CRO-eu.com
Listopad 20, 2020, 00:55:04 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: 1 2 3 [4] 5 6 7
  Ispis  
Autor Tema: Četnici; udruženja - program - zločini  (Posjeta: 143949 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #45 : Rujan 24, 2012, 19:01:27 »


Četnici 41' - 45'
ili klub fašista: Četnici, Nijemci i Talijani


<a href="http://www.youtube.com/v/RIgXn3jxJfc?version=3&amp;feature=player_detailpage <br />http://www.youtube.com/v/RIgXn3jxJfc?version=3&amp;feature=player_detailpage" target="_blank">http://www.youtube.com/v/RIgXn3jxJfc?version=3&amp;feature=player_detailpage <br />http://www.youtube.com/v/RIgXn3jxJfc?version=3&amp;feature=player_detailpage</a>

06:00-07:30 U siječnju 1943 četnicu započinju pokolj 10.000 žena, dijece i nenaoružanih muškaraca.

Draža Mihailović: "U njegovoj Jugoslavije ne smije biti manjina". Dali ovo, o manjinama, gospodin Pupovac zna ... ?
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #46 : Rujan 24, 2012, 19:05:05 »


Vrlo, vrlo poučno predavanje od dr. sc. Maria Jareba

"Četnici Draže Mihailovića – saveznici i antifašisti ili suradnici snaga Osovine" održano 17. siječnja 2012. u Zlatnoj dvorani Hrvatskog instituta za povijest.

<a href="http://www.youtube.com/v/Ehjf_-0RmG0?version=3&amp;feature=player_detailpage <br />http://www.youtube.com/v/Ehjf_-0RmG0?version=3&amp;feature=player_detailpage ." target="_blank">http://www.youtube.com/v/Ehjf_-0RmG0?version=3&amp;feature=player_detailpage <br />http://www.youtube.com/v/Ehjf_-0RmG0?version=3&amp;feature=player_detailpage .</a>

0:19:16 - Srbija je četnička država

Mario Jareb > http://hr.wikipedia.org/wiki/Mario_Jareb
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
max 2

Postova: 188


« Odgovor #47 : Prosinac 23, 2012, 14:47:49 »


Četnici i četnički pokret u cijelini je otvoreno surađivao sa Nijemcima i Talijanima, to najmasovniji oblik srpske suradnje sa  njemačkim i talijanskim okupatorom. Tu činjenicu danas niječe  i skriva najveći dio srpske historiografije.

Navodno “taktiziranje“ je obična  patetika i licemjerje srpskih “nacionalista“, sljedbenika četničkog pokreta i srpskih  historiografa  u novije doba.  

Četnički major Vasilije Marović piše 17. veljače 1944. četničkom komandantu Zapadne Bosne.:

"Što je najgore i najcrnje vojvoda Đujić ne samo da taktizira, već otvoreno surađuje sa Nemcima. Skoro svi njegovi četnici su na nemačkom kazanu pod nemačkom kontrolom. Njegov načelnik Štaba kapetan Mijović skoro svakodnevno sa luksuznim kolima ide u štab nemačke divizije."

Ante Pavelić i u razgovoru s Adolfom Hitlerom 18. rujna 1944. prigodom njegova posjeta Hitleru u Glavnom stanu u Vučjoj jami (Wolfschanze)u istočnoj Pruskoj. Hitler je i nadalje bio mislio da četnike treba koristiti sve dotle dok se bore protiv komunista, a Pavelić je mislio da bi Hitler trebao izdati zapovijed svojim vojnim postrojbama da više ne pomažu četnike, da ih pomogućnosti razoružaju, te da ne sprječavaju vlasti NDH u razoružavanju četnika.

Taj problem ostat će i dalje posve otvoren, jer su Nijemci sve do kraja rata koristili četničke usluge i bili protiv njihova razoružanja, a vlasti NDH samo su djelomično razoružale manje četničke skupine ili izvršile likvidaciju pojedinaca. Nakon povratka A. Pavelića iz posjeta Hitleru Ministarstvo unutarnjih poslova NDH, glavno ravnateljstvo za javni red i sigurnost, uputilo je 6. listopada 1944.tajnu okružnicu svim velikim županima. Tajna okružnica glasi:

"Hrvatsko državno vodstvo gleda u četnicima pogibelj za obstanak Hrvatske države i namjerava riešiti četnički problem razoružavanjem četnika.Dosljedno tome jest prekid njemačkih oružanih snaga suradnja sa četnicima u Hrvatskoj, koji se imade provesti sistematski i postepeno. Svako podupiranje u  kojem god obliku mora odmah prestati. Gdje mjestne prilike traže pomoćiustaše kod provedbe razoružanja. Prvenstveno treba razoružati srbske četnike i one jedinice koje pokazuju neprijateljsko držanje prema njemačkim oružanim snagama. Pri ovome valja postupati sistematski i postepeno tako, da oni koji se bore kao i prije na njemačkoj strani protiv komunista mogu ostati kod svojih prijašnjih zadaća što dulje je moguće. Predviđena osnova glavnog zapovjedništva četničkih jedinica, nesmije se ipak pustiti iz vida."

Toga se nisu s pridržavale njemačke oružane snage jer su se oslanjale na četnike do samoga kraja rata i upravo su Nijemci omogućili preživljavanje Dinarske četničke divizije i njezino kasnije izvlačenje.

Dinarska četnička divizija i dio ličkih četnika predvođene pravoslavnim popom Srpske pravoslavne crkve i vojvodom Momčilom Đujićem, uputile su se 26. prosinca 1944., uz prethodnu dozvolu i zaštitu 15. njemačkoga planinskog korpusa i vlasti Nezavisne Države Hrvatske (NDH), iz Brloga preko Hrvatskoga primorja u Sloveniju, gdje su se trebale udružiti s njemačkom vojskom,srpskim dobrovoljačkim korpusima i slovenskim domobranima i četnicima, i organizirati frontu protiv jedinica Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ).
Evidentirano

Quidquid in occulto est,in apricum proferet aetas!
Što god je bilo skriveno,vrijeme  će iznijeti na vidjelo!
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #48 : Prosinac 23, 2012, 15:33:59 »


Četnici i četnički pokret u cijelini je otvoreno surađivao sa Nijemcima i Talijanima, to najmasovniji oblik srpske suradnje sa  njemačkim i talijanskim okupatorom. Tu činjenicu danas niječe  i skriva najveći dio srpske historiografije. ...

Naravno da se skriva ta činjenica jer kako bi inače današnja "vesela Srbadija" pisala svoju antifašističku povijest? Kako bi inače skoro svi, pa i Boris Tadić, mogli trvrditi da Srbi nisu (bili) fašisti? A bili su, i to gorji od ustaša!!! Ustaše su bile iskrenije: imale su svoj stav sve do križnog puta, dok su Srbi šurovali sa svim i svakim tko ih bolje plati i na kraju 1945 se "grijali" u krilu partizana.
Pa tko to radi? Znamo ime takvim ženama! HA-HA
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
max 2

Postova: 188


« Odgovor #49 : Prosinac 23, 2012, 19:54:38 »


U početku četnički se pokret pojavio kroz ideju “naconalnog jugoslavenstva“, integralnog jugoslavenstva i unitarizma. Ispočetka je pokret okupljao bivše ratnike i veterane,u Srbiji naravno,kasnije se četnštvo razvilo  u Bosni i Hrvatskoj.

Najaveći zagovornik “naconalnog jugoslavenstva“, integralnog jugoslavenstva i unitarizma bio je sa većinom tadašnjih srpskih i srbijanskih političara Kralj Aleksandar. Beskompromisno jugoslavenstvo postaje službena politika režima, a ta je politika dobila punu podršku ekstremnih velikosrpskih nacionalističkih struja koje su u stvaranju jugoslavenske drzave vidjele stvaranje Velike Srbije.

Od samog početka u pokretu bila primjetna i dominantna velikosrpska linija, poglavito među ekstremnim srpskim nacionalistima. Oni su poistovjećivali najveći dio teritorija Kraljevine Jugoslavije sa srpskim etničkim prostorom, nadalje su se zalagali za ustrojstvo velike Srbije. S tim u svezi četnička udruženja nemilosrdno su se obračunavala sa svim svojim političkim protivnicima, a poglavito u Hrvatskoj s pristalicama hrvatskih nacionalnih stranaka, označujući ih kao "plemenske" i "separatističke", koje razbijaju i ruše osnove Kraljevine Jugoslavije.

Četnički pokret i organizacija je bio nacionalistička organizacija kojoj je režim bio sklon, jer je u njima nalazio  sredstvo za obračun sa opozicijom. Upravo su četnici bili i najaktivniji jer su oni sudjelovali u osnivanju pojedinih nacionalističkih organizacija kao SRNAO - Srpska nacionalna omladina - i ORJUNA - Organizacija jugoslavenskih nacionalista.

S obzirom na blagonaklonost  države i režima četnička organizacija je imala slobodu djelovanja i do te mjere da u većini slučajeva nisu smatrali potrebnim prijaviti područnim vlastima osnivanje svojih novih organizacija, pozivajući se na odobrenja Glavnog odbora Udruženja četnika. Organi vlasti su gledali blagonaklono na te akcije, iz tog je vidljiv b]interes režima da u četničkim organizacijama stvori oslonac svoje politike. Još jedan dokaz o tome je i da su četnici bili naoružavani iz vojnih skladišta i po odobrenju Ministarstva vojske i mornarice.[/b]

Četnička udruženja bila su poluvojne organizacije. Njihovi članovi polagali su prisegu, nosili uniforme sa šubarama i na njima kokarde, a na prsima četničku značku, i bili su naoružani. Četničke zastave bile su posvećivane u pravoslavnim crkvama, a sastojale su se od crnog polja s bijelom mrtvačkom glavom i natpisom "Za kralja i otadžbinu". Mrtvačka glava bila je znak da su za ostvarenje svoje ideologije pripremni dati život. Pod tim znamenjem četnička udruženja izvršila su još tridesetih godina niz nasilja nad hrvatskim stanovništvom, uključujući i veći broj ubojstava Hrvata. Djelatnost četničkih udruženja u Hrvatskoj, a posebno raznovrsni teror četničkih udruženja, naišli su na nepodijeljenu osudu širokih slojeva hrvatskog stanovništva, a također i dijela srpskog stanovništva organiziranog u Samostalnu demokratsku stranku (SDS). Taje stranka niz godina bila u koaliciji s Hrvatskom seljačkom strankom (HSS) i zalagala se za zajednički život s Hrvatima. Pod pritiskom hrvatske javnosti vlasti Savske banovine tijekom 1935. i 1936. poduzimaju niz radnji kako bi se zabranio rad najekstremnijih četničkih udruženja. Te mjere imale su ograničeni doseg, jer su mnoge četničke organizacije, imajući potporu dinastije Karađorđevića, nastavile rad i nakon zabrane.

Uvođenjem diktature zabranjene su političke stranke i ostale organizacije što se formalno trebalo odnositi i na četnike i njihove organizacije, međutim je odmah u siječnju 1930. bio odobren rad Udružnja četnika za slobodu i čast otadžbine. Predstavku da se odobri rad udruženju podnio je Upravi grada Beograda predsjednik Ilija Trifunović iz razloga da ....“što su članovi sve sami nacionalni radnici, dostojni svoje prošlosti i čiji je rad da uvek ostanu dostojni i dosledni svoje proslosti“. Udruženju je odobren rad i to je bio presedan u daljnjim osnivanjima četničkih udruženja , u rješenju je posebno bilo istaknuto kako će biti obavještene sve banske uprave u zemlji kako bi “dozvolile i odobrile rad mesnih pododbora“.

U biti četnički pokret samo se nominalno izjašnjavao za obnovu Jugoslavije, a prije svega onda kada je imao u vidu njeno eventualno prihvaćanje od međunarodne zajednice. U unutrašnjem izjašnjavanju gotovo se uvijek radilo o velikoj Srbiji, njenoj rukovodećoj ulozi i hegemoniji. Četnički pokret u Hrvatskoj u drugom svjetskom ratu stalno je isticao svoju vezanost za državno ustrojstvo velike Srbije, a svoje pripadnike držao isključivo borcima za srpsku stvar Ostvarenje državotvornih i političkih ciljeva četničkog pokreta nije bilo moguće bez istodobnog ustroja četničkih oružanih snaga. Te oružane snage oblikovale su se na tradicijama četničkog pokreta iz prošlosti, kao i na tradiciji vojske kraljevine Jugoslavije.

Četnička vojna poslušnost vođama bila je motivirana lažnim pojmovima o srpskoj slobodi, vjernosti domovini, srpstvu, monarhiji i kralju i obrani pravoslavlja. Sve zapovjedne pozicije u četničkom vojnom ustroju imali su bivši časnici i podčasnici Kraljevine Jugoslavije, žandari, popovi, razne Činovničke i intelektualne strukture, bogatiji pojedinci, seoske gazde, te pripadnici ranijih četničkih udruženja, raznih jugonacionalističkih i ekstremnih srpskih stranaka i udruženja.

Borački sastav sačinjavali su već po tradiciji seljaci, pri čemu se obilato iskoristila njihova ipak zaostala svijest. Po nacionalnom sastavu četničke redove sačinjavali su poglavito Srbi i Crnogorci, a u manjim skupinama i pripadnici drugih naroda (Hrvati, Slovenci, Muslimani).

Četnička udruženja okupljala su u svoje redove osobe sumnjivih moralnih kvaliteta iz različitih društvenih slojeva, prije svega zainteresiranih za osobne probitke i političke utjecaje u pojedinim sredinama. S obzirom na nacionalni sastav članstva četničkih udruženja, vidljivo je da su se u ta udruženja učlanjivali poglavito Srbi, a u malom broju pripadnici drugih naroda, i to iz redova "jugoslavenskih nacionalista".

O sve većej uznemirenosti upravnih organa povodom djelovanja četnika svjedoče intervencije bana Savske banovine Marka Kostrenčića kod predsjednika vlade Milana Stojadinovića.

Izražavajući nezadovoljstvo stvaranjem četničkih organizacija u Hrvatskoj,s opravdanjem da četnici u Hrvatskoj nemaju tradicije, ban je upozorava da su u toj organizaciji ljudi“po pravilu sumnjive prošlosti koji su često pod vidom svog članstva u tim udrugama vršili čine koji su bili protiv lične i imovinskesigurnosti građana, a koji su isto tako bili i u protivštini sa zakonom.

