CRO-eu.com
Kolovoz 21, 2014, 21:59:37 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:



Kao što je golub simbol mira,
za većinu Hrvata je "Za dom spremni" simbol patriotizma.
 
  DNEVNO HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: 1 ... 5 6 [7]
  Ispis  
Autor Tema: Četnici; udruženja - program - zločini  (Posjeta: 49014 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
max 2

Postova: 165


« Odgovor #90 : Kolovoz 11, 2013, 11:32:23 »


Preko radio Londona Draža je poslao veći broj poruka Z “zaklati”, bez obzira što Čerčil nije bio tome naklonjen. (Čerčil je četnike nazvao najokrutnijom vojskom drugog svjetskog rata).

“Predsedniku Jugoslovenske vlade. Šef trojki u Jugoslaviji poručuje trojkama da suviše kuražno spreda a obratno treba s leđa. Objaviti.” Tim putem Draža poručuje crnim trojkama da napadaju ljude s leđa i da ih tako kolju. Jedna od Dražinih depeša četničkim komandantima glasi: Trojke za primenu slova Z nose sa sobom znak raspoznavanja: detelina sa četiri lista izrađena od sivog kartona. Javite susedima. Čiča.

Sve češće se preko radio Londona čulo taj i taj stavlja se pod slovo Z. I zaista, slovo Z postaje sve više ustaljeni metod obračunavanja četnika sa njihovim neprijateljima, a preko Senjsko resavskih rudnika, sela i gradova Resave i Pomoravlja u cilju zasgrašivanja kruži četnička parola: “Ko nije s nama, sudiće mu naša kama”.

Zvijerstava četnika bilo je toliko, da ih čak ni sva nastojanja jugoslavenskih Komisija za utvrđivanje zločina okupatora i domaćih izdajnika nije bila u stanju registrirati i prikupiti.

Pod parolom “nacionalne borbe”, pljačkalo se i ubijalo iz mnogih razloga, a vrlo često bezrazložno, bez ikakvih motiva, iz puke obijesti. Ljudi su ubijani samo zato što nisu bili Srbi, zato što je neko nekog optužio, iz lične mržnje, ljubomore, osvete, samo zato što neko nije htio nositi srpsku šajkaču, ili zato što nosi crveni džemper ili šal. Ubijalo se i klalo po “narudžbi”, da bi se neko osvetio za ukradeni naramak sijena, ubrani grozd ili pregršt voća. Četnici su klali iz čistog zadovoljstva, sadističkih pobuda, kao i bolesnom željom za ubijanjem.

Zločin je postao osnovni četnički zakon, podignut kod njih na tron heroizma. Evo jednog primera, koji o tome najbolje govori:

Jedan seoski siromašak, sa svojih 16 godina, služio je kao čobanin kod nekog bogatog seljaka. Jednog dana bio je od strane gazde osumljičen da je ukrao komad slanine. I ako je bio nevin, plašeći se od batina,napustio je gazdu i pobegao u planinu. Tu je u šumi naišao na Čačićeve četnike. Oni su ga poveli u logor gde je izvesno vreme cepao drva i radio druge fizičke poslove, a zato je dobijao hranu. Posle kraćeg vremena, četnici su ga poveli u “akciju”. Sa zloglasnim Vasom Antićem iz Krušara i još jednim četnikom, takođe okorelim koljašem, došli su u selo Batinac kod Ćuprije. Tamo su bili postrojeni seljaci kojima je bilo naređeno da prisustvuju odmazdi nad neprijateljem, a “neprijatelj” je ustvari bio Ivan Samac, tekstilni radnik iz Vučja kod Leskovca, koga Su na prevaru doveli u Paraćin, a zatim u Ćupriju, odakle je doveden u Batinac. Vezanog Ivana oborili su na zemlju, a Vasa je pružio dečaku kamu i rekao: “Evo ti, pa ga zakolji...” Dečak se odupirao, molio i odbijao, navodeći da on to nikada nije radio, da nije zaklao ni pile i da ne može to da učini. Onda mu je Vasa rekao: “E, onda lezi ti, da prvo tebe zakoljem...” Dečak se kolebao, a zatim uplašen za sopstveni život, zaklao je Ivana. Posle klanja, Vasa muje uzeo krvavu kamu i naredio: “Zini i oliži”! Dečak je i to uradio. Po povratku u brigadu, raportirali su Čačiću, po čijem naređenju je klanje i izvršeno.

Čačić je primio raport u stavu mirno i naredio da se postroji cela brigada. U međuvremenu, Čačić je otišao usvoju kancelariju i napisao zapovest - naredbu, kojom je pred postrojenom brigadom pohvalio “herojsko delo” i “u ime kralja i  otadžbine” prišao dečaku, čestitao mu, poljubio ga i saopštio mu da je unapređen u čin podnarednika, kao i da je predložen za odlikovanje. Dečak je bio zbunjen, pa je počeo čak i sam da veruje da je zaista učinio junačko delo, a bio je priglupo, nepismeno seljače, odraslo u planini kod ovaca, bez ikakvog znanja i životnog iskustva.

U martu 1943. godine, nađen je zaklan od strane četnika partizanski kurir, koji je sa brošurama i partizanskom poštom išao iz Ravne Reke za vezu. Skoro u isto vreme zaklan je i Jovan Reljić, koji se po razbijanju odreda vratio u Ravnu Reku i privremeno se zaposlio kao šef kuhinje.

U istom periodu, četnici odvode nekoliko radnika iz Senjskog Rudnika, koji se više nikada nisu pojavili među svojim drugovima. Mnoge, koji su u ovo vreme i kasnije odvedeni od strane četnika i kojima se izgubio svaki trag, niko nije poznavao, te su njihova imena ostala nepoznata.

Petog aprila 1943. godine, četnici su zaklali Desanku Gajić iz Stubice, zbog toga što joj je muž, kao pripadnik NOP-a bio oteran u koncentracioni logor.

Istoga dana, zaklana je i Milica Milić, takođe iz Stubice. Razlog: “I pored opomepe nemačke policije, nosila je crven džemper”.

Na dan 19. aprila iste godine, zaklan je Petar Konopka, rođen u Poljskoj, siromašan i sa mnogo dece. Zaklan je samo zbog toga, što nije bio Srbin, već Poljak, prema četničkoj ideologiji “nesrpski elemenat”. U  maju je  pobijena porodica Gojka Živkovića iz Ravne Reke. Četnici su naredili ovoj porodici da se za nekoliko časova iseli iz Ravne Reke. Na Pasuljanskim livadama ova porodica je sačekana od četnika. Krsta je sa braćom Jovanom i Nikolom počeo da beži prema Senjskom Rudniku, ali su ih četnici stigli i kod bolnice Krstu zaklali, Jovana ubili pa isekli na komade, a Nikolu uhvatili i odveli u Senje, a potom u Bigrenicu i tamo ga zaklali. Ivanka Živković sa ćerkom Jelom i sinom Dragutinom vratila se u Ravnu Reku, gde su je četnici uhvatili i uguišli na očigled sina Dragutina, koji je jedini, od šest članova porodice uspeo da se spasi. Razlog za ovo istrebljenje porodice Živković sastoji se jedino u tome, što su Živkovići imali jednog rođaka u partizanima.

Iste noći zaklane su i raskomadane Stana Ristić sa svojom dvanaestogodišnjom ćerkicom. Posle ovih zločina, glave Krste Živkovića i Stane Ristić nabijene su na kolje i stavljene ispred zgrade direkcije u Senjskom Rudniku. Ovaj pokolj je ostavljao stravičan utisak.

Na putu su ležali raskomadani delovi ljudskih tela. Odsečene glave jednog čoveka, jedne žene i jedne devojčice, razvlačili su psi. Trupove nevinih žrtava su presekli uzduž na dvoje, dok su utrobu psi razvukli i pojeli.

Juna iste godine, dolazi do novog talasa ubijanja. Četnička kama oduzela je živote mnogim radnicima i građanima,kako iz Ravne Reke i Senjskog Rudnika, tako i iz ostala dva rudnika Bara i Sisevca, zatim Ćuprije i bliže i dalje oko- line. U ovom talasu iz Ravne Reke zaklani su: Mihajlo Pavićević, Salko Sulić, Marija Sulić, Brazanulović (ime?), Salko Čavalić, Đuro Majcen, Jordanka Majcen, Josip Kulić,Franc Knok, Ivan Veprek, Špira Guševac, Teodor Frabac,Josip Hajnc, Ana Hajnc, Mihajlo Žurnić, Marica Salih, Anka Čobanović, Ilija Kovač i Feodor Vorobijev.

Skoro u isto vreme iz Senjskog Rudnika zaklani su: Pera Dimić, Avdo Tabaković, Milica Radosavljević, Đoka Mijić, Marica Mijić, Ibrahim Đogo, Ibrahimova žena i Ibrahimovo dete.

U julu 1943. godine, četnici su izveli iz radionice u Senjskom Rudniku Milana Vukosavljevića, elektrotehničara, pa su ga odveli sa sobom u Tetovište. Uskoro je njegova žena Stojana dobila pismo od muža u kome ovaj moli da spremi i donese 250.000 dinara, kako bi spasio glavu. Sirota žena je sve pokušavala, ali nije mogla da prikupi potrebnu sumu. Sa prikupljenih 100.000 dinara, otišla je u njihov logor, molila ih da je sačekaju još nekoliko dana, dok ne donese ostatak od 150.000 dinara. Četnici su uzeli novac, obećavši joj da će je sačekati, ali odmah po njenom odlasku, Milana su zaklali i bacili u Jamu.

Sedamnaestog avgusta, četnici su izvršili još jedan od zločina u ovom kraju. U sred bela dana, zaklali su u Sisevcu bravara Stojana Ivanića, njegovu ženu Magdalenu Modiku, ćerku Ceciliju od 12 godina i ćerku Dragicu od 4 godine. Malu Ceciliju izvukli su ispod kreveta gde se bila sakrila i zaklali je. Ispred leševa naterali su stanovnike naselja da prodefiluju i vide kako će proći svi Hrvati i “nesrpski elementi”.

Među građanima Sisevca nastupilo je gnušenje, što je razbesnelo četnike, pa su istog dana zaklali: Stevicu Jelića, Ivana Kožulja, Živka Micića, Anu Micić, Mirjanu Jakovljević, Milojka Milutinovića, Veru Milutinović, Milenka Đurića i Milana Đurića, dva brata iz Mutnice. Oni su izgubili živote samo zbog toga što su rekli da su Ivanić i njegova porodica ljudi iako nisu iste vere.

Avgusta meseca 1943. godine, izveli su iz Dobričeva Aristov Andriju, Rusa - belog emigranta, i zaklali ga zbog toga što nije poslušao savet da ide u Ruski okupacioni korpus ili nemačku vojsku, već je govorio da će uskoro doći njegova braća Rusi i da će onda otići u Crvenu armiju. Prilikom odlaska pokušao je da poljubi decu, ali ga je četnička crna trojka grubo odgurnula od dece i odvela na klanje.

Takođe u avgustu 1943. godine, iz jednog oštećenog američkog aviona iskočilo je 13 američkih vojnika, od kojih su 12 pali na terenu oko Buljine Bare, a poslednji koji je iskočio (pilot) pao je u okolini Pasuljanskih Livada. Pilota su uhvatili Bugari i predali Nemcima u Jagodinu, dok su ostale pohvatali Čačićevi četnici, sproveli ih u Letovište, poklali i bacili u Mijajlovu jamu.

Hronike beleže nekoliko slučajeva prinudnog spuštanja američkih i engleskih aviona na područje bivših srezova Despotovca, Ćuprije i Paraćina. Za većinu američkih i engleskih pilota, kao i članova posade, sa sigurnošću se može utvrditi da su pobijeni ili da im je izgubljen svaki trag.

