Četnici; udruženja - program - zločini

[max 2]

Velikosrpske i pročetničke skupine potpomagala je talijanska okupacijska vojska, i one su se integrirale u njihovu službu u zajedničkoj borbi protiv antifašističkog pokreta. Taj čin opravdavali su očuvanjem "biološke supstance srpstva", ugrožene s jedne strane od represivnih organa NDH, a s druge strane od antifašističkog pokreta.

 Povezanost četničkog pokreta s talijanskim okupatorom, koji je četnike opskrbljivao ratnim potrebštinama, ubrzala je rast četničkih vojnih snaga u Hrvatskoj. To ujedno i nije bila zapreka istodobnom povezivanju četnika u Hrvatskoj (1942.) s četničkom maticom pokreta, koju je predvodio D. Mihailović. Prve veće četničke jedinice formirat će se u listopadu 1941. u Kninskoj krajini (četnički pukovi "Petar Mrkonjić" i "Onisim Popović", te četnički odred na području Bukovice). Sve te četničke jedinice osnovane su na teritoriju NDH, ali je ta područja od početka rujna 1941. reokupirala talijanska vojska (tzv. druga talijanska okupacijska zona). U Lici prvi četnički puk imenom "Kralj Petar П" formiran je u selu Doljani (južna Lika) 19. studenog 1941., a drugi pod imenom "Vožd Karađorđe" u Dujićima 5. svibnja 1942. Iako ove četničke jedinice nisu bile formacijski popunjene odgovarajućim ljudstvom, te su još uvijek imale uži teritorijalni karakter.

Cetničke jedinice tijekom travnja 1942. Objedinjene su  u sklopu novoosnovane Četničke Dinarske divizije. Sve te vojne četničke postrojbe bit će uskoro stavljene pod neposrednu komandu Štaba zapadnobosanskih,ličkodalmatinskih i hercegovačkih vojno-četničkih odreda. Iz izvješća toga Štaba od 16. srpnja 1942. moguće je dobiti i prvu cjelovitu sliku o tadašnjoj vojnoj snazi četničkog pokreta u Hrvatskoj. U dva četnička puka i jednom odredu u Kninskoj krajini bilo je ukupno 1.500 naoružanih četnika, a u Lici u jednom puku i jednom odredu, te u više manjih skupina oko 2.000 naoružanih četnika.

U cilju ojačanja poljuljanih četničkih pozicija u Hrvatskoj krajem 1942. (prorijeđene četničke snage u borbama s antifašističkim pokretom) prebačeno je na područje Kninske krajine i južne Like oko 3.200 četnika iz istočne Hercegovine i Bosne. Ta četnička pojačanja ostala su na ovim područjima sve do ožujka 1943., izvršivši niz zločina i općenito nad hrvatskim stanovništvom, i nad pripadnicima antifašističkog pokreta, bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost.

Kada je talijanska vojska tijekom svibnja 1943. pod pritiskom partizanskih jedinica otpočela napuštati Liku, s talijanskom vojskom povlači se i većina četničkih postrojbi. One iz južne Like povlače se u Kninsku krajinu, a iz zapadne Like u Hrvatsko primorje. Četnička komanda bila je uspostavljena u Selcu, a jedinice raspršene u više primorskih mjesta. Prema platnim spiskovima tih četnika, a plaće su dobivali od talijanske Komande Petog armijskog korpusa, krajem kolovoza 1943. u Hrvatskom primorju bilo je stacionirano oko 300 četnika s područja zapadne Like, od kojih su mnogi bili s obiteljima.15 U vrijeme kapitulacije Italije ti četnici prebacit će se na otok Lošinj i tu biti desetkovani u borbama s dijelovima jedinica 13. primorsko-goranske divizije potkraj rujna 1943.

Četnički pokret u Lici ponovno je oživio znatne djelatnosti potkraj 1943., a napose 1944. Stupio je u suradničke odnose s njemačkim okupacijskim snagama, koje su ga zbrinjavale u oružju i živežnim namirnicama, te je zajedno s njemačkim postrojbama sudjelovao u borbi s partizanskim snagama. Organizacijski je i dalje potpadao pod Dinarsku četničku oblast, a na području Like u prvoj polovici 1944. djelovala su dva četnička korpusa. Prvi lički četnički korpus obuhvaćao je područje kotareva Gračac, Donji Lapac i Udbina, a Drugi lički korpus preostali dio Like. U sastavu ta dva lička Četnička korpusa bilo je oko 3.200 naoružanih četnika, a u preostalim dijelovima Hrvatske tada je još bilo oko 4.500 četnika

Kada su početkom 1944. njemačke postrojbe napustile dijelove središnje Like, četnici su se s njemačkom vojskom otuda povukli , jer nisu željeli surađivati samo s vojskom NDH, a bez nazočnosti njemačkih postrojbi. U središnjoj i zapadnoj Lici četničke pozicije ponovno su ojačane sredinom 1944., s povratkom njemačke vojske.

Tu su Nijemci obrazovali Komandu Dobrovoljačkih odreda u Brlogu, a taj naziv za četnike uzet je iz propagandnih razloga. Četničke skupine u ovom dijelu Like još su se nazivale Jugoslavenski dobrovoljački odredi, Hrvatska borbena zajednica ili pak samo pravoslavne skupine. Tako su samo u rujnu 1944. Nijemci u Gackoj dolini naoružali oko 700 četnika.17 Krajem prosinca 1944. glavnina četničkih snaga iz Like povukla se s Dinarskom četničkom divizijom na riječko-opatijsko i slovensko područje, očekujući tu daljnji razvoj političkih i vojnih događaja.

