CRO-eu.com
Listopad 20, 2020, 23:01:48 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: 1 ... 3 4 [5] 6 7
  Ispis  
Autor Tema: Četnici; udruženja - program - zločini  (Posjeta: 144003 )
0 Članova i 4 Gostiju pregledava ovu temu.
max 2

Postova: 188


« Odgovor #60 : Veljača 17, 2013, 15:16:02 »


Velikosrpske i pročetničke skupine potpomagala je talijanska okupacijska vojska, i one su se integrirale u njihovu službu u zajedničkoj borbi protiv antifašističkog pokreta. Taj čin opravdavali su očuvanjem "biološke supstance srpstva", ugrožene s jedne strane od represivnih organa NDH, a s druge strane od antifašističkog pokreta.

 Povezanost četničkog pokreta s talijanskim okupatorom, koji je četnike opskrbljivao ratnim potrebštinama, ubrzala je rast četničkih vojnih snaga u Hrvatskoj. To ujedno i nije bila zapreka istodobnom povezivanju četnika u Hrvatskoj (1942.) s četničkom maticom pokreta, koju je predvodio D. Mihailović. Prve veće četničke jedinice formirat će se u listopadu 1941. u Kninskoj krajini (četnički pukovi "Petar Mrkonjić" i "Onisim Popović", te četnički odred na području Bukovice). Sve te četničke jedinice osnovane su na teritoriju NDH, ali je ta područja od početka rujna 1941. reokupirala talijanska vojska (tzv. druga talijanska okupacijska zona). U Lici prvi četnički puk imenom "Kralj Petar П" formiran je u selu Doljani (južna Lika) 19. studenog 1941., a drugi pod imenom "Vožd Karađorđe" u Dujićima 5. svibnja 1942. Iako ove četničke jedinice nisu bile formacijski popunjene odgovarajućim ljudstvom, te su još uvijek imale uži teritorijalni karakter.

Cetničke jedinice tijekom travnja 1942. Objedinjene su  u sklopu novoosnovane Četničke Dinarske divizije. Sve te vojne četničke postrojbe bit će uskoro stavljene pod neposrednu komandu Štaba zapadnobosanskih,ličkodalmatinskih i hercegovačkih vojno-četničkih odreda. Iz izvješća toga Štaba od 16. srpnja 1942. moguće je dobiti i prvu cjelovitu sliku o tadašnjoj vojnoj snazi četničkog pokreta u Hrvatskoj. U dva četnička puka i jednom odredu u Kninskoj krajini bilo je ukupno 1.500 naoružanih četnika, a u Lici u jednom puku i jednom odredu, te u više manjih skupina oko 2.000 naoružanih četnika.

U cilju ojačanja poljuljanih četničkih pozicija u Hrvatskoj krajem 1942. (prorijeđene četničke snage u borbama s antifašističkim pokretom) prebačeno je na područje Kninske krajine i južne Like oko 3.200 četnika iz istočne Hercegovine i Bosne. Ta četnička pojačanja ostala su na ovim područjima sve do ožujka 1943., izvršivši niz zločina i općenito nad hrvatskim stanovništvom, i nad pripadnicima antifašističkog pokreta, bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost.

Kada je talijanska vojska tijekom svibnja 1943. pod pritiskom partizanskih jedinica otpočela napuštati Liku, s talijanskom vojskom povlači se i većina četničkih postrojbi. One iz južne Like povlače se u Kninsku krajinu, a iz zapadne Like u Hrvatsko primorje. Četnička komanda bila je uspostavljena u Selcu, a jedinice raspršene u više primorskih mjesta. Prema platnim spiskovima tih četnika, a plaće su dobivali od talijanske Komande Petog armijskog korpusa, krajem kolovoza 1943. u Hrvatskom primorju bilo je stacionirano oko 300 četnika s područja zapadne Like, od kojih su mnogi bili s obiteljima.15 U vrijeme kapitulacije Italije ti četnici prebacit će se na otok Lošinj i tu biti desetkovani u borbama s dijelovima jedinica 13. primorsko-goranske divizije potkraj rujna 1943.

Četnički pokret u Lici ponovno je oživio znatne djelatnosti potkraj 1943., a napose 1944. Stupio je u suradničke odnose s njemačkim okupacijskim snagama, koje su ga zbrinjavale u oružju i živežnim namirnicama, te je zajedno s njemačkim postrojbama sudjelovao u borbi s partizanskim snagama. Organizacijski je i dalje potpadao pod Dinarsku četničku oblast, a na području Like u prvoj polovici 1944. djelovala su dva četnička korpusa. Prvi lički četnički korpus obuhvaćao je područje kotareva Gračac, Donji Lapac i Udbina, a Drugi lički korpus preostali dio Like. U sastavu ta dva lička Četnička korpusa bilo je oko 3.200 naoružanih četnika, a u preostalim dijelovima Hrvatske tada je još bilo oko 4.500 četnika

Kada su početkom 1944. njemačke postrojbe napustile dijelove središnje Like, četnici su se s njemačkom vojskom otuda povukli , jer nisu željeli surađivati samo s vojskom NDH, a bez nazočnosti njemačkih postrojbi. U središnjoj i zapadnoj Lici četničke pozicije ponovno su ojačane sredinom 1944., s povratkom njemačke vojske.

Tu su Nijemci obrazovali Komandu Dobrovoljačkih odreda u Brlogu, a taj naziv za četnike uzet je iz propagandnih razloga. Četničke skupine u ovom dijelu Like još su se nazivale Jugoslavenski dobrovoljački odredi, Hrvatska borbena zajednica ili pak samo pravoslavne skupine. Tako su samo u rujnu 1944. Nijemci u Gackoj dolini naoružali oko 700 četnika.17 Krajem prosinca 1944. glavnina četničkih snaga iz Like povukla se s Dinarskom četničkom divizijom na riječko-opatijsko i slovensko područje, očekujući tu daljnji razvoj političkih i vojnih događaja.

Samo manji dio ličkih četnika ostao je u Lici odmetnuvši se u šume, te će se jedan dio kasnije predati organima vlasti, a preostali dio bit će uništen u razdoblju neposredno nakon rata. Ovdje treba još naglastiti da su četnici u Lici tijekom drugoga svjetskog rata u onim mjestima koja su imali pod svojim vojnim nadzorom organizirati četničku civilnu vlast, razne četničke organizacije od mladeži i žena, te formirali prijeke vojne sudove.

Iz prethodnog kratkog i općenitog teksta vidljivo je da su četnički teror i zločini bili planirani i sastavni dio njihovih vojnih i političkih ciljeva. Dakle, nije se radilo o samovolji pojedinaca i pojedinih četničkih skupina, već o takvoj ideologiji koja se za ostvarivanje svojih ciljeva služila svim metodama i oblicima terora i zločina.

To su primjenjivali prema hrvatskom narodu u cjelini, a zatim prema svim svojim protivnicima u građanskom ratu, bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost. Suština četničke zločinačke djelatnosti ne proizlazi iz "tisućugodišnjeg antagonizma pravoslavlja i katolicizma", kako to misli Jozo Tomasevich, 18 niti u teroru i kontrateroru (teza da su četnički zločini nad Hrvatima bili osveta za ustaške zločine nad Srbima), već iz činjenice da se  taj pokret uvijek zalagao za uspostavu velike Srbije i za etnički čistu srpsku državu.

Uspostava planirane velike Srbije i na račun povijesnih i nacionalnih teritorija hrvatskoga naroda bio je osnovni uzrok četničkom teroru i zločinima. Četnički teror i zločini u Lici ovisili su o nizu čimbenika, a prije svega o njihovoj vojnoj moći i moći drugih vojnih tabora na pojedinim područjima. Ti zločini bili su usmjereni, gledajući globalno, protiv tri skupine, hrvatskog naroda u cjelini, prema srpskom narodu u antifašističkoj borbi i općenito prema partizanskom pokretu i njegovim suradnicima, bez obzira na nacionalnu pripadnost njegovih sudionika. Suodgovornost za četnički teror i zločine snose i okupacijske snage, a prije svega talijanske i njemačke.

Te snage nisu samo pomagale četnički pokret u Lici s oružjem, streljivom i živežnim namirnicama i plaćama, već su pod njihovim okriljem izvršeni i mnogi zločini. U vršenju terora i zločina sudjelovale su sve četničke jedinice u Lici, a unutar njih poglavito one kojima je to bio specijalni zadatak (crne trojke, petine, desetine, leteći odredi i si.). Teror i zločini vršeni su na terenu i unutar raznih osnovanih četničkih institucija (zloglasni četnički zatvor u Gračacu i slanje uhićenika u centralni četnički zatvor i mučilište u Kosovu kod Knina).
Evidentirano

Quidquid in occulto est,in apricum proferet aetas!
Što god je bilo skriveno,vrijeme  će iznijeti na vidjelo!
max 2

Postova: 188


« Odgovor #61 : Veljača 17, 2013, 15:22:55 »


Četnički pokret razvio je sve metode psihičkog pritiska na svoje protivnike (stalne prijetnje pokoljem Hrvata, sotoniziranje hrvatskog naroda, omalovažavanje njegove duhovne i kulturne baštine). Sve je to imalo za cilj da se milom ili silom stalno potiče iseljavanje hrvatskog stanovništva s onih područja Like kojima su kraće ili duže vrijeme gospodarili četnici. Nadalje, prema svojim protivnicima primijenili su najrazličitije metode fizičkog nasilja, batinanje (drvenom batinom, specijalnim žilama, čeličnim lancima, mokrom užadi), gaženje žrtve nogama, otkidanje pojedinih dijelova tijela (nokti, uši, prsti, ruke, noge), probadanje tijela nožem, kamenovanje, urezivanje četničkih znakova na čelo i si. Postojale su i druge metode kažnjavanja, kao npr. šišanje kose djevojkama, kažnjavanje prisilnim radom, kaznom na "leb i sol" (uglavnom se odnosilo na zatvorenike), mučenjem glađu i žeđu.

