CRO-eu.com
Listopad 20, 2020, 23:11:26 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: 1 ... 4 5 [6] 7
  Ispis  
Autor Tema: Četnici; udruženja - program - zločini  (Posjeta: 144007 )
0 Članova i 3 Gostiju pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #75 : Srpanj 07, 2013, 22:50:03 »


Za mene su četnici cik-cak pješadija: aj na levo, aj na desno; danas ne, sutra da – nemaju svoje "ja".

Niti četničke vojvode nisu pravolinijski; eto čak i zakletve krše, jučer ubi, danas ljubi.

Znam da niti četnicima, ustašama i partizanima nisu rikavice ostale bijele, ali jedno je sigurno ustaše su jedini ostali lojalni svojoj ideji i svojim prijateljima te ih nakon sloma NDH nije bilo niti u jednoj Vladi. To ostali ne mogu o sebi, sve do danas, da tvrde.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
max 2

Postova: 188


« Odgovor #76 : Srpanj 09, 2013, 18:01:56 »


Cijeli pokret karakterizira prevrtljivost, izdaja, sklonost pljački i grabežu, nasilje prema slabijima, oportunizam pojedinaca itd., pokret je imao patetično licemjerno geslo “za obranu srpskog naroda“, uporedo s tim  četnici su pljačkali i terorizirali svoje sunarodnjake Srbe, potpisivali ugovore o lojalnosti sa “najvećim srpskim krvnicima“ ustašama itd. Drugo geslo bilo je “oslobođenje od okupatora“, uporedo s tim “borbama“ za “oslobođenje od okupatora“  četnici vjerno služe tom okupatoru, bivaju naoružani i plaćeni od tog istog okupatora.

Pokret nije imao političu inteligenciju niti intelektualnu pripremljenost za provedbu svojih planova.

I sam Momčilo Đujić bio je jedno vrijeme protivnik Karađorđevićevog režima,a kasnije je postao vjerni borac za "Kralja i otadžbinu."

Dinarska divizija odnosno Severna Dalmacija stoji najsilabije. Srpske mase duboko infiltrirane komunizmom. Nesigurni dobrim delom i naoružani četnici. Najpouzdanija snaga izbjeglice iz po partizanima osvojenih delova Like i Zapadne Bosne. Strahovit antagonizam između pokrajinskih vođa Like i Bosne s jedne i Dalmacije s druge strane. Kod šefova puno otsustvo širokih pogleda. Svim akcijama dominiraju lični prestiž, lokalni interes i kaprici.

Dobrosav Jevđević

Jedina snaga koja je pokretala pokret bila je mržnja prema Hrvatima, isprva prema ideji hrvatske držanosti, a kasnije prema samim Hrvatima kao narodu, velikosrpska “inteligencija“ (kasta) je tu mržnja indoktrinirala u zaostale srpske mase, a Srpska pravoslavna crkva posebice u Kraljevini SHS vjerni sluga i prostitutka režima, baštineći svoju bizantsku mržnju na “Latine“ stalno je potpirivala na vjerskoj osnovi pravoslavni-katolici.

U vojnoj akciji, koju su poduzeli na području kotara Gračac u srpnju 1942, četnici i Talijani su spalili veći broj sela i opljačkali ih. Na području Plaščanske doline četnici su, gdje god su mogli, pljačkali i ubijali Hrvate, posebno pristalice NOB-e. Tako su ubili

-   Ivana Šebelja iz Glibodola, oca devetero djece,
-   Miju Mesića iz Lipica,
-   Miju Fertića i njegovu ženu, inžinjera Šarića iz Plaškog,
-   inžinjera Denisova iz Drežnika.

Većinu ubistava i pljački izvodili su maskirani partizanskim kapama kako bi svoje zločine prikazali kao djelo partizana. Početkom septembra 1942. godine nalaze se u akcijama zajedno s Talijanima u selu Ponikve i okolini, gdje su zapalili i opljačkali 96 srpskih kuća. Svako učinjeno četničko zlodjelo narod je Plaščanske doline preko zborova, sastanaka i pojedinačno oštro osuđivao. Otvoreno su nazivani ustašama broj dva. Svoja zlodjela četnici su često opravdavali kako su ih na to prisilili Talijani izražavajući žaljenje što su popalili srpske kuće, ali da su zato popalili više hrvatskih.

Kotarski komitet KPH Slunj, juli 1942-juli 1943. godine, Druga godina NOR-a.

Pavle Durišić je naličje i karakter četničkog pokreta. Kao  časnik pripremao se braniti svoju domovinu od stranih zavojevača, a postao je suradnikom okupatora. Učestvovao je u srpanjskom ustanku crnogorskog naroda, koji je protiv Talijana  organizirala i  predvodila KPJ. Zatim je prešao u tabor kontrarevolucije, postao ljutim neprijateljem partizanskog pokreta i završio rat kao jedan od najvećih ratnih  zločinaca u Crnoj Gori. Protiv Talijana borio se dva puta, najprije u kratkotrajnom travanjskom ratu, zatim u  srpanjskom ustanku, a ne mnogo kasnije postao je njihovim vjernim suradnikom.

Uoči bitke na Sutjesci  Nijemci su ga uhapsili kao mogućeg protivnika i internirali, a pola godine kasnije surađuje s njima i u znak  priznanja za borbu protiv jedinica NOVJ dobiva od Hitlera Orden željeznog križa. Draža Mihailović bira ga za suradnika još u listopadu 1941. i proglašuje ga jednim od svojih najhrabrijih i najsposobnijih komandanata. Tri puta ga unapređuje, nekoliko puta odlikuje, a u proljeće 1945. organizira na njega atentat i konačno se s njim  razilazi. Za vrijeme ustanka bori se protiv crnogorskih separatista pod zastavom KPJ, a kasnije surađuje sa separatistima protiv NOP-a i KPJ. Ponovno, no ne zadugo, protiv separatista razvija bjesomučnu propagandu.

Nakon razlaza s Dražom Mihailovićem postaje operativnim komandantom Crnogorske narodne vojske pod  vrhovnom komandom Sekule Drljevića, najekstremnijeg crnogorskog separatista. Istovremeno bio je bliski  prijatelj Draže Mihailovića i Milana Nedića, obojica ga u isto vrijeme unapređuju (u čin potpukovnika), bliski je suradnik Dimitrija Ljotića, a britanska služba SOE  kombinirala je da Durišić zamijeni Dražu Mihailovića  na kormilu četničke organizacije. U lipnju 1942. surađu- je s ustašama u rajonu Foče, a potkraj travnja 1945. ustaše su ga u Jasenovcu pogubile.

Četnički zločini u Srbiji bili su grozni, nekad su imali apokaliptične razmjere, za sva ta klanja i iživljavanja četnika  Draža Mihajlović je znao
.

U februaru i martu 1943. godine u srezovima ljubićkom i trnavskom izvršeni su veliki zločini.

U Ostri su 17. februara četnici uhvatili Miloša Anćelića (39), strahovito su ga mučili, obesivši ga za noge, boli ga kamom, čupali mu brkove, lomili ruke i drali mu kožu sa glave i na kraju ga zaklali. Istragu nad Anćelićem je lično vodio Predrag Raković, koji je davao uputstva o zlostavljanju. U Mojsinju 23. februara četnici, pod komandom Predraga Rakovića, zaklali su Mihaila Miša Ćurića (56), učitelja, starog ratnika i rezervnog potpukovnika, jer nije odobravao njihove zločine nad stanovništvom. Tada su ubili i Srećka Đurića (34).

