CRO-eu.com
Listopad 18, 2019, 05:43:09 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Iseljeničke vijesti iz Južne Amerike  (Posjeta: 14240 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« : Travanj 14, 2009, 23:59:41 »


Posljednja Indijanka s Ognjene zemlje nosila je hrvatsko prezime

Životnu priču Rose Yagan, posljednje pripadnice indijanskog plemena Yagan, u Hrvatskoj su izdali Hrvatska matica iseljenika i Naklada Bošković


MUDROST PREDAKA 

Kartoline s fotografijama Indijanaca koje je iz Punta Arenasa mojoj obitelji u Split 1904. godine poslao Andrija Juričić, urednik Domovine, a koji je pisao kako 'misionari krote ili civiliziraju divlje Indijance s Ognjene zemlje' često sam gledala kao dijete. U meni su izazivale nekakvu tugu, a pravo značenje riječi napisanih na njihovoj poleđini shvatila sam tek mnogo godina kasnije kad sam počela raditi u Matici - rekla je voditeljica splitskog ogranka HMI-ja Branka Bezić Filipović prigodom predstavljanja knjige "Rosa Yagan Miličić - prva karika" čileanske spisateljice hrvatskog podrijetla Patricije Štambuk Mayorge.

Riječ je o knjizi koja je od 1984. godine u Čileu doživjela četiri izdanja. Prevedena je i na kineski, a životnu priču Rose Jagan, žene ptice, posljednje pripadnice indijanskog plemena Yagan s Ognjene zemlje uprizorilo je i čileansko nacionalno kazalište sjena. Knjiga je u Hrvatskoj objavljena nedavno u zajedničkoj ediciji Hrvatske matice iseljenika i Naklade Bošković.

"Priča Rose Yagan je izvorna, autentična, bez literarnih tendencija. Iz nje progovara mudrost njezinih predaka, mitovi, legende, vjerovanja od davnine, ona nas vodi iskonskom ljudstvu, njegovim korijenima. Rosa Yagan je karika, most između jednog i drugog stoljeća, prenositeljica kulture između kanua, chalana i aviona, između vračanja i moderne medicine, između legende svojih predaka i religije misionara, ona je posljednja svjedokinja pretkolumbovskih naroda i kulture na tom prostoru, prije kristijanizacije, koje je zapadna civilizacija istrijebila", navodi se u opisu knjige koju je napisala Patricia Štambuk:, čileanska spisateljica hrvatskog podrijetla.

- Patricia je rođena 1951. u Patagoniji, zemlji fjordova, ledenjaka i olujnog mora, tamo gdje se događaju događaji o kojima se priča o knjizi. U te predjele iz Hrvatske su iz Selaca na Braču emigrirali njezin djed, a zatim 1934. godine i otac kad je imao samo 14 godina. Patricia Štambuk Mayorga sveučilišna je profesorica, urednica i direktorica na radiju i televiziji. Pripada krugu od 200-tinjak čileanskih pisaca hrvatskog podrijetla među kojima je deset akademika, a čiji rad još uvijek nije valoriziran u Hrvatskoj - naglasio je prevoditelj knjige Jerko Ljubetić, dopisni član čileanske akademije koji je preveo deset knjiga čileansko-hrvatskih autora, ali je najviše naučio baš ove posljednje o Rosi Yagan.

S Rosom Yagan završava povijest jednoga naroda koji je preživljavao u iznimno teškim životnim uvjetima, u zatvorenom društvu s običajima koje se moralo strogo poštovati, gdje se ista primitivna tehnologija koristila 4.000 godina, uz veliku ulogu vračeva i štovanje Boga kao bića koje pomaže, a ne kažnjava. Rosu je Patricia Štambuk 1975. godine upoznala u bolnici u Punta Arenasu i njezinu životnu istinu pretočila u 13 priča; posebnih cjelina, pisanih u obliku intervjua kojima su dane literarne, antropološke i povijesne značajke.

Posljednja pripadnica plemena Yagan u upravnom govoru prepričava svoj život, ali i život svojega plemena. Progovara i o svom braku na koji je pristala isključivo na majčin nagovor. Njezin suprug, znatno stariji Jose Miličić, bio je indijanski poglavica - sin Indijanke kojeg je kao siroče posvojio određeni Antonio Miličić, Hrvat s otoka Brača, te mu dao svoje prezime i naučio ga hrvatski jezik. Nagađa se da mu je on čak bio i biološki otac, iako nema sigurnih dokaza.


"ŽALOSNO IH JE BILO POGLEDATI"

Rosa Yagan u svojim pričama spominje i Hrvate kao iznimno susretljive prema Indijancima. O tome svjedoči i pismo upućeno iz Punta Arenasa uredniku splitskoga Pučkog lista, objavljeno 1895., a koje je na splitskoj promociji u Gradskoj knjižnici Marka Marulića pročitala Branka Bezić Filipović. U njemu se opisuje kako su se bijelci odnosili prema Indijancima u to vrijeme:
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #1 : Travanj 15, 2009, 00:01:55 »


"Dovedoše u Punta Arenas 164 divlja Indijanca iz Ognjene zemlje. Među njima je bilo dice, momčadi, ljudi sridovičnih, i ravno 80 mladih divojaka. Ta jedna čeljad gola i bosa, a led žestok. Žalosno ih je bilo pogledati gdi se mrznu i gdi im drhće crna koža od studeni. Smililo se mnogima od nas pa donesemo starih gaća, kaputa, postola i dadosmo ih onim divljacima da zaugrnu jadnu put. Ali sad je bilo da se u niku smiješ a u niku plačeš od mila. Oni stali uvlačit noge u rukave od kaputa, a u nogavice od gaća uvirati ruke, što jadnici nisu nikad vidili odiće. Postole stadoše glogjati zubima od gladi. Kad mi to vidismo, htidosmo ih donit hrane, ali ih njihovi gospodari šibama odagnaše u jednu kućetinu ispratiše ih ko marvu. Tu baciše megju nje sirova mršava mesa, koje su divljaci razdirtali kao gladni vukovi.


