CRO-eu.com
Travanj 03, 2020, 20:00:08 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: 1 2 [3] 4 5 ... 7
  Ispis  
Autor Tema: Četnici; udruženja - program - zločini  (Posjeta: 136971 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #30 : Prosinac 09, 2009, 00:54:08 »


14.   Četnici su ubili i župnika don Iliju Tomasa iz sela Klepci kod Čapljine. ("Siva knjiga", t. XXII) (457)

15.   U selu Lupijanica u okolici Dervente četnici su 19. prosinca 1941. iznakazili i ubili Stipu Zubaka. ("Siva knjiga", t. IV) (458)

16.   Jedan musliman iz sela Košutica kraj mrtvih tijela svoje žene i djece koje su ubili četnici u veljači 1942. godine. ("Siva knjiga", t. VII) (458)

17.   Muslimanske žrtve četničkog pokolja u selu Međeđa (istočna Bosna) 2. studenoga 1941. godine. ("Siva knjiga", t. VI) (458)

18.   1941., travanj 30. Bjelovar. Iskaz Hrvata ubijenih od četnika i jugoslavenskih vojnika na području Bjelovara od 6. do 30, travnja 1941. što ga je Predstojništvo gradskog redarstva Bjelovar dostavilo Ministarstvu vanjskih poslova NDH. (Dokument br. 1., str. 155.-156.) (700)

19.   1942., listopad 11., Sušak. Obavijest Općeg vojnog povjerenika kod 2. talijanske armije Opčem upravnom povjereništvu kod iste armije o četničkim zločinima na području 6. pješačke divizije u Hercegovini radi žurne intervencije kod Talijana. (Dokument br. 77., str. 342.-343.) (702)

20.   Kotarska oblast Omiš izvješćuje 14. studenoga 1942. godine Veliku župu Cetina sa sjedištem u Omišu o četničkim zlodjelima na području kotara i donosi popis ubijenih Hrvata. (HDA, ZKRZ, GUZ br. 2362/5 - 1945, kut. 21) (703-705)

21.   1943., veljača 2., Sinj. Kotarska oblast Sinj dostavlja Velikoj župi Cetina povjerenstveno izvješće o zlodjelima četnika nad hrvatskim pučanstvom u Vrličkoj krajini s iskazima svjedoka i popisom ubijenih od 25. do 29. siječnja 1943. godine. (Dokument. br. 10B., str. 452.-454.) (706)

22.   Izvješće Oružničkog krilnog zapovjedničtva 6. oružničke pukovnije u Mostaru od 18. ožujka 1943. godine o četničkim zločinima u okolici Mostara. (HDA, Opće upravno povjereništvo kod Zapovjedništva II. armate talijanske vojske, br. 2909/43) (707)

23.   Okružnica Vrhovnog nadzorničtva OS NDH o četničkom programu za stvaranje Velike Srbije od 2. lipnja 1943. godine. (HDA, ZKRZ - GUZ, br. 5228/46, kut. 114 - okružnica) (708 i 709)


23. od 24
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #31 : Prosinac 09, 2009, 00:56:19 »




24.   Letak NOP-a iz 1943. godine o četničkim zločinima. (710)

25.   1944., travanj 3., Sinj. Iz izvješća Povjereništva financijaine straže u Sinju Župskom nadzorništvu rizničke straže u Splitu o izvanrednim događajima u ožujku 1944. te o stravičnim zločinima nad hrvatskim pučanstvom Sinjske krajine od njemačkih SS postrojbi i četnika. (Dokument br. 176., str. 605.-608.) (712 i 712)

26.   1944., kolovoz 16., Zagreb. Izvješće Glavnog ravnateljstva za javni red i sigurnost NDH Poglavnom županstvu o četničkim zločinima nad Hrvatima i Romima na području Moravica. (Dokument br. 188., str. 629.-630.) (713)

27.   1944., listopad 12., Bosanski Šamac. Izvješće Kotarske ispostave u Bosanskom Šamcu Velikoj župi Posavje o napadu četnika na sela općine Tramošnica, pljački mjesta i ubojstvu 25 mještana Hrvata. (Dokument br. 198., str. 650.-651.) (714)

28.   1945., veljača 12., Derventa. Izvješće Ustaškog logora Derventa Ustaškom stožeru Posavje o četničkom pokolju oko 100 Hrvata na području Dervente te o pljački i paljenju njihovih domova. (Dokument 204., str. 660.-661.) (715)


24. od 24
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #32 : Lipanj 01, 2012, 00:06:20 »


Četnička udruženja u Hrvatskoj između dvaju svjetskih ratova

Prvo četničko udruženje osnovano je 1921. godine u Beogradu. U Hrvatskoj pak četnička udruženja imaju početak još u tridesetim godinama. Bila su ona dio jedinstvenog velikosrpskog pokreta u Kraljevini Jugoslaviji i prema organizacijskom ustrojstvu i prema programskim ciljevima. Osnovno programsko načelo četničkih udruženja tridesetih godina bilo je zalaganje za ideju "jugoslavenskog nacionalizma", tj. "beskompromisnog integralnog jugoslavenstva i unitarizma". Drugo programsko načelo bilo je zalaganje za vladare iz dinastije Karađorđevića, što je slikovito izraženo u geslu "za kralja i otadžbinu". Međutim, već od početka u pokretu je bila primjetna snažna velikosrpska linija, a poglavito među ekstremnim srpskim nacionalistima. Oni su najveći dio teritorija Kraljevine Jugoslavije poistovjećivali sa srpskim etničkim područjem te su se zalagali za ustrojstvo Velike Srbije. S tim u svezi četnička udruženja nemilosrdno se obračunavaju sa svim svojim političkim protivnicima, a poglavito u Hrvatskoj s pristalicama hrvatskih nacionalnih stranaka, označavajući ih kao "plemenske" i "separatističke pokrete" koji razbijaju i ruše osnove Kraljevine Jugoslavije.

Četnička udruženja okupljala su osobe sumnjivih moralnih kvaliteta iz različitih društvenih slojeva, prije svega zainteresirane za osobne probitke i političke utjecaje u pojedinim sredinama. U članstvu četničkih udruženja bili su uglavnom Srbi, i samo manji broj Hrvata, i to iz redova "jugoslavenskih nacionalista", poglavito Hrvati s područja hrvatskih jadranskih gradova.(1) Naime, tu je u dijelu javnosti vladalo uvjerenje da su ovi dijelovi Hrvatske oslobođeni od talijanske okupacije nakon Prvog svjetskog rata upravo zahvaljujući naporima dinastije Karađorđevića te da se mogu očuvati samo uz pomoć vojnih snaga Kraljevine Jugoslavije.

Četnička udruženja bila su poluvojne organizacije. Prve udruge četnika u Zagrebu osnovane su još 1927. godine. Njezini članovi polagali su prisegu, nosili uniforme sa šubarama i na njima kokarde, na prsima četničku značku, a bili su naoružani. Ilustrativan primjer prisege jest prisega zagrebačkih četnika od 10. listopada 1934., a prenosi je zagrebačka "Nova štampa", br. 3. od 15. listopada 1934. Ta novinska bilješka u cijelosti glasi: "Zagreb, 15. oktobra. 10. o. m. položili su zagrebački četnici zakletvu Nj. Vel. Kralju Petru II. na svečan način. Zakletvu je izvršio Miloš Vidaković p. prets. Udruž. Četnika, pododbor Zagreb uz simbole: kamu, revolver, so i hleb. Zakletva glasi:

Ja (ime i prezime) na ovom svetom četničkom znamenju (kama i revolver), zaklinjem se svemogućim bogom, da ću vrhovnom zapovedniku sve vojne sile, našem Kralju Jugoslavije Petru II svagde i u svim prilikama biti veran, svom dušom odan i poslušan, da ću se za Kralja i Otadžbinu junački boriti, da četničku i vojničku zastavu nigde i nikad neću izneveriti i da ću zapovesti svih pretpostavljenih mi starešina slušati i verno ih izvršavati. Tako mi bog pomogao! Ako se četničke dužnosti ogrešim, neka me bog kazni, a kama i revolver tu kaznu izvrše Amin (Amen)".(2)

Četničke zastave bile su posvećivane u pravoslavnim crkvama. Zastave su se sastojale od crnog polja, a na njemu je bila bijela mrtvačka glava i natpis "Za Kralja i Otadžbinu". Pod ovim znamenjem pripadnici četničkog pokreta izveli su još tridesetih godina niz nasilja i ubojstava Hrvata. Međutim, djelatnost četničkih udruženja u Hrvatskoj naišla je na osudu širokih slojeva hrvatskog stanovništva i manjeg dijela srpskog stanovništva koje se zalagalo za zajednički život s Hrvatima. Četničke terorističke aktivnosti unosile su nemir i razdor u one sredine u kojima je bio mještoviti sastav stanovništva. Zbog toga su upravne vlasti Savske banovine tijekom 1935. i 1936. godine poduzele niz radnji da bi se zabranio rad najekstremnijim četničkim udruženjima. Te su mjere imale ograničeni doseg jer su mnoge četničke organizacije nastavile raditi i nakon zabrane. To im je bilo moguće jer su imale podršku kraljevskog dvora i raznih jugonacionalnih političkih stranaka (jugoslavenska nacionalna stranka, Jugoslavenska radikalna zajednica, "Zbor" Dimitrija Ljotića), ali i nacionalnih velikosrpskih stranaka (npr. Srpske nacionalne OMLADINE - SRNAO).

Prva četnička udruženja u Hrvatskoj osnovana su u Zagrebu još 1927. godine (akcioni odbori) i to "Udruženje četnika za čast i slobodu za Kralja i Otadžbinu "Petar Mrkonjić"(3) i "Udruženje četnika za čast i slobodu otadžbine", ali ona su bila raspršena uvođenjem diktature kralja Aleksandra 6. siječnja 1929.

Budući da su čelnici četničkih udruženja dali bezrezervnu podršku diktaturi kralja Aleksandra, ubrzo su obnovljena prethodna društva i osnovana brojna nova društva. Godine 1930. obnovljen je rad "Udruženje četnika za čast i slobodu otadžbine" Koste Pećanca u Zagrebu. K. Pećanac u više je mahova posjećivao područje Savske i Primorske banovine, propagirajući osnivanje četničkih udruženja i dajući im upute za rad. Ne ulazeći podrobnije u vrijeme osnivanja pojedinih četničkih udruženja u Hrvatskoj, treba istaći da je do početka 1935. na području Savske banovine bilo 114 četničkih udruženja.

Taj proces nastavljen je i 1936. te su samo do svibnja te godine na istom području bila osnovana 63 četnička pododbora s više od dvije tisuće članova. Međutim, od 1933. do 1936. godine bio je na istom području zabranjen rad 51 četničkom pododboru.(4) Tako su na području Savske banovine (navode se samo neka veća mjesta) osnovane i djelovale četničke organizacije u:

-   Zagrebu,
-   Jasenovcu,
-   Varaždinu,
-   Slav. Brodu,
-   Pakracu,
-   Dugoj Resi,
-   Vrginmostu,
-   Topuskom,
-   Vinkovcima,
-   Vukovaru,
-   Srpskim Moravicama,
-   Karlovcu,
-   Đurđevcu,
-   Dalju,
-   Vojniću,
-   Sušaku,
-   Plaškom,
-   Virovitici,
-   Ogulinu,
-   Gomirju,
-   Samoboru,
-   Bjelovaru,
-   Koprivnici,
-   Gospiću,
-   Medku,
-   Borovu i
-   Novoj Gradiški.

Nadalje, na području Primorske banovine djelovala su četnička udruženja u

-   Strmici,
-   Vrlici,
-   Otriću,
-   Kninu,
-   Drnišu,
-   Kistanju,
-   Šibeniku,
-   Splitu,
-   Dubrovniku i drugim mjestima.(5)

Brojne četničke organizacije na tlu Hrvatske tridesetih godina unosile su svojom terorističkom djelatnošću i nasiljem nemir među hrvatsko stanovništvo.

Četnici su se, prigodom svojih različitih proslava, oblačili u četničke odore, legitimirali su građane, silom ubirali novčane priloge za svoja udruženja, pijančevali i bili vinovnici mnogih izgreda. Četnički teror naročito se povećao nakon ubojstva kralja Aleksandra u Marseilleu 1934. godine. Sebe su smatrali čuvarem Kraljevine Jugoslavije i njezina državnog poretka, a Hrvatima su prijetili "da ponekom neće lampa gorjeti ", tj. da će biti ubijeni.

Protiv zabrane pojedinih četničkih udruženja na području Savske banovine naročito je oštro reagirao predsjednik Glavnog odbora udruženja četnika K. Pećanac 21. ožujka 1935. u svojoj predstavci Kraljevskoj banskoj upravi u Zagreu. U pred stavci Pećanac ističe da u Kraljevini Jugoslaviji djeluje oko 500 četničkih pododbora, da je ova organizacija "nacionalno patriotska i viteška", da je njezin cilj da u svoje redove okupi "zdrav nacionalni elemenat i kroz organizacije podiže kod građanstva nacionalni ponos, svest o državi, rodoljublje i viteštvo, kao i da se bori protiv svakog onog ko našoj državi temelje podriva i napredak ometa".(6)
 
O teroru i negativnoj djelatnosti četničkih udruženja lokalni organi vlasti slali su brojne pritužbe. Karakteristična je pritužba Kotarskog načelstva u Slunju upućena 12. rujna 1935. Kraljevskoj banskoj upravi u Zagrebu, a u kojoj se zahtijeva raspuštanje četničkog udruženja u Bogovolji. Naime, smatralo se da su četnici iz ovog udruženja ubili 27. kolovoza 1935. općinskog bilježnika Nikolu Kosanovića u Drežnik Gradu. U pritužbi se isticalo i ovo:

_____________________
  1 Fikreta Jelić - Butić, Iz povijesti četničkog pokreta u Hrvatskoj izmedu dva rata. Prilog gradi o četničkim udruženjima u Savskoj banovini 1934-1936, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, Zagreb, 1988., vol. 21., str. 145-151; Nusret Šehić, Četništvo u Bosni i Hercegovini (1918-1941), Sarajevo, 1971., str. 55-56.
  2 Nova štampa, god. 1., broj 3., Zagreb, 15. listopada 1934., str. 3. U daljem tekstu navodi se i "uniformiranje članstva", likvidacija pododbora Vrapče-Kustošija i priključenje Udruženju Četnika pododbor Zagreb, da bi se on pojačao i brojem i radom. U tu se svrhu dalje navodi osnivanje propagandno-informativne, administrativno-organizacijske i financijske sekcije u zagrebačkom udruženju četnika radi "svestranog polja rada". Dalje, u posebnom članku, navodi se da je 7. listopada 1934. u Đakovu "uz prisustvo velikog broja četnika iz unutrašnjosti i iz samog mesta, te vojvode Koste Pećanca, vojnih i civilnih vlasti, osvećena zastava Udr. Četnika pododbor Đakovo".
  3 Pseudonim kralja Petra 1. Karadorđevića u bosansko-hercegovačkom ustanku 1876.
  4 F. Jelić - Butić, Iz povijesti četničkog pokreta u Hrvatskoj izmedu dva rata, n. dj., str. 228-231.
  5 F. Jelić - Butić, Četnici u Hrvatskoj 1941-1945., Zagreb, 1986., str. 15; Jovo Popović, Marko Lolić,
Branko Latas, Pop izdaje. Četnički vojvoda Momčilo Đujić, Zagreb, 1988., str. 11-16; N. Šehić, Četništvo
u Bosni i Hercegovini (1918-1941), n. dj., str. 175.
  6 F. Jelić-Butić, Iz povijesti četničkog pokreta u Hrvatskoj izmedu dva rata, n. dj., str. 169-170.