U fizičkom uništenju ljudi četnici su primjenjivali i najzvjerskije metode: likvidiranje klanjem, strijeljanjem, vješanjem, odsijecanjem glave, paljenjem, kamenovanjem, bacanjem u kraške jame, maljem, ili su pak dotle mučili pojedinu osobu dok nije izdahnula. Mnoge su osobe bile umorene kombinacijom različitih metoda. Također su se nemilosrdno odnosili prema imovini svojih protivnika, paleći pojedine kuće i naselja, te pljačkajući svu pokretnu imovinu.

Izvršenje pojedinih zločina četnici u Lici nastojali su pokriti sudskim presudama. Međutim, ovdje je riječ samo o formalno-prav noj instituciji, a izricanje i izvršenje kazne prepušteno je samovolji pojedinaca ili manjih četničkih skupina. Naime, pri štabovima viših četničkih jedinica (korpusi, pukovi, brigade) osnovani su četnički vojni sudovi i četnički prijeki sudovi, koji su izricali drastične kazne (strijeljanje, vješanje), a poglavito prema pripadnicima antifašističke borbe.

Prije nego se  upozori na do sada istražene zbirne podatke o zločinima četničkog pokreta u Lici u tijeku drugoga svjetskoga rata, potrebno je istaknuti neke pojedinačne i grupne primjere, koji dokazuju metode njihova zločina. Pročetničke aktivnosti u Lici protiv Hrvata civilnog stanovništva otpočele su tijekom srpnja 1941. Poglavito u onim naseljima južne Like gdje je hrvatsko stanovništvo bilo u manjini u odnosu na srpsko stanovništvo, i u izoliranim naseljima. Prema popisu stanovništva od 31. ožujka 1931. u Lici je bilo 154.610 stanovnika, a od toga bilo je pravoslavnog stanovništva 93.234 osobe (ovaj popis nije iskazivao stanovništvo prema nacionalnoj pripadnosti), a preostalo je bilo katoličko, tj. hrvatsko (zanemariv je broj pripadnika drugih vjera) Srpsko stanovništvo bilo je većinsko u kotarevima Donji Lapac, Gračac, Korenica i Udbina, a hrvatsko u kotarevima Brinje, Gospić i Otočac.

Nakon raspada Kraljevine Jugoslavije i još u tijeku travanjskog rata 1941. i proglašenje Države  Hrvatske (potkraj travnja 1941. službeno će se nazivati Nezavisna Država Hrvatska), ustaške vlasti uspostavit će tijekom travnja i svibnja svoju vlast u Lici, iako je ona bila usporena u nekim mjestima zbog nazočnosti talijanskih okupacijskih snaga. U pojedinim većim mjestima bile su uspostavljene oružničke postaje, ponegdje ojačane s pojedinim ustašama. Veća ustaško-domobranska posada nalazila se u to vrijeme jedino u Gospiću.

Iz izvješća raznih institucija vlasti NDH u kojima se govorilo i o stanju u Lici, vidljivo je da do kraja lipnja 1941., izuzev nekoliko manjih incidenata, i nije bilo otpora srpskog stanovništva vlasti NDH,20 i unatoč tome, što su već do tada ustaške vlasti u Lici uhitile pojedine viđenije wSrbe i odvele ih u zatvor ili likvidirale pod optužbom četnikovanja u međuratnom razdoblju i njihova rada protiv interesa hrvatskog naroda. Ubrzanje procesa pružanja oružanog otpora vojnim i civilnim institucijama vlasti u Lici uslijedilo je tijekom srpnja 1941., dakle u vrijeme niza ustaških masovnih pokolja nad civilnim srpskim stanovništvom.

Tu činjenicu konstatirale su i pojedine instance vlasti NDH, nakon što je došlo u južnoj Lici 27. i 28. srpnja 1941. do masovnog ustanka. Tako u svom izvješću  Zapovjedništvo 1. hrvatske oružničke pukovnije o akcijama ustanika u južnoj Lici za razdoblje od 27 srpnja do 4. kolovoza 1941. ističe da je zapažen mali broj ustanika (naziva ih četnicima) koji sudjeluju u pojedinim vojnim akcijama, a mnogo veći broj seljaka, koji sa svojim obiteljima sudjeluju u akciji. Tu se ocjenjuje da je to reakcija na "Čišćenja" koja su poduzimale formacije. A pod "čišćenjem" se razumijevalo "ubijanje i klanje Srba bez obzira na spol i dob, kao i uništenje njihove pokretne imovine."

Prema tome, organiziranju oružanog otpora protiv vlasti NDH i općenito ustaške države u Lici pristupili su različiti politički čimbenici, od komunista do pročetničkih elemenata, što će se poglavito manifestirati ujesen 1941., pri raslojavanju ustaničkog pokreta na partizanski i četnički dio.

Toj konstataciji trebalo bi dodati još jednu bitnu činjenicu. To su napisane karakteristike oficira i podoficira Četničke dinarske divizije od 1. studenog 1944. za ukupno 348 osoba. Od toga s područja Like je bilo 160 oficira i podoficira. Za 10 osoba naznačeno je da su u Četničkom pokretu od pada Jugoslavije, za dva od lipnja 1941., za tri od 20. 7. 1941., za 38 od 25. 7.1941., a za 52 od 27. 7.1941.22 To znači da su unutar ustaničkog (gerilskog) pokreta, posebno u južnoj Lici, djelovali pojedinci ili grupice s pozicija četničkog pokreta, što se ogledalo i u odnosu prema onom dijelu hrvatskog stanovništva (civilno stanovništvo) koje ni na koji način nije participiralo u ustaškom pokretu. Poistovjećujući sve Hrvate s ustašama, ti četnički elementi izvršili su već u ljeto 1941. niz zločina nad pojedinim Hrvatima ili pak cijelim hrvatskim obiteljima.

Također su sudjelovali u etničkom Čišćenju hrvatskog stanovništva i pljačkali njegovu imovinu. Ovdje ću radi ilustracije navesti nekoliko primjera skupnih ubojstava Hrvata koja su počinili pročetnički elementi. Krajem srpnja 1941. četnici su u Brotinji ubili 15 osoba iz četiri obitelji I vezica, a od toga 11 osoba ženskog spola. Tijekom kolovoza iste godine četnici su ubili kod Otrića iz obitelji Ivankovića 11 osoba (od toga osmero djece),24 u Krcam cijelu obitelj Mi jata Anića od šest članova, u Koknni obitelj Dragičević od 5 članova. Pojedinačne i skupne zločine nad Hrvatima četnici su vršili u Lici tijekom svih godina drugoga svjetskog rata.

Teror pročetničkih elemenata u ustaničkom pokretu u Lici nad hrvatskim stanovništvom, a poglavito u južnoj Lici, prisilio ih je na iseljavanje. Tako se 31. srpnja 1941. iseljava sve stanovništvo (oko 2.000 osoba) iz hrvatskog sela Boričevac (kod Donjeg Lapca) u Kulen Vakuf i zatim dalje preko Bihaća u sjevernu Hrvatsku. Njihova pokretna imovina opljačkana je, a selo spaljeno.

Stanje u južnoj Lici krajem srpnja i početkom kolovoza bilo je takvo da "sliči ustanku u pravom smislu riječi", kako je to 2. kolovoza 1941. izvješćivala Kotarska oblast u Udbini Veliku župu Gacke i Like u Gospiću.28 Ustaško-domobranske jedinice, upućene u Liku da skrše ustanički pokret, bile su razbijene u razdoblju od 17. do 20. kolovoza 1941 ,29 te je to prisililo talijanske okupacijske snage da početkom rujna 1941. reokupiraju područje svoje druge interesne zone (toj zoni pripadalo je cijelo područje Like), te da na taj način pokušaju pacificirati to područje od ustaničkih aktivnosti.

Talijanski je okupator za svoje interese nastojao pridobiti pročetničke snage unutar ustaničkog pokreta, pridobiti ih za vojnu suradnju i usmjeriti ih protiv partizanskih snaga, a blagonaklono su promatrale i četničke zločine nad hrvatskim stanovništvom. U kasnu jesen 1941. talijanski okupator potiče pojedine četničke grupe unutar partizanskih jedinica da izvrše u njima puč te da ih prevedu u četničke jedinice i suradničke odnose s Talijanima. Prvi takav četnički puč izveden je u 3. bataljonu NOP odreda "Velebit" na području Metka 20/21. studenog 1941. Četnički pučisti ubijaju komandanta Petra Vuksana Pekisu, te partijskog radnika iz Zagreba Hrvata Vladu Cerinu.

Nadalje, četnici unutar Brloškog partizanskog odreda 18. prosinca 1941. pobili su partizane Hrvate, učitelja Romana Marinkovića, njegova brata Ivana i Dragana Petrovića.31 Međutim, četnički puč izvršen u Bruvnu u bataljonu "Gavrilo Princip" 12. travnja 1942. nije uspješno izveden, iako su četnici ubili Biću Kesića, komandanta bataljona, odsjekli mu glavu i odnijeli u Gračac talijanskom okupatoru, za što su dobili 100.000 lira.

Četnički zločini u Lici posebno su bili usmjereni prema nezaštićenim i nemoćnim osobama, kao što su bili djeca, žene i ranjenici, te zarobljenici. Nakon neuspješnog napada 2. brigade 6. ličke divizije NOVH na četničko uporište u Gračacu 14. 15 siječnja 1943. partizani nisu uspjeli izvući iz četničkog okruženja u Gračacu 41 ranjenika. Sve njih četnici su poklali i poubijali na najzvjerskiji način. Među tim partizanskim ranjenicima Srbima nalazio se i jedan partizan Hrvat - Stipe Špehar. Četnici su ga teško ranjenoga, a kao Hrvata, vukli kroz Gračac, izrugivali mu se, probadali ga noževima, sve dok nije izdahnuo. Sličan masovni zločin nad ranjenicima četnici su izvršili 2. lipnja 1944. pri napadu na partizansku bolnicu u Krčanama (zaselak jugoistočno od Udbine). Napad na bolnicu i pokolj ranjenika izvršio je četnički leteći odred Lukice Popovića Lune, a koji je s pokoljem Hrvata u Lici otpočeo još krajem srpnja 1941. U bolnici se nalazilo 90 ranjenika, a četnici su zaklali i ubili 36 ranjenika i bolničkog osoblja. Najveći broj zaklanih i ubijenih ranjenika bili su Hrvati iz Gorskog kotara, Istre i Hrvatskog primorja.

