Most u Tounju i Jozefinska cesta

[Marica]

Most u Tounju i Jozefinska cesta

Na mjestu gdje Jozefinska cesta, koja povezuje Karlovac i Senj, prelazi preko kanjona tječice Tounjčice kod Zdenca u blizini Tounja izgrađen je u 18. stoljeću kameni most. U 19. stoljeću, prilikom rekonstrukcije, na postojeći most dodan je drugi kat. To je jedini dvokatni most u Hrvatskoj i jedini most koji je na sebi imao kipove i spomen ploče. Kada je riječ o kamenom mostu na Tounjčici, potrebno je uz prikaz mosta prikazati i nastanak ove poznate cestovne prometnice.

Jozefinska cesta građena je 80.-tih godina 18. stoljeća kako bi omogućila bolje povezivanje vodenih putova Panonije i Jadrana. Razvitak trgovine, prvenstveno žitne, potaknuo je izgradnju još jednog temeljnog pravca iz unutrašnjosti prema moru.

Još u pretpovijesnom razdoblju vodio je preko Modruškog prijevoja, između Male i Velike Kapele put do mora, a u rimsko doba i cesta koja je spajala Posavinu i Pokuplje (Siscia) s jadranskim priobaljem (Senia). U srednjem vijeku sve do polovice 18. stoljeća trgovački put je vodio od Senja preko Kapele i Modruša do Oštarija i Hreljina, preko Lipe do Dubovca i Zagreba. Ovaj strmi put mogao se savladati samo pješke ili na konju.

Ime Kapele (srednjovjekovni Gvozd) potječe od kapele Sv. Nikole, nekadašnjeg srednjovjekovnoga pavlinsko-glagoljaškog samostana Sv. Mikule na Gvozdu koji je utemeljen godine 1364.

Ostaci samostana nalaze se u šumskom predjelu Javorovica. Kasnije se ime prijevoja proširilo na čitavo gorje.

Zbog strateške važnosti prijevoja u srednjem vijeku izgrađena je feudalna utvrda Tržan s naseljem Modruš koje je bilo središte istoimenog frankopanskog vlastelinstva. Josip II., njemačko-rimski car i hrvatsko-ugarski kralj, suvladar svoje majke Marije Terezije zadužio je Hrvatsku jednim velikim građevinskim poduhvatom. Na njegov poticaj izgrađena je Jozefinska cesta. Godine 1775. Josip II. obilazio je hrvatske krajeve od Karlovca do Senja preko Josipdola, Kapele i Vratnika. Tom je prilikom prelazeći Kapelu, pao s konja na neprohodnom putu i tim povodom naredio da se izgradi prava cesta. Car je izmaknuo životnoj opasnosti, a o njegovom prolasku svjedoči natpis urezan u živu stijenu:

ARDUE VIAE VESTIGIA, QUIBUS ANNO
MDCCLXXV III. MAJI.
ROMANORUM IMPERA TOR JOSEPHUS II.
PATRIAE PATER PRlMUM VENIT.

(Tragovi napoma puta, kojima je godine
1775., 3. svibnja
rimski car Josip Il.,
otac domovine,
prvi put došao.)

Godine 1775. započinje gradnja Jozefinske ceste pod neposrednim nadzorom graditelja i projektanta kapetana Vincenza Struppija (Beč,1733. - Beč, 1810.). Radi bržeg izvođenja radova cijela je trasa od Senja do Karlovca bila podijeljena na pojedine dionice. Dionice su bile podređene nadzoru građevinskih časnika. Tako je probijanje jednog dijela trase izvršio pukovnik Passe s vrha Kapele do samostana Sv. Nikole, taj dio ceste imao je širinu oko 4 metra. Cesta je građena tri i pol godine. Njena je gradnja završena 1779. godine, što je kratko razdoblje za cestu dugu oko 100 km. Put od Karlovca do mora koji je do gradnje Jozefinske ceste išao Karolinskom cestom (1725.-1736.) preko Mrkoplja skraćen je za 17 km.