Samo manji dio ličkih četnika ostao je u Lici odmetnuvši se u šume, te će se jedan dio kasnije predati organima vlasti, a preostali dio bit će uništen u razdoblju neposredno nakon rata. Ovdje treba još naglastiti da su četnici u Lici tijekom drugoga svjetskog rata u onim mjestima koja su imali pod svojim vojnim nadzorom organizirati četničku civilnu vlast, razne četničke organizacije od mladeži i žena, te formirali prijeke vojne sudove.

Iz prethodnog kratkog i općenitog teksta vidljivo je da su četnički teror i zločini bili planirani i sastavni dio njihovih vojnih i političkih ciljeva. Dakle, nije se radilo o samovolji pojedinaca i pojedinih četničkih skupina, već o takvoj ideologiji koja se za ostvarivanje svojih ciljeva služila svim metodama i oblicima terora i zločina.

To su primjenjivali prema hrvatskom narodu u cjelini, a zatim prema svim svojim protivnicima u građanskom ratu, bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost. Suština četničke zločinačke djelatnosti ne proizlazi iz "tisućugodišnjeg antagonizma pravoslavlja i katolicizma", kako to misli Jozo Tomasevich, 18 niti u teroru i kontrateroru (teza da su četnički zločini nad Hrvatima bili osveta za ustaške zločine nad Srbima), već iz činjenice da se  taj pokret uvijek zalagao za uspostavu velike Srbije i za etnički čistu srpsku državu.

Uspostava planirane velike Srbije i na račun povijesnih i nacionalnih teritorija hrvatskoga naroda bio je osnovni uzrok četničkom teroru i zločinima. Četnički teror i zločini u Lici ovisili su o nizu čimbenika, a prije svega o njihovoj vojnoj moći i moći drugih vojnih tabora na pojedinim područjima. Ti zločini bili su usmjereni, gledajući globalno, protiv tri skupine, hrvatskog naroda u cjelini, prema srpskom narodu u antifašističkoj borbi i općenito prema partizanskom pokretu i njegovim suradnicima, bez obzira na nacionalnu pripadnost njegovih sudionika. Suodgovornost za četnički teror i zločine snose i okupacijske snage, a prije svega talijanske i njemačke.

Te snage nisu samo pomagale četnički pokret u Lici s oružjem, streljivom i živežnim namirnicama i plaćama, već su pod njihovim okriljem izvršeni i mnogi zločini. U vršenju terora i zločina sudjelovale su sve četničke jedinice u Lici, a unutar njih poglavito one kojima je to bio specijalni zadatak (crne trojke, petine, desetine, leteći odredi i si.). Teror i zločini vršeni su na terenu i unutar raznih osnovanih četničkih institucija (zloglasni četnički zatvor u Gračacu i slanje uhićenika u centralni četnički zatvor i mučilište u Kosovu kod Knina).

[max 2]

Četnički pokret razvio je sve metode psihičkog pritiska na svoje protivnike (stalne prijetnje pokoljem Hrvata, sotoniziranje hrvatskog naroda, omalovažavanje njegove duhovne i kulturne baštine). Sve je to imalo za cilj da se milom ili silom stalno potiče iseljavanje hrvatskog stanovništva s onih područja Like kojima su kraće ili duže vrijeme gospodarili četnici. Nadalje, prema svojim protivnicima primijenili su najrazličitije metode fizičkog nasilja, batinanje (drvenom batinom, specijalnim žilama, čeličnim lancima, mokrom užadi), gaženje žrtve nogama, otkidanje pojedinih dijelova tijela (nokti, uši, prsti, ruke, noge), probadanje tijela nožem, kamenovanje, urezivanje četničkih znakova na čelo i si. Postojale su i druge metode kažnjavanja, kao npr. šišanje kose djevojkama, kažnjavanje prisilnim radom, kaznom na "leb i sol" (uglavnom se odnosilo na zatvorenike), mučenjem glađu i žeđu.

U fizičkom uništenju ljudi četnici su primjenjivali i najzvjerskije metode: likvidiranje klanjem, strijeljanjem, vješanjem, odsijecanjem glave, paljenjem, kamenovanjem, bacanjem u kraške jame, maljem, ili su pak dotle mučili pojedinu osobu dok nije izdahnula. Mnoge su osobe bile umorene kombinacijom različitih metoda. Također su se nemilosrdno odnosili prema imovini svojih protivnika, paleći pojedine kuće i naselja, te pljačkajući svu pokretnu imovinu.

Izvršenje pojedinih zločina četnici u Lici nastojali su pokriti sudskim presudama. Međutim, ovdje je riječ samo o formalno-prav noj instituciji, a izricanje i izvršenje kazne prepušteno je samovolji pojedinaca ili manjih četničkih skupina. Naime, pri štabovima viših četničkih jedinica (korpusi, pukovi, brigade) osnovani su četnički vojni sudovi i četnički prijeki sudovi, koji su izricali drastične kazne (strijeljanje, vješanje), a poglavito prema pripadnicima antifašističke borbe.

