CRO-eu.com
Prosinac 16, 2017, 16:44:04 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Ukratko  (Posjeta: 4581 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7735



« : Siječanj 06, 2010, 03:44:04 »


Čast mi je, mojim čitateljima predstaviti hrvatsku književnicu Dianu Rosandić.

Raduje me, da sam upoznala dva člana ove obitelji čiji korjeni vuku do oca hrvatske domovine dr. Ante Starčevića i drugih znamenitih hrvatskih domoljuba.

Rosandići ne samo da se sjećaju već i prakticiraju dr. Starčevića zadnje riječi na smrti. Sjetimo ih se: "Oživite moral dobrim djelima za ovaj i onaj svijet".

Marica


Diana Rosandić (Rijeka, 15. veljače 1964.),
hrvatska književnica.

Piše poeziju i prozu za odrasle i za djecu. Od 1996. godine član je Društva hrvatskih književnika, a od 2000. godine Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Kao profesionalni književnik živi i radi u Rijeci.

Prevođena je na slovenski, engleski, njemački i španjolski jezik. Objavljuje u književnim časopisima. Pjesme su joj uglazbljene na CD-u i kaseti glazbeno-poetske skupine "Psalmi".

U režiji Siniše Posarića (kazalište "Viktor Car Emin") izvedena joj je drama "Most".

Dosad joj je objavljeno petnaest knjiga, od toga: pet zbirki pjesama, šest romana, knjiga kratkih priča, roman za mlade, knjiga bajki i interaktivna knjiga za djecu. Jedna od autorica dječjih priča specijalnog izdanja Katoličkog radija "Priče za laku noć" i posebnog izdanja DHK-Zagreb u suradnji s Correveydile La Paz, Bolivia - Most/The Bridge "Puentes".

S pjesmom "Jako sam te volio" dobila  je 2. nagradu na recitalu ljubavne poezije „Željka Boc“ u Mariji Bistrici 2004. godine

Dosad objavljeno

Kamen pjesnika, zbirka pjesama (Rijeka, 1994.)
Lanterna, roman (Rijeka, 1995.)
Puži slobodo, roman (Rijeka, 1996.)
Svjedok i raskrižje, zbirka pjesama (Rijeka, 1997.)
Cirkus plave ptice, roman u dvije boje (Rijeka, 2001.)
Zlatni paun, zbirka kratkih priča (Rijeka, 2002.)
Moj moza(i)k, roman (Zagreb, 2003.)
Antiratne i jedna ljubavna/Antiwar Songs and a Song of Love,
pjesme, prijevod na engleski- Slobodan Drenovac (Rijeka, 2004.)
Što se dogodilo s Dinom Jailon?, roman za mlade (Rijeka, 2005.)
Moj moza(i)k 2, roman (Rijeka, 2006.)
Ćelavi jež, priče za najmlađe (Rijeka, 2006.)
Sabrane pjesme (Rijeka, 2006.)
Zvjezdani kaktus, roman (Rijeka, 2007.)
Pusica za tebe, ilustrirana knjiga za djecu (Rijeka, 2007.)
Golubica mira/Colomba di pace, pjesme (Rijeka)

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7735



« Odgovor #1 : Veljača 05, 2010, 12:01:48 »


Ime i prezime/mjesto: Diana Rosandić, Rijeka
Datum rođenja/horoskop: 15. veljače 1964./ vodenjak
Obrazovanje: Srednja ekonomska škola
Područje rada: književnost
Interesi/ključne riječi: ljubav, mir, prijateljstvo

Selfportrait: hrabra, radišna, ne volim licemjere, laktaroše i lijenčine, po potrebi bezobrazna, zainteresirana za druge ljude, ali također radosno podnosim kreativnu samoću, radujem se vječnosti, a katkad sam tužna u sadašnjici web sajtovi koje posjećuje: polako otkrivam virtualni svijet; ministarstvo kulture, knjiški moljac, lupiga, kupus...

0d '96. članica DHK-a, a od 2000. članica HZSU-a, kao profesionalna književnica živi i radi u Rijeci. Izvršna je urednica časopisa “Književna Rijeka” te radi kao tajnica i urednica Društva hrvatskih književnika - Ogranak Rijeka.)


Uzori/ dragi autori/ce:
Posebno me svojim životom zadivio Ivan Pavao II, Majka Tereza i Nelson Mandela zbog poniznosti i požrtvovnosti prema drugim ljudima, ali isto je tako mnogo običnih ljudi-heroja koji se bave humanitarnim i mirotvornim radom po cijelome svijetu. Zaslužuju moje poštovanje. Nekim se autorima uvijek rado ponovno vraćam: Virginia Woolf, Milan Kundera, Marques, Halil Gibran, Tin Ujević, Fran Galović, Josip Blažević, Maja Gjerek i mnogi drugi...