Ideologiji četničkog pokreta i njhivih zlodjela suprotstavljao se s jedne strane antifašistički pokret, a s druge strane vojne i civilne vlasti NDH. Dakako, svatko od njih sa stajališta svoje ideologije i državotvornih zamisli. U tom pogledu antifašistički pokret nastupao je autonomno, dok su vlasti NDH u otvorenoj borbi protiv četničkog pokreta morale voditi računa o svojim ratnim saveznicima (talijanskom i njemačkom okupatoru).

Naime, njihov je interes bio u korištenju četničkih jedinica za borbu protiv antifašističkog pokreta, te su na taj način i onemogućavali vojne snage NDH da vrše napade na četničke jedinice. Pojedinim institucijama vlasti NDH preostala je jedino mogućnost da se žale talijanskim i njemačkim vojnim vlastima da se onemoguće četnička  zlodjela nad hrvatskim stanovništvom.

Evidentirano

Quidquid in occulto est,in apricum proferet aetas!
Što god je bilo skriveno,vrijeme  će iznijeti na vidjelo!
max 2

Postova: 188


« Odgovor #62 : Veljača 17, 2013, 15:28:35 »


O prijetnjama i zlodjelima četnika u Lici stizala su vlastima NDH brojna upozorenja. Tako je npr. predstojnik kotarskog suda u Gračacu pisao 1. studenog 1942. Ministarstvu pravosuđa i bogoštovlja u Zagrebu, između ostaloga, i ovo: "U Gračacu, unatrag nekoliko mjeseci, postoji komanda četničkog puka "Vožda Karađorđa", koja ima u samom Gračacu pod sobom oko 1.000 ljudi pod oružjem naoružanih puškama, revolverima, bombama i streljivom, koje su oružje dobili od talijanske vojske za zajednu suradnju protiv "partizana", iako se dešava da iz jedne kuće ima na jednoj i na drugoj strani. Hrvata ima u Gračacu oko 40-50 ljudi. Većina četnika je u Gračacu otvoreno neraspoložena prema Hrvatima, a napose prema Hrvatima drž. službenicima s razloga, jer da je prošle godine ovdje poginulo oko 700 njihovih Srba. Zbog toga se čuju prijetnje da treba nas Hrvate u Gračacu sve poklati i ubiti.

Četnici nisu ostali tada samo na prijetnjama već su do kraja 1942. očistili Gračac od hrvatskog stanovništva; oni koji nisu uspjeli pobjeći, bili su ubijeni.

Četnički pokret u Lici nije se samo obračunavao s pripadnicima antifašističkog pokreta, bez obzira na nacionalnu pripadnost njegovih pristaša već isto tako i s pripadnicima ustaškog pokreta, iako je ovaj pokret u određenim trenucima stupao u savezničke odnose s četnicima u Lici (npr. Sporazum između Četničkog odreda Medak i vojnih vlasti NDH u Gospiću od 6. ožujka 1943).37 O ubojstvu petorice ustaša od strane četnika iz Metka izvijestio je Ustaški stožer u Gospiću 4. studenog 1942.

Ustaški stan u Zagrebu, navodeći, između ostaloga, i ovo: "Prilikom partizanskog napadaja na selo Ribnik, uspjelo je petorici ljudi probiti partizanski obruč prema selu Metku. Kako je poznato, u Metku se nalaze četnici s talijanskom vojskom. Četnici su držali a drže i sada svoje straže do Ribnika, tako je bilo te noći. Ova petorica su se namjerili na četničku zasjedu, i ovi su ih pozvali k sebi uvjeravajući ih da im se neće ništa dogoditi, ovi su im povjerovali i došli k njima. Kad su došli neki su od četnika tražili da se puste: Sekulić Gašpar, Sekulić Blaž i Sekulić Ante, a da se ubiju Sekulić Filip i Mihaljević Stjepan. Druga seje grupa protivila i tražila smrt svih, ovi su drugi uspjeli. Ubojice ove petorice su Njegovan Đuro Tomičin, Njegovan Mića Đurin i Ivančević Đurica pok. Jurile, bivši jugosl. podnarednik. Isti su svi iz sela Počitelja, a nalaze se sada među četnicima u Metku. Ubijene su pokopali u jednom dolu kod željezničke stražarnice.

Četničke skupine iz svojih uporišta u Lici krstarile su terenom, obično noću, postavljajući zasjede i upade u pojedine kuće, te ubijajući i pljačkajući Hrvate ili pak suradnike antifašističkog pokreta. O tome je sačuvan veći broj raznovrsnih dokumenata, a ovdje se navode samo izvodi iz dva dokumenta. Tako npr. Oružničko krilno zapovjedništvo 2. oružničke pukovnije iz Senja izvješćuje Zapovjedništvo operativnog područja "Lika" 18. svibnja 1943. o djelatnosti pojedinih četničkih skupina na području Otočca. U ovom se izvješću konstatira:

"U šumama imade manjih četničkih skupina, koje su razpršene od svojih jedinica zaostale u šumi. Takove manje skupine prolaze kroz katolička sela, pljačkaju i otimaju, a također dočekaju na cestama prolazeće seljake. Tako je jedna manja skupina od 40 ljudi došla u selo Krasno dana 11. V. o.g. opljačkali nekoliko kuća katoličkih. Zapovjednik te skupine jeste Mileta Grozdanić, rodom iz Ponora (bivši finans). Ta ista grupa četnika ovih dana je sačekala u zasjedi na cesti između Kutereva i Krasna kod Grezine prolazeći narod, odnijeli im robu, prstenje i cipele. U Goljaku, selu između Krasnog i Lipovog Polja, ubili su četnici u jednoj kući oca i sina, a na putu su zaklali jednu ženu i ostavili ju na cesti."

O zločinima izvršenim nad pojedinim Hrvatima i poglavito suradnicima antifašističkog pokreta u Lici brojni tragovi i činjenice sadržane su i u četničkoj dokumentaciji. To je niz presuda Vojno-četničkog suda četničke Dinarske divizije, te isto takvog suda za pojedine ličke četničke korpuse. No, četnička dokumentacija otkriva i njihove planove na pojedinim područjima i načine na koje trebaju ukloniti svoje protivnike. To se najbolje vidi iz izvješća Četničke komande u Selcima od 5. rujna 1943., a u kojem se govori o akcijama komandanta Četničkog sektora Otočac, kapetana Miloša Savovića. Naime, on je sa svojim četnicima sudjelovao 26/27. kolovoza 1943. u zločinima na području Brloga. S tim u vezi izvješćuje se:
"Plan kapetana  Savovića bio je, da u toku te noći likvidiraju sa svim izdajicama - partizanskim špijunima i odbornicima kojih ima priličan broj. Petorkama je izdato naređenje da sve svršavaju bez pucanja - sa nožem". Te noći (26/27. 8. 1943.) deset petorki uspjelo je na području Brloga likvidirati dva odbornika, dok su se drugi pravodobno uklonili, te premlatiti grupu Roma.

Na osnovu dosadašnjih istraživanja utvrđeno je da su četnici prouzročili smrt 656 osoba rođenih u Lici, ili su pak tu bili stalno nastanjeni (mali broj). Od toga ukupnog broja bilo je osoba muškog spola 484, a ženskog spola 172. Život su izgubile osobe svih dobnih struktura, a od toga je bilo ukupno 57 djece do 15 godina starosti.

Ovdje treba istaknuti da je četnički pokret u Lici prouzročio i druge ljudske gubitke, i to među onim osobama koje su se u vrijeme drugoga svjetskog rata zatekle u Lici po raznim poslovima i zadacima (u posjeti rodbini, u partizanskim jedinicama, u vlasti i postrojbama NDH). Na taj način četnici su likvidirali oko 200 osoba, a one su poglavito pripadale hrvatskom narodu. Kada je riječ o nacionalnoj strukturi ljudskih gubitaka u Lici, koje je prouzročio četnički pokret, istraživanja pokazuju daje od ukupno 656 žrtava 201 pripadala hrvatskom narodu, a preostale srpskom narodu, izuzev jedne osobe, koja je bila ruske narodnosti. Hrvatski narod izbjegao je još veće žrtve u Lici od strane četničkog pokreta, zahvaljujući činjenici da se masovno iseljavao s onih područja koja su se nalazila pod četničkom vojnom i civilnom vlašću, te izgradnji obrambenih mehanizama (zaštita od strane partizanskih jedinica, ali isto i zaštita od strane postrojbi NDH).

Tako su četnici u Lici 1941. prouzročili smrt 90 osoba, 1942. 116 osoba, 1943. 192 osobe, 1944. 240 osoba i 1945. 17 osoba, dok se samo za jednu osobu nije mogla utvrditi godina smrti. Način na koji su pojedine osobe ubijene bilo je mnogo teže istražiti jer se u izvorima najčešće ističe samo "ubijeni od četnika". To se ističe za ukupno 432 osobe, a to ujedno znači da su i iz ove grupe pojedine osobe mogle izgubiti život u borbi s četnicima, biti strijeljane, zaklane, vješane, ili izgubile život zbog četničkih zlostavljanja.

Međutim, za preostale osobe koje su usmrtili četnici navodi se precizan način smrti, tj. 110 je osoba strijeljano, 75 osoba zaklano, jedna je osoba obješena, šest je osoba ubijeno iz zasjede vatrenim oružjem, pet osoba bačeno je u vatru, dvije osobe ispečene su na ražnju, jedna je osoba bačena u jamu, a 25 osoba umrlo je od fizičkog zlostavljanja. Od ukupno 656 žrtava četničkog terora u Lici 448 pripadalo je civilnom stanovništvu, 189 osoba pripadalo je antifašističkom pokretu, a 19 osoba ustaškom pokretu.
Evidentirano

Quidquid in occulto est,in apricum proferet aetas!
Što god je bilo skriveno,vrijeme  će iznijeti na vidjelo!
max 2

Postova: 188


« Odgovor #63 : Veljača 19, 2013, 11:43:44 »


Na teritoriju NDH postojali   su četnički koncentracioni logori u koje su četnici  zatvarali sve svoje stvarne i navodne protivnike, bilo Hrvate bilo Srbe. Usko su surađivali s talijanskim okupatorskim vlastima kojima su, uz nagradu, često predavali zatočenike ili su ih sami pogubili.

