Rimokatolička župa Podlapac

[Marica]

Rimokatolička župa Podlapac

Na području udbinskog dekanata nalazila se župa Podlapac, kao sastavni dio krbavske kronike i povijesti. Iz tog razloga valjalo je i tu župu obraditi eseistički da ne padne u tamu zaborava, jer i ona je dio mozaika Krbave.

Svojim prostornim smještajem rimokatolička župa Podlapac nalazi se na tektonskom kraškom polju, nadmorske visine 670 metara.

Klima ovoga kraja, s karakteristikama visinsko-kontinentalnog podneblja; vrućim ljetima, kotlinastim sparinama te svježim noćima, ugodna je za noćni odmor i san. Zimske oštre hladnoće praćene su jakim mrazevima i sjeveroistočnim vjetrom (burom) koja svojim naletima (mlazovima) hladnoće briše preko Mesić prijevoja.

U zimskom razdoblju dosta je sunčanih dana. Noći su kristaIno čiste, s jatima zvijezda koje su kao zlatni prah posute po nebu. Međusobno se uočavaju titranja i kolebanja slabijeg i jačeg sjaja, kao da su u međusobnoj igri i razgovoru (Orionis, Sirus, Betelgeux, Arktur, Kapela, Blizanci).

U atmosferskoj čistoći, koja nam omogućava u noćnoj ljepoti rojenje zvijezda što se sjedinjenju s ljepotom ovog kraja, oslikava se u ljudskoj svijesti ta beskonačna i trajna ljepota kozmosa.

Ovo je polje povezano prometnicom preko Gornjeg Mekinjara s jugozapadnim dijelom Krbavskog polja.

Kroz Krbavsko polje prometnica se uključuje na Ličku magistralu, kod Gečet mosta na rijeci Krbavi.

Mjesto je okruženo brdima. Sa zapadne strane je Orlovica, nadmorske visine 955 metara, i Gradina na nadmorskoj visini od 971 metra. Na istočnoj strani nalazi se blago povišenje izlomljene konfiguracije-Mesić-glava, mala i velika, s dominantnim Dekan brdom nadmorske visine 948 metara. U podnožju brda nalazi se mjesno groblje.

Kroz povijest brdo Orovica zvalo se Lapac. Nastambe ispod brda prozvaše se Podlapac.

Brdo Podlapac ima svoju upisnicu u povijesti 1509. godine. Tada se spominje utvrđeni grad Podlapačec u posjedu i vlasništvu krbavskog kneza Ivana Karlovića, bana Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, s utvrđenim gradovima Komićem i Udbinom. On je kao dijete doživio Krbavsku bitku 1493. godine i tragediju hrvatskog kraljevstva koje počinje umirati.

Grad Podlapac slijedi povijesnu sudbinu Krbave koju Turci osvajaju 1527. godine. Uvode osmanlijsku upravu i vlast, te osnivaju administrativnu upravnu jedinicu: Lički sandžak. Za turske vladavine nestaje domoro¬dački etnikum i doseljavaju novi žitelji u ovaj kraj. Oni mijenjaju demo¬grafsku sliku Podlapca.

Sandžak Lika-Krka, 1606. godine
Klikni na fotografiju da se poveća

Oslobađanjem Like od turske vlasti i gospodstva 1689. godine, Podlapac dobiva nove doseljenike.

Porkulab Čorak doveo je na to "pišaćko" područje i svoj rod, od kojeg se naselilo sedam kuća sa sedamdeset osam čeljadi. Hrvatske su obitelji bili Bunčići čiji su se suplemenci naselili u susjednom Podlapcu. Kasnije su doselili i Žagari. Ovo su najstarije obitelji u Podlapcu.

Srednji i južni dio Podlapačkog polja naselili su Hrvati, iz one iste struje koja je naselila susjednu Udbinu i Mutilić

Naseljavanjem je rukovodio kapetan Holjevac koji je i svoju obitelj doveo na to tlo. U Brajkovićevom (senjski biskup) popisu iz 1700. godine bilo ih je 40, a u Krajiškom iz 1701. godine, koji je svakako točniji, 37 kuća sa 266 čeljadi (duša).