Interesi izvan arta:
Volim ispeći kruh s maslinama i pancetom, ali i to već ulazi u područje arta. Izrađujem mozaike, izgrađujem mrežu dragih ljudi koji mi pomažu da postanem bolja. Nemam nekog uspjeha sa sadnjom cvijeća, (sve mi pojedu puževi), ali trudim se. Vodim redovito Bebonju (križanac irskog setera i brijara) u šetnju, te spašavam mlade kosiće ili guštere iz Muckovih kandži. Volim; udičariti ili samo gledati u more, planinariti, brati gljive, cvijeće za čaj; raditi pekmez bez konzervansa; ležati na terasi i ništa ne raditi, a pritom se ne dosađivati. (pojam Dosada je nepoznanica.)


Do sad sam objavila sljedeće knjige:

  1. Kamen pjesnika, zbirka pjesama (1994., Rijeka)
  2. Lanterna, roman (1995.Rijeka) Prva nagrada “Drago   Gervais”
  3. Puži slobodo, roman (1996. godina, Rijeka)
  4. Svjedok i raskrižje, zbirka pjesama (1997. Rijeka)
  5. Cirkus plave ptice, roman u dvije boje (Rijeka, 2001.)
  6. Zlatni paun , zbirka kratkih priča (Rijeka 2002.)
  7. “Moj moza(i)k”, roman (DHK Zagreb 2003.)
  8. “Antiratne i jedna ljubavna/Antiwar Songs and a Song of Love”, pjesme, prijevod na engleski- Slobodan Drenovac (Rijeka 2004.)
  9. “Što se dogodilo s Dinom Jailon?”, roman za mlade (Rijeka 2005)
10. „Moj moza(i)k drugi dio“ (Rijeka 2006.)
11. “Ćelavi jež (i ostale bajke)”, priče za najmlađe (Rijeka 2006.)
12. „Sabrane pjesme“ (Rijeka 2006)
13. Roman „Zvjezdani kaktus“ (Rijeka 2007)

U tisku je knjiga za djecu „Pusa za sve“; dvojezična zbirka pjesama „Colomba di pace/Golubica mira“ na talijansko-hrvatski, a pregovaram sa zagrebačkim nakladnicima za roman „Donabela“ (druga nagrada na Matičinom natječaju u Osijeku).

Pripremam keramičke mozaike za treću izložbu u sklopu najave trećeg dijela romana „Moj moza(i)k“ koji je tek u prvoj fazi – u glavi i 15% na papiru.

Prevođena sam na engleski, talijanski, španjolski, slovenski, makedonski i bugarski. Poeziju i prozu sam objavljivala u mnogim časopisima. Pjesme su mi uglazbljene na CD-u i kaseti glazbeno-poetske skupine “Psalmi”. Izvedena mi je drama “Most” u kazalištu “Viktora Cara Emina”, i „Baka breza“, a na Hrvatskom radiju objavljena dramatizacija romana “Cirkus plave ptice”. Sudionica sam mnogih književnih manifestacija.

Zastupljena u zbornicima te pjesničkoj antologiji prevedenoj na španjolski jezik. Na Filozofskom fakultetu u Rijeci uvrštena s dva romana u izbornu lektiru, a Maja Opačak je diplomirala 2004. g. s temom: PROZA DIANE ROSANDIĆ.

- 1 -
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7735



« Odgovor #2 : Veljača 05, 2010, 12:04:42 »


Iz hobija se 2000. godine počinjem baviti izradom keramičkih mozaika, kad pišem roman “Moj Moza(i)k”. U sklopu najave tog romana u Gradskoj čitaonici Rijeka 10. travnja 2003. godine bilo je otvorenje prve samostalne izložbe keramičkih mozaika. Posebnost tih radova je u tome što su keramičke pločice pronađene u prirodi kao građevinski otpad i nisu mehanički obrađivane već su mozaici slagani prema pronađenim oblicima. Mozaici raznih motiva već se nalaze diljem Lijepe naše, od Koprivnice, Rijeke, Gorskog Kotara  do Dubrovnika, te u Italiji i Njemačkoj. Za najavu drugog dijela romana, u Tratskoj sam gradini imala samostalnu izložbu mozaika prošle godine.