U drugoj polovici 1942. godine četnici su s Talijanima potpisali sporazum po kome su postali sastavni dio talijanskih vojnih postrojbi. Ujedno su i s vlastima NDH sklopili pismeni sporazum o suradnji u borbi protiv partizana.

U kolovozu 1942. godine formiran je koncentracijski logor za područje Borjanskoga vojno-četničkog odreda u Karačkoj školi. Istodobno je osnovan koncentracijski logor u Jošavici, gdje je bila i komanda bosanskih četničkih odreda. Logoraši su, nakon kraćeg vremena provedenog u tim logorima, uglavnom likvidirani, a manji je dio njih predan Nijemcima.

Početkom 1943. godine osnovan je centralni logor u Kosovu kod Knina. U logoru Kosovo bili su zatvarani aktivisti NOP-a i civili – Srbi s područja Grahova, Drvara i Bosanskog Petrovca, te brojni Hrvati. Zbog teškog života u ovom logoru, narod ga je prozvao drugim Jasenovcem.

Ukupan broj ubijenih u četničkim logorima i zatvorima teško je utvrditi, jer četnici uopće nisu vodili evidenciju svojih žrtava. Ipak, znatno veći broj Hrvata, Muslimana i Srba četnici su ubili u naseljima. Prema procjenama Vladimira Žerjavića, četnici su tijekom Drugoga svjetskog rata ubili 18 000 Hrvata.
Evidentirano

Quidquid in occulto est,in apricum proferet aetas!
Što god je bilo skriveno,vrijeme  će iznijeti na vidjelo!
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #64 : Veljača 19, 2013, 12:30:34 »


U drugoj polovici 1942. godine četnici su s Talijanima potpisali sporazum po kome su postali sastavni dio talijanskih vojnih postrojbi. Ujedno su i s vlastima NDH sklopili pismeni sporazum o suradnji u borbi protiv partizana.

Sporazum je obvezujući ugovor, a složen je od glagola "biti jednog uma". Sporazumi se zaključuju dobrovoljno. Samo da ti sporazumi s četnicima nisu vrijedni ni papira na kojem su pisani jer četnici su bili dvolični, po potrebi "prijatelj" i neprijatelj, da bi krajem Drugog svjetskog rata sjeli se u krilo partizana i lizali Titi "cipele" u komunističkom logoru Jasenovcu, Golom Otoku i drugim logorima.

Četnici su bili danas jedno - sutra drugo. Tako je bilo i tako je do danas ostalo, što nam zakleti četnički vojvoda Nikolić potvrđuje.

Za ustaše možemo tvrditi da su bili vjerni svojem stavu (i bez zakletve) do zadnjega daha.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
max 2

Postova: 188


« Odgovor #65 : Veljača 20, 2013, 12:55:24 »


Sve ponašanje i djelovanje četnika kao pojedinaca ili u okviru samog pokreta dade se pratiti i vidi se kroz jedan mentalitet. Nesposobnost ikakvih dalekovidnijih političkih odluka, nesposobnost bilo kakvih većih vojnih operacija i kordinacija u vojnom smislu, politička kratkovidnost, sklonost neredu, pljački i grabežu (i svojih vlastitih sunarodnjaka) sve je to kontinuitet jednog mentaliteta, vlaškog.
 
Pravoslavna je populacija najvećim dijelom podrijetlom od balkanskih Vlaha, a ta je populacija stoljećima živjela, i tako formirana, od dolaska Slavena pa dalje do dolaska Turaka u stalnim sukobima i čarkama, pljačka, nered i grabež postale su način života i borbe za opstanak.

Nestalnost,priklanjanje, česta i stalna promjena saveznika, nedosljednost u politčkim ciljevima sve su to odlike vlaškog mentaliteta, to se vidi i kod četnika.

Četnici i njihov pokret probijaju se u Hrvatsku već 1921-1922, tad je za predsjednika svih četničkih udruga držan Puniša Račić, radikal i atentator na hrvatske zastupnike 1928 godine. Četništvo se temelji na velikosrpskoj ideologiji koja se pojavila odmah poslije srpskih ustanaka,ideja za obnovom Dušanovog carstva, (koja nije nikad umrla, pa ni danas) kojega je glavni propagator bila srpska crkva.

Tvorci ideje o Jugoslaviji su Hrvati, koji su se nadali da će se stvaranjem južnoslavenske zajednice, izvući iz germanske dominacije. Srpska vizija zajednice je bila Velika Srbija. Hrvatska vizija južnoslavenske zajednice je bila zamišljena  na jednom kulturnom zbližavanju i kasnije ujedinjenje kao ravnopravni faktor Srbi,Hrvati i Bugari. I dok su Hrvati trabunjali o Jugoslaviji poput Franje Račkog, o “jugoslavjanstvu“, “jugoslavjanskom jeziku“, djeca u Srbiji učila su zemljopis o srpskim zemljama u kojima se Hrvatska ni ne spominje.

Takvo su stajalište Srbi imali i prema Bugarima, međutim Bugari već formirani, nisu željeli biti asimilirani u srpstvo i nakon par srpsko-bugarskih sukoba Bugari su jednostavno izostavljeni iz jugo ideje, međutim izvorna jugoslavenska ideja uključuje i Bugare, i sam Pribićević je rekao da bez Bugara južnoslavenske ideje nema. Negiranje Hrvata i hrvatske opstojnosti, srpska dominacija i hegemonija glavni su razlog sukoba u Jugoslaviji.

Četništvo nije moglo uspjeti kao “integralno jugoslavenstvo“, posebice zato sto mu je glavni propagator bila srpska crkva koja je u pravoslavne populacije imala veliki upliv i koja je oduvijek inzistirala na srpskom pravoslavlju pravoslavan=Srbin. Dokaz tome je i pojava i fenomen Srba katolika sredinom 19.st.

Godina 1860-1870, pojavila se ideja Srba katolika u Hrvatskoj, pogotovo u Slavoniji gdje su se pojedinci počeli smatrati Srbima i koji su to isticali i u Hrvatskom saboru, čak i među katolicima u Hercegovini. Poneki su se katolički svećenici izdavali kao Srbi. Međutim identifikacija pravoslavne vjere sa srpstvom i uporno djelovanje srpske crkve u tom pravcu onemogućilo je svako drugo zbližavanje, odnosno drugima nije bilo mjesta, srpstvo je moralo biti čisto i nenatrunjeno, bizantska tradicija, Srbi su u svemu imitirali Bizant, opsjednuti su njime, Srbija je Bizant u malom.

Iza toga postoji i vjerski čimbenik uvjetovan crkvenim raskolom, kojega srpska crkva baštini mnogo revnije i radikalnije, pravoslavni katolike nazivaju inovjerci, dok katolici pravoslavne priznaju i nazivaju samo odijeljenji.

Hrvate je u novoj tvorevini 1918 god. pogodio srpski državni centralizam, u osnovi velikosrpski hegemonizam, i Hrvati se nisu mirili sa diktaturom koja im je nastojala poništiti sve značajke naroda.

Protiv takvog stanja HSS-ovi narodni poslanici inž. August Košutić, potpredsjednik i dr. Juraj Krnjević, glavni tajnik HSS-a, koji su izbjegli u inozemstvo, a nakon uhićenja dr. V. Mačeka u prosincu 1929, obratili su se siječnja 1930 za pomoć memorandumom Ligi naroda, ali bez učinka, jer su mnogi tadašnji vladajući krugovi, prvenstveno oni Francuske i Velike Britanije, pozdravili uvođenje kraljeve diktature u Jugoslaviji.
U biti je Srbija u Francurskoj i V. Britaniji oduvjek imala saveznika.

…na cijelom hrvatskom državnom teritoriju uveden je apsolutistički režim srpskog kralja, koji hrvatskom narodu uskraćuje primarna narodna prava, koja su inače osigurana svakom narodu. Tako je zabranjena uporaba imena hrvatskog naroda, koji je priznat u međunarodnim ugovorima kao međunarodni faktor, te koji se nije odrekao niti svojeg imena niti svoje egzistencije u zajednici naroda. Zabranjeni su hrvatski grb i hrvatska zastava. Raspuštena su i dapače zabranjena hrvatska kulturna i znanstvena društva. Istisnut je hrvatski jezik iz škola i javnih službi. Krivotvorena je i brisana hrvatska povijest u školskim knjigama. Nastoji se zaustaviti kulturni napredak hrvatskog naroda, da se narodu otuđe hrvatske generacije, pa da im se otuđi cjelokupna hrvatska pisana literatura. Zapostavlja se hrvatska vjera, a oštećuju se grobovi (npr. u Zagrebu 1. studenog 1929.. Samovoljno su hrvatske zemlje razdrobljene i istodobno podvrgnute srpskoj prevlasti. Zabranjeni su historijski državni nazivi, n. pr. Hrvatska i Bosna. Samovoljno su raspisani porezi i druga javna podavanja, koji se silovito utjeruju i bez kontrole troše većinom u Srbiji ...”

Kao jedan od odgovora na ubojstva niza Hrvata i brojna velikosrpska nasilja nakon uvođenja diktature 1929 dolazi do osnivanja ilegalne organizacije “Ustaša - hrvatski oslobodilački pokret” s dr. Antom Pavelićem na čelu, s ciljem stvaranja samostalne i neovisne hrvatske države, izvan Kraljevine Jugoslavije.

Pavelić i veći dio ustaškog vodstva djeluje u inozemstvu, gdje okupljaju dio državotvornih emigranata i osnivaju organizacije i uporišta, te izvode i prve akcije u zemlji, kao što je primjerice tzv. Velebitski ustanak iz 1932. u Lici, ali i neke na području Osijeka (podmetnute eksplozije na željeznici). Po nekima je pokret osnovan 1929, međuti prvi pisani dokumenti o organizaciji “Ustaša - hrvatski oslobodilački pokret” datiraju tek iz 1933.