U starom utvrđenju stanovao je kapetan Holjevac koji je tu bio vojnički zapovjednik. Popis iz 1712. godine utvrdio je ovo stanje:

Belobrk 9 (duša), 1 (kuća)., Blažanin 11,7, Bobani 7, Bunčići 9, 7 17 k., Dasovići 4, Delači 8, Grgurići 3, Holjevci 9, Hudorovići 2,7, Jančići 5, Javori 8, 11 k., Jemići 3, Karakaši 8, 14 k., Klemeni 9, Korice 13, Lucići l0, Maličići 3, Maravići 3, Matkovići 7, Mlinarići 7,

Novakovići l0, Opačići 11, 1 k., Paterini 5 k., Pauni 9, 14 k., Petanovići 4, 4 k., Perkovići 9, 23 k., Robiniči 5,6, Rosandići 12, 23 k., Rožići 6, Sertići 6,18, 22 k., Sudac 8, Škrbine 10, 6 k., Šetići 13, Špehari 16, 11 k, Špoljari 3, 1 k.. Štrk 7,5, 3 k., Vlainići 5, Vukovići 10; ukupno 409 duša.

Kasnije su na to zemljište doselili i

Mažari 14 k.(od Bihaća), Mikulčići 3 k., Poljaci 2 k, Alari 9 k( Haleri iz Gornjeg Pokuplja), Barci 3 k., iz Primorja, Begići 10 k, Brezići 5 k, Devčići 2 k. Matanići 22 k.

Osnovnu su podlogu u tom naseljavanju činili Brinjaci, otkuda je bio i Holjevac.

Tom su brinjskom strujom došli

Blažani,  Dasovići, Fumići, Holjevci, Javori, Karakaši,                                               Korice, Marovići.

Rosandići su iz Senja, a ostali su iz Gornjeg Pokuplja i iz Ogulina.

^{Današnje vrijeme je vrijeme ufanja i ljubavi}
1. od 4

[Marica]

U 18. i 19. stoljeću poveći je broj obitelji u Podlapcu izumro ili odselio. Među onima koji su se održali Brinjani čine gotovo polovicu naselja.

U sustavu Vojne krajine Podlapac je sjedište satnije i upravne vlasti.

Prema pisanim podacima iz 1779. godine otvara se pučka škola (Trivijalka), koja je 1802. godine imala 25 učenika. Godine 1834. Podlapac ima 1295 duša u 100 kuća; u jednoj kući ima u prosjeku 13 duša. Ovo potvrđuje da su to bila jaka domaćinstva s radnom snagom.

Prema popisu iz 1857. godine Podlapac ima 1098 duša u 116 kuća. Od toga 1079 rimokatolika i 28 grkokatolika.

Crkva je utemeljena 1702. godine i bila je od drva. Od tvrdog materijala sagrađena je 1718. godine, a  9. lipnja iste godine posvećena je i otvorena za vjernike.

Patron crkve je Sv. Juraj, a kao crkveni god slavi se 18. listopada Sv. Luka, u narodu je taj blagdan zvan Lučinje. Ta se tradicija sačuvala do današnjih dana.

Za vrijeme crkvenog goda održava se godišnji sajam koji je bio dobro posjećen iz okolnih župa. Poznat je po bogatoj stočnoj ponudi čak iz obližnje Bosne.

Crkva je rekonstruirana 1747. godine; produžena je i izgrađen je crkveni toranj. Sama crkva nema jasan arhitektonski stil. U detaljima se miješaju barok i gotika.

Upravna općina uspostavljena je 1. siječnja 1872. godine s nazivom Podlapača. Žitelje je to ime smetalo kao neka poruga (posprda). Pismenim zahtjevom obratili su se Ličko-krbavskoj županiji u Gospiću i Hrvatskoj vladi u Zagrebu. Vlada je 11. siječnja 1904. godine udovoljila zahtjevu i vratila ime Podlapac.

Za napredak i razvitak Podlapca zaslužan je kapetan Jurica pl. Holjevac, koji je bio zapovjednik Krajiške satnije 1750. godine, i tadašnji župnik vel. Mijo Marinić.

Župa Podlapac dostiže svoj razvojni vrhunac 1914. godine kada broji  2.244 duše rimokatoličkih vjernika. To je još j~dna potvrda da je ovo čisti hrvatski kraj.

To je ujedno i predvečerje Prvog svjetskog rata, kad će se mnogi Podlapčani naći na bojištima Rusije, Makedonije, Albanije i Italije. Ostavit će svoje živote za cara i našeg kralja Franju Josipa I. Habsburškog. I sam Car neće dočekati ishod i kraj rata. Umire prirodnom smrću i tako se priključuje svojim mrtvim bojovnicima.