1. od 2
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #33 : Lipanj 01, 2012, 00:12:31 »


"Osnivanje ovog četničkog pododbora uznemiruje duhove hrvatskog djela naroda i radi toga jer osnivači samog ovog pododbora imaju vrlo loše moralne kvalifikacije, a osim toga šire uznemirujuće vjesti kao na pr. da će dobiti vojničke puške, bombe i drugo oružje i to sve radi današnjeg političkog držanja hrvatskog djela naroda.

U sam pododbor upisalo se oko 30 članova i to samo Srbi, te prema tome sam pododbor ima čisto plemenski karakter". Stoga se zahtijeva da se dade oružje i hrvatskom narodu, da bi se zaštitio od samovolje i terora četnika.(7)

Članovi četničkih udruženja izvodili su raznovrsna nasilna djela: batinjanje i ubojstva Hrvata, izazivanje nereda prigodom katoličkih vjerskih praznika, uznemirivanje stanovništva u hrvatskim selima pucanjem iz oružja, razbijanje prozora na katoličkim crkvama i kapelama i sl. (8)

Vrhunac razračunavanja s četničkim nasiljem zbio se 14. travnja 1936. prigodom održavanja komemoracije u Samoboru u povodu četničkog ubojstva Karla Brkljačića. Tom prigodom izbio je oružani sukob između hrvatskih seljaka i četnika u Kerestincu u kojem je ubijeno šest četnika, a tri osobe ubijene su u Rakitju.(9)

Stalna nasilja pojedinih četničkih skupina nad pripadnicima Hrvatske seljačke stranke uzrokovala su i osnutak samoobrambenog mehanizma ove stranke u obliku Građanske i Seljačke zaštite.

Sporazum između D. Cvetkovića i V. Mačeka od 26. kolovoza 1939. o formiranju zajedničke vlade, kojemu je cilj bio konstituiranje Banovine Hrvatske i njezina autonomnog i teritorijalnog određenja, naišao je na oporbu ekstremnih i nacionalističkih snaga u srpskom stanovništvu i na teritoriju Banovine Hrvatske, i u drugim dijelovima Kraljevine Jugoslavije. Ta oporba konstituiranju Banovine Hrvatske ogledala se u stvaranju velikosrpskog pokreta "Srbi na okup" u osnivanju raznih odbora za navodnu zaštitu srpskog naroda pa i u osnivanju tajnog udruženja "Srpska odbrana". Sve ove skupine politički su djelovale s velikosrpskih polazišta, suprotstavljale se osnivanju i konstituiranju Banovine Hrvatske jer je to za njih bilo cijepanje srpskih snaga u Kraljevini Jugoslaviji i odvajanje "srpskih krajeva" od Srbije.(10) Ova gledišta podrobno su iznijeta u pravilniku tajnog udruženja "Srpska odbrana" (11) i u Poslanici Srbima Banovine Hrvatske 1940. godine (br. 1.).(12) U ovim velikosrpskim namjerama, slikovito rečeno, Srbija se označava kvočkom koja treba okupiti sve svoje piliće, tj. Srbe iz Banovine Hrvatske i iz Bosne i Hercegovine, u cilju obrane njihovih nacionalnih interesa i očuvanja "narodnog i državnog jedinstva".


Klikni za uvećani prikaz

Banovina Hrvatska, osnovana krajem kolovoza 1939. godine, došla je na udar velikosrba i četnika, koji su htjeli stvoriti Veliku Srbiju. (Razglednica sa zemljovidom Banovine Hrvatske, u izdanju Seljačke sloge i "Kluba ABC", bez godine izdanja.)

Osnivanje Banovine Hrvatske dalo je grupama okupljenim oko "Srpskog kluba" i drugima koji su se bavili velikosrpskim idejama povoda da počnu akciju za stvaranje tzv. "srpske banovine". Ona je trebala obuhvatiti sve preostale banovine, osim Dravske, i "ocjepljene srpske srezove od Banovine Hrvatske" pod zajedničkim nazivom "Srpske zemlje", sa sjedištem u Skoplju, kao srednjovjekovnoj prijestolnici srpskog Dušanovog carstva. S tim ciljem održavaju se mnogi javni zborovi u ljeto i jesen 1940. godine. Spomenut ćemo samo one u Kninu, Kistanjama, Benkovcu i više mjesta u okolici, na kojima je osnovana posebna "Komisija spasa Srba sjeverne Dalmacije", koja prikuplja potpise stanovnika i upućuje izaslanstva i peticije namjesnicima i Narodnoj skupštini u Beograd sa zahtjevima da se benkovački i kninski kotarevi priključe Vrbaskoj banovini, odnosno "Srpskim zemljama". Međutim, zbog unutarnjih i vanjskih političkih čimbenika ova zamisao nije provedena u život.(13)

Svi ovi procesi pogodovali su stvaranju novih četničkih udruženja (1938. godine bilo ih je oko tisuću u Kraljevini Jugoslaviji) i u njima djelovanja ekstremnih nacionalističkih struja koje su se zanosile idejama o Velikoj Srbiji. Istodobno se nastoji oživiti i četničke postrojbe. Tako je u drugoj polovici 1940. godine, uz pomoć vojske, u Kninu oživljen rad četničkog "Petog komitskog odreda", na čelu s vojvodom Vladom Novakovićem, godinu dana kasnije zapovjednikom Bukovičkog četničkog odreda. Iako je službeno 11. studenog 1940. zabranjen rad ovog odreda, on kao policijska poluvojnička organizacija uz pomoć sokolskih starješina (starosta) nastavlja rad i nastoji uspostaviti vodove u Strmici, Kosovu, Kistanjama, Tepljuhu i Đevrskama. Dio njegovih članova, kao i članovi drugih velikosrpskih organizacija i društava na tome području postat će klica četničkog pokreta koji se pojavio u drugoj polovici 1941. godine u uvjetima talijanske-okupacije.

U ratnim planovima Ministarstva vojske i mornarice Kraljevine Jugoslavije bilo je predviđeno i stvaranje četničkih bataljuna na osnovi dobrovoljnosti, a trebali su se koristiti za gerilske oblike ratovanja. U travnju 1940. godine jugoslavenska vlada ustrojila je četničku komandu (šest bataljuna i jedan djelomično popunjen) te je po jedan četnički bataljun dodijeljen svakoj armiji. Jedan je bataljun bio u Karlovcu.(14) O borbenoj upotrebi ovih četničkih bataljuna u travanjskom ratu 1941. godine nema pouzdanijih pokazatelja. Oni su se najvjerojatnije raspali kao i druge jedinice jugoslavenske vojske, a vojvoda K. Pećanac sa svojim će se četnicima odmah staviti u službu njemačke okupacijske vojske.

Danas je poznato da su četnici u sastavu jugoslavenske vojske od 9. do 29. travnja 1941. ubili na području Bjelovara 27 civila Hrvata. Od tog broja 10. travnja kod D. Mosti ubili su 11 a 11. travnja u Siveriću 3 Hrvatice, od kojih je jedna bila djevojčica. Takvih slučajeva bilo je i na drugim mjestima u Hrvatskoj, te u Bosni i Hercegovini, poglavito oko Knina, zatim kod Dervente, Čapljine i Mostara. U spomenutim mjestima pobijeno je oko 50 civila Hrvata i Muslimana.(15)


__________
  7 Isto, str. 175.
  8 Isto, str. 175,191 i 194.
  9 Isto, str. 151
10 Ljubo Boban, Maček i politika Hrvatske seljačke stranke 1928/1941, Zagreb, 1974., knj. 2., str. 201- 217.
11 Biblioteka Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu, inv. br. 366 (041)PRA 1.
12 Isto, inv. br. 323.1(041) Srb.
13 Ferdo Čulinović, Jugoslavija izmedu dva rata, Zagreb, 1961., knj. 2., str. 168-170 i D. Plenča, Kninska ratna vremena 1850.-1946., Knin, Drniš, Bukovica, Ravni kotari, Zagreb 1986., str. 136.
14 Branko Latas, Milovan Dželebdžić, Četnički pokret Draže Mihailovića 1941-1945, Beograd, 1979., str. 40; N. Šehić, Četništvo u Bosni i Hercegovini (1918-1941), n. dj., str. 210; Đuro Stanisavljević, Pojava i razvitak četničkog pokreta u Hrvatskoj 1941.-1942. godine, Istorija XX veka, Zbornik radova, IV, Beograd, 1962., str. 6.
15 Hrvatski državni arhiv (dalje HDA), Zagreb, Arhiva NDH, inv. br. 41765; Arhiv oružanih snaga SR Jugoslavije, Beograd (dalje AOS SRJ), Arhiva NDH, kut. 236, reg. br. 1/2. i Ante Čavka, Građa za suvremenu povijest Drniške krajine 1941.-1994., Split 1995., str. 23-35.


Objašnjenje
Starešinske oznake sastavljene su iz metala zlatne i srebrne boje. Oznake desetara, vodnika, komandira, komadanta bataljona, brigade imaju zlatne pločice sa srebrnim mrtvačkim glavama; pomoćnici komadanta bataljona i brigade nose oznake sa srebrnim ploćicama i zlatnim mrtvačkim glavama. Oznake komadanta korpusa i instruktora su sa zlatnim pločicama i mrtvačkim glavama a sa bijelim grbovima. Pomoćnik komadanta korpusa nosi oznaku sa bijelim pločicama i mrtvačkim glavama i zlatnim orlom. Oznaka za nacionalne povjerenike i presjednice `Kola Srpskih Sestara` treba nositi na rizi sa bojama srpske zastave nad. povjerenik u četi u dnu krsta stavi jednu zlatnu crticu, u bataljonu dve, u brigadi tri a u korpusu četiri. To isto važi i za presjednice `Kola Srpskih Sestara` od četne  do korpusne. Omladinske značke i za uzdanice i zatočnike biće iste. Razlika je u tome što u vijencu kod desetara mrtvačka glava stoji na jednoj pločici, kod vodnika na dve, komandira na tri itd. Oznake se nose na levoj strani grudi. One su nacrtane u prirodnoj veličini.
Sa srpske ijekavske ćirilice prevela: Marica

Izvor: Prešućeni četnički zločini u Hrvatskoj i u BiH.
Autori: Zvonko Dizdar i Mihael Sobolevski, Zagreb, 1999

____________

Komentar:

Zar se Hrvati nakon 20 godina(1921-1941) četničkog terora i ubojstava nisu trebali 1941 ustati i braniti se? Danas se te hrabre domoljube, za koje su nam komunisti utulili u glave da su zločinci, sprdajući zove Ustašama i to samo zato što su se ustali. Što su Hrvati trebali da učine, da bi sebe i svoju domovinu obranili? Što????

Tog (četničkog) mišljenja o hrvatskim granicama bio je Tomislav Nikolić još 2003. Nas Hrvate ni najmanje ne zanima i ne smeta nam tko je predsjednik Srbije. Zašto bi? Ali nam smetaju neistinite izjave kada su u pitanju naše granice, naši gradovi i naša povijest. Tko UVIJEK istinu govori, taj ne mora da mjenja svoje mišljenje.
Marica

2. od 2
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #34 : Lipanj 01, 2012, 21:29:46 »


Četnički državotvorni i politički program u Drugom svjetskom ratu

Četnički pokret polazio je od shvaćanja da su Srbi u travanjskom ratu 1941. godine izgubili svoju državu, ali da nisu izgubili i državno pravne sposobnosti. Za gubitak Kraljevine Jugoslavije okrivljavali su poglavito Hrvate, kao da se ustrojstvo te države i sustava vlasti u njoj i nije temeljio na dominaciji srpskog stanovništva. Međutim, četnički pokret, kako u cjelini tako i na području Hrvatske u Drugom svjetskom ratu, nije imao jedinstvene državotvorne koncepcije. Te će se koncepcije tijekom rata stalno nadograđivati te se u biti mogu svesti na dvije najčešće spominjane koncepcije, i to: na Veliku Srbiju unutar velike Jugoslavije ili samo na Veliku Srbiju. U svakom slučaju jedinstveno mu je stvaranje Velike Srbije.

U određenim razdobljima i na pojedinim područjima pojedine četničke grupacije nastojat će riješiti status srpskog stanovništva u sklopu posebne autonomije ili sjedinjenjem s drugim državama (Italijom, Crnom Gorom, Nedićevom Srbijom). Stoga je važno iznijeti osnovne državotvorne težnje četničkog pokreta jer je iz njih proizlazio i planirani teror prema svima koji su se suprotstavljali četničkim zamislima. Iz četničkih težnji za opsegom i obilježjem buduće države proizlazili su i drugi projekti, kao što je etničko čišćenje nesrpskih naroda i genocid prema Hrvatima i Muslimanima. Svoje državotvorne i općenito političke težnje četnički će pokret u Drugom svjetskom ratu uobličiti u brojnim dokumentima. Prvi u tom nizu programskih dokumenata nedvojbeno je projekt dr. Stevana Moljevića "HOMOGENA SRBIJA" od 30. lipnja 1941.(16) S. Moljević napisao je ovaj projekt u Nikšiću u vrijeme kada još nije bio u izravnom dodiru s vođom ravno gorskog četničkog pokreta Dražom Mihailovićem (član četničkog Centralnog nacionalnog vijeća postat će dva mjeseca kasnije). Izazvan "iskušenjima srpskog naroda" u travanjskom ratu 1941., a u skladu sa svojim prijeratnim velikosrpskim gledištima, S. Moljević napisao je navedeni projekt o velikoj Srbiji u obnovljenoj Jugoslaviji. Projekt se temelji na zahtjevima za stvaranjem i organizacijom homogene Srbije "koja ima da obuhvati celo etničko područje na kome Srbi žive". S. Moljević ističe da je osnovna pogreška Srbije 1918. godine bila što u novoj državi (Kraljevini SHS) nije odredila svoje granice, te da se to mora sada učiniti. Dakle, te granice moraju obuhvatiti cijelo etničko područje na kojem žive Srbi "sa slobodnim izlazima na more za sve srpske oblasti koje su na domak mora". U teritorijalnom pogledu pod tim se podrazumijevalo ova područja: Srbija, "Južna Srbija" (Makedonija) - pojačana Vidinom i Ćustendilom, Crna Gora, Hercegovina, Dubrovnik s posebnim statusom i sjeverni dio Albanije, ako ona ne bi dobila autonomiju.