Najveći dio ustaškog pokreta bili su intelektualci i vrlo obrazovani  ljudi, doglavnici, ministri, velika većina njih su bili doktori, magistri,pisci itd. Velika većina začetnika ustaškog pokreta bila je u Kraljevini Jugoslaviji proganjana i zlostavljana, te se zbog toga kod njih stvorila velika odbojnost i averzija prema Srbima, Kralju i Jugoslaviji.
 
Dobar dio njih se vrlo brzo osvijestio i našao u neobranom grožđu, ostali su vjerni ideji samostalne hrvatske države ali nisu podupirali poglavnika i njegovu vladajuću kastu koja sa nikim nije htjela dijeliti vlast.

Kod ustaša i njihovog pokreta postojala je dakle jedna struja intelektualaca koja je nastojala normalizirati državu i ukloniti despotsku vladajuću kastu na čelu sa Poglavnikom.

Upravo najokorijeliji i najzatucaniji ustaše su bili oni najneobrazovaniji.

30.11.1942 pravaši frankovačke provenijencije, članovi Sabora Nezavisne Države Hrvatske, uputili su Memorandum u kojem optužuju ustaški režim za Rimske ugovore, ratne zločine OS NDH, korupciju i nepotizam. Potpisnici su: predsjednik Sabora Marko Došen, doglavnik Ademaga Mešić, Fran Milobar, Krunoslav Lokmer itd. Pavelić  je raspustio Sabor 28.12.1942. i više nikada ga nije sazvao.

Gore sam napisao pravaši, ustaštvo i pravaštvo nisu isto, to su dvije potpunoma različite stvari, ustaše su od pravaštva “uzeli“ samo ideju samostalne hrvatske države, Pavelić je sam priznao da nije pročitao ni jedan tekst od Ante Starčevica.

Ustaše su bile velika prijetnja u obnavljanju bilo kakve Jugoslavije i komunistima i velikosrbima i treća opcija koja je zagovarala Hrvatsku u okviru Kraljevine Jugoslavije. Treba znati da se Maček dopisivao sa knezom Pavlom dugo poslije rata nadajući se obnovi Kraljevine Jugoslavije.
 
Ustaše i četnici bili su nepomirljivi neprijatelji, do otvorenog frontalnog sukoba dviju vojski nije došlo zbog prisutnosti stranih sila Italije i Njemačke na teritoriju NDH, kojima nije odgovarao nikakav ustaško- četnički sukob i rat, u stvari četnike su Talijani lukavo iskoristili protiv NDH i da ne idu u partizane.
Evidentirano

Quidquid in occulto est,in apricum proferet aetas!
Što god je bilo skriveno,vrijeme  će iznijeti na vidjelo!
max 2

Postova: 188


« Odgovor #66 : Srpanj 03, 2013, 20:00:05 »

U proljeće 1942. godine, četnici su počeli  organizirati  misteriozne, strogo konspirativne grupe koje su imale  zastrašujuće djelovanje i efekt te unosile nemir i nespokojstvo. Bile su to grupe formirane od trojice četnika, kao egzekutivne formacije  svakoj brigadi, i zvale su se "trojke". U narodu su zapamćene kao "crne trojke". Ideja o formiranju trojki potekla je od Draže Mihailovića.

 Trećeg svibnja  1942., Mihailović je, krećući se preko Golije ka Crnoj Gori, radio-depešom javio Slobodanu Jovanoviću da Radio-London objavi: "Sef trojki u Jugosl. naređuje da se što više radi, a ništa ne priča". Sef svih trojki u Jugoslaviji bio je,  Draža Mihailović.

Isključivi zadatak crnih trojki bilo je klanje. Tom groznom postupku, van razuma i ljudskosti, bile su podvrgnute osobe koje su pre toga označavane famoznim slovom "Z". Pod  udar trojki dolazili su i drugi Srbi koji se nisu slagalali sa postupcima četnika, ili nisu podržavali njihov način mišljenja i ponašanja, iako nisu bili obilježeni slovom "Z". Slovo "Z" je značilo da treba zaklati onoga čije bi ime bilo saopšteno preko Radio- Londona, koji je u svemu bio na usluzi Mihailoviću, pa i u tom strašnom poslu.

Sedmog svibnja 1942. Mihailović javlja Slobodanu Jovanoviću: "Sef trojki u Jugoslaviji izdao je naredbu da se počne sa radom protiv izdajnika", naglasivši da je za to "Znak slovo Z", i ponavlja "slovo Z". I sam zbunjen onim što Mihailović čini, Slobodan Jovanović ga je 15. maja, radio-depešom, pitao: "Šta znači šef trojki i slovo Z javite hitno". Istoga dana Mirko Lalatović koji je bio zadužen,  za radio-veze sa inostranstvom, izvještava Mihailovića da su: "Juče u 17 časova objavljena na radio – Londonu naređenja šefa trojki za čišćenje izdajnika i ćutanje".

Prvo javljanje  imena koje je trebalo likvidirati primenom slova "Z" objavio je Radio-London 2. lipnja 1942. godine, a posljednje objavljivanje imena tim putem bilo je 11. rujna iste godine.Preko Radio Londona bilo oglašeno ukupno 75 imena s etiketom slova "Z", dok 25 imena koje je Mihailović dostavio Radio-Londonu nije javno oglašeno. Efekti su, međutim, bili stravični.

Jer, prema "podacima prikupljenim na terenu broj zaklanih prelazi deset hiljada". Najviše klanja po Srbiji od strane četnika, bilo sa trojkama ili drugim ešelonima smrti, izvršeno je, nakon što su Britanci otkazali usluge Radio-Londona u toj stvari. Mnogi pisci iz redova četničke emigracije skloni su tvrdnji da je slovo "Z" imalo smisao da nekoga zastraši da ne srlja u izdaju i kolaboraciju. Da je ono bilo, pored toga što je "uterivalo strah u kosti i pamet u glavu", i nešto što nije "davalo imunitet krivcima i jemstvo za bezbednost u budućnosti", a takođe i neka "pedagoška mera". Ako bi to bilo tako, zašto bi onda postojale crne trojke.

A one su likvidirale svakog na koga se odnosilo slovo "Z", pa i one "grešnike" koji nisu bili pod udarom toga slova. Tako su, bez slova "Z", zaklani i neki četnički komandanti, Mihailovićevi bliski saradnici. Među kojima su: pukovnik Jevrem Ješa Simić, Mihailovićev klasni drug, inspektor četničkih jedinica u zapadnoj Srbiji, poručnik Ilija Pažina, poručnik Milutin Janković, komandant telesne straže Draže Mihailovića, potpukovnik i vojvoda Radomir Đekić Đeda, vojvoda Mašan Đurović i Božo Ćosović Javorski. Zatim su crne trojke likvidirale kapetana Dušana Radovića, komandanta Zlatiborskog korpusa i kćerku generala Petra Nedeljkovića. Kada su "ovo dvoje ubili, ubice su im otsjekli glave i odnijeli u Vrhovnu Komandu".

Iz raznih pobuda su četnici prema Srbima primenjivali dejstvo slova "Z". Emilija Strugarević je, na primer, stavljena pod slovo "Ž" samo "radi toga što nije htjela biti  ljubavnica četničkog komandanta u Vrnjcima". Draža Mihailović je naredio da se zakolje učiteljica Vera Filipović iz Tometinog Polja, koja je bila veza Mihailovića sa Milanom Aćimovićem i Ljotićem, a Mihailović je posumnjao u njenu odanost.

Na koga se, ustvari, odnosilo slovo "Z" i način njegove primjene, veoma uvjerljivo pokaziju četnički dokumenti. Komandant četnika u istočnoj Bosni i Hercegovini major Baćović je 8. kolovoza 1942. Naredio potčinjenima prema kome i kako treba sprovoditi slovo " Z ' . "Komandant brigade po prijemu naređenja da se izvesno lice stavi pod slovo Z, dužan je u roku od 24 sata, pomoću trojki, istog likvidirati - ubiti. Ovo likvidiranje - ubijanje ima biti isključivo klanje kamom", naređuje Baćović. On, takođe, naređuje da ona trojka koja ne izvrši zadatak "osuđena je na smrt i odmah se mora sa njom likvidirati".
Konspirativnim sastavom trojki i podmuklom primenom slova "Z", četnici su sijali smrt, zavodili strah i nespokojstvo u narodu. Slušanje Radio-Londona, tog moćnog i efikasnog medijskog sredstva u službi četnika, privlačilo je pažnju i zbog zloslutnih saopštenja o tome ko će te večeri, ili te noći na najsvirepiji način biti likvidiran.

I sa slovom "Z" i bez njega, četnici su izvršili mnoge pokolje nedužnog srpskog naroda. Ove drastične mjere širih razmjera naročito su se ispoljile u vreme kada su četnici i Njemci u Srbiji počeli  otvoreno su radivati. Jedan od motiva za klanje bila je i šansa za unapređenje u viši čin. To je sljedovalo onom koji, u saradnji sa Njemcima, pokolje što više partizanskih simpatizera i jataka.

Bilo je u Srbiji, bez povoda i razloga, mnoštvo masovnih klanja nedužnih civila žena, djece, staraca, silovanja kćeri, sestara, majki. Jedan od stravičnih pokolja desio se u selu Vraniću 20/21. Prosinca  1943. Te noći četnici su zaklali 70 osoba od 1 do 93 godine starosti. Stradale su kompletne porodice. Silovane sudevojčice i žene.79 Kapetan Živan Lazović Žika, komandant Smederevskog k o r p u s a , izvjestio je Mihailovića 27. prosinca  1943. d a  j e "likvidirao" 30 osoba, od čega je samo u Boleču poklao 11 žena, dece i staraca.Draža Mihailović je bio upoznat sa nedjelima Živana Lazovića. U ožujku  1944. primio je izveštaj da Lazović narod "toliko tuče da pojedincima otpada meso sa tela '. Za Lazovićevog potčinjenog kapetana Božidara Lazovića, Mihailović je saznao da je "sadističkim nagonom lično sekao pojedincima uši, probadao ih kamom, naterivao ih da sede na žara itd. i napokon polumrtve zaklao i jednostavno i najčešće bacao u Moravu".