Još ponešto, intimnije:
„Ozbiljno“ sam počela pisati u desetoj s naučnofantastičnom prozom „Dječaci s planete Are“ (primjerci dviju verzija – sačuvani), paralelno s poezijom. Objavljivala u listu „Galeb“ i dobila nagrade za pjesme još u nižim razredima osnovne škole. Pišem tek onda kad neka ideja sazrije toliko da mi ne preostane ništa drugo nego je staviti na papir. U prozi se sve manje „mučim“ te zaključujem da lijepo sazrijevam u tom području, a poeziju smatram nečim nadnaravnim, gotovo svetim, vrlo sam oprezna i nježno joj, s punim strahopoštovanjem pristupam, bez obzira pišem li duhovnu ili socijalnu pjesmu. Kao dijete sam pohađala njemačku školu i kad smo se vratili u Rijeku, teško sam prihvatila našu abecedu, a čitanje sam zavoljela zbog stripova Zagora, Alana Forda i komandant Marka i slično. Kad sam jednom svladala pismo, bilo je gotovo, zaražena, upisala sam se u knjižnicu te navalila; Ivana Brlić Mažuranić mi je u „Pričama iz davnine“ otkrila da se nerazumljive riječi mogu pronaći otraga u rječniku, Mato Lovrak me oduševio s „Neprijateljem broj jedan“ jer sam saznala da će razmaženi pas (Cveba) nakon nekoliko dana gladi s guštom smazati žgance,... s trinaest sam gutala „Upanišade“, Đubrana i Rey Bradberija (Tetovirani čovjek) i prašila dalje i dalje, čitajući i neumorno puneći vlastite rokovnike znajući da jedino što želim raditi u životu jest – disati i pisati.


Bila sam supruga Rosaria Jurišića Vrgade, slikara i književnika s kojim sam zajedno nastupala i stvarala. Nakon njegovog fizičkog odlaska 1996. u njegovoj 37. godini, brinem o njegovoj bogatoj ostavštini te sam mu objavila posthumno šest knjiga a sedma je u tisku. Mislim da je umjetnost bezvremena kategorija koja bi trebala biti u funkciji radosti i okrijepe za sva naša čula (glazba, književnost, fotografija, slikarstvo...).

Ružnoće i horora stvarnost nam nudi u izobilju, a na umjetniku je da svijetu ponudi balans s ljepotom i ugodom koja teži steći bezvremenski sjaj. Želim podijeliti svoje misli, nade i strahove s čitateljima koji mi mnogo znače. Volim pomagati talentiranim mladim književnicima, što mi pruža prilika jer sam tajnica i urednica u DHK - ogranak Rijeka, te sam bila urednicom nekih prvijenaca.

Držala sam i tečaj kreativnog pisanja koji je uistinu iznjedrio nekoliko kvalitetnih mladih autorica, međutim, kad počinjem pisati vlastito djelo u onoj završnoj fazi nakon pripremne, stvari se malo kompliciraju. Od staložene i mirne osobe, pretvaram se u samodostatnu sebičnjakušu koja kod kuće neće podići ni telefonsku slušalicu, niti otvoriti vrata ukoliko netko zvoni. Jer vanjski svijet gotovo prestaje postojati. (Srećom, ne drži me dugo.) Tada čak ni Bebonju ne šećem nego tu zadaću obavlja kći (pas je zapravo njezin!), a onda možete misliti koliko je sati. (Bebonjina slika je na naslovnici romana „Što se dogodilo s Dinom Jailon“ i glavna je faca u prvom dijelu romana „Moj mozaik“. Dakle, kada pišem, nema zezanja.

Priznajem, mislim da ću u prozi još rasti, kao vino – s vremenom, jer prozaik i mora imati iskustva, ali u pjesništvu sam, čini mi se, dala ono najbolje što sam imala. Neki kažu da sam uspješna, dodvoravaju mi se. Mislim da je svaki čovjek kreator vlastite sreće. Katkad okolnosti ne idu na ruku, ali iz svakog se blata čovjek može izvući i naučiti pouku.

Ne priznajem podjelu na žensku i mušku književnost, već na dobru i lošu. Međutim, činjenica je da je ovaj svijet izgrađen po muškom principu, i žena umjetnica bi trebala pronaći put do javnosti i uspjeha koristeći isključivo talent, znanje, marljivost, upornost, a ne treptanje očicama ili podilaženjem jeftinom pomodarstvu, ali da je katkad potrebno poslužiti se muškim principom (primjer lupiti šakom po stolu i reći - Ja sam osoba koja to mogu i želim! – ali u tom slučaju se mora voditi računa da je stol čvrst), no ne mislim da svatko, svaki umjetnik mora postići uspjeh i slavu po bilo koju cijenu, jer to je utopističko razmišljanje, uvijek će biti talentiranih i divnih umjetnika koji se neće uspjeti nametnuti javnosti ili medijima.

Ali je li uspjeh sve? Svake 4 sekunde se objavi nova knjiga. Pa tko to može sve pročitati? Znam da mi se knjige objavljuju u najviše tisuću primjeraka, a ne pročitaju se sve. I, jesam li uspješna? Po broju, ne bih rekla. Ali sam sretna kad čujem pozitivnu povratnu informaciju. Zapravo, u tuđim knjigama, čitatelj traži vlastite tragove i to je sva mudrost. (Kad napišem nešto u čemu se ti prepoznaš, tad sam uspješna.) Moja zadaća kao pisca je dati čitatelju prijateljsku ruku, reći mu da nije sam, da postoji još usamljenije biće od njega (u tom slučaju ja), da je sreća negdje blizu, a ukoliko je već sretan, utoliko je dužan sreću širiti dalje.