U tzv. Zapadnu srpsku oblast buduće Velike Srbije ušle bi, pored Vrbaske banovine, Sjeverna Dalmacija srpski dio Like, Korduna i Banije i dio Slavonije. Zapadnoj oblasti trebala je pripasti lička željeznička pruga od Plaškoga do Šibenika i sjeverna željeznička pruga od Okučana preko Sunje do Hrvatske Kostajnice. Nadalje, u Zapadnu srpsku oblast trebali su ući: kotar Bugojno, osim Gornjeg Vakufa; od kotara Livno - Livno i Donje polje; od kotara Šibenik - Šibenik i Skradin; od kotara Knin općina Knin i dio općine Drniš nastanjen Srbima sa svim teritorijem preko kojega prelazi željeznička pruga Knin - Šibenik, eventualno dio općine Vrlika nastanjen Srbima te cjelokupni kotarevi Benkovac, Biograd na moru i Preko. Granice Zapadne srpske oblasti trebale su ići Velebitskim kanalom i obuhvatiti Zadar sa svim otocima pred njim, pa općine Gospić, Lički Osik i Medak, istočni dio kotara Perušić, općine Dabar, Škare, Vrhovine, Drežnica, Gomirje, Gornje Dubrave i Plaški, kotar Vojnić (osim općine Barilović), kotar Glinu (osim općine Bučice i Stankovac), općine Blinja, Gradusa, Jabukovac i Sunja (kotar Petrinja), kotar Hrvatska Kostajnica (osim općine Bobovac), općine Jasenovac i Vanjska Novska (kotar Novska), kotar Okučane, kotar Pakrac (osim općine Antunovac, Gaj i Poljana), općinu Vilić Selo (kotar Požega), kotareve Daruvar, Grubišno Polje i Slatina te bosanske kotareve Derventu i Gradačac. Nadalje je predlagao da se sjevernoj Srpskoj oblasti uz teritorij Dunavske banovine pridodaju još i kotarevi Vukovar, Šid, Ilok, cijeli kotar i grad Osijek te dijelovi kotara Vinkovci (općine Vinkovci, Laze, Mirkovci i Novi Jankovci). Središnjoj srpskoj oblasti - Drinskoj banovini - trebali su se povratiti kotarevi Brčko, Travnik i Fojnica (1939. godine došli u sastav Banovine Hrvatske). U sastav Moljevićeve Velike Srbije ulazila je i Dalmacija od Ploča pa do ispod Šibenika, a u nju bi bili uključeni i hercegovački kotarevi (Prozor, Ljubuški i Duvno), zapadni dijelovi mostarskog i livanjskog kotara, te dijelovi kninskog i šibenskog kotara na sjeveru. Za područje ovakve Dalmacije planiran je posebni autonomni položaj.

Srbima i Velikoj Srbiji Moljević pridaje prvorazrednu ulogu u budućoj obnovljenoj Jugoslaviji i na Balkanu, a to sve zbog srpskih "istorijskih zasluga".

Obnovljena Jugoslavija trebala se urediti na federativnoj osnovi i sa tri federalne jedinice (Srbija, Hrvatska, Slovenija). Stvaranje etnički čiste i homogene Velike Srbije zamišljalo se provesti metodom etničkog čišćenja, preseljenjem i izmjenom stanovništva, a naročito Hrvata sa srpskoga područja i Srba s hrvatskoga područja.(17)

Prema Moljevićevom projektu o Velikoj Srbiji u obnovljenoj Jugoslaviji hrvatska federalna jedinica bila bi teritorijalno svedena na "ostatke ostataka" te je u ovome velikosrpska posesivnost za hrvatskim povijesnim i nacionalnim teritorijima dovedena do vrhunca u svojim gotovo dvostoljetnim težnjama i planovima. Ova težnja velikosrpske politike za hrvatskim teritorijem dosegla je najtragičniji vrhunac u vrijeme Domovinskog rata kad se velikosrpskom agresijom 1991. g. i krvavim petogodišnjim ratom još jednom pokušalo hrvatsku državu teritorijalno umanjiti. Taj konačni poraz svih četničkih i velikosrpskih projekata povukao je u ponor Srbe u Hrvatskoj, koji se u velikom broju iseliše iz Hrvatske 1995. godine.

Naglašavanje teze da svi Srbi trebaju živjeti u jednoj i istoj državi, da se Velika Srbija prostire na sve one teritorije na kojima živi i jedan Srbin, otvaralo je procese genocida ili "etničkog čišćenja" nesrpskih naroda i nacionalnih manjina s tih teritorija. Već u ljeto 1941. godine takve prijedloge formulirao je Beogradski četnički komitet, a ti prijedlozi bili su u rujnu te godine dostavljeni i jugoslavenskoj emigrantskoj vladi. Dakle, iz zamišljene Velike Srbije trebalo je silom protjerati oko 2,675.000 stanovnika, od toga oko milijun Hrvata i pola milijuna Nijemaca. U Veliku Srbiju ujedno bi bilo useljeno oko 1,310.000 stanovnika, a od toga oko 300.000 Srba iz Hrvatske. Dopustilo bi se da u novoj Velikoj Srbiji ostane samo oko 200.000 Hrvata. Beogradski četnički komitet zalagao se za metode nasilnog čišćenja od nesrpskog stanovništva s područja buduće Velike Srbije, kako iseljavanjem, tako i likvidacijom u tijeku rata.(18)

Neke svoje stavove iz Homogene Srbije, a napose u odnosu na Hrvate, Moljević je kasnije opširnije obrazlagao. S tim u svezi karakteristično je njegovo pismo iz prosinca 1941. godine upućeno Dragiši Vasiću, tada članu Štaba Draže Mihailovića. Moljević tu ističe da bi granice prema susjednim državama trebalo riještiti mirovnim pregovorima, ali prethodno da bi trebalo stvoriti " svršen čin", no da u tom trenutku za tu opciju nedostaju jake četničke snage. Međutim, što se tiče razgraničenja s Hrvatima, predlaže da treba zaposjesti navedene teritorije u Homogenoj Srbiji čim se za to ukaže mogućnost i "očistiti je pre nego li se iko pribere". Naime, okupacija hrvatskih teritorija planirala se izvesti zauzimanjem većih hrvatskih gradova (Osijek, Vinkovci, Slavo Brod, Sunja, Karlovac, Knin, Šibenik, Metković i Mostar), a onda bi se pristupilo "čišćenju zemlje od svih nesrpskih elemenata". S tim u svezi "krivci" (nije precizirano tko se sve pod tim podrazumijeva) bili bi na mjestu kažnjavani (tu se misli na likvidacije), a preostali Hrvati s tih područja bili bi protjerani u Hrvatsku, a Muslimani u Tursku ili Albaniju. (19)

______________________
16 Dr. Stevan Moljević (rođen 1883. u Rudom), advokat u Banja Luci. Bio je član Samostalne demokratske stranke S. Pribićevića i predsjednik Srpskog kluba u Banja Luci. Desetog travnja 1941. pobjegao je u Crnu Goru. Član je Centralnog četničkog nacionalnog komiteta od kolovoza 1941., te jedan od njegovih potpredsjednika, a od siječnja 1944. sektretar Izvršnog odbora tog Komiteta. Obavljao je i razne druge dužnosti u četničkom pokretu, bio savjetnik D. Mihailovića za politička pitanja. Predao se vlastima DFJ 3. rujna 1945. Osuđen je na 20 godina robije, ali je poslije pomilovan.
17 Vidi o tome opširnije u: Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije (dalje: Zbornik). Dokumenti četničkog pokreta Draže Mihailavića 1941-1942, Beograd, 1981., tom XIV, knj. 1., str. 1-10; F. Jelić - Butić, Četnici u Hrvatskoj 1941-1945, n. dj., str. 18-19; Jozo Tomasevich, Četnici u drugom svjetskom ratu, Zagreb, 1979., str. 155-158.
18 J. Tomasevich, Četnici u drugom svjetskom ratu, n. dj., str. 158; Branko Petranović, Revolucija i kontrarevolucija u Jugoslaviji (1941-1945), Beograd, 1983., knj. 2, str. 92-93.
19 Zbornik, tom XIV, knj. 1., str. 101-103.

1. od 3
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #35 : Lipanj 01, 2012, 21:31:56 »


Svi ovi projekti i prijedlozi postali su sastavni dio ravno gorskog četničkog pokreta D. Mihailovića . To se najbolje vidi iz nove programske instrukcije od 20. prosinca 1941. upućene komandantima četničkih odreda u Crnoj Gori i komandantu Limskih četničkih odreda, a proslijeđene i četničkim komandantima u BiH i Hrvatskoj. U njoj D. Mihailović povezuje aktivnosti četničkih jedinica u zemlji s diplomatskom aktivnošću kralja Petra II. u emigraciji i sa zapadnim saveznicima. Četnički odredi postaju vojna snaga koje će izbaciti "neprijatelja iz naše drage Otadžbine" i boriti se za ove ciljeve:

1.   za slobodu cjelokupnog naroda pod žezlom kralja Petra II.;
2.   za stvaranje velike Jugoslavije i u njoj velike Srbije, i to etnički čiste velike Srbije u granicama Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Srijema, Banata i Bačke;
3.   za uključivanje u "naš državni život" svih još neoslobođenih slavenskih teritorija pod Italijom i Njemačkom (Trst, Gorica, Istra i Koruška), kao i Bugarske i sjeverne Albanije (sa Skadrom);
4.   za čišćenje državnog teritorija od svih narodnih manjina inenacionalnih elemenata;
5.   za stvaranje neposrednih granica između Srbije i Crne Gore, Srbije i Slovenije čišćenjem Sandžaka od muslimanskog stanovništva i Bosne od muslimanskog i hrvatskog stanovništva;
6.   za kažnjavanje svih onih koji su krivi za travanjsku katastrofu;
7.   za kažnjavanje svih ustaša i Muslimana koji su uništavali "naš narod", i
8.   za naseljavanje Crnogoraca u krajeve očišćene od nacionalnih manjina i nenacionalnih elemenata.(20)

U ovom četničkom dokumentu, kao i u već navedenim dokumentima, formulirana je ponajprije državotvorna ideja Velike Srbije (svejedno da li unutar ili izvan obnovljene Jugoslavije) te velikosrpskog hegemonizma i šovinizma. Iz instrukcija Draže Mihailovića uopće se ne vidi koji su teritorij i trebali ostati Hrvatskoj ili koje bi teritorije trebali naseljavati Hrvati jer predviđa neposrednu granicu Velike Srbije i Slovenije. Isto tako, Istru i Međimurje držao je slovenskim teritorijem. S tim u svezi sasvim je očito da je hrvatskom i muslimanskom narodu namijenio borbu do njegova istrebljenja.

Četnička koncepcija Velike Srbije, unutar ili izvan Jugoslavije, uvijek je bila građena na osnovi i obnovi monarhije iz dinastije Karađorđevića. Borba za povratak monarhije i društvenog uređenja u njoj kakvo je bilo do osnivanja Banovine Hrvatske, utjecalo je i na četnički stav prema antifašističkoj borbi koju su predvodili komunisti. Glede toga D. Mihailović isticao je da s "komunistima- partizanima "ne može biti nikakve suradnje jer da se oni bore protiv monarhije i za "ostvarenje socijalne revolucije".(21)

Četničku koncepciju buduće države podržat će i krugovi oko emigrantske vlade, a napose srpski političari koji su bili u većini. Nadalje, stalne pritužbe srpskih političara u emigrantskoj vladi upućivane hrvatskim političarima o zločinima ustaša nad srpskim stanovništvom na području NDH razbuktavalo je antihrvatsku propagandu s pozicija velikosrpskih tendencija. Srpski političari u emigrantskoj kraljevskoj vladi nisu htjeli ni čuti o zločinima četnika nad Hrvatima i Muslimanima. Kod srpskih političara u emigrantskoj vladi, a bili su u većini u odnosu na hrvatske i slovenske, sve se više oblikovala koncepcija o takvoj obnovljenoj Jugoslaviji u kojoj treba osigurati velikosrpsku hegemoniju. Bilo je ujedno i osporavanje politike predstavnika Hrvatske seljačke stranke, koji su ponajprije branili pozicije stečene sporazumom između Cvetkovića i Mačeka, tj. osnivanjem Banovine Hrvatske.(22)

Slični velikosrpski i nacionalistički programi postojali su u četničkom pokretu na regionalnim razinama. Oni su imali svoje izvorište u osnovnim političkim i vojnim programima četničkog pokreta D. Mihailovića te su bili samo upotpunjeni određenim regionalnim specifičnostima. U tom pogledu, a poglavito za ovoj rad od posebne je važnosti Elaborat o formiranju, ulozi i zadacima Dinarske četničke divizije, izrađen od 8. do 12. ožujka 1942. u Mostaru. Međutim, prije nego izložim bitne odrednice ovog elaborata, potrebno je upozoriti na neke ranije namjere velikosrpskih elemenata s područja Kninske krajine i Dalmacije. Ponajprije treba istaći zahtjev Nike Novakovića-Langa (prije rata narodni poslanik, ministar u vladi Milana Stojadinovića i jedan od čelnika Jugoslavenske radikalne zajednice) iz svibnja 1941. godine u "ime 100.000 pravoslavnih Srba iz Severne Dalmacije" da se Kninska krajina s Likom odcijepi od NDH i sjedini s anektiranim područjem Dalmacije. Tijekom srpnja te godine taj je zahtjev nadopunjen i prijedlogom o stvaranju posebnog "Rimskog dominiona", odnosno posebne srpske autonomne jedinice, pravno samostalne u upravnim poslovima, ali bez autonomije u zakonodavstvu. S tim u svezi predlagalo se da do mirovne konferencije može na tom području ostati nominalna vlast NDH, a talijanska kraljevska vlast u Rimu bila bi predstavljena preko svog delegata, ovlaštenog da donosi i odobrava sve propise prema kojima bi se radilo i živjelo u sjevernoj Dalmaciji. Međutim, ti prijedlozi velikosrpskih elemenata o amputaciji navedenih dijelova Hrvatske u korist Italije, odnosno o uspostavi srpske autonomne oblasti, nisu naišli na odobravanje talijanske okupacijske vlasti. Ta vlast obećala im je samo zaštitu srpskog stanovništva, a u ispovijedanju religije i u školstvu ona prava koja su imali u Kraljevini Jugoslaviji.(23)