Raspadanjem Austro-Ugarskog Carstva i stvaranjem Kraljevine SHS (Srba, Hrvata i Slovenaca) za Podlapac dolaze teški politički dani, a zbog prodiranja beogradskog hegemonizma i političko ugnjetavanje i ekonomsko nazadovanje. Žitelji, dosta osiromašeni, odlaze na privremeni rad u Slavoniju, Sloveniju, Bosnu i Srbiju. Mnogi i u prekomorske zemlje: Ameriku i Kanadu.

Vidi: Hrvat novi senator Aljaske > Mark Begich > http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=52.msg1823#msg1823

Glavni izvor prihoda bilo je stočarstvo; uzgajanje sitnog i krupnog blaga koje se slabo prodaje na sajmovima, vrlo često odlazi u bescjenje. Zemlja je dobra i plodna, te na njoj uspijevaju sve kulture. Posebno se uz slatko mlijeko-vareniku uzgajao krumpir kao glavna prehrambena namirnica za domaćinstvo.

Podlapačko polje je plodno, ali premalena da zadovolji stanovništvo žitaricama za prehranu. Žitarice se kupuju za novac od prodane stoke, zarađen na privremenom radu ili poslan iz prekomorskih zemalja.

Sva kraška polja na području Like i Ličkog gorja su premala da bi mogla prehraniti stanovnike koji njima gravitiraju. Ta polja imaju specifična svojstva; zemlja treba dosta vlage u vegetaciji i dozrijevanju usjeva. Po geološkoj strukturi tlo oskudjeva u vlazi pa stradavaju usjevi. Posljedica je slab urod loše kvalitete.

Hegemonizam koji se rasplamsava u Kraljevini Jugoslaviji, opio je ovdašnje pravoslavce u okolnim selima, što će biti kobno i tragično u Drugom svjetskom ratu.

Početkom 1941 godine; kad izbija Drugi svjetski rat, Podlapac ima 2.100 duša, dvije škole, četiri trgovine, mlin i poštu.

Iz uglednih obitelji valja spomenuti Lukicu Javora (Jotanova), imućnog trgovca i zastupnika HSS-a za Podlapaca. Na svirep način obračunavaju s njim četnici-komunisti na mjesnom groblju u veljači 1942. godine. Pred dotjeranim pukom koji je svjedokom streljanja, njega presuđuje i izvršava narodna vlast, svojom moći mržnje i oružja uz prisutnost vodećih komunista Hrvata iz Like, J. Blaževića. Što na ovo reći? Dodvaranje četništvu i stjecanje lojalnosti za "bratstvo i jedinstvo" koje će Podlapac zamotati u crno, u tugu i bol.

Malo katoličko groblje u Podlapcu čuva uspomene na župljane i njihove ovozemaljske ostatke.

Ovdje je našao svoj vječni ovozemaljski počinak Antun Matković, predratni začasni kanonik, dekan i župnik u Podlapcu. Ova zemlja posta pupčana veza izmedu zemaljskih ostataka župnika i naroda.

Prije izbijanja Drugog svjetskog rata 1941. godine, kao mladi svećenik obnaša dužnost župnika velečasni Mate Moguš , rođen 1919. godine u Josipdolu. U to vrijeme Udbinski dekanat i župa ostali su bez svećenika. Senjsko-modruška biskupija na to mjesto postavlja velečasnog Matu Moguša. U tom ratnom paklu došao je na četnički popis za osvetu. Svirepa smrt velečasnog Mate Moguša opisana je u Ratnim zapisima ove knjige, pod red. brojem 117. (O tome, malo kasnije na ovom forumu MD)

^{Današnje vrijeme je vrijeme ufanja i ljubavi}
2. od 4

[Marica]

Podlapac je iseljen od četnika-komunista 22. veljače 1943. godine kada mještani odlaze u Gospić, u izbjeglički smještaj i bijedan život.

Sposobni i psihički zdravi muškarci novačeni su u HOS i obnašaju vojnu dužnost prema Ustavu i kao obvezu prema svojoj domovini NDH.

Poznata je Podlapačka satnija u sastavu 34. bojne pukovnika Delka Bogdanića, koja je bila pouzdanica na tvrdim bojnim crtama. Ta je satnija od svog formiranja do konca rata 1945. godine izginula u bojevima na području Like.

Vidi > Karlovačko i riječko područje > http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=1699.msg3545#msg3545

Posebice je bila djelotvorna u obrani Gospića, koji je žestoko napadan pred konac rata 1945. godine.

Kad prelistamo ovu knjigu, u poglavlju Ratni zapisi, zastrašujuće je pročitati brojne žrtve podlapačke župe. Život je izgubila 181 duša; to je 8,6 posto od cijelokupnog stanovništva.