Prije nego se  upozori na do sada istražene zbirne podatke o zločinima četničkog pokreta u Lici u tijeku drugoga svjetskoga rata, potrebno je istaknuti neke pojedinačne i grupne primjere, koji dokazuju metode njihova zločina. Pročetničke aktivnosti u Lici protiv Hrvata civilnog stanovništva otpočele su tijekom srpnja 1941. Poglavito u onim naseljima južne Like gdje je hrvatsko stanovništvo bilo u manjini u odnosu na srpsko stanovništvo, i u izoliranim naseljima. Prema popisu stanovništva od 31. ožujka 1931. u Lici je bilo 154.610 stanovnika, a od toga bilo je pravoslavnog stanovništva 93.234 osobe (ovaj popis nije iskazivao stanovništvo prema nacionalnoj pripadnosti), a preostalo je bilo katoličko, tj. hrvatsko (zanemariv je broj pripadnika drugih vjera) Srpsko stanovništvo bilo je većinsko u kotarevima Donji Lapac, Gračac, Korenica i Udbina, a hrvatsko u kotarevima Brinje, Gospić i Otočac.

Nakon raspada Kraljevine Jugoslavije i još u tijeku travanjskog rata 1941. i proglašenje Države  Hrvatske (potkraj travnja 1941. službeno će se nazivati Nezavisna Država Hrvatska), ustaške vlasti uspostavit će tijekom travnja i svibnja svoju vlast u Lici, iako je ona bila usporena u nekim mjestima zbog nazočnosti talijanskih okupacijskih snaga. U pojedinim većim mjestima bile su uspostavljene oružničke postaje, ponegdje ojačane s pojedinim ustašama. Veća ustaško-domobranska posada nalazila se u to vrijeme jedino u Gospiću.

Iz izvješća raznih institucija vlasti NDH u kojima se govorilo i o stanju u Lici, vidljivo je da do kraja lipnja 1941., izuzev nekoliko manjih incidenata, i nije bilo otpora srpskog stanovništva vlasti NDH,20 i unatoč tome, što su već do tada ustaške vlasti u Lici uhitile pojedine viđenije wSrbe i odvele ih u zatvor ili likvidirale pod optužbom četnikovanja u međuratnom razdoblju i njihova rada protiv interesa hrvatskog naroda. Ubrzanje procesa pružanja oružanog otpora vojnim i civilnim institucijama vlasti u Lici uslijedilo je tijekom srpnja 1941., dakle u vrijeme niza ustaških masovnih pokolja nad civilnim srpskim stanovništvom.

Tu činjenicu konstatirale su i pojedine instance vlasti NDH, nakon što je došlo u južnoj Lici 27. i 28. srpnja 1941. do masovnog ustanka. Tako u svom izvješću  Zapovjedništvo 1. hrvatske oružničke pukovnije o akcijama ustanika u južnoj Lici za razdoblje od 27 srpnja do 4. kolovoza 1941. ističe da je zapažen mali broj ustanika (naziva ih četnicima) koji sudjeluju u pojedinim vojnim akcijama, a mnogo veći broj seljaka, koji sa svojim obiteljima sudjeluju u akciji. Tu se ocjenjuje da je to reakcija na "Čišćenja" koja su poduzimale formacije. A pod "čišćenjem" se razumijevalo "ubijanje i klanje Srba bez obzira na spol i dob, kao i uništenje njihove pokretne imovine."

Prema tome, organiziranju oružanog otpora protiv vlasti NDH i općenito ustaške države u Lici pristupili su različiti politički čimbenici, od komunista do pročetničkih elemenata, što će se poglavito manifestirati ujesen 1941., pri raslojavanju ustaničkog pokreta na partizanski i četnički dio.

Toj konstataciji trebalo bi dodati još jednu bitnu činjenicu. To su napisane karakteristike oficira i podoficira Četničke dinarske divizije od 1. studenog 1944. za ukupno 348 osoba. Od toga s područja Like je bilo 160 oficira i podoficira. Za 10 osoba naznačeno je da su u Četničkom pokretu od pada Jugoslavije, za dva od lipnja 1941., za tri od 20. 7. 1941., za 38 od 25. 7.1941., a za 52 od 27. 7.1941.22 To znači da su unutar ustaničkog (gerilskog) pokreta, posebno u južnoj Lici, djelovali pojedinci ili grupice s pozicija četničkog pokreta, što se ogledalo i u odnosu prema onom dijelu hrvatskog stanovništva (civilno stanovništvo) koje ni na koji način nije participiralo u ustaškom pokretu. Poistovjećujući sve Hrvate s ustašama, ti četnički elementi izvršili su već u ljeto 1941. niz zločina nad pojedinim Hrvatima ili pak cijelim hrvatskim obiteljima.

Također su sudjelovali u etničkom Čišćenju hrvatskog stanovništva i pljačkali njegovu imovinu. Ovdje ću radi ilustracije navesti nekoliko primjera skupnih ubojstava Hrvata koja su počinili pročetnički elementi. Krajem srpnja 1941. četnici su u Brotinji ubili 15 osoba iz četiri obitelji I vezica, a od toga 11 osoba ženskog spola. Tijekom kolovoza iste godine četnici su ubili kod Otrića iz obitelji Ivankovića 11 osoba (od toga osmero djece),24 u Krcam cijelu obitelj Mi jata Anića od šest članova, u Koknni obitelj Dragičević od 5 članova. Pojedinačne i skupne zločine nad Hrvatima četnici su vršili u Lici tijekom svih godina drugoga svjetskog rata.