Dva dana kasnije, 29. prosinca 1943., komandant Gorske garde Nj. V. kralja Petra II, Nikola Kalabić, izveštava Mihailovića, d a j e u "Kopitarima uhvaćeno na spavanju i poklato 24 aktivna komunista od kojih su 20
cigani . Prema izveštaju Jevrema Simića od 15. sijecnja 1944. Draži Mihailoviću, poručnik Tihomir Jovanović, komandant Oplenačke brigade je "u selu Banji zaklao 18 istaknutih i okorelih crvenih".

U selu Drugovac četnici su zaklali dvadesetčetvoro Srba, 41 streliali, dok je nekoliko Srba izgorelo, a nekoliko umrlo od posledica četničkog batinanja."4 Noću, 1/2. Veljace  1944. izvršenje pokolj u Pomoravlju. Pukovnik Ljubomir Mihailović ("Long"), komandant grape korpusa, izvještava 17. Veljace  1944. Dražu Mihailovića d a j e izvršio "čišćenje", ustvari, pokolj po varošima: "u Jagodini 17 muškaraca i 7 ženskih, u Ćupriji 9 muškaraca i 1 ženska, u Paraćinu 11 muškaraca i jedna ženska".

 Pukovnik Mihailović dalje navodi: "Narod je ovim zadovoljan. Načinom izvršenja pokazali smo prijateljima i neprijateljima našu snagu i jedinstvo i organizatorske sposobnosti". Pronalazili su četnici i razne druge razloge za klanje. Partizanske zarobljenike obično su klali. Major Radomir Cvetić  komandant Javorskog korpusa, izveštava Mihailovića 21. Sijecnja  1944. o zarobljenim partizanima. "Mnogo ranjenih pomrlo im u putu. Mi smo zarobili 16 i zaklali bez prekog suda". Nije čudo što su to radili svom jedinom neprijatelju.

Zaprepašćuje činjenica što su i svoje četnike, na isti način, likvidirali. Prilikom jedne borbe na Bukoviku, mnogi četnici su se predali partizanima. Ovi s njima postupali u skladu sa konvencijama o statusu zarobljenika, pa su im pružili priliku da ostanu u partizanskim jedinicama i postanu borci protiv naci-fašista, ili da odu svojim kućama. Šesnaestog juna 1944. Ljuba Jovanović Patak, komandant Timočkog korpusa javlja:

"Streljao sam 75 vojnika radi toga što su se predali partizanima", da ih oni ne bi pustili "da podrivaju naše redove i šire defetizam" . Četnici su nalazili različita opravdanja za pokolj sopstvenog naroda. Darinku Rajković i dvije njene maloljetne kćerke Stanu i Radmilu, četnici su zaklali samo zato što nisu htjele izdati  partizanske rukovodioce prikrivene u zemunici. Najpre su zaklali mladu Stanu, pa Radmilu, najposle Darinku.

Još je gora sudbina za sličnu "grešku" zadesila seljaka Živana Đurđevića iz sela Balinovića, kod Valjeva. Njega su četnici pod komandom Nikole Kalabića, zajedno sa sinovima uhvatili i podvrgli mučenju. Pošto su mu, na njegove oči zaklali sina, a Živan idalje ostao odlučan, četnici su ga na Debelom brdu vezali za ražanj i živog ga pekli.

Jedan od članova štaba Gorske garde pisao je 3. novembra 1943. o ponašanju četnika pod komandom Nikole Kalabića. "Varošicu Stragare upalili su zato što su od prvog do poslednjeg bili svi pijani". Zatim se navodi da od "celokupnog br. stanja koje su poklali 50% su nevine žrtve'. Dalje piše: "Narod kada čuje da četnici dolaze u selo, više se plaši nego kada dolaze Nemci, Bugari, Amauti i svaka druga vera". U pismu se naglašava kako četnici, posle improvizovanih borbi protiv partizana, "zađu po selima i pokolju onaj nevini narod", a Mihailoviću podnose izveštaj "kako su u borbi naneli gubitke partizanima".
O raspoloženju naroda prema četnicima, u pismu se kaže: "Mogu samo Vam reći to da narod psuje majku Kralju, Vama - Draži i svima redom".

Draža Mihailović je, bez sumnje, bio dobro obavješten o svim četničkim nedjelima, ali nije zabranjivao takve postupke.

Evidentirano

Quidquid in occulto est,in apricum proferet aetas!
Što god je bilo skriveno,vrijeme  će iznijeti na vidjelo!
max 2

Postova: 188


« Odgovor #67 : Srpanj 04, 2013, 18:58:14 »


Na suđenju koje je održano javno u Beogradu od 10.lipnja do 15. srpnja 1946 godine Draža Mihajlović pokušavao se obraniti izjavama da se ne sjeća nekih trenutaka i naređenja koje je izdavao. Na upit predsjednika sudskog vijeća: “A ko je bio šef crnih trojki u Jugoslaviji,“ Mihajlović je izjavio da je on izmislio slovo Z koje je trebalo značiti zastrašiti nekoga, na ponovno pitanje tko je bio šef trojki, Mihajlović je odgovorio da je u pitanju mistična nepoznata osoba, pošto su mu ipak na kraju predočene činjenica na ponovni upit: “Ko je dakle bio šef trojki, odgovorio je :“Ja sam bio“.
Miomir Zečević,Dokumenta sa suđenja Ravnogorskom pokretu

Podaci o tome koliko je netko bio nepodoban četnicima dostavljani su Mihajloviću, koji je obavljao selekciju, te nakon toga radio putem slani u London izbjegličkoj vladi pod predsjedavanjem Slobodana Jovanovića, on i Živan Knežević su taj popis nepodobnih osoba dostavljali Radio-Londonu, čiji je odgovorni radio službe bio novinar Harrison, njegov je glas bio prepoznatljiv je su emisije za Jugoslaviju emitirane na srpsko-hrvatskom  jeziku.

Emisije za Jugoslaviju obično su emitirane u večernje sate, nakon značajnijih dnevnih vijesti i događaja voditelj bi saopćio: “ Šef trojki za Jugslaviju naredio je da se ova lica stave pod slovo Z.“ Ta je radio emisija bila dobro slušana od četnika i dobrog dijela građana, koji su slušali u strahu i neizvjesnosti čije će se ime pomenuti.
Najbliža trojka bi u najkraćem roku pronalazila prozvanu osobu i na licu  mjesta je zaklala. O tome bi se izvještavali zapovjednik brigade i više zapovjedništvo, zatim bi nastajalo “ ćutanje“, koje je bilo znak za ispunjavanje zahtjeva Draže Mihajlovića.

Britanci su znali za smrtonosne poruke i usluge koje je njihova najmoćnija  medijska mreža pružala četnicima. U jednom povjerljivom elaboratu o četničkim aktivnostima za period od 1941 do srpnja 1944, pod nazivom “Četnici“, pod točkom 34 navodi: “Sistem trojki i izvršavanje smrtne kazne obilježivši čovjekovo ime slovom Z(zaklan) bilo je također sprovedeno kroz emisije BBS, koje su na Mihajlovićev zahtjev davane.“
Evidentirano

Quidquid in occulto est,in apricum proferet aetas!
Što god je bilo skriveno,vrijeme  će iznijeti na vidjelo!
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #68 : Srpanj 04, 2013, 21:04:57 »


- S čim se to ima Srbija da ponosi?
- Zar sa svojim vojvodama?
- Zadnji "vojvoda" im se nada europskim fondovima!

Kakvi hroji, sposobnjaci - bankrotarci!
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
max 2

Postova: 188


« Odgovor #69 : Srpanj 05, 2013, 19:30:58 »


O imaju, imaju "Do viđenja, dakle, u Zagrebu i pozdravite mi ministra dr Artukovića".

Mihailovićev predstavnik Dobrosav Jevđević, njega je Pavelićev izaslaniko logornik Poljak pozvao na pregovore u Zagreb.

Evidentirano

Quidquid in occulto est,in apricum proferet aetas!
Što god je bilo skriveno,vrijeme  će iznijeti na vidjelo!
max 2

Postova: 188


« Odgovor #70 : Srpanj 05, 2013, 20:17:26 »


Sporazum četničkih odreda - ozrenskog, trebavskog i odreda "kralj Petar II" -
o priznavanju vlasti NDH

Zapisnik

Sastavljen dne 28 svibnja 1942 u s. Lipcu između predstavnika državne vlasti Nezavisne Države Hrvatske: Velikog Župana pri predsjedništvu Vlade Dr Milana Badovinca, pješačkog pukovnika Bogdana Majetića zapovjednika IV. pješačke divizije i ustaškog podpukovnika Ivana Šojate s jedne strane i zapovjednika Ozrenskog četničkog odreda Cvjetina Todića, načelnika štaba Cvjetina Đurića i Branka Stakića, te predstavnika Trebavskog četničkog odreda zapovjednika Save Božića (svećenika), Petra Arnautovića načelnika štaba i Đoke Miloševića kao i opunomoćenika četničkog odreda Kralja Petra II. svećenika Save Božića, Petra Arnautovića i Đoke Miloševića s druge strane.

Na sastanku zaključeno je slijedeće:

I.

Pripadnici Ozrenskih četničkih postrojbi sa područja koje je ograničeno sa zapada:r. Bosnom od utoka r. Spreče, do utoka r. Krivajc; sa sjevera: r. Sprečom do granice općine Puračić; sa juga: r. Krivajom od utoka u r. Bosnu do s. Podvolujak i zatim uključivo sela. Trriići, Podstoga, Hadžići, Miljevići, Cvijanovići, Bare do r. Krivaje; sa istoka: uključivo s. Vukovina, Pribitković, Lozna, Orahovica, Musi. Milino Selo, Sižje dor. Spreče; Pripadnici Trebavskih četničkih postrojbi sa područja koje je ograničeno sa zapada: r. Bosnom od utoka r. Spreče do r. Tarevci; sa sjevera: isključivo s. Tarevci, a uključivo sela: Simići, Skugrić, Gornji Skugrić, Skugrić Donji, Krečane; sa istoka: uključivo sela: Rajska, Srbska Zelinja, Skipovac, Lukavica; sa juga: uključivo sela: Kostajnica, Stanić Rijeka i Lukavica.