Zbog toga, prema njegovim riječima, četnici izazivaju pravi strah i napetost, pa kada se i na selima čuo povik četnik ljudi stvarala se odmah psihoza, ljudi su se oboružavali i skupljali za obranu ili se zatvarali u kuće da se tu brane.T u psihozu zloupotrebljavali su često elementi kojima je stalo do nereda i čija je lozinka što gore to bolje, a naročito frankovci i komunisti nastojeci da tim putem zakrve Hrvate i Srbe i da mržnju na četnike prenesu i na Srbe.

Iz prilično sačuvanih arhiva posebice onog iz Savske banovine vidi se da je kod upravnih organa i stanovništva ponašanje četnika izazivalo sve vece nezadovoljstvo i otpor, jer je vodilo padu ugleda i autoriteta samog vladajućeg poretka. Dosta dokumenata uvjerljivo govore o tome, tako da je četnička organizacija upravo u kotarskim upravnim organima, kod kojih je u imala u početku veliku podršku, dobila glavne kritičare. U opsežnoj analizi, koju je banska uprava Savske banovine izradila za Ministarstvo unutrašnjih poslova, svibnja 1936, a koja se temeljila na izvještajima sreskih načelstava, daje se ova ocjena:

U redovima četničkih mjesnih odbora uopće nije zapaženo koje uglednije lice. Na čelu tih organizacija su mahom lica nižih društvenih redova. Među samim članstvom pak zapažen je oveći broj ljudi sumnjiva zanimanja, ili uopće nikakavog zanimanja, zatim takvih koji su poročna života, čak i onih otpuštenih robijaša, te uopće ljudi sklonih pravljenju izgreda i tučama. Značajno je da je u više članova četničkih mjesnih odbora zatečeno u bespravnom posjedu oružja, čak i takve vrste, za koju se po zakonu ne izdaju dozvole.

O ciljevima i radu četničkih mjesnih odbora u ovoj Banovini napomenuti je da su se te organizacije smatrale prvenstveno pozvanima da zatočnici jugoslavenskog narodnog jedinstva ideje jugoslavenskog naroda i jedinstva, čuvari postojeceg poretka u Državi, pa čak i da budu sudije svim onim građanima za koje oni smatraju da su protivnob misljenja njihovom.

Uopće se pokazalo,da su članovi četničkih mjesnih odbora u ovoj Banovini svojim akcijama samo to postigli, da se onaj dio stanovništva koji se ukazuje nepristupačnim ideji integralnog jugoslovenstva, još više odbio od te ideje, kao da je u tom dijelu stanovništva došlo do reakcije koja se ispoljila u poznatim krvavaim razračunavanjima. Stoji dakle, da je aktivnost četničkih mjesnih odbora mnogo doprinijela stvaranju nezdravih odnosa između katolika i pravoslavnih kao i između došljaka i kolonista te starosjedilaca u onim krajevima ove Banovine, gde žive jedni pored drugih. Uopće  može da se kaže da je stvorena u narodu jedna psihoza, koja može da ima teških posledica, čim za to nastane kakav povod.
Evidentirano

Quidquid in occulto est,in apricum proferet aetas!
Što god je bilo skriveno,vrijeme  će iznijeti na vidjelo!
max 2

Postova: 188


« Odgovor #50 : Prosinac 23, 2012, 20:11:30 »


Citat:
Naravno da se skriva ta činjenica jer kako bi inače današnja "vesela Srbadija" pisala svoju antifašističku povijest? Kako bi inače skoro svi, pa i Boris Tadić, mogli trvrditi da Srbi nisu (bili) fašisti? A bili su, i to gorji od ustaša!!! Ustaše su bile iskrenije: imale su svoj stav sve do križnog puta, dok su Srbi šurovali sa svim i svakim tko ih bolje plati i na kraju 1945 se "grijali" u krilu partizana.
Pa tko to radi? Znamo ime takvim ženama!
HA-HA

Josip Broz Tito, vrhovni zapovjednik NOV i PO Jugoslavije i predsjednik Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije, uputio je 30. VIII. 1944. Posljednji poziv svim zavedenim slugama okupatora, i to svim hrvatskim domobranima, slovenskim domobrancima i zavedenim četnicima, da napuste okupatora i pređu na stanu Narodno-oslobodilačke vojske do 15. rujna 1944, uz prijetnju da svi oni koji to ne učine bit će izvedeni pred ratni sud, suđeni kao izdajnici naroda i kažnjeni najstrožom kaznom te naglašavanje da o tom pitanju Saveznici ne će da se miješaju u naša unutrašnja pitanja te da ih nitko ne će spriječiti da kaznimo izdajnike naroda i slugu okupatora.

U gore navedenoj amnestiji ustaše se ni ne spominju jer su odmah bili ubijani, dok je velika većina četnika prešla u partizane. Skriveno je i to.
Evidentirano

Quidquid in occulto est,in apricum proferet aetas!
Što god je bilo skriveno,vrijeme  će iznijeti na vidjelo!
max 2

Postova: 188


« Odgovor #51 : Prosinac 26, 2012, 11:26:40 »


Četnički pokret u Hrvatskoji  se pojavio u  tridesetim  godina 20. stoljeća. 1922 je izvršena reorganizacija i donesena su Pravila Udruženja četnika prema kojima novi četnik može biti svaki ispravan građanin nase narodnosti koji je pomogao i pomaže borbu i ideju našeg oslobođenja i jedinstva. Pokret je bio zainteresiran za širenje svoje organizacije i polititčkog utjecaja posebice u Hrvatsku.

Režim Kraljevine je bio vidno zainteresiran jer se mislilo da program na koji se pozivalo Udruženja četnika-integralno jugoslavenstvo može biti privlačano i za jedan dio Hrvata.To naravno nije bilo moguće jer su na terenu stvari bile drugačije, stanovništvo je posebice seljačko, dakle u zaostalijim sredinama bilo strogo podijeljeno na vjerskoj osnovi, pravoslavni k pravoslavnima i katolici k katolicima, teško je povjerovati da bi jedan katolik pristupio u jednu organizaciju u kojoj dominiraju pravoslavni i zato što se pravoslavno stanovništvo osjetilo privilegiranim i kao takvo postalo nedodirljivo za bilo kakav kompromis,nadalje je u četničkom pokretu  bila odmah vidljiva velikosrpska linija.

Akcija približavanja Hrvata četničkom pokretu pokrenuta je 1933 i u toku 1934 i 1935.Prije toga u Hrvatskoj je postojalo nekoliko četničkih udruzenja (Zagreb, Sušak, Osijek, Karlovac, Vukovar, Đakovo, Šibenik).

U cijeloj je akciji bio posebno angažiran predsjednik Udruženja četnika Kosta Pećanac.On je nekoliko puta i osobno dolazio u pojedina mjesta u Hrvatskoj prigodom posvećivanja četničke zastave, Zagreb, Sušak, Šibenik, Koprivnica, Osijek, Podravska Slatina, Borovo.


U novopokrenutom listu "Jugoslavenski četnik "koje je četničko vodstvo namjeravalo izdavati u Zagrebu  u veljači 1933. objavljeno je pismo Koste Pećanca, kako je on sam rekao u svojstvu vođe jugoslaveskih četnika:
"Kao tridesetogodišnjeg četnika i mene i sve moje drugove i saradnike mora da raduje što se list Jugoslaveski četnik pokreće u drugoj prestolnici naše Velike Jugoslavije u Zagrebu, jer su četnici još pre 30 godina sanjali o slobodi porobljenih Jugoslovena. To će biti najbolje priznanje i nama živim četnicima i nacionalnim radnicima i hiljadama drugova koji ostaviše kosti po makedonskim gudurama i širom naše Jugoslavije, za spas i oslobođenje svoje braće kao i veličinu naše Jugoslavije. Stojeći na čisto jugoslavenskoj ideologiji mi ne priznajemo nikakvu nauku, koja ide da falsifikuje fakta i tvrdi da Srbi, Hrvati i Slovenci nisu jedan narod.

Stojeći nepokolebljivo na ovom stanovištu, Četničkim organizacijama izdat je proglas, da rade na duhovnom ujedinjenju i da se svim silama junacki bore protiv svakog onog, ko bilo iz zablude ili po inspiraijama neprijatelja spolja radi na podrivanju temelja naše državne zajednice i narodnog jedinstva.

Nas četnike kao nacionaliste i čuvare slobode i Četničko Udruženje političke razmirice, političkih račundžija nista se ne tiče.Naš je zadatak, da produbljujemo nacionalnu svest, čuvamo ono što se krvlju steklo, i da uzdanicu Velike Jugoslavije omladinu duhovno i stručno pripremimo, da u svkom momentu bude osposobljena, da primi eventualno nametnutu borbu, i da u danom momentu obrani svoju nacionalnu nezavisnost i svog Velikog kralja, pa bilo od neprijatelja spolja ili iznutra."

Četničko vodstvo je bilo vidno zainteresirano za Zagreb, da postane punkt organiziranja i okupljanja četnika, tako je 1934 inicirano izdavanje listova "Student" i "Nova štampa". U siječanju 1935. pododbor Udruženja četnika u Splitu pokrenulo je list "Domovina".

Pojačana akcija oko stvaranja četničkih organizacija temeljila se na četničkoj paroli da četnici čuvaju državni poredak i time pomažu vladajućem režimu u saniranju unutarnjih problema.Istodobno je isticana i njihova posebna uloga na specifičnu situaciju u Hrvatskoj, stoga se naglašavalo da je jedna od glavnih uloga četnika da se bore protiv separatističkih i drugih snaga koji su usmjereni protiv vladajućeg režima. U vezi s tim četničke organizacije isticale su da je jedna od njihovih zadaća da paze na politički rad i kretanje nekih Hrvata.

Međutim samo ponašanje četnika dalo je potvrdu da su oni nosioci tendencija koje nisu mogle dobiti široku društvenu i političku potporu. Njihovo ponašanje je rezultiralo upravo suprotnim efektima. U svakodnevnici to se ponašanje manifestiralo u različitim oblicima represije, koja je često poprimala karakter otvorenog terora i nasilja. Dokumenti koji o tome svjedoče govore o brojnim oblicima takva ponašanja; izazivanje na javnim mjestima i skupovima, zastrašivanje oružjem, razna zlostavljanja i izgredi, ponegdje sa krvoprolićima i ubojstvima. Pojedinci su se učlanjivali upravo zbog mogućnosti dobivanja i upotrebe oružja, te povezivanja sa mogućnošću osnivanja raznih osobnih interesa i ambicija.

Upravo je to ponašanje poticalo i bilo najveća opasnost međunacionalnoh odnosa između Hrvata i Srba.

Tako npr. u Bjelovaru  kao dijelu Osječke oblasti, Oblasni odbor Udruženja srpskih četnika “Petar Mrkonjić za Kralja i Otadžbinu” iz Osijeka osnovao je 1925 kotarski(sreski) odbor tog udruženjaNo, nakon što je 1925. postignut dogovor radikala i HSS-a o suradnji, četnički odbor u Bjelovaru obustavio je rad. Iako četničko udruženje od 1927., tj. nakon prelaska HSS-a u oporbu, nije u Bjelovaru bilo obnovljeno, ipak su njegovi bivši članovi i dalje djelovali. U četničkoj organizaciji je bila vidljiva velikosrpska linija koja je u kriznim prilikama dolazila do jačeg izražaja. Ona je najveći dio Kraljevine Jugoslavije, pa tako i najveći dio Hrvatske, uključujući i Bjelovar, poistovjećivala sa srpskim etničkim područjem. Nakon proglašenja kraljeve diktature 1929. dolazi i u Bjelovaru do novih oblika organiziranja četnika.

Tako je 5. veljače 1933. uz odobrenje vlasti osnovan bjelovarski odbor Udruženja četnika za slobodu i čast otadžbine, koji je imao članove i po mjestima bjelovarskog kotara. U ovom odboru je 1934.bilo oko 400 članova, a 1935. oko 500 članova. Prvi njegov predsjednik bio je inženjer Mile Dereta, od 1934. odvjetnik Luka Šoški, a od 1935. profesor BlažoAleksić. Šoški je bio i predsjednik bjelovarskoga mjesnog odbora Narodne obrane, koja je djelovala na temeljima sličnim četničkim udruženjima. Četničko udruženje organiziralo je razne “patriotske” aktivnosti. Tako su četnici 1935. na rođendan kralja Petra II. u suradnji s vojskom priredili bakljadu i u povorci od oko 300 ljudi prodefilirali kroz Bjelovar, što su ostali građani, ponajprije iz redova HSS-a, smatrali “izazivanjem”. No, četnici su izazvali i incidente.

15. rujna 1935. tijekom crkvenog proštenja u selu Kakincu, devetkilometara od Bjelovara, skupina od 30 do 40 četnika izazivačkim držanjem i pucanjem iz pištolja izazvala nerede. Nakon toga je jedan mještanin pokušao jednom četniku otrgnuti značku s likom kralja Aleksandra, a četnici su u pomoć pozvali žandare, kojima su izjavili da su seljaci klicali: “Dolje kralj, dolje Jugoslavija, živjela samostalna Hrvatska”. Žandari su se sukobili sa seljacima i teže ranili dvojicu, koji su ubrzo od zadobivenih rana umrli. Radi ubojstva ove dvojice mladih Hrvata zavladalo je ogorčenje hrvatskog stanovništva protiv bjelovarskih četnika. Četnici su nastojali sa sebe skinuti svaku odgovornost, prebacujući krivicu na pristalice HSS-a.

Ministar unutarnjih poslova je tim povodom uputio jednog inspektora koji je proveo istragu, kojom je dokazana odgovornost bjelovarskih četnika za incident. Prema izvješću inspektora četničko udruženje ima oko 500 članova iz grada i bjelovarskog kotara, a većina članova su seljaci. Četnici “prije izazivlju incidente i siju neslogu i mržnju među građanstvom nego li što doprinose stišavanju strasti i normaliziranju prilika”,radi čega je predloženo njegovo raspuštanje.

Ministar je to prihvatio i naredio banu Savske banovine da to provede, što je i učinjeno 8. listopada 1935. a nakon nekoliko žalbi i potvrđeno 12. studenoga. Time je četničko udruženje u Bjelovaru službeno raspušteno i zabranjen mu je rad. I uz tu zabranu četnici u Bjelovaru nastavljaju s radom, iako ne javno. U rujnu 1937. Glavni odbor Udruženja četnika u Beogradu osniva mjesni četnički odbor u Bjelovaru, ali su vlasti Savske banovine ponovno zabranile njegov rad. Bez obzira na to, bjelovarski četnici ipak su nastavili svoje neslužbeno djelovanje sve do 1941.