Sutradan trgovci one jedne čeljadi dadoše ih lipo isprati i obići, pa su ih prodavali mušterijama isto ko što se tamo kod vas pazari blago. Nisi mogao od milinja slušati jadnu Indijanku, gdi vije kao lavica, kad joj odnesoše i prodaše dite, takogjer te je protrnjivao plač oca za sinom, sestrom za bratom i tako dalje. Molim vas dajte ovo tiskat u dični Pučki list, jer znam, da ne će biti mrsko dalmatinskim težacima", [/b]piše u svom dopisu Nikola Bandić.

- Europljani su uništili cjelokupnu kulturu tamošnjih Indijanaca. Lovili su ih, ubijali i prodavali za popriličnu cijenu znanstvenicima iz Londona za antropološko istraživanje, a prodavali su ih i kao roblje. Dolazak Europljana za Yagane je značio početak kraja. U polarnim uvjetima Ognjene zemlje, namazani kitovom mašću, bez odjeće i obuće, znali su kako preživjeti. U moru čija temperatura nije prelazila devet stupnjeva, žene su ronile u potrazi za hranom koju su muškarci lovom osiguravali na kopnu bijelom čovjeku koji je sa sobom donio alkohol, bolest i svoje nove bogove, a tome se Indijanci nisu uspjeli oduprijeti - objasnila je Branka Bezić Filipović.


PRIJATELJSTVO HRVATA I INDIJANACA

Predstavljanje knjige o Rosi Yagan u Splitu bilo je popraćeno sa sto fotografija Indijanaca iz Ognjene zemlje s početka 20. stoljeća, a pokazano je i koplje koje je pripadalo Rosinu suprugu, poglavici Joseu Miličiću. U Split ga je donio Thomas Čakalović, čileanski entomolog hrvatskog podrijetla. Njegov otac Frano, rodom iz Ložišća na Braču, inače vlasnik rudnika ugljena na Ognjenoj zemlji, osobno ga je dobio od samog Miličića. Čakalović nije bio jedini koji je prijateljevao s Indijancima. Hrvati su se inače dobro uklopili i u čileansku sredinu, kao i u svaku zemlju u koju su došli. Poštujući domoroce s kojima su i zasnivali obitelji, u novu domovinu prenijeli su i običaje i navike predaka. O tome svjedoče i hrvatska groblja diljem Čilea, izgledom gotovo jednaka onima na Braču, ispričao je svoja čileanska iskustva dr. Ivo Šimunović . Ističući sposobnost prilagodbe hrvatskog iseljeništva u novim krajevima, dr. Šimunović je podsjetio i na njihov odnos prema istini i pravdi.

- Iako su pisma iz Južne Amerike do Europe putovala mjesecima, a poštarina je u to vrijeme bila gotovo jednaka cijeni zlata, Hrvati su umjesto o sebi, obitelj i rodbinu u domovini izvještavali o stradanju Indijanaca. I te kako svjesni vlastite nemoći da spriječe naprasno gašenje civilizacije stare više tisuća godina, smatrali su svojom dužnošću da o tome barem obavijeste svijet - rekla je na kraju predstavljanja knjige o Rosi Yagan voditeljica splitskog ogranka HMI -ja Branka Bezić Filipović

ENG Patricija Štambuk Mayorga's book Rosa Yagan Miličić - The Last Link was presented in Split. The book has seen four editions in Chile since 1984. It has also been translated into Chinese. The story of Rose Jagan, the last member of the Indian Yagan tribe has been published in Croatia by the CHF and publisher Naklada Bošković.

Napisala: Ana Kaštelan
HMI, ožujak 2009.

 
Punta Arenas - Čile
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #2 : Svibanj 02, 2009, 18:49:01 »


Dani čileanskog filma u Splitu

Splitski ogranak HMI-a i Veleposlanstvo Republike Čile organizirali su od 27. do 29. siječnja u Gradskoj knjižnici Marka Marulića Dane čileanskog filma. Zahvaljujući konzulu Franciscu Devia koji je poslao kopije prikazana su tri igrana filma.

Prvi film "Srpanj počinje u srpnju" kultni je uradak iz 1979. godine koji opisuje život na farmi između dvaju svjetskih ratova i prvi je čileanski film poslan u svijet.

Drugi film "Đoni 100 pesosa" govori o situaciji s taocima, a treći "Seks s ljubavlju" obrađuje problem uvođenja seksualnog odgoja u škole, ali na humorističan način.
 