Teror pročetničkih elemenata u ustaničkom pokretu u Lici nad hrvatskim stanovništvom, a poglavito u južnoj Lici, prisilio ih je na iseljavanje. Tako se 31. srpnja 1941. iseljava sve stanovništvo (oko 2.000 osoba) iz hrvatskog sela Boričevac (kod Donjeg Lapca) u Kulen Vakuf i zatim dalje preko Bihaća u sjevernu Hrvatsku. Njihova pokretna imovina opljačkana je, a selo spaljeno.

Stanje u južnoj Lici krajem srpnja i početkom kolovoza bilo je takvo da "sliči ustanku u pravom smislu riječi", kako je to 2. kolovoza 1941. izvješćivala Kotarska oblast u Udbini Veliku župu Gacke i Like u Gospiću.28 Ustaško-domobranske jedinice, upućene u Liku da skrše ustanički pokret, bile su razbijene u razdoblju od 17. do 20. kolovoza 1941 ,29 te je to prisililo talijanske okupacijske snage da početkom rujna 1941. reokupiraju područje svoje druge interesne zone (toj zoni pripadalo je cijelo područje Like), te da na taj način pokušaju pacificirati to područje od ustaničkih aktivnosti.

Talijanski je okupator za svoje interese nastojao pridobiti pročetničke snage unutar ustaničkog pokreta, pridobiti ih za vojnu suradnju i usmjeriti ih protiv partizanskih snaga, a blagonaklono su promatrale i četničke zločine nad hrvatskim stanovništvom. U kasnu jesen 1941. talijanski okupator potiče pojedine četničke grupe unutar partizanskih jedinica da izvrše u njima puč te da ih prevedu u četničke jedinice i suradničke odnose s Talijanima. Prvi takav četnički puč izveden je u 3. bataljonu NOP odreda "Velebit" na području Metka 20/21. studenog 1941. Četnički pučisti ubijaju komandanta Petra Vuksana Pekisu, te partijskog radnika iz Zagreba Hrvata Vladu Cerinu.

Nadalje, četnici unutar Brloškog partizanskog odreda 18. prosinca 1941. pobili su partizane Hrvate, učitelja Romana Marinkovića, njegova brata Ivana i Dragana Petrovića.31 Međutim, četnički puč izvršen u Bruvnu u bataljonu "Gavrilo Princip" 12. travnja 1942. nije uspješno izveden, iako su četnici ubili Biću Kesića, komandanta bataljona, odsjekli mu glavu i odnijeli u Gračac talijanskom okupatoru, za što su dobili 100.000 lira.

Četnički zločini u Lici posebno su bili usmjereni prema nezaštićenim i nemoćnim osobama, kao što su bili djeca, žene i ranjenici, te zarobljenici. Nakon neuspješnog napada 2. brigade 6. ličke divizije NOVH na četničko uporište u Gračacu 14. 15 siječnja 1943. partizani nisu uspjeli izvući iz četničkog okruženja u Gračacu 41 ranjenika. Sve njih četnici su poklali i poubijali na najzvjerskiji način. Među tim partizanskim ranjenicima Srbima nalazio se i jedan partizan Hrvat - Stipe Špehar. Četnici su ga teško ranjenoga, a kao Hrvata, vukli kroz Gračac, izrugivali mu se, probadali ga noževima, sve dok nije izdahnuo. Sličan masovni zločin nad ranjenicima četnici su izvršili 2. lipnja 1944. pri napadu na partizansku bolnicu u Krčanama (zaselak jugoistočno od Udbine). Napad na bolnicu i pokolj ranjenika izvršio je četnički leteći odred Lukice Popovića Lune, a koji je s pokoljem Hrvata u Lici otpočeo još krajem srpnja 1941. U bolnici se nalazilo 90 ranjenika, a četnici su zaklali i ubili 36 ranjenika i bolničkog osoblja. Najveći broj zaklanih i ubijenih ranjenika bili su Hrvati iz Gorskog kotara, Istre i Hrvatskog primorja.

Ideologiji četničkog pokreta i njhivih zlodjela suprotstavljao se s jedne strane antifašistički pokret, a s druge strane vojne i civilne vlasti NDH. Dakako, svatko od njih sa stajališta svoje ideologije i državotvornih zamisli. U tom pogledu antifašistički pokret nastupao je autonomno, dok su vlasti NDH u otvorenoj borbi protiv četničkog pokreta morale voditi računa o svojim ratnim saveznicima (talijanskom i njemačkom okupatoru).

Naime, njihov je interes bio u korištenju četničkih jedinica za borbu protiv antifašističkog pokreta, te su na taj način i onemogućavali vojne snage NDH da vrše napade na četničke jedinice. Pojedinim institucijama vlasti NDH preostala je jedino mogućnost da se žale talijanskim i njemačkim vojnim vlastima da se onemoguće četnička  zlodjela nad hrvatskim stanovništvom.