U ovoj godini - četničkog terora, krajem avgusta, četni nici su napravili spisak na kome je bilo stavljeno 30 imena ljudi koje treba zaklati u srezu Despotovac i okolnim selima. Međutim, ovu nameru četnici nisu uspeli da izvrše, uglavnom što je u Sreskom načelstvu radio policijski pisar Branko Bogdanović, koji je bio simpatizer NOP-a i koji je obavestio lica koja su stavljena na spisak na vreme i dao im je lažne legitimacije da mogu da napuste Despotovac. Jedan veći broj uspeo je da pobegne iz Despotovca i sačuva glavu, dok je drugi deo postao žrtva četničkog terora. Tako naprimer, da bi izbegli sigurnu smrt, Mara Nedić, bolničarka iz Pančeva, simnatizer NOP-a i Dragan Petrović-Beli, radnik Vojno-tehničkog zavoda iz Kragujevca, član KPJ, koji su se privremeno skrivali u Despotovcu, pokušali su da izbegnu. Oboje su dobili lažne legitimacije iz Sreskog načelstva i kao obični radnici na jednom kamionu koji je vozio ugalj za bolnicu u Ćupriji pošli iz Despotovca. Međutim, četnici su zaustavili ovaj kamion kod rudnika “Sreća” i poskidali sve radnike. Odmah su izdvojili Maru i Beloga i tu ih na licu mjesta  zaklali. U svojim svirepostima četnici su ubijali trudne žene, koje su trebale da se kroz dva do tri meseca porode.

Tako su početkom septembra, izboli kamama i dotukli revolverskim mecima Nadu Bošković iz Ćuprije, dok ih je ona molila i preklinjala da je ostave u životu bar dok se ne porodi, jer se nalazila u šestom mesecu trudnoće. Međutim, i to nije pomoglo da omekša okorela srca krvnika. Predpostavlja se, da je Nada ubijena zbog toga, što je bila udata za Slovenca Vinka, rudara, koji je u to vreme bio u partizanima negde u Sloveniji.

U noći između 8. i 9. septembra, zaklano je od strane Čačićevih četnika, 28 Cigana iz Ćuprije. Klali su na Moravi decu na očigled roditelja, a roditelje pred očima dece. Jedini preživeli svedok ovog masakra, Stepan Pavlović izgubio je u ovom pokolju ženu i dvoje dece.

Jedanaestog septembra 1943. godine, četnici su došli u selo Balajnac i ubili Radosava Milića, po nečijoj optužbi,da je simpatizer NOP-a.Dvadeset i sedmog septembra, u samom Despotovcu četnici su ubili popa Damnjana Damnjanovića, koji je kao izbeglica došao u Plažane.

Dvadeset i osmog seitembra, četnici: Bogdan Ćopić,Pera Popče (Kovačić), Đorđe Grčić i Tisko iz Glogovca, došli su u Despotovac i ubili Staju Dragutinovića, opančarskog radnika ispred njegove radnje. Staja se nalazio na spisku kod četnika kao simpatizer NOP a. Posle toga su se udaljili. Iako su četnici javno došli u Despotovac, Srpska državna straža nije intervenisala Početkom oktobra 1943. godine, četnici su izvršili gnusan zločin nad dvanaestoricom Italijana, koji su kao nemački zarobljenici pobegli iz organizacije TOT, koja je opravljala put Ćuprija - Jagodina. Italijani su napustili rad i pobegli, u nameri da nađu partizane i da im se pridruže.

Nemci su obavestili četnike o njihovom begstvu, te su se četni ci dali u poteru za njima. U rejonu sela Židilja i Stenjevca, Italijani su naišli na četnike koji su ih sproveli u Bare. Na saslušanju, Italijani su izjavili da su antifašisti i da žele da se bore protiv Nemaca i da hoće da stupe u partizane. Četnici su im obećali da će ih "provesti" do partizana. Sutradan, Italijani su odvedeni na jednu livadu niže Bučara i streljani. Streljanje je izvršila četnička crnatrojka - Grkić, Prlja i Lala. Posle ovog zločina, četnici su došli u Bare, pijančili i pričali kako su Italijani kukavice i molili da im poštede život. Bilo je slučajeva da su neki četnički simpatizeri ovaj zločin osuđivali javno, zbog čega su od četnika dobili po 25 batina.

Radnici Gaja Vujičić, Ivan Colarić, Josip Šundra i drugi batinani su od četnika zato što su u pripitom stanju psovali četnike što se ne bore s Nemcima, već se šmucaju po rudniku.

Četnici se nisu obračunavali samo sa punoletnim i zrelim ljudima. Njima su i deca od nekoliko godina bila neprijatelji i komunistički elementi. Na to ukazuje sledeće:U zimu 1943. godine, četnici su na svirep način ubili nepoznatog dvanaestogodišnjeg dečaka, iznad sela Sladajs.Dečak je doveden u starom, pocepanom odelu i teran bosonog po snegu. Na mestu zv. Javor grupa četnika ga je ubila. U ataru sela Sladaje kod mesta zv. Ponikve bačen je u provaliju Džodina rupa. Kao i za Mijajlovu jamu, tako i za Džodinu rupu, niko ne može utvrditi tačan broj žrtava bačenih u njih.

Četnici su izveli iz kuće Miloša Obradovića, hromog harmonikaša iz Ćuprije i odveli u Letovište da im svira na proslavi Svetog Save 27. januara 1944. godine. Iako nije imao svoju harmoniku, Miloš je morao da da kaparu od 500 dinara za tuđu harmoniku sa kojom je svirao četnicima sve dok se nisu izopijali. Kada im je dosadila muzika, oni su Miloša zaklali i bacili u Mijajlovu jamu.
Evidentirano

Quidquid in occulto est,in apricum proferet aetas!
Što god je bilo skriveno,vrijeme  će iznijeti na vidjelo!
max 2

Postova: 165


« Odgovor #91 : Kolovoz 11, 2013, 11:35:58 »


Postoje mnogi zapisani iskazi svjedoka o djelovanju četnika

STANIJA KOČOBANOVIĆ IZ BIGRENICE: Bila je te 1943. godine zima. Četnički štab i njegov preki sud bili su smešteni u kući Save Talgščića u Bigrenici. Jednom su četnici doterali grupu ljudi (oko 40) u “garnizon” kako su zvali njihov štab. Neke su doterivali uveče, neke ujutru. Strahovito su ih mučili. Terali su ih da igraju goli i bosi po snegu, tukli ih, čupali kose i psovali. Boli su ih iglama u butine. Muškarcima su vezivali cigle za mošnice. Mučenja su bila užasna, da čovek nije mogao da gleda. Ujutru su ih odveli za Mijajlovu jamu. Pored ovoga, znam da su u više maha dovodili manje ili veće grupe ljudi, koji su doživeli istu sudbinu. Vrlo dobro se sećam jedne devojke koju su takođe strahovito mučili, a zatim je silovali.

JOVAN KOČOBANOVIĆ IZ BIGRENICE: U to vreme sam radio kao pomoćni poštar i nosio poštu iz Bigrenice za Ćupriju, Despotovac i Senjski Rudnik. Sećam se da su jednom prilikom doterali jednu grupu od oko 30 do 40 ljudi i žena iz Ćuprije. Iz pričanja četnika, odnosno iz njihovog međusobnog razgovora, čuo sam da su trebali da doteraju 60 im bili su ljuti što nisu sve pohvatali. Mučili su ih na način koji je već opisala moja žena i iz Savine kuće vodili kod kolibe na Letovištu gde je takođe postojao njihov “garnizon”. Kasnije sam iz pričanja četnika saznao, da su svi pobijeni i bačeni u Mijajlovu jamu. Čuo sam da je ubijene i žive u Jamu bacao neki Dragi Jovanović, zvani “Šarko”, za koga neznam odakle je. Sa ovom grupom doveli su i nekog Nedeljka-vodeni- čara, koji je živeo u Ćupriji, a imao dve vodenice na Crnici. Tada je on ubijen. Jednom sam išao u Despotovac za gas. Na izlasku iz sela, sreo sam jednu grupu četnika i oficira koji su terali veću grupu ljudi i to prema Letovištu. Kasnije sam od četnika čuo da je Čačić lično ubio 40 ljudi. Što se tiče suđenja, četnički preki sud je donosio samo smrtne presude.

PASULjANOVIĆ ALEKSANDAR IZ BIGRENICE: Krajem 1942. godine, odnosno početkom 1943., četnici su oduzeli od mene kolibu i preuredili je za njihov zatvor. Do oslobođenja kroz taj zatvor prošlo je toliko ljudi, da im se ni broja nezna. Od svih njih retko je ko preživeo. Svi su bili poklani i bačeni u Mijajlovu jamu. Jednoga dana, od prilike u januaru 1943. godine,vraćao sam se od kolibe odakle sam vozio seno. Baš kod Mijajlove jame, sreo sam četnike gde vode jednu ženu i jednog muškarca. Lično sam video kada su ih doterali kod Jame, da je jedan od četnika uzeo da čita neku knjigu, verovatno je Jevanđelje, dok je drugi četnik uzeo sekiru sa kojom ih je pobio. Ovakvih slučajeva bilo je mnogo, samo se ne mogu setiti svih.

Prilikom povratka američkih aviona iz Rumunije gde su bombardovali vojne ciljeve, došlo je do prinudnog spuštanja na ovom terenu. Četnici su Amerikance hvatali i dovodili u Letovište, oduzimajući im sve stvari koje su se nalazile kod njih i u avionu. Ove Amerikance su neko vreme držali u štabu, a posle im se gubio svaki trag. Jednog dana u Letovištu se nalazilo 16 Amerikanaca. Bio sam prisutan kada su četnici doveli jednog kaluđera iz Ravanice, naterali Amerikance da kleknu, kaluđer im je čigao, a oni su se molili Bogu. Posle je Čačić odredio nekoliko četnika kojima sam ja bio vodič i mi smo ih sproveli do kolibe Milosava Iljankana, gde su ih preuzeli drugi četnici. Pitao sam četnike kuda ih vode, i oni su mi rekli da ih sprovedemo u Ravnu Goru. Ja sam se tada vratio i neznam šta su sa njima uradili, ali najverovatnije je da su ih pobili i bacili u Jamu, pošto su nama naredili da ništa ne smemo da pričamo o njima.Sećam se takođe, da je u leto 1943. godine, doterana jedna grupa od oko 60 ljudi, koji su doživeli istu sudbinu kao i ostale žrtve.