Takvo ponašanje pogodovalo je i stvaranju protuakcija ilipoduzimanju suprotne akcije hrvatskih nacionalističkih snaga poglavito ustaša.To je dovelo i do stvaranja Hrvatske seljačke zaštite koje je vodstvo HSS opravdavalo opasnošću od četničkih akcija, koje prijete sigurnosti hrvatskih sela.

Brojni sukobi koji su izazivali četnici u kojima je bilo ubistava i krvoprolića ubrzo su mogli otkloniti iluzije o opravdanosti postojanja četničkih udruga i njihovih akcija.

Nadalje, četničke  udruge i organizacije nailazile su na sve veću odbojnost i kod srpskog stanovništva, tako obraćajući se u siječanj u 1936 godine posebnim letkom Srbima Seljacima Sava Kosanović, jedan od prvaka Samostalne demokratske stranke,isticao je da se u četničkim organizacijama u Hrvatskoj nalaze žandarmerijski povjerenici koji su naoružani  i zastićeni od vlasti.U povodu ubojstva zastupnika HSS-a Karla Brkljačića, 9. travnja 1936,vodstvo SDS-a izdalo je poseban letak u kome se ističe: Ove zločinačke metke ispalila je opet ruka onih istih mračnih sila, koje ne daju narodu da dođe do pravde i slobode, koje žive od mržnje i rasula, koje nedaju da se sredi zajedniči život Hrvata I Srba u ovoj državi.

Pojedini veći politički događaji kao npr ubojstvo kralja Aleksandra nastojani su biti iskorištavani kao posebni povodi opravdanosti postojanja četnika i njihove ideje. Evo jedna žalba povodom zabrane jednog četničkog udruženja u Petrinji i policijski dopis povodom iste.

Žalba četničkog udruženja u Petrinji protiv odluke o zabrani rada

Č.Br.33                                   Petrinja  21 juna 1935

Predmet:Pododbor četničkog udruženja u Petrinji podnosi žalbu protiv odluke sreskog načelnika u Petrinji od 10. juna 1935 Pov. broj 9911935 zbog zabrane svakog rada navedenog Pododbora Kr.banskoj upravi upravnom odjeljenju u Zagreb

Odlukom sreskog načelnika u Petrinji od 10 juna 1935.god Pov broj 991-1935 zabranjen je svaki rad Pododbora četničkog udruženja u Petrinji s razloga sto imade plemenski karakter i kao takovo štetno utiče na slogu i jedinstvo stanovništva. Poslije strahovitog i gnjusnog marseljskog atentata i pogibije najvećeg Jugoslovena Viteskog Kralja Aleksandra I. Ujedinitelja, digoše glave u ovim krajevima zakleti neprijatelji državnog jedinstva, među njima i neki Srbi, pristalice gnjusnog izdajice Svetozara Pribićevića, te zajedno sa ogromnim dijelom Hrvata, pristalicama dr. Mačeka, otpočeše javno i bez ikakva straha izvoditi svoj gnjusni i razorni rad oko potpunog uništenja naše dične otadžbine Kraljevine Jugoslavije.

Da bi se njegovoj zločinačkoj akciji na put stalo i priteklo u pomoć vlasti oko očuvanja državne bezbjednosti spolja i iznutra, osnovan je ovdje u Petrinji dana 23. XII. 1934 Pododbor četničkog udruženja sa namjerom, da okupi sve one, koji imaju volju i hoće, da u duhu Aleksandrovih stremljenja saraduju za dobro i sreću naroda i Otadžbine.

Svima je poznato, da osnivanje navedenog Pododbora nije sprovedeno tajno, već sa znanjem svih petrinjskih građana, bez razlike vjere, i uz prisustvo šefa policije, gradskog kapetana g. Đure Vragovića, koji je o tome svojevremeno podnio na nadležna mjesta svoj izvještaj. Protiv osnivanja Četničkog udruženja prvi se digoše neki ovdašnji Srbi pristaše izdajice Pribićevića i uz pomoć Mačekovaca otpočeše kao bijesni vuci potajno i na razne načine terorisati sve one čestite Jugoslavene i Srbe, koji imađahu namjeru stupiti u odnosno udruženje.

Povrh toga, uspkelo im je, nažalost obmanuti i neke vlasti, da Četničko udruženje može štetno utjecati na slogu i jedinstvo stanovništva u Petrinji i okolici. Navod sreskog načelnika,da naš Pododbor ima plemenski karakter, nikako ne stoji, jer je u Četničko udruženje primljen kao član, brat musliman. Osim toga dana 1. juna u 22. broju pomjesnog lista Jedinstvo odštampana je obavijest Pododbora udruženja četnička, kojem se svima i svakom stavlja do znanja da su Četničko udruženje mogu upisati svi ispravni Jugosloveni koji su stariji od 16 god., a bez razlike vjere. No uza sve to, do sada na žalost za člana udruženje nije prijavljen niti jedan Hravat, a krivica za to nije nikoga drugoga već do terora i nerazumnog stava dr. Mačeka koji su izraziti protivnici narodnog i državnog jedinstva.

Poznato vjersko udruženje Križari, čiji su članovi svi od reda pristalice dr. Mačeka i tako zasljepljeni strahovitom i gnjusnom mržnjom na sve jugoslovensko, može nesmetano raditi,a Četničkom udruženju čiji su članovi zapojeni svetom i silnom ljubavlju prema svemu sto je jugoslovensko, i koji su položili zakletvu za Kralja i Otadžbinu zabranjuje se svaki rad.

Stoga se Pododbor udruženja četnika u Petrinji žali Kr. banskoj upravi i moli, da se donesena odluka Sreskog načelnika u Petrinji poništi i ujedno izda nalog sreskom načelništvu.

Odgovor sreskog načelnika povodom žalbu na zabranu rada Pododbora četničkog udruženja u Petrinji

Pov.Broj 991-priloga 1
Predmet Četničko udruženje-pododbor u Petrinji,rad.
               Petrinja dene 27 juna 1935.

Kr. banskoj upravi
Upravno odelenje II. Pov Zagreb

Povodom žalbe pododbora četničkog udruženja u Petrinji protiv ovostrane odluke od 10.juna 1935 pov.broj 991 kojom je rad ovom društvu zabranjen predlaže se na drugomolbeno rešenje izvještajem:

Odluka je donešena temeljem raspisa Kr.banske uprave u Zagrebu od 11.decembra 1934.srogo pov.broj 677/34 jer ovaj pododbor imade plemenski karakter, pošto su članovi istoga samo pripadnici srpskog plemena, pa njegov rad moze štetno uticati na slogu i jednistvo stanovništva ovog kraja, koje je izmešano srpskim i hrvatskim plemenom. Navodi žalitelje , da su u ovim krajevima nakon atentata na  blaženopočivšeg Kralja Aleksandra I. Ujedinitelja digli glave neprijatelji državnog jedinstva i time opravdavaju svoj postupak, ne stoji Poslije atentata u Marselju vlada je u ovom srezu savršen red i mir, koji mir i red nije nikad do danas narušen. Time što su u društvo upisali jednog muslimana prodavaoca sladoleda u Petrinji, koji je upisan tek po formi nije se izmenio plemenski karakter udruženja. Od 119 članova imade ih 35 iz glinskog sreza i jedan iz sreza Vrginmost i to samo srpskog plemena što je znak da je ovo udruženje osnovano na plemenskoj bazi.

Iz same Petrinje nisu u udruženju niti uticajniji Srbi već skoro sami uznički stražari, pisari i radnici. Saznao sam da se članovi udruženja bave mišlju da si nabave puške i da oružani nastupaju na svečanostima, što im se razumije se nebi dozvolilo, ali je karakteristično po mentalitet članova udruženja. Nacionalisti i potpuno orijentisani jogoslavenski građani nerado gledaju na ovo plemensko udruženje u Petrinji i smatraju da bi negov rad mogao uroditi samo negativnim rezultatima u pogledu sloge pučanstva.

Obzirom na prednje predlažem da se žalba odbije, a ovostrana odluka od 10. juna 1935 .pov. broj 991 u cjelosti potvrdi.

Sreski načelnik
Evidentirano

Quidquid in occulto est,in apricum proferet aetas!
Što god je bilo skriveno,vrijeme  će iznijeti na vidjelo!
max 2

Postova: 188


« Odgovor #52 : Prosinac 26, 2012, 21:18:23 »


Četnička organizacija  u novostvorenoj državi Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca (od 1929) nazvanoj Kraljevina Jugoslavija osnivanja je 1921. u Beogradu.

1935. Udruženje četnika na području Kraljevine Jugoslavije imalo je 430 pododbora, od kojih je njih 114. bilo na području Savske banovine, s ukupno 213.200 članova.11 Broj četničkih pododbora se do 1938. povećao na oko 1000 (od kojih, i pored zabrana, više od 100 na današnjem području Republike Hrvatske, pretežito u mjestima nastanjenim Srbima), a broj četnika u njima na preko 500.000 članova

Glavno četničko programsko polazište je bila ideja o Velikoj Srbiji
 
O ideji i granicama Velike Srbije govore i karte iscrtavane od skoro svih velikosrpskih ideologa. Predstavnici režima i najvećih režimskih velikosrpskih stanaka nisu skrivali svoje namjere već su ih javno obznanjivali, primjerice Nikola Pašić.

Takve karte s približnim zapadnim granicama Velike Srbije pojavljivat će se pod različitim izgovorima i oblicima gotovo svake godine do početka Drugoga svjetskoga rata.

Najčešći izgovori su bili “znanstveno” dokazivanje i utvrđivanje zapadne granice između Srba i Hrvata, u korist prvih, koje su potom pretvarali u teritorijalne i političke granice buduće Velike Srbije. Tijekom rata 1941.-1945. objavljivat će takve karte većinom četnici, pa i sam Draža Mihailović već 1941. (s još zapadnijim granicama Velike Srbije, nego što ih je predlagao N. Pašić) uz “instrukciju” četničkim postrojbama da tijekom rata borbom pod zapovjedništvom “kralja Petra II”, trebaju “stvoriti veliku Jugoslaviju i u njoj veliku Srbiju, etnički čistu i u granicama” do Slovenije tako da se stvore “zajedničke granice između Srbije i Slovenake, čišćenjem Sandžaka od muslimanskog življa, a Bosne i Hercegovine od muslimanskog i katoličkog”, tako da “ni jedan musliman neće moći među nama ostati.”, dok “sve katolike koji su se ogrešili o naš narod u njegovim tragičnim danima, kao i sve intelektualce i sve ekonomski jače nemilosrdno ćemo uništiti i  poubijati”, a“seljački, isto tako sitniji radnički svet poštedeti i od njih napraviti prave Srbe, koje ćemo milom ili silom prevesti na pravoslavlje”.

Radikali, su  tražili da ime zajedničke države bude “Srbija - Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca”, a oporbenim prvenstveno hrvatskim strankama poručivali:
Mi jedino znamo, da je Banat, Bačka, Srem, Baranja, Slavonija, Bosna i Hercegovina,Lika i Sjeverna Dalmacija, Dubrovnik (od Neretve) i Boka vje&egrave;no spojena sa Srbijom i da nema te sile, koja se može tome usprotiviti. Ovo je naša velika i najveća Srbija i teško onome ko u nju takne”

(Srpska riječ, glasilo Radikalne stranke, god. XVIII, br. 35. i 106., Sarajevo,
22. II. i 28. V. 1921.).


Režimu je četnička organizacija služila kao jedno od sredstava za borbu protiv sve j čeg oporbenog raspoloženja stranaka i skupina prvenstveno u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini ali i u drugim državnim područjima izvan nekadašnje Kraljevine Srbije. One su nemilosrdno obračunavale sa svojim političkim protivnicima primjenjujući naješće raznovrsne oblike terora koji su u nizu slučajeva završavali zločinima. Posebno su na udaru bile pristalice hrvatskih nacionalnih stranaka, najčeš će označavani kao “plemenski” i separatistički pokreti” koji razbijaju i ruše osnove Kraljevine Jugoslavije.

Metode pritisaka su bile različite, od državnog političkog terora zabrane rada hrvatskih stranaka, društava i organizacija zabrane političkih, kulturnih i vjerskih hrvatskih skupova, uhićvanja, suženja, premještanja, i otpuštanja Hrvata koji ne pristaju uz režimske stranke i skupine, pa sve do fizičkog nasilja i ubojstava. Tako je jedan od čestih postupaka bilo dovoženje Srba na državno-upravne i druge dužnosti, a otpuštanje iz tih službi ili premještanje iz tih mjesta “po kazni” domaćih Hrvata.

Drugi način zamjetan na područjiima sa mješanim stanovništvom  konkretno slavonskobrodskom području bilo je protjerivanje katolika (primjerice Nijemci, Mađari, Česi, Slovaci) pozivanjem na zakon o strancima koji su se tu naselili u razdoblju Austo-Ugarske. Umjesto njih tu se naseljavaju Srbi iz drugih krajeva zemlje i skupine pravoslavnih Rusa (kojima nije smetalo što su stranci). Time se planski polako mijenjala nacionalna truktura stanovništva u korist Srba, a na štetu Hrvata.

Političko ubojstvo HSS-ovca seljaka Pavla Birtića, iz Starih Perkovaca 9. VI. 1933. Njega je u Perkovcima ubio pristalica JRSD Petar Ruskić, seljak naseljenik i jedini pravoslavac u tome selu. Isti je pokušao iz puške ubiti i druge prvake bivše HSS u selu, ali su se oni na vrijeme sklonili. Vlasti, umjesto da ubojicu uhite i osude, uputile su 58 žandara, opkolili selo, zabranili seljacima dva dana izlazak iz sela, izvršili pretres po selu i uhitili sve seljčake prvake, koji su potom suđeni u Sl. Brodu.
 
Drugo programsko načlo bilo je zalaganje za vladare iz dinastije Karađorđevića, izraženo u četničkom geslu “Za kralja i otadžbinu”. Zato ne čudi štoje, uz zabrane rada svim političkim strankama i udruženjima, već u siječnju 1930. ipak bio odobren rad “Udruženju četnika za slobodu i čast otadžbine” o čemu su izvještene sve banske vlasti u zemlji kako bi dozvolile rad i postojanje mesnih pododbora” četničke organizacije.