Projekciju tih dugometražnih filmova pratio je popriličan broj Splićana, ali i povratnika iz Čilea - Hrvata treće, odnosno četvrte generacije koji već nekoliko godina žive u Splitu. Manifestacija je počela prigodnim predavanjem o "Hrvatima u Čileu" Voditeljica ogranka.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #3 : Srpanj 12, 2011, 14:56:16 »


Jorge Jure Francetić: Osnivam Hrvatsku legiju i ulazim u Sabor

Nećak zapovjednika zloglasne ustaške Crne legije generala Jure Francetića iz Argentine najavio ulazak u hrvatsku politiku i kandidaturu na parlamentarnim izborima


Buenos Aires - Jure Francetić

Razmišljao sam listu za sljedeće izbore 2011. nazvati Hrvatska legija, što bi trebao biti simbol snage i odlučnosti, ali evo svi mi govore da bi dio ljudi to možda krivo shvatio. Još ću razmisliti i najkasnije do četvrtog mjeseca, kada sa svojim suradnicima krećem u predizbornu kampanju, donijeti odluku o imenu – ovog vikenda u glavnom gradu Argentine Buenos Airesu rekao mi je Jure Francetić. Točnije, Jorge Jure Francetić. Vlasnik tvornice i farme te političar čiju je kandidaturu za sljedeće parlamentarne izbore u Hrvatskoj potpisima već podržalo više od 10.000 ljudi. No, a što je za ovu priču i najvažnije, on nije samo imenjak nego i nećak zapovjednika zloglasne ustaške Crne legije – generala Jure Francetića. Također i sin Nikole Francetića, šefa nekadašnjeg tjelesnog osiguranja Ante Pavelića koji je sudjelovao u poglavnikovu izvlačenju iz raspadajuće NDH 1945. Zbog ličkog prezimena obilježenog Crnom legijom te ideje stranke ili nezavisne liste Hrvatska legija koja će se uskoro boriti za pozicije na Markovu trgu, naši mikrofoni i kamere uključili su se sami od sebe.

S Jurom Francetićem razgovarali smo po pet sati dva dana zaredom u Buenos Airesu i La Plati. Na prvi ugovoreni sastanak došao je ležeran, po stavu i odijevanju, potpuno neopterećen mogućim pogrešnim dojmom koji bi mogao ostaviti. Čim smo se upoznali, rekao nam je kako je seljak, poslovni čovjek, farmer, težak koji radi od jutra do sutra pa ne stigne kao većina hrvatskih političara na sebe navlačiti skupa odijela i satove “koji zatim završavaju u ovrhama”, kako je naglasio apelirajući na visoki moral ovih posljednjih političara uznika, nikako političkih. Britak i bez dlake na jeziku, vojnički direktan, a opet vrlo blag, u satima koji su uslijedili pričao nam je o II. svjetskom ratu, bijegu ustaša u Južnu Ameriku, o 1991. i svojoj ulozi u ratu, o hrvatskih političkim elitama, angažmanu dijaspore te o tome što ga je natjeralo da se kandidira na sljedećim izborima u RH. Nije još pravo niti prozborio, a čuli smo nešto zbog čega smo ga u nevjerici morali zamoliti da isto ponovi još jednom.

Ante Pavelić i Josip Broz Tito za mene su jednako negativne povijesne osobe. Kao i Hitler ili Mussolini . Često kada putujem svijetom svojoj kćerki pokazujem majice sa slikom Che Guevare. Govorim joj da je on bio najpoznatiji čovjek na svijetu nakon Isusa Krista te da bi i moj stric Jure Francetić, kao revolucionar, bio na takvim majicama da je uspio u svom naumu istjerivanja Talijana iz Like i Dalmacije te da ga Pavelić nije dao ubiti.

OK, shvaćate da ćete nam sve ovo morati podrobnije objasniti? Kako to da nećak i sin ustaških ikona o Cheu govori dobro, a o Paveliću loše?
Moj stric Jure nije bio dio onoga lošeg što se povezuje s NDH. Što god tko pričao, on nije palio kuće i ubijao nevine kada se u Bosni probijao do Drine. Nije htio raditi isto što i četnici. Nakon što su mu Talijani 1942. u Otočcu ubili najboljeg prijatelja, Jure je pripremio tisuće svojih ‘crnaca’ koji su vlakom, preobučeni u civile, trebali krenuti u Liku istjerati Talijane. Bilo mu je dosta Talijana i prodaje hrvatske zemlje. Nije mario ni za Hitlera niti za ikoga drugog. Tražio je sastanak s Pavelićem, ali ovaj ga nije htio primiti. Tog je jutra nogom razbio vrata njegova ureda u kojem je s poglavnikom bio i Kvaternik. Tražio je dozvolu za napad na Talijane.

No, taj se napad nikada nije dogodio?

Kada je ušao u ured, sasuo je Paveliću sve u lice. Izravno ga je optužio da radi protiv interesa Hrvatske. Nije htio raspravljati, samo je tražio dozvolu za napad i dodatno oružje za ‘crnce’. I moj otac Nikola bio je u grupi koja je trebala krenuti u akciju s pripadnicima Ličke brigade Delka Bogdanića. Pavelić se očito uplašio ove mogućnosti, možda i Jure Francetića kao osobe koja mu ruši autoritet. Ovaj mu je jasno rekao da više neće biti na njegovoj strani ako nastavi s ustupcima Talijanima i da u borbu kreće sam.