MILOVAN ILIĆ IZ RAVNE REKE: Jula ili avgusta 1943. godine, oko 4 sata izašao sam iz šahte. Na izlazu mi je prišao Stojan Radosavljević, zvani Jereza, rekao mi je da pođem sa njim i odveo me četničkom komandantu mesta, naredniku Simi Labusu. Pošto mu je Sima Labus dao neki akt, Stojan Jereza me je odveo do Dobre vode, gde me je predao Aleksandru Momčiloviću, koji me je pak prijavio Čačićevom zameniku inženjeru Nikoli Nešiću. Odavde sam sproveden u Letovište kod komandanta Čačića. Posle kraćeg saslušanja, izašao sam napolje, a nakon pola sata pozvao me Čačić, pokazao mi je jedno mesto četiri do pet koraka od štaba i rekao da tu stojim i da čekam. Na tom mestu čekao sam dva dana i tri noći. Trećeg dana oko podne, jedna grupa od 6 četnika dovela je 12 lica u građanskom odelu, od kojih dve žene. Kad su stigli pred štab, Čačić je lično komandovao da dovedeni posedaju. Od prilike oko jednog sata po podne, Čačić je naredio da jedan po jedan od dovedenih idu da prime vojnička odela. Svi su se skinuli pa i dve od dovedene žene. Posle ovoga, prišli su četnici i povezali dvoje po dvoje konopcima za laktove. Zatim su postrojeni po parovima pošli. Sa Čačićem je išlo nekoliko četnika i jedna žena koju sam ja video u štabu, kada su me saslušavali, a za koju sam kasnije čuo da je bila Čačićeva ljubavnica i da se zvala Lela. Ova Lela tražila je od Čačića da povedu mene, te je on to i naredio. Posle pešačenja od nekoliko minuta, došli smo do Mijajlo- ve jame. Kad smo stigli, Čačić je uzviknuo “džela” ili Dželatović, sad ne mogu da se setim. Na taj poziv, izašao je iz šume sa dve kike niz leđa i kosom koja mu je padala preko očiju jedan četnik i primio od Čačića naređenje, da “počne posao”. Jednim trzajem glave unazad, ovaj je oslobodio lice od kose koju jz pričvrstio češljem da ne pada. Zatim je izvadio kamu, pa pošto je zabo prvo u plećku ili rame prvoj žrtvi, našta je ova jauknula, zavrnuo je rukave i zapalio cigaretu. Posle nekoliko trenutaka, uhvatio je levom rukom prvog od prisutnih za čelo, a desnom rukom klao i odmah gurao u Jamu. Kada je na ovaj način poklao 4 ili 5 njih, jedan od sledećih je zakukao: “Šta će da uradi moja majka sa dvoje dece i dva brata”! Na ovo je Čačić skinuo mašinku, koju je imao oko vrata i ubio ovog čoveka. Potom je koljaš nastavio svoj posao dok ih nije sve poklao i pobacao u Jamu. Nakon izvršenog pokolja, Lela je pokazujući na mene i upitala Čačića: “Šta ćemo sa ovim”? Na ovo me je Čačić upitao da li sam što čuo, ili video, našto sam ja odgovorio da nisam. Onda me je Čačić otpustio, povikavši da bežim i da se javim Stojanu Jerezi u Ravnoj Reci.
Evidentirano

Quidquid in occulto est,in apricum proferet aetas!
Što god je bilo skriveno,vrijeme  će iznijeti na vidjelo!
Marica
Administrator
*
Postova: 6980



« Odgovor #92 : Kolovoz 11, 2013, 14:22:43 »


Popis svih četničkih terorista u Hrvatskoj!

pripadnika četničkih terorističkih jedinica u Hrvatskoj, osumnjičenih za ratne zločine, popis "Martićevaca", te donosimo u cijelosti sudske spise protiv pripadnika četničkih terorističkih formacija za ratne zločine u Hrvatskoj. Svi ti dokumenti prvi put se objavljuju u javnosti.

http://www.jaksa101.com/lustracija/196-cetnici-i-danas-zive-u-rh

Dokumente možete pročitati ovdje:

http://necenzurirano.bloger.index.hr/
http://www.necenzurirano.com/images/stories/cetnici.pdf (ne mogu naći  Trazim)

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 6980



« Odgovor #93 : Kolovoz 11, 2013, 14:52:05 »


Ubi, zakolji da Hrvat nepostoji!

<a href="http://www.youtube.com/v/i0-GxePM5-Q?version=3&amp;feature=player_detailpage" target="_blank">http://www.youtube.com/v/i0-GxePM5-Q?version=3&amp;feature=player_detailpage</a>

Punoljetnost jednog zločina 1. dio

<a href="http://www.youtube.com/v/NhvldnEMp_M?version=3&amp;feature=player_detailpage ." target="_blank">http://www.youtube.com/v/NhvldnEMp_M?version=3&amp;feature=player_detailpage .</a>

Punoljetnost jednog zločina 2. dio

<a href="http://www.youtube.com/v/p_B4_bS5__E?version=3&amp;feature=player_detailpage" target="_blank">http://www.youtube.com/v/p_B4_bS5__E?version=3&amp;feature=player_detailpage</a>

Punoljetnost jednog zločina 3. dio

<a href="http://www.youtube.com/v/175NarXTvVE?version=3&amp;feature=player_detailpage" target="_blank">http://www.youtube.com/v/175NarXTvVE?version=3&amp;feature=player_detailpage</a>

Punoljetnost jednog zločina 4. dio

<a href="http://www.youtube.com/v/lYg8lvUcl7k?version=3&amp;feature=player_detailpage" target="_blank">http://www.youtube.com/v/lYg8lvUcl7k?version=3&amp;feature=player_detailpage</a>

-   Ljubite li Vi četnika?
-   Predsjednik Josipović da!



Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
max 2

Postova: 165


« Odgovor #94 : Kolovoz 12, 2013, 21:36:24 »


BALABANOVIĆ JOVAN IZ KREPOLJINA: “Juna meseca 1944. godine, bio sam određen od Stojana "Jereze" u Ravnoj Reci, da odnesem 2 kg. dinamita i 200 kom. kapisla u Troglan Bare i da predam zameniku Čačića inženjeru Nikoli Nešiću, što sam učinio. Kada sam se vraćao, samnom je pošao četnik Margaranović Paun iz Bigrenice. U putu smo razgovarali i ja sam ga između ostalog upitao, odakle je njemu italijanska vojnička košulja. On mi je odgovorio da je jednagrupa Italijana pobegla iz Borskog rudnika sa prisilnog rada i da su ih oni pohvatali, poklali i bacili u Mijajlovu jamu. Kazao mi je da je bilo 16 Italijana. Takođe mi je ispričao da je na njegovom terenu uhvaćeno 6 američkih pilota,koji su se prinudno spustili posle povratka iz Rumunije. Jedan od pilota pitao je kapetana Čačića čiju vojsku on predstavlja. On mu je odgovorio da je to kraljeva vojska pod komandom Draže Mihajlovića. Pilot je na to rekao: ”Draža 'niks gut', j e r  s e  n e b o r i  protiv Nemaca.” Zatim je pilot pitao Čačića: ”Ima li ovde Titove vojske”, Čačić mu je odgovorio: “Ima je. Sad ćemo da vas sprovedemo kod njih”. Zatim je pozvao svog ađutanta narednika Grujicu naredio mu da svih 6 pilota sprovede u partizanski odred “J”, Mijajlovu jamu. Grujica je pozvao pilote napolje i jednom četniku naredio da izvrši naređenje Čačića i da pilote sprovede do “partizanskog komandanta Mijajla, što znači da ih pokolje i baci u Jamu”.

STEVANOVIĆ SVETOMIR IZ TRSTENIKA: “Mene su četnici uhvatili 27. maja 1943. godine. Vezao me je neki Vasa Puhač, koji me je odveo u kuću Mileta Marjanovića, gde me je saslušavao bivši policijski pisar iz Ćuprije Čeda Libade. Prilikom saslušanja, pretrpeo sam velika mučenja. Po saslušanju, izveden sam u dvorište gde me je čuvao stražar. U kući se rešavalo o mojoj glavi. Čačić je uporno tražio da me se likvidira, a potpukovnik Ljuba Mihajlović, komandant Veliko-moravske grupe korpusa ubedio ga je da me ostavi u životu. Sedeo sam na jednom panju u dvorišgu i slušao sve šta se o meni govorilo. Malo mi je laknulo, ali ipak nisam bio siguran za svoj život. Posle nekoliko dana, dok je vršena provera mog slučaja, obišao me je potpukovnik Ljuba, dao mi je paklicu cigareta i rekao da mi je spasio život, ali da moram da ostanem kod njih dok se rat ne završi, pa posle da me daju vojnom sudu za izdaju kralja i zastave. Naterao me je da potpišem obavezu da neću da pobegnem u partizane, jer ukoliko odem, oni će mi poklati ženu i petoro dece. Ja sam pristao i obavezu potpisao. Odatls smo otišli u Zabregu, a potom u Bigrenicu. Četnički štab je bio kod nekog bivšeg narodnog poslanika i tamo od četničkih zlodela nisam ništa video. Kada je štab premešten u kuću Save Talpičića, postao sam kuvar. Ono što sam tu video, bilo je gore od pravog pakla. Kako je Čačićev štab bio u samoj kući, a moja kuhinja pored štaba, to sam mogao da vidim mnoge zločine i da jasno čujem Čačićeve naredbe. Sećam se mnogih zverstava i potrebno je mnogo vremena i hartije da se svi opišu. Evo nekih od njih:

Jednog dana dovedoše 28 ljudi i jedno dete. Znam da je dete bilo iz Ravne Reke i da je bilo brat nekog Krste, koga su četnici sa još dve osobe isekli u Senjskom Rudniku. Svi 28 su uveče zaklani, ali dete nije hteo niko da ubije. Tada Antić iz Krušara uhvati dečaka za vrat i reče mu: “Hajde mali da te vodim kući”. Dete je plakalo i pošlo sa njim. Posle pola sata, Antić se vratio, ušao u kuhinju, gde se nalazio Čačić i probao večeru. Antić mu je rekao da je izvršio njegovo naređenje, našta se ovaj obrecnuo, rekavši mu: ”Sta to meni pričaš, to je tvoj zadatak”.

Tako je to bilo svakog dana. Dovođeni su u Savinu kuću mnogi i često bez saslušanja likvidirani. Negde u septembru, kuhinja je prebačena u Savinu kolibu, nedaleko od Savine kuće. Očevidac sam mnogih mučenja ljudi. Nemogu da opišem sve strahote, ali najteže mi je bilo kada jednog jutra, krajem septembra, dovedoše nekog Reljića iz Ravne Reke, sa kojim sam ja ranije sarađivao. Ništa nisam mogao da mu pomognem, on mi je samo namignuo i ništa nije progovorio. Prilikom mučenja, stalno je ponavljao: “Mene ljudi mrze, ja nisam ništa kriv”. Odveo ga je i zaklao koljaš Slavko Sudić. Tvrdim da je ispod Savine kolibe više ljudi zakopano, nego što je bačeno u Mijajlovu jamu. Tu se nije znalo ni ko sudi ni ko kolje. Samo se dovede grupa ljudi i odmah uništi. Sve se to tako događalo do polovine decembra 1943. godine, kada Čačić premešta svoj štab na Letovište. Kuhinja je bila u blizini štaba brigade, tako da sam i ovde mnogo video i čuo. Na badnji dan 1944. godine, došli su kuriri iz svih sela i doneli poklone za Božić. Tada im je Čačić održao govor, iz koga sam zapamtio, da vode računa šta ko radi i govori i da o svakome za koga posumljaju da je simpatizer partizana obaveste njega lično. U jednom momentu, skočio je i udario pesnicom u sto, povikavši da je za svakog ko ne izvršava njegova naređenja kazna kama, a da će žene i decu bacati žive u vatru. Ne bih mogao da kažem koliko je ljudi bačeno u Mijajlovu jamu, niti bi to mogao bilo ko, jer se ubijalo bez suda, zapisnika i bilo kakve evidencije. Sigurno je međutim, da je žrtava bilo mnogo. Kada su nastupili prvi topli dani, osetio se u logoru jak smrad. Video sam kada su četnici otišli sa lopatama i sve leševe pobacali u glavnu Jamu. Kada je doterana i likvidirana grupa iz Đuprije, pričao mi je Antić iz Krušara kako su ih klali kao ovce. Video sam njihova krvava odela koja su skinuli sa njih. Bila su vrlo lepa, pa se po tome može zaključiti da su to bili pristojni ljudi. Antić mi je ispričao još jedan slučaj, koji ne mogu da zaboravim. Sa još jednim četnikom iz Donjeg Vidova, Antić je otišao u Donje Vidovo u kuću kuma ovog četnika. Kada smo došli u kuću - pričao je Antić - moj kolega je rekao kumu, da hitno pođe sa nama na sastanak, koji je zakazao dr. Ivko, komandant Boljevačkog partizanskog odreda, našto mu je kum odgovorio: “Kume, ja nemam nikakve veze ni sa kakvim partizanskim odredom, a za tog Ivka sad prvi put čujem”. Na to mu je kolega rekao: “Kume u ime zakona polazi, da posle ne bi bilo kasno”. Nastao je plač, deca su trčala kod kuma, a on ih je hladno pomilovao. Pored svih molbi, kum je bio neumoljiv. Čim smo izašli iz dvorišta, vezali smo kuma. Ako nećeš milom, ti ćeš kod dr. Ivka silom, dreknuo je kum kumu. Nešto kasnije, upitao sam Antića.ko je zaklao čoveka iz Donjeg Vidova. On mi je odgovorio da je to izvršio kum Brena iz Donjeg Vidova.