Neuspjeh velikosrpskog autonomaškog pokreta u sjevernoj Dalmaciji 1941. godine prisilio je četničko vodstvo na tom području da prihvati državotvorni program ravnogorskog četničkog pokreta D. Mihailovića. Stoga će se u Elaboratu o formiranju, ulozi i zadacima Dinarske četničke divizije inzistirati na stvaranju "srpske nacionalne države". Osnovni zadatak ove Divizije bio je da se bori za te ciljeve, a da bi mogla to ostvariti, trebala je biti sastavljena od izrazito srpskog nacionalnog elementa. Dakle, ona se trebala boriti za uspostavu" čisto nacionalnog poredka u svim zemljama gdje žive Srbi, pa i u onima, na koje Srbi aspiriraju". Dinarskoj četničkoj diviziji poglavito je namijenjena politička zadaća, da se bori za velikosrpske ideje u dijelovima Like, sjeverne Dalmacije, Hercegovine, Crne Gore i Bosne. Cjelokupni taj proces trebao je biti usmjeren u stvaranje Velike Srbije koja će obuhvatiti Srbiju, Vojvodinu, Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, Dalmaciju do Šibenika i Liku. Prema ovom elaboratu osnovna je zadaća učvrstiti Veliku Srbiju, a tek onda bi se razmatrala mogućnost stvaranja saveza s drugim državama, odnosno stvaranje Balkanske konfederacije. Velika Srbija trebala je biti etnički čisto područje i u njoj je trebalo živjeti samo pravoslavno stanovništvo. Ne ulazeći u druge pojedinosti elaborata o Dinarskoj četničkoj diviziji, istaknuo bih samo planirani odnos prema Hrvatima. Iz taktičkih razloga[/b], a u nastojanju da četnički pokret ojača svoje vojne potencijale, ti elaboratu se zalaže za suradnju s "Hrvatima nacionalistima" (jugonacionalistima) da bi se na taj način onemogućio odlazak dijela Hrvata u partizane. Za ustaše se tvrdi da nalaze zaštitu kod partizana (teza da su partizani preobučeni ustaše) , da bi pod tim novim imenom nastavili uništavati srpsko stanovništvo na području NDH. Dinarska četnička divizija navijestila je ustašama i hrvatskoj vojsci (domobranima) rat "bez milosti, sažaljenja i skrupula", a partizanima "rat do krajnjih mogućnosti života".(24)

Iako u ovom elaboratu nije istaknuto kakvu će sudbinu imati preostalo hrvatsko stanovništvo, praksa je pokazala da se četnički pokret od samog svog početka odredio kao izrazito antihrvatski, i protiv hrvatske države, i protiv hrvatskog stanovništva. Hrvatskom narodu bilo je namijenjeno biološko uništenje ali te planirane namjere zbog više razloga nisu mogli ostvariti, prije svega stoga što četnički pokret u Hrvatskoj nije imao takve vojne potencijale, a, s druge strane, i zbog samoobrane hrvatskog stanovništva, kako od vojnih struktura NDH, tako i od partizanskih vojnih snaga.

________________
20 Isto, str. 93-98.
21 Isto, str. 97. Postoji i karta iz koje se jasno vidi što je Draža zamišljao ostaviti Hrvatima. To su neposredna područja oko Zagreba, Krapine i Varaždina. "Velikoj Srbiji" pripao bi i dio Istre, a Velikoj Sloveniji koridor koji razdvaja Mađarsku i Austriju, ali spaja buduću Jugoslaviju sa Čehoslovačkom. (AOS SRJ, Četnička arhiva, kut. 7., reg. br. 36/2 i 38/2.).
22 F. Jelić - Butić, Četnici u Hrvatskoj 1941-1945, n. dj., str. 21.
 23 Dušan Plenča, Kninska ratna vremena 1850-1946. Knin, Drniš, Bukovica, Ravni kotari, Zagreb, 1986., str. 277-278.
24 Narodnooslobodilačka borba u Dalmaciji 1941-1945. Zbornik dokumenata, Split, 1982., knj. 2., str. 1124-1128.

2. od 3
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #36 : Lipanj 01, 2012, 21:35:47 »


U ovisnosti o vojnopolitičkom položaju četničkog pokreta, stanju na ratištima, položaju emigrantske vlade, njegovu odnosu prema snagama zapadne antifašističke koalicije i odnosu prema okupacijskim snagama u zemlji (stupanj postignute kolaboracije), ovaj pokret izjašnjavao se i za obnovu Jugoslavije. Međutim, uvijek se radilo o takvoj državi u kojoj će Velika Srbija imati hegemoniju terorom i svi će Srbi živjeti u istoj državi. Svim drugim narodima odricalo se pravo zalaganja za obnovu Jugoslavije zbog njihova ranijeg neprijateljstva prema toj državi, a Hrvate se izravno optuživalo zbog propasti Kraljevine Jugoslavije u travanjskom ratu 1941. Vrhunac osvetničkog raspoloženja četničkog pokreta prema Hrvatima, kad je riječ o obnovi prijeratne Jugoslavije, izražen je u četničkom listu "Glas Cera" iz studenog 1943. U ovom listu, zalažući se za Jugoslaviju, ističu da ona treba biti takva da u njoj živi što manji broj Hrvata. Tu se najprije zahtijeva da se najprije "otkotrlja" 700.000 Hrvata (navodno da je toliko Srba ubijeno na području NDH), a zatim da se s Hrvatima počnu ravnopravni pregovori.(25)

Četnički pokret izjašnjavao se samo nominalno za obnovu Jugoslavije, imajući u vidu njezino prihvaćanje od međunarodne zajednice (zapadnih savezničkih snaga). U unutrašnjem izjašnjavanju gotovo se uvijek radilo o Velikoj Srbiji, njezinoj rukovodećoj ulozi i hegemoniji. Dakle, u odnosima prema zapadnim saveznicima četnici su zastupali program obnove Jugoslavije te kritizirali kvislinške tvorevine uspostavljene na razvalinama Kraljevine Jugoslavije. Tu su oni bili suglasni s jugoslavenskom emigrantskom vladom, koja je usprkos premoći Srba u njoj, izražavala jugoslavensku liniju. U tom naglašavanju jugoslavenstva, poglavito se ipak govorilo o Srbima, njihovim povijesnim zaslugama, njihovom stradanju i patnjama, te da s tim u svezi moraju dobiti i posebni položaj u obnovljenoj Jugoslaviji. I u jednom i u drugom slučaju, tj. kad se četnički pokret zalagao za Veliku Srbiju ili pak za obnovu Jugoslavije, uvijek je imao šovinistički odnos prema svim nesrpskim narodima i nacionalnim manjinama, a Srbi, bez obzira na broj, niti u jednom dijelu države ne bi mogli biti manjina. Koliko je četnička politika bila ekstremna i šovinistička možda najbolje pokazuju tvrdnje iznijete u pismu komandanta Ozrenskog četničkog odreda od 13. siječnja 1943. upućenom komandantu Zeničkog vojnog četničkog odreda. U njemu se ističe da niti jedan Musliman neće moći opstati među Srbima, a da su to već ostvarili u pojedinim dijelovima pretpostavljene Velike Srbije. Takav je slučaj na području Foče, Čajniča, Višegrada, na kojima se za muslimanska "naselja i kuće više ne zna", a slično je i na području Stoca, gdje tada "osim nekoliko familija u samom Stolcu i čitavom srezu, nema ni jednog katolika i muslimana. Počelo se je spremno i uspešno, treba samo nastaviti".(26)

Za Hrvate su se predlagale mjere istrebljenja. Najprije je trebalo obračunati s onima koji su se "ogrešili" o srpske interese, odnosno o srpski narod u njegovim "tragičnim danima", a zatim "uništiti i poubijati" sve Hrvate intelektualce i one ekonomski jače. Nadalje, istaknuto je da treba poštedjeti samo seljake i sitniji radni svijet, ali da od njih treba napraviti "prave Srbe, koje ćemo milom ili silom prevesti na pravoslavlje".(27)

Pored svih do sada istaknutih genocidnih mjera četničkog pokreta prema Hrvatima ovim prijedlogom uvode se i mjere denacionalizacije dijela hrvatskog stanovništva prevođenjem na pravoslavlje. U četničkim zalaganjima za Veliku Srbiju nije se prezalo do najbrutalnijih metoda u ostvarivanju toga cilja. Prema tome genocid prema hrvatskom narodu bio je planiran u središtu četničkih komandi. Četnička dokumentacija preplavljena je terminologijom osvete, a iza toga su se skrivali pravi razlozi pokolja izvršenih nad Hrvatima.

Osim navedenih dokumenata postoje i drugi četnički dokumenati iz kojih su vidljiva četnička politička i vojna nastojanja. I ti drugi dokumenti u biti se ne razlikuju od već navedenih. Ovdje ćemo također ukazati na zaključke četničkog kongresa održanog u selu Ba, kod Valjeva, krajem siječnja 1944. godine. Taj se kongres izjasnio za trijalističku federaciju, smatrajući da time nije prihvatio razbijanje srpskih zemalja, a niti koncentraciju hrvatstva. Održavanjem ovog kongresa D. Mihailović nastojao je dati četničkom pokretu prividno općejugoslavensko obilježje, da bi, s jedne strane, ojačao vojne i političke osnove četničkog pokreta u zemlji, a, s druge strane, da bi dao do znanja zapadnim savezničkim snagama, da četnički pokret nije isključivo velikosrpski i diktatorski. Naime, to je bilo vrijeme kad su Britanci vršili pritisak na Purićevu emigrantsku vladu da se D. Mihailović zbog suradnje s okupacijskim snagama ukloni iz vlade.(28) Takve i slične koncepcije četničkog pokreta imale su sve manje odjeka, a pogotovo među nesrpskim narodima, jer se sredinom 1944. godine već zamjetno nazirao proces promjene savezničke politike prema četnicima. Stvarno priznanje narodnooslobodilačkog pokreta od snaga antihitlerovske koalicije utjecao je na definitivan krah četničkog pokreta.

Četnički pokret u Hrvatskoj u Drugom svjetskom ratu stalno je isticao svoju vezanost za državno ustrojstvo Velike Srbije, a svoje pripadnike smatrao isključivo borcima za srpsku stvar. Tako se u pismu Mane Pešuta, komandanta četničkog odreda u Josipdolu, upućenom 1. srpnja 1943. Gaji Bunjevcu, tada komandantu Plaščanskog NOP odreda, a u bezuspješnom pokušaju njegova pridobivanja za četnički pokret, između ostaloga, navodi da se četnici ne bore za "staru i korupcionašku Jugoslaviju, već za novu Veliku Srbiju".29 Takve tvrdnje najčešće je iznosio glavni organizator četničkog pokreta u Hrvatskoj vojvoda Momčilo Đujić. U svom pismu od 16. srpnja 1943. upućenom komandantu Bosanskokrajiškog četničkog korpusa Urošu Drenoviću posebno je naglasio:
"Mi smo u zakašnjenju s obzirom na svetske događaje pa zato moramo žuriti da nas događaji ne zateču ne spremnim i nesposobnim, da ostvarimo naš politički cilj, a to je stvaranje etnički čiste Srpske države".(30)
 
U četničkom izvještaju s kraja 1943. godine, u kojem se iznose političke prilike u sjevernoj Dalmaciji, iznosi se pretpostavka da će biti obnovljena Jugoslavija ako u Drugom svjetskom ratu pobijede Britanci. Ujedno se konstatira dobro poznato raspoloženje da nitko od Srba ne želi Jugoslaviju, nego samo Srbiju u njezinim" etničkim granicama, bez zajednice sa Hrvatima".(31)

_________________
25 B. Petranović, Revolucija i kontrarevolucija ti Jugoslaviji (1941-1945), n. dj., knj. 2., str. 94.
26 HDA, A NDH, inv. br. 6483.
27 Isto.
28 B. Petranović, Revolucija i kontrarevolucija u Jugoslaviji (1941-1945), n. dj., knj. 2., str. 111-1l2.
29 HDA, Fond: Četnici, br. 472.
30 Narodnooslobodilačka borba u Dalmaciji 1941-1945, n. dj., knj. 7, str. 971.
31 Isto, knj, 9., str. 1160.

3. od 3
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #37 : Lipanj 01, 2012, 21:39:54 »


Četnička vojna organizacija u Hrvatskoj tijekom Drugog svjetskog rata

Ostvarenje državotvornih i općenito političkih ciljeva četničkog pokreta nije bilo moguće bez istodobnog ustroja četničkih vojnih snaga. One su se oblikovale na tradicijama četničkog pokreta iz prošlosti te na tradicji vojske Kraljevine Jugoslavije. Četnička vojna poslušnost vođama bila je motivirana mitovima o srpskoj slobodi, vjernosti domovini, srpstvu, monarhiji, kralju i obrani pravoslavlja. Sve zapovjedne položaje u četničkom vojnom ustroju imali su bivši časnici i dočasnici Kraljevine Jugoslavije, žandari, popovi, razne činovničke i intelektualne strukture, bogatiji pojedinci, seoske gazde te pripadnici ranijih četničkih udruženja i raznih jugo nacionalističkih i ekstremnih srpskih stranaka i udruženja. Borački sastav sačinjavali su već po tradiciji seljaci, pri čemu se obilato koristila njihova patrijarhalna svijest. Vodstvo četničkog pokreta plašilo je srpski seoski puk propašću srpstva ako bi u Drugom svjetskom ratu pobijedila neka druga politička i državotvorna opcija. Prema nacionalnom sastavu četničke redove sačinjavali su poglavito Srbi i Crnogorci, a veoma malo pripadnici drugih naroda: Hrvati, Slovenci i Muslimani.

D. Mihailović neposredno nakon kapitulacije Jugoslavije u travanjskom ratu 1941. svoju je malu grupu časnika i vojnika imenovao četničkim odredima jugoslovenske vojske, a uskoro zatim samo vojno-četničkim odredima. U listopadu 1941. obratio se proglasom svim Srbima, Hrvatima i Slovencima, pozivajući ih da se priključe "narodnoj vojsci" koju vodi temeljem položene prisege 'Kralju i otadžbini".(32) Također je D. Mihailović ustrojio i "gorsku gardu Njegovog Veličanstva Kralja". Postavljanjem D. Mihailovića u siječnju 1942. od emigrantske vlade za ministra vojske, mornarice i zrakoplovstva potpuno je legalizirana i njegova zadaća u zemlji. S tim u svezi usvojen je i novi naziv za četničke vojne jedinice - Jugoslavenska vojska u otadžbini. Kad je sredinom 1942. prebačena Vrhovna komanda Jugoslavenske vojske iz Kaira u zemlju, D. Mihailović dobio je u njoj položaj načelnika Štaba, što je još više pojačalo njegov utjecaj. Time su mu kralj Petar II. i vlada u emigraciji namijenili ulogu rukovođenja vojnim operacijama u zemlji, ali i rukovođenja kod mogućeg iskrcavanja zapadnih saveznika na Balkan.