Nasilno ponašanje četnika izazivalo je i sve veće nezadovoljstvo i otpor kod upravnih organa vlasti. To nezadovoljstvo je proizlazilo i iz toga što su četnici, suprotno povremenim nastojanjima vlada, najčešće u svojim redovima okupljali samo Srbe i djelovali prvenstveno kao srpska politička organizacija.

Glavni odbor udruženja etnika iz Beograda izdao 26. VI. 1934. ovlaštenje svome članu Aleksandru Kajganoviću, tada tajniku slavonskobrodskog Mjesnog odbora JNS da može osnovati pododbor četničkog udruženja u Slavonskom Brodu.

Izvještaj Banske vlasti Savske banovine upućen MUP-u 18. listopada 1935. sa sljedeć im podacima o četničkim organizacijama na području slavonskobrodskog kotara.

U vezi naređenja Ministarstva od 26. septembra o. g. Pov. I. broj 49830
sreski načelnik u Sl. Brodu izvještava:

U ovome srezu postoje sledeći pododbori četničkog udruženja:
U Novom Topolju, opštine Garčin sa 28 članova. Zasebno nisu naoružani nego tek pojedinač no posjeduju oružje u smislu propisa zakona o držanju i nošenju oružja. U Sibinju, opštine Sibinj pododbor broji 19 članova. Neki su naoružani svojim puškama, a petorici članova izdala je žandarmerijska stanica Sibinj na svoju ruku revolvere, te jednome vojnički karabin, i to od oružja, koje je žandarmerija povremeno oduzimala bespovlasnim posjednicima.
U selu Brodski Zdenci, opštine Podcrkavlje pododbor broji 23 člana. Ovi nisu dobili nikakvo oružje od vlasti odnosno žandarmerije, nego neki od njih posjeduju lovačke puške po postojećim propisima.

U selu Klokočeviku, opštine Trnjani pododbor broji 36 članova koji nisu kao takvi naoružani, nego tek pojedinačno prema postojećim propisima. U selu Sl. Kobaš, opštine iste, pododbor broji 36 članova koji su naoružani pojedinačno, i to sa civilnim oružjem. U selu Starom Slatniku, općine Brodski Stupnik pododobor ima 31člana, koji su pojedinačno sa civilnim oružjem oboružani. U selu Bebrini, općine iste, pododbor broji 25 članova, tako đer pojedinačno i civilno naoružanih. U selu Kujniku, opštine Oriovac, pododbor broji 34 člana, koji nisu kao takovi posredstvom vlasti naoružani, nego pojedinci imaju civilno koje drže u smislu postoj ćih propisa o držanju i nošenju oružja.

Osim navedenih pododbora, drugih nema u ovome srezu, ali je napomenuti,da svi članovi pojedinih pododobora ne stanuju u istom mestu gdje je sedište pododbora, nego su mnogi članovi pododbora inače nastanjeni ubližim susjednim selima.

U pogledu moralnog držanja i ponašanja izvestiti je, da su većina članova četničkog udruženja prema izvještajima područnih komandira žandarmerijskih stanica dobrog vladanja i držanja, no sigurno je, da se to ne može općenito i za sve četnike reći.

U koliko četnici svojim moralnim držanjem i ponašanjem i zadovoljavaju, to je njihovo držanje u političkom smislu danas takovo, da oni već samim svojim postojanjem i nastupanjem deluju vrlo izazovno protiv ogromne većine naroda, koja je u ovome srezu protiv ovih četnika raspoložena.

Komandir žandarmerijske čete u Sl. Brodu aktom Pov. broj. 554 od 14.VIII 1935. izvestio je o četnicima između ostaloga i ovo:

‘Od dana proslave ro&eth;endana i imendana dr. Mačeka masa je u tolikoj meri razdražena i uvek spremna na borbu, te je vrlo teško pod ovim okolnostima održavati red i sprečiti sva moguća izazivanja, pretnje i pojedina&egrave;ne napade. Poznato je da su četnički pododbori sledbenici nacionalizma, ali nisu svesni svoga zvanja,jer bi dobivanjem oružja zauzeli borben stav, koji bi više štetio no koristio opštim interesima u ovom kraju’.

Prikazano mišljenje komandira žand. čete u celosti je tačno i ispravno.

Pošto je ipak ogromna većina četnika naoružana i pošto takoreći danomice nastupa sa oružjem u selima, u kojima je ogromna većna hrvatskoga seljaštva, a pošto su skoro svi četnici isključivo Srbi, to je stanje javne bezbednosti kao i političko raspoloženje iz dana u dan sve teže, jer skoro danomice nastaju teški krvavi sukobi sa četnicima, a u tim sukobima neretko padaju i mrtve glave.

U selu Oprisavcima opštine Svilaj na dan 14. septembra o. g. došao je bivši privremeni vršilac dužnosti općinskog blagajnika, inače sekretar pododbora četničkog udruženja u Sibinju Matošević  Marko, po selu zvan “Čomaga’ te je prošao vašarištem, na kome su  bile podignute mnoge šatre, jer je sutradan bio tamo crkveni god i sajam. Tu su ga iznenada napali batinama neki mladići nanjevši mu nekoliko lakših povreda. Matošević je izvadio revolver, te ispalio sedam metaka na napadače. Ovi su se odmah razbjegli tako, da nije nikoga pogodio, ali je teško ranio jednu 14 godišnju seljačku djevojčicu iz susjednog sela Oprisavaca.

U selu Gar&egrave;inu opštine iste pre tri nedelje izašao je 13 godišnji dječak sin Joze Klaića kbr. 161 iz Garčina u polje, da traži odbjeglu kravu. Kako je za kapom imao zataknutu trobojku (hrvatsku), to su ga ovde u polju napala šestorica ljudi, Srbi iz susjednog sela Novo Topolje, te su ga ispremlatili, a u listove nogu pozabadali igle, sa kojima je pomenuta trobojka bila prikopčana.

U selu Slav. Kobaš opštine iste na dan 6. septembra o. g. prilikom proslave Kraljevog ro&eth;endana napao je četnik Vukadinović Mitar predsednika opštine Sekulić Stjepana javno pred općinom preteći mu se i nazivajući ga  antidržavnim za to, što večer pred tim nije sudjelovao u bakljadi, premda je inače pomenuti predsednik opštine u svakom pogledu ispravan nacionalista.

Osim navedenih slučajeva ima još mnogo sličnih događaja te se tako reći danomice dešavaju sukobi između pojedinih četnika i drugih građana na području ovoga sreza.

Dok ovaj izveštaj pišem opet sam primio prijavu, prema kojoj se u nedelju 22. o. m. opet desio sukob u selu Trnjani opštine iste. Tu je četnik Vitas Mladen sa revolverom u ruci napao Franju Ornuga iz Trnjana uperivši revolver na istoga, dok su četnici Mitar i Nikola Dragi napali i šakom udarili Petrovća Franju iz Trnjana

Za sve navedene slučajeve postoje dokazi mnogim svjedocima.

U srezu slavonsko-brodskom postoje pododobori četničkog udruženja u sledećim opštinama i selima Slav. Kobaš-Lužani-Oriovac-Bebrina-Brod. Stupnik-Stari Slatnik-Sibinj-Brod. Zdenci-Trnjani i Novo Topolje.

Broj članova pojedinih pododbora kreće se svuda oko 10 ili manje.

U selu Malinu bio je do nedavna predsjednik pododbora četničkog udruženja
Tomašević Steva. Navedeni je pred tri nedelje dao ostavku na tom položaju i prestao biti četnikom.
Tim povodom došao je ovamo u sresko načelstvo i potanko izložio prilike u pojedinim četničkim organizacijama. Naveo je, da su članovi četničkog pododbora većinom mladi i politički i socijalno nedozreli ljudi, koji u selu nemaju nikakva ugleda a opasni su po postojeći društveni poredak, jer stalno nose oružje s kojim provociraju mirno građanstvo i neprestano se prete.

Isti Tomašević molio je, da se takva četnička udruženja po vlasti rasture, jer ne nose nikakvu korist uglednijim, trezvenijim i solidnim Srbima, koji hoće da žive u slozi i ljubavi sa svojom braćom Hrvatima, nego naprotiv takvi četnici da mnogo nanose štete ostalim umjerenim i vrednim Srbima koji od vajkada žive ovde izmešani sa Hrvatima. Obzirom na sve izloženo potpisani je podneo 4. septembra 1935. pod Pov. br. 2589/35 opsežan izveštaj o političkoj situaciji u srezu Slavonsko-brodskom. U tome izveštaju između ostaloga naveo sam doslovno i sledeće:

‘Naročito u ovoj prilici od nepovoljnog i štetnog uticaja je samo zvana pomoć i sigurnost, koju ovde organizju neki pododbori četničkog udruženja, tačnije rečeno neki članovi toga udruženja, koji u ovakvim prilikama istupaju samostalno, bez poziva vlasti, vršeći na svoju ruku izvesnu sigurnosnu službu.

Pojava tih četnika nije u ovim prilikama oportuna i djeluje sasma protivno onome efektu, koga možda neki od ovih nacionalnih ljudi  dobronamerno zamišljaju. Uverenje je potpisanog da sadašnji režim, kao režim umirenja i stišavanja političkih strasti kao režim uspostavljanja normalnog demokratskog života i demokratskog sistema državne uprave, da taj režim ne bi smeo ni jednoga časa dopustiti u ovim krajevima ovakvo nastupanje četnika, jer time u osnovi ulijeva nepoverenje u dobronamernost i skrenost svojih političkih principa i metoda.

Na osnovu izloženoga čast mi je izvestiti, da i ovom prilikom ostajem u cjelosti kod svoga ranijega, ovde citiranog izveštaja predlažući da Kr. vlada izvoli iz ovakvoga stanja povući nužne konsekvence u pogledu svoje odluke o daljnjoj opstojnosti ovih četničkih organizacija na području sreza Slavonskobrodskog. Prednje mi je čast dostaviti time, da je gospodin Ban nakon referisanja  po ovom predmetu izvolio odrediti, da se svi četnički pododbori na teritoriju sreza slavonsko-brodskog odmah raspuste i dalje potrebno raspoloži.
Evidentirano

Quidquid in occulto est,in apricum proferet aetas!
Što god je bilo skriveno,vrijeme  će iznijeti na vidjelo!
max 2

Postova: 188


« Odgovor #53 : Prosinac 26, 2012, 21:27:23 »


Banska vlast Savske banovine naredila kotarskom načelstvu u Slavonskom Brodu da zabrani svaki dalji rad četničkim pododborima u tom kotaru “jer su svojim dosadašnjim radomprešli pravilima utvrđeni djelokrug četničkih udruženja”.

I zaista kotarsko načelstvo u Slavonskom Brodu donijelo je 30. listopada 1935. odluku o zabrani rada svim četničkim odborima na području slavonskobrodskog kotara.

Odluka glasi: “Na osnovu člana 47 st. 2. i člana 67 st. 1. Zakona o unutrašnjoj upravi zabranjuje se svaki rad i svako društveno – skupno ili pojedinačno manifestovanje svim pododborima četničkog udruženja na području sreza slavonsko-brodskog."

Svaki istup protiv ove zabrane biti će strogo kažnjavan po članu 69. zakona u.u. do 500 Din. globe te po u 36 Zakona o udruženjima, zborovima i dogovorima do 30 dana zatvora i do 5000 din. globe”.

Kao razloge za ovu zabranu navedeno je sljedeće:

“Utvrđeno je, da su na području ovoga sreza u poslednjih nekoliko meseci počeli raditi neki pododbori četničkog udruženja, obrazovani bez znanja i odobrenja nadležne vlasti, protivno propisu Zakona o udruženjima, zborovima i dogovorima.
Tako su osnovani pododbori:

-   U Novom Topolju, opštine Garčin sa 28 članova
-   u Sibinju “ Sibinj sa 19 “
-   u Brodskim Zdencima “ Podcrkavlje sa 23 člana
-   u Klokočeviku “ Trnjani sa 36 “
-   u Slav. Kobašu “ Sl. Kobaš sa 36 “
-   u Starom Slatniku “ Brod. Stupnik sa 31 članom
-   u Bebrini “ Bebrina sa 25 članova
-   u Kujniku “ Oriovac sa 34 “

Utvrđeno je, da postojanje i djelovanje ovih četničkih pododbora nije u skladu sa slavnom tradicijom četničkom iz doba historičke akcije sa nacionalno i versko oslobo&eth;enje našega Juga. Protivno toj svetoj tradiciji četništva, velika većina članova navedenih pododbora ovoga sreza pokazala je, da ne pozna historičku ulogu četništva nekada i da ne shvaća ni intencije svojega današnjeg vodstva.

U mnogo slučajeva četnici ovoga sreza istupali su samozvano za zaštitu javnog poretka i imovine građana. Nebrojeno puta istupali su četnici sa oružjem u ruci protiv pojedinaca i protiv većih grupa ljudi, mnoge su sukobe prouzročili, mnogu krv prolili i sve to pod parolom čuvanja Jugoslavije i jugoslavenske ideologije u narodu ovoga sreza. Kada se uzme u obzir, da su četnici jedna isčezavajuća manjina u srezu brodskom, pa da je ta četnička manjina u 98% slučajeva sastavljena od Srba, onda je razumljiva činjenica, da četništvo sreza slav. brodskog – imajući isključivo karakter plemensko-srpski – utiče štetno i naopako po ideju jugoslavenskog narodnog jedinstva, po izmirenje i slogu naroda ovoga kraja.

Nebrojeni i dnevni sukobi, koji se već mjesecima događaju izme&eth;u četnika  i njihovih protivnika, doveli su dotle, da je danas jugoslavenska nacionalna misao u ovom kraju znatno oslabljena a u drugu ruku da je doveden u pitanje red i mir u srezu brodskom.

Zbog svega izloženoga – a u interesu zaštite postojećeg društvenog i pravnog reda – morala se doneti odredba vlasti, kako je u dispozitivu ove odluke navedeno.

Protiv ove odluke dopuštena je žalba u roku od 15 dana iza dostave na Kr. bansku upravu Savske banovine u Zagrebu putem ovoga sreskog nadleštva o udruženjima, zborovima i dogovorima – ne odlaže izvršenje ove odluke”.