[max 2]

O prijetnjama i zlodjelima četnika u Lici stizala su vlastima NDH brojna upozorenja. Tako je npr. predstojnik kotarskog suda u Gračacu pisao 1. studenog 1942. Ministarstvu pravosuđa i bogoštovlja u Zagrebu, između ostaloga, i ovo: "U Gračacu, unatrag nekoliko mjeseci, postoji komanda četničkog puka "Vožda Karađorđa", koja ima u samom Gračacu pod sobom oko 1.000 ljudi pod oružjem naoružanih puškama, revolverima, bombama i streljivom, koje su oružje dobili od talijanske vojske za zajednu suradnju protiv "partizana", iako se dešava da iz jedne kuće ima na jednoj i na drugoj strani. Hrvata ima u Gračacu oko 40-50 ljudi. Većina četnika je u Gračacu otvoreno neraspoložena prema Hrvatima, a napose prema Hrvatima drž. službenicima s razloga, jer da je prošle godine ovdje poginulo oko 700 njihovih Srba. Zbog toga se čuju prijetnje da treba nas Hrvate u Gračacu sve poklati i ubiti.

Četnici nisu ostali tada samo na prijetnjama već su do kraja 1942. očistili Gračac od hrvatskog stanovništva; oni koji nisu uspjeli pobjeći, bili su ubijeni.

Četnički pokret u Lici nije se samo obračunavao s pripadnicima antifašističkog pokreta, bez obzira na nacionalnu pripadnost njegovih pristaša već isto tako i s pripadnicima ustaškog pokreta, iako je ovaj pokret u određenim trenucima stupao u savezničke odnose s četnicima u Lici (npr. Sporazum između Četničkog odreda Medak i vojnih vlasti NDH u Gospiću od 6. ožujka 1943).37 O ubojstvu petorice ustaša od strane četnika iz Metka izvijestio je Ustaški stožer u Gospiću 4. studenog 1942.

Ustaški stan u Zagrebu, navodeći, između ostaloga, i ovo: "Prilikom partizanskog napadaja na selo Ribnik, uspjelo je petorici ljudi probiti partizanski obruč prema selu Metku. Kako je poznato, u Metku se nalaze četnici s talijanskom vojskom. Četnici su držali a drže i sada svoje straže do Ribnika, tako je bilo te noći. Ova petorica su se namjerili na četničku zasjedu, i ovi su ih pozvali k sebi uvjeravajući ih da im se neće ništa dogoditi, ovi su im povjerovali i došli k njima. Kad su došli neki su od četnika tražili da se puste: Sekulić Gašpar, Sekulić Blaž i Sekulić Ante, a da se ubiju Sekulić Filip i Mihaljević Stjepan. Druga seje grupa protivila i tražila smrt svih, ovi su drugi uspjeli. Ubojice ove petorice su Njegovan Đuro Tomičin, Njegovan Mića Đurin i Ivančević Đurica pok. Jurile, bivši jugosl. podnarednik. Isti su svi iz sela Počitelja, a nalaze se sada među četnicima u Metku. Ubijene su pokopali u jednom dolu kod željezničke stražarnice.

Četničke skupine iz svojih uporišta u Lici krstarile su terenom, obično noću, postavljajući zasjede i upade u pojedine kuće, te ubijajući i pljačkajući Hrvate ili pak suradnike antifašističkog pokreta. O tome je sačuvan veći broj raznovrsnih dokumenata, a ovdje se navode samo izvodi iz dva dokumenta. Tako npr. Oružničko krilno zapovjedništvo 2. oružničke pukovnije iz Senja izvješćuje Zapovjedništvo operativnog područja "Lika" 18. svibnja 1943. o djelatnosti pojedinih četničkih skupina na području Otočca. U ovom se izvješću konstatira:

"U šumama imade manjih četničkih skupina, koje su razpršene od svojih jedinica zaostale u šumi. Takove manje skupine prolaze kroz katolička sela, pljačkaju i otimaju, a također dočekaju na cestama prolazeće seljake. Tako je jedna manja skupina od 40 ljudi došla u selo Krasno dana 11. V. o.g. opljačkali nekoliko kuća katoličkih. Zapovjednik te skupine jeste Mileta Grozdanić, rodom iz Ponora (bivši finans). Ta ista grupa četnika ovih dana je sačekala u zasjedi na cesti između Kutereva i Krasna kod Grezine prolazeći narod, odnijeli im robu, prstenje i cipele. U Goljaku, selu između Krasnog i Lipovog Polja, ubili su četnici u jednoj kući oca i sina, a na putu su zaklali jednu ženu i ostavili ju na cesti."

O zločinima izvršenim nad pojedinim Hrvatima i poglavito suradnicima antifašističkog pokreta u Lici brojni tragovi i činjenice sadržane su i u četničkoj dokumentaciji. To je niz presuda Vojno-četničkog suda četničke Dinarske divizije, te isto takvog suda za pojedine ličke četničke korpuse. No, četnička dokumentacija otkriva i njihove planove na pojedinim područjima i načine na koje trebaju ukloniti svoje protivnike. To se najbolje vidi iz izvješća Četničke komande u Selcima od 5. rujna 1943., a u kojem se govori o akcijama komandanta Četničkog sektora Otočac, kapetana Miloša Savovića. Naime, on je sa svojim četnicima sudjelovao 26/27. kolovoza 1943. u zločinima na području Brloga. S tim u vezi izvješćuje se:
"Plan kapetana  Savovića bio je, da u toku te noći likvidiraju sa svim izdajicama - partizanskim špijunima i odbornicima kojih ima priličan broj. Petorkama je izdato naređenje da sve svršavaju bez pucanja - sa nožem". Te noći (26/27. 8. 1943.) deset petorki uspjelo je na području Brloga likvidirati dva odbornika, dok su se drugi pravodobno uklonili, te premlatiti grupu Roma.