Podrobniju vojnu organizaciju četničkog pokreta uspostavio je D. Mihailović svojim uputstvima od 14. veljače 1942. Prema tim uputstvima četnički vojni ustroj sastojao se od tri kategorije vojnih jedinica: operativne jedinice (sastavljene od boraca od 20 do 30 godina starosti), vojne jedinice za sabotaže (sastavljene od boraca od 30 do 40 godina) i lokalne jedinice (sastavljene od boraca od 41 do 50 godina). Osnovna vojna jedinica je bila četa, dvije do tri čete činile su bataljun, a dva do pet bataljuna brigadu.(33)
 
Reorganizacija četničkih jedinica u siječnju 1943. godine trebala je poslužiti njihovoj većoj mobilnosti. Naime, one su do tada uglavnom bile vezane za određene uže teritorije i nisu bile sposobne za veće vojne operacije. Prema ovoj reorganizaciji osnovna jedinica bila je trojka, što je bilo oživljavanje tradicionalne srpske gerilske jedinice. Petnaest do trideset trojki činilo je četu, tri čete bataljun, tri bataljuna brigadu, a tri do pet brigada korpus. Četničke elitne jedinice sastavljene od najmlađih i najboljih boraca bile su tzv. "leteće brigade".(34)  Ustroji četničkih jedinica u praksi vrlo su se često razlikovali od propisane organizacijske sheme te se pojavljuju i njihove razne druge formacijske jedinice (petorke, desetine, odredi, "leteći bataljuni", "leteće čete", divizije i sl.). Legalizirane četničke jedinice u sklopu suradničkih odnosa s talijanskom ili njemačkom vojskom bile su prilagođene tim jedinicama i pod njihovom izravnom komandom.

Prve četničke jedinice bile su uglavnom dobrovoljačke i sastavljene od ljudstva kojemu su se politički i vojni interesi podudarali s četničkom ideologijom. Otvoreno razilaženje četničkog pokreta D. Mihailovića s partizanskim pokretom u jesen 1941. i proglašavanje komunista za glavne protivnike četničkog pokreta uzrokovalo je rascjep i osipanje u mnogim partizanskim jedinicama (brojni četnički pučevi u partizanskim jedinicama) i prijelaz dijela partizana u četničke redove. Na taj način u mnogim sredinama, a napose u Hrvatskoj, uspostavila se vojna jezgra četničkog pokreta. U onim sredinama u kojima je četnički pokret prevladao, uspostavio je svoju vojnu i civilnu vlast te uveo novačenje novih boraca. Bila su to ona područja na kojima je u cijelosti ili u većini živjelo srpsko stanovništvo. Samo iz taktičkih obzira nastojali su da u četnićke jedinice uključe i pojedine jugonacionaliste iz redova nesrpskog naroda, ali u tome su imali malo uspjeha.

Pored svih nastojanja četničke Vrhovne komande i osobno D. Mihailovića da stvori jedinstvenu strukturu "Jugoslovenske vojske u otadžbini" na cjelokupnom teritoriju bivše Kraljevine Jugoslavije, u tome se nije uspjelo zbog različitih čimbenika. Naime, na pojedinim područjima djelovale su četničke frakcije koje su nastojale biti što manje ovisne o D. Mihailoviću, imajući svoje posebne interese (teritorijalne ili sklapanje sporazuma s okupacijskim snagama ili pak s vlašću NDH). Pri tome treba imati u vidu i stalna suparništva između pojedinih četničkih vojvoda i komandanata koji su nastojali što samostalnije upravljati na područjima koja su vojno i politički kontrolirali. S tim u svezi postojale su i različite četničke komande: za Srbiju s "Južnom Srbijom" (Makedonija), za Bosnu i Hercegovinu, za Crnu Goru i Boku kotorsku, za Sandžak ("Stari Ras"), Dalmaciju i Liku, Slavoniju i Vojvodinu, te Sloveniju. Imajući sve to u vidu, vrlo je teško procijeniti stvarne četničke vojne snage '1 pojedinim razdobljima. S jedne strane u četničkim dokumentima te su se snage uveličavale zbog propagandnih razloga, a ponegdje su se iskazivale u popisima da bi mogli dobiti što veći broj obroka i novca od okupacijskih vojnih snaga s kojima su dulje ili kraće surađivali. Bez obzira na šarenilo iskaza o vojnoj snazi četničkog pokreta i raznolikih spoznaja o borbenoj sposobnosti četničkih jedinica, ipak se mora konstatirati da je riječ o važnom čimbeniku u građanskom ratu na tlu bivše Jugoslavije. To pokazuju brojni sukobi koje su vodile četničke jedinice, što samostalno, a što u kolaboraciji protiv narodnooslobodilačkog pokreta ili protiv vojnih snaga NDH. Ove činjenice često se u historiografiji umanjuju i osporavaju. Četničke jedinice istakle su se napose u brojim pojedinačnim i masovnim zločinima nad hrvatskim i muslimanskim stanovništvom, i nad onim Srbima koji su pripadali narodnooslobodilačkom pokretu ili su pak bili lojalni vlastima NDH.

Prema općim procjenama četničke vojne snage do kraja 1943. iznosile su oko 100.000 naoružanih boraca. Tijekom 1944. godine taj se broj povećao sjedinjenjem četnika D. Mihailovića s Ljotićevim dobrovoljačkim korupusima i Nedićevim vojnim formacijama.

Četničke jedinice opskrbljivale su se oružjem, hranom i drugom opremom na različite načine: korištenjem mjesnih prilika, zarobljavanjem, pljačkom, opskrbljivanjem od okupacijskih snaga, povremeno i od vlasti NDH, dostavom pomoći od Britanaca (do početka 1944.) i sl.

Ne ulazeći podrobnije u ovu općenitu problematiku četničkog pokreta sa stanovišta njegove vojne komponente, za ovoj rad potrebno je ukazati na vojnu snagu četničkog pokreta u Hrvatskoj jer je to bilo u izravnom odnosu prema brojnosti žrtava i zlodjela koje je ovaj pokret počinio u Hrvatskoj. Dakako, mi se ovdje nećemo posebno baviti njegovim postankom i razvojem u pojedinim sredinama, jer o tome postoji značajna povijesna literatura,(35) nego ćemo samo ukazati na vojnu snagu četničkog pokreta u pojedinim razdobljima.

___________________
32 Bogdan Krizrnan, Jugoslavenska vlada u izbjeglištvu, Zagreb, 1981., knj. 1., str. 245-246.
33 Zbornik, tom XIV, knj. 1., str. 160-163.
34 J. Tomasevich, Četnici u drugom svjetskom ratu, n. dj., str. 166-167.
35 Ističem samo najvažnije radove.
•   F. Jelić Butić, Četnici u Hrvatskoj 1941-1945, n. dj.;
•   D. Plenća, Kinska ratna vremena 1850-1946, n. dj.;
•   B. Latas - M. Dželebdžić, Četnićki pokret Draže Mihailovića 1941-1945, n. dj.;
•   J. Popović, M. Lolić, B. Latas, Pop izdaje, n. dj.;
•   Đuro Stanisavljević, Pojava i razvitak četničkog pokreta u Hrvatskoj 1941-1942. godine, Istorija XX veka, Beograd, 1962., knj. IV., str. 5.- 140;
•   B. Latas, Četnici iz Like u službi Nemaca na području Hrvatskog primorja i u Italiji, Vojnoistorijski glasnik (i dalje: VIG), Beograd, 1979., br. 1., str. 191-214;
•   Vinko Branica, Formiranje Antikomunističke brovoljačke milicije na anektiranom području Dalmacije i njena aktivnost protiv NOP-a, VIG, Beograd, 1976., br. 1.-2., str. 87-105;
•   Cvjetko Tomljanović, Narodnooslobodilački pokret i problem oružanog ćetništva u Slavoniji, Zbornik Historijskog instituta Slavonije, Slavo Brod, 1964., br. 2., str. 5-20.

1. od 2
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #38 : Lipanj 01, 2012, 21:42:45 »


Četničke vojne skupine u Hrvatskoj u tijeku Drugog svjetskog rata počet će se oblikovati postupno i u različito vrijeme. Već u ljeto 1941. godine one djeluju Kninskoj krajini i južnoj Lici. Bio je to proces izdvajanja velikosrpskih i pro četničkih elemenata iz ustaničkih srpskih skupina, a koji su svoje općenito protuhrvatske namjere i ciljeve iskazivali i ranije. Ove velikosrpske i pročetničke skupine stavile su se otvoreno pod zaštitu talijanske okupacijske vojske i postupno u njihovu službu. Taj čin opravdavali su očuvanjem "biološke supstance srpstva", politikom "ekonomije srpske krvi", spašavanjem pravoslavlja i sl., a naoružane četničke skupine (označene kokardama i četničkim znakovima) trebale su biti vojna snaga za obranu tih interesa.

Stavljanjem četničkog pokreta u Hrvatskoj pod okrilje talijanske okupacijske vojske samo je ubrzalo rast četničkih vojnih jedinica i poboljšalo njihovo opskrbljivanje ratnim potrepštinama. Potkraj 1941. i u prvoj polovici 1942. godine četnički pokret u Hrvatskoj vojno se ojačao i taktikom razbijanja iznutra, ponajviše partizanskih jedinica u kojima su bili poglavito partizani Srbi. To su tzv. četnički pučevi, vrlo često nazivani "beskrvnom revolucijom", iako su obično završavali četničkim zločinima nad istaknutim partizanskim rukovodiocima, komandantima i političkim komesarima. Četnički pokret u Hrvatskoj u vojnom pogledu jače će se povezati s maticom pokreta D. Mihailovića tek od početka 1942. godine. Prve veće četničke jedinice u Hrvatskoj formirat će se u listopadu 1941. godine u Kninskoj krajini, a riječ je o četničkim pukovima "Petar Mrkonjić" i "Onisim Popović", te o četničkom odredu s područja Bukovice. Sredinom studenog 1941. godine formiran je i četnički puk u južnoj Lici, a nazvan je imenom kralja Petra II. Iako ove četničke jedinice nisu bile formacijski popunjene ljudstvom, a imale su veći teritorijalni doseg, one će ipak biti značajna jezgra u daljnjem omasovljavanju četničkih vojnih snaga u Hrvatskoj, a napose kad su tijekom ožujka - travnja 1942. godine objedinjene u sklopu novoosnovane Dinarske četničke divizije. Sve te vojne četničke snage bit će uskoro stavljene pod neposrednu komandu Štaba zapadnobosanskih, ličkodalmatinskih i hercegovačkih vojno-četničkih odreda.(36) Iz izvješća ovoga Štaba od 16. srpnja 1942. godine može se dobiti i cjelovita predodžba o vojnoj snazi četničkog pokreta u Hrvatskoj. U Hrvatskoj su tada djelovale ove četničke jedinice: puk "Petar Mrkonjić" sa sjedištem u Strmici i s oko 700 boraca (komandant Momčilo Đujić); puk "Kralj Petar II" sa sjedištem u Srbu i s oko 500 boraca (komandant Mirko Marić); puk "Onisim Popović" sa sjedištem u Biskupiji i s oko 600 boraca (komandant Pajo Popović do 18. lipnja 1942., kad je ubijen, a zatim Vlado Novaković); Bukovički četnički odred sa sjedištem u Pađenima i s oko 200 boraca (prvi komandant Vlado Novaković, a zatim kapetan II. klase Marko Crljenica); Lički četnički odred (komandant potpukovnik Ilija Mihić) te sjedinjene četničke skupine s područja Gračaca, Medka i Plitvičkih jezera s oko 1.500 boraca. Ovu posljednju skupinu četnika okupio je major Radojlović (Mihajlo Jovanović).(37) U to vrijeme vojne četničke snage u Hrvatkoj imale su oko 3.500 naoružanih četnika. Brojno stanje četnika u Hrvatskoj bit će dosta promjenjivo, ali usprkos svih poraza koje su doživjeli u sukobima s partizanskim jedinicama, njihov će broj postupno rasti. Međutim, osnovno mjerilo za kasnije brojno stanje četnika u Hrvatskoj temeljit će se na snazi Dinarske četničke oblasti koja je imala zadaću sjedinjavanja četničkih vojnih snaga na svim drugim područjima Hrvatske, izuzev Slavonije. Osnovna masa četničkih boraca bila je dosta kolebljiva i podložna mijenjanju strana u sukobljenim taborima, a obično se priklanjala trenutno jačem čimbeniku. Postoji niz primjera da su pojedini četnici i po više puta prelazili,
čas na partizansku stranu, a zatim se ponovno vraćali u četničke redove, ovisno o trenutnim vojnim i političkim odnosima. Takve četnike nazivalo se "lutalicama", a u Plaščanskoj dolini "skakavcima". Prigodom prijelaza četnika u partizanske redove, za one za koje se uspjelo utvrditi da su sudjelovali u zločinima, izricala se smrtna kazna. Međutim, prebjege iz četničkih redova u partizane, koji bi se iz partizana ponovno povratili u četničke redove, kažnjavale su i četničke vojne vlasti batinanjem, zatvorom, teškim fizičkim radom, zbog izdajstva četničkog pokreta i smrću.

U cilju jačanja poljuljanih četničkih pozicija u Hrvatskoj potkraj 1942. godine prebačeno je na područje Kninske krajine i južne Like oko 3.200 hercegovačkih i istočnobosanskih četnika. To su bili četnici iz Trebinjskog i Nevesinjskog korpusa (Nevesinjska, Rogatička, Trebinjska, Ljubinjska, Bilećka, Gatačka i Stolačka brigada te samostalni Zlatiborski četnički odred Radomira Đekića Đede).(38) Ove četničke jedinice ostale su na tim područjima do ožujka 1943., a Zlatiborski četnički odred i kasnije. S "domaćim" četnicima izveli su niz svirepih zločina, a prije svega nad hrvatskim stanovništvom, uništavajući njegovu materijalnu osnovu i kulturnu baštinu.

Kapitulacija Italije dovela je do manjeg osipanja četničkih postrojbi jer su ostali bez materijalne skrbi koju su im pružale talijanske okupacijske vlasti. Tome su u mnogome pridonijele i partizanske jedinice koje su kapitulacijom Itaije bile ojačane ljudstvom i naoružanjem te su svojim borbenim aktivnostima na području Like, dijelova Dalmacije, Gorskog kotara i Hrvatskog primorja desetkovale pojedine četničke jedinice. Od tih poraza četnički pokret u Hrvatskoj oporavit će se potkraj 1943. godine, pošto je ojačao svoju suradnju s njemačkim okupacijskim jedinicama. Za svoje usluge u raznovrsnim operacijama u sastavu njemačke vojske dobivali su odgovarajuću pomoć u naoružanju, novcu i prehrambnim namirnicama. Početkom veljače 1944. godine Dinarska četnička oblast izvela je reorganizaciju svojih oružanih jedinica, podijelivši oblast na šest korpusa (I. i II. bosanski, I. i II. lički, I. i II. dalmatinski korpus). Prvi lički četnički korpus obuhvaćao je područje kotareva Gračac, Lapac i Udbinu, a Drugi preostali dio Like, pa zatim sve do Sušaka. Prvi dalmatinski četnički korpus obuhvaćao je područje između rijeke Cetine i Krke, a Drugi područje između Krke i Zrmanje.(39) Za 1944. godinu postoji niz arhivskih vrela o vojnoj snazi četničkog pokreta u Hrvatskoj. Krajem veljače 1944. godine Prvi dalmatinski četnički korpus imao je u svom sastavu sedam brigada (Kosovska.(40) Vrlička, Mosećka, Prominska, Dinarska, Svilajska i "Leteća") i 2.700 naoružanih četnika, a Drugi dalmatinski korpus oko 1.600 naoružanih četnika (organiziranih oko 4.000). U sastavu Drugog bosanskog korpusa bila je Banijska četnička brigada s oko 260 naoružanih četnika, a u sastavu ličkih korpusa bilo je oko 3.200 naoružanih četnika. U to vrijeme u Hrvatskoj je bilo oko 7.760 četnika,(41) što nije bila zanemariva vojna snaga, a napose ne u njihovoj zločinačkoj aktivnosti prema hrvatskom stanovništvu i njegovoj imovini.