O odluci su odmah obaviješteni četnički funkcionari i to:

-   Ilija Đukić i Stanko Stanković iz Novog Topolja;
-   Budimir Mileusnić i Marko Matošević iz Sibinja;
-   Mitar i Čedomir Radojčić iz Brod. Zdenaca;
-   Filip Despotović iz Klokočevika;
-   Milan Matijević iz Kujnika i
-   Josip Cinarić iz Lužana;
-   Nikola Vukašinović i Stojan Vojvodić iz Slav. Kobaša;
-   Rade Joka i Dušan Radić iz Bebrine i
-   Stevo Vukadinović i Lazar Mucić iz Starog Slatnika.

Također su obaviješteni i zapovjednici žandamerijskih postaja u Andrijevcima, Garčinu, Oriovcu i Sibinju radi znanja i sa zapovijedi što moraju poduzeti da se ona sprovede, a da bi to što uspješnije sprovele obaviješteni su Slavonsko-brodski žandarmerijski vod i četa u Slavonskom Brodu.

U međuvremenu se pododbor četničkog udruženja u Slavonskom Brodu, iako mu nije zabranjen rad, pasivizirao i prestao s javnim radom. O tome Predstojništvo gradske policije u Slavonskom Brodu izvješćuje Bansku upravu Savske banovine sljedeće:

“Međutim vrlo brzo kod osnivanja ovog Četničkog udruženja među građanstvom njegovo osnivanje je naišlo na negodovanje, pa je bilo u izgledu da bi moglo doći do neželjenih incidenata. Ovo je dalo povoda da se je privremeni izabrani predsednik Perišić Milorad sa ostalom upravom zahvalio na predsedništvu tako, da je Udruženje ostalo bez uprave. Radi odstupa ove uprave kao najagilniji pristalica i član Udruženja četnika Jovanović Milan, željezničar iz Slav. Broda, preuzeo je vodstvo u mesecu oktobru 1935.i kao takav ostao do 1. XI. 1935. Tada je premešten iz Slav. Broda u Sentu I njegovim odlaskom prestalo je svako delovanje Udruženja četnika na području Predstojništva ove policije.

Zvaničnu prijavu o razlazu i prestanku djelovanja ovog Udruženja ova vlast do danas nije primila i to radi toga, kao što je napred navedeno jer se udruženje samo po sebi razišlo i u Slav. Brodu ne postoji

Za ovo kratko vreme dok je društvo eksistiralo nije bila uopšte razvijena nikakva delatnost od strane njegovih članova, jer zato nije bilo ni vremena, a sa druge strane mnogobrojni neželjeni događaji po selima imperativno su zahtjevali krajnju obazrivost u akciji, pa je u tom pogledu bila obraćena pažnja i od ovog Predstojništva. Po ovoj stvari Naslovu je podnešen konkretniji izvještaj dana 3. januara 1936. pod Pov. br. 1471-1936. Potpisani je u navedenom izveštaju između ostaloga naveo i sledeće:

Posle nemilih incidenata u selima sreza Slav. Brodskog i rasturanja četničkih organizacija u istima pododbor u Brodu prekinuo je svaku aktivnost, dok su mnogi članovi svojevoljno prestali da sarađuju. Potpisani i pored ovakvog stanja, ako Naslov nalazi da bi u interesu smirenja – a obzirom da su sve četničke organizacije u srezu raspuštene – trebalo rasputiti i pododbor u Sl. Brodu, moli za odobrenje da može doneti odluku u tom smislu“.

Udruženje nije imalo nikakvu imovinu, a M. Jovanović je četničku arhivu predao Glavnoj upravi u Beogradu.Time je, čini se, završeno razdoblje javnog djelovanja četničkih udruženja na slavonskobrodskom podrućju. No, iza tog javnog četničkog djelovanja, kada su se predstavnici vlasti (posebice žandari) najčeše stavljali na njihovu stranu, ostali su vrlo zaoštreni međunacionalni odnosi. Oni su s vremena na vrijeme, prvenstveno uoči i nakon izbora ili pojedinih političkih manifestacija, izbijali opet na površinu, obično kao fizčiki sukobi, oštečenje imovine i slično.

Kotarski načelnik nastojao je, prema izvješču iz prosinca 1935., smiriti napetosti obilaskom terena i razgovorima sa zavađenim stranama – pristalicama oporbe i pristalicama vladine politike, odnosno raspuštene četničke organizacije. On u istom izvješču konstatira kako tim njegovim nastojanjima “ne pogoduju ekstremni elementi ni oni frankovačko-komunistički, koji rade pod maskom mačekovštine ni oni četničko-fašistički, koji se ispoljavaju kao naročiti i privilegovani jugoslavenski nacionalisti i režimlije”. Načelnik navodi tako primjer Josipa Mlinareka, zapovjednika žandarmerijske stanice u Oriovcu, koji je prema načelnikovoj tvrdnji nastojao prema objema stranama pravedno i profesionalno postupati, a smijenjen je na denuncijaciju Jovana Rašete, putara, jednog od “raspuštenih četničkih nezadovoljnika”. Prekršaj mu je bio što je jednog pružnog radnika pozdravio s “Hvaljen Isus”. Za Rašetu je to bilo toliko “nemoralno”, tako da je odmah otišao u Beograd kod zapovjednika žandamerije generala Naumovića tražiti Mlinarekovu smjenu.

Treći dan potom Mlinarek je smijenjen. To je, prema mišljenju kotarskog načelnika, jedan od razloga što su žandari kod 95% pučanstva strahovito omrznuti. O daljoj umješanosti bivših četnika u neka zbivanja na slavonskobrodskom području saznajemo iz izvješča kotarskog načelnika Slavonskog Broda upućenog 12.siječnja 1936. Banskoj upravi Savske banovine o pritužbama hrvatskog stanovništvana postupak prema njima žandarmerijske stanice Oriovac.

U njemu načelnik konstatira kako jedan od uzroka većih nereda “između pravoslavnog i katoličkog življa” na području općine Slavonski Kobaš leži u tome što je ta općina, iako ima oko 97% hrvatskog življa, stavljena pod nadležnost žadarmerijske stanice Oriovac, čiji je zapovjednik nakon smjene J. Mlinareka bio podnarednik Luka Mandić. Načelnik navodi u izvješću kako su povodom toga nastali neredi tako “što su neki Srbi, bivši četnici u noći iz zasjede hicima iz puške teško tjelesno ranili neke seoske mladiće, Hrvate, pošto je eklatantno u prvi mah bilo, da je i ovaj sukob kao i svi slični do sada, nastao iz političkih motiva, zbog razbuktale političke mržnje”.

Dalje načelnik ističe kako tada kadje situaciju trebalo smiriti Luka Mandić, “nije ostao hladan, miran i objektivan već (je) na svoju ruku prešao u ekstrem, vršio vezivanje ljudi i batinanje (tijekom istrage uhićenih Hrvata , i tako pred očima javnosti (potvrdio - nove krivice vlasti, koja se optužuje da protiv Srba postupa u rukavicama a protiv Hrvata da postupa sa batinom”. Zato što su “organi žandarmerije unazad više godina konstatno bili angažirani u pravcu partijskog i političkog djelovanja” i u “neposrednom kontaktu s narodom silom diktirali politike metode i silom sprovodili politiku forsiranog jugoslavenstva” načinjene su ovdje – prema kotarskom načelniku - “velike i fatalne štete po ideju narodnog jedinstva jugoslavenskog”.

Izvješće Sreskog načelstva Slavonski Brod Banskoj upravi Savske banovine od 12. I. 1936. o političkoj situaciji u svezi pritužaba na postupak žandarmerijske stanice Oriovac. Tu su pismene pritužbe skupine Hrvata i pojedinih uhićenika na podnarednika Luku Mandića, kao i druge žandare, od kojih su na razne načine bili maltretirani, mučeni, tučeni (s posljedicama i uz liječničke potvrde) i u lancima vođeni do uza u Sl. Brodu, dok je postupak s osumnjičenim Srbima bio suprotan.

Zahtjev kotarskog načelnika za Mandićevom smjenom bio je bezuspješan.
Evidentirano

Quidquid in occulto est,in apricum proferet aetas!
Što god je bilo skriveno,vrijeme  će iznijeti na vidjelo!
max 2

Postova: 188


« Odgovor #54 : Prosinac 30, 2012, 12:01:05 »


Vrlo, vrlo  je komplicirano pitanje o četničkom pokretu za vrijeme Drugog svjetskog rata, angloamerikanci i ostali saveznici su četnike do 1943 smatrali svojim saveznicima i slali im razne oblike pomoći.

U isto vrijeme četnici su otvoreno surađivali sa Njemcima i Talijanima i također od njih primali razne oblike pomoći.

Pokret po ničemu ne može biti antifašistički. Pokret se ponajprije zalagao za ostvarivanje etnički čiste srpske države, dakle sa potpunim čišćenjem ostalih naroda posebice Hrvata i Bošnjaka.

Pokret je upravo bio genocidan.

Do ostvarenja ideje nije došlo zbog slabosti samog pokreta koji nije imao vojne snage, podrške ni saveznike u širokom političkom smislu. Ne može se biti antifašista, ako te fašisti plaćaju, naoružavaju i na njihovoj si platnoj listi. Ta ideja sugestije i samosugestije, samouvjeravanja je stvarno suluda.

Prema izvješću talijanskoga 18. armijskog korpusa od 11. kolovoza 1942.  na području talijanske divizije Sassari djelovalo je devet četničkih odreda s ukupno 12.440 osoba (tu su bile  uključene i nenaoružane osobe), a ”starješina je svih tih vojnih postrojbi Momčilo  Đujić, koji  uživa veliki ugled kod četnika i nepomirljiv je prema Hrvatima.”

Četničke skupine za vrijeme drugog svjetskog rata u Hrvatskoj oblikovane su i formirane različito vrijeme, a najizraženije u ljeto 1941. godine  u Kninskoj krajini i južnoj Lici, a nastale su u procesu izdvajanja velikosrpskih i pročetničkih elemenata ustaničkih srpskih skupina usmjerenih protiv vojnih i civilnih vlasti NDH (antihrvatska tradicija posebice je razvijena u vrijeme Kraljevine SHS i kasnije nazvane Kraljevine Jugoslavija) i ustaških represivnih mjera protiv srpskoga stanovništva.

Pojedine velikosrpske i četničke skupine stavile su se otvoreno pod zaštitu talijanske vojske i postepeno u njihovu službu, a sredinom 1942. godine, na osnovi Zagrebačkog sporazuma između vlasti NDH i talijanskih vojnih vlasti i u vidu Dobrovoljne protukomunističke milicije (Milizia volontaria anticomunista) tu su četnici bili uredno opskrbljeni oružjem, hranom, a u vrijeme borbenih aktivnosti protiv partizana i plaćeni novcem i ratnim plijenom.

Neuspjehom velikosrpskog autonomaškoga pokreta u sjevernoj Dalmaciji, u nastojanju da se konstituira u autonomnu jedinicu, izdvoji iz teritorija NDH i priključi Kraljevini Italiji, (Italija to nije prihvatila zbog svojih odnosa prema NDH) četničko vodstvo na čelu s Momčilom Đujićem prihvatilo je početkom 1942. godine državotvorni program Ravnogorskoga četničkoga pokreta. Stoga će se u elaboratu o formiranju, ulozi i zadatcima Dinarske četničke divizije inzistirati na stvaranju "srpske nacionalne države", koja bi trebala biti sastavljena od izrazito srpskoga nacionalnog elementa (Velika Srbija).

Četnički je pokret  u Hrvatskoj posebno došao do izražaja među Srbima Kninske krajine, srednje Dalmacije i južne Like.

Sve četničke skupine različitih veličina i naziva s područja Kninske krajine, sjeverne Dalmacije, južne Like i dijela zapadne Bosne bit će sjedinjene tijekom ožujka – travnja 1942. godine u Dinarsku četničku diviziju i zatim još bolje povezane s pokretom Draže Mihajlovića i stavljene pod neposrednu komandu Štaba zapadnobosanskih, ličko-dalmatinskih i hercegovačkih vojno-četničkih odreda. Za komandanta Dinarske četničke divizije postavljen je pop i vojvoda Momčilo Đujić, četnički vojvoda još iz Kraljevine Jugoslavije, koji je neposredno prije zaduženja komandanta Divizije bio komandant četničkoga puka Petar Mrkonjić sa sjedištem u Strmici.

U korespondenciji s njemačkim postrojbama Komanda Dinarske četničke divizije izbjegavala je pozdrave "Za kralja i otadžbinu", ali su im Nijemci dopuštali nošenje četničkih insignija i ustroj vlasti, a nisu se suprotstavljali izvršenim četničkim zločinima nad općenito hrvatskim stanovništvom[/u], pripadnicima narodnooslobodilačkoga pokreta i njihovim obiteljima. Slabljenje pozicija D. Mihailoviaća kao ministra vojske, mornarice i zrakoplovstva u izbjegličkoj kraljevskoj jugoslavenskoj vladi pod pritiskom Angloamerikanaca i njegovo uklanjanje s toga položaja sredinom 1944. nepovoljno se odrazilo i na daljnje političko i vojno djelovanje na Momčila Đujić.

Isti Đujić  se nadao da će ga  Mihailović promaknuti u čin generala, pa je za sebe dao sašiti i generalsku uniformu, te izraditi okrugli pečat s natpisom "Štab Dinarske četničke Divizije –Djeneralštab". Ta iluzija postala je za njega neostvariva kao i ona da će angloameričke snage izvršiti invaziju na srednju Dalmaciju, a on će se zatim sa svojim četnicima pridružiti savezničkim snagama kao sastavni dio vojnih snaga jugoslavenske izbjegličke vlade. Neostvarivanje navedenoga scenarija uznemirilo je vojvodu Đujića i njegove četnike i pojačalo njihovu zabrinutost za njihovu krajnju sudbinu. Potkraj ljeta 1944. godine Dinarska četnička divizija imala je pet korpusa i bataljun kraljevske garde koji je bio pri Štabu Divizije, te oko 6500 četnika.

Kapitulacijom Italije 1943 četničke snage ostale bez materijalne skrbi koju su im pružale talijanske okupacijske vojne vlasti. Tom trenutnom slabljenju četničkoga pokreta pridonijele su i jedinice NOVH-a, koje su nakon kapitulacije Italije ojačane ljudstvom i zaplijenjenim naoružanjem pojačale borbene aktivnosti protiv četničkih snaga. Od tih poraza Dinarska četnička divizija oporavit e se tek potkraj 1943. godine, nakon što je ojačala suradnju s njemačkim okupacijskim snagama.