Devetog marta u Stančićima su zaklali Dragoljuba (51) i Radojicu (50) Petroviće. U Vapi, Slatini, Banjici i Ježevici u noći izmeću 13. i 14. marta četnici su zaklali: Sretena Terzića (36) iz Vape, Bogoljuba Jocovića (31), Stanimira Madžarevića (55) i Mihaila Madžarevića (49) iz Slatine, Ljubišu Simovića (40) i Milorada Borovića (38) iz Banjice, Miroslavu Miru Ćirić (30) i Miodraga Petrovića Ćopa (35) iz Ježevice. U noći izmeĐu 15. i 16. marta u Lipnici i Premeći četnici Treće žičke brigade uhvatili su Vojina Propadovića (23) i Radmila Joksića (40) iz Lipnice. Posle mučenja njih su u Premeći žive zakopali.

U Trbušanima u noći izmeću 18. i 19. marta četnici su zaklali: Iliju Zupca, izbeglicu iz Nevesinja, Miodraga Starčevića (42) i Vukosavu Čolović iz Ljubića i Radoslava Gluščevića iz Kamenice. U Ljubiću 20. marta zaklali su Dragišu Čolovića. U Donjoj Gorevnici 22. marta četnici, predvođeni Žarkom Borišićem, ubili su i zaklali 10 lica: Milenu Pavlović (42), Stojku Janković (55), Vuka - Miletu Aleksandrića (39), Svetislava-Svela Kuzmanovića (53), Bogdana Kuzmanovića (60), Budimira Radojevića (35) i devedesetogodišnjeg Stanojla Jelića, a iz Mojsinja celu porodicu: Sibinku (45) i Gojka (50) Paunovića i njihovu jedinicu Daru (19). Svi zaklani i ubijeni su pobacani u jamu rudnika, uz zabranu porodicama da ih preuzmu i sahrane.

Pored ovih ubistava nenaoružanog stanovništva, četnici pod komandom Predraga Rakovića, u zajednici sa Nedićevom Državnom stražom, 5. marta blokirali su borce Čačanskog partizanskog odreda i tom prilikom ubili 14 partizana, od kojih su nekoliko streljali kao teško ranjene. Ubijeni su: Radiša Poštić, Radoje Živković, Svetislav Babović - Ćećo, Vasilije Jovičić, Dragan Jovanović Šmit, Milan Paunović, Gvozden Paunović, Dobroav Miletić, Boba, Milija Jovanović, Mihailo Pavlović, Vladan Šićević, Radomir Novaković, Savo Savić i Vukadin Belić.

Ranjene partizane ubio je Hristivoje Stojanović, komandir mrčajevačke četničke čete.

U Dragačevu posle povratka iz Crne Gore, gde je pretrpeo poraz u borbi sa partizanima, za odmazdu, vojvoda Milutin Janković popalio je desetak kuća mobilisanim seljacima koji su dezertirali sa bojišta, a potom u noći izmeću 23. i 24. aprila njegovi četnici ubili su u srezovima dragačevskom i ariljskom 11 pripadnika NOP-a. Iz Dragačeva su ubijeni: u Donjoj Kravarici - Timotije Tomašević (45) i njegov sin Dušan (19), zatim Miloš Stefanović (33) iz Lisa, Bogosav Mladenović (63) iz Virova, Milun Joković (32) iz Lisica, a sutradan Miladin Marković (43) iz Dljina, koga je ubio Jankovićev pratilac - koljaš Branislav Pantelić.

Novi zločini se nastavljaju u Dragačevu i u maju.

Na Golupcu je ubijen Miodrag Ičelić (20) iz Cerove. U Guči Milosav Stanić (20). U noći izmeću 3. i 4. maja "crna trojka" iz jedinice Davida-Dača Simovića, komandanta Dragačevske brigade, u Grabu je zaklala Gvozdena Šipetića (45), koji je bio komandir četničke jedinice u Grabu, a koji je odbio da vodi borbu i da čini zločine prema pripadnicima NOP-a. Njega je zaklao koljaš Dragan Stanisavljević - Dragan pekar, rodom iz Rajca kod Čačka. Šipetiću je po izvršenom klanju odsekao uvo i poneo da pokaže svom komandantu - da je svoj zadatak izvršio.

U Viljuši su 29. juna 1943. četnici zaklali Živku Mandić i Svetozara Mandića (bez dece i stare).

Četničke "crne trojke" su 20. jula upale u Guču, pohvatale i odvele šest žena i devojaka i dva muškarca, pripadnike NOP-a. Iste noći, u blizini Guče, "trojke" su zaklale: Milicu Ružić (37), Milunku Gavrilović (31), Milicu Raković (25), Mladena Prelića (40) i Sretena Ružića (18), a tri devojke su posle nekoliko dana svirepog mučenja pustili kućama.

Toga dana, 28. avgusta, grupa četnika Slobodana Pejovića i Žarka Anćelkovića u Mršincima je pohvatala pripadnike NOP-a: Nenada Kaplarevića (20), Filipa Kaplarevića (63) i njegovog sina Davida (31), Milana Karovića (45) i njegovu ženu Kosanu (39), Žarka Đorđevića (40) i Malinu Kovačević (39), odvela na obalu Morave, zaklala ih i pobacala u reku. Radomira Kaplarevića (44), koji je ležao bolestan, zaklali su u krevetu.

U Atenici, 29. avgusta, grupa četnika, sa zloglasnim Božom Vasiljevićem, uhvatila je 16 osoba. Posle teških mučenja na mestu Crkvinama zaklali su: Roksandu - Rosu Lišančić, (devojku od nepunih 20 godina), , Budimira Lišančića (38), Gvozdena Stevančevića (45) Radisava Đurovića (20) i Dušana Vasiljevića - Maćanina (47). Istoga dana, u Čačku, u kafani "Makedonija", četnici su zaklali Aleksandra Jovanovića, kod kuće Vladana Pavlovića u Čačku, a u Kačulicama sveštenika Milisava Bata Perišića.

Zločini se nastavljaju.

U Goričanima, 2. septembra, četnici su zaklali: Momira Miladinovića iz Lasca, Jelenu-Jelu Bešević (55) i Ratka Veskovića (30). "Crne trojke" 5. septembra su u Vapi zaklale: braću Nikolu (33) i Miletu (24) Obradoviće, a zatim i Rada Vlastelicu (59), iz Baluge: Dragoslava Vučićevića (45), Sava Paunovića (40), Tomislava Majstorovića (35) i Milijanu Dolovac (36). Dva dana kasnije, 7. septembra, u Atenici i Kulinovcima pohvatano je deset građana, saradnika NOP-a. Trojicu su zaklali, a ostale posle batinjanja pustili kućama. Zaklani su: Jevrem Šolajić (38) i Milutin Luković (34) iz Kulinovaca i Petar Nikolić iz Beograda, koji je došao u posetu svojoj rodbini.