Na osnovu dosadašnjih istraživanja utvrđeno je da su četnici prouzročili smrt 656 osoba rođenih u Lici, ili su pak tu bili stalno nastanjeni (mali broj). Od toga ukupnog broja bilo je osoba muškog spola 484, a ženskog spola 172. Život su izgubile osobe svih dobnih struktura, a od toga je bilo ukupno 57 djece do 15 godina starosti.

Ovdje treba istaknuti da je četnički pokret u Lici prouzročio i druge ljudske gubitke, i to među onim osobama koje su se u vrijeme drugoga svjetskog rata zatekle u Lici po raznim poslovima i zadacima (u posjeti rodbini, u partizanskim jedinicama, u vlasti i postrojbama NDH). Na taj način četnici su likvidirali oko 200 osoba, a one su poglavito pripadale hrvatskom narodu. Kada je riječ o nacionalnoj strukturi ljudskih gubitaka u Lici, koje je prouzročio četnički pokret, istraživanja pokazuju daje od ukupno 656 žrtava 201 pripadala hrvatskom narodu, a preostale srpskom narodu, izuzev jedne osobe, koja je bila ruske narodnosti. Hrvatski narod izbjegao je još veće žrtve u Lici od strane četničkog pokreta, zahvaljujući činjenici da se masovno iseljavao s onih područja koja su se nalazila pod četničkom vojnom i civilnom vlašću, te izgradnji obrambenih mehanizama (zaštita od strane partizanskih jedinica, ali isto i zaštita od strane postrojbi NDH).

Tako su četnici u Lici 1941. prouzročili smrt 90 osoba, 1942. 116 osoba, 1943. 192 osobe, 1944. 240 osoba i 1945. 17 osoba, dok se samo za jednu osobu nije mogla utvrditi godina smrti. Način na koji su pojedine osobe ubijene bilo je mnogo teže istražiti jer se u izvorima najčešće ističe samo "ubijeni od četnika". To se ističe za ukupno 432 osobe, a to ujedno znači da su i iz ove grupe pojedine osobe mogle izgubiti život u borbi s četnicima, biti strijeljane, zaklane, vješane, ili izgubile život zbog četničkih zlostavljanja.

Međutim, za preostale osobe koje su usmrtili četnici navodi se precizan način smrti, tj. 110 je osoba strijeljano, 75 osoba zaklano, jedna je osoba obješena, šest je osoba ubijeno iz zasjede vatrenim oružjem, pet osoba bačeno je u vatru, dvije osobe ispečene su na ražnju, jedna je osoba bačena u jamu, a 25 osoba umrlo je od fizičkog zlostavljanja. Od ukupno 656 žrtava četničkog terora u Lici 448 pripadalo je civilnom stanovništvu, 189 osoba pripadalo je antifašističkom pokretu, a 19 osoba ustaškom pokretu.

[max 2]

Na teritoriju NDH postojali   su četnički koncentracioni logori u koje su četnici  zatvarali sve svoje stvarne i navodne protivnike, bilo Hrvate bilo Srbe. Usko su surađivali s talijanskim okupatorskim vlastima kojima su, uz nagradu, često predavali zatočenike ili su ih sami pogubili.

U drugoj polovici 1942. godine četnici su s Talijanima potpisali sporazum po kome su postali sastavni dio talijanskih vojnih postrojbi. Ujedno su i s vlastima NDH sklopili pismeni sporazum o suradnji u borbi protiv partizana.

U kolovozu 1942. godine formiran je koncentracijski logor za područje Borjanskoga vojno-četničkog odreda u Karačkoj školi. Istodobno je osnovan koncentracijski logor u Jošavici, gdje je bila i komanda bosanskih četničkih odreda. Logoraši su, nakon kraćeg vremena provedenog u tim logorima, uglavnom likvidirani, a manji je dio njih predan Nijemcima.

Početkom 1943. godine osnovan je centralni logor u Kosovu kod Knina. U logoru Kosovo bili su zatvarani aktivisti NOP-a i civili – Srbi s područja Grahova, Drvara i Bosanskog Petrovca, te brojni Hrvati. Zbog teškog života u ovom logoru, narod ga je prozvao drugim Jasenovcem.

Ukupan broj ubijenih u četničkim logorima i zatvorima teško je utvrditi, jer četnici uopće nisu vodili evidenciju svojih žrtava. Ipak, znatno veći broj Hrvata, Muslimana i Srba četnici su ubili u naseljima. Prema procjenama Vladimira Žerjavića, četnici su tijekom Drugoga svjetskog rata ubili 18 000 Hrvata.

[Marica]

U drugoj polovici 1942. godine četnici su s Talijanima potpisali sporazum po kome su postali sastavni dio talijanskih vojnih postrojbi. Ujedno su i s vlastima NDH sklopili pismeni sporazum o suradnji u borbi protiv partizana.

