CRO-eu.com
Studeni 12, 2019, 14:41:01 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Krvne zadruge  (Posjeta: 4158 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« : Siječanj 02, 2010, 12:29:28 »


Krvne zadruge

Starješina zadruge vodio je skrb o svima obvezama i dužnostima zadruge: plaćanju poreza, javnom kuluku, školovanju djece, oblačenju i obuvanju čeljadi. U to vrijeme najviše se koristila odjeća iz kućne radinosti, domaće sukno, koje je u zimskim mjesecima tkano. Od toga sukna šivani su opanci od dvije vrste materijala; kožni, oputari, i papuče (šlape) zvane priglavci podšivene suknom ili kožom. Šivane su i čarape-natikače sa strane kopčane sponama i hlače- berevnaci od crnog sukna koje su pri donjem dijelu sužene, a u gornjem dijelu komotne. Na hlače je dolazila maja, na maju prsluk od sukna. Na glavi je bila kapa od sukna ili  šubara. Unutrašnji dio rublja izrađen je od domaćeg platna-konoplje ili lana. Lan je bio mekan i ugodan, a njegova sjetva ovisila je o imućnosti zadruge. U to vrijeme se puno sijalo lana i konopije. Sve pripremne radnje su obavljene tijekom jeseni. Zimi se tkalo na krosnima, i to naizmjenično ženska čeljad, koju bi odredio starješina. Ove su poslove obavljale pametnije žene, a umno zaostalije žene radile bi poljske poslove i bavile se stokom i cijepanjem drva!

Crvena kapa i ćemer

Kapu su nosili svi uzrasti muškaraca. Kapa je imala dugačke i kratke kite, koje su padale po plećima. Kapa kratkih kita bila je u upotrebi (nošnji) oženjenih muškaraca, kod neoženjenih momaka (dičaka) kapa je imala duge kite.
Za razliku od dalmatinske kape, lička je kapa crvenija s dugim kitama na rubnom dijelu kape, vezena pleterima.

Ćemer je sastavni dio muškog ruha-nošnje. Izrađen je od juneće kože, širine na prednjem dijelu oko 30 cm s dvije do tri pregrade.
Svaki je pretinac imao poklopac. Ćemeri su bili različitih izrada, s ukrasima ili bez ukrasa, što je ovisilo o imućnosti nosioca ćemera. Zadnji dio ćemera imao je tri remena s kopčama kako bi se mogao vezati oko tijela. Sadržaj ćemera u pretincima bio je nož zvan koričanac (sječivo se moglo otvarati i zatvarati u koricama u obliku polumjeseca izrađenih od goveđeg roga), pribor za duhan koji se udisao (šnjofao) i žvakao, te lulaš. Obvezno uz duhan je išlo "kresivo, kremen i trud", sredstva za dobivanje vatre. Lule su bile vezane na kožnu terkiju (uzica od kože).

Lička kapa s dugim kitama.

Kod hladnoća i zimskih dana ćemer je grijao slabine gdje je čovjek najosjetljiviji. Kod dizanja tereta učvršćivao je slabinu čovjeka. Naročito je bio podesan pri teškim šumskim poslovima. Za ćemerom se znala naći i kubura, pretežno jednocjevka. Kao zamjena za štap u rukama se nosio i nadžak (mala sjekirica koja je ujedno služila kao hvataljka za ruku, podštapanje i siječu). Nadžak je sličan sjekiricama koje su nosile vojskovođe kod starih Rimljana.

Blagovalo se (doručak, užina i večera) za velikim okruglim stolom s nogama od pola metra. Za djecu su bili mali odvojeni stolići. Sjedilo se na stolčićima, a jelo se iz zajedničke zdjele koja je prošla više razdoblja (drvena, zemljena, plehnata, sve do modernog posuđa).

Osobno sam doživio u rodnom selu dr. A. Starčevića, Žitniku, koje se nalazi s desne strane ceste od Budačkog mosta na rijeci Lici u smjeru Gospića, u obitelji Starčevićevih potomaka nećaka, da sam jeo za takvim stolom, koji se čuva kao povijesno naslijeđe. Bilo mi je priopćeno da je uz ovaj stol bilo vezano i djetinjstvo oca domovine. Mene je put vodio u  povijesno  traganje! ...

Sva zemlja i selišta bila su u posjedu zadruga. S tog gledišta zadruge su predstavljale jaku ekonomsku cjelinu, a s vojnog gledišta to je bila brojčana grupacija djelotvorna za obranu domovine. Na ovakim zadrugama počivala je Vojna krajina. zadruge su na krbavskom području imale dosta stoke, krupne i sitne. Kroz razdoblja proljeća, ljeta i jeseni ispaša je bila nomadska.