Grupa četnika, koju je predvodio komandant Druge žičke brigade Vlasta Antonijević, u Banjici je 14. septembra zaklala: Milijanu Vukolić (45) i Miodraga - Draga Vukolića (47), a ubila Tihomira Davidovića (20). Istoga dana četnici, koje je predvodio Miodrag Vasić, komandant Prve žičke brigade, u Ježevici su zaklali Ružu Kosovac (36) i Cmiljku Vučićević (32), a u Rajcu Radomira Majstorovića (35) i Milku Vlastelicu (21) iz Lipnice.

U Trnavi i Viljuši u noći izmeću 13. i 14. septembra četnici su zaklali: Radoslava Vlajkovića (41) i njegovu taštu Drinku Vučićević (60) iz Viljuše i Miloša Krsmanovića (36) iz Trnave. Iste noći četnička "crna trojka" Žarka Borišića, Dragoslava Vučićevića - Crnjaka i Miloša Ćirkovića u Slatini i Mršincima izvršila je pravi pokolj. Zaklani su: Milija Vučetić (54), učitelj u penziji, njegova poćerka Ljubica Aničić (19), Mladomir Tutunović (24) i Milojko-Mile Ranćić (23) iz Slatine Spiridon Spiro Smiljanić (57), Mijat Panić (43) i Radovan Rovinac (48) iz Mršinaca.
Evidentirano

Quidquid in occulto est,in apricum proferet aetas!
Što god je bilo skriveno,vrijeme  će iznijeti na vidjelo!
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #77 : Srpanj 09, 2013, 22:34:43 »


Čak i onaj koji nikada u životu nije pročitao niti jednu jedinu knjigu zna da su četnici djelovali od 1924 do 1995 tj. 71 godinu, a ustaše nepunih pet godina. Neznalicama ne zamjeram ali zamjeran predsjedniku Josipoviću izjave poput ovih.

"Ustaška zmija diže glavu"
http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=556.msg6650#msg6650

Jako čudno je to da Josipović ustašama, kojih već od 1945 nema, hoće da odsječe glave, a četničkog vojvodu Nikolića bratski ljubi. Jako, jako je to meni čudno! Zar je to neka nova pravda: na svoj narod pljuni a četnika ljubi?

Tako što si može dozvoliti samo jedna privatna osoba u svoje privatno vrijeme. Jedan predstavnik predstavlja misli i osjećaje svoga naroda – ništa drugo. Kako bi prof. Boris Buden rekao: " ... To znači on je ... kao što postoji himna, kao što postoji zastava..."

A ovu četničku "himnu" mi nismo još zaboravili.

"Slobo brate, pripremi salate, bit će mesa klat ćemo Hrvate!"
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #78 : Srpanj 10, 2013, 08:24:00 »


Ljubite li Vi - bratski - lažljivce?


klik na sliku otvara novi prozor  

Citat Dobrice Ćosića:

"Laganje je najbolja vrlina srpskog naroda ... Mi lažemo da bi varali sami sebe, da tešimo druge, mi lažemo za oprost, mi lažemo da bi se borili protiv straha, lažemo da ohrabrujemo druge, lažemo da bi skrivali svoj i nečiji drugi jad. Laganje je oblik našeg patriotizma i potvrda naše urođene 'inteligencije'. Mi lažemo na kreativan, maštovit i inventivan način."

Ups! Četnika još i danas ima!

_____________
Dobrica Ćosić je srpski književnik, nacionalist, i jedan od kreatora velikosrpskog imperijalizma i genocida nad Bošnjacima i Hrvatima u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu

'Najopasnije' su osobe bez principa - temelja iz kojeg potječe sve što jest - bez obzira koje nacionalnosti.
Citat: Marica
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
max 2

Postova: 188


« Odgovor #79 : Srpanj 11, 2013, 17:07:06 »


Glavni razlog sotonizacije Hrvata i svega hrvatskog je taj što su Hrvati stvaranjem Kraljevine SHS pružili najorganiziraniji otpor beogradskom centralizmu i zamisli Velike Srbije uopće. Centralističko uređenje nove države je htjelo osigurati prevlast velikosrpske vladajuće kaste i vladajuće dinastije na čelu sa dinastijom Karađorđevića. Ukratko Srbi(Srbijanci) su u novostvorenu Kraljevinu uveli hegemoniju i nisu bili spremni sa nikim dijeliti vlast.

Hrvati su u Austro-ugarskoj imali široki oblik državnosti, imali su bana-vicekralja, Sabor, domobranstvo-hrvatska teritorijalna obrana itd. Sve je to u novostvorenoj Kraljevini nestalo.

Hrvatske političke stranke uglavnom su istupale protiv centralizma, i za republikanski ustroj nove države ne protiv Jugoslavije kao riješenja hrvatskog pitanja, iako ideja jugoslavije Hrvatima nije ispunila iščekivanja. To je shvaćanje Hrvatima bilo fatalno, jer iza svake ideje i opcije o jugoslaviji ili tzv. “jugoslavenskog nacionalnog jedinstava“ stoji velikosrpstvo.

Hrvatima je u Kraljevini SHS obično bilo podjeljivano poneko od ministarstava – trgovine, šuma i ruda, poljoprivrede, socijalne politike, pošta i sl. Kao opravdanje za sve primjenjuje se teorija o državnom i nacionalnom  jedinstvu. Logika je otprilike ova: Hrvati i Srbi su jedan narod. Prema  tome svejedno je hoće li ministar biti Hrvat ili Srbin, a kad je svejedno, neka prednost pripadne Srbijancu.

Sve ovo ima veze sa četnicima jer su on od vladajuće kaste (velikosrpske) korišteni za borbu protiv opozicije posebice nakon osnivanja Seljačko-demokratske koalicije 1927 na čelu sa Stjepanom Radićem i Svetozarem Pribićevićem, naime Pribićević je bio zadrti jugounitarist i zagovornik ujedinjenja sa Srbijom, urednik lista Srbobran koji je poznat po svojim velikosrpskim ispadima i šovinističkim tekstovima protiv Hrvata, bio je osnivač vlade P-P Pašić–Pribićević i ključna osoba “ujedinjenja“ 1918.

Međutim, kasnije Pribićević uviđa da je iskorišten u svrhu stvaranja Velike Srbije i prelazi u opoziciju, shvatio je da centralizam (jugounitarizam) kojemu je pomagao neće dovesti do ideje jugoslavenskoga nacionalnog jedinstva već je samo ojačalo srpsku hegemoniju.

Opozicija se borila protiv sve veće  represije i politikčke prevlasti Srbije. Četnici su bili čuvari i pomagači  takvog državnog poretka. Kako je otpor opozicije bivao jači tako je teror beogradske centralne vlasti bio veći. U tom teroru dobrim dijelom su korišteni četnici, posebice uoči izbora da zastraše birače. Nakon proglašenja diktature 1929, zabranjene su sve udruge i organizacije na nacionalnoj osnovi, formalno i teoretski, to se trebalo odnositi i na četničke organizacije, međutim većina tih udruga pod zaštitom režima nastavlja rad.

U mjesto da uvaže opravdane zahtjeve za rekonstrukcijom Kraljevine Jugoslavije od strane SDK-Seljačko-demokratske koalicije kralj Aleksandar i velikosrpski  krugovi odlučili su se krizu 1928. riješiti atentatom u Narodnoj skupštini na predstavnike HSS i uvođenjem  diktature 6. I.1929, a znamo svi da je izvršitelj atentata na hrvatske predstavnike Puniša Račić bio četnik.