Klikni za uvećani prikaz
Jorge Jure Francetić čuva izreske iz novina još iz vremena kad su seljaci izboli njegova strica nakon što mu se srušio zrakoplov iznad Like

I kako je to završilo? Hoćete li reći da je Pavelić imao svoje prste u Francetićevoj smrti?

Apsolutno. Poglavnik se bojao da će se stvoriti drugi ustaški blok, uz njegov, onaj Francetićev. Vjerojatno je znao i da je plan nakon Like osloboditi i Dalmaciju. Moj stric trebao je letjeti u Liku jednim avionom, a u posljednji čas promijenjen je plan i dodijeljen mu je drugi avion. U njegov motor usuli su šećer pa je otkazao nad Likom i pao. Seljaci su napali Francetića koji je preživio nesreću. Izboli su ga vilama, a kasnije je preminuo u bolnici. Da je uspio u svom naumu, obični ljudi koje su Talijani maltretirali svi bi mu se bili pridružili. U partizane ne bi otišao nitko jer bi im on ponudio rješenje problema bez ideologije koju su širili komunisti, a narod je nije razumio. On bi se borio za slobodu. I možda bi zaista završio na majicama kao Che. OK, ne u cijelom svijetu, ali kod nas sigurno. Ni Pavelić, kao ni Tito kasnije, nije imao profil pravog hrvatskog čovjeka. Francetić jest. O Titu neću, ali moja obitelj u Pavelića nikada nije vjerovala. Jure je mogao biti kao Che jer je bio borac za pravdu.

Nije li to ipak pretjerana usporedba? Pa Francetić se borio na Hitlerovoj strani?

Jure Francetić se borio za Hrvatsku. On je bio čovjek iz naroda, imao je karizmu revolucionara. Nije mu bio bitan vođa ili zapovjednik, već samo Hrvatska. Hitler uostalom nije dopustio niti naš izlazak na Drinu. Moj otac je sudjelovao u toj akciji i naša vojska je tada zapravo prevarila Nijemce. Mnoge stvari nisu onakve kakvima ih se predstavlja.

Objasnite mi onda, molim vas, u tom kontekstu smrt ljudi u koncentracijskim logorima, rasne zakone koje je provodila ustaška vlast?

Gledajte, prvo, ja još uvijek imam popise vojnika Crne legije među kojima ima i Srba. Čak i Židova koji su se izjasnili kao Hrvati. Drugo, nemojte Francetića uspoređivati s Maksom Luburićem. On je zapovijedao vojskom divljaka, mladića od 18 godina koji su dobili činove časnika. To što su oni radili u Jasenovcu obična je svinjarija i zločin. Osobno, kao legalist i čovjek koji se zalaže za ljudska prava, nikada nisam volio Luburića niti smatrao da su sva ta ubijanja koja su njegovi ljudi izvršili bila opravdana. Dapače, potpuno suprotno.

Nije on bio jedini. Eto, ovdje kod vas u Argentini živio je i Dinko Šakić. Što je s njegovom ulogom?

Osobno sam Šakiću doveo novinarku koja je radila taj poznati intervju s njim. Nakon što su završili s razgovorom, prišao sam joj i rekao da je sve što joj je Šakić rekao bila najobičnija laž. Pričao je bedastoće. Na kraju, kada je netko morao završiti u zatvoru s hrvatske i ustaške strane, najpogodnije je bilo da to bude baš Šakić.


Klikni za uvećani prikaz
Pet je godina Francetić volontirao u hrvatskom veleposlanstvu u Argentini. Dobio je i niz priznanja za svoj rad, primjerice, od predsjednika Tuđmana. Slao je i novac u Liku za obranu zemlje. I danas čuva sva priznanja koja je dobio

Što se dogodilo s vašim ocem nakon što je ubijen njegov brat Jure Francetić i kako ste završili ovdje u Argentini?

Tada se nije znala istina o tome kako je Jure završio i zbog čega pa je moj otac ostao uz poglavnika. Na kraju je bio šef njegovog osiguranja te je u toj funkciji pratio Pavelića prilikom bijega u Italiju ‘45. Tamo su se rastali i Pavelić mu je dao 30 zlatnih dukata. Dvije godine kasnije moj otac se ukrcao na prvi brod koji je krenuo prema Argentini. Majka je ostala još šest mjeseci u Italiji. Tada su je ulovili britanski špijuni i ‘ubili’ je od batina pokušavajući doznati gdje je moj otac. No, nije im rekla i uskoro je i ona došla ovamo. Mene su dobili 1960. godine, dakle rođen sam u Argentini.

Jesu li ti dukati zlato pokradeno u ratu? Možda od Židova?

Silne gluposti su se pričale o našem bogatstvu koje smo navodno donijeli u Argentinu. Tog bogatstva nikada nije bilo, barem kada je obitelj Francetić u pitanju. Na samrtnoj postelji 1985. godine moj otac mi je dao tih svih 30 dukata, hrvatskih dukata, i rekao mi da ih odnesem predsjedniku Hrvatske ako ona ikada bude slobodna. Preko glasnogovornice Ureda predsjednika Danijele Barišić pokušao sam doći do Stjepana Mesića i uručiti mu to zlato. No, on me odbio pa u sefu zlato još uvijek čeka da ga vratim u Hrvatsku. Za druge priče i druge ljude ne znam, ovo je istina o mojoj obitelji. Nikakvog bogatstva nije bilo, a dukati su još uvijek na broju.