Napomenuo sam, da su Englezi i Amerikanci imali odvojena jela. Sve najbolje iz kuhinje. Samo je Čačić s vremena na vreme probao jelo, a meni je lično zabranio da bilo kome od toga jela dam. Došlo je naređenje da svi piloti Englezi i Amerikanci idu za Ravnu Goru. Svi su bili radosni i svi su mi davali cigarete. Još su me neki slikali, kad im delim ručak i večeru. Uz pratnju od 6 četnika i Čede Jovanovića,bivšeg učitelja iz Senjskog Rudnika, jedno po podne su se svih 28 avijatičara samnom srdačno pozdravili i otišli. Posle izvesnog vremena, pratioci su se vratili, a Čeda mi je rekao da su došla dva aviona, potovarila avijatičare i odvezla ih u nepoznatom pravcu. Žalio se Čeda, da su se oko njih mnogo mučili, a avioni im nisu doneli ni jedan metak, ni čokoladu, ni cigarete, niti su se sa njima pozdravili. Trebali smo da im posečemo glave, mirne duše - rekao je Čeda. Negde u junu, srušio se jedan avion iznad Senjskog Rud. Četnici su odmah uhvatili 7, a Bugari 6 avijatičara. Doveli su ih kod mene u kuhinju. Dao sam im ručak. Slabo su jeli. Bili su neveseli. Razgovarali su sami među sobom. Čačić je prošao pored njih, oni su ga gledali, ali niko nije ustao da ga pozdravi. Otišli su na spavanje u prostorije gde su ranije njihovi drugovi spavali. Izjutra, pitao sam narednika Grujicu, šta da im odnesem za doručak. Grujica mi je odgovorio, da su oni noćas otputovali, ja ih nisam više videdo. Po pričanju Čede “propagande”, ubeđen sam da su im posečene glave i da su bačeni u Mijajlovu jamu. Mogu da kažem i to, da sam čuo od kurira Taleta iz Senja. kapa je doterana jedna veća grupa ljudi u Letovište, da se Čačić ljutio i vikao na njih, zbog čega ih šalju u Letovište, kad oni u  Senju imaju sva ovlašćenja. Iz razgovora sam čuo, da je u  Senju bio “glavni” Draga Mijajlović “Čupa” i zloglasni Stanoje. Koliko su ljudi oni u Senju likvidirali, ostaće večita tajna. Kad sam rekao u Senju, to se odnosi i na Stubicu, Zabregu, Bulane, Šaludovac, Gornju Mutnicu, Krušar i druga sela”.
Evidentirano

Quidquid in occulto est,in apricum proferet aetas!
Što god je bilo skriveno,vrijeme  će iznijeti na vidjelo!
max 2

Postova: 165


« Odgovor #95 : Kolovoz 12, 2013, 21:40:35 »


ĐURĐEVIĆ SAVA IZ BIGRENICE: “Od polovine 1942. godine, u mojoj kolibi nalazio se štab i preki sud kapetana Čačića. Za sve vreme dok se štab nalazio u mojoj kolibi, četnici su izvršili bezbroj zločina. Sećam se samo nekih. Početkom 1943. godine, doterane su u štab žena i ćerka Đorđa kasapina i kafedžije iz Ravne Reke i to u vreme kada je on bio na lečenju u banji. Nekako istovremeno, uhvatili su 10 Grka koji su bili na prinudnom radu i sa koga su pobegli. Đorđevu ženu su rano ujutru poveli i ubili je nedaleko od štaba. Zatim su naredili ovim Grcima da joj iskopaju raku. Međutim, kada su Grci videli mrtvu ženu, oni su se razbežali, ali su pohvatani i poklani. Iz sela Senja doteran je na saslušanje kod Čačića čuvar pruge na relaciji Senje-Ravna Reka, po imenu Sava, čijeg se prezimena ne sećam. Čačić ga je odmah pitao: “Dobro Savo, a s kim ti spava majka”? Sava je odgovorio da spava sama u jednoj sobi. Sava je verovatno bio u lošim odnosima sa majkom, pa ga je ova prijavila Čačiću, zbog čega ga je Čačić isterao sa marš napolje, kad te je majka proklela, onda smrt.”

Skoro u isto vreme doterana su još dvojica iz Troglan Bara, njih nisam poznavao, ali su i oni isto poubijani. Iz Bigrenice su po presudi Čačića ubijeni: Milan Babić, Milan Adamović, Đorđe Filipović i još neki čijih se imena ne sećam. Sećam se takođe, da su četnici između mnogobrojnih žrtava ubili i svoja dva četnika i to Manić Pavla i sina Radisava Bugarina iz Popovnjaka, koji su proglašeni izdajnicima. Takođe se sećam, da su jednog dana doterali nekog Janka iz Vlaške, ali pošto Čačić nije bio u mestu, sproveli su ga preko Senja u Stubicu, gde je zaklan i pronađen u nekom potoku. Mnogo je bilo ovakvih žrtava i mislim da niko ne može da im utvrdi tačan broj, ali je tačno, da ih je bilo veoma mnogo”.
Evidentirano

Quidquid in occulto est,in apricum proferet aetas!
Što god je bilo skriveno,vrijeme  će iznijeti na vidjelo!
max 2

Postova: 165


« Odgovor #96 : Kolovoz 12, 2013, 22:08:05 »


FEBRUARSKI POKOLJ 1944. GODINE

Osamnaestog januara 1944. godine, Čačić je sazvao zbor u Senju. Na ovom zboru bili su prisutni iz Ćuprije skoro svi njegovi saradnici, kao i saradnici Nemaca, koji su učestvovali u raznim odlukama koje su donošene po pitanjima akcija uperenih protivu NOP-a. Tako su na ovaj zbor, za koji se predpostavlja da je najverovatnije zakazan u cilju organizovanja priprema za poznati februarski pokolj, došle poznate četničke ličnosti i to:

-   Mihajlo Milenković, zvani “Parizlija”,
-   Miloš Cukavac,
-   Đorđe Isajlović,
-   Ivan Marković (svatrojica advokati),
-   Aleksandar Ilić, sveštenik,
-   Blagoje Sgojković, mlinar,
-   Nikodije Pešić i Nikola Pešić, trgovci,
-   Miloš Grnjanski, rentijer,
-   Trifun Stošić, trgovac, Milan Stojanović, zvani “Galama” i drugi.

Iz Senja su na ovom zboru bili prisutni:

-   Milivoje Jovanović, zvani “Čupa”,
-   Dragomir Bogdanović,
-   Radomir Stojković, bivši narodni poslanik,
-   Dragutin Mihašović,
-   Božidar Nešić i
-   Blagoje Stoptić.

Posle završenog zbora, u kafani u Senju sa njima je sedeo i Mihajlo Čačić.

Ovaj zbor beleži se zbog toga, ptto je posle desetak dana po njegovom održavanju, izvrtpeno klanje pripadnika i simpatizera NOP-a na području Pomoravlja i Resave. Iz tog beležimo sledeće: Početkom 1944. godine, četnici su zaklali Stanković Dušana i Mihajloviđ Stanimira iz Gornjeg Vidova. Motiv za izvršenje ovog zločina bio je čista ucena Prvog februara 1944. godine, četnici su izveli iz kuće Šimunić Pavla, železničara iz Ćuprije i predali ga Čačiću u Letovištu, koji je naredio da se Pavle odmah ubije. Kada se kasnije njegova ćerka interesovala kod Čačića, šta je sa njenim ocem, on je odgovorio: “Nisam pogrešio što sam ga likvidirao, jer je zaista kriv, što se može videti i po tebi, s obzirom da ga ne žališ mnogo.”

Prvog februara 1944. godine, četnici su ubili Hadžić Ljubomira, kafedžiju iz Ćuprije, radi toga što je u svojoj kafani govorio kako će Rusi da pobede i kako će on da projaše kroz Ćupriju na belom konju. Hadžića su uhapsili pripadnici SDS iz Ćuprije i predali ga četnicima. Prvog februara 1944. godine, četnici Milutin Dželatović, zvani “Kukuljče”, Grkić Nikola iz Senja i Milan Gaćeša, odveli su Tomić Stanoja, radnika ložionice iz Ćuprije, veza- li ga i odvezli železnicom do Senja, a zatim do Pasuljanskih Livada, gde su ga predali Čačiću, koji ga je odmah ubio i bacio u Jamu.

Sedamnaestog februara 1944. godine, četnici: Jova “Talijan”, Lala Krstić Dule “Virinac” i Žika Nikolić zvani “Budža”, izveli su iz stana i predali Čačiću Lazić Blagoja, zemljoradnika iz Ćuprije, koji je posle nekoliko dana zaklan,jer je proglašen “sumljivim”.

Četrnaestog marta 1944. godine, četnici su izveli Lazić Dobrivoja, ložača iz Ćuprije, odveli ga u Letovište, gde je zaklan i bačen u Jamu Dvadesetosmog juna 1944. godine, četnici su ubili uLetovištu Dragosavljević Ljubomira, bravarskog radnika iz Ćuprije, radi toga što je iz njegovog odreda pobegao Nikola Dulikravić, pripadnik NOP-a, a koji je stanovao u stanu Dragosavljevića kao samac. Toga dana Čačić je u Letovištu postoojio brigadu radi izricanja presude dovedenim ljudima. Dragogavljevića je tom prilikom osudio na smrt streljanjem, pa je odredio tri četnika da izvrše presudu. Kada mu je saopštena smrtna kazna, Dragosavljević je počeo da beži. Za njim  u poteru pojurili su skoro svi četnici i počeli na njega da pucaju. Međutim, ovaj je uspeo da pobegne oko 1 km., ali je najzad izrešetan mecima.

Jula 1944. godine, četnici su odveli od kuće i ubili Filipović Đorđa iz Bigrenice.

Devetnaestog avgusta 1944. godine, jedna četnička crna trojka u kojoj su bili neki Voja, Vasa i još jedan, došla je u stan Mladenović Vojislava, kafedžije iz Ćuprije i pozvala ga da pođe s njima. On je to odbio, rekavši da će sam da rde u Jagodinu kod kapetana Milojevića, jer su četnici bili u uniformama pripadnika SDS. Četnici su prihvatili ovaj odgovor. Međutim, iotoga dana, ponovo je kod Mladenoviđć došao jedan žandar i rekao mu da se odmah javi komandi SDS. On je na ovaj poziv pošao, ali su ga sačekali četnici koji su ga predhodno zvali da pođe sa njima, oteli mu revolver koji je imao kod sebe i udarili ga po usgima da mu je ispala vilica, a zatim su ga oterali u komandu SDS gde su ga predali žandarmima. Posle toga stavili su ga u jedan kamion i odvezli u Krušar, gde je od velike tuče izdahnuo.

U leto 1944. godine, četnici: Obrad Tirnanić, Sima Labus i jedan pripadnik SDS, zaklali su u Ravnoj Reci Cuvelić Salka, rudara, rodom iz Tuzle, koji je bio musliman. Sapko se nalazio u kafani Đure Popovića, gde su rudari proslavljali rudarski praznik. Četnik Obrad je prišao Salku i upitao ga da li je on muslimai. Salko mu je odgovorio da jeste. Kada je ovo čuo, Obrad je naredio prisutnim četnicima da ga zakolju, što su ovi i učinili. Izveli su ga iz kafane i zaklali, a zatim su Obradu raportirali da su zadatak izvršili. Obrad je zapretio svim prisutnima da ovaj slučaj ne prepričavaju, jer će u protivnom i njih da snađe ista sudbina.