Završetkom Drugog svjetskog rata 1945. godine počinje zemaljski pakao za župljane Podlapca. Rasuti diljem Hrvatske, vraćaju se na spaljena ognjišta kao građani drugog reda u novoj državi, avnojevskoj Jugoslaviji.

Komunističke vlasti ukidaju općinu Podlapac, a mjesto priključuju općini Titova Korenica, s većinskim pravoslavnim življem. Ti poslodavci nemaju povijesnu utvrđenost identiteta, već su zvani "Posrbice".

Ovaj postupak komunističkih vlasti razbija etnikum hrvatskog življa koji nema nikakvog udjela u upravnoj vlasti, već postaje moderno kmetstvo iste vlasti. Uskraćena im je svaka pomoć i naknada za ratnu štetu; pomoć u novcu i drvenoj građi, što su dobitnici rata primili. Mnogi Podlapčani osnivaju novi poslijeratni dom u natkrivenim podrumima svojih u ratu spaljenih kuća. Ovaj način življenja može se usporediti s ruralnim zemunicma.

Životne i ekonomske poteškoće i muke - bez vode, struje, trgovine, socijalne zaštite i pravne pomoći u stranoj im općini - dovele su življe u nomadski položaj.

Došlo je i vrijeme "lova na vještice" od strane OZN-e (Odjel zaštite naroda) koja traži narodne neprijatelje, Hrvate. Mnogi će Podlapčani bez suđenja izgubiti živote u noćnom lovu i strijeljanju.

Ovakav pritisak i borba za opstanak i goli život bit će razlog da se nađe način kako taj život sačuvati. Izlaz je bio u iseljenju. Otići u nepoznato i tražiti prihvatljivu sredinu, gdje se znojem i žuljevima ruku može održati obitelj na životu, makar i u siromaštvu nedostojnom čovjeka dvadesetog stoljeća.

Tražio se minimalni standard; krov nad glavom i lonac na ognjištu!

Narod u svojoj spirali ponora ima vječni mrak i pakao. Ostali su bez duhovne i pastoralne obnove, bez vertikale altruizma. Bez svećenika, crkve i župnog stana. Sve je vraćeno u pogansko vrijeme. Božanstvima političkih demona i ikonama heroja.

Podlapčani su, kao vrijedan i kršan narod svojom marljivošću, zdravim duhom i vjerom u Boga, ostali na tom djedovskom ognjištu. Obnovili su svoje gnijezdo života za jedan minimalni standard. Postaju feniksi nove nade i života. Raseljeni Podlapac, nošen snagom marljivosti, dobrote i rodoljublja, iz tuđine obnavlja srušeno i gradi bolje. Postaju vezani pupčanom niti za zavičaj, voljen kao što se može voljeti majka, preko te niti života. Postaju napredniji i imućniji od pobjednika, četnika-komunista. Svoj su standard izgradili radom, a ne privilegijama.

Podlapac nema svećenika. Političke prilike kreiraju komunisti i nisu ispunjeni ni minirnali uvjeti za obnašanje vjeroispovjesti i osiguranje svećenikova života. Sve što je kršćansko bezbožni progone. Petokraka zvijezda i kapa s tri roga ne priznaje Crkvu i Boga.

Vjernici-katolici u takvim prilikama sami se okupljaju na molitve kod rođenja i ukopa mrtvih. Narod se duhovno uništava i pastoralno osiromašuje. Gubi sakramente i zapovijedi Božje, dobiva obilježja politeista.

No, dolazi vrijeme kad se prilike postupno normaliziraju na području cijele Like, pa tako Podlapca. Bilo je to 1960. godine.

Na ovo duhovno osiromašeno područje dolazi, rekao bih kao misionar, svećenik Petar Butković-Peđo. Povremenim dolascima iz župe Lovinac popa Petra Butkovića-Pede oživljava se zamrla vjera, što narod doživljava kao svoju katarzu. Obnavljaju se crkva i župni dvor oštećeni u ratu.

Vlč. Stjepan Butković "Peđo"
(Legendarni lovinački župnik -
povremeni podlapački misnik)

U tom ličko-podlapačkom siromaštvu živi i dijeli sudbinu župe Peđo, koji je u narodu postao omiljen i cijenjen. Svojim povremenim dolascima iz župe Lovinac u Podlapac na motorčiću izlaže se životnoj opasnosti, koja mu prijeti od komunista i četnika.

Stradanje popa za komunističku vlast bilo bi samo zadovoljstvo. Rekli bi da je "popa pojela noć". Najmudrije je bilo nikad se ne vraćati istim putem u mjesto boravka i stalno biti na oprezu.
 

