Krvne zadruge
Starješina zadruge vodio je skrb o svima obvezama i dužnostima zadruge: plaćanju poreza, javnom kuluku, školovanju djece, oblačenju i obuvanju čeljadi. U to vrijeme najviše se koristila odjeća iz kućne radinosti, domaće sukno, koje je u zimskim mjesecima tkano. Od toga sukna šivani su
opanci od dvije vrste materijala; kožni, oputari, i papuče (šlape) zvane
priglavci podšivene suknom ili kožom. Šivane su i čarape-natikače sa strane kopčane sponama i hlače-
berevnaci od crnog sukna koje su pri donjem dijelu sužene, a u gornjem dijelu komotne. Na hlače je dolazila
maja, na maju
prsluk od sukna. Na glavi je bila
kapa od sukna ili
šubara. Unutrašnji dio rublja izrađen je od domaćeg platna-konoplje ili lana. Lan je bio mekan i ugodan, a njegova sjetva ovisila je o imućnosti zadruge. U to vrijeme se puno sijalo lana i konopije. Sve pripremne radnje su obavljene tijekom jeseni. Zimi se tkalo na krosnima, i to naizmjenično ženska čeljad, koju bi odredio starješina. Ove su poslove obavljale pametnije žene, a umno zaostalije žene radile bi poljske poslove i bavile se stokom i cijepanjem drva!
Crvena kapa i ćemer
Kapu su nosili svi uzrasti muškaraca. Kapa je imala dugačke i kratke kite, koje su padale po plećima. Kapa
kratkih kita bila je u upotrebi (nošnji) oženjenih muškaraca, kod neoženjenih momaka (dičaka) kapa je imala
duge kite.
Za razliku od dalmatinske kape, lička je kapa crvenija s dugim kitama na rubnom dijelu kape, vezena pleterima.
Ćemer je sastavni dio muškog ruha-nošnje. Izrađen je od juneće kože, širine na prednjem dijelu oko 30 cm s dvije do tri pregrade.
Svaki je pretinac imao poklopac. Ćemeri su bili različitih izrada, s ukrasima ili bez ukrasa, što je ovisilo o imućnosti nosioca ćemera. Zadnji dio ćemera imao je tri remena s kopčama kako bi se mogao vezati oko tijela. Sadržaj ćemera u pretincima bio je nož zvan
koričanac (sječivo se moglo otvarati i zatvarati u koricama u obliku polumjeseca izrađenih od goveđeg roga), pribor za duhan koji se udisao (šnjofao) i žvakao, te
lulaš. Obvezno uz duhan je išlo "kresivo, kremen i trud", sredstva za dobivanje vatre. Lule su bile vezane na kožnu
terkiju (uzica od kože).
Lička kapa s dugim kitama.
Kod hladnoća i zimskih dana ćemer je grijao slabine gdje je čovjek najosjetljiviji. Kod dizanja tereta učvršćivao je slabinu čovjeka. Naročito je bio podesan pri teškim šumskim poslovima. Za ćemerom se znala naći i
kubura, pretežno jednocjevka. Kao zamjena za štap u rukama se nosio i
nadžak (mala sjekirica koja je ujedno služila kao hvataljka za ruku, podštapanje i siječu). Nadžak je sličan sjekiricama koje su nosile vojskovođe kod starih Rimljana.
Blagovalo se (doručak, užina i večera) za velikim okruglim stolom s nogama od pola metra. Za djecu su bili mali odvojeni stolići. Sjedilo se na stolčićima, a jelo se iz zajedničke zdjele koja je prošla više razdoblja (drvena, zemljena, plehnata, sve do modernog posuđa).
Osobno sam doživio u rodnom selu
dr. A. Starčevića, Žitniku, koje se nalazi s desne strane ceste od Budačkog mosta na rijeci Lici u smjeru Gospića, u obitelji Starčevićevih potomaka nećaka, da sam jeo za takvim stolom, koji se čuva kao povijesno naslijeđe. Bilo mi je priopćeno da je uz ovaj stol bilo vezano i djetinjstvo oca domovine. Mene je put vodio
u povijesno traganje! ...
Sva zemlja i selišta bila su u posjedu
zadruga. S tog gledišta zadruge su predstavljale jaku ekonomsku cjelinu, a s vojnog gledišta to je bila brojčana grupacija djelotvorna za obranu domovine. Na ovakim zadrugama počivala je Vojna krajina. zadruge su na krbavskom području imale dosta stoke, krupne i sitne. Kroz razdoblja proljeća, ljeta i jeseni ispaša je bila nomadska.
Područje
Brusnića bilo je pogodno za ispašu. Ispod Brusnića bilo je plodno Selište, približne površine oko 170 jutara. To su bili stanovi pojedinih zadruga izgrađeni na vlastitoj zadružnoj zemlji (
Selišta). Sve je to nestalo diobom zacdruga. Dva su stana bila izgrađena pred rat 1941. godine u vlasništvu
Dedina Sertića i
Marka Rajkovića, Amerikanaca-povratnika, koji su imali u vlasništvu oko 100 ovčjih grla. To je bio veliki kapital za jesenski sajam i veliki prihod od vune.
Zadrugarstvo je počelo odumirati. Umnožavaju se domaćinstva, koja se rađaju iz zadruga. Dolazi do usitnjavanja posjeda (zemlje, stoke i gospodarstva), te dolazi do viška radne snage na selu. Selo osiromašuje jer na malim površinama nema uvjeta za prehranjivanje obitelji. U tom razdoblju, oko 1900. godine, počeci su ekonomske migracije. Odlazi se na rad u europske zemlje, a isto tako su zabilježeni prvi odlasci naših djedova u Ameriku. Taj je put bio jako skup. Takozvana "
šifkarta" do Amerike koštala je po deset volova. Put je za neke trajao po tri mjeseca. Posuđeni novac za "šifkartu" se iz prekomorskih zemalja vraćao od krvave zarade u rudnicima i šumama. Novac je vraćan
zelenaškim pravilima. Bila je to mučenička generacija, koja je krvavim žuljevima olakšavala održavanje obitelji i pomogla izgradnju kuća te kupnju zemlje.
Valja se podsjetiti da su upravo takvi svojim krvavim žuljevima pomagali ljude i kupili udbinska zvona za crkvu Sv. Nikole.
S vremenom dolazi do smjenjivanja generacija, te otac povlači sina u Ameriku. Eto, tako se Lika-Udbina polako raseljava, ali nikad nije iseljena. Od zadruge ostale su nam
zemljišne zajednice (zajednička ispašišta, šumske livade i šikare). Bilo je zajedničkih livada u kojima su neke obitelji imale dio svake druge ili treće godine i u kojima su se javljali pojedini zaselci, na primjer, u trećoj godini, kosac ili dva kosca. Taj bi se
kosac ponovno znao za diobu, kada bi došao na njega red; to su zajednički rješavali, a pokošenu travu-sijeno složili u naviljke i napravili diobu
naviljaka (imaš dva naviljka, treći meni).
Ovo uzimam iz primjera livada iz Brusnića, zvane K u r v e. Bile su to šumske livade vrhunske kvalitete, čije je sijeno bilo bolje od djeteline. U tim livadama imali su dijelove:
Sertići, Mesići i Rubčići, i tako se to ispreplitalo.
Narod je takve livade zvao "
reduše". Ovakav način diobe nikad nisam našao upisan u gruntovnim knjigama, kao niti kod mlinova.
1. od 2