Đujić je  na trenutke shodno političkim i vojnim promjenama ublažavao svoj velikosrpski program, u biti nije ga se nikada odrekao. Na Vidovdan, tj. 28. lipnja 1944., obratio se svojim četnicima naredbom, a srpskom stanovništvu letkom "U svjetlosti Vidovdana", u kojem je pisao da četnici dočekuju četvrti ratni Vidovdan "bez slobode i Otadžbine", ali u "borbi za slobodu i Otadžbinu". Nadalje, tvrdio je da je njihova pobjeda sigurna u borbi protiv rušilačkih sila "pakla, mraka i ropstva", a srpskim oružjem "jedinstva duha i misli" bit će uništeno "satansko čelo komunističke zvijeri".

Interesantan je i propagandni rat koji su vodili četnici i velikosrpski krugovi, termini kao sile mraka, zvijeri,sile pakla itd.propagndni rat od kojeg se nije ustezala ni Srpska pravoslavna crkva .

Najpoznatija je podvala koju je upotrijebio talijanski novinar i publicist Curzio Malaparte, koji je napisao da je na Pavelićevu stolu stajala "zdjela s dvadesetak kila ljudskih očiju", koje su mu donijeli njegovi vjerne ustaše. Malaparte je kasnije priznao da je to izmislio , dok je u velikosrpskim propagandnom ratu  pisano da je to svjedočanstvo Siegfrieda Kaschea, diplomatskog predstavnika Trećega Reicha u NDH gdje su "vjerne ustaše donijele na stol Anti Paveliću  dvadesetak kila srpskih očiju".
Evidentirano

Quidquid in occulto est,in apricum proferet aetas!
Što god je bilo skriveno,vrijeme  će iznijeti na vidjelo!
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #55 : Prosinac 30, 2012, 13:06:21 »


Nitko i malo normalan ne poriče ustaške zločine u Drugom svjetskom ratu ali četnici i njihovi simpatizeri su, da bi skrenuli pažnju daleko od sebe, pokušavali od ustaša napraviti monstrume. To im je djelomično uspjelo, jer taj dio hrvatske povijesti pisali su domaći i strani komunisti.

Da bi saznali cijelu istinu četnika i ustaša morali bi pročitati stotine i stotine knjiga te usporediti pojedine datume i opisane događaje.

-   A tko to čini?
-   Koga zanima istina i pravda?
-   Tko smatra da mu je dužnost oprati popljuvane hrvatske žrtve?

Život ide dalje! Da, ali kuda ako smo slijepi i gluhi, ako ne znamo tko smo, odkuda smo i čiji smo - nasljednici. Svako nasljedstvo je "poklon" ali i obaveza.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
max 2

Postova: 188


« Odgovor #56 : Prosinac 30, 2012, 14:57:27 »


Upravo tako, slažem se potpuno sa svim što si napisala, ne zanima nikoga, jer upravo se velika većina političara prepusti potrebama dnevne politike i pojedinci ne rade ništa drugo nego u tom moru spleta i okolnosti oportunistički nastoje izvući što više osobnih koristi i interesa licemjerno se pozivajući na, konkretno u Hrvatskoj – “domoljublje”, nisu li upravo “najveći”  “domoljubi” ponizili i opljačkali Hrvatsku na jedan gori način nego ikoji tuđinac?

A o Bosni da se ne govori, upravo trovjerska pripadnost naroda daje još više mogućnosti i prostora raznoraznim “domoljubima”, jer ih se uvijek huška jedne na druge i tako se upravo skreće pozornost sa pravih i konkretnih problema svakodnevnog života , manipulacija rajom, dok se  “domoljubi” brzo bogate, naravno na narodnoj glebi, i naravno bez obzira na vjeru, jer novac nama vjere.
   
Najinteresantnije je to što se većina poziva na vjerske različitosti i “idenitet“ “mi” i “oni”, a upravo je to suprotno svakom poimanju vjere i Boga, jer svaka vjera propovjeda čovjeka i slavi život.

Ustaško-četničko-komunistički odnosi, nazovimo tako nisu do sad uopće ispravno istraživani, odnosno prikazani. Komunisti, odnosno srbo-komunisti, ne Srbi kao narod, jer ne postoji loš narod, postoje loše politike koje manipuliraju narodom, dakle termin srbo-komunisti, ni on nije do sad istražen ni prikazan ispravno, u komunističkoj partiji postojala je velikosrpska linija i crta i ona je upravo vladala pod velom komunizma prekrivajući otvorene velikosrbe.

Hrvatsko je sve bilo prikazano kao ustaško i kao negativno, a zaboravlja se da ustaše nisu imale široku potporu u narodu, ni komunisti, sve su te stranke dospjele na vlast spletom okolnosti na širokom međunarodnom planu, npr. pobjedili su partizani jer su spletom okolnosti dospjeli na stranu onih koji su pobijeđivali, da je pobjedila Njemačka opstala bi NDH itd.

Međutim je ipak srpska propaganda i poimanje “historije“ uspjela skoro modificirati povijest jer koliko god mi znamo o ustašama, činjenica je i to nepobitna da su četnici nastali i postali prije ustaša.
 
Četnici i njihov pokret pojavili su se u Hrvatskoj prije postanka ustaša. Npr. u Bjelovaru, kao dijelu Osječke oblasti, Oblasni odbor Udruženja srpskih četnika “Petar Mrkonjić za Kralja i Otadžbinu” iz Osijeka osnovao je 1925. Kotarski (sreski) odbor tog udruženja,svi ti datimi  koje govore o prisutnosti i nastojanju širenja četničkog pokreta duboko u hrvatskim etničkim prostorima sa duboko razrađenoj ideologiji i jasnim ciljevima i gdje taj pokret nije imao tradiciju ni osnovu ni među pravoslavnom populacijom.

S druge strane ustaše i njihov pokret u isto vrijeme bili su jedna marginalna stranka.
Upravo je ponašanje četnika i pravoslavne manjine, naravno uz beogradsku politiku centralizacije i hegemonizma pogodovalo i stvorilo ustaše.

Što se tiče našeg programa, taj je bio predvidjen ustaškim načelima, koja su za nas kao temelj bila dovoljna. Kao i o svim drugim pitanjima, govorilo se je i o pitanju Židova i Srba u Hrvatskoj na koje su ustaše bili silno ozlojedjeni zbog hegemonističkog i diktatorskog vladanja u Hrvatskoj te ekonomskog presizanja Židova.

“Izjava“ Mije Bzika Pavelićeva glavnog pobočnika o ključnim ličnostima i načinu djelovanja ustaškog pokreta, sastavljena nakon njegova uhićenja u Sloveniji i ispitivanja u Zagrebu pred komunističkim istražiteljima 9. Lipnja 1945. godine, samo nekoliko tjedana prije izvršenja smrtne kazne vješanjem.

Da se ova “izjava“ ne bi pretvorila u onu frazu “cilj opravdava sredstvo“ i da ti nebi forum pretvorili u “ustaški“ jasno je svakom da hegemonističko i diktatorsko vladanje Srba ne može biti “razlog“ za njihovo ubijanje, ali je jasno kakvo je bilo stanje stvari, ne kako je do sada prikazivano.

Nadalje, ustaški zločini, nemaju nikave veze sa hrvatskim nacionalnim interesima ni ondašnjim ni sadašnjim, i to je jedna patetika i “domoljublje“ sljedbenika ustaškog pokreta.
Evidentirano

Quidquid in occulto est,in apricum proferet aetas!
Što god je bilo skriveno,vrijeme  će iznijeti na vidjelo!
max 2

Postova: 188


« Odgovor #57 : Siječanj 15, 2013, 19:13:25 »


Povlačenje popa Đujića i njegove Dinarske divizije

Krajem rujna i početkom listopada 1944. godine Glavni štab NOV-a i PO-a Hrvatske otpočeo je s 8. dalmatinskim korpusom borbene aktivnosti za oslobođenje sjeverne Dalmacije i s tim u svezi posebno Kninske krajine. U obrani toga teritorija njemačke okupacijske snage koristile su ustaško-domobranskesnage i Dinarsku četničku diviziju. Još prije otpočinjanja borbenih aktivnosti za oslobođenje Knina. Đujić je nastojao  sve snage svoje Divizije koncentrirati u dalmatinskom Kosovu i njegovoj okolici kako bi ih mogao u pogodnom trenutku izvući iz borbi i uputiti prema Sloveniji.

Krajem listopada 1944. godine Draža Mihailović je naredio Đujiću da hitno izvuče svoje snage iz Knina i njegove okolice i da ih prebaci u Bosansku krajinu ili Liku radi organiziranja"rezervnog fronta pozadi njemačke obrane i u zaleđu jadranske obale", ali to Đujić nije želio provesti bojeći se da bi Nijemci na tom sektoru, imajući premoćne vojne snage u odnosu na četnike, ne samo prestali opskrbljivati četnike već ih i razoružali te ih izložili pogibelji koja im je prijetila od vlasti NDH ili NOVJ. Dakle, Dinarska četnička divizija nije imala mogućnosti da se odlijepi od njemačkih snaga 15. planinskoga korpusa i bila je prisiljena dijeliti njegovu sudbinu u borbama za Knin.

8. studenog 1944. pisao je vojvoda Dobroslav Jevđević, koji se s jednim ličkim četničkim korpusom (oko 1000 četnika) izvukao iz Like, komandantu Srpskoga dobrovoljačkog korpusa (SDK) da je Đujić posljednjih dana u borbama s jedinicama NOVJ imao oko tri tisuće mrtvih i ranjenih četnika i da je jedini način opstanka četnika i srpskoga stanovništva sjeverne Dalmacije, Like i Korduna da se koncentriraju na prostoru Like i Korduna i s tih područja izvuku preko "srpskoga etničkoga teritorija" na Srpske Moravice ili pak uzduž jadranske obale, gdje protivnici četnika ne predstavljaju ozbiljnu vojničku snagu.Nakon Kninske operacije, koja je trajala od 26. studenog do 4. prosinca 1944., Dinarska četnička divizija bila je u vrlo teškom stanju i položaju, što zbog pretrpljenih ljudskih i materijalnih gubitaka u borbama s jedinicama 8. korpusa NOVJ, što zbog svojih savezničkih snaga u toj operaciji, tj. njemačkih i ustaško-domobranskih snaga.

U kakvom je stanju tada bila Dinarska četnička divizija, najbolje ilustrira dramatični proglas vojvode Jevđevića upućen u prosincu 1944. godine "Slovenskoj nacionalnoj javnosti", a nastao prema činjenicama dobivenim od vojvode Đujića. U tom se proglasu ističe da je Dinarska četnička divizija pretrpjela velike gubitke probijajući se iz kninske blokade (800 mrtvih i ranjenih četnika) i da se sa 6000 boraca i 1000 izbjeglica povlači prema Lapcu u Lici. I zatim se u proglasu navodi sljedeći ulomak iz Đujićeva pisma Jevđeviću:

"Jedini je izlaz da nas transportiraju za Sloveniju, barem privremeno a odatle bi oporavljeni i pripravni mogli da krenemo na liniju Kupe, koju Ti tražiš. Drugog rešenja nemože biti. Sve borce i narod treba spasiti. I mi smo danas krenuli kroz borbu, krv i sneg u neizvesnost. Rešavajte ovo odmah i izvestite me. Za naš transport kao i transport izbeglica treba rešiti u višoj nemačkoj komandi, tako da ovamo ova dobije naređenje i sredstva za našeprebacivanje. Inače mi ostadosmo u snegu izvrgnuti smrtonosnim udarcima udruženih ustaša i partizana. Preko Hrvatske nemože nitko da putuje bez zaštite Nemaca ko se Srbinom zove, jer ustaše sve kolju."

Nadalje, od slovenske nacionalne javnosti, tj. one koja je podržavala slovensko domobranstvo i slovenske četnike (Plava divizija), zahtijevalo se da prihvate civilne izbjeglice (žene i djecu), jer da bi se dio njih mogao u Sloveniji zaposliti na javnim radovima. Bitna je činjenica da su o dozvoli o premještanju Dinarske četničke divizije odlučivale najprije njemačke vlasti, a vlasti NDH o tome samo formalno donosile odluku. Budući da komanda Dinarske četničke divizije nije uspjela ishoditi dozvolu o premještanju koju je trebala donijeti komanda njemačkoga 15. planinskoga korpusa, to su Đujićeve aktivnosti bile usmjerene na dobivanje takve suglasnosti viših vojnih vlasti Njemačke.

U tom pogledu tražile su se usluge Hermanna Neubachera, koji je bio tada na čelu Bečkog načelstva Sekretarijata inozemnih poslova za Srbiju, Crnu Goru, Albaniju i Grčku, i imao je zadaću okupiti i naoružati emigraciju iz tih zemalja. On je osigurao i legalni prelazak Ljotićevih dobrovoljaca preko teritorija NDH. Naime, baš Dimitrije Ljotić i D. Jevđević upravo su opsjedali Neubachera da omogući dolazak Đujićevih četnika u Istru i Sloveniju, kako bi zajedno sa slovenskim domobranima i četnicima, Ljotićevim dobrovoljcima i njemačkim jedinicama organizirali presudnu obranu protiv jedinica NOVJ u njihovu pohodu na Zapad.

S tim u svezi dobivena je njemačka suglasnost, pa je u skladu s time i Pavelić izdao 21. prosinca 1944. naredbu podčinjenim ministarstvima i stožerima (ukupno 15 naslovljenih) da će se na osnovi sporazuma između "hrvatske i njemačke vlade" otpremiti četnička skupina vojvode Đujića (ukupno oko 6000 ljudi) iz područja južno od Bihaća i južne Like prema sjeveru u Njemačku. Kao vjerojatni smjerovi pokreta označeni su pravci Bihac - Bosanski Novi – Kostajnica – Novska – Dugo Selo – Zagreb –Zaprešić - granica, odnosno Gospić – Ogulin – Karlovac – Zagreb – Zaprešic –granica. Pavelić je zahtijevao od svih oružanih snaga NDH na označenimsmjerovima kretanja, da "bezuvjetno propuste ovu četničku skupinu u svom prolazu". Zatim, da će ovu četničku skupinu do granice pratiti "popratna postrojba hrvatskih oružanih snaga", a koja se prema sporazumu s njemačkim zapovjedništvima ima brinuti za uredan i nesmetan prolaz skupine.