U kakvom je odnosu vaš otac bio s Pavelićem nakon rata?

Mislim da su se vidjeli ovdje u Argentini kada je Pavelić tu bio. Znam i da taj odnos nije bio ništa posebno. U konačnici mog su oca prozivali nakon pokušaja atentata na Pavelića u Argentini jer se mislilo da je tako htio osvetiti svog brata Juru. To je također laž, moj je otac ovdje živio kao gospodin čovjek, miran i predan obitelji.

Oženjen Židovkom
A je li u vas uspio usaditi osjećaj za Hrvatsku, možda ideju o svojoj vlastitoj borbi?


Moja životna priča jest ta da sam uvijek bio Hrvat i borio se kako sam znao za svoju domovinu. Sredinom osamdesetih kamenovali smo jugoslavensku ambasadu u Buenos Airesu i u par navrata šarali je grafitima. Puno puta čitav grad oblijepili smo plakatima o zločinu koji je počinjen na Bleiburgu. Lobirali smo još kao mladići, moji prijatelji i ja, za Hrvatsku. Godinama, kako smo ulazili u biznis, naše veze postajale su ozbiljnije, ali i tim bitnijim ljudima pričali smo iste stvari. Borba za Hrvatsku u mojoj obitelji nikada nije prestala.

Tada je došla 1991. godine pa se s priča trebalo prijeći na djela. Gdje ste bili u to vrijeme?

Još 1990. godine otputovao sam u Liku. Čak sam jednom naišao na četničke barikade te se u nekom restoranu neugodno susreo s bradonjama. Bilo bi zanimljivo vidjeti kako bi reagirali da su znali tko sam i kako se zovem. No, nisu doznali. Iako, evo da ne bi bilo zabune, ja s majčine strane imam i Srba u obitelji, prezivaju se Diklić . Bilo je smiješno i 1990. godine kada sam se u Otočcu susreo s rođakom, bratićem s majčine strane, generalom JNA, Ivom Biondićem . Inače, on je uvijek imao problema s Jovankom Broz jer je moja majka s njom išla u razred, nisu se voljele, pa je Biondića uvijek pitala gdje su ‘oni ustaški banditi koji su mu rod’. I tako, susretnemo se mi pokraj ograde kasarne i vojnici nas gledaju. On u generalskoj uniformi JNA, a ja u majici s natpisom ‘Croatia must be free – Crna legija’. Biondić mi je još tada rekao da bez sumnje uskoro počinje rat jer je krenulo stvaranje velike Srbije.


Klikni za uvećani prikaz
Jure drži plakat kojim su oblijepili Buenos Aires upozorivši na zločin na Bleiburgu. Sudjelovao je i u Domovinskom ratu. Sedam je puta preodjeven u argentinske pripadnike UN-a odlazio na srpsku frontu

1. od 2
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #4 : Listopad 27, 2011, 17:11:06 »


Ante (Andrija) Štambuk

Andrija Štambuk rodio se u Vrboskom na otoku Hvaru. Rano je otišao u Ameriku, gdje se je velikom voljom i trudom naobrazio, te na skoro stekao liep glas i priličan imetak. Mnoge sgrađe u Santiagu sagradio je ovaj hrvatski graditelj, a i za tamošnje groblje napravio je mnoge liepe spomenike.

Medju poslednje radnje, što ih je pravio, spada veličanstveni mauzolej španjolskoga dobrotvornoga društva i podnožje velikoga spomenika, što ga je u znak zahvalnosti podigao chilenski puk svojoj mornarici, koja je sa mnogo manjim brodovljem pobjedila peruansku flotu 1879. Oba ova djela osobito su pohvaljena i nagradjena.


Chile-spomenik-rad Andrije Štambuka 21.5.1879
Klikni za uvećani prikaz

Andrija Štambuk bio je dobar Hrvat, te je pomagao mnoge hrvatske izseljenike. Prijatelj, koji nam ovo piše, kaže, da je Štambukova smrt ljuto razcvilila ondješnje Hrvate, a napose hrvatsku naselbinu u Republici Chile.

Tekst: DiS 15. 02.1893
Foto: http://www.phil-lies.net/Santiago/slides/IMG_2289.html

___________________
1877 u Santiagu je živjelo 80 Hrvata a od njih su bili 5 iz Dalmacije (MD)

Bračko kamenarstvo i klesarske škole > http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=96005
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #5 : Ožujak 01, 2012, 23:12:51 »


Narodni politički razgovori između Hrvata i Austrijaka u Sao Paulo, Brazilu

Bio liep nedeljni dan, na koji se obično sastajasmo u svima nam poznatoj gostionici. Bijasmo sivi jednoga jezika ali sa raznih strana pa bilo i raznoga mišljenja. Bili smo svi ljudi od razgovora pa došlo među nama kadšto i na politiku. Tu sam imao dobre zgode viditi, kako je tuđa vlast kadra u jednom narodu učiniti veliko zlo, te se ljudi jednog jezika smatraju međusobno tuđincima. Ali opet vidjeh, kako se naš čovjek ipak podaje razlogu, kad mu se istina zorno predoči. Tako je bilo i ovaj puta. Ja sam nešto čitao, ali me prenu ovaj razgovor, koji slušah iz prikraja:

Juro Kraljević unišav:
-   Dobro jutro braćo! Kako vas Bog živi?