Dokaza da su četnici bili pod zaštitom režima, (velikosrpske vladajuće kaste na čelu sa kraljem Aleksandrom) ima mnogo.

U Osijeku je 7. VII. 1929. održana Oblasna skupština “Udruženja srpskih četnika ka Petar Mrkonjića za Kralja i Otadžbinu” na njoj su govorili delegati četničkih organizacija toga udruženja iz Osijeka, Čepina, Darde i Đakova, ističu se organizacije u Čepinu, Dardi i Brodu na Savi, gdje je od njezinih članova osnovana i zasebna četnička četa. Vlado Išpanović, (istodobno i povjerenik Glavnog odbora četničkog udruženja iz Beograda)predsjednik i Mate Nikić, sekretar Mjesnog četničkog odbora u Osijeku pozvali su svoje članstvo na skupštinu koja se i održala 2. IX. 1929.

U prosincu 1929 vlasti, radi isticanja samo “srpstva”, trzavica u vodstvu i drugih razloga, raspuštaju i zabranjuju rad Udruženja srpskih četnika Petar Mrkonjić za Kralja i Otadžbinu te prestaju s radom njegovi odbori, a iduće godine gasi se i list udruženja. Tako prestaje s radom Oblasni odbor tog udruženja u Osijeku i mjesni njegovi odbori u Osijeku, Tenju i Čepinu, dok im je imovina konfiscirana. Većina članova ovog  udruženja u Osijeku i okolici, prešla je tada u prvotnu četničku organizaciju – Udruženje četnika za slobodu i čast otadžbine, koje je u potpunosti podržalo diktaturu kralja Aleksandra i nakon odobrenja 18. 01.1930 je slobodno nastavilo s radom.

1934. bilo je 150 četničkih pododbora na području Kraljevine Jugoslavije, 1935.broj se  povećao na 430 četničkih pododbora, s ukupno 213.210 članova. Broj pododbora je do 1938. narastao na oko 1000 (od kojih, i pored zabrana, više od 100 na današnjem hrvatskom teritoriju  pretežito u mjestima nastanjenim Srbima) broj četnika u njima bio je po “Jugoslavenskoj straži“ iz 6.svibnja 1938  preko 500.000 članova.

Opozicijski blok je  19. III. 1925. Izvijestio  Verifikacijski  odbor Narodne skupštine Kraljevine SHS i ukazao na postupke vlasti pri izborima, zbog kojih su oni za njih “lišeni svake legalnosti i nisu izraz slobodne narodne volje”. Posebno su za Hrvatsku, Slavoniju i Vojvodinu je istaknuto  “… I kandidati i agitatori i, u opšte, pristalice opozicije bili su izloženi gonjenju, kažnjavanju novčano i zatvorom i fizičkim napadima od strane potplaćenih rulja, koje je vlast ne samo tolerirala nego često puta i nautkavala….Na dan izbora stavljana je u pokret sva oružana sila, i žandarmerija i vojska, pa na nekim mestima upotrebljena i radi sprovodenja izbora….Glavno i skoro redovito sredstvo bilo je napadanje na konferencije od strane organizovanih bandi tobožnjih patriotskih organizacija srnaovskih i novoosnovanih č e t n i k a Petra Mrkonjića. Niz krvavih zločina što su ih takve oružane rulje, uz zaštitu vlasti vršile, poznat je već danas javnosti…. Pored oružanih bandi koje su sprečavale prilazak biralištu, na samim biralištima organi vlasti sprečavali su ulazak…. Selima su obilazili žandarmi, oboružani financi i četnici pucajući iz pušaka. U svaku su kuću bacali plakate na kojima je bila narisana mrtvačka glava ispod koje je štampano bilo, da će ovako svakoga zadesiti, ako ne bude glasao za Državnu radikalsko-demokratsku kutiju…”.

Da živim još  sto godina nitko me ne bi mogao uvjeriti da su četnici nastali 1941 kao odgovor na ustaške represije prema nevinim i bezazlenim Srbima. Dokazano je da su pravoslavni i katolici u Hrvatskoj stoljećima zivjeli u miru, u Hrvatskoj nitko nikad nije bio protiv pravoslavlja, ni uopće protiv Srba kao naroda, bilo se samo protiv toga da se vjera insrumentalizira u političke svrhe, da se pravoslavna manjina rabi protiv svoje domovine, na njihovu štetu, to se na kraju i pokazalo, protiv svojih susjeda katolika, napose da pravoslavna manjina bude Trojanski konj za velikosrpske interese, a na štetu Hrvata,takvo nešto ni jedn narod nebi prihvatio.

Ustaše su odgovor na sve to što je godinama tinjalo protiv Hrvatske i protiv Hrvata, odgovor na  četnički teror u Kraljevini SHS, na velikosrpsku hegemoniju i na sanjarije o jugoslavenstvu (velikosrpstvo) pojedinih Hrvata. Činjenica je da su ustaše počinile mnoge zločine nad civilima, kao i mnoge druge vojske prema svojim protivnicima, ustaški se odnosi prema neprijateljima ne razlikuju od ostalih vojski i ti njihovi postupci nemaju opravdanja, međutim velikosrpska propaganda ide za tim da opravda svoje postupke i cijelo vrijeme svoje zločine umanjuje i prikriva, a tuđe uvećava.

O ustaškim zločinima pisane su mnoge knjige tj .“znanstveni“ radovi, sve u svrhu politički tendencioznog ocrnjivanja i upravo sotonizacije Hrvata kao naroda i prikazivanje njihove navodne genocidnosti. Tradicija ta je stvorena najvećim dijelom u Kraljevini SHS je su Hrvati bili jedni neprijatelju u provedbi sna o Velikoj Srbiji.
Evidentirano

Quidquid in occulto est,in apricum proferet aetas!
Što god je bilo skriveno,vrijeme  će iznijeti na vidjelo!
max 2

Postova: 188


« Odgovor #80 : Srpanj 11, 2013, 17:25:31 »

'Najopasnije' su osobe bez principa - temelja iz kojeg potječe sve što jest - bez obzira koje nacionalnosti.
Citat: Marica

I ovi “naši“ su postali gori nego četnici, ljigavi, beskarakterni, nedosljedni, niti znaju kuda idu ni što rade, četnicima ne zamjeram. Najgore od svega je to dodvoravanje predsjednika ja razumijem diplomaciju, i uljudno ponašanje među predstavnicima političkih elita, ali ne želim razumjeti licemjerje pojedinaca i sljepilo.

Tzv tekovine antifašizma, pa dovoljno je pogledati koliko su ti “antifašisti“ (srpski)sunarodnjaka u jame pobacali, Slovenci i danas izoravaju kosti hrvatskih domobrana.

Popovi Srpske pravoslavne crkve, pomognuti od zaglupljene “hrvatske“ političke elite lome noge po škrapama Velebita, održavajući “parastose“ poginulim Srbima okolo jama u kojima nema kostiju  ni krepane ovce, a jeli se itko ikad zapitao tko pravi parastose Srbima poklanima od četnika?
Evidentirano

Quidquid in occulto est,in apricum proferet aetas!
Što god je bilo skriveno,vrijeme  će iznijeti na vidjelo!
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #81 : Srpanj 11, 2013, 21:46:44 »


Ovaj hrvatsko-srpski "bratski poljubac" bio je suvišan, provokativan pa čak i uvrijedljiv, u svakom slučaju nema nikakve veze s diplomacijom jer diplomacija drži svoje emocije pod kontrolom i ne izdaje svoje osjećaje.