Smrt je odmorište. Ne plašim se zaustaviti se i odmoriti. Ali dok se krećem (zapravo imam vozački ali ne vozim), volim upoznati nove krajolike, zanimljive ljude, očaravajuće zalaske sunca i divna svanuća. Ako na zavoju vidim odvaljeni kamen, stat ću i pokušati ga ukloniti s ceste da ne bi onaj koji dolazi nakon mene naletio na njega i nastradao. Ako to ne učinim, mučit će me savjest, i ipak ću se nakon dužeg vremena okrenuti i vratiti nadajući se da nitko nije stradao. Sreća je sreća samo kad se može podijeliti, ako se nema s kime podijeliti nema radosti. Prijateljstvo se gradi i održava, da bi se moglo podijeliti radosne vijesti, (kao i tužne). Ciglicu po ciglicu. Slovo po slovo. Sloj po sloj. Trenutak po trenutak. Sva je vječnost u trenutku.

- 2 -
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7735



« Odgovor #3 : Veljača 05, 2010, 12:08:40 »


Pod svoju manu bih navela (neću početi nabrajati jer bi teklo unedogled), nedostatno je poznavanje stranih jezika, što mi je jako žao. Natucam njemački, domorodački govorim engleski i to je to. Divim se prevoditeljima koji našem stvaranju otvaraju prozore i vrata svijeta. Mislim da nisu dovoljno vrednovani u medijima, zaslužuju više od jedne-do dvije godišnje prevoditeljske nagrade. I veće honorare.

Stara je izreka da se o ukusima ne raspravlja, uvijek je bilo onih koji će rado čitati žute novine ili lagane srceparajuće hercromane (ima ih dobrih), i one koji će mazohistički mučiti svoje vijuge na teškim romanima s ključem i bezbroj brava. Treba imati sve u ponudi. Neka svatko može pronaći ono što ga raduje. Jedino mi se čini da bi se zato profesionalnim književnicima (koji ne pišu pomodarske priče) zbog zasluženog statusa trebalo omogućiti lakše dolaženje do novca za objavljivanje. A i na njima samima je da se potrude što bolje pisati kako bi postali zanimljivi nakladnicima. A ponekad jednostavno treba imati i sreće.

Nažalost, mala smo nacija i ne možemo se svijetu vlastitim jezikom nametnuti, a usto smo još i zavidnici, te stoga još ne kotiramo visoko po inozemnim sajmovima, ali ima nekih naznaka da će biti bolje. Talent, ali uz to rad, disciplina i opet rad. Pa malo sreće. Uz sve to puno strpljivosti. I onda se može osvojiti svijet. Ali prije toga je svijet morao već osvojiti vas. Ako niste zaljubljeni u život, u čovjeka, u nadu i svijet, bojim se da mi ne možete ponuditi ništa dobro osim kuknjave, žalopojke i crnih misli kao konačnicu. Ne, hvala. Iza pljuska i kiše, blata i mokrine dolazi sunce. Moja je zadaća uvjeriti čitatelja da pogleda tamo iznad brežuljaka i pokazati mu prekrasnu dugu. Možda se još nije pojavila, ali gle, boje i obrisi se već naziru, svaki će tren. Pa uzeti čitatelja pod ruku i zajedno s njim krenuti. Kad on postane uvjeren da smo prošli ispod nje, e to ja nazovem uspjehom. (Pesimist će to nazvati Iluzijom.)


Ulomak iz romana Zvjezdani kaktus:

Djetinjstvo

Moj se otac Lovro rodio u Kraljevici, u noći Svetog Lovre kada su zvijezde bjesomučno padale, pršteći poput vatrometa, a babica, moja baka, pretkazala je da će taj jaki i glasan dečkić čitav život biti opsjednut zvijezdama.

(Ne mogu je jedina pjesma koju znam recitirati napamet)

NE MOGU

Ne mogu od mene
učiniti roba
zemaljskoga,
jer moji lanci
zveče
s treptajem
zvijezda
i cijeli svemir
čvrsto sam
okovala
u taj
lančić
što visi
na vratu
Boga.
A ako me
istrgne -
i u bezdan baci,
neću pasti
raspuknuta,
već kao
zlatno sunce
medaljon,
što sjaji
na sredini
ogrlice,
istim ću blijeskom,
čak i jačim
nahraniti oči
da lakše plaču.
 



Nastavlja se
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.20. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!