-   Hvala brate dobro! A kako ti junače austrinski? Na odgovor će mu drug Frano.

-   Što govoriš, brate Frano, ako Boga znadeš! Pred ovim velikim svitom, mene je sram i slušati taku rieč, a da tebe ni govoriti! Kakim me austrinskim junakom zoveš. Ja sam se rodio na inžuli Braču, kršnoj Dalmaciji, a tamo se ne govori austrinski-tudeški, nego hrvatski. Jesi me razumio? A suviše je u nas narodna bandira sa tri liepa kolura crven, biel i plavi, a to je opet hrvatski. A sjeti se nošnje u dalmatinskom zagorju: Na glavi crvenkapa, biela košulja i modre gaće sa ažulama za botunana, oko pasa pojas, u njemu kubura, veliki nož, lula, čoka i mašica pak bure vina. – A po Bogu, zar je to austrinski? Ne znaš ni zinuti tudeški – njemački, a htio bi biti Austrinac!

-   Istina nismo austrinskoga jezika, već toga hrvatskoga, ali ja Hrvat nisam; Naš car je Austrianac pa smo i mi, uleti u razgovor Frano Čop.

-   Tako je brate, - dohvati Istranin Ivan Zoretić, - i u nas je jezik ovaj hrvatski, ali pravo je austrinsko. Zato Hrvat nisam, već Austrinac. Živio naš dobri otac Franc Josef, naš čuvar i dobročinitelj!

-   Živio! Živio! Uzkliknu još neki.

-   E braćo, govorite što hoćete Vi ste Hrvati makar smo u državi austrinskoj. Govorite, da ne ćete biti nikada Hrvati, a to je kao da ja ne budem nikada sin svoga oca! Vi ste Hrvati odkad se rodiste i budete dok ste živi. Rodiste se u zemlji hrv. Jezika, govorite samo tim jezikom, ime Vam je hrvatsko, govor hrvatski. Znadete samo nešto portugizki, a kako da onda budete Austrijak, a ovo je isto što i Tudešak – Niemac?

-   Mani me se! – razljućeno će Zoretić, - ja nisam Tudešak i to mi je mrzko ime.

-   Pa koji vrag bi Vi htjeli biti! Austrijak može biti samo onaj, tko je iz zemlje Austrije, gdje su Tudeški; Tudeške mrzite, Talijan ne ćete biti, Hrvat još najmanje, a ljudi jeste, pa kakovi ljudi hoćete biti? Ili ćete bluditi po svietu bez imena i bez naziva? To Vam ne pristaje; Za to ste previše kršni momci.

-   A znaš što, - uze govoriti Zoretić u neprilici. – Ja sam tude dosta dugo a uviek u miru. Nikada nisam vodio te vražje politike, nego danas se taj vrag počeo u nas mišati. Znaš, Kraljević, ča je najbolje? To pustimo na stran, liepo zovimo litru svoga dobroga pak zapivajmo našu domaću "son pasato".

-   Nizašto brate! – zavikne Kraljević. – To je talijanska. Naše domaće su: More duboko, Marice divojko, Kud pogledam svud je tama itd. Zar hoćeš, da mi se rugaju, da sam Karkaman, kad nisam nego Hrvat od Dalmacije, one lipe zemlje naše!

Frano Čop dugo je šutio, ali sada skoči, baci kapu u zrak i vukne:
-   Vidim, da naš brat Kraljević dobro divani. Bio sam protivnik, ma opet uvidih, da sam ja na krivom putu. Ali još mi to nije pravo jasno. Hrvat jesam, ali sam Austrijak, kako je i naš car Franjo Josip. Ne znam sam kako bi mislio, ali da imade sad odmah koga, da to razloži dobro, ja ću s njim po istini i pravdi Boga velikoga, pa makar ostao samo Hrvat!

-   Čuli me, brate Frano, - oglasi se iznenada kapetan Milić razborit i obljulbljen starina, koji je proputovao morem sve zemlje svieta. Njega smatrahu svi izkusnim i mudrim čovjekom, i sad kad se ču njegov glas, umuknuše i upravo zinuše, da im nijedna njegova ne izbjegne. - Čujte i mene u svomu razgovoru, - nastavi triezmono Milčić. - Mnogi naši iz Dalmacije, Istre i Primorja ne poznaju pravo naše povjesti i sadašnje politike. Nisu poučeni u onamo, što je bilo, a za danas znadu, da su te naše liepe zemlje pod carom austrinskim, pak misle, da zato moramo biti Austnjakl. Vidite, braćo, mi se danas nalazimg u službi Portugiza i Španjolaca, a neki smo tu već i državljani; pak koji će od Vas kazati, da je Portugiz ili Španjolac? Jelte nijedan? Dakle vidite tako je i s nama Hrvati prema Austriji. Svaki Vas je već mogao čuti, da neki zovu Dalmaciju hrvatskom koljevkom. A ne kažu to po krivdi. Svi mi iz gornjih i južnih hrvatslaih strana imali smo nekada svoju samostalnu hrv. državu, a prvi domaći hrv. Kraljevi digli se u Dalmaciji i bili su vladari svega naroda i zemlja hrv. jezika. Domaća nesloga i kleti tuđinci razcjepkaše tu našu državu pak smo jedni došli uz Madžare a drugi uz Austrijance Niemce. No po tom nismo mogli prestati biti Hrvati. Ili zar će dva brata, koji si razdiele kuću prestati zato biti braćom? Sigurno  ne. A vidite mi si našu hrvatšldu kuću nismo sami razdielili, već tudja sila Tudešaka iz Austrije. A zato ne samo, da si imademo biti braća i po rieči i po srcu, nego i po imenu svomu od jezika svoga. Hrvati smo mi braćo, pravi Hrvati, po krvi, jeziku i davnoj prošlosti. A valja da budemo Hrvati i kao sviestni ljudi, a kao takovi tražiti nam je naše hrvatsko pravo. Austrinsko i madžarsko pravo je proti nama grda  kirivim i težko nasilje, koje nas ciepa i ubija. Borimo se mi dakle zato, da budemo svi Hrvati što nas ima opet svji u jednom, a Franjo Josip da bude  naš vladar po hzrvatskom a ne austrinskom pravu. Tako braćo mislim ja, a Vi sudite.