Poljubac je izraz dobrog i trajnog prijateljstvo ili srodstva. A pošto nam je četnik Nikolić još jučer bio žestoki neprijatelj moglo se je od obadva predsjednika očekivati suzdržanost i samokontrola.

O diplomaciji bi mogli dugo diskutirati, mogli bi otvoriti novu temu jer vidim da većina političara diplomaciju pogrešno interpretira.

Treba znati: gdje, koga i kada!

Džabe nekim cipele od 800 € kad ne znaju na političkom parketu u njima da plešu.

Samo Dodji
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #82 : Srpanj 11, 2013, 22:05:55 »

međutim velikosrpska propaganda ide za tim da opravda svoje postupke i cijelo vrijeme svoje zločine umanjuje i prikriva, a tuđe uvećava.

Da, baš tako! Samo je čudno i žalosno da predsjednik Josipović sa svojim izjavama tu srpsku propagandu potpomaže.

"Ustaška zmija diže glavu"
http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=556.msg6650#msg6650
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
max 2

Postova: 188


« Odgovor #83 : Srpanj 13, 2013, 17:55:32 »


Do polovine 1925 g. na području Osijeka i susjednih kotareva bilo je osnovano više od 20 četničkih udruženja, a na vukovarskom području je postojalo 12 udruženja.

U njima djeluju članovi Radikalne stranke, predstavnici lokalnih vlasti, načelnici općina, pojedini svećenici Srpske pravoslavne crkve. Sva ova četnička udruženja sudjelovala su na mnogim manifestacijama. Jedna od takvih manifestacija “srpske misli i srpskih ideala”, na kojima sudjeluju i osječki četnici, bila je 2. kolovoza 1925. u Vukovaru. Tom prilikom bilo je izvršeno osvećenje 12 četničkih zastava pododbora “Srpskog četničkog Udruženja Petar Mrkonjić za Kralja i Otadžbinu” iz Vukovara i s područja vukovarskog kotara. Manifestaciji su, uz lokalne čelnike Radikalne stranke, četničkih udruženja, srpsko pjevačko društvo “Javor” te masu svijeta iz grada i okolnih sela, prisustovali i na njoj govorili predstavnici Glavnog odbora četničkog udruženja (major Milutin Stojanović), Radikalne stranke (Puniša Račić, kasniji predsjednik tog srpskog četničkog udruženja) i Ministarstva vojske i mornarice (potpukovnik M. Mihajlović) te svirala glazba Kraljeve garde iz Beograda. Na njoj je iskazano zadovoljstvo s tako velikim brojem organiziranih četnika (oko 300 samo na vukovarskom području) te je iz Vukovara “u srpskome Srijemu” kao politička poruka skupa bio upućen kralju telegram.

Telegram glasi: Tebi dični viteški Kralju Tebi tvorče velike pobjede, i slavo Srbinova, sakupljeni srpski četnici pod pobjedonosnim barjakom Vašega Oca i Pradjeda, a u srpskome Srijemu prilikom osvećenja 12 zastava udruženja Mrkonjićevih četnika, kličemo da živi naš vrhovni zapovjednik Njegovo veličanstvo Aleksandar I. i Njegov Kraljevski Dom.
Sekretar: Nikola Mišić. Predsjednik: Marko Bugarski.
Radikalska omladina, br. 33.Vukovar, 8. kolovoz 1925

…..nego su u posljednje vrijeme opet oživjele po režimu favorizirane terorističke bande, u kojima po besavjestnoj gospodi zavedeni srpski seljački svijet u krajevima, gdje se nikada nije vodilo računa o ‘Frankovcima’, iz čista mira ubija hrvatske seljake …… hrvatski je narod discipliniran i zato miran, ali nitko ne može od njega tražiti, da se dade klati poput janjeta. Protiv ilegalnih istupa - s koje god strane oni došli – brani se i branit će se hrvatski seljački narod ………
Vladko Maček, Zagreb, siječanj 1936

Prema popisu stanovništva 1921. u Osijeku i na području osječkog kotara bilo  64.030 stanovnika, od kojih je prema vjeroispovijestima bilo

-   42.975 ili 67,11 % rimokatolika većinom Hrvata,
-   15.276 ili 23,85 % pravoslavnih, uglavnom Srba i
-   5.779 ili 9,02 % ostalih,
-   2.799 Židova,
-   2.648 evangelika,
-   243 muslimana,
-   122 grkokatolika i
-   13 ostalih i nepoznate vjeroispovijesti.

Prema  materinjem jeziku hrvatski i srpski bio je materinji jezik 37.622 ili 58,75 % stanovnika, njemački 16.625 ili 25,96 %, mađarski 7.274 ili 11,36 %, češki i slovački 949 ili 1,48 %, slovenski 667 ili 1,04%, ruski 279 ili 0,43 %, poljski 123, arnautski (albanski) 62, rumunjski 55, talijanski 21, turski 18, rusinski 14, engleski 9, francuski 8 i ostali i nepoznati materinji jezik 677 stanovnika.

Popis ukazuje na jednu složenu etničku i vjersku strukturu osječkog područja, nadalje nedvojbono ukazuje da su pravoslavni bili u notornoj manjini, tako da da osnovu toga ne postoji nikakva temeljitost pravoslavne manjine za izdvajanjem toga područja(hrvatski povijesni etnički prostor) koje je trebalo postati srpsko i postati dio zamišljene “Velike Srbije”. Međutim, Osijek i Zapadna Slavonija uvijek su bili u vrhu interesa velikosrpske ideje, zbog svog bogatstva i geostrateškog položaja-blizina Srbije, a tadašnji vladajući režim i ideja Velike Srbije uopće nastojali su  sebi stvoriti što jači oslonac, posebice među pravoslavnim stanovništvom. Temelj toga oslonca je pravoslavna vjera, odnosno Srpska pravoslavna crkva.

Izgredi, tuče, bahato i izazivačko ponašanje pravoslavne manjine bili su dio svakodnevnice.

U Slatini na zboru radiećevaca 28. kolovoza. 1924. došli su mnogi hrvatski seljaci iz okolice s barjacima te su uzvikivali “Živjela republika! Republika svemu svijetu dika!”, s povicima “Dolje Kralj! Srbi su u Srbiji!” I kada je Radićev poslanik Robić pošao ka govornici nazčoni Srbi počeli su neprestano klicati: “Živio Kralj! Živio Pašić! Dolje Radić! Dolje izdajnici!”, te su tako rastjerali zbor. I kad su ljudi počeli bježati “Srpski četnici i dobrovoljci zapjevaše: “Dok je nama Like, nema republike, dok je nama Srema republike nema!”.