Do kraja 1944. godine u vojnom pogledu ljudske potencijale održala je jedino matica četničkog pokreta u Hrvatskoj - Dinarska četnička divizija. U drugim krajevima Hrvatske (Kordun, Banija, Gorski kotar, Hrvatsko primorje) četničke snage svedene su samo na male skupine te se o njima u daljnjim četničkim planovima i ne vodi posebna briga. Početkom svibnja 1944. godine Dinarska četnička divizija imala je u svom sastavu 6.240 boraca, 51 časnika i 157 dočasnika, a bila je naoružana s 5.678 pušaka, 196 strojopušaka, 84 strojnice i 18 bacača.(42) Glavnina tih snaga tijekom prosinca 1944. godine pod komandom Momčila Đujića povući će se preko Like i Hrvatskog primorja na riječko-opatijsko i slovensko područje, očekujući tu daljnji razvoj političkih i vojnih događaja u završnim vojnim operacijama Drugog svjetskog rata. Bio je to konačni slom njihovih nadanja da će se s pomoću zapadnih saveznika riješiti njihovi vojni i politički planovi.

Četnička propaganda davala je četnicima gotovo mitska obilježja u njihovoj "povijesnoj ulozi u obrani srpstva, pravoslavlja i uspostavi etnički čiste i homogene Velike Srbije". Četničke "vrline" najcjelovitije je sistematizirao list "Vijesti", glasilo Velebitske četničke brigade. Ovdje ističemo samo neke od njih:

1.   četnik je "apostolski pošten (podcrtao M. S.) i predan radu za kralja i
otadžbinu";
2.   jedini zakon za četnika je "sloboda ili smrt";
3.   u borbi je uvijek prvi, "nepobjediv i neustrašiv";
4.   nepomirljiv je borac protiv "svih neprijatelja srpstva";
5.   uvijek je zaštitnik "ucviljenih i porobljenih", borac protiv svakog "nasilja i pljačke";
6.   četnik jedini zna samo za "ljubav prema slobodi, narodu, rodnoj grudi" te se samo onaj "Srbin koji u svom srcu nosi sve ove vrline" smije nazvati "časnim imenom srpskog četnika".(43 )

Zločini koje je četnički pokret u Drugom svjetskom ratu izveo u Hrvatskoj, prije svega nad pripadnicima hrvatskog naroda, ali i Srbima koji su sudjelovali u antifašističkom pokretu, doista i potvrđuju te neljudske četničke "odlike".

__________
36 Vojimir Kljaković, Četništvo u Dalmaciji 1941-1943. godine, Zbornik Instituta za historiju radničkog pokreta Dalmacije, Split, 1976., knj. 3., str. 612.
37 Narodnooslobodilaćka borba u Dalmaciji 1941-1945, n. dj., knj. 2, str. 1154-1159; Zbornik, tom XIV., knj. 1., str. 417-427.
38 J. Popović, M. Lalić, B. Latas, Pop izdaje, n. dj., str. 195-196,201-202.
39 Narodnooslobodilačka borba u Dalmaciji 1941-1945, n. dj., knj. 10., str. 1663-1668.
40 Dobila naziv prema mjestu Kosovo kod Knina.
41 HDA, Fond: ZKRZ-GUZ br. 2362 - 1945., kut. 2l.
42 Isto.
43. Vijesti, Obrovac, br. 3, 15. Ožujak 1944.

Izvor: Prešućeni četnički zločini u Hrvatskoj i u BiH.
Autori: Zvonko Dizdar i Mihael Sobolevski, Zagreb, 1999

____________

Komentar:

Zar se Hrvati nakon 20 godina (1921-1941) četničkog terora i ubojstava nisu trebali 1941 ustati i braniti se? Danas se te hrabre domoljube, za koje su nam komunisti utulili u glave da su zločinci, sprdajući zove Ustašama i to samo zato što su se ustali. Što su Hrvati trebali da učine, da bi sebe i svoju domovinu obranili? Što????

Marica

2. od 2
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
dado

Postova: 4


« Odgovor #39 : Lipanj 14, 2012, 07:08:49 »

    Uvijek sam tvrdio da su četnici hrabri ako nih 100 napada jednog Hrvata. Stoka.
Evidentirano
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #40 : Kolovoz 24, 2012, 19:10:49 »


Vojno-politička organizacija četnika u Lici do kapitulacije Italije

U dosadašnjoj historiografiji isticala se jedino uloga KP u podizanju i organiziranju ustanka na tromeđi Like, Dalmacije i Bosne, dok se je četnička komponenta u ustanka koji je na području Hrvatske izbio u Srbu krajem srpnja 1941. godine najčešće negirala ili minimalizirala.

Već na samom početku postojanja NDH, u svibnju 1941. godine javljaju se prijedlozi velikosrpskih političara o amputaciji sjeverne Dalmacije i južne Like u korist ltalije i uspostave srpske autonomije u tim krajevima. Takav zahtjev da se sjeverna Dalmacija i Lika sjedine s anektiranim dijelom Dalmacije ističe već početkom svibnja 1941. godine u ulozi vođe pokreta "Srbi na okup" bivši senator iz Knina Niko Novaković-Longo "u ime 100 hiljada Srba Dalmacija i Like". Na ovom programu započinje i promidžba u Lici gdje se organizira centar u Srbu na čelu s bivšim trgovcem i poslanikom JRZ Stevom Radenovićem kojem se priključuju i predstavnici JRZ i iz drugih kotareva Like. Istovremeno sa ovim delegacijama iste ili slične zahtjeve postavljaju i predstavnici lapačkog i otočkog kotara. Ovi zahtjevi raznih srpskih delegacija i vremenski i sadržajno podudaraju se sa sličnim zahtjevima u Bosni i Hercegovini.

U travanjskim i svibanjskim uhićenjima uhićen je veći broj pripadnika predratnih četničkih udruženja u Lici naročito u kotaru Gračac i na Plitvicama, dobrim dijelom uništena je i šokolska organizacija. Razbijene su i obezglavljene mjesne organizacije jugoslavenskih nacionalističkih stranaka JRZ i JNS.

Nakon Rimskih sporazuma jedan dio građanskih srpskih političara i uglednijih Srba zajedno s porodicama ponekad i na nagovor Talijana emigrira u Dalmaciju gdje se formiraju izbjeglički logori u Kistanju i Benkovcu te Obrovcu koji Talijani, iako je Rimskim  sporazumima pripao NDH, nisu željeli prepustiti NDH. Ove grupe neposredno nakon emigriranja započinju na okupljanju Srba za borbu protiv Hrvata insistirajući i dalje na okupaciji Kninske krajine i Like kao prvog koraka u izvršenju svog političkog plana. Sada za razliku od svibanjske akcije organiziraju organizacije kojima na čelu stoje i dalje građanski političari inicijatori svibanjskih delegacija, a postepeno se uključuju i izbijaju u prvi plan predratni pripadnici četničkih udruženja koji su se od travanjskih i svibanjskih uhićenja sklonili na okupirani teritorij Dalmacije. Te organizacije djeluju u većini dalmatinskih gradova kao odbori za pomoć srpskim izbjeglicama, a prvi i uskoro i glavni centar njihova okupljanja postaje Split. Po svojoj aktivnosti i značaju značajni su takvi centri u Kistanju (oko 300 aktivnih muškaraca), Benkovcu i Obrovcu (oko 200 aktivnih muškaraca) čijoj djelatnosti glavna financijska sredstva i smjernice za rad daje talijanska vojno-obavještajna služba OVRA.

Za razvoj četništva u Lici po broju i organizaciji posebno je važan logor u Kistanju gdje među izbjeglicama iz Like postupno jača utjecaj zastupnika JRZ iz Srba Steve Radenovića koji povremeno šalje svoje ljude u izvidnicu preko granice i povezuje se sa istomišljenicima u selima lapačkog i gračačkng kotara. Već sredinom srpnja u tim izbjegličkim organizacijama prevladavaju velikosrpske i četničke snage i oni sve više postaju organizacije četničkog pokreta s pretenzijama jedinog legitimnog nosioca političkog i društvenog života Srba u južnoj Lici, sjevernoj Dalmaciji i zapadnoj Bosni.

Drugi četnički centar osim Splita, koji utječe na razvoj četništva u Lici, nastaje na Sušaku, gdje se okupljaju izbjegli trgovci i činovnici iz Gorskog Kotara, Korduna i zapadne Like. Ovaj centar organizira grupa predstavnika JRZ Đuro Vukelić, svećenik iz Drežnice i Špire Jokića, veletrgovca sa Sušaka. Ova grupa vrlo dugo nije uspjela ostvariti neki organizacijski oblik, a niti uspostaviti kontakt sa glavnim centrom u Splitu, ali se preko četnika u Plašćanskoj dolini povezuje sa čelnicima u Gacko] dolini i tako utječe na njihovu organizaciju.

Veći broj kasnijih četničkih vođa u južnoj Lici kao i na Tromeđi (Mane Rokvić, Brane Bogunović, Momčilo Đujić) uključen je u pripremu ustanka i samo njegovo vođenje prvih mjeseci dok nije došlo do razlaza ustanika predvođenih komunistima i srpskih nacionalista. Tako se već polovicom srpnja dio izbjegjica, većinom iz Zrmanje i Srba vraća u Liku. Ustanak čiji je prvenstveni cilj bio rušenje Nezavisne Države Hrvatske, imao je od samog početka dva pravca. Jedan četnički velikosrpski i drugi partizanski narodnooslobodilački predvođen komunistima. Taj primarni cilj u krajevima jugoistočne Like postignut je odmah po izbijanju ustanka već krajem srpnja i početkom kolovoza 1941. godine kada je sva uprava NDH potpuno uništena u cijelom kotaru Donji Lapac i u većem dijelu kotara Gračac (zadržala se još neko vrijeme jedino općina Lovinac). U to prvo vrijeme sve do veljače 1942. godine četnici i njihove postrojbe sastavni su dio cjelokupne ustaničke mase, uključujući i onu predvođenu komunistima. Četnici, odmah uz rušenje vlasti NDH, ističu za svoj cilj uništenje hrvatskog stanovništva u tim po njima srpskim krajevima. Budući da ostvarenje četničkih ciljeva nije bilo nužno usmjereno protiv okupatora dolazi uskoro do suradnje četnika s Talijanima. Zato već od rujna 1941. godine započinje proces diferencijacije među ustanicima na one koje predvodi KPH i koji se od tog vremena počinju nazivati partizanima i one koje predvode velikosrpski ideolozi i koji se nazivaju čelnicima.

U samom početku četnički ustanički pokret u Lici nije bio obuhvaćen četničkom organizacijom Draže Mihajlovića, ali već početkom rujna 1941. godine počinju preko Knina stizati njegovi delegati da bi preuzeli zapovjedništvo ili barem kontrolu nad četnicima Like.

Četnički pokret u jugoistočnoj Lici

Proglašenjem NDH već krajem svibnja velikosrpski orijentirani pojedinci iz  kotara Donji Lapac Jovo Keča -trgovac iz Srba, Pajica Omčikus - trgovac iz Srba, Miloš Torbica - bilježnik u općini Srb i Iso Lukić predvođeni bivšim zastupnikom JRZ-a u skupštini Kraljevine Jugoslavije Stevoni Radenovićem - industrijalcem iz Srba, izbjegli su u Kistanje i okolicu u sjevernoj Dalmaciji pod kontrolom Talijana. Osim ove pročetničke grupe u Srbu postojala je i veća grupa pročetnički orijentiranih pojedinaca u Donjem Lapcu koju čine Aleksandar Kotljarov - bivši kotarski načelnik, Nikolica Kosanović - bivši općinski načelnik i Milan Starčević - zrakoplovni narednik JV. Osim ovih dviju grupa na području kotara postojali su i pročetnički pojedinci Lazica Ljubojević - trgovački putnik iz Nebljuha, Luka Šlikovac - žandarmerijski narednik iz Dobrosela i Savo Opačić Sako - seljak iz Opačić Doline te Vaso Obradović - radnik iz Dabašnice. Posebno mjesto među njima zauzima topnički major JV Boško Rašeta koji čvrsto stoji uz politiku izbjegličke vlade da će se pitanje budućnosti rješavati nakon rata za zelenim stolom gdje će kralj i vlada u izbjeglištvu diktirati budući oblik Jugoslavije, a da je sada važno sačuvati živu glavu.

Četnička organizacija koja je postojala u kotaru Gračac između dva rata proglašenjem NDH gotovo je uništena. Jedan dio njenih članova je izbjegao u Srbiju odmah po proglašenju NDH, a jedan dio odranije pročetničkih orijentiranih poznatih pojedinaca je likvidiran u samom početku uspostave NDH. Od početka ustanka pa sve do travnja 1942. četnici većinom djeluju kao grupice ili najčešće kao pojedinci bez veze s predratnom organizacijom. Ove grupe teroriziraju Hrvate u okolici Gračaca bilo da su u vezi s glavninom ustanika kao ona Pepića Sovilja s Kokirne ili djeluju samostalno kao grupe Dane Stanisavljevića-Cicvare, Rafaila Ogrizovića-Rave i Tomana Mirčete koje se nalaze u Velebitu još od proglašenja NDH i s kojima ustanici nisu uspjeli stupiti u dodir. U ovom vremenu ne postoji čvršća četnička organizacija već se djeluje neorganizirano na pokušaju da se pojedinci nametnu kao vođe ustaničkih grupa.

U kotaru Udbina postojala je jaka predratna četnička organizacija kojoj su pripadali neki ugledniji trgovci i obrtnici s Udbine i okolice, državni službenici te imućniji seljaci. Najpoznatiji i najaktivniji bili su

-   Savo "Braco" Čorak,
-   Pepo Čanković,
-   Stevan Mrkobrada-Leso - trgovac iz Mekinjara,
-   Đuro Korać i
-   Nedjeljko Radaković - pravoslavni svećenik u Mekinjaru.

Proglašenjem NDH ova je organizacija u većoj mjeri razbijena, Savo Braco Čorak i Nedjeljko Radaković sklanjaju se u sjevernu Dalmaciju, a Stevan Mrkobrada je ubijen.