Područje Brusnića bilo je pogodno za ispašu. Ispod Brusnića bilo je plodno Selište, približne površine oko 170 jutara. To su bili stanovi pojedinih zadruga izgrađeni na vlastitoj zadružnoj zemlji ( Selišta). Sve je to nestalo diobom zacdruga. Dva su stana bila izgrađena pred rat 1941. godine u vlasništvu Dedina Sertića i Marka Rajkovića, Amerikanaca-povratnika, koji su imali u vlasništvu oko 100 ovčjih grla. To je bio veliki kapital za jesenski sajam i veliki prihod od vune.

Zadrugarstvo je počelo odumirati. Umnožavaju se domaćinstva, koja se rađaju iz zadruga. Dolazi do usitnjavanja posjeda (zemlje, stoke i gospodarstva), te dolazi do viška radne snage na selu. Selo osiromašuje jer na malim površinama nema uvjeta za prehranjivanje obitelji. U tom razdoblju, oko 1900. godine, počeci su ekonomske migracije. Odlazi se na rad u europske zemlje, a isto tako su zabilježeni prvi odlasci naših djedova u Ameriku. Taj je put bio jako skup. Takozvana " šifkarta" do Amerike koštala je po deset volova. Put je za neke trajao po tri mjeseca. Posuđeni novac za "šifkartu" se iz prekomorskih zemalja vraćao od krvave zarade u rudnicima i šumama. Novac je vraćan zelenaškim pravilima. Bila je to mučenička generacija, koja je krvavim žuljevima olakšavala održavanje obitelji i pomogla izgradnju kuća te kupnju zemlje. Valja se podsjetiti da su upravo takvi svojim krvavim žuljevima pomagali ljude i kupili udbinska zvona za crkvu Sv. Nikole.

S vremenom dolazi do smjenjivanja generacija, te otac povlači sina u Ameriku. Eto, tako se Lika-Udbina polako raseljava, ali nikad nije iseljena. Od zadruge ostale su nam zemljišne zajednice (zajednička ispašišta, šumske livade i šikare). Bilo je zajedničkih livada u kojima su neke obitelji imale dio svake druge ili treće godine i u kojima su se javljali pojedini zaselci, na primjer, u trećoj godini, kosac ili dva kosca. Taj bi se kosac ponovno znao za diobu, kada bi došao na njega red; to su zajednički rješavali, a pokošenu travu-sijeno složili u naviljke i napravili diobu naviljaka (imaš dva naviljka, treći meni).

Ovo uzimam iz primjera livada iz Brusnića, zvane K u r v e. Bile su to šumske livade vrhunske kvalitete, čije je sijeno bilo bolje od djeteline. U tim livadama imali su dijelove: Sertići, Mesići i Rubčići, i tako se to ispreplitalo.

Narod je takve livade zvao " reduše". Ovakav način diobe nikad nisam našao upisan u gruntovnim knjigama, kao niti kod mlinova.


1. od 2
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #1 : Siječanj 02, 2010, 12:34:18 »


Pokušao sam dosegnuti do povijesnog nastanka imena livade "Kurve"?
Međutim, ništa pouzdano nisam našao. Škrta predaja naroda s koljena na koljeno išla je ovim slijedom. U blizini se nalazi veliko brdo u obliku piramide, zvano Balinka  s n.v. 1.050 m. Brdo je dijelom bilo kamenjar, dijelom šikara, a našlo se i ponešto šume. Nalazi se na zapadnoj strani V. Brusnića koji ima n.v. 1.371 m. Balinka je služila topništvu za izvođenje gađanja. U to vrijeme topovska zrnad bila su okrugla, u narodu zvana - balota ili đulad. Od tog balota postala je Balinka. To je škrta narodna predaja koja se s rezervom može prihvatiti. Ali, to je narodno. Na tom su području livade K u r v e, sjeveroistočno od Balinke iza V. Brusnića. Kažu da su na livadama djevojke pasle stoku, a soldati na Balinki na vojnoj vježbi osjetivši miris prirodnog zova jedrih i poludivljih cura-čobanica, dolazili bi k curama na druženje iz kojeg nastaje valjanje i drpanje! ... Koliko u tome ima istine neka svaki čitalac prihvati ili ne prihvati. Mi ćemo, baš kao i naši preci, nositi i dalje u našim sjećanjima livade "K u r v e"

Vrijeme teče i nosi nas u razdoblje uoći I. svjetskog rata. Ovaj je kraj dao puno novačenih vojnika (soldata) za bojišta Austo-Ugarske Carevine 1914. godine.