Hrvati nisu ušli u Jugoslaviju da kliču srpskom kralju i grade mu spomenike po Hrvatskoj, da bi bili tlačeni od svojih pravoslavnih susjeda s koji sa njima zajdeno, samo koju godinu unazad (tragikomično) rame uz rame 1914 išli na Srbiju.
Evidentirano

Quidquid in occulto est,in apricum proferet aetas!
Što god je bilo skriveno,vrijeme  će iznijeti na vidjelo!
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #84 : Srpanj 14, 2013, 07:01:07 »


Srbija je zemlja koja ima više pričalaca nego solidnih povjesničara te je sa friziranom povijesti, pored drugih zločina, počinila sa svojim školskim knjigama još jedan veliki zločin. Ali što se je moglo očekivati od Srbijanaca kada im je čak i knez Miloš bio nepismen. Što se može očekivati od Srbijanaca kad imaju povjesničare poput Jovana Pejana* ?

Srbijanci poznaju samo omalovažavanje i uveličavanje.

Svatko ima pravo na svoju povijest. No, nitko nema pravo pistai i pričati neistinite događaje iz prošlosti.

Povjesničar koji iz neznanja ili namjerno povjest falsificira taj krade drugima njihovu povijest, taj je zločinac jer iz njegove lažne povijesti nove generacije uče, uče i tako se ponašaju. Povijest nije roman te za svakog povjesničara je zapovjed: Ne kradi drugom njegovu povijest jer dvije istine ne postoje.

Povijesna istina je važan preduvjet za pomirenje i miran suživot. Na lažima se ne gradi budućnost.

Citat Dobrice Ćosića:

"Laganje je najbolja vrlina srpskog naroda ... Mi lažemo da bi varali sami sebe, da tešimo druge, mi lažemo za oprost, mi lažemo da bi se borili protiv straha, lažemo da ohrabrujemo druge, lažemo da bi skrivali svoj i nečiji drugi jad. Laganje je oblik našeg patriotizma i potvrda naše urođene 'inteligencije'. Mi lažemo na kreativan, maštovit i inventivan način."

Jedini meni poznat iskreni čovjek u Srbiji je Nenad Čanak iz Vojvodine.
_____________
* Jovan Pejan: Svi Hrvati su primitivci > http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=556.msg6718#msg6718

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
max 2

Postova: 188


« Odgovor #85 : Srpanj 15, 2013, 19:30:09 »


Srbi su htjeli proširenu Srbiju u kojoj bi oni bili gospodari. Srbija je od doba prvih srpskih ustanaka stvorila tradiciju osvajačkih ratova (objektivnije, tradicija borbe za opstanak) i većinu teritorija koji su osvojili i na koju su se proširli Srbi su zauzeli ratom i silom. Srbija je stekla tradiciju države te je  bila priznata od svjetskih velesila, i kao takva bila je bitan čimbenik interesnih sfera velikih sila, dakle Srbi nisu imali potrebu za nikakvim savezima i “federacijama” sa drugima kao “ravnopravni faktor” o kojima su sanjarili Hrvati.

Srbiji je u interesu bilo teritorijalno širenje ne asimilacija u “jugoslavjanstvo”, kako su ga pojedini Hrvati nazivali.

Bilo je sasvim nerealno (i suludo) očekivati da jedna država koja je sve svoje posjede i pozicije krvlju stekla i kojoj je to sve priznato od strane svjetskih vlastodržaca sve to zaboravi i da se toga odrekne.

Najbitnije od svega toga je shvaćanje i djelovanje Srpske pravoslavne crkve, za nju je svaki njen pripadnik de fakto Srbin i teritorij na kojem žive Srbi je dio ili mora postati dio države Srbije. Sjećanje o nestaloj srednjevjekovnoj srpskoj državi baštinila je Srpska pravoslavna crkva, tu je predaju srpska crkva stoljećima prenosila i nametala, odnosno u datom trenutku nametnula pravoslavnom stanovništvu i ona je  postala glavni temelj i pokretač stvaranja novog srpskog carstva.

Izjava patrijarha Rajačića o tome najbolje govori:….”jer Srblji se imena svoga ni za ljubav hrvatstva ni ilirstava ni jugoslavenstva neće odreći.”

Svetozar Pribićević povodom neuspjeha da se  Kraljevina Jugoslavija ustroji na federativnoj osnovi se pozvao na talijanski Piemonte, za koji kaže da se istopio u Italiji, smatrajući da je Srbija na taj način trebala stvoriti Jugoslaviju, da bude fokus i osnova ujedinjenja te da se kasnije istopi i nestane u Jugoslaviji, prekasno, Srbi su vrlo rano imali jasne ideje o obnovi i stvaranju novog srpskog carstva, tj. svoje države  na srpskoj osnovi, u Srba je ta svijest bila vrlo rano iskristalizirana, dovoljno je pogledati tekstove Ilije Garašanina i Vuka Karadžića.

U narodu i u inteligenciji stvoren je jedan mentalitet megalomanije, jedna mala država koja je na svu silu htjla postati velika. Na tu srpsku megalomaniju upozoravali su i mnogi hrvatski intelektualci koji su putovali i iz raznih razloga bili u Srbiji.

Svaku novu ideologiju, (velikosrpska je nastojanje za širenjem svog teritorija), treba opravdati i stvoriti joj podlogu, (sve su nacionalne ideologije protkane neistinama i lažima) međutim velikosrpska nije uopće imala nikakvu temeljitost, zato se pribjegavalo neistinama i iskrivljivanju povijesti koje je poprimilo mitske i upravo sugestivne razmjere.

Glavni propagator velikosrpske ideje bila je srpska crkva (i danas je), njezino propagiranje je našlo plodno tlo u zaostalim i gladnim masama naroda koje je čekalo izbavljenje, nadalje, ideja velikosrpstva ili svesrpstva imala je najplodnije tlo i učinke u vjerski mješanim sredinama, Bosna i Hrvatska, jedan od temelja srpskog identiteta je imaginarna opasnost i ugroženost od muslimana i katolika.

Doduše u Bosni je netrpeljivost klasna i socijalna iz prošlosti jer su bosanski muslimani bili posjednici i vlasnici zemlje, pravoslavni mahom njihovi kmetovi, a znamo da siromah ne voli bogatog pa koje vjere bio.

Sa takvim megolamanskim shvaćanjem i mentalitetom Srbi su ušli u Jugoslaviju. Hrvati su zagovarali jedan savez u kojem bio oni sačuvali svoje nacionalne posebnosti koje su imali u Austro-ugarskoj, međutim Srbi to nisu shvaćali, prvenstveno zato što im nikakav savez nije bio potreban posebice sa nekim tko im je do nedavno bio službeni neprijatelj i tko je izgubio rat, a Srbije je bila na strani pobjednika uvelike favorizirana od velikih sila i tadašnjih vlastodržaca.

Što je to ‘jugoslavenstvo’?