Trinaestog jula 1944. godine, četnici su izveli iz kuće Milutinović Milojka, obućara iz Sisevca i njegovu ženu Veru i poklali ih pored reke Crnice. Sa njima su poveli i njihovo dvoje dece, ali su decu ostavili i ona se sama vratila kući. Na telu zaklanog Milojka, četnici su ostavili natpis: “Ovako prolaze komunisti i oni  koji rade protiv nas&laquo;, a na Verinom lešu stajao je natpis: “Ovako prolaze one koje žive sa okupatorom”.Septembra 1944. godine, četnici su u selu Krušaru pored Morave, zaklali 11 lica po narodnosti Čeha i Poljaka i bacili ih u Moravu. Među poklanima nalazile su se i dve žene i jedno dete. Ova se lica nalazila u organizaciji TOT na opravci puteva, pa su otuda pobegli. Sve njihove stvari četnici su uzeli. U mesto da im pruže zaštitu, jer su pobegli sa rada od Nemaca, četnici su im naredili da se skinu potpuno goli i legnu potrbuške na pesak. Na zverski način su ih poubijali udarajući im sekirama zavrat, a zetim ih bacili u Moravu.

Septembra 1944. godine, u Sisevcu su počeli da se prenose glasovi da će ubrzo doći jedna partizanska jedinica, koja se približavala ovom kraju. Povodom ovih vesti jedna grupa naprednih ljudi sastala se u Sisevcu sa ciljem da se dogovore o dočeku Narodnooslobodilačke vojske. U tome se naročito isticao Šćepanek Ferdo, činovnik uprave rudnika. Za ove pripreme saznao je Čačić, pa je došao u Sisevac i održao
zbor na kome je pretio onima koji misle da odu u partizane. Ferdo je pre Čačićevog dolaska otišao u partizane. Kasnije je zarobljen od četnika i zaklan.

Sedmog oktobra 1944. godine, četnici su ubili Jovana Čobanovića iz Bigrenice. Njega je ubio četnik Dragi “Mucavac”. Jovan je predhodno bio mobilisan od četnika i učestvovao u borbi protiv partizana na Bukoviku. Po povratku hvalio je Narodnooslobodilačku vojsku, radi čega je i ubijen.Oktobra 1944. godine, četnici su iz Bigrenice doveli u Senjski Rudnik Pavla Kontromanca i streljali ga pred Sokolskim domom, jer je po selu hvalio Narodnooslobodilačku
Evidentirano

Quidquid in occulto est,in apricum proferet aetas!
Što god je bilo skriveno,vrijeme  će iznijeti na vidjelo!
max 2

Postova: 165


« Odgovor #97 : Kolovoz 14, 2013, 19:04:01 »


LETAK "DOGAĐAJI POSLJEDNJIH DANA I MUSLIMANSKE ŽRTVE U LJUBINJU"

U Ljubinju i ljubinskom kotaru živilo je preko tri tisuće muslimana i na to odprilike jedna trećina u gradu, a ostale dvije trećine po selima: Žabici, Kruševici, Grablju, Vlahovićima, Miljanovićima, Glođevcima, Potrnju, Kotezima i Kaparićima. Muslimanski živalj u tim mjestima živio je u lijepim odnosima sa pravoslavnim elementom. To je potrajalo i mjesec i po dana nakon osnivanja Nezavisne Države Hrvatske. Tada su došli ustaše katolici (i to u fesovima što dobro znadu i tamošnji pravoslavni) i počeli su najprije tražiti vojnu odjeću i slično. Iza toga na nepoznat način poginuo je ustaša Kurtović. Povodom toga slučaja počela su ubijanja nekih pravoslavnih u okolini Ljubinja i oko Popova Polja.

Iza toga su došli Talijani i preuzeli vlast. Ispočetka su lijepo postupali, ali pravoslavni su odmah počeli denuncirati muslimane, podmićivati i služiti se svim mogućim predstavljajući muslimane sumnjivim i tako dalje. U tome su donekle i uspjeli. Do nekoliko vremena Talijani napuštaju Ljubinje, a dolaze hrvatske vlasti. Prije njihova dolaska gotovo sav pravoslavni elemenat pobjegao je u šumu. Ostalo je bilo u Ljubinju samo oko 100 muškaraca, većinom staraca. Opet dolaze Talijani. Srbi se vraćaju i niko oružja ne predaje. Počinju muslimanima prijetiti. Talijani im daju municiju i oružje. Svi muslimanski seljaci morali su se zbjeći u Ljubinje, a kada su vidjeli kako se sve događaji odigravaju, počeli su izbjegavati i ići većinom u Stolac. Poslije toga izbjegavanja ostalo je u Ljubinju samo 281 muslimansko čeljade. Iza toga je nastalo opsadno stanje i hrana nije mogla dolaziti. Talijanima je napokon došlo pojačanje i stvoren je prolaz iz Ljubinja, te je gotovo sav ostatak Muslimana izbjegao. Ostalo je bilo samo 35 osoba, muslimana. 10. lipnja o.g. Talijani su prepustili četnicima upravu. Čim su četnici primili upravu, počeli su ostatak muslimana pljačkati i zadnji im zalogaj otimati. To su činili sve pravoslavni komšije iz Ljubinja. 15. lipnja 1941. pozvali su četnici sve muslimane tri muških, 32 ženske u 11 prije podne na saslušanje. Saslušavanje su vršili sve pravoslavni iz Ljubinja: Perić Ilija, Bijelić Vasilija, Čorović Danilo, Turanjanin Đorđo i Sandić Sena.

Na tom saslušanju potjerali su po podne u 2 i po sata većinu ženskinja sa djecom prema Stocu. Prije nego što su ih potjerali rekli su im da ponesu što je najvrednije, jer da će ih odvesti u Stolac. Idući putem prema Stocu, doveli su ih do jedne velike jame duboko oko 180 metara i tu su u jamu bacili njih 28 nakon što su ih mnogo zlostavljali i divljački izudarali. Tako su pobacane i poubijane: Serdarević Hatidža, Serdarević Hajrija, Viđen Dževahira, Gubelić Ajkuna, Gubelić Mejra, Gubelić Ajiša, sa dvoje male djece (ženske), Grozdanić Pemba, Bakšić Izeta, Bakšić Fatima, Bakšić Šaćira, sa dvoje djece Fadilom i Fatimom, Bakšić Pašana, Bakšić Munevera, Bakšić Esma, Bakšić Fata, Berbić Abida, sa dvoje djece i troje ženske djece Emina Bešića. Bog je htio pa su se Begana Bakšić žena Asimova i Fatima Bakšić, kći Jusufova zaustavili na jednoj stijeni na početku jame. Jednoj od njih uhvatilo se za dimije malo dijete Emina Bakšića i tako su se kasnije spasili, pobjegavši preko planina, i sa sto muka u Stolac, Sto se tiče muškaraca to su njih trojicu: Envera Bakšića, Sulejmana Bakšića i Asima Bakšića potjerali u l i sati u noći. Asima Bakšića su idući tukli. Sve su mu zube bili izbili. Doveli su ih do jame, to su prvu dvojicu natjerali da sami skoče, a Asima su patili, mošnje su mu stukli, napokon polili ga gasom i zapalili i tako zapaljena bacili u jamu. Zatim su u jamu počeli bacati kamenje, koje je izubijalo i izranilo onu dvojicu prvih.

Ova jama bila je mnogo manja od one u koju su bacali žene. Zbog toga su spomenuta dvojica koji su ostali u životu uspjeli naći na drugoj strani mali izlaz i prokopati ga te se izvući. Prava vrata jame bila su zatrpana kamenjem. Kada su se ova dvojica spasili s teškom mukom su došli u Stolac i to javili talijanskim vlastima. Bacanje žena i muškinja u jamu vršili su ovi pravoslavni:

-   Rado Servalica,
-   Kostić Dušan,
-   Kostić Miroslav,
-   Toholj Miloš,
-   Toholj Pero,
-   Čorović Mišo,
-   Sparavalo Miroslav (svi iz Ljubinja),
-   Šorajić Bogdan iz Dubočice,
-   Svjeto Toholj iz Krajpolja,
-   Kozić Gojko iz Krajpolja,
-   Slijepčević Vladov Ivica i
-   dvojica Bakića iz Krtinja, kotar Bileća

Svi su četnici i slobodno nose oružje. Kod bacanja muškinja osim spomenutih sudjelovao je još Turanjanin Vlado iz Ljubinja. Ostale su bile još samo 4 žene, koje su ostavili da im najprije uzmu novac i ostalo što su mislili da su sakrile. Kada su žene, koje su se spasile i dva muškarca, koji su izišli jz jame, stigli u Stolac i javili ovaj divljački slučaj, Talijani su spasili one četiri žene što su ostale u Ljubinju. Žene, koje su se spasile i zaustavile u jami pri vrhu, čule su kako se četnici nad jamom svađaju oko podjele opljačkanog plijena i kako se tuku. Talijani su obrazovali komisiju i povadili iz jame mrtvace. Još su živu našli ženu Emina Bešića. Na zahtjev muslimana iz Stoca ove su; nevine žrtve pokopane u Ljubinju. Istraga se je vodila i sve do sada niko još nije kažnjen. Razbojnici - četnici uvjeravali su Talijane, da to oni nisu počinili, nego da su to počinili partizani i da su i između njih ubili trojicu ljudi. Sve okolnosti pored tačnih izjava spašenih, koji znadu svakog u glavu, svakog pojedinca između zlikovaca, jasno i otvoreno govore pravu istinu. Muslimani nemaju ni odakle dovoljno zaštite i toga su tek sada postali svjesni kada su ih počeli svi ubijati.

POKOLJ U AVTOVCU 28. lipnja  1941.

Ubijani su odreda muškarci, žene i djeca hrvatsko muslimansko selo Avtovac doživjelo je 28. lipnja 1941, na srbski Vidovdan,  napadaj četnika-komunista. Tom prilikom zaglavilo je što od puške što od noža četrdesetsedam Hrvata muslimana, većinom žena i djece, a cielo je selo spaljeno. Na životu otali svjedoci potresno opisuju težku sudbinu, koja je zadesila ovo selo u južnoj Hrvatskoj.

Četnici-komunisti napali su Avtovac 28. lipnja oko tri sata ujutro. Hrvatsko muslimansko stanovništvo borilo se s njima cielog dana sve do pred večer, kad mu je nestalo puščanih naboja. Jednom dielu stanovništva uspjelo je pobjeći u polje, a što je ostalo u selu, to su četnicikomunisti poklali i postrieljali. Emin Tanović, seljak iz Avtovca, dao je u državnoj bolnici u Mostaru o tome pokolju pisani iskaz u zapisnik, kojega faksimile objavljujemo: "Na Vidovdan u jutro oko tri sata napali su naše selo Avtovac. Mi smo se seljaci cijeli dan borili. Kad nam je pred večer nestalo municije razbježali smo se sa djecom i ženama u polje i sakrili se po žitu u polju. Srećom su se četnici zadržali pljačkajući, i paleći selo, te smo nas nekoliko spasili glavu. Cijelo je selo bilo opkoljeno samo jedan put nije bio po kojem smo pobjegli u polje. Toga dana poginulo je naših četrdeset i sedam, većinom žena i djece, a cijelo nam je selo izgorjelo. Mene su ranili u nogu, a žena mi je s djecom pobjegla u drugo selo".