Podsjetit ćemo se. Na prvom su mjestu potpora i glavarina Potom novačenja  koja su bila ravnomjerna za katolički i pravoslavni živalj, koji su bili izmiješani u istim regimentama. I tako prečanski Srbi ratuju s Hrvatima na fronti južne Srbije. Valja napomenuti, prema "Zapisima iz Vojne krajine", da su brojni čanici-pravoslavci u carskoj vojsci zauzimali visoke i ugledne položaje; tako na primjer navodi

maršala Grbu,
generala Borojevića,
generala Trumića,
pukovnika Mamulu,
admirala Negovana,
viceadmirala Pricu.

Valja navesti slučaj generala Rukavine iz Trnovca, Hrvata koji je vodio oslobođenje Dalmacije i preuzeo vlast od Francuza s položajem guvernera Dalmacije. General Rukavina nije postao maršalom zbog spletki oko hrvatstva. Nije bio dovoljno "crno - žut" po carskom barjaku kao navedeni prethodnici, ljubitelji carske zastave. General Rukavina je bio nositelj visokih carskih kolajni i ratovao je na svim bojištima. Ovo je sve sadržano u tekstu na nadgrobnom spomeniku koji se nalazi na Mirogoju. Ograđen željeznom ogradom spomenik se, nalazi kod ulaza u Mirogoj na desnoj strani (južne arkade) a s lijeve strane puta, arkada; od spomenika ilircima oko trideset koraka.

I tako nesta Austro-Ugarska 1918. godine. Nekadašnje privilegije trebalo je prenijeti i koristiti u novoj državi utemeljenoj na Krfu.

Sanjarska ideja Jugoslavenskog odbora, na čelu s Trumbićem odvede nas iz Europe na mračni Balkan. Ostavismo kočiju i sjedosmo u šajtroge, koje nas odvezoše u balkansku krčmu (krležijansku). Po Radiću, citiram: " Otišli smo u Beograd kao guske u maglu!.. ."

Ratovanje na Kajmak-Čalanu pretvoreno je u veliku pobjedu srpske vojske. Tu je riješen Prvi svjetski rat koji postaje daljni " opijum" za srbovanje. Englezi, Francuzi pa i Amerikanci, trebali bi zaboraviti da su ratovali. Zna se da je povlačenje prema Grčkoj kroz Albaniju neorganizirano i u rasulu, nije politički pripremljen bijeg srpske vojske i vlade. O tome potvrđuje slika groblja na Krfu, koje se ocrtava gledajući s morskog prostora Jonskog mora.

I tako preko noći ličko-udbinski pravoslavci postaju " solunski dobrovoljci". Privilegije s tog naslova koristit će do 1941. godine. Nedvojbeno je da je jedan dio pravoslavaca, koji su radili na američkom kontinentu, otišao u solunske dobrovoljce i ratovao u korist Srbije. Ti dobrovoljci buduće su jezgro četništva, koje je uzelo maha u promidžbi države Velike Srbije.

Jezgra četništva udbinskog kotara niče u selu Tišmin Varoš (Crkvina iz srednjeg vijeka) oko imena i solunskog dobrovoljca Milana Poznanovića. U daljnjem razvoju događaja i političkih zbivanja ovo će biti drugi dom za Bracu Čorka, koji će biti nosilac, organizator i promicatelj četništva odnosno srpskog ekstremizma.

Pravoslavno selo Visuć postalo je plodno tlo za ekstremizam. Iz Visuća se širi prema Mutiliću, u nekim domovina i kućama Kneževića, dodiruje Podudbinu i domove Majstorovića, tako -doseže do sela Srednje Gore u kuću Jove Orlića, lugara.

U svim zbivanjima vojvoda Braco Čorak nije odnio krvave ruke, već je bio duhovni vođa. Jovo Orlić, lugar, je od Vojnog suda Ustaškog stožera u Udbini osuđen na vojničku smrt. Pogubljenje je izvršeno na životinjskom groblju (strviništu) iznad Buljuka.

Pravoslavna sela, koja su okruživala Udbinu kao vijenac ispod podnožja šumskih predjela, bila su od sjeveroistoka:

Tišmin Varoš,
Visuć,
Komić,
Kurjak (nekadašnja kolijevka plemstva Kurjaković),
Srednja Gora,
Mekinjar,
Pišać,
Debelo Brdo,
Krbavica,
Pećani,
Gornji i Donji Jošani.
 


Klikni na kartu da se poveća

U manjini pravoslavci su miješani u Mutiliću, Rebiću i Majstorovići u Podudbini. Međusobno su graničili Bićani i Jelići. U svim predratnim i ratnim zbivanjima Jelići su bili distancirani od svega, što je vodilo uništenju i istrebljenju katoličkog življa od strane četnika. Jedan dio Jošana bio je neekstreman prema hrvatskom življu.

Milan Marušić
Za forum priredile: LR i MD


1. od 2
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.20. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!