Godine 1783. prišlo se organiziranom prijevozu trgovačke robe zaprežnim kolima, a 1786. godine uspostavljen je prvi poštanski promet Beč-Senj koji se odvijao brzim diližansama. Nova cesta povezana je u Karlovcu s cestom Zagreb-Karlovac kojaje obnovljena 1750. godine. Cesta je vodila blažim nagibima i bila je ugodnija za vožnju od Karolinske ceste. Izgradnjom ove ceste Karlovac je dobio na važnosti kao pretovarna stanica za prijevoz tereta prema primorskim lukama. U čast svoga pokrovitelja i pokretača cesta dobila naziv VIA JOSEPHINA tj. Jozefmska cesta ili Josipova cesta. Njen službeni naziv je bio Glavna trgovačka i poštanska cesta.

Struppijeva cesta je imala prosječnu širinu oko 5 m. Na održavanju ceste bilo je zaposleno oko 220 cestara i više od 550 zaprežnih kola. Vojne vlasti podigle su uz cestu niz postaja u kojima su se mijenjali konji. Te su postaje imale po stotinu konja i nalazile su se u

Zvečaju, Tounju (Zdencu), Modrušu, Brinju i Vratniku.

Gostionica se nalazila u Generalskom Stolu, a putno sklonište u Tounju. Prometni sadržaji uz cestu potakli su porast žitelja u obližnjim naseljima.

Struppijeva cesta ili stara Jozefinska cesta prolazila je uz Salopeke Modruške, modrušku utvrdu i pored samostana Sv. Nikole u Kapeli. Izrazite strmine bile su između Modruš Glavice i Razvale. Troškovi izgradnje Jozefinske ceste iznosili su 388.000 forinta. Kako bi se savladale strme stijene kanjona Tounjčice izgrađen je kameni most s tri otvora koji je imao dužinu 45 m. Most je nastao u vrijeme početka gradnje ceste. (1775. godine). Bio je ukrašen kipovima, a u ogradu mosta je bila ugrađena ploča s podacima o naručitelju, graditelju i godini izgradnje mosta.

Most na Tounjičici u Tounju

Zbog svoga značenja Jozefinska cesta je 40.-tih godina 19. stoljeća obnovljena. Prve radove na obnovi ove značajne prometnice započeo je general Filip Vukasović (Sv. Petar /Bruvno/, 1755. - Beč, 1809.) godine 1787. od prijevoja Vratnik u blizini Senja do naselja Sv. Križ.
Vukasović je poznat kao projektant Lujzinske ceste koja je građena od Rijeke do Karlovca vremenu od 1803.-1809./1811.

Rekonstrukciju Jozefmske ceste je projektirao i izveo major Josip Kajetan Knežić (Petrinja, 1786.- Senj, 1848.), koji je bio Vukasovićev učenik. Radovi na obnovi ceste izvršeni su između 1833.-1845.

Kajetan Knežić je predlagao novu trasu ceste: od Generalskog Stola do Ogulina preko Velike Kapele prema moru, ali je taj prijedlog odbijen zbog većih uspona i zbog nenastanjenog područja iza Velike Kapele, pa sve do blizine morske obale.

*Dužina ukupne trase Knežićeve ceste iznosila je 115 km, a prosječna širina iznosila je 5.-6.m. Na cesti je izgrađeno niz građevina. Podižu se novi ili preuređuju postojeći mostovi, grade se miljokazi i fontane pored putova. Početak ceste u Karlovcu je obilježen obeliskom "JOSEPHINAE PRINCIPIUM", a u Senju su izgrađena Velika vrata "JOSEPHINAE FINIS" (1779., preuređena 1843.).

U blizini uspona ceste prema Modrušu uređeno je vrelo Rožić i izgrađena kamena fontana s obeliskom.

Godine 1833.-1835. cesta je bila obnovljena od Senja preko Male Kapele do Tounja u dužini od 76 km. Novija, Knežićeva trasa ceste imalaje temeljni zadatak izbjegavati strmine.

Cesta od Josipdola do Donjeg Modruša imala je manji broj uspona, nego trasa Struppijeve ceste.