Sporazum je obvezujući ugovor, a složen je od glagola "biti jednog uma". Sporazumi se zaključuju dobrovoljno. Samo da ti sporazumi s četnicima nisu vrijedni ni papira na kojem su pisani jer četnici su bili dvolični, po potrebi "prijatelj" i neprijatelj, da bi krajem Drugog svjetskog rata sjeli se u krilo partizana i lizali Titi "cipele" u komunističkom logoru Jasenovcu, Golom Otoku i drugim logorima.

Četnici su bili danas jedno - sutra drugo. Tako je bilo i tako je do danas ostalo, što nam zakleti četnički vojvoda Nikolić potvrđuje.

Za ustaše možemo tvrditi da su bili vjerni svojem stavu (i bez zakletve) do zadnjega daha.

[max 2]

Sve ponašanje i djelovanje četnika kao pojedinaca ili u okviru samog pokreta dade se pratiti i vidi se kroz jedan mentalitet. Nesposobnost ikakvih dalekovidnijih političkih odluka, nesposobnost bilo kakvih većih vojnih operacija i kordinacija u vojnom smislu, politička kratkovidnost, sklonost neredu, pljački i grabežu (i svojih vlastitih sunarodnjaka) sve je to kontinuitet jednog mentaliteta, vlaškog.
 
Pravoslavna je populacija najvećim dijelom podrijetlom od balkanskih Vlaha, a ta je populacija stoljećima živjela, i tako formirana, od dolaska Slavena pa dalje do dolaska Turaka u stalnim sukobima i čarkama, pljačka, nered i grabež postale su način života i borbe za opstanak.

Nestalnost,priklanjanje, česta i stalna promjena saveznika, nedosljednost u politčkim ciljevima sve su to odlike vlaškog mentaliteta, to se vidi i kod četnika.

Četnici i njihov pokret probijaju se u Hrvatsku već 1921-1922, tad je za predsjednika svih četničkih udruga držan Puniša Račić, radikal i atentator na hrvatske zastupnike 1928 godine. Četništvo se temelji na velikosrpskoj ideologiji koja se pojavila odmah poslije srpskih ustanaka,ideja za obnovom Dušanovog carstva, (koja nije nikad umrla, pa ni danas) kojega je glavni propagator bila srpska crkva.

Tvorci ideje o Jugoslaviji su Hrvati, koji su se nadali da će se stvaranjem južnoslavenske zajednice, izvući iz germanske dominacije. Srpska vizija zajednice je bila Velika Srbija. Hrvatska vizija južnoslavenske zajednice je bila zamišljena  na jednom kulturnom zbližavanju i kasnije ujedinjenje kao ravnopravni faktor Srbi,Hrvati i Bugari. I dok su Hrvati trabunjali o Jugoslaviji poput Franje Račkog, o “jugoslavjanstvu“, “jugoslavjanskom jeziku“, djeca u Srbiji učila su zemljopis o srpskim zemljama u kojima se Hrvatska ni ne spominje.

Takvo su stajalište Srbi imali i prema Bugarima, međutim Bugari već formirani, nisu željeli biti asimilirani u srpstvo i nakon par srpsko-bugarskih sukoba Bugari su jednostavno izostavljeni iz jugo ideje, međutim izvorna jugoslavenska ideja uključuje i Bugare, i sam Pribićević je rekao da bez Bugara južnoslavenske ideje nema. Negiranje Hrvata i hrvatske opstojnosti, srpska dominacija i hegemonija glavni su razlog sukoba u Jugoslaviji.

Četništvo nije moglo uspjeti kao “integralno jugoslavenstvo“, posebice zato sto mu je glavni propagator bila srpska crkva koja je u pravoslavne populacije imala veliki upliv i koja je oduvijek inzistirala na srpskom pravoslavlju pravoslavan=Srbin. Dokaz tome je i pojava i fenomen Srba katolika sredinom 19.st.

Godina 1860-1870, pojavila se ideja Srba katolika u Hrvatskoj, pogotovo u Slavoniji gdje su se pojedinci počeli smatrati Srbima i koji su to isticali i u Hrvatskom saboru, čak i među katolicima u Hercegovini. Poneki su se katolički svećenici izdavali kao Srbi. Međutim identifikacija pravoslavne vjere sa srpstvom i uporno djelovanje srpske crkve u tom pravcu onemogućilo je svako drugo zbližavanje, odnosno drugima nije bilo mjesta, srpstvo je moralo biti čisto i nenatrunjeno, bizantska tradicija, Srbi su u svemu imitirali Bizant, opsjednuti su njime, Srbija je Bizant u malom.

Iza toga postoji i vjerski čimbenik uvjetovan crkvenim raskolom, kojega srpska crkva baštini mnogo revnije i radikalnije, pravoslavni katolike nazivaju inovjerci, dok katolici pravoslavne priznaju i nazivaju samo odijeljenji.

Hrvate je u novoj tvorevini 1918 god. pogodio srpski državni centralizam, u osnovi velikosrpski hegemonizam, i Hrvati se nisu mirili sa diktaturom koja im je nastojala poništiti sve značajke naroda.