Osim toga podnielo je o tom nemilom događaju zapovjedništvo Jadranskog divizijskog područja u Mostaru izvješče Ministarstvu hrvatskog domobranstva. To izvješće, podneseno 30. listopada 1941. od zapovjednika pukovnika Pacaka glasi:

Dostavljaju se podatci o zvjerstvima četnika, kojeje dao nadporučnik Dragutin Šimunčić, zapovjednik III satnije, 24. listopada 1941.: " 1.kolovoza o.g. ušao sam zajedno sa savezničkom taljanskom vojskom u popaljeno mjesto Avtovac, koje je bilo napadnuto od četnika 28. VI. u jutro. Tek poslije borbe, koja se vodila cieli dan, četnici su uspjeli na večer 28. lipnja ući u Avtovac, koji su opljačkali, poubijali sav muslimanski živalj, koji je ostao u Avtovcu i nije se mogao evakuirati, a zatim su zapalili mjesto. Pri ulazu u samo selo sa lieve strane puta pred mostom bio je leš jednog djeteta od 6-8 godina, kojeje bilo zaklano nožem i bačeno na livadu kraj puta. Samo mjesto bilo je podpuno opljačkano. Sve muslimanske kuće bile su zapaljene i izgorjele su do temelja. Nasred sela nalazila se razbijena poštarska blagajna, koju su četnici nasilno otvarali.

Na pragu jedne muslimanske kuće vidio sam leš jednog čovjeka, koji je bio zaklan nožem, razporen mu je bio grudni koš, izvađeno srdce i stavljeno na grudi. Pred jednom drugom kućom naišao sam na jedan leš čovjeka od svojih 30 godina, koji je također bio zaklan nožem, odrezano mu spolno udo i stavljeno na trbuh. U jednoj jami nađena je jedna zaklana žena, kojoj su bile odrezane ruke. Na garištu jedne muslimanske kuće nađen je pougljen leš jednog čovjeka, koji je bio vezan, te je svakako živ bio bačen u vatru. U jednom žitu više sela nađena je jedna zaklana žena. Osim toga pronađeno je još nekoliko leševa muslimana Hrvata, koji su bili poklani od četnika. Odmah poslije ulazka talijanskih četa u Avtovac, došli su i muslimani, koji su pobjegli iz Avtovca i okolnih mjesta i odmah pristupili ukopu svojih poginulih mještana".

Odmetnička zvjerstva i pustošenja u Nezavisnoj državi Hrvatskoj u prvim mjesecima života Hrvatske Narodne Države

MASAKAR NA PODRUČJU BOSANSKE KRUPE 27. JULA 1941.

Dana 27.7.1941. godine izgorilo je selo Veliki Dubovik, Jesenica muslimanska, Potkrš, Zorlin i Arapuša. Kako su stanovnici Muslimani bili bez zaštite i oružja, goloruki, kod svojih kuća nemoćni i iznenađeni, ujutro 27.7.1941. godine, četnici su organizirano upali u selo Veliki Dubovik, opkolili kuće i ubijali svakog tko nije mogao pobjeći. U kući Mehmeda Bobića ubijeno je 12 osoba i to:

  1. Mehmed Bobić 76 godina
  2. Omer Bobić 75
  3. Ibrišin Bobić 67
  4. Hasan Bobić 62
  5. Omer "Crni" Bobić 65
  6. Edhem "Homa" Bobić 41
  8. Huso Omerov Bobić 28
  7. Emin "Mali" Bobić 76
  9. Hruste Himzin Bobić 28
10. Fehim Ibrišimov Bobić 19
11. Meho Omerov Bobić 26
12. Bilal Grošić 56

Svi su se sklonili u kući Mehmeda Bobića, misleći da će se spasiti, kad niko nije kriv, a Mehmed Bobić je bio stari čovjek poznat i kod Srba i Muslimana, ali četnici to nisu poštivali, nego sve potukli krampovima i sjekirama. Kako je sve u selu uništeno ubijeni su još:

1. Međedović Omer 91 godina
2. Karić Abid 63
3. Hasanagić Hasan 35
4. Džaferović Okan 76
5. Džaferović Fatima 20  (kći nepokretna bolesna)
6. Harboš Ibro 75 t
7. Delalić Miralem 50  (bolestan)
8. Hodžić Avdo 19

Na Veliki Dubovik je bio vođa Trivo Drljača, Branko Drljača, Dušan Jelača, Branko Ćopić, Ratlco i Stojan Novaković iz Hašana, Đuro Šošić, Sladković Miloš, Duka Mojkić i drugi, svi su bili četnici. To mogu posvjedočiti Džaferović Arif živi u Pučeniku, Grošić Alija Vel. Dubovik, kome je ubijen otac Bilal, Bobić Najil Vel. Dubovik, kome je ubijen otac i brat. A poznato je kako su pobijeni u Bosanskoj Krupi nevini Bobić Sulejman, Bobić Emin, Harboš Mujo, Sudo i drugi su ubijeni. I tu je bio glavni vinovnik krvnik Branko Drljača i Branko Ćopić, Miloš Sladković, Duka Mojkić i drugi. Četnici su iz osvete posjekli 4 dunuma mladog voća i krušku pored ceste staru 360 god. koju su moji pradjedovi kalemili i nišan Hasana Bobića visok 4 m. To je djed poginulih Bobića: Mehmeda, Omera, Hasana, Edhema, Emina, Ibrišima i Omera "Crnog".

Iskaz preživjelog Rašida Bobića, iz Zagreba, od 23.jula 1991. -
Kulturno društvo Bošnjaka "Preporod", Sarajevo, neregistrirano

ZLOČINI NA PODRUČJU VIŠEGRADA - URED REIS-UL-ULEME, FEHIMA EFENDIJE SPAHE U SARAJEVU, IZVOD IZ ZAPISNIKA SA PREDSTAVNIKOM VIŠEGRADSKIH BOŠNJAKA, SARAJEVO, 3. Studeni  1941.

I z v a d a k iz zapisnika sastavljenog 3. studenog 1941. u uredu Reis-ul-uleme s jednim izaslanikom višegradskih muslimana, koji se je probio iz opsjednutog Višegrada: "Pri polasku iz Višegrada zamolili su me Višegrađani i izbjeglice, da dođem preuzvišenom Reis-ul-ulemi kao našem vjerskom poglavici i bratu rahmetli dr. Mehmeda Spahe, u kojega tamošnje pučanstvo polaže sve svoje nade, da ga spase od očite propasti, pa izvršavajući taj amanet molim preuzvišenog Reis-ul-ulemu: Da kod mjerodavnih faktora učini sve što se može, da se višegradskom pučanstvu pošalje što veća količina hrane bez ikakvog odlaganja i  da se muslimansko pučanstvo višegradskih kotara uzme u zaštitu od četničko-komunističkih napadaja. Četnici su uzeli u svoje ruke cijelu okolicu Višegrada osim sela Orahovaca. Sve dokle dođu i što živo uhvate, i to muškarce od 12 godina pa na više, na najokrutniji način ubijaju. Jednim vade grkljane, druge žive gule, trećima režu uši, nos i vade oči. Ženski svijet ubijaju, a djevojke prije toga spolno upotrijebe. Mlade žene vode sebi u logore da im poslužuju i da se s njima provode. Do sada računa se da je izginulo muslimana u kotaru Višegrada na gornji način oko 2.500 računajući u ovo i odbranu. Ima slučajeva i to dosta da i djecu kolju, pa im glave peku i svojim vođama šalju.

Sto se tiče naših vlasti u Višegradu, tamo svu vlast vrši vojna krajina tako, da civilnu vlast u kotaru vrši vojska, pa zbog toga pučanstvo nema nikakve mogućnosti da svoje nevolje izlaže. Pravo stanje muslimanskog življa u višegradskom kotaru i samom Višegradu može se saznati jedino na licu mjesta. Pošto se je pučanstvo iz, sela sleglo u Višegrad, a sam Višegrad je pasivno mjesto, tu je zavladala neopisiva glad i siromaštvo tako, da ima dosta svijeta, koji nema niti da jede, niti da se obuče, a niti da se gdje skloni. D a n a s je jedino moguće hranu pribaviti preko Mostara, Kalinovika i Foče. Izlažući ovo napominjem, da su četnici sva sela popalili , pa je potrebna brza i trajna pomoć, pošto se izbjeglice ne bi imale kuda povratiti i kad se prilike srede. Treba imati na umu da se preko Kalinovika može vršiti saobraćaj čim malo snijeg padne. Ispunjavajući svoju dužnost prema tamošnjem pučanstvu, molim Vašu Preuzvišenost, da u smislu gornjeg poduzme sve potrebne korake, kako bi se spasio bar onaj preostali dio pučanstva".

Arhiv Vojnoistorijskog Instituta u Beogradu, fond NDH, k. 179, reg. br. 53/3-3)

POKOLJ U KORAJU - IZVJEŠTAJ VELIKE ŽUPE POSAVJE, SLAVONSKI BROD, 4. DECEMBAR 1941.

NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA
Velika župa Posavje u Brodu na Savi.
Broj V.T.70/1941.
PREDMET: Napadaj četnika na
mjesto Koraj Brod na Savi, dne 4.prosinca 1941
MINISTARSTVU UNUTARNJIH POSLOVA na ličnost g. Ministra u Z A G R E B U

Na pravcu Tuzla - Bijeljina, zapovjednik oružničkog voda Bijeljina javlja brzojavno: 28.XI 1941. g. između 7-8 sati došlo je oko 100 naoružanih četnika iz Majevice, opkolili su selo Koraj u kojem je sjedište iste postaje kotar Bijeljina, prekinuli b.b. liniju i izvršili masovni napad na Koraj, ogorčena borba trajala je od 1 - 10 sati u Koraju je poginulo prema još neprovjerenim podatcima oko 70 - 100 ljudi muslimanskog življa, od oružanika poginuo je pomoćni oružnik Karanović Mustafa a zapovjednik postaje narednik Sijarčić Sulejman zarobljen s ostalih 10 oružnika uspjelo im da se povuku na postaju Čelić. U mjestu Koraj držali su stražu sami žitelji i imali su kojih 80 pušaka, no toga jutra nakon što su čitavu noć držali stražu u predmjevi, da je opasnost minula milicionari su napustili u zoru utvrđeni položaj prema Tutnjevcu i napali Koraj ušavši na to mjesto. Sve je sreća da još nije bio prekinut brzoglasni vod između Koraja i Čelića tako, da je obćinski; bilježnik Ešref Baijaktarević brzoglasno obavijestio 12 satniju koja se nalazila u Čeliću udaljenom cca 6 km. i ova je odmah pošla u pomoć ali su četnici poslali u susret svoje snage tako, daje vojska istom oko pola 11 u borbi ušla u Čelić izgubivši 4 mrtvih vojnika i 1 časnika i spriječila daljnji palež i krvoproliće. Točan broj žrtava ne može se ustanoviti pošto seje pučanstvo razstrkalo na sve strane širom prema Čeliću i Brčkom odvezavši što se u brzini moglo uzeti no moglo bi biti cca 200 najviše do 300 svih ubijenih i zaklanih.

Popaljenih kuća imade 150 a najgore je postradala čaršija gdje su se nalazile ljepše zgrade. Kako je navedeno u pokolju su svi sudjelovali te su u glavnom ubijali dječake od 15 god. žene su pljačkale, a mala djeca nosila slamu i palila kuće sve uz poklike Petru i Staljinu. U mjestu je potpisani našao na cesti još nekoliko desetaka lješina zvjerski iznakaženih a nekoliko i nagriženih od pasa koje njihovi nisu mogli niti dospjeli pokopati. Krvoločtva koja su sačinili komunističko-četnički banditi prelaze ljudsku maštu i spadaju u srednji vijek, pa ću navesti samo dio iz te grozne tragedije. Staroga hodžu koji je čekao u svojoj sobi samu smrt i nije nikuda izlazio teško ranjenog bacili su u vatru. Aliji Begiću palili su prsa vatrom koju su ložili na trgu. Jedna žena u očaju bacila je u bunar troje djece i zatim sama za njima skočila. Ona je kašnje spašena no svo troje djece se udavilo. Pred opljačkanim dućanom Miralem Zajmovića ležalo je oko petnajst lješina a potpisani je našao još četiri dok su ostale bile već ukopane. Pred upaljenom kućom Ragib Begića ležala je u jarku lješina Seifa Terzića a pod plotom Erhema Šarajlića leži lješina Mehe Kukica probodenog bajunetom kroz glavu iza uha.U glavnom su poubijani starci koji nisu mogli bježati i djeca koja se nisu mogla štititi , pa ova krvolostva najbolji su  dokaz neispravnost tvrđenja onih članova raznih povjerenstava da su grkoistočnjaci izazvani zlodjelima Ustaša i muslimana i da su radi toga bili prisiljeni bježati u šume. Ostalo je ispušteno.