‘Jugoslavenstvo’ je pusta prevara, jer u Jugoslaviji gospoduju srbijanski vlastodržci s dinastijom na čelu i u njihovim rukama nalazi se sav aparat vlasti: vojska, diplomacija, državna uprava, policija i žandarmerija, kao i sva državna novčana sredstva. ‘Jugoslavenstvo’ je samo firma kojom srbijanski vlastodržci nastoje da okupe oko sebe još i hrvatske i slovenske bogataše, da bi njihovom pomoći lakše tlačili hrvatski i slovenski, makedonski i druge narode. To ‘jugoslavenstvo’ nema ništa zajedničkog niti sa starijim jugoslavenskim shvaćanjima Štrosmajera, Račkog ili Supila, a pogotovo ne Stjepana Radića …. Besmisleno je i uvredljivo nazivati Hrvate nekakvim plemenom ili kao punih deset godina parlamentarnog režima, dijelom nekakvog troimenog naroda Srba, Hrvata i Slovenaca, ili kao od proglašenja diktature jednostavno ‘jugoslavenskim narodom’, kojega ukazima stvara kralj Aleksandar, za sada od Triglava do Gjevgjelije, i hoće da u to veliko-srpsko more pretopi ne samo slavenske narode na Balkanu, kao Hrvate, Slovence, Crnogorce, Makedonce, nego i putem odnarođivanja i posrbljivanja još i neslavenske narode i narodne manjine, kao Albance, Nijemce, Mađare, Rumunje, Turke, Grke i Židove. Kralj Aleksandar hoće u interesu svoje dinastije i za sjaj svoje krune da Hrvatsku izbriše i poruši, da nasilnim sredstvima ubije nacionalnu svijest Hrvata, da oni napuste borbu za svoje narodno oslobođenje, da zaborave svoju narodnu prošlost i ne misle na svoju narodnu budućnost.

Brošura : Put k oslobođenju hrvatskog naroda, izdanoj 1932. u Beču od skupine “Hrvatskih nacionalnih revolucionaraca”, a koju je zasebno tiskala i u inozemstvu širila KPJ.
Evidentirano

Quidquid in occulto est,in apricum proferet aetas!
Što god je bilo skriveno,vrijeme  će iznijeti na vidjelo!
max 2

Postova: 188


« Odgovor #86 : Srpanj 15, 2013, 19:52:49 »


Za sve nevolje koje su zadnjih godina snašle Hrvatsku može se reći: ..... i opet iznova Srbija.

Međutim postoji i druga strana medalje, ja hrvatskim nevoljama više krivim hrvatske Jude koji su godinama prodavali i danas prodavaju Hrvatsku, ima tu i Juda koji su Hrvatsku izdavali nesvjesno i naivno, tima se može pomoći, ali onima koji je davaju za škude, Judine škude, što s njima?

Ukratko isto kao da ostaviš kuću otključanu, naiđu lopovi i poberu sve stvari iz kuće. Tko je kriv ? Ti ili lopovi kojima si ostavio otključanu kuću da nesmetano uđu?

Doduše treba priznati da je srpska propagnda bjesomučna, drska, bezobrazna i bezobzirna, srpska propaganda je sugestivna, Srbin ti sugerira ono što bio on želio da bude i ne čeka odgovor, nego ponavlja i tome se nije lako othrvati.
Evidentirano

Quidquid in occulto est,in apricum proferet aetas!
Što god je bilo skriveno,vrijeme  će iznijeti na vidjelo!
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #87 : Srpanj 15, 2013, 20:47:01 »

Srbi su htjeli proširenu Srbiju u kojoj bi oni bili gospodari. Srbija je od doba prvih srpskih ustanaka stvorila tradiciju osvajačkih ratova (objektivnije, tradicija borbe za opstanak) i većinu  teritorija koji su osvojili i na koju su se proširli Srbi su zauzeli ratom i silom. Srbija je stekla tradiciju države te je  bila priznata od svjetskih velesila, i kao takva bila je bitan čimbenik interesnih sfera velikih sila,dakle Srbi nisu imali potrebu za nikakvim savezima i “federacijama” sa drugima kao “ravnopravni faktor” o kojima su sanjarili Hrvati.

Ovo je naš ponos: Vojna parada u Parizu


Ovo je naš ponos - naša hrvatska vojska koja je rado viđena i u Francuskoj, a to sigurno nije zasluga nekih "bratskih poljubaca" nego poštovanje prema onima koji su časno branili i brane Hrvatsku.

http://www.jutarnji.hr/josipovic-u-drustvu-hollandea-na-vojnoj-paradi-u-parizu/1114423/?foto=11
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #88 : Srpanj 15, 2013, 21:01:04 »


... Ukratko isto kao da ostaviš kuću otključanu, naiđu lopovi i poberu sve stvari iz kuće. Tko je kriv ? Ti ili lopovi kojima si ostavio otključanu kuću da nesmetano uđu?

Žandari   Ideja

Dok je zemlje, nicat će travica, dok je ljudi, bit će izdajica (Prerađović). ...  i "beskičmenjaka".
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
max 2

Postova: 188


« Odgovor #89 : Kolovoz 11, 2013, 09:31:14 »


Mihajlova jama

Mijajlova jama je duboka vrtača u krečnjaku, u šumi iznad Bigra, nalazi se na  padinama Južnog Kučaja, u predjelima Ravne Reke, Senjskog Rudnika i Sisevca. Udaljena je od Despotovca oko 30 km,  od Ravne Reke (najbližeg naselja) oko 5 km.

Do skoro su se u okolini Mijajlove jame mogle naći ljudske lubanje i kosti ljudskih kostura, razasutih po kamenjaru i šumi. U ovoj Jami pored radnika, rudara i drugih stanovnika ovih krajeva, našli su smrt mnogi  iz bliže i dalje okoline (Ćuprije, Paraćina, Svetozareva i drugih mjesta).

U nju je pored Srba, bačen veći broj savezničkih vojnika Engleza i Amerikanaca (palih pilota), zatim Rusa, Poljaka, Grka, Čeha i Italijana, koji su pobegli sa prisilnog rada tražeći partizane i umjesto njih naišli su na četnike.

Za mnoge koje je progutala Mijajlova jama nitko nezna tko su niti odakle su.

Krajem 1942. godine, svu vlast u tim krajevima preuzimaju četnici Draže Mihajlovića. U početku su četnici  držali planinske predjele, a od 1943. godine javno su se kretali i u naseljima.

Bivši Nedićev oficir Mihajlo Čačić, kapetan druge klase, formirao je  zloglasnu Ravaničku brigadu.

Mihajlo Čačić  je bio rodom iz Pljevalja, imao je  oko 35 godina, po narodnos ti Crnogorac. On je  pored ubistava koje je osobno  izvršio, intelektualni izvršilac svih zločina koje su učinili pripadnici njegove brigade. Čačić je bio čovjek srednjeg rasta, imao je malo duži nos, a na njegovom licu najizrazitiji je bio pakostan, ciničan i zverski pogled njegovih zelenih očiju, koji je svima natjerivao strah u kosti. Nije nosio brkove niti bradu, a o svojoj spoljašnosti brinuo se skoro bolesno pedantno. Čizme su mu uvek sijale, uniforma mu je bila ispeglana i čista, a brijao se svakog dana. Ovako Čačića opisuju Radovan Kolović i Momčilo Ivanović, obojica iz Senjskog Rudnika, koji su imali prilike da ga češće viđaju.

Podivljale četnici pod komandom kapetana Čačića, ni prema kome nisu imale obzira. Ubijalo se redom. Bilo je dovoljno da neko od četničkih došaptača kaže za nekoga bilo  što četnicima ne odgovara, pa da se ovaj već sutradan ne nađe među živima. U ovom poslu četnicima su pomagali Dražini "ravnogorski odbori", preko kojih su četnici dolazili do potrebnih obavještenja, vršili pljačkanja, zlostavljanja i ubijanja ljudi, žena i dece.

Čačićeva banda je izvršila najveći broj zločina i ubistava nevinih ljudi. Mnogi su našli smrt u šumama iznad Senjskog Rudnika i Ravne Reke.