Tada započinje gradnja drugoga kata na mostu u Tounju.

Donji kat mosta koji je sagrađen 1775. služio je kao cjelovita građevina šezdesetak godina (1775.-1836).

[Marica]

Godine 1836. mostu je dodan gornji kat. Na taj su način ublaženi strmi usponi i padovi, te ublaženi oštri zavoji u prilazu mostu. Prema sačuvanim izvornim nacrtima i fotografijama vidljivo je da su na prvom dijelu mosta sa svake strane bila postavljena po četiri kipa. Iznad stupova su bili veliki kipovi koji predstavljaju rimske vojnike. Manji kipovi iznad upornjaka su nestali.

Prije Drugoga svjetskoga rata bila su sačuvana njihova postolja. S obje strane mosta na ogradama su se nalazile ploče s napisima. Na prvoj ploči od bijelog vapnenca bio je tekst:

ARDUAE VIAE MONUMENTO
QUA
ANNO MDCCLXXV III MAJI
ROMANUS IMPERATOR JOSEPHUS II
PATRIAE PATER PRIMUS VENIT
NOVAMQUE EXTRUI
AUGUSTE IUSSIT
FELICISSIMO EXECUTORE COLONELLO
STRUPPI

(U spomen napornu putu / kojim je godine 1775. u svibnju / Rimski car Josip II., / otac domovine, prvi došao / i višnjom voljom naredio / da se nov put izgradi /pod vodstvom presretnog izvođača pukovnika Struppija.)

Na drugoj ploči od tamnog vapnenca nalazio se tekst:

FERDINANDUS  I
AUSTRIAE IMPERATOR PIUS FELIX
AUGUSTUS
PONTI
A DIVO JOSEPHO II ROMANORUM
IMPERATORE
INTER PRAERUPTA EXTRUCTO
NOVUM FACILIOREM ACCESSUM
SUPERINSTRUIT
VIAMQUE TOTAM REFECIT
MDCCCXXXVI

PER KAJETANUM KNESICH SUPREMUM
VIGILIARUM PRAEFECTUM

Ploča:  1,18 m dužine i 0,5 m širine Doljni nadpis "Per Kajetanum Knesich …": 95 cm dužine i 7 cm visina slova.

(Ferdinand I., imperator Austrije, pobožni, sretni, uzvišeni, mostu od božanskog Josipa II., rimskog imperatora podignutom među strmim obalama nadogradio je novi lakši prilaz i čitavu cestu obnovio 1836. po Kajetanu Knežiću vrhovnom zapovjedniku graničara. )

Na mostu se na svakom katu nalaze po tri otvora premoštena polukružnim svodovima. Svodovi imaju veličinu 5,6 m, a stupovi su debeli 2,6 m. Visina drugoga kata mosta (niveleta) nalazi se iznad vode 12,35 m. Između ograda (parapeta) most je širok 7,8 m, a skupa s ogradama 9 m. Širina kolnika je 6,0 m. Visina ograda iznosi 2 X 0,6 m. Pješačke staze imaju širinu 2 X 0,9 m. Gornji kat je visok 5,6 m.

Za vrijeme Drugoga svjetskoga rata bio je srušen veći dio gornjeg kata mosta, tri svoda i njihovi stupovi. Kasnije je preko tih ostataka bio izveden provizorni drveni prijelaz. Godine 1956. u Zavodu za drvene i masivne mostove Tehničkog fakulteta u Zagrebu prof. dipl. ing. Kruno Tonković i njegovi suradnici izradili su tehnički elaborat za obnovu mosta u njegovom izvornom obliku.

Stupovi gornjeg kata u vrijeme Knežićeve dogradnje bili su zidani izravno na donji dio mosta. Na upornjacima su nakon ratnih oštećenja sačuvane pete svodova, što je omogućilo rekonstrukciju svodova.