^{Današnje vrijeme je vrijeme ufanja i ljubavi}
3. od 4

[Marica]

U ovakvim okolnostima može se reći da je Krbava imala svog misionara i promicatelja vjere u popu Petru Butkoviću-Peđi. Obnašao je vjerske dužnosti na lokalitetu Krbave kao i pop Marko Mesić. Ovo je mogao činiti samo domaći sin iz Like, koji svojim djelovanjem obnavlja duh i vjeru u narodu, a time i nacionalnu svijest koja će ga čuvati od uništenja što ga sustavno provodi srpski hegemonizam kroz svoje ideje o stvaranju Velike Srbije.

Podlapac je jedina oaza katolika i Hrvata na Krbavi; sve druge župe su raseljene, kuće i crkve spaljene. Kvalitetna zemlja je prisvojena i za obradu korištena bez dažbina u porezu. Stečene su privilegije, koje samo pobjednik ostvaruje u naturi. Sam čitatelj će ocijeniti, je li ovo vražja ili Božja pravda? Što želi ostvariti sa svojim pobjednicima novi poredak, nadahnut mržnjom i genocidom?

Apokalipsa Podlapca donijet će u tom krugu života nestajanje jednako onom iz 1941. godine. To će se ponovo dogoditi 1991. godine u Domovinskom ratu, kad je cijela Hrvatska pretvorena u bojišnicu. U tom grču života borilo se za opstanak u svojoj domovini i opstanak domovine!

Bit će to apokaliptično vrijeme za Podlapac u trećoj generaciji, koja će plaćati životima i materijalnim dobrima.

Taj novi neoimperijalizam zaražen virusom pravoslavnog carstva dići će se kao vihor nad Podlapcem. Izlit će svoju mržnju i okrutno ponašanje, u čemu je nasljednik svojih predaka, u monstruoznosti dvadesetog stoljeća. Izgubljena je moć vladanja nad samim sobom, traži se žrtva nad kojom se mora iskazati svoje iskonsko ponašanje. Ljudi postaju životinje nošene svojim biološkim nagonorn.

Raseljavanje, bježanje i umiranje na pragu ognjišta. Nestaje hrvatski etnikum kao zadnji na krbavskim prostorima. Umorni, apatični, ranjeni u duši, oslijepljeni od krvi žrtava. Traže hram gdje mogu ovu bol rasteretiti i dušu osnažiti za nastavak života! Citiram snagu Božje riječi: "Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti. Uzmite jaram na se i učite od mene, jer ja sam krotak i ponizna srca. Tako će te naći pokoj svojim dušama, jer jaram je moj sladak a moje breme lako". (Mt: 11, 28-31) Bila bi to poruka iz evanđeoskog nauka: učinite vi što su učinili vaši preci! To je vaša domovina, u njoj vaš dom i grobovi vaših predaka! U Domovinskom ratu 1991. godine Podlapac ima 294 duše. U bijegu pred agresorom dio njih našao je izbjeglički smještaj u Gospiću, Karlobagu i Zagrebu. Jedan je dio ostao u zatočeništvu. Ljudi i ova tragična povijest Domovinskog rata nisu ostavljeni samo sebi, jer bi čovjek sebe

dokrajčio kad ne bi imao snage duha. Ovaj je početak na svom kraju. Nema snage da se ponovi.

Odlazak nije napuštanje, već rastajanje od kolijevke pokoljenja koja veže nitima pupčane vrpce u krvi i zemlji.

Istina o toj snazi i čovjeku leži u moći vertikalnih sila, Bogu! Podlapac je postojao u smrti i životu. To je veznica vječnog i stalnog ciklusa duševne snage, koju vode nevidljive sile, nevidljive dimenzije.

Ovi događaji patnje i progona 1991. godine isti su kao oni iz 1941. godine. Ponovno će se rađati u čovjeku novi svijet i sloboda. To će biti moralni znak koji stabilizira čovjeka u duhovnim vrednotama. Ako prevladava pesimizam, apatija, krive prognoze na zgoditak, to je kratak tren. Možda je veća i opasnija opservacija gledanje materijalna dobra iz prognaničnog vidnog polja. U ovim prilikama mnogi prognanici vjeruju u sve, traže svoje utješno zadovoljstvo i duhovno ozdravljenje.

Današnje vrijeme je vrijeme patnji: duhovnih, materijalnih i vrijeme "kostiju".

Milan Marušić
Za forum priredile: LR i MD


^{Današnje vrijeme je vrijeme ufanja i ljubavi}
4. od 4