Suvremenici  i dokumenti ukazuju da su četnici Draže Mihajlovića bili gori od Njemaca.

Batinjanja i ubijanja ljudi bez ikakvog opravdanja postaju svakidašnjica. Kod radnika u rudnicima vlada nespokojstvo i strah, a posebno kod radnika katolika i muslimana, četnici ih odlučuju prevesti na pravoslavnu vjeru. Pokrštavanje je obavljeno u školi u Barama, u prisustvu svećenika i većeg broja četnika.

Brigada se nije dijelila na bataljone, već na čete. Komandant prve čete bio je Bojić Nova, rezervii poručnik. Komandir druge čete bio je Paunović Miloš, rezervni potporučnik, komandir treće čete Tešević Čedomir, takođe rezervni potporučnik.

Međutim, dok su ovi bili svi rezervni oficiri, dotle su za čete tzv. Jurišnog bataljona postavljeni vojnici po struci: Komandir prve čete bio je Pavlović Milorad, narednik, komandir druge čete bio je takođe narednik Stanojević Nastas (posle njega Milanović Rade, rezervni poručnik), dok je komandir treće čete bio Đorđević Miodrag, podnarednik. Ađutant brigade bio je Đura Đukić, sanitetski poručnik.

Komandant Jurišnog bataljona bio je najprije Ilić Božidar Uzun, artiljerijski kapetan prve klase, koga su četnici zaklali, jer se nije slagao sa Čačićem, a i nisu imali povjerenja u njega. Poslije Ilića, komandant Jurišnog bataljona bio je učitelj Đoka Atanacković, rezervni kapetan, a najzad Božinović Vjekoslav, također rezervni kapetan.

Vojno sudski predstavnik i jedan od glavnih organizatora četničkog pokreta u ovom kraju, bio je Petrović Čedomir Libade, koji je istovremeno, bio i predsjednik prekog suda. Drugi  član prekog suda bio je Gavrilović Dimitrije Mita, advokat  iz Beograda, a obaveštajni oficir brigade bio je Dimitrijević Dragoljub Zmaj. Komandant tehničke radione bio je četnički kapetan Milenko Milošević, dok je stručnu organizaciju u radioni vodio Milija Nestorović. Šef propagande i jedan od suradnika četničkog lista “Pomoravlje”, bio je Jovanović Čedomir.

Inženjer Nikola Nešić bio je Čačićev zamjenik i opunomoćenik za područje Senjsko-resavskih rudnika.

Čete su se dalje dijelile na vodove. Vod  na trojke. Trojka je bila “osnovna grupa”. Trojke su u narodu bile poznate kao “crne trojke”, ustvari, to su bile trojke koje su vršile klanja.

O prvom komandantu Jurišnog bataljona Ravaničke brigade argiljerijskom kapetanu Ilić Božidaru-Uzunu, očevidac, tadašnji kuhar brigade, koji je prisilno odveden u četnike, izjavio je:

      Negde početkom aprila 1943. godine, četnici su na čelu sa Čačićem i svim oficirima, sa zastavom II planinskog puka biv. jug. vojske, koju je Čačić posle aprilskog sloma doneo iz Ljubljane, otišli na Pasuljanske Livade na sastanak sa Nemcima, u cilju pregovora o međusobnoj saradnji o nenapadanju. U štabu je ostao samo kapetan Ilić, kao dežurni oficir.Kad su oni otišli, on je ušao u kuhunju i kazao kuvaru:“Da li znaš šta sve ovo znači?” Kuvar je slegao ramenima i odgovorio:“Gospodine kapetane, ako vi neznate kako ću ja znati”.Na to je Ilić rekao kuvaru da se ne boji i izašao iz kuhinje. Četnici su se vratili oko 4 časa po podne, sa zastavom i uz pesmu. Ilić je onda upitao narednika Grujicu gde su to išli sa zastavom. Ovaj mu je odgovorio da su bili na Pasuljanskim Livadama, na sastanak sa Nemcima i da su oni (Nemci) srdačno po svim propisima pozdravili jugoslovensku zastavu. Onda se kapetan Ilić iznervirao, skočio i povikao: “Šta ima Nemci da pozdravljaju našu zastavu, kada su oni okupatori, koji su bacili ceo jugoslovenski narod na kolena”. Zatim se oštrim glasom obratio Čačiću: ”Čačiću tako se ne radi. Izdaješ srpski narod i ližeš se sa Nemcima”. Čačić je ćutao, a narednik Grujica je savetovao Ilića da se smiri i da će sve biti u redu. Pre nego što je kuvar podelio večeru, kod kapetana Ilića koji se nalazio u kuhinji, došao je narednik Grujica i rekao mu: “Gospodine kapetane, vi ste tražili premeštaj i komandant vas obaveštava da ste ga dobili. Treba odmah da se pripremiš za put”. Kad je kapetan Ilić doneo svoje stvari, došao je narednik Grujica, sa četnicima Milanom Gaćešom, Duškom Miletićem i još jednim  iz Donje Vidova.

Oni su uzeli kapetanove stvari i krenuli sa njim. Posle pola sata vratili su se sa stvarima i rekli kuvaru da je kapetan Ilić otišao u Mijajlovu brigadu, to je značilo da je zaklan i bačen u Mijajlovu jamu.

Čačiću su glavni oslonac bile  vođe “crnih trojki”, od kojih se očevici sjećaju Slavka Sudića, zatim nekog Duška Vranjanca, Koleta Grkića iz Senja, Brene iz Buljana, Milana Gaćeše iz Bosne, Živka Radića iz Sikirice, Grujice Bosanca, nekog Džonija, ali među njima se najviše isticao Vasa Antić iz Krušara, kako pojavom tako i patološkom željom za ubijanjem. Bio je visok i imao je plavu kosu. Samo u jednom pokolju on je lično zaklao i bacio u Jamu 12 Ćupričana i Ćupričanki. Pored narednika Dudića, već je pomenut i četnik  iz Donjeg Vidova, koji je doveo kod Čačića svog rođenog kuma Ivka iz Donjeg Vidova, sam ga zaklao i bacio u Jamu. Takođe je poznati neki Dragi Jovanović, zvani Šarko, za koga se nezna odakle je, a koji je bio poznat po tome što nije samo klao, nego je i žive ljude bacao u Jamu. Za samog Čačića kažu da je lično ubio više od 40 ljudi.

Kada se radi o Čačićevom prekom sudu, već je pomenut Gavrilović Dimitrije, zvani Mita, advokat iz Beograda, koga je Čačić postavio za sudiju odmah po njegovom dolasku u brigadu. Taj Mita — priča kuvar — bio je velika pijanica. Sva “suđenja” nisu bila čak ni formalna. Ljudi su pred sud dovođeni vezani, neki u grupama a neki pojedinačno. Svakom prilikom, kad god bi bila dovedena neka grupa, Čačić bi izašao pred zgradu u kojoj se nalazio štab, i viknuo: “Mito sve da osudiš na smrt”. Mita bi samo slegnuo ramenima i rekao osuđenima: “Šta vam ja mogu, naređenje izvršenje.”
Evidentirano

Quidquid in occulto est,in apricum proferet aetas!
Što god je bilo skriveno,vrijeme  će iznijeti na vidjelo!
 Str: 1 ... 4 5 [6] 7
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.21. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!