Protiv takvog stanja HSS-ovi narodni poslanici inž. August Košutić, potpredsjednik i dr. Juraj Krnjević, glavni tajnik HSS-a, koji su izbjegli u inozemstvo, a nakon uhićenja dr. V. Mačeka u prosincu 1929, obratili su se siječnja 1930 za pomoć memorandumom Ligi naroda, ali bez učinka, jer su mnogi tadašnji vladajući krugovi, prvenstveno oni Francuske i Velike Britanije, pozdravili uvođenje kraljeve diktature u Jugoslaviji.
U biti je Srbija u Francurskoj i V. Britaniji oduvjek imala saveznika.

“…na cijelom hrvatskom državnom teritoriju uveden je apsolutistički režim srpskog kralja, koji hrvatskom narodu uskraćuje primarna narodna prava, koja su inače osigurana svakom narodu. Tako je zabranjena uporaba imena hrvatskog naroda, koji je priznat u međunarodnim ugovorima kao međunarodni faktor, te koji se nije odrekao niti svojeg imena niti svoje egzistencije u zajednici naroda. Zabranjeni su hrvatski grb i hrvatska zastava. Raspuštena su i dapače zabranjena hrvatska kulturna i znanstvena društva. Istisnut je hrvatski jezik iz škola i javnih službi. Krivotvorena je i brisana hrvatska povijest u školskim knjigama. Nastoji se zaustaviti kulturni napredak hrvatskog naroda, da se narodu otuđe hrvatske generacije, pa da im se otuđi cjelokupna hrvatska pisana literatura. Zapostavlja se hrvatska vjera, a oštećuju se grobovi (npr. u Zagrebu 1. studenog 1929.. Samovoljno su hrvatske zemlje razdrobljene i istodobno podvrgnute srpskoj prevlasti. Zabranjeni su historijski državni nazivi, n. pr. Hrvatska i Bosna. Samovoljno su raspisani porezi i druga javna podavanja, koji se silovito utjeruju i bez kontrole troše većinom u Srbiji ...”

Kao jedan od odgovora na ubojstva niza Hrvata i brojna velikosrpska nasilja nakon uvođenja diktature 1929 dolazi do osnivanja ilegalne organizacije “Ustaša - hrvatski oslobodilački pokret” s dr. Antom Pavelićem na čelu, s ciljem stvaranja samostalne i neovisne hrvatske države, izvan Kraljevine Jugoslavije.

Pavelić i veći dio ustaškog vodstva djeluje u inozemstvu, gdje okupljaju dio državotvornih emigranata i osnivaju organizacije i uporišta, te izvode i prve akcije u zemlji, kao što je primjerice tzv. Velebitski ustanak iz 1932. u Lici, ali i neke na području Osijeka (podmetnute eksplozije na željeznici). Po nekima je pokret osnovan 1929, međuti prvi pisani dokumenti o organizaciji “Ustaša - hrvatski oslobodilački pokret” datiraju tek iz 1933.

Najveći dio ustaškog pokreta bili su intelektualci i vrlo obrazovani  ljudi, doglavnici, ministri, velika većina njih su bili doktori, magistri,pisci itd. Velika većina začetnika ustaškog pokreta bila je u Kraljevini Jugoslaviji proganjana i zlostavljana, te se zbog toga kod njih stvorila velika odbojnost i averzija prema Srbima, Kralju i Jugoslaviji.
 
Dobar dio njih se vrlo brzo osvijestio i našao u neobranom grožđu, ostali su vjerni ideji samostalne hrvatske države ali nisu podupirali poglavnika i njegovu vladajuću kastu koja sa nikim nije htjela dijeliti vlast.

Kod ustaša i njihovog pokreta postojala je dakle jedna struja intelektualaca koja je nastojala normalizirati državu i ukloniti despotsku vladajuću kastu na čelu sa Poglavnikom.

Upravo najokorijeliji i najzatucaniji ustaše su bili oni najneobrazovaniji.

30.11.1942 pravaši frankovačke provenijencije, članovi Sabora Nezavisne Države Hrvatske, uputili su Memorandum u kojem optužuju ustaški režim za Rimske ugovore, ratne zločine OS NDH, korupciju i nepotizam. Potpisnici su: predsjednik Sabora Marko Došen, doglavnik Ademaga Mešić, Fran Milobar, Krunoslav Lokmer itd. Pavelić  je raspustio Sabor 28.12.1942. i više nikada ga nije sazvao.

Gore sam napisao pravaši, ustaštvo i pravaštvo nisu isto, to su dvije potpunoma različite stvari, ustaše su od pravaštva “uzeli“ samo ideju samostalne hrvatske države, Pavelić je sam priznao da nije pročitao ni jedan tekst od Ante Starčevica.

Ustaše su bile velika prijetnja u obnavljanju bilo kakve Jugoslavije i komunistima i velikosrbima i treća opcija koja je zagovarala Hrvatsku u okviru Kraljevine Jugoslavije. Treba znati da se Maček dopisivao sa knezom Pavlom dugo poslije rata nadajući se obnovi Kraljevine Jugoslavije.
 
Ustaše i četnici bili su nepomirljivi neprijatelji, do otvorenog frontalnog sukoba dviju vojski nije došlo zbog prisutnosti stranih sila Italije i Njemačke na teritoriju NDH, kojima nije odgovarao nikakav ustaško- četnički sukob i rat, u stvari četnike su Talijani lukavo iskoristili protiv NDH i da ne idu u partizane.