Izkreni način, kojim je govorio vrli kapetan Milčić, bio je tako uvjerljiv, da su do pred čas "austrijaki" sada iz čiste duše pune novoga uvjerenja počeli klicati: Iz neznanja bludismo u tami; sad nas evo na svjetlo, u kojemu vidimo istinu i pravo, koje i nama mora biti milo i drago. - Hvala Vam prijatelji na bratskoj dobroti i upuiti! - govoriše Čop, Zoretić i drugovi prema kapetanu i Kraljeviću, a ovaj pun rodoljulbnoga veselja uzklikne: Ej, braćo, hoćemo li sada zapjevati Marice divojko?

-   Ne brate Juro; Prije ćemo našoj miloj hrvatskoj domovini, - presječe Zoretić.

I složiše se braća rame uz rame na okrug i zanosne duše zaoriš: Još Hrvatska nije pala.

Portugizi, što su bili onuda biše iznenađeni i sa štovanjem pozdraviše naše: Vivant Croati!

♦ ♦ ♦

Tako je bilo prije par ljeta u São Paulo, Brazilu. Taj će mi dan ostati u neizbrisivoj uspomeni, a Bože daj, da i ovdje u Sjev. Americi doživim takav liepi dan osvještenja, a onda da i ovdje nestane traga sramotnom austrijanizmu mešu nama Hrvati s primorskih strana.

Marice divojko
poštenoga roda
ti ne peri robu
pokraj moga broda.

Ja ću robu prati
di je meni volja,
ti nisi gospodar
od sinjega mora.

Pobilježio Frano Zvonimir Strmić, Sao Paulo


Klikni za uvećani prikaz
_______________
- U gradu postoji značajna zajednica Hrvata, te je ovo grad u kojem živi najveći broj Hrvata u Brazilu.

- Brojni su mladići i već zreli muževi odlazili u Ameriku, poneki isprva u Brazil, no potom uglavnom u SAD. Najčešće zato da bi “posujilnice” isplatili dug, kupili njivu i sagradili kuću ili šternu.

- Foto: Starac s jednog od kvarnerskih otoka. Ispražnjena sela, iz kojih su mnogi odlazili za zaradom, tjerala su starce, žene i djecu da obavljaju "muške" poslove. (Boris Sušanj, Viškovo)
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #6 : Ožujak 29, 2012, 12:38:52 »


Tomo Bradanović Ilić


Klikni za uvećani prikaz

Rodio se na otokn Visu u Dalmaciji 9. prosinca 1855 od otca Matije i majke Lukrecije. Pučku školu svršio u svojem rodnom mjestu. Godine 1870 odjedrio je, privolom svojih roditelja, u sjevernu Ameriku, te je ostao tri godine u New Yorku kao marljiv trgovački naučnik. Onako mlad, u svojoj petnaestoj godini, shvaćao je sviet ozbiljno. Cieli je dan radio u trgovini, a u večer polazio je školu, te je uviek marljivo učio.

U kratko vrieme prilagodio se novom životu u novoj zemlji. Naučivši dosta liepo engleski, krenu iz New Yorka u Kaliforniju, u San Francisko, gdje je ostao četiri godine u jednoj trgovini, te je upoznao svakovrstnu trgovačku struku i konbinaciju.

Iz San Franciska odplovio je u Anstraliju, a kad je rezabrao, da ne će u njoj nać, sa čim je težio, odlučio se za južnu Ameriku, pa odplovi u grad Iquique, u pokrajinu Tarapaka, koja je onda bila čest peruanske republike, a danas je dio republike Chile.