Veliki Župan:
Velike župe Posavje

Arhiv Vojnoistorijskog Instituta u Beogradu, fond NDH, k. 174, reg. br 10/1-3-4)
Evidentirano

Quidquid in occulto est,in apricum proferet aetas!
Što god je bilo skriveno,vrijeme  će iznijeti na vidjelo!
max 2

Postova: 165


« Odgovor #98 : Kolovoz 14, 2013, 19:06:53 »


ZLOČINI NA PODRUČJU ROGATICE - IZVJEŠTAJ UREDA ZA IZBJEGLICE VELIKE ŽUPE VRHBOSNA, SARAJEVO, 4. PROSINCA 1941.

Dolaze nepozvani Sabrija Saračević, rođen 1924. god., iz sela Točionika, obćine Sokolović, kotar Rogatica, vjere muslimanske i Adii Saračević, rođ. 1908. god., iz istog sela, vjere muslimanske i izjavljuju slijedeće:

Naše selo zauzeto je od četnika prije od prilike dva mjeseca. Dok Rogatica nije pala u četničke ruke nisu nas četnici dirali. Od pada Rogatice počeli su četnici ubijati ljude, paliti muslimanske domove, odvoditi djevojke i mlade žene u svoje logore. Kao primjer zvjerstava koja su četnici počinili na nama poznatom stanovništvu navodimo slijedeće: U selu Podgradcu, obćine Borike natjerali su četnici u kuću Abida Šuše oko desetero čeljadi, žena i djece, zapalili kuću i sva je čeljad u njoj izgorjela. U selu Kalimanićima, obćine Sokolović zaklali su četnici jedne noći slijedeće muslimansko stanovništvo:

-   Mehu Hajdarevića, starca od 90 godina,
-   Ibrahima Smajića, starca od 85 god.,
-   Osmana Šaraj čića, stara 60 godina,
-   Zajku Husejnovića, stara 55 god.,
-   Omera Smajića, stara 50 god.,
-   Hadžiju Smajića, stara 35 god.,
-   Bećira Smajića, stara 30 god.,
-   Hajdara Hajdarevića, stara 28 god.,
-   Fehima Saračevića, stara 38 god.,
-   Avdu Smajića, Omerova, stara 10 god. i
-   Porču Hajdarevića, Hajdarova, stara 12 god.

Ovo su samo konkretni primjeri ubijanja i klanja muslimanskog stanovništva kotara Rogatičkog, a mogli bi takovih primjera navesti puno više, kao naprimjer selo Žepu, u kojem je poubijano i poklano preko 300 muslimanskog stanovništva.

Četnici oduzimaju svu hranu, stoku, odjeću, obuću i posteljinu od muslimanskog stanovništva i sve to odvode u svoje domove. Preostalo muslimansko stanovništvo, koje se još nalazi u kotaru Rogatičkom očekuje svakog dana istu sudbinu i ako se u najkraćem vremenu ne oslobodi, bit će potpuno uništeno. Mi smo pobjegli iz našeg sela u srijedu 26. studenog 1941. god. Sa još četvoricom drugova i išli smo krijući se i putujući gotovo samo po noću kroz šume rogatičke, vlaseničkog i sarajevskog kotara i stigli smo u utorak na večer 2. prosinca 1941. god. u Sarajevo. Na putu smo susretali četnike, te smo se od jednih varkom, a od drugih bjegom spasavall. Našu četvoricu drugova izgubili smo na putu kod sela Miletine, kotara sarajevskog, te mislimo da su pohvatane od četnika.

Sarajevo, 4. prosinca 1941.
Prednje nam je pročitano. Saračević Sabrija, s.r.
Saračević Adii, s.r.
Saslušao:
(Potpis nečitak)
NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA
Ured za izbjeglice Velike župe Vrhbosna
S A R A J E VO
Broj: 399
4.XII 1941.

ZLOČINI DRAGE MITROVIĆA NA BORIKAMA -PISMO ČETNIČKOG KOMANDIRA JOVICE, 18 prosinac  1941.

Milane, vi ste ostali predsednik opštine. Nije samo da budete predsednik, nego i da pazite na sve redove u svojoj opštini. A veliki su redovi nevaljalih poslova. Jer po ovijem selima turskijem raspuštena je četa Drage Mitrovića i pravi velika nasilja, koje uopšte ne valja onako raditi, jer inače vi dobro znate, kako stoji ovo sadašnje stanje. Jer mi još ne znamo kako može biti. Dobro vi znate, da mi nijesmo još ni jednog opasnog Turčina ufatili, već su ostale samo žene i sitna djeca, pa nije dovoljno da mi to tako gnjavimo i progonimo, jer ćemo inače pogrešiti kod samoga Boga. Kada pogorimo sve turske kuće i gnjavimo ono sirotinje, mogli bi Turci tako i nama da nanesu veliku štetu, pošto su svi Turci opasni sada u stijenama. Pa kada mi njihovo sve uništimo, mogli bi i oni da nama nanesu štetu. Nego kada budemo mi njih pobedili, onda ćemo mi krojiti zakone kako mi hoćemo. Molim te, Milane, reci Dragi neka u buduće više ovako ne radi za ovo vreme, da se više ovako ne gnjave, ili neka ih jedanput veštački pobiju.
Evidentirano

Quidquid in occulto est,in apricum proferet aetas!
Što god je bilo skriveno,vrijeme  će iznijeti na vidjelo!
max 2

Postova: 165


« Odgovor #99 : Kolovoz 14, 2013, 21:07:05 »


U jugoslavenskoj, a djelomčno i hrvatskoj historiografiji (ako postoji) djelovanje komunista i komunističkih “ćelija” cjelovito je i dobro obrađeno, dijelom i djelovanje ustaša, o kojima se uglavnom pisalo i to je bilo ustaljeno mišljenje i ideološki okvir, da je Poglavnik otišao u fašisticku Italiju i osnovao ustaški pokret, nako toga se vratio sa uštama proglaso NDH i počeo progon i ubijanje pravoslavnih Srba i Cigana.

Međutim, o djelovanju četnika i četničke organizacije, kao organa i produžene ruke velikosrpske ideje i politike posebice u Kraljevini SHS, kasnije nazvanoj Kraljevina Jugoslavija nema ni traga,iako je to sve dokumentirano.

Djelovanje četnika, bitno je utjecalo na nezadovoljstvo Hrvata i njihovo raspoloženje prema Kraljevini Jugoslaviji i Srbima (hrvatskim) kao polugi i eksponentu režima.

Četnici su pod pokroviteljstvom režima osnivali svoje organizacije duboko u hrvatskom etničkom prostoru, u Bjelovaru kao dijelu Osječke oblasti, Oblasni odbor Udruženja srpskih četnika “Petar Mrkonjić za Kralja i Otadžbinu” iz Osijeka osnovao je 1925. kotarski odbor tog udruženja.

Za predsjednika bjelovarskoga kotarskoga četničkog odbora bio je izabran učitelj Miličević, a za potpredsjednika Petar Jagić.
Glas srpskih četnika (Osijek), br. 12, 1. VII. 1925.

Inače na  popisu stanovništva 1931. bjelovarski kotar s gradom Bjelovarom imao je 73.664 stanovnika. Prema nacionalnoj strukturi bilo je 51.598 Hrvata, 14.801 Srba, 3.267 Mađara, 2.517 Čeha i Slovaka, 705 Nijemaca i 773 ostalih, većinom Židova. Grad Bjelovar tada je imao 10.252 stanovnika, od čega 6519 Hrvata, 1954 Srba, 209 Mađara, 693 Čeha i Slovaka, 152 Nijemca, 360 Židova i 365 ostalih. Pravoslavni su bili u notornoj manjini.

Nakon što je 1925. postignut dogovor radikala i HSS-a o suradnji, četnički odbor u Bjelovaru obustavio je rad.  Četničko udruženje od 1927. tj. nakon prelaska HSS-a u oporbu, nije u Bjelovaru bilo obnovljeno,ali  njegovi bivši članovi i dalje su djelovali. Nakon proglašenja kraljeve diktature 1929. dolazi i u Bjelovaru do novih oblika organiziranja četnika i njihovih organizacija.

5. veljače 1933. uz odobrenje vlasti osnovan bjelovarski odbor Udruženja četnika za slobodu i čast otadžbine, koji je imao članove i po mjestima bjelovarskog kotara.U ovom odboru je 1934. bilo oko 400 članova, a 1935. oko 500 članova. Prvi njegov predsjednik bio je inženjer Mile Dereta, od 1934. odvjetnik Luka Šoški, a od 1935. profesor Blažo Aleksić. Šoški je bio i predsjednik bjelovarskoga mjesnog odbora Narodne obrane, koja je djelovala na temeljima sličnim četničkim udruženjima. Četničko udruženje organiziralo je razne “patriotske” aktivnosti.

Četnici su 1935. na rođendan kralja Petra II. u suradnji s vojskom priredili bakljadu i u povorci od oko 300 ljudi prodefilirali kroz Bjelovar, što su ostali građani, ponajprije iz redova HSS-a, smatrali “izazivanjem”. No, četnici su izazvali i incidente. Tako je 15. rujna 1935. tijekom crkvenog proštenja u selu Kakincu, devet kilometara od Bjelovara, skupina od 30 do 40 četnika izazivačkim držanjem i pucanjem iz pištolja izazvala nerede.

Nakon toga je jedan mještanin pokušao jednom četniku otrgnuti značku s likom kralja Aleksandra, a četnici su u pomoć pozvali žandare, kojima su izjavili da su seljaci klicali: “Dolje kralj, dolje Jugoslavija, živjela samostalna Hrvatska”. Žandari su se sukobili sa seljacima i teže ranili dvojicu, koji su ubrzo od zadobivenih rana umrli. Radi ubojstva ove dvojice  Hrvata zavladalo je ogorčenje hrvatskog stanovništva protiv bjelovarskih četnika. Četnici su nastojali sa sebe skinuti svaku odgovornost, prebacujući krivicu na pristalice HSS-a. Ministar unutarnjih poslova je tim povodom uputio jednog inspektora koji je proveo istragu, kojom je dokazana odgovornost bjelovarskih četnika za incident. Prema izvješću inspektora četničko udruženje ima oko 500 članova iz grada i bjelovarskog kotara, a većina članova su seljaci.

Četnici “prije izazivlju incidente i siju neslogu i mržnju među građanstvom nego li što doprinose stišavanju strasti i normaliziranju prilika”, radi čega je predloženo njegovo raspuštanje. Ministar je to prihvatio i naredio banu Savske banovine da to provede, što je i učinjeno 8. listopada 1935., a nakon nekoliko žalbi i potvrđeno 12. studenoga. Time je četničko udruženje u Bjelovaru službeno raspušteno i zabranjen mu je rad. I uz tu zabranu četnici u Bjelovaru nastavljaju s radom, iako ne javno. U rujnu 1937. Glavni odbor Udruženja četnika u Beogradu osniva mjesni četnički odbor u Bjelovaru, ali su vlasti Savske banovine ponovno zabranile njegov rad. Ipak  bez obzira na to, bjelovarski četnici  su nastavili svoje neslužbeno djelovanje sve do 1941.