Ta Pavelićeva zapovijed zatekla je četnike vojvode Đujića u Gackoj dolini (Lika), a tu je radio i na prikupljanju ličkih četnika iz toga kraja kojima jezapovijedao kapetan Mile Marijan. Uz to što je ova velika koncentracija četnika Dinarske četničke divizije i dijela ličkih četnika pripremala ljudstvo i naoružanje za pripremani marš, vršili su i teror nad pripadnicima antifašističkoga pokreta i pljačkali stanovništvo.

Pavelićeva zapovijed i označeni smjer kojim su se trebali kretati četnici do njemačke granice, bili su za četnike neizvedivi, prije svega zbog aktivnosti NOVJ-a na tim prometnim pravcima. S druge strane, vojvoda Đujić bio je i inače nepovjerljiv prema ustašama i označenim pravcima kretanja. Imali su i loše svježe iskustvo, a ono se odnosilo na četnike ranjenike koji su bili upućeni preko Bihaća u Zagreb. Međutim, ustaše su ih sa čekali u Kostajnici i sve ubili kao i njihovu pratnju (pojedini izvori navode različiti broj, uglavnom od 127 do 260 osoba).

Samo nekoliko dana ranije ustaše su u Zagrebu ubile 40 Ljotićevih dobrovoljaca kad su ovi prolazili kroz Zagreb za Sloveniju. Vojvoda Đujić ipak je na kraju dobio pristanak komande 15. planinskoga korpusa da se prebaci iz Gacke doline u Sloveniju najkraćim i najsigurnijim putem, tj. preko Hrvatskoga primorja. Ta je odluka najvjerojatnije donesena 25. prosinca 1944.

Zanimljivo je ovdje istaknuti da je vojvoda Đujić istoga dana primio "depešu" iz Vrhovne komande Draže Mihailovića u kojoj se isticalo kako se oni ne slažu da on napusti postojeći teren Like i premjesti svoje snage u Istru i Sloveniju, jer da njegovi četnici moraju voditi borbe na cijelom području Jugoslavije i ne smiju biti izbjeglice niti "služiti okupatoru". S tim u svezi isticalo se da treba izdvojiti civilne izbjeglice iz sastava vojske i smjestiti ih u sigurnije krajeve. Nadalje, da s četnicima u ovom trenutku djeluje u Lici i na Kordunu, a da se prema hrvatskom stanovništvu treba tako postupati da ih se privuče na četničku stranu, a u duhu Svetosavskoga kongresa.

Riječ je o Ravnogorskom četničkom kongresu održanom u selu Ba pod Suvoborom (Srbija) od 25. do 28. siječnja 1944., koji je bio četnička reakcija na odluke Drugoga zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu. Iako se u rezoluciji s ovoga kongresa isticalo da se Jugoslavija treba urediti kao federalna država, ustavna i parlamentarna monarhija s dinastijom Karađorđevića i s kraljem Petrom II. na čelu, inzistiralo se i na tome da srpska jedinica u zajedničkoj državi okuplja "ceo srpski narod".O novoplaniranom prolazu Dinarske četničke divizije preko Hrvatskoga primorja bilo je 25. prosinca 1944. obaviješteno i zapovjedništvo 392. legionarske divizije (Plava divizija), koja je operacijski kontrolirala ovo područje.

O tome svjedoči u svom djelomično objavljenom ratnom dnevniku časnik te divizije, Hrvat R. S. (nije želio otkriti javno puno ime i prezime). U to vrijeme boravio je u komandi jedne postrojbe Divizije u Novom Vinodolskom i radio je u obavještajnoj službi. U Dnevniku ističe da su prvu vijest o prolazu Đujićevih četnika dobili ujutro na Božić 25. prosinca 1944., i to preko radiopostaje, od komandanta 392. legionarske divizije generala Jochanna Mickla. S tim u svezi zapovjednik zapovjedništva u Novom Vinodolskom okupio je sve podre ene časnike, obavijestio ih o toj činjenici i naglasio kako je za sve najbolje da se taj prolaz što prije i bez neprilika obavi. U Dnevniku se, nadalje, ističe da su isti dan oko 10 sati došli pukovnik Reisinger, opunomoćenik generala Mickla, i vojvoda Đujić, s pratnjom i automobilima, iz Senja u Novi, te su bili dočekani u salonu vile "Veseli". Tu je održan i sastanak. R. S. u Dnevniku zatim ističe:

Đujića sam vidio izbliza, bio je odjeven u lokalnu kninsku civilnu nošnju, bluzu talianskoga časnika, pritisnutu uz tijelo, remenjem i opasačem, na kojem su bile pričvršćene dvije jajolike ručne bombe i revolver. Na glavi je imao crnu šubaru sa znakom mrtvačke lubanje. Na sastanku je pukovnik Reisinger na karti označio pravac kojim moraju proći Đujićeve četničke snage do Novoga i zatim kroz Vinodolsku dolinu, i napomenuo da se Đujić s tim bespogovorno složio. S tim u svezi Đujić je samo naglasio da u sastavu četnika ima dosta civila kojima je potrebna hrana, a Reisinger je odgovorio da će se o tome voditi briga i da će im biti isporučena suha hrana.

Nakon sastanka Đujić i njegova pratnja upućeni su u hotel "Klek" da se u njemu smjeste i odmore.Ako su točne tvrdnje časnika 392. legionarske divizije R. S-a da je Đujić s pratnjom smješten 25. prosinca u novljanski hotel "Klek" i da je tamo dočekao dolazak Dinarske četni ke divizije, onda je netočna tvrdnja autora knjige "Pop izdaje. četnički vojvoda Momčilo Đujić" da je Đujić izvršio 26. prosinca 1944. u Brlogu smotru četnika, te im prije polaska na put za Sloveniju rekao da na tom putu neće ništa hrvatsko poštedjeti. Međutim, činjenica je da su Dinarska četnička divizija, dijelovi ličkih četnika i izbjeglice krenuli na dugi marš ujutro 26. prosinca 1944. iz Brloga, a o kojem se broju četnika i civila radilo, povijesna vrela pružaju nam različite brojčane pokazatelje.

Uglavnom se navode brojke od 5000 do 13.000 četnika i izbjeglica. O tome imamo prvi izvještaj Ante Špike, predstojnika Kotarske oblasti u Novom Vinodolskom, od 30. prosinca 1944., a upućen Ministarstvu unutarnjih poslova NDH, Velikoj župi Vinodol i Podgorje i Župskoj redarstvenoj oblasti u Senju. Anto Špiko navodi da je 28. prosinca 1944. boravio u Crikvenici na službenom putu i da se u Novi vratio istog dana poslije podne oko pet sati, te je doznao da "kroz Novi prolaze velike grupe naoružanih četnika, koji se sada povlače iz Like i Sjeverne Dalmacije za Rieku da se spoje sa srbskim Nedićevim četnicima, i da se kreću iz Novog cestom naprama Bribiru kroz predjel Vinodol".

Zatim navodi da je odmah otišao zapovjedniku garnizona mjesta (Standortkommandant), ali je ovaj već otišao u Bribir k četnicima, te mu je časnik iz navedenoga zapovjedništva priopćio da su " četnici ovdje samo na prolazu za Rieku, i pošto su umorni od duga pješačenja, da će noćiti u evakuiranom Bribiru i okolnim selima, a neki u Novom". Kotarski predstojnik je zahtijevao, da četnici ne noće u Novom, ali su ga u zapovjedništvu uvjeravali da su " četnici dobri nacionalisti." S tim u svezi kotarski predstojnik piše:

"četnici u Novom nisu noćili, a prelazili su cielo poslie podne dana 28. prosinca i skoro cielu noć 28-29. prosinca t.g. a prošlo ih je 12000. Svi su bili naoružani puškama, strojnicama i nešta bacačima mina, a pripadaju 'Dinarskom odredu četnika vojvode popa Đujića' iz okoline Knina, a možda i kojim drugim 'odredima' to se nije moglo ustanoviti a medu njima je bilo i pravoslavnih popova."

Kako je ta četnička marševska kolona prolazila kroz Novi Vinodolski, dojmljivo je zapisano u već spomenutom Dnevniku časnika R. S-a; pod nadnevkom 30. prosinca 1944. on je zapisao:

"Tri puna dana promatrali smo tu banditsku kolonu, koju su sačinjavali dobro naoružani banditi i prljavi četnici sa šanžerima puščanog i mitraljeskog streljiva, civili, žene, djeca, starci, popovi, dobro odjeveni ljudi, i to pješice i u seljačkim kolima, koji su vukli volovi, konji i mazge. Njihov prolazak kroz Novi jako je uznemirio lokalne stanovnike, ali i većinu naših vojnika i dočasnika. Ja sam ih gledao s prezirom, jer sam dobro znao što su inače radili s Hrvatima."Isti časnik R. S. dalje ističe:

Kada su doznali da su četnici zapalili Bribir, zapovjednik zapovjedništva u Novom otrčao je popu Đujiću u hotel "Klek", gdje se ovaj nalazio još od 25. prosinca 1944., ali se ovaj branio da je navodno do požara došlo nehotice, što nije bila istina. Četnici su Bribir zapalili iz osvete, jer su partizani nedaleko od Bribira 29. rujna 1943. ubili oko 200 ličkih četnika i bacili ih u krašku jamu.Veliki župan Vinodola i Podgorja Drago Žubrinić uputio je 31. prosinca 1944. brzojav Glavnom ravnateljstvu za javni red i sigurnost u Zagrebu, u kojem je ukratko izvijestio o prolazu četnika ističuče sljedeće:

"Ovih dana proputovali iz Knina za Istru naoružani četnici i njihove obitelji, svega oko 10000 ljudi. Na ovom području ubili 6 osoba, pljačkali i zapalili mnogo kuća. U Bribiru zapaljena crkva, škola, obćina, čitaonica i 70 boljih kuća." Trećega siječnja 1945. zapovjednik Zapovjedništva Kvarnera  Oružanih snaga NDH u Sušaku  pukovnik Hinko Resch uputio je Zapovjedništvu I. zbornog područja u Zagrebu, Ministarstvu vanjskih poslova NDH i Ministarstvu unutarnjih poslova NDH dopis u kojem konstatira da je primio najavljeni prolaz 6800 četnika, ali tek onda kada su oni već pristigli na područje Hrvatskoga primorja i otpočeli sa svojim zlodjelima, ubijanjem, pljačkom i paležima.

Pukovnik H. Resch dalje ističe da je, saznavši sve to, izdao zapovijed Zapovjedništvu posadne bojne u Senju, Oružničkoj postaji u Kraljevici i nekim civilnim vlastima, da se zabrani ulazak četnicima u naselja i prikupe činjenice o učinjenoj šteti. Medutim, te su mjere poduzete s velikim zakašnjenjem, kao i eventualno upućivanje četnicima oružane prethodnice. S tim u svezi H. Resch piše: Odmah sam usmeno zatražio zaštitu i predlagao da jedan njemački odred vojnika izađe u susret četnicima i da ih prihvati, ali nažalost nisam naišao na razumijevanje i odgovoreno mi je da nema zato vojske. Ovaj propust tj. neodašiljanje ususret njemačkih vojnika dovelo je do paleža, pljačke, i ubijanja naših nevinih ljudi. Tek treći dan po dolasku – prolazu – tih četnika upućena je edna bojna Nedićevaca, ali ih zapovjednik četnika pop Đujić nije htio primiti, tj. nije ih htio priznati, pa je i uspjeh (traženi) izostao.Na povratku te bojne Nedićevaca bio sam osobno prisutan i čuo kako su isti pjevali kralju Petru i Velikoj Srbiji. Prolazeći četnici smješteni su na Grobniku i okolici, a daju sliku jedne razbojničke horde, koja živi jedino od drumske pljačke i ubijanja."

O prolazu četnika preko Hrvatskoga primorja posebno je zanimljiv izvještaj partizanskoga obavještajca Marka Rukavine iz Bribira (konspirativni nadimak Velimirović) od 6. siječnja 1945., upućen Obavještajnom odsjeku Kotarskoga NOO-a Kraljevica. M. Rukavina, izmedu ostaloga, navodi:

"Ovih dana kretale su se mase četničkih izdajnika, koji bježe iz Kninske krajine, Bosne i Srbije pred našom N. O. V.-om, preko Vinodola i ovoga kotara na Rijeku pa dalje kako su oni sami izjavljivali narodu gdje su se zaustavljali, u okolicu Bistrice, sv. Petra i Postojne, da se tamo združe sa Rupnikovim izdajicama.

Putem kuda se prolazili kroz Vinodol i ovaj kotar, svuda su pljačkali do čega su došli, ubijali ljude i žene i palili crkve, škole i čitava sela. Tako čujem da su u Bribiru ubili jednu ženu, zapalili cca 100 kuća i dvije crkve te opljačkali oko 40 krava i nešto ovaca te mnogo hrane, odjeće i posteljine tako da je taj narod potpunoma uništen. Među zapaljenim kućama nalazi se i moja. U Grižanama, Triblju, Driveniku, Dolu, Križišću, Hreljinu, Praputnjaku i Krasici nisu palili, ali su zato narod temeljito opljačkali do čega su došli i ubili u tim mjestima oko 20 osoba. Narodu su izjavljivali da su oni vojska kralja Petra i da idu da se bore za njega a protiv naše N. O. V.-e, te da će u Istri dočekati Engleze i zajedno s njima udriti po našima."

Prema izjavi dvojice četnika, braće Pere i Dušana Desnice, koji su zbog umora ostali nekoliko dana u Novom Vinodolskom, na prolazu kroz Hrvatsko primorje ukupno je bilo oko 13.000 četnika i izbjeglica. Takvih i sličnih izvještaja ima još, ali se u njima ponavljaju već istaknute činjenice. Dakle, riječ je bila od 5000 do 13.000 četnika i izbjeglica i posve se može utvrditi da su se kretali pravcem Brlog – Prokike – Mrzli Dol – Krivi Put – Sv. Jakov – Krmpote – Povile – Novi Vinodolski – Bribir – Grižane – Tribalj– Drivenik – Križišće – Hreljin – Praputnjak – Krasica – Škrljevo – Grobnik, i taj je put prijeđen od 26. do 30. prosinca 1944. Na tom putu dugom gotovo 100 km Dinarska četnička divizija, lički četnici i izbjeglice vršili su  pljačke hrvatskoga stanovništva i ukupno ubili 33 osobe, imajući pri tome zaštitu njemačkih oružanih snaga i njihovih saveznika.
Evidentirano

Quidquid in occulto est,in apricum proferet aetas!
Što god je bilo skriveno,vrijeme  će iznijeti na vidjelo!
max 2

Postova: 188


« Odgovor #58 : Veljača 17, 2013, 15:05:46 »


U tijeku Drugoga svjetskog rata četnici su u Lici ubili 656 osoba sa stalnim prebivalištem u Lici i oko 200 osoba iz drugih krajeva Hrvatske koje su se u tijeku rata zatekle u Lici.