Pripadnici četničkog odreda Kralja Petra II. sa područja koje gornji opunomoćenici ne mogu sada ograničiti (ovo će naknadno učiniti zapovjednik tog odreda), priznaju vrhovništvo Nezavisne Države Hrvatske i kao njeni državljani izrazuju lojalnost i odanost  njenom poglavaru, poglavniku i privrženost Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
 
II.

Predstavnici gore pomenutih četničkih postrojbi sa svim svojim postrojbama prekidaju današnjim danom sva neprijateljstva prema vojnim i građanskim vlastima Nezavisne Države Hrvatske.

III.

Na gore opisanom području Hrvatskog državnog v r h o v n i š t v a Hrvatska državna vlast uspostavlja svoju redovitu vlast i upravu, a četničke postrojbe sa svojim predstavnicima obvezuju se u svakom pravcu pomagati državne vlasti Nezavisne Države Hrvatske u sređivanju općih prilika na ovom dielu Hrvatskog Državnog područja, te im u tu svrhu pružiti svaku pomoć.

IV.

Obje ugovarajuće strane sporzumne su:

1. - Da za vrieme trajanja iznimnog stanja samoupravnu vlast na opisanom podoručju vrše zapovjednici četničkih odreda, odnosno po njima imenovane općinske vlasti, pod kontrolom vlasti Nezavisne Države Hrvatske.

2. - Da dok postoji opasnost od partizanskih oružanih bandi četničke postojbe surađuju dobrovoljno sa Hrvatskom oružanom snagom na suzbijanju i uništavanju partizana i da u tu svrhu zadrže oružje pod kontrolom Hrvatskih vojnih vlasti.

3. - Zapovjednici četničkih postrojbi obvezuju se u što kraćem roku, a najdalje za mjesec dana dostaviti zapovjedniku 4. pješačke divizije u Doboju iskaz svojih postrojbi sa podacima navedenim u dva obrasca u prigibu (ljudstva i naoružanja).

4. - Svaki onaj koji se zatekne sa oružjem, a nije naveden u iskazima smatrati će se za obje strane kao odmetnik.

5. - Kada prestane potreba za držanje oružja kod četničkih postrojbi ove će ga predati Hrvatskim državnim vlastima uz nagradu koje će se odrediti.

6. - Streljivo u koliko to situacija bude zahtjevala izdavat će Hrvatske državne vlasti četničkim postrojbama.

7. - Četnici, koji budu ranjeni u borbi sa partizanima mogu se liječiti u bolnicama i ambulantama kao i ostali pripadnici oružane snage Nezavisne Države Hrvatske.

8. - Pripadnicima četničkih postrojbi priznaće se nagrada i odlikovanje u koliko se istaknu u borbi protiv partizana.

9. - Da se udovicama i siročadi čiji bi hranioci pali u borbi protiv partizana dodjeli podpora od strane države u smislu postojećih zakonskih propisa koji vriede za sve državljane Nezavisne Države Hrvatske.

10. - Žitelji pomenutih područja u pogledu prehrane uživaju ista prava kao i ostali državljani.

11. - Obiteljima čiji su hranioci u Njemačkom zarobljeništvu, a ne pripadaju partizanima isplaćuju podporu u smislu postojećih zakonskih propisa; da se izplaćuju mirovine i rente radničkog osiguranja svima onima, koji na to imaju zakonsko pravo, a lojalni su građani.

12. - Žiteljstvu navedenih područja u koliko budu imali preporuku od četničkih zapovjednika dozvoli zaposlenje na državnim i drugim javnim radovima.

13. - Da se po mogućnosti vrate ljudi koji su odvedeni u logore, a po preporuci i iskazu zapovjednika. Dok se ne vrate, da se izda potpora njihovim porodicama, ako su siromašnog stanja, kao obiteljima onih, čiji se hranioci nalaze u Njemačkom zarobljeništvu.

14. - Da se svima izbjeglicama dozvoli nesmetan povratak svojim kućama, a u koliko su stradali, da im se dodjeli pomoć, kao i svima ostalim postradalim državljanima Nezavisne Države Hrvatske.

15. - Da se dozvoli kretanje i izmjena dobara, kao i ostalim građanima Nezavisne Države Hrvaske u smislu postojećih propisa.

16. - Da se po mogućnosti omogući izmjena postojećih jugoslovenskih novčanica sa ovih četničkih područja, a po izkazu koje će predložiti četnički zapovjednici.

V.

Četničke postrojbe sudjelovat će dobrovoljno u suzbijanju i uništavanju kornunističko-boljševičkih bandi zajedno sa ostalom oružanom snagom Nezavisne Države Hrvatske, pod općom zapoviedi zapovjednika ove oružane snage, pri čemu će zapovjednici četničkih postrojbi zapoviedati svojim postrojbama. Četničke postrojbe mogu izvoditi samostalne potrebne akcije protiv partizana, no o ovome će na vrieme izvjestiti zapovjednika Hrvatske oružane snage.

VI.

Obe stranke se obvezuju da će sve tačke ovog ugovora točno ispunjavati i da će sa svoje strane učiniti sve da svi organi kako jednih tako i drugih uglavnika ovog sporazuma se pridržavaju.

Gornje odredbe ovog ugovora stupaju odmah na snagu. Lipac, dne 28. svibnja 1942.

Za Ozrenički četnički odred:
zapovjednik Cvijetin Todić,
načelnik štaba Cvijetin Đurić,
savjetnik štaba Branko Stakić

Za Trebavski četnički odred:
zapovjednik Savo Božić,
načelnik štaba Petar Arnautović,
savjetnik štaba Đoko Milošević

Opunomoćenici četničkog odreda Kralja Petra II.
          
Veliki župan Dr. Milan Badovinac
zapovjednik 4. pješačke divizije,
pukovnik Bogdan Majetić,
ustaški podpukovnik Ivan Šojat
Evidentirano

Quidquid in occulto est,in apricum proferet aetas!
Što god je bilo skriveno,vrijeme  će iznijeti na vidjelo!
max 2

Postova: 188


« Odgovor #71 : Srpanj 06, 2013, 18:02:50 »


Sporazum odreda "Borje" i predstavnika NDH o suradnji

Zapovjednik banjalučkog zdruga: s a s t a v l j e n u velikoj župi Sana i Luka, između predstavnika državnih vlasti Nezavisne Države Hrvatske: velikog župana dr. Petra Gvozdića, vojnog zapovjednika pješačkog p u k o v n i k a Brozovića Ivana i stožernika Beljana Mirka s jedne strane i zapovjednika č e t n i č k i h postrojbi Radoslava Radića, s druge strane.

Na sastanku je zaključeno sledeće:

Toč. 1
.

Pripadnici četničkih postrojbi (vojno četničkog odreda "Borja") sa prostorije:
rieka Vrbas od Štrbca do Gumjere - Jaružani - Crni Vrh - Strbe - Opsječko - MarjanovoGnijezdo - Dabovci - Latkovi - Imljani - sjeverna strana Vlašića do rieke Bosne, -Komušina - Vlajići - Čećava - Gojakovac - Bukovica - Rudanka - Pojezna - Ljubić - Vijačani - Gradina - Motajica (do ceste Prnjavor - Derventa), priznaju vrhovništvo Nezavisne Države Hrvatske i kao pripadnici Nezavisne Države Hrvatske izjavljuju privrženost i odanost državi Hrvatskoj.

Toč. 2.

Radi toga, obavezuju se predstavnici četničkih postrojbi sa svojim postrojbama, sa današnjim danom prekinuti sva neprijateljstva prema vojnim i građanskim vlastima Nezavisne Države Hrvatske.

Toč. 3.

U tu svrhu na gore opisanom području Hrvatskog državnog vrhovničtva, hrvatske državne vlasti uspostavljaju i faktično svoju redovitu vlast i upravu.

Toč. 4.

Predstavnici četničkih postrojbi stavljaju sliedeće primjedbe:
a) Da se očituje privrženost i odanost, koja je spomenuta u toč. 1 zapisnika, žitelji sa označenog područja žele imati upravu svojih obćina. Stoga, pri imenovanju obćinskih uprava žele da budu saslušavani i predstavnici gornjih žitelja, a njihovi priedlozi uvaženi pod pretpostavkom, da predloženi ljudi budu ispravni državljani Nezavisne Države Hrvatske.

Odgovornost u prednjem pravcu nosit će lično gornji predstavnik.

b) Da u vezi sa hrvatskom oružanom snagom sudjeluju dobrovoljno na suzbijanju i uništavanju komunističko-boljševičkih bandi, te da u tu svrhu zadrže oružje.

c) Da se vraćenom pučanstvu, koje pokaže privrženost prema državi i državnim vlastima, pruži državna potpora, kao i naknadi šteta učinjena u toku operacije, a napose a se onim udovicama i siročadi, čiji hranioc pogine prilikom akcija oko suzbijanja komunističko-boljševičkih bandi dodijeli odmah potpora sa strane države, a sve u smislu postojećih zakonskih propisa, koji vriede za sve državljane.

d) Da obitelj čiji su hranioci u zarobljeništvu, a koji ne pripadaju komunističkoj Partiji, dobivaju potporu u smislu postojećih odredaba i to na ženu po 16 kn., a za dijete po 10 kn. dnevno

e) Da se i dosadanjim pripadnicima četničkih postrojbi prizna pravo na odlikovanje i nagradu, u koliko se osobito istaknu u borbama protiv komunista.

f) Da se omogući pravoslavnom življu prednjeg područja, u koliko bude ispravnog vladanja, zaposlenje i zarada na državnim i drugim javnim radovima.

g) Da se stanovnicima pravoslavne vjere zajamči potpuno slobodno ispovjedanje njihove vjere u smislu postojećih zakona.

h) da se dozvoli ulazak u grad žiteljima pravoslavne vjere radi podmirenja svojih životnih potreba.

Toč. 5.

Gore imenovani predstavnici hrvatske državne vlasti prihvaćaju gornje primjedbe navedenog predstavnika četničkih postrojba, s tim, da će hrvatska oružana snaga kao i građanske vlasti pružiti pravoslavnom življu punu zaštitu osobne slobode, sigurnosti injihove imovine.