Prilikom Zrinsko-Frankopanske proslave u travnju 1935. izbili u Bjelovaru prosvjedi na što je žandarmerija, uglavnom sastavljena od Srba, (hrvatsko srpski odnosi bili su najbolniji u vjerski mješanim sredinama, jer su pravoslavni mahom bili privilegirani, dakle oslonac režima) s kundacima nasrnula na prosvjednike, a više sudionika uhitila i kaznila zatvorom i novčanom kaznom.

Prije rata žandari su u Bjelovaru zbog pjevanja hrvatskih pjesama ubili dvojicu Hrvata koji su služili vojni rok i bili na dopustu, što je izazvalo ogorčenje Bjelovarčana, koji su im na gradskom groblju podignuli spomenik. U isto  vrijeme u Bjelovaru je boravio pukovnik Milorad Brkić koji je više puta organizirao skupine vojnika, a koji su, u dogovoru s žan-darmerijom, proganjali bjelovarske Hrvate. Jednom prigodom skupina vojnika i žandara upala u dvoranu u kojoj su okupljeni pjevali hrvatske narodne pjesme i napala okupljene, te je više osoba povrijeđeno. Nakon toga došlo je do okupljanja oko 2000 građana koji su krenuli na Vojnovićev plato kličući: “Živila slobodna i nezavisna hrvatska država! Dolje pljačkaši Srbi!” Pukovnik Brkić uzbunio je vojsku koja je rastjerala prosvjednike.
Evidentirano

Quidquid in occulto est,in apricum proferet aetas!
Što god je bilo skriveno,vrijeme  će iznijeti na vidjelo!
max 2

Postova: 165


« Odgovor #100 : Kolovoz 15, 2013, 14:18:44 »


Kad je Đorđe (Karđorđe) Srbijom zavlado
i Srbiju krstom zakrstio
i svojijem krilom zakrilio
vako Đorđe Drini govorio:
Drino vodo plemenita međo
izmeđ Bosne i izmeđ Srbije,
naskoro će i to vrijeme doći,
da ću i tebeka preći.

Pravoslavlje, Novine srpske patrijaršije, 01. listopad 2009

Odnos četnika, velikosrpske ideologije i Srpske pravoslavne crkve prema muslimanima dade se pratiti kroz jedan kontinuitet, pojavom svesrpskog pokreta nakon srpskih ustanaka, velikosrpska ideja ne nastoji se samo proširiti teritorijalno nego nastoji istrebiti sve nesrpske i nepravoslavne elemente sa zamišljenog teritorija buduće srpske države.

Turci-muslimani su osim što su bili druge vjere, dakle inovjerci, predstavljali vladajuću kastu, socijalnu i ekonomsku, a velikosrpska ideja ide za tim da tog klasnog neprijatelja, vlastodršca i inovjerca na najokrutniji način zatre i uništi mu svaki trag postojanja.

Kontinuitet tog odnosa i politike izrazio se i u zadnjem ratu u BIH, taj odnos velikosrpske ideologije i Srpske pravoslavne crkve prema muslimanima stvorio je Republikeu Srpsku, u stvarnosti ta mržnja, vjerska netrpeljivost i genocidni odnos prema okolini, katolicima i muslimanima, potpirivana od velikosrpskih ideologa i SPC temelji su Republike Srpske.

PISMO MILOŠA JOVANOVIĆA, KOMANDANTA OZRENSKOG ČETNIČKOG KORPUSA,
13. VELJAČE 1943.

Možda tebi i tvojim borcima izgledaju ovi ciljevi veliki i neizvedivi: Setite se velike borbe za oslobođenje pod vodstvom velikog Karađorđa, Srbija je bila puna Turaka (Muslimana). U Beogradu i ostalim srpskim varošima stršile su muslimanske munare, a pored džamija su Turci vršili svoja smrdljiva pranja, kao i sada u srpskoj Bosni i Hercegovini. Na stotine hiljada Muslimana bilo je tada preplavilo našu otadžbinu. A prođite danas kroz Srbiju. Nećete nigdje naći niti jednog Turčina (Muslimana), nećete naći čak ni njihovog groba (mezara), ni jednog šiljka (nišana), jer svesni srpski narod još davno je zbrisao sa lica zemlje žive vekovne neprijatelje srpskog naroda, a isto tako dosledno i potpuno uništio je i posljednji trag mrskog Turčina, te je ostao čist i sposoban za velika dela balkanskog i svetskog rata za oslobođenje svih srpskih zemalja.

To je najbolji dokaz i najbolje jemstvo da ćemo uspeti i u ovoj današnjoj svetskoj borbi i da ćemo isrebiti sve Turke iz ovih naših krajeva.

Nijedan Musliman neće moći među nama ostati. One, koji su se ogrešili o naš narod, kao i one čaršijske politikante, koji su menjali sve političke boje i godinama sisali krv našeg srpskog sveta iz Bosne i Hercegovine, dodvoravajući se našim slepim i pokvarenim beogradskim političarima uništit ćemo bez milosti. Seljake i ostali sitni svet preselićemo u Tursku. Naša vlada u Londonu posredovanjem Engleske savezničke i prijateljske vlade nastoji da postigne u tom smislu pristanak Turske vlade, pa je o tom Čerčil govorio u Adani s Inenijem.

Sve katolike koji su se ogrešili o naš narod u njegovim tragičnim danima, kao i sve intelektualce i sve ekonomski jače, nemilosrdno ćemo uništiti. Seljački svet, i isto tako sitni radni svet poštediti i od njih ćemo napraviti prave Srbe, koje ćemo milom ili silom prevesti na pravoslavlje.

GOVOR MILANA ŠANTIĆA NA ČETNIČKOM ZBORU U TREBINJU, SRPANJ 1942.

Mi smo dans slobodni sa oružjem u našim brdima. Niko nas ne može kontrolisati. Mi se sastajemo sa našima u Crnoj Gori i Bosni, te se zajednički dogovaramo i stvaramo planove. Mi šaljemo naše ljude i u Beograd, pa čak i do Draže. Moramo biti spremni kada dođe naš čas. Srpske zemlje moraju biti očišćene od katolika i muslimana. U njima će živeti samo Srbi. Čišćenje će se provesti temeljito. Sve ćemo ih potisnuti i uništiti bez izuzetka i bez sažaljenja. To će biti polazna tačka oslobođenja. To treba da se vrši brzo i u jednom revolucionarnom zanosu.

Naš svijet se je strašno ostrvio i trebate biti načisto da nema te sile, koja može naše trupe da zadrži prilikom nekih borbi sa muslimanima, da poštedi i djete u kolijevci. Tako pre tri dana u Drežnici, gdje su gatačke trupe kantonirale pre pokreta na Prozor, poklali su nedužnih muslimana stotine .

Dobrosav Jevđević
Evidentirano

Quidquid in occulto est,in apricum proferet aetas!
Što god je bilo skriveno,vrijeme  će iznijeti na vidjelo!
max 2

Postova: 165


« Odgovor #101 : Kolovoz 22, 2013, 19:24:43 »


Godine 1917. potpisana je tzv. Krfska deklaracija, dokument između Srbije i Jugoslavenskoga odbora, raspravljalo se o ujedinjenju i budućem uređenju zajedničke države, među spornim pitanjima našli su se naziv nove države i ravnopravnost muslimanske vjere. Po svjedočenju hrvatskoga kipara Ivana Meštrovića člana Jugoslavenskoga odbora među sudionicima je došlo do zaprepaštenja kada je srpski ministar Stojan Protić iznio svoje stajalište s obzirom na muslimansko pitanje u novoj državi.


“Kada pređe naša vojska Drinu dat će Turcima dvadeset i četiri sata, pa makar i četrdeset i osam, vremena, da se vrate na pradjedovsku vjeru, a što ne bi htjelo, to posjeći kao što smo u svoje vrijeme uradili u Srbiji.”
Evidentirano

Quidquid in occulto est,in apricum proferet aetas!
Što god je bilo skriveno,vrijeme  će iznijeti na vidjelo!
Marica
Administrator
*
Postova: 6980



« Odgovor #102 : Kolovoz 08, 2014, 12:23:09 »


Odmetnici razočarani Dražom Mihajlovićem

Mihajlović ima svaki dan sve manje pristaša. - Malobrojni pristaše, koji su preostali bit će podpuno uništeni

(PK) Iz Londona i Moskve bio ie svojedobno potaknut onaj beogradski puč, a poslijedica toga je bila munjevita navala njemačke vojske i razsulo Jugoslavije. Iz Londona i Moskve i danas promiču rat odmetničkih banda nedajućt se, da će moći podržavati nerede u jugoistočnom prostoru Europe bez obzira na to što bi pučanstvo zapadalo iz dana u dan u sve veću biedu. Kod provedbe ovih zločinačkih osnova služi kao najprikladnije oruđe Britanaca i boljševika Draža Mihajlović, koji pokušava najnesavjestnijim metodama uznemirivati narod u Hrvatskoj i Srbiji. Posve je prirodno da su se na njegov poziv odazvali brojni zločinci, koji već po svojoj prirodi spadaju u sredinu vođe zločinačkih banda. Tu i tamo priključili su se i lakoumni idealisti, koji su nasjeli prozirnim lažima Draže Mihajlovića. Već za kratko vrieme spoznali su međutim takovi ljudi pravu istinu, uvjerivši se i sami, da o tobožnjim idealističkim nacionalnim ciljevima ne može biti ni govora. Zadaća ovih banda sastoji se isključivo u tome, da se bore sa zločinačke osnove svojih vođa koji su plaćeni stranim novcem. Izjave brojnih uhićenika i prebjega konačno su narodu otvorile oči, tako da su se najširi slojevi moglu uvjeriti o stvarnim ciljevima i prilikama među pristašama Draže Mihajlovića. Vrlo je značajna izjava nekog bivšeg jugoslavenskog nadporučnika, koji je kao vođa jedne Mihajlovićeve zločinačke skupine uhićen. Taj nadporučnik priključio se Mihajloviću iz idealnih pobuda. Duboko razočaran napisao je nakon što ie uhićen: "Naši častnici nisu bili borbeni, nego su pokušavali uviek isbieći borbu, jer su im misli bile upravljene samo na udoban život i na materijalnu sigurnost, pozivajući se kod toga na neku tobožnju družtvovnu pravednost".

Nadporučnik je za svoie tvrdnje naveo jedan primier. Radi se o jednoj kovačnici oružja oko koje su se počeli pravili prljavi poslovi. Vođe Radković i Tribođanin su obećali, da bi mogli uredili i čitavu tvonvcu oružja, kad bi imali novaca. Uhićeni nadporučnik kaže, da su on i njegovi drugovi bili uzhićeni tim priedlogom i svatko je od njih dao sve što je imao. Nakon kratkog vremena doznali su svi oni koji su davali svoj novac, da su spomenuti taj novac pronevjerili, a da nisu pribavili spomenulo oružje. Oni su se izgovarali, da su novcem kupili sirovine, koje su mediutim Niemci zaplienili. Dakako, da im to nitko nije vjerovao.

Pošto je nadporučnik naglasio podpunu ovisnost Mihajlovića od Londona i Moskve izjavio je na koncu izjave, koju je dao iz vlastite pobude, i ovo: "Posljednje zapoviedi Draže Mihajlovića nisu razočarale samo mene tako da sam postao podpuno zdvojan, nego i čitav niz njegovih najužih suradnika, koji su samo čekali na prvu zgodu, da se razkrste s organizacijom Draže Mihajlovića".

Ratni izvjestitelj Rolf Hilling
Bilogora, 13. 2. 1943
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: 1 ... 5 6 [7]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.19. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!