Djelatnost četničkih udruženja u Lici i u Hrvatskoj, a posebno raznovrsni teror četničkih udruženja, naišli su na nepodijeljenu osudu širokih slojeva hrvatskog stanovništva, a također i dijela srpskog stanovništva organiziranog u Samostalnu demokratsku stranku (SDS). Ta je stranka niz godina bila u koaliciji s Hrvatskom seljačkom strankom (HSS) i zalagala se za zajednički život s Hrvatima. Pod pritiskom hrvatske javnosti vlasti Savske banovine tijekom 1935. i 1936. poduzimaju niz radnji kako bi se zabranio rad najekstremnijih četničkih udruženja. Te mjere imale su ograničeni doseg, jer su mnoge četničke organizacije, imajući potporu dinastije Karađorđevića, nastavile rad i nakon zabrane.

Prema sačuvanoj arhivskoj građi nije moguće u cijelosti rasvijetliti razvoj četničkih udruženja u Lici tridesetih godina. Međutim, ipak je to moguće, iako samo djelomično, za pojedina četnička udruženja. Prvo četničko udruženje u Lici osnovano je krajem 1931. u Gračacu, a pododbor tog udruženja djelovao je od 1935. u Malovanu (40 članova). O djelovanju četničke organizacije u Gračacu tridesetih godina moguće je podrobnije čitati u napisu Jovice Popovića i Milana Bjelobabe. Oni, između ostaloga, ističu i ovo:

"Ona je okupljala najvećim dijelom zaposlene na željeznici od kojih su mnogi s četničkim oznakama (kokarda, mrtvačka glava, šubara) bradati i osioni dolazili na svoja radna mjesta i često šovinistički nastupali. U posebnim prigodama su se okupljali i zborovali 28. juna na Vidovdan ispred gostionice Dmitra Rastovića i 6. maja na Đurđevdanski uranak kod crkve sv. Marka u Velebitu. Tom prilikom su pjevali nacionalističke pjesme, paradirali gradom u svojim odorama s ukrštenim redenicima, kamama i oružjem, pod razvijenim crnim barjakom s mrtvačkom glavom, manifestirajući tako svoju odanost režimu i otadžbini i navodnu spremnost da je brane. Prilikom takvih zborovanja dolazili su im u posjet istomišljenici i četnički vođe iz Dalmacije i donosili im "bratske pozdrave Srba s plavog Jadrana". Posebnu ulogu su imali prilikom prolaska kraljevskog vlaka kroz Gračac kada je 1934. u Marselju ubijen kralj Aleksandar i njegov lijes prolazio kroz Gračac, jer su tada dobili puške i vršili osiguranje pruge."

Početkom 1936. jedan je član četničkog udruženja iz Gračaca razbio prozore na rimokatoličkoj kapelici u Štikadi, na što je uslijedila i žalba rimokatolika župe Gračac Ministarstvu unutrašnjih poslova Kraljevine Jugoslavije. Tada je ban Savske banovine predložio da se zabrani rad ovoga četničkog udruženja i to zbog toga što su se u to udruženje "uvukli i ljudi rđavog glasa i rđavog moralnog vladanja, što su poznati neradiše i bukači, i što svojim držanjem i postupcima jednako izazivaju kako čestite Hrvate, tako i čestite Srbe, i što se sa punom sigurnošću može da tvrdi da je to udruženje u Gračacu samo od štete po opštu stvar i pojavni mir i poredak."
 
Rad je istodobno bio zabranjen i četničkoj organizaciji u Gračacu i četničkom odboru u Malovanu. Na gospićkom kotaru djelovala su dva četnička udruženja. U travnju 1934. osnovan je pododbor u Gospiću, koji je početkom 1936. imao 185 članova, a sljedeće godine osnovan je i u Metku (početkom 1936. imao je 57 članova). Vlasti Savske banovine zabranile su rad tim četničkim udruženjima 14. travnja 1936. Ta udruženja, a poglavito ono u Gospiću, u tijeku svog kratkotrajnog javnog djelovanja izvršila su niz terorističkih radnji. Tako je jedan član četničkog udruženja iz Gospića ubio 9. travnja 1936. bivšeg zastupnika HSS-a Karla Brkljačića i Marka Uzelca.

Jedno je  četničko udruženje djelovalo ilegalno 1937. u Plitvičkim jezerima, te da je jedan od organizatora tog udruženja odao vlastima sve članove.

Pristaše četničkog pokreta u Lici u sprezi s pojedinim istaknutim članovima jugonacionalističkih stranaka (Jugoslavenska nacionalna stranka, Jugoslavenska radikalna zajednica, Ljotićev "Zbor") posebno će biti aktivni uoči drugoga svjetskog rata u velikosrpskom pokretu "Srbi na okup". Naime, sporazum između predsjednika vlade Kraljevine Jugoslavije D. Cvetkovića i predsjednika HSS V. Mačeka od 26. kolovoza 1939. o formiranju zajedničke vlade s ciljem konstituiranja Banovine Hrvatske i njenog autonomnog i teritorijalnog određenja, naišao je na oporbu ekstremnih i nacionalističkih snaga iz redova srpskog stanovništva, kako na području Banovine Hrvatske, tako isto i izvan njega. One su se suprotstavljale konstituiranju Banovine Hrvatske, zahtijevale su odvajanje kotareva s većinskim srpskim stanovništvom od Banovine, jer je to za njih predstavljalo cijepanje srpskih snaga u Kraljevini Jugoslaviji i ujedno odvajanje "srpskih krajeva" od Srbije.

Na području Like pristaše jugonacionalističkih stranaka održali su više skupova na kojima su se s pozicija velikosrpstva a pod pokrovom integralnog jugoslavenstva i obrane Jugoslavije suprotstavljali konstituiranju Banovine Hrvatske. Na nekim ličkim kotarevima te aktivnosti vodile su se pod geslom "Srbi na okup", a na nekima drugim pod vidom protestnih skupova.

Da taj pokret nije poprimio masovnije oblike u Lici, treba zahvaliti činjenici da je znatan broj viđenijih Srba pripadao SDS-u, te je u sklopu koalicijske suradnje s HSS-om aktivno djelovao na konstituiranju Banovine Hrvatske. Kao primjer velikosrpskog suprostavljanja sporazumu između Cvetkovića i Mačeka navode se zaključci doneseni na konferenciji u Vrhovinama održanoj 20. studenog 1939. Toj konferenciji prisustvovalo je 13 osoba, viđenijih Srba (uglavnom trgovci) iz Vrhovina, Plitvičkog Ljeskovca, Gospića, Ogulina, Gomirja, Rakovice i Drežnik-grada, te su svoja gledišta saželi u letku i uputili ga "Srbima Like i Korduna". Tekst letka pun je patetike i sugerira Srbima da su za stvaranje Jugoslavije dali milijunske žrtve u prvom svjetskom ratu i na kraju dočekali atentat na kralja Aleksandra.

Svi ti procesi pogodovali su stvaranju novih četničkih udruženja, iako su ona na području Banovine Hrvatske uglavnom djelovala u ilegalnosti. Početkom  1940. bilo je više od tisuću četničkih udruženja, koja su se otvoreno zalagala za uspostavu velike Srbije. Nadalje, u planovima Ministarstva vojske i mornarice Kraljevine Jugoslavije bilo je predviđeno i stvaranje četničkih bataljona na osnovi dobrovoljnosti, koji su se trebali upotrijebiti za gerilske oblike ratovanja. U travnju 1940. jugoslavenska vlada ustrojila je četničku komandu (šest bataljona i jedan djelomično popunjen), te je jedan četnički bataljon, dodijeljen svakoj armiji (bio je i u Karlovcu).
Evidentirano

Quidquid in occulto est,in apricum proferet aetas!
Što god je bilo skriveno,vrijeme  će iznijeti na vidjelo!
max 2

Postova: 188


« Odgovor #59 : Veljača 17, 2013, 15:10:11 »


Četnički pokret u Drugom svjetskom ratu polazio je s pozicija da su Srbi u travanjskom ratu
1941. izgubili svoju državu, ali da nisu izgubili i državopravne prerogative. Za nestajanje Kraljevine Jugoslavije okrivljavali su sve druge narode, poglavito Hrvate, kao da se ustrojstvo Kraljevine Jugoslavije nije temeljilo na dominaciji i prevlasti Srba. Četnički pokret u Drugom svjetskom ratu, i na području Hrvatske, postupno je dobio jedinstvene oblike. U državotvornom pogledu temeljio se na dvije osnove:

uspostavu velike Srbije unutar velike Jugoslavije ili samo na uspostavu velike Srbije, ovisno o razvoju vojnih i političkih odnosa na tlu bivše Kraljevine Jugoslavije. Ta svoja gledišta četnički pokret formulirat će u nizu programskih dokumenata. Prvi u tom nizu nesumnjivo je projekt Stevana Moljevića "Homogena Srbija" od 30. lipnja 1941.10 Li tom projektu zahtijeva se stvaranje velike Srbije, koja "ima da obuhvati ćelo etničko područje na kome Srbi žive", a unutar velike Srbije trebalo je inkorporirati i najveći dio Like. Nesrpsko stanovništvo na području zamišljene velike Srbije planiralo se uništiti ili preseliti.

Četnička koncepcija velike Srbije, unutar ili izvan Jugoslavije, uvijek je bila građena na osnovi i obnovi monarhije iz dinastije Karađorđevića. Borba za povratak monarhije i društvenog uređenja u njoj kakvo je bilo do osnivanja banovine Hrvatske utjecala je i na četnički stav prema antifašističkoj borbi, koju su predvodili komunisti. Glede toga četnički pokret isticao je da s "komunistima-partizanima" ne može biti bilo kakve suradnje, jer da se oni bore protiv monarhije i za "ostvarenje socijalne revolucije".

Slični velikosrpski programi u četničkom pokretu oblikovali su se i na pojedinim regionalnim razinama, ali su oni uvijek imali osnovno izvorište u političkim i vojnim programima četničkog pokreta Draže Mihailovića. U tom pogledu, a posebno za svrhu ovoga rada, od posebne je vrijednosti Elaborat o formiranju, ulozi i zadacima Dinarske četničke divizije, koji je izrađen od 8. do 12. ožujka 1942. u Mostaru.

Međutim, prije nego što se istaknu   bitne odrednice toga elaborata, potrebno je istaknuti neke ranije nakane velikosrpskih elemenata s područja Like, Kninske krajine i Dalmacije. To je prije svega zahtjev Nike Novakovića-Longa (prije rata narodni poslanik, ministar u vladi Milana Stojadinovića, jedan od čelnika Jugoslavenske radikalne zajednice) iz svibnja 1941., da se Kninska krajina s Likom otcijepi od Nezavisne Države Hrvatske (NDH) i sjedini s anektiranim područjem Dalmacije (anektirano od fašističke Italije). Tijekom srpnja iste godine taj zahtjev nadopunjen je i prijedlogom o stvaranju posebnoga "Rimskog dominiona", odnosno posebne autonomne jedinice, pravno samostalne u upravnim poslovima, ali bez autonomije u zakonodavstvu.

Ti prijedlozi velikosrpskih elemenata o amputaciji navedenih dijelova Hrvatske u korist Italije nisu naišli na podršku talijanskih okupacijskih vlasti, jer su ih vezali suradnički odnosi s NDH. Međutim, talijanske okupacijske vlasti obećale su zaštitu srpskog stanovništva, slobodu ispovijedanja religije i u školstvu ona prava koja su imali u Kraljevini Jugoslaviji.

Neuspjeh velikosrpskog autonomaškog pokreta u sjevernoj Dalmaciji i Lici godine 1941. prisilio je četničko vodstvo na tim područjima da prihvate  državotvorni program ravnogorskoga Četničkog pokreta Draže Mihailovića. Stoga će se u navedenom Elaboratu inzistirati na stvaranju "srpske nacionalne države". Osnovni zadatak te četničke Divizije (pod njenu nadležnost ulazilo je i područje Like), bio je da se bori za ostvarenje tih ciljeva. Prema tom elaboratu osnovna zadaća četničkog pokreta s područja djelovanja četničke Dinarske divizije bila je stvaranje velike Srbije, a tek bi se zatim razmatrala mogućnost stvaranja saveza s drugim balkanskim državama.

Velika Srbija trebala je biti etnički čisto područje na kojem će živjeti isključivo srpsko stanovništvo. Ne ulazeći u druge pojedinosti elaborata o Dinarskoj četničkoj diviziji, istakao bih još samo one činjenice koje se odnose na planirani odnos četnika prema hrvatskom stanovništvu. Zalažu se samo za suradnju s "Hrvatima nacionalistima" (misli se na jugonacionaliste), kako bi se na taj način onemogućio odlazak tih Hrvata u partizanski pokret. Za ustaše se tvrdi da nalaze zaštitu kod partizana (teza: hrvatski partizani preobučene ustaše), te je svima njima kao i domobranstvu naviješten rat do istrebljenja.

Iako u tom četničkom dokumentu nije istaknuto kakvu će sudbinu imati preostalo hrvatsko stanovništvo, praksa je pokazala da se četnički pokret od samog početka odredio kao izrazito antihrvatski pokret. Hrvatskom narodu namijenio je biološko uništenje, ali te planirane nakane nije mogao iz više razloga ostvariti. Prije svega zbog toga što četnički pokret u Hrvatskoj nije imao takve vojne potencijale, a s druge strane zbor organizirane samoobrane hrvatskog stanovništva, te zbog poraza vojnih snaga toga pokreta potkraj rata.
Evidentirano

Quidquid in occulto est,in apricum proferet aetas!
Što god je bilo skriveno,vrijeme  će iznijeti na vidjelo!
 Str: 1 2 3 [4] 5 6 7
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.21. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!