Četničke postrojbe sudjelovat će dobrovoljno u suzbijanju i uništavanju komunističko boljševičkih banda zajedno sa ostalom oružanom snagom, pri čemu će zapovjednici četničkih postrojbi zapovjedati svojim postrojbama.

Četničke postrojbe mogu izvoditi samostalno neophodno potrebne akcije mjestnog značaja, no o svemu će na vrieme izvjestiti zapovjednika oružanih snaga. Dolazak u grad dozvoljava se samo potpuno lojalnim građanima sa dozvolama, koje će izdavati redovite upravne vlasti prema postojećim propisima, a na temelju svjedožbe o ispravnosti pojedinih lica izdatih od strane dotične obćinske uprave.

Toč. 6.

Četničke postrojbe sa svojim predstavnicima obavezuju se u svakom pravcu pomagati državne vlasti Nezavisne Države Hrvatske u sređivanju obćih prilika na ovome dielu državnog područja, te im u tu svrhu pružiti svaku pomoć, dok se vojne vlasti obavezuju pružati oružje i streljivo kao i ostalim vojnim jedinicama.

Toč. 7.

Prednje odredbe stupaju na snagu odmah po potpisivanju.

U Banjoj Luci, dne 9. lipnja 1942. godine.

Zapovjednik čet. postrojbi "Borje" Radoslav Radić
       
Veliki Župan župe Sana i Luka dr. Gvozdić

Zapovjednik banjalučkog zdruga: Brozović Ivan

Ustaški stožernik: M. Beljan
Evidentirano

Quidquid in occulto est,in apricum proferet aetas!
Što god je bilo skriveno,vrijeme  će iznijeti na vidjelo!
max 2

Postova: 188


« Odgovor #72 : Srpanj 06, 2013, 20:44:52 »


U dosadašnjoj hrvatskoj i srpskoj historiografiji sustavno je prešućavana pojava četnika u Kraljevini SHS, kasnije nazvanoj Kraljevina Jugoslavija. Pojava četnika u Hrvatskoj u tom razdoblju jednostavno je izbačena sa povijesne scene, izuzev nekih radova u koje nije imala uvid ni pristup šira javnost.

Službena ideologija je četnicima pisala tek u okviru Drugog svjetskog rata i njihova pojava u Hrvatskoj se objašnjavala kao: “Najzaslužniji faktor pojave četnika u Hrvatskoj su ustaški zločini prema Srbima“.

U vrijeme kad se u Hrvatskoj osnivaju četnička udruženja o ustašama nema nikakve naznake ni traga, a budući ustaški Poglavnik je bio jedno skoro beznačajno piskaralo.

Četnici se javljaju u Hrvatskoj za vrijeme Kraljevine SHS kao dio širokog političkog zamaha i projekta, baziranog na dugogodišnjoj ideologiji. Velikosrpska ideja je stvaranjem Jugoslavije pronašla  priliku da pokuša ostvariti svoje dugogodišnje ideje i snove, a četnici su bili jedno od sredstava za ostvarenje tih ideja i snova, oni su trebali biti os i uporište režima u provedbi svoje ideologije.

U promoviranju velikosrpske ideje četnici su bili najaktivniji, oni su uvelike sudjelovali u osnivanju političko-represivnih organizacija kao što je bila ORJUNA - organizacija jugoslavenskih nacionalista, SRNAO - Srpska nacionalna omladina i Narodna oodbrana.

Svetozar Pribićević, ministar unutarnjih poslova u vladi Nikole Pašića, predsjednika radikala, i njegove pristaše osnivaju ORJUNU-u.

Radikalna stranka, kao glavna vladajuća stranka koja je od režimskih stranaka imala najviše glasova i najviše sudjelovala  u vlasti, ona je   bila inicijator i osnivač četničkih udruženja. Njezino “Udruženje srpskih četnika Petar Mrkonjić za Kralja i Otadžbinu”, osnovano 1924. (kojega je vođa 1927.-1928. bio Puniša Račić, ubojica hrvatskih zastupnika u Narodnoj skupštini u Beogradu) prvo je koje se tada 1924. pojavljuje u Osijeku. Cilj mu je bio ukidanje povijesnog područja Hrvatske i potpuno uključenje većine Hrvatske, a cijele Slavonije, u sastav velikosrpske države.

Sve su te organizacije,(SRNAO,ORJUNA) imale velikosrpski karakter koji se nastojao prikriti “integralnim jugoslavenstvom“, one nikako nisu mogle biti jugoslavnske iz same činjenice jer su u osnivanju uvelike sudjelovali četnici, njihov je karakter u samom početku bio etnički, srpski, u ondašnjim terminima “plemenski.“

Član Vrhovne uprave SRNAO-a bio je i Puniša Račić, pod izravnim nadzorom SRNAO-e osnivaju se srpska četnička udruženja na vukovarskom području. Politički program udruženja bio je stvaranje tzv. “Velike Srbije”, da “zdrav i istinski srpski nacionalizam” suprotstave “razornim ideologijama”, posebice “separatizmu” Hrvata, uz “ čuvanje otadžbine i kralja, propagiranje nacionalizma i odbrane Srbinove tekovine do istrijebljenja svih antidržavnih i antinacionalnih elemenata”.
Srpska riječ, Sarajevo, 13. XII. 1924

Subotički list “Princip”, nacionalistički organ ORJUNE, u br. 13., od 1. IV. 1923. pozdravlja četnike i na naslovnoj stranici, povodom “Radićeve pobjede” ističe kako je “jedan od najvećih političkih uspeha posle izbora potpuna istovetnost stavova između četnika i ORJUNE kako na ideologiju tako i na “jedinstvo naroda i države”.

U Osijeku organizacija ORJUNE osnovana je već u srpnju 1922., vođa  je bio Branko Mašić, pravnik. Njezini su članovi, opskrbljeni oružjem i pod zaštitom vlasti, započeli s napadima i sukobima protiv političkih protivnika iz hrvatskih redova. To je snažno zaoštrilo srpsko-hrvatske odnose i reakcija s hrvatske strane nije izostala.

Zato  je u rujnu 1922. u Osijeku osnivana  organizacije Hrvatske nacionalne omladine HANAO.

Glavni odbor udruženja srpskih četnika “Petar Mrkonjić“ iz Beograda osnovao je u kolovozu 1924. poseban četnički odbor za Osječku oblast i Baranju,8. rujna održana je oblasna konferencija na kojoj je donijeta rezolucija sa sloganom “Na okup za Kralja i Otadžbinu”.

U rujnu 1924 kralj i kraljica proveli su 14 dana na državnom imanju u Belju, te je kralj primio na duži razgovor osječke četnike-dobrovoljce. Nakon toga 1. X. 1924. u Osijeku pokrenut je “Glas srpskih četnika”, u izdanju Udruženja srpskih četnika za Osječku oblast i Baranju, to je bio  prvi četnički list na području Hrvatske i Slavonije.
Na  godišnjoj skupštini Mjesne organizacije ORJUNE Osijek u rujnu 1924. nazočio je vojvoda Ilija Trifunović Birčanin, predsjednik Narodne obrane, a od 1929. do 1932. predsjednik četničkog udruženja.

Samo nekoliko dana potom, 5. X. 1924., članovi osječke ORJUNE (civilna i vojna lica) ubili su Stjepana Veseliaća, vođu HANAO-a, čiji se sprovod, kojem je nazočilo više od 2.000 ljudi pretvorio se u političku manifestaciju protiv režima, tako da je vlast izvela vojsku na osječke ulice kojima je povorka prolazila.

Orjunaši su nastavili s provokacijama i incidentima, u prosincu su teško ranili mladića Slavka Teša. I četnici i orjunaši su svoje postupke opravdavali kao tobožnji odgovor na teror Radićevaca i HANAO-a te da brane kralja i državu, dok su ih vlasti proglašavale ”sporadičnim i slučajnim”, i nastojale sa sebe skinuti svaku odgovornost. Tako je 1925. zabranjen rad HRNAO-a u Osijeku.
Evidentirano

Quidquid in occulto est,in apricum proferet aetas!
Što god je bilo skriveno,vrijeme  će iznijeti na vidjelo!
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #73 : Srpanj 06, 2013, 21:39:17 »


Sporazum odreda "Borje" i predstavnika NDH o suradnji.

Zapovjednik banjalučkog zdruga: s a s t a v l j e n u velikoj župi Sana i Luka, između predstavnika državnih vlasti Nezavisne Države Hrvatske: velikog župana dr. Petra Gvozdića, vojnog zapovjednika pješačkog p u k o v n i k a Brozovića Ivana i stožernika Beljana Mirka s jedne strane i zapovjednika č e t n i č k i h postrojbi Radoslava Radića, s druge strane
_____________

Vrijednost dobrog sporazuma temelji na njegovoj trajnosti – rekao je Chuang Tzu. Ja bih rekla; ne vjeruj nikada onom koji poželi zemlju bližnjega svoga – četniku.

Marica
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
max 2

Postova: 188


« Odgovor #74 : Srpanj 07, 2013, 20:13:16 »


Pop Momčilo Đujić osnovao je četničko udruženje 1935 na teritoriju u selima sjeverno od Knina, na ličko-dalmatinskoj i bosanskoj tromeđi. Prvi put je pred okupljene  seljake izišao u četničkoj uniformi, s kokardom na šubari i s kratkocjevnom karabinkom prebačenom preko leđa, 9. siječnja 1935, o Svetom Stevanu. Sa zamjenikom četničkog vojvode Koste Milovanovića Pećanca, žandarmerijskim generalom Ljubom Novakovićem, koji je iz Beograda donio četničke ambleme i perjanice sokolskog podmlatka, izvršio je prvu smotru dvadesetak novozakletih četnika.

U Savezu komunista je vladalo uvjerenje i nazivan je,od partijskog  rukovodstva  u Hrvatskoj da je pop Momčilo Đujić “stara talijanska špijunčina.” Kako drugačije objasniti sve njegove kasnije odnose s Talijanima, inače Đujića njegovi suvremenici opisuju kao vrlo ambicioznog, opasno ambicioznog.
Evidentirano

Quidquid in occulto est,in apricum proferet aetas!
Što god je bilo skriveno,vrijeme  će iznijeti na vidjelo!
 Str: 1 ... 3 4 [5] 6 7
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.21. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!