Četnički organizatori iz Like, predratni trgovci, seljaci i bivši državni službenici udružuju se u Kistanju u sjevernoj Dalmaciji sa ostalim izbjeglim srpskim elementima među kojima je najistaknutiji Momčilo Đujić - svećenik iz Strmice, koji je već tada u dobrim odnosima s Talijanima i u vezi s ostalim četničkim strujama u Jugoslaviji. Tada je osnovana prva lička četnička organizacija čiji su članovi bili:

-   Nedjeljko Radaković - svećenik iz Srednje Gore;
-   Savo "Braco" Čorak - trgovac s Udbine;
-   Stevo Radenović - industrijalac i narodni poslanik JRZ iz Srba;
-   Pajica Omčikus - trgovac iz Srba;
-   Jovo Keča -trgovac iz Srba;
-   Đuro Marčetić - trgovac iz Gračaca;
-   Bogde Drobac – poručnik JV iz Dojića kod Gračaca;
-   braća Dane Stanisavljević-Cicvara - seljak i
-   Todor Stanisavljević-Toćan - mornarički potporučnik JV iz Dojića kod Gračaca;
-   Boško Mandić - špekulant iz Cračaca;
-   Nikica Stanisavljević - općinski načelnik Gračac;
-   Lazo Gaćeša (Vukulić) - lugar iz Gračaca;
-   Dmitar Terzić - narednik JV iz Graba;
-   Jovo Stanisavljević - narednik JV iz Dojića;
-   Milan Uzelac - trgovac iz Gračaca;
-   Milan Bogunović - općinski blagajnik iz Zrmanje;
-   Špiro Lukić - policajac iz Cerovca Otrićkog;
-   Dušan Lukić - podoficir JV iz Velike Popine;
-   Ilija Stojisavljević - lugar iz Velike Popine;
-   Jakov Budimir - poduzetnik iz Nadvrela;
-   Dane Trbojević - trgovac iz Metka;
-   Nikola Omčikus - trgovac iz Metka;
-   Božo Zagorac - financ iz Metka;
-   Dušan Potkonjak - žandar iz Počitelja.

Ovi organizatori vraćaju se u Liku, neki od njih i odmah nakon izbijanja oružanog ustanka sa zadatkom da pridobiju istaknutije vođe za srpsku stvar.


1. od 5
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #41 : Kolovoz 24, 2012, 19:13:56 »


Razvoj četničkog pokreta nakon izbijanja pobune

Nakon izbijanja ustanka krajem srpnja (31. srpnja) u Srb se iz Kistanja vraćaju Stevo Radenović, Pajica Omčikus i Jovo Keča i povezuju se s majorom Boškom Rašetom u Donjem Lapcu. Ova pročetnička grupa u Srbu preko bivših državnih službenika i nekih trgovaca, ali i preko rodbinskih veza vrlo aktivno radi na prihvaćanju suradnje s Talijanima kao zaštitnicima srpskog naroda. Oni okupljaju oko sebe istomišljenike

-   Miloša Torbicu - bilježnika iz Srba i
-   njegovog sina Milana - studenta iz Srba,
-   Nikolu Rašetu - općinskog blagajnika iz Donjeg Lapca;
-   Danu Mileusnića - lugara iz Donjeg Lapca;
-   Saku Opačića - seljaka iz Opačić Doline;
-   Peru Rajaka – žandarmerijskog narednika iz Donjeg Srba;
-   Paju Drču -trgovačkog pomoćnika iz Srba;
-   Milu Desnicu -gostioničara iz Srba;
-   Isajila Isu Lukića - poslovođu na Unskoj pruzi;
-   Svetišu Jovanića - seljaka iz Suvaje;
-   Stevu Bajića - seljaka iz Donjeg Lapca;
-   Peru Đilasa - žandara iz Krčkog Brda i zapovjednika Cvjetničke ustaničke čete.

Njihov plan bio je pozvati Talijane da sporazum sklopljen u Benkovcu 23. srpnja 1941. godine na sastanku uglednijih srpskih političara (Momčilo Đujić, Stevo Radenović, Pajica Omčikus, Vlado Novaković, Ilija Zečević) s predstavnicima talijanske prefekture u Zadru u kojim se Talijani pozivaju da u svoju anektiranu teritoriju uključe kolare Knin i Gračac prošire i na kotar Donji Lapac ili barem jedan njegov dio.

Pročetnička grupa u Donjem Lapcu iako u prvo vrijeme nema izravnu vezu sa grupom u Srbu, već od samog početka ustanka također je vrlo aktivna. U kolovozu u izabrane organe narodne vlasti ušli su njezini članovi Nikolica Kosanović i Luka Štikovac. Naslanjajući se na ovu četničku grupu u ovom kotaru djelovala je i pročetnička grupa u Frkašiću u kotaru Korenica. Ovu grupu činili su Novak Uštipak - žandarmerijski podnarednik, braća Dušan i Milorad Borjan - seoski trgovci, Miljo Pjevač - službenik katastra i Nikola Petričić - lugar. Ona je imala određenog utjecaja u selu računajući i na pomoć Stojana Matića - potpornčnika JV iz Nebljuha u lapačkom kotaru, ali upravo je njegova politička akcija u samom selu za borbu protiv Talijana doprinijela političkoj izolaciji ove grupe kao i same grupe u Donjem Lapcu i njihovo lakše marginaliziranje iako njihovo djelovanje time posve ne prestaje.

Četnička grupa u Srbu pokušala je 9. kolovoza u odsutnosti istaknutiji prvaka ustanka iz komunističkih redova koji su se nalazili na položajima prema Bihaću i Kulen Vakufu preuzeti i ukinuti ustanički Štab gerilskih odreda za Srb i okolicu. Ovaj pokušaj preuzimanja vodstva ustanka ostao je bez uspjeha. ldućeg dana na zboru u Srbu izabrana je delegacija koja je idući dan 11. kolovoza otišla na Otrić na nove pregovore s Talijanima. U ovu delegaciju kao predstavnici kotara Donji Lapac izabrani su Stevo Radenović, Boško Rašeta, Miloš Torbica, Đoko Jovanić i Dušan Mileusnić. Iste večeri dolazi do sukoba unutar same delegacije oko pitanja odnosa prema Talijanima. Jovanić i Mileusnić bili su protiv poziva Talijanima da okupiraju kotar, dok su preostala trojica zagovarala upravo takav poziv Talijanima. Na Otriću im se pridružila i delegacija iz gračačkog kotara te je izabrana nova zajednička delegacija, u koju su izabrani: Stevo Radenović, Boško Rašeta, Ilija Utvić, Mihajlo Lukić i Đoko Jovanić, a kasnije joj se priključio i Lazar Vlaisavljević - delegat Ljotićevog Zbora na posljednjim predratnim izborima kojeg većina članova uopće nije poznavala. Ova delegacija dogovorila je između ostalog s Talijanskim vlastima da neće biti aktivnosti ustanika protiv njihove vlasti na teritoriju koju je okupirala talijanska vojska. "Otrićki sporazum" uskoro je osuđen od ustaničkog štaba u Drvaru, ali ipak je Jovanić uzeo u zaštitu Radenovića kada je drvarski štab odlučio da ga uhiti i sprovede u Drvar.

Dolaskom Talijana u rujnu I94l. godine Radenović, kao jedan od potpisnika Benkovačkog sporazuma, stupa u suradnju s njima i četnici ulaze u njihove posade u Donjem Lapcu i Srbu. Organiziraju svoju općinsku vlast, pa tako komesar općine Donji Lapac postaje Lazo Kosanović - posjednik iz Donjeg Lapca, a komesar u općini Srb postaje Mirko Marić iz Tiškovca. Na narodnom zboru 23. studenog 1941. formiran je u Srbu štab četničkog puka "Petar II". Za njegovog zapovjednika postavljen je Pajica Omčikus, a za zamjenika Nedjeljko Keča. Lapačka grupa predvođena majorom Rašetom nije uspjela formirati četničku postrojbu, ali je zato major Rašeta postao predsjednikom Glavnog odbora Srpske četničke organizacije za Liku i rbavu koja je objedinila sve dotada postojeće četničke odbore i pododbore gospićkog, udbinskog i gračačkog kotara. Ovaj odbor imao je 5 članova, a predsjednika Rašetu je do njegova dolaska u Medak i preuzimanja položaja zanijenjivao potporučnik Jovan Ljubojević. Zapisnik sa ovog sastanka delegata navedenih kotareva održanog u Metku 10. ožujka 1942. godine potpisali su Savo Čorak, Milan Novaković, Tomica lvančević, Jovan Vuletić, Mladen Rutalj, Durađ Travica i Gavre Stanojević.

Krajem veljače i početkom ožujka 1942. godine partizani zauzimaju lapačku dolinu i jedan dio četnićkih organizatora napušta Liku i sklanja se u sjevernu Dalmaciju, u okolicu Knina, dok se jedan dio zaostaje i skriva se kod svojih kuća ili u neposrednoj njihovoj blizini te tajnim kanalima nastavlja suradnju sa Radenovićem koji je u Kninu postao najbliži suradnik popa Đujića. Tom prilikom u vrijeme borbi za Srb krajem ožujka 1942. godine dolazi do prvog oružanog sukoba partizanskih i četničkih snaga na području sela Donji Tiškovac gdje je Đujić grupirao svoje ćetnike iz Knina pokušavajući ultimatumom štabu u Srbu osloboditi Pajicu Omčikusa i pomoći prilikom deblokade talijanske posade u Srbu.

Prilikom zauzimanja Donjeg Lapca i Srba jedan dio uhićenih četničkih vođa je pušten (otac i sin Torbica), dok su neki istaknutiji pojedinci streljani (Nikola Drča, Lazo Ljubojevič, Dane Mileusnić i Pajica 0mčikus', te Nedjeljko Keča koji je zarobljen nakon borbe kod Tiškovca). Major Rašeta se neko vrijeme krio po selima oko Lapca i u svojoj kući u samom Donjem Lapcu, u pripremljenom skloništu, a zatim pobjegao prema Bihaću. Djelatnost četnika se nastavlja preko trojki sastavljenih od prokušanih četničkih ljudi čiji zadatak je održavanje veza sa četničkim vođama u Kninu, špijunaža, promidžba, ali i zasjede i likvidacija čelnika NOP-a. Najpoznatije trojke su one Steve Plečaša koji kontrolira bruvanjsku općina, Cene Kovačevića u Mazinu, zatim Lukice Popovića - Luneta u Mutiliću u udbinskom kotaru koje svoje kontakte sa Kninom održavaju preko Gračaca. U okolici Srba koji dolinom Butišnice ima izravnu vezu sa Kninom zadržavaju se trojke Filipa Žeželja - financa iz Gornjeg Srba, Pere Rajaka - žandarmerijskog narednika iz Srba, Paje Drče – trgovačkog pomoćnika iz Srba, Nikole Pilje - žandarmerijskog narednika iz Brotnje, Steve Kikića iz Suvaje i Svetiše Jovanića iz Suvaje. One kroz šume krstare po teritoriju jugoistočne Like pod kontrolom partizana najprije s Otrića, Zrmanje i iz Gračaca, a kasnije čak i iz Knina. Četnici stvaraju svoja uporišta i u samim organima narodne vlasti i u partizanskim jedinicama, tako Savo Opačić" postaje član NOO-a u svom selu Opačić Dolina, Božo Bibić kandidat KP postaje predsjednik NOO-a Oraovac, Lazo Blanuša postaje predsjednik NOO-a Birovača, na četničkoj propagandi u partizanskim postrojbama djeluju takoder pojedinci na vrlo istaknutim pozicijama, npr. Rade Zobenica“, član KP, partijski sekretar bataljuna u VI diviziji, Nikola Plečaš, obavještajni oficir bataljona "Ognjen Prica" u sastavu VI divizije, Ilija Opačić,
intendant bataljuna "Stojan Matić", Miloš Pupavac član KP, poručnik veze VI divizije. Upute za rad iz Knina šalje Stevo Radenović preko svojih veza oca i sina Torbice u Srbu te, Bože Paštara, predratnog vozača trgovca Jove Keče koji koristi svoje predratne krijumčarske veze. U jesen 1942. godine partizani su nanijeli još jedan jak udarac četničkoj organizaciji, kada je na području Donjeg Lapca uhapšeno 35 njihovih suradnika. Nakon istrage jedan dio je upućen u partizanske jedinice dok je jedan dio osuđen i strijeljan među kojima Milan Torbica i Božo Paštar.

Četnički organizatori dolaze iz Kistanja u kotar Gračac već početkom pobune i uključuju se u ustanak. Krajem prosinca 1941. i u siječnju 1942. godine dolazi do većeg razmimoilaženja partizana i četnika, u prvom redu oko pitanja borbe s Talijanima, a onda i odnosa prema hrvatskom stanovništvu koje živi u kotaru većinom u manjini. Tijekom ožujka i travnja 1942. godine počinju se organizatori četničke vojne postrojbi po selima. Najveći utjecaj četnici su ostvarili su u samom Gračacu te selima Dojići, Đekić Glavica i Vučipolje, a značajan ali ipak nešto manji u selima Grab, Kijani i Deringaj. Sve su to sela u neposrednoj blizini Gračaca u kojem se nalazi talijanska posada. Konačno oko 11. travnja 1942. godine u Gračacu je održana četnička konferencija na kojoj je dogovoren pokušaj prevodenja partizanskog bataljona "Gavrilo Princip:) na četničku stranu, nakon čega bi uslijedilo preuzimanje i ostalih dvaju bataljuna u jugoistočnoj Lici "Krbava" i "Stojan Majić" koji su se nalazili na teritoriju udbinskog odnosno lapačkog kotara. Ovaj pokušaj samo je djelomično uspio jer je na četničku stranu uspješno prevedena 2. četa bataljona "Gavrilo Princip", dok je njegova 1. četa ostala na strani partizana i zajedno s druga dva bataljona sudjelovala u suzbijanju četničkog puča. Iz Knina u Gračac 18. travnja dolazi Stevo Radenović, poznati ideolog četništva u Lici. Najprije održava sastanak s četničkim vođama, a potom širi skup s pristalicama na kome govori o jačanju organizacije i prisnoj suradnji s Talijanima i borbi protiv partizana kao glavnih neprijatelja Srba.

Prva veća četnička vojna formacija osnovana je u Dojićima 5. svibnja 1942. godine nakon što je u Gračac stigao Đujićev izaslanik artiljerijski kapetan ll klase Živadin Mladenović sa zadatkom da formira četničke jedinice i poveže se sa lokalnim četnicima pod pokroviteljstvom Talijana s kojima je Đujić već imao sporazum. Kao organizatora četničke postrojbc u Gračacu poslijeratna literatura navodi i kapetana Marka Crljenicu. Tada su formirane tri čete kojima su zapovjedniei postali Dane Stanisavljević-Cicvara, njegov brat Todor Stanisavljević-Toćan-mornarički potporučnik JV i NIKICA SANADER.