<a href="http://www.youtube.com/v/aPMr2qVcCrQ?version=3&amp;feature=player_detailpage<br />http://www.youtube.com/v/aPMr2qVcCrQ?version=3&amp;feature=player_detailpage" target="_blank">http://www.youtube.com/v/aPMr2qVcCrQ?version=3&amp;feature=player_detailpage<br />http://www.youtube.com/v/aPMr2qVcCrQ?version=3&amp;feature=player_detailpage</a>

Kako je Bradinović imao od svakoga svojega bivšega gospodara najbolje zvjedožbe, brzo je našao dobro mjesto kod tvrdke Antun Gibs i sinovi. Ovi londonski bankiri, silni milijunaši, imali so ogromnu trgovinu u Chili, a glavni njihov posao bijaše kopanje salitra. Poznato je, kako Englezi najvole svoje ljude, ali ipak zavoliše Bradanovića, jedinog: Hrvata, koji je bio medju njima, a zavoliše ga, jer su vidili njegovu neumornost u radu, oštroumnost, okretnost, njegovu sdušnost i savjestnost. Kod rečena tvrdke postao je Bradanović od malena činovnika ravnateljem njezine trgovine, te mu još nije bilo dvadeset i sedam godina, kad je imao stan, svu obskrbu i dvadeset tisuća forinti o našem novcu godišnje plaće. Prištedivši liepu svotu, zahvalio se na svojoj službi, da uzmogne trgovati sam za sebe.

Od g. 1880 počeo je malo po malo trgovati, te je svojim neumornim radom,-marom i štednjom na prirodjenu trgovačku zrelost i oštroumnosat, muževnu žilavost i pošteno trgovačko čelo dotjerao svoju trgovinu dotle, da danas s prvimi trgovci i induatrijalci repuklike chilske bok uz bok, rame uz rame trguje i stoji. Njegovo ime i njegova trgovina u prve se redove ubrajaju.

Polovica svih trgovačkih i industrijskih poduzeća g. Bradanovića pripada njemu, a drugu polovicu imaju dioničari Englezi. Ovi nmaju nikakvog posla s raznim poduzeći, ništa ne podpisuju, oni su samo uložili koristnonosno svoj novac, a cieli posao vodi Bradanović. On je vlastnik polovice i ravnatelj svega.

Tvrdka Bradanović i drugovi kopa salitar, a uz to ogromno poduzeće bavi se i poljodjelastvom. Ta je tvrdka pred tri godine kupila jednu prostranu poljanu, ogroman posjed, kojemu je g. Bradanović nadjenuo ime "Vis".  Na tom posjedu goje se volovi, konji i merinos ovce. Razne se žitarice na njem siju. Posjed je velik, sedamdeset i dvie četvorne engleske milje. (1 milja = 1.609344 kilometara/ četvorni kilometar ( km2) = 1 000 000 m2 )

G. Bradanović prodaje svake gonine oko pet tisuća velikih volova. On je nastanjen u Valparaisu, u glavnom trgovačkom gradu chilske republike, kao u središtu svojih trgovačkih, industrijalnih i poljodjelskih poduzeća.

<a href="http://www.youtube.com/v/BPWH7J9GGS4?version=3&amp;feature=player_detailpage<br />http://www.youtube.com/v/BPWH7J9GGS4?version=3&amp;feature=player_detailpage." target="_blank">http://www.youtube.com/v/BPWH7J9GGS4?version=3&amp;feature=player_detailpage<br />http://www.youtube.com/v/BPWH7J9GGS4?version=3&amp;feature=player_detailpage.</a>

On govori španjolski kao rodjeni Španjolac. Gosp. Bradanović ima u svojem poslu do trideset Hrvata, koji se smatraju sretnimi pod njegovim strogim, ali pravednim gospodarstvom, te liepo štede svoje zarade, da se jednom uzmogu sretni povratiti u svoju otačbinu. Gospodin Bradanovieć znade čestokrat svoje zemljake u biedi i tjeskobi njihovoj kao dobar otac utješiti i ohrabriti ih izdašnom podporom, s toga ga ljube i štuju osobitom odanošću. Koga ne može primiti u svoj posao, toga preporuči drugim. Gosp. Bradanović uvjeren je, da može svaki pošteni štediša i radiša steći sreću u Americi. On kaže: "Mnogi se tuže na Ameriku, a nitko na svoju glavu." On tako kaže, on, naobražen i izkusan muž, koji je izučio onu najveću i najbolju knjigu, koja se zove: sviet. - Uz tolike vrline g. Bradanovića najljepša je ona, što on s ponosom ističe, da je Hrvat. U dalekom svietn ponosi se i diči svojom otačbinom i svojim hrvatskim imenom. Oduševljeno i žarko ljubi svoja otačbinu. On je član utemeljitelj raznih hrvatskih družtva, predpiatnik je raznih književnih i političkih hrvatskih novina. U svakoj prigodi znade se spomenuti hrvatskih škola, osobito naše braće u Istri.

G. Tomo Bradanović kroz trideset godina svog boravka u Americi ovo je drugi put, što dolazi obaći svoju dragu otačbinu, poljubiti rodjenu grudu. Ovaj put posjetio je i hrvatsku priestolnicu, naš bieli Zagreb. Dva je tjedna proboravio u njem, te mu je vanredno omilio. Mnogi su imali prilike da se porazgovore sa g. Bradanovićem, te svi kažu, da je on veoma simpatična ličnost, bistrouman, i silno izkusan muž, te da znade liepo i jednostavno pripoviadati svoje zanimive doživljaje.

DiS, 1. studenog 1900

________________
Tomo Bradanović Ilić † 9. studenog 1917

http://ilovechile.cl/2011/09/29/inmorals/33103
http://latristehist.blogspot.de/p/sad-story-of-my-life.html
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.20. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!