Donji kat mosta završava s vijencem koji ima polukružni profil s visinom od 15 cm. Knežić je prilikom dogradnje mosta donio zanimljivu odluku, izravno je na donji dio mosta dozidao gornji kat koji ima istu veličinu kao i donji dio mosta. Građevinski radovi na obnovi mosta na Tounjčici završeni su 1973. godine.

Kipovi i spomen ploče s mosta djelomično su sačuvani. Jedan je od kipova izložen u blizini mosta na maloj uzvisini u blizini Tounjčice, dok se drugi kip sa spomen pločom iz godine 1836. nalazi u dvorištu Frankopanskog kaštela u Ogulinu.

LITERATURA:
Lopašić, Radoslav, Karlovac, Zagreb, 1879., (Pretisak, Zagreb, 1993.), str., 57, 65-66.
Fras, Franjo Julije, Topografija Karlovačke vojne granice, Gospić, 1988., str. 71, 212.
Klaić, Vjekoslav, Krčki knezovi Frankopani, Zagreb, 1901., str. 42-43.
Lopašić, Radoslav, Hrvatski urbari, Zagreb, 1894., (Pretisak, URBAR MODRUŠKl, Ogulin, 1997., str. 53.
Szabo Gjuro, Sredovječni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji, Zagreb, 1920., str. 167.
Laszowski, Emil, (Knežić, Josip Kajetan), Znameniti i zaslužni Hrvati 925.-1925., Zagreb, 1925.
Horvat, Josip, kultura Hrvata kroz 1000 godina, II., Zagreb, 1939.-1942.,str. 185.-188.
Vrignanin, Božičević, Župa Modruš, Zagreb, 1943., str. 86-87.
Despot, Miroslava, Historijat trgovačkih putova između Rijeke i zaleđa, Rijeka Zbornik, Zagreb, 1953., str. 127.
Tonković, Kruno, O mostu u Tounju, Ceste i mostovi, godina v., broj 9, Zagreb, 1957., str. 335-337.
Szavits Nossan, Stjepan, 125. godišnjica prvih željezničkih projekata u Hrvatskoj (1838.-1963.), zbornik Gradskog muzeja Karlovac, Karlovac, 1964., str. 85-96.
Tonković, Kruno, Tounjski most, Građevinar, godina XXV.
(XCIII.),broj 11-12, Zagreb, 1973., str. 348-352.
Tonković, Kruno, Priče o građenju, Zagreb, 1976., str. 62-63.
Radeka, Milan, Kordun, Zagreb, 1989., str. 117.
Nossan, S., Stjepan, Ceste Karlovac - Senj od najstarijih vremena do sredine XIX. stoljeća, Senjski zbornik, god. IV., 1970., str. 127.-165. (Vinko Struppi, Filip Vukasović, Josip Kajetan Knežić, str. 168-205.)
Karaman, Igor, Privreda i društvo Hrvatske u 19. stoljeću, Zagreb, 1972., str. 56.
Ivanković, Marinko, Pavlini u Krbavskoj biskupiji, Krbavska biskupija u srednjem vijeku, Zbornik, Rijeka-Zagreb, 1988., str. 96.-97.
Horvat, Anđela, (Knežić, Kajetan), Enciklopedija hrvatske umjetnosti 1., Zagreb, 1995., str. 439.

Prof. Ivan Tironi

2. od 2

[Marica]

Struppijev od 1775. i Knežićev most od 1836. preko Tounjčice


^{Klikni za uvećani prikaz}

Na fotografiji su dva kipa koji se nalaze ispod mosta pored Tounjčice. Koga oni predstavljaju nije mi poznato. Predpostavljam da je to jedna od tri obitelji koja je, prije zidanja kule 1480., prebivala u pećini. (MD)

Foto: Mladen Sertić Jezeranski, 26. 09. 2010

[Marica]

Draga Lidija,

sjedim za pisaćim stolom i misli mi lete od Mie pa do Vaših fotografija iz Tounja. Otkad je Mia umrla pa sve do danas, kada sam dobila Vaš Mail, nisam imala snage reagirati na bilo što i na bilo koju temu.