2. od 5
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #42 : Kolovoz 24, 2012, 19:17:26 »


U lipnju će ove tri čete prerasti u dva bataljona pod zapovjedništvom Dane Drobca i Jove Stanisavljevića i formira se štab puka "Vožd Karađorđe" pod zapovjedništvom Todora Stanisavljevića-Toćana. Ovaj puk brojio je oko 500 boraca raspoređenih u pet četa:

-   Vučipoljsku sa zapovjednikom Dušanom Kesićem-Bejanom;
-   Gračačku pod zapovjednštvont Dane Stanisavljevića-Cievare;
-   Grabsku pod zapovjedništvom MILANA SANADERA - poručnika JV;
-   Glavičku kojom zapovijeda Radman Gačeša i
-   Kijansku pod zapovjedništvom Pepice Sedlana koji je istovremeno bio i zapovjednik Letečeg voda forntiranog od mladih dragovoljaca.

Brojne stanje ovih četa bilo je 40 do 50 boraca dok su Gračačka i Vučipoljska bile nešto brojnije. Istovremeno je i u Štikadi bila formirana četnička četa koja je čim joj se za to pružila prilika prešla partizanima. O brojnosti četničkog puka "Vožd Karađorđe" u Gračacu govori nam i izvještaj predstojnika Kotarskoj suda u Gračacu Ministarstvu pravosuđa i bogoštovlja od 1. studenog 1942. koji spominje brojku od oko 1000 od talijanske vojske naoružanih boraca. Neki autori smatraju da u ovaj broj treba ubrojiti i hercegovačke četnike koji se tada nalaze u Gračacu, ali prema podacima poslijeratnih arhiva poimence je utvrđeno 819 ljudi s područja gračačkog kotara koji u toku rata sudjeluju u četničkim formacijama, što je ne puno manji broj od onog spomenutog u izvještaju. Točno brojno stanje puka u kolovozu te godine iznosilo je 692 borca, a bio je podijeljen u 5 četa:

-   Gračačku s 195 četnika pod zapovjedništvom Dane Stanisavljevića-Cicvare,
-   Grabsku s 195 četnika pod zapovjedništvom MILANA SANADERA,
-   Krupsku s 100 četnika pod zapovjedništvom Obrada Bianka,
-   Vučipoljsku s 152 četnika pod zapovjedništvom Dušana Kesića i
-   Medačku s 50 četnika pod zapovjedništvom Desimira Simića. Istovremeno s organizacijom stožera puka formira se i četnički sud za čijeg je predsjednika postavljen Rade Gačeša.

Od samog početka ustanka na Otriću i u Zrmanji četnički utjecaj je vrlo jak što najbolje oslikava činjenica da je čak 1/4 boraca koji u srpnju 1941. godine osnivaju tzv. 9. gerilski odred na Otriću već početkom 1942. godine nalazi u čelnicima. I sam zapovjednik tog odreda Glišo Ćuk sve do svoje pogibije 1943. godine u partizanima pod prismotrom je kotarske organizacije KP zbog svog prijeratnog pripadanja četničkom pokretu, iako je u međuvremenu postao i kandidat KP. Od četiri čete ovog odreda formirane u srpnju 1941. godine čak trima za zapovjednike su izabrani pročetnički orijentirani pojedinci pa tako četom Nadvrelo-Rastičevo zapovijeda Jakov Budimir, četom na Ceroveu Jovo Novaković, a Popinskom četom Mihajlo Lukić - mornarički poručnik JV. Kasnije iz Gračaca na Otrić dolazi Đuro Marčetić, povezuje se s lokalnim četničkim vođama Špirom Lukićem, Dušanom Lukićem i Ilijom Stojisavljevićem borcima 9. gerilskog odreda i u ožujka 1942. godine formira bataljun pod zapovjedništvom Dušana Lukića. U travnju je na sektoru Rastičevo-Nadvrelo formiran drugi bataljon pod zapovjedništvom Momčila Marića iz Tiškovca, a na sektoru Zrmanja-Palanka istovremeno Bogdan Sučevič, Dane Budimir i Pero Novaković formiraju i treći bataljun. Prema izričitoj želji popa Đujića u svibnju 1942. godine od ovih je bataljuna formiran puk "Kralja Petra II" pod zapovjedništvom samo proglašenog vojvode Mirka Marića-Mirkana iz Tiškovca, a za njegovog zamjenika postavljen je, njegov brat Đuro Marić iz Tiškovca.

U selo Medak u kotaru Gospić početkom ustanka dolaze Dušan Potkonjak - žandar iz Počitelja, Dane Trbojević - trgovac iz Metka, Nikola Omčikus - trgovac iz Metka i Božo Zagorac financ iz Metka. Njima se u studenom 1941. godine pridružuje Jovo Vuletić - žandarmerijski narednik, i zamjenik zapovjednika 3. bataljona 1. ličkog partizanskog odreda Novak Mihić-Nove - narednik JV i zapovjednik partizanske teritorijalne čete u Metku Gavro Stanojević - mehaničar u Metku rodom iz Srijema, koji zajedno sa čitavom svojom četom prilazi četnicima. Istovremeno je i počiteljska četa istog bataljona pod utjecajem Đure i Gojka Vitasa, Tomice Ivančevića, Dušana Potkonjaka Karabinjera i Milana Došena takoder je pristupila četnicima. Bilo je i slučajeva prelaska partizanima primjerice kada je čitava četa Steve Cvjetkovića tokom ljeta 1942. godine prešla na stranu partizana. Ovaj kao i slučaj prelaska Dake Drobca rezultirao je time da Đujić šalje nove časnike bivše JV da preuzmu zapovjedništvo od lokalnih vođa koji su osim što su bili vojnički nesposobni bili i nepokorni i samovoljni. Do proljeća 1943. godine medački četnici formiraju još po jednu četu u Raduču kojoj je zapovjednik žandarmerijski narednik Čubrilo i još jednu četu u Počitelju tako da bataljon prerasta u odred kojemu i dalje na čelu ostaje Gavro Stanojević, a poručnik Milan Potrebić pristigao iz Knina nalazi se u njegovu zapovjedništvu kao stručna osoba. Ovaj odred bio je podčinjen Dinarskoj četničkoj diviziji, a kasnije Ličkom četničkom korpusu, ali je istovremeno i pod velikim utjecajem Gacke četničke zone. Kapetan Jovo Dabović nastoji ga što više podvrći utjecaju tog četničkog zapovjedništva pa na njegovu inicijativu ovaj odred priznaje NDH i podvrgava se zapovjedništvu MINORS-a. Tada je za zapovjednika postavljen kapetan Miodrag Kapetanović. Povlačenjem Talijana povlači se i Medački četnički odred jednim dijelom u Dalmaciju, a jednim svojim dijelom u Velebit gdje će dočekati povratak četnika u Gračac pod okriljem Nijemaca.

Odmah po ustanku u udbinski kotar iz Kistanja se vraća pop Nedjeljko Radaković i odmah počinje s otvorenom kampanjom protiv NOP-a. Nakon neuspjeha većeg utjecaja na stanovništvo povezuje se sa reakcionarnim elementima Ilijom Đukićem - trgovačkim pomočnikom iz Kurjaka i seljacima Ilijom Majstorovićem s Udbine, Nikicom Majstorovićem iz Ćojluka i Brankom Mašićem iz Jošana – ustaničkim zapovjednikom sela potičući ubojstvo Miće Radakovića-utjecajnog komuniste i španjolskog borca iz Jošana vjerujući da će nakon toga lakše pridobiti ustanike. Nakon ubojstva Miće Radakovića ova je grupa uhvaćena i likvidirana, pop Nedjeljko Radaković je strijeljan dok su Ilija Đukić i Ilija Majstorović pobjegli u jača četnička uporišta Medak odnosno Gračac.

Uskoro se vraća i Savo Čorak "Braco", dolazi među ustanike i većinom se zadržava u selu Visuć. Povezuje se s majorom Rašetom u Donjem Lapcu i oko sebe okuplja Savicu Kosanovića - seljaka iz Visuća; Juricu Mirkovića - lugara iz Visuća; Janka Cvjetičanina - seljaka iz Visuća; Milu Mrdu - seljaka iz Visuća; Stevu Pejića - svećenika iz Visuća; Milu Banjanina - trgovca iz Udbine; Nikolu Koraća - narednik JV. U prvo vrijeme nakon ustanka većinom se zadržava u selu Visuć gdje ima i najvišeuspjeha. Ova grupa je preko Saviee Kosanovića tražila priznanje "komande u Gornjem Srbu" zapravo štaba puka "Petar II". Dolaskom Talijana polovicom rujna 1941. godine Savo Čorak prelazi na Udbinu u njihovu posadu i preko već spomenutih saradnika djeluje, a ponovo se povezuje i sa svojim predratnim saradnikom Milom Banjaninom kojeg šalje na teritorij pod kontrolom partizana za vezu i rad, također preko narednika JV Nikole Koraća kojeg šalje u Mutilić, koji je pod kontrolom partizana, povezuje se sa Dražinim povjerenikom poručnikom JV Stankom Šakićem-Tanetom koji je došao u Liku da organizira četnike. Dolaskom partizana na Udbinu u proljeće 1942. godine Savo Čorak bježi u Gračac, a zatim u Knin, dok je Savica Kosanović prisilno mobiliziran u partizane odakle nakon ranjavanja 1944. godine odlazi na liječenje u Italiju. Janko Cvjetiižanin je cijeli rat proveo kod kuće, Mile Banjanin je strijeljan u ljeto 1943. godine. Korać i Šakić streljani su još koncem 1941. u lapačkoj dolini, a Mile Mrda i Jurica Mirković zadržavaju se kod svojih kuća sve do konca 1943. godine kada su pobjegli u Donji Lapac, gdje im se u proljeće 1944 pridružio i visućki paroh Pejić, nakon što je u kolovozu te godine OZN-a razbila posljednji četnički pokušaj stvaranja nekakve organizacije u udbinskom kotaru koja bi u pogodnom trenutku preuzela pučem vlast na oslobodenom teritoriju udbinskog kotara.

Gacka dolina i Kosinj

ldejni organizator četništva u Gackoj dolini je Petar Mileusnić (Rončević) iz Brloga koji je kao bjelogardijac sudjelovao u ruskoj revoluciji. On se povezuje s poručnikom Žakulom i Stevom Pankovićem iz Brloške Dubrave i zajedno s njima planira ubistvo organizatora ustanka učitelja Romana Mariniča iz Drenova Klanca i njegovog brata. Oba atentatora su ubijeni što dovodi do pasivizacije četničkih elemenata sve do proljeća 1942. godine. Ipak održavaju se tajni sastanci među sigurnim Srbima naročito u općinama Brlog i Vrhovine općini.

U Brlogu se na poticaj Petra Mileusnića organizira četnička grupa u koju ulaze njegov sinovac Milan Mileusnić - bivši podoficir JV, Đuro Mileusnić - lugar i njegov brat Rade - bivši žandar i u tom trenutku zapovjednik partizanske čete u Tukljacama, Mirko Nikšić - bivši narednik JV iz Nikšić Mosta i zapovjednik brloške partizanske čete, njegov zamjenik Dane Ogrizović-Njole - bivši mornarički podnarednik iz Brloga, Stevo Vukadinović-Grašan - seljak iz Rapaina Dola, vodnik u partizanima i Žarko Cvjetićanin - učitelj u Brlogu, Vojo Prica - žandarmerijski narednik iz Brloga, član NOO-a Brlog; Nikolica Budisavljević - veleposjednik iz Drenova Klanca, član NOO-a; Jovan Nikšić iz Brloga; Vojo Žakula - špekulant iz Drenova Klanca. Ova grupa preko Nikolice Budisavljevića i Voje Žakule održava veze sa četnicima u Ličkoj Jesenici i to s trgovcem šuma Vojicom Prgom inače rodom iz Brloga koji je tamo živio.

Na organizaciji četnika u općini Škare radi kapetan [/b]Milan Mandić[/b] koji je još u zimi 1941. godine od svoje kuće iz Doljana pobjegao u Otočac gdje nalazi podršku kod Talijana i preko svojih veza,

-   Nikole Orlića - seljaka iz Glavaca;
-   Pere Milanovića - podoficira JV iz Glavaca;
-   Đure Banjanina - bivšeg općinskog bilježnika u Škarama;
-   Ilije Marjana - podoficira iz Poduma;
-   Milana Marjana - Najcana - poručnik JV iz Poduma;
-   Rade Čurćića - učitelja iz Poduma;
-   Milana Mandića - bivšeg akceziste iz Doljana;
-   Mile Mandića Obućine - poštara iz Doljana;
-   Živka Ilinića-Žiže i njegove braće iz Doljana;
-   Mile Grozdanića - lugara iz Ponora;
-   Nikole Aleksića - žandarmerijskog narednika iz Gorića;
-   Branka Ogrizovića - žandara iz Srpskog Polja (današnje Hrvatsko Polje) i
-   Ilije Aleksića - veleposjednika iz Švice
priprema prevrat u Škarama do kojeg će doći 1. lipnja 1942. godine kada vod Đure Kliske iz Dabra prelazi na stranu četnika. Tom prilikom iz zatvora je oslobođen jedan od organizatora četništva u kotaru Otočac Nikola Orlić.


3. od 5
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #43 : Kolovoz 24, 2012, 19:20:30 »


Ova grupa odmah po uništenju partizana u Škarama uz pomoć oko 50-tak četnika iz Brloga u Otočcu organizira četničku postrojbu kojoj zapovjednik postaje kapetan Milan Mandić, dok se dabarski četnici Đure Kliske povlače u Dabar. I ova četnička grupa u Škarama također je povezana s četnicima u Ličkoj Jesenici, a preko veleposjednika iz Poduma Branka Marjana održava vezu i s talijanskom posadom u Otočcu.

U Dabru osim već spomenutog vođa Đure Kliske djeluje i bivši žandarmerijski dočasnik Dmitar Trkulja koji dolazi iz Gračaca i ovdje radi na stvaranju četničke organizacije, ali je uskoro likvidiran od partizanske obavještajne službe.

U Vrhovinama na organizaciji četnika radi Stevo Miljuš - lugar rodom iz Srba koji održava vezu i s četnicima u Donjem Lapcu, zatim Stevo Vidak - trgovac iz Vrhovina, Vujica Rodić - lugar iz Vrhovina, Ilija Grbić, Jovo Grbić, Miloš Bogdanović i Maksim Brekić. Ova grupa povezana je s četnicima u Ličkoj Jesenici preko Branka Vukelića - trgovca drvima koji je često dolazio kod Steve Vidaka, a preko njega se povezuje i s Mladenom Hinićem zapovjednikom partizanske čete u Zalužnici koji se odmah nakon puča u Škarama zajedno sa svojom četom stavio pod zapovjedništvo četničke komande u Otočcu.

Događaji u Gackoj dolini imali su odjeka i u srpskim selima kotara Brinje koja se nalaze uz cestu Otočac-Brinje. Ovdje na organizaciji četnika radi Milan Nećak - seljak iz Prokika. Iako je on uskoro likvidiran ipak Talijani u srpnju 1942. godine uspijevaju u Prokikama organizirati prvu četničku jedinicu u brinjskom kotaