukavina.

Na kraju ovog priloga o rodu Rukavina podsjećuno da i je odavno u Lici kružila uzrečica kako "BOG STORRI LJUDE, LIČANE I RUKAVINE". A među Rukavinama ostala je sačuvana i predaja koja navodi da je u Habsburškoj Monarhiji stalno bilo u službi 99 časnika i generala s prezimenom Rukavina.

Rukavine u Hrvatskom Selu kraj Topuskoga

U jednoj od seoba nakon Bečkog rata naseljeno je i Hrvatsko Selo ("Horvatsko Berdo") nedaleko od Topuskog u Pokuplju. To naseljavanje provodio je oko 1700. biskup zagrebački Stjepan Selišković. Među oko 50 naseljenih obitelji, po popisu Vojne krajine u proljeće 1769. još nema prezimena Rukavina, ali je u popisu upisana Helena Kesman (Kežman), udovica s jednim djetetom.

Uvidom u matične knjige župe Tmovac u Lici zapisano je da se iz te župe potkraj 18. stoljeća odselio Martin Rukavina s obitelji, dok je u matičnim knjigama župe Topusko vidljivo da se Martin Rukavina (oko 1727. - 18. 4. 1822.) doselio iz Like u Hrvatsko Selo (vjerojatno u ljeto nakon popisa) iste 1769. godine kao udovac s mlađim bratom Markom (oko 1733-10.2.1793) i sestrama Katarinom i Martom. Iste zime 27. studenog 1769. Marko Rukavina vjenčao se s udovicom Helenom Kesman (Kežman) i s njom zasnovao obitelj, a ondje su se udale i sestre te zasnovale svoje obitelji.

Prezime Rukavina u Hrvatskom Selu pripada rodu plemenitih Vidovgradskih. Iz te obitelji iz Hrvatskog Sela potječe Josip Rukavina (7. 10. 1866 - 5. 1. 1938), općinski bilježnik u Topuskom i Bučici, oženjen Katom Kapac iz istog sela, koji su imali djecu Baibaru (23. 12. 1885 - 29. 11. 1959) udanu Šterk i sinove Tomislava-Tomu (29. 6. 1888 - 8. 1. 1966), učitelja (supruga Ana Dančuo) i Josipa (30.4. 1892 - 3. 3. 1972), učitelja čiji je životopis opisan u Hrvatskoj reviji br. 1 iz 2006. na strani 4-11.

Prezime Rukavina u popisima

Nakon Bečkog rata (1683-1699) i naseljavanja Like, krajiška uprava obavila je popis naselja i stanovništva 1712. i popisala Rukavine u Budaku u 16 kuća, u Perušiću u 13 kuća, dok je na drugim područjima (oko Pazarišta, Smiljana i dr.) bilo pojedinih kuća. Već tada je u Pazarištu bio knez Luka Rukavina popisan s 33 osobe u obitelji.

Popis potkraj 1915.

Po službenom popisu Ličko-krbavske županije 1915. Rukavine su u Lici i Primorju popisani u 301 obitelji.
Iza Uzelaca po brojnosti bili su drugo prezime u Lici. Najviše kuća Rukavina tada je bilo

u selu Konjsko Brdo kraj Perušića, i to u 50 kuća,
u selu Vlaško Polje kraj Brloga u 37 kuća,
u Trnovcu kraj Gospića u 30 kuća,
u Volarici kraj Ličkoga Petrova Sela u 28 kuća,
u Klancu kraj Pazarišta u 24 kuće,
u Gornjem Pazarištu 21 kuća,
u Sv. Roku 20 kuća i
u Sv. Jurju 14 kuća,
dok su ostali bili u 22 naselja, gdje ih je bilo od jedne do 9 kuća.


-6-
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7761



« Odgovor #6 : Siječanj 14, 2010, 13:29:03 »

Popis 1931.

Po službenom popisu 1931. prezimena Rukavina je na području Hrvatske bilo ukupno 492 kuće, samo u Lici i Primorju 295 kuća, od toga na području Perušića 85 kuća (Konjsko Brdo, Kosa i Magarice), na području Pazarišta 50 kuća (Budžak i Podastrana), na području Smiljana i Gospića 56 kuća (u Tmovcu 30 i Gospiću 15), na području Lovinca 20 kuća (Sv. Rok), na području Ličkoga Petrova Sela 9 kuća (Vaganac), u Brlogu 30 kuća te u Jurjevu 45 kuća. Sva ostala popisna mjesta izvan Like i Primorja (Zagorje, Moslavina, Slavonija i dr.) slabije su nastanjena tim prezimenom.

Popis 1948.

Prema popisu stanovništva SR Hrvatske iz 1948, na osnovi kojega je izrađen Leksik prezimena Socijalističke Republike Hrvatske, s prezimenom Rukavina ukupno je bilo 3 355 osoba u 857 obitelji. Od toga je najviše Rukavina tada bilo na području Perušića (973 osoba u 156 obitelji), na području Zagreba (423 osobe u 164 obitelji), na području Gospića (233 osobe u 51 obitelji), oko Otočca (210 osoba u 44 obitelji), dok su ostala područja slabije nasranjena tim prezirnenom.