Hvala Vam za ove najnovije fotografije od kipa žene i muškarca koji ipak nisu iz tako davne prošlosti kako sam ja pretpostavljala. Sin Marije i Franje Čavrak ne samo da je tako sačuvao svoje roditelje od zaborava, nego im je, u širem smislu, osigurao trajni znak i svjedočanstvo u našoj povijesti. Sada svi znamo ime zadnjeg mlinara i kada je mlin prestao raditi.

^{Zadnji mlinari na Tounjčici Marija i Franjo Čavrak}

Sin Mirko Čavrak postavio im je spomenik, a ja im namjenjujem ovu pjesmicu kao znak poštovanja.

Tounjčica Gore zapadne vatre iza zelenih gora, i ljubičasto velo pokriva kamenitu krajinu. Iz dubokih zjala sivih pećina zeleni se i pjeni vijugavo kroz strme klance smaragdna i snena Tounjčica. Tiho prolazi pjenušavim slapićima niz mlinice, uspavljivo šumeći i ljulja se zelenom dubinom. Ispod lukova tounjskog mosta što ga čuvaju četiri kamenita viteza, stražeći stražu bez izmjena već dva vijeka. Dva viteza, kamenitih prsiju i silnih mišića, oštro gledaju kroz šljem putnika koji mostom dolazi. A dvojica mrko ga prate za ledjima, dok most ne ositavi, istodobno oštro dočekujući novog došljaka. Na štitu mu ukrštena zublja sa cvijetom. Kamen cvijet na mir miriše, a nezapaljena luč na misiju Slavenstva …. Samotno se iza gore mjesec radja i bisernim plaštom ogrće usnulu krajinu. Kameni se kamenita krajina i ljeska okamenjenim sjajem na jezivoj mjesečini. Uspravno stoje i mramorkom šute kameniti vitezovi čuvajući mistične tajne mjesečne noći. Mrtvo zapljuskuje ispod dvospratnih lukova i zelena Tounjčica u jesenskoj hladnoj noći. Sjena se miče. Živ stvor dolazi! Odjekuju koraci. O, to ja živa Tounjčica, sa bijelim mekim licem, i tamnim kosama, što na rezedu mirišu, i živom toplom dušom! O dođi mi, dođi, draga, ja dugo već čekam na mostu! Daj mi toplu ruku Tvoju, bijelu mramornu, kao mliječna mjesečina. Daj da izbliza pogledam Tvoje tamne oči, iz kojih mir izvire i smireni pogladi teku. O lijepa i draga Tounjčice, mnogo sam mislio na Te! Daj da ti kosu milujem i osjetim Tvoju mirnu toplu dušu pijući je kroz usne, pod velikim plaštom zvjezdane jesenske noći, i govoreći ti o ljubavi! Zlatija Turkalj 1. prosinca 1923.

U istom trenutku razmišljam o starim zanatima, civilizaciji i industrijalizaciji.

-   Da li se je u Osmanskom Carstvu Hrvat mogao baviti mlinarstvom?
Koliko je meni poznato zanatima su se smjeli baviti samo ljudi islamske vjere (tabadžija, sarač itd).

-   Što je ljudima taj "razvoj zemlje" i svim tim takozvanim "industrijaliziranim zemljama" dao, a što oduzeo?

O tome što smo postigli s "razvojom i povećavanjem, " neću danas pisati nego samo o jednoj važnoj stvari koju smo izgubili, a to je o fizički bliskom druženju, koje služi i za zabavu ali i za stvaranje identiteta i integracija u društvo.

Civilizaciji i industrijalizaciji je donjela duboku promijenjenu svijest i ponšanja našem narodu.
Nemamo više Starčevića ali zato previše Plenkovića.…. političara koji tjeraju vodu na svoj mlin. U suštini su mlinari uvijek strepili od poplava. Danas bogati mlinar mogao je sutradan uslijed poplave potpuno osiromašiti.

I tu je razlika između mlinara i političara: Da li voda teče ili ne, plaća ide …
Nestali su mlinari i tabadžije ….a napredak? Napredak nam zadaje mnogo briga!