_______________________________
Joseph Strack Die Generäle der österrcichisehen Armee, Wien, 1850, s. 86-91.

Wurzbach von dr. Constant: Biographisehes Lexikon des Kaiserthums Öesterreich, Wien, 1874, Theil 27, s. 248-251. 1885, Theil 51. s. 101-102.

Godišnjica Nikole Čupića, knjiga 8, Beograd, 1877. s.195-207. Obzor, Zagreb, 10. veljače 1876. br. 23/1931, br. 285/1935, br. 125/1937. i br. 13111938.

xxx: "Tmovac i Trnovčani" Dragoljub, kalendar za 1883. godinu, Zagreb, s. 44-46.

Gjuro Deželić: "Rod Rukavin"., Dragoljub, kalendar za 1887. godinu, Zagreb, s. 45-52.

Gjuro Deželić: "Ličani časnici", Dragoljub, kalendar za 1888. godinu, Zagreb, 1888, s. 66-76.

I. Tomičić Narodni list, Zagreb, br. 79-80, 1890.

xxx: Gjuro barun Rukavina, Dom i.sviet, Zagreb, 1891, br. 5, s. 86.

Ivan Tomičić "Porod Rukavina", Hrvatska domovina, Zagreb, 1898.

Ivan pl. Tomičić od Gorice: "Rod Rukavina", Prosvjeta, Zagreb, 1898, s.128-130.

don Rade Jerković: Križ na kuli Norinskoj, Metković, 1900, s. 9-15. Rade Gerba i Ivan Tomičić za kralja i dom, životopisi 230 hrvatskih generala, Bjelovar, 1908.

dr. Lujo pl. Vojnović: Pad Dubrovnika, Zagreb, 1908.

Dragutin Franić Plitvička jezera, Zagreb, 1910, s. 314-323.

Josip Šterk: "Rukavine", Banovac, Petrinja, 1911, br. 40-44.

Ivo Filjak: "Još jedna uspomena na Rukavine", Banovac, Petrinja, 1911, br. 45.

Radovan Grujić: "Plemenski rječnik ličko-krbavske županije prema stvarnom stanju 1915. godine", Zbornik za narodni život i obićaje, JAZU, knj. 21, Zagreb, 1917, s. 56.

A Spaić "Likaner aus der Familien Rukavina", Morg2n, 18. travnja 1926.

St. Stanojević: Narodna enciklopedija, Zagreb, sv. 3, 1928, s. 985.

Stjepan Pavičić: "Naseljavanje Like", Lički kalendar za 1934. godinu, s.67-93.

Jutarnji list, Zagreb, 13. lipnja 1937.

Gjuro Szabo: "Kroz hrvatsko Zagorje", Revija, br. 5, Zagreb, 1940.

Lička sloga, Zagreb, br. 19/1937. i br. 1/1941.

Šime Lulić "Istaknutiji ljudi općine Pazarište", Lički kalendar za 1940. godinu, 1940. s. 91-104.

Hrvatski domobran. Zagreb, br. 10 i 11/1941. i br. 1411942.

Napredak, Sarajevo, 1941, br. 6-12.

Grgur Urlić-lvanović: Knezovi Vladimirovići, Matica, Zagreb, 6, 1956.

Stjepan Pavičić: "Seobe i naselja u Lici", Zbornik za narodni život i obiöaje južnih Slavena, JAZU, knj. 41, Zagreb, 1962, s. 296.

Andrija Kačić Miošić Rat:govor ugodni naroda slovinskoga, Zagreb, 1967.

Rikard Pavelić: Bunjevci, Zagreb, 1973.

Leksik prezimena Socijalističke Rpublike Hrvatske, Zagreb, 1976, s. 570.

Siebmacher`s grosses Wappenbueh, Der Adel in Kärntcn, Krain und Dalmalim, band 29, Neustadt an der Aisch, 1980, Tafel 70. .

"Vojnički lik Jurja baruna Rukavine Vidovgradskog". Hrvatska revija, München-Barcelona, 38,1988,3. 151, s. 463-467.

Ivica Golec: Petrinjski biografiki leksikon, Petrinja, 1999, s. 405-406.

HDA, Ugarska dvorska komora, sign 22, Urbarski spisi i popisi posjeda, Acta Urbalia et Conscripciones, kutija VI, fasc. 102, spis 15, popis Hrvarskog Sela 22. veljače 1769. godine.

HDA, sign 34, Zagrebačka županija, kutija 82, fasc. 24/1800. godina, popis Hrvarskog Sela.

HDA, Matične knjige, sign. 883, Matice krštenih, vjenčanih i umrlih župe Topusko.

HDA, Matične knjige, sign. 883, Matice krštenih, vjenčanih i umrlih župe Tmovac.

___________________________
Autor: Inženjer Branko Vujasinović,
koničar graditeljstva u Hrvatskoj.
Hrvatska revija
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7761



« Odgovor #7 : Srpanj 10, 2010, 00:00:23 »



Đuro (Gjuro) Rukavina oko 1866

Vidi (odgovor) str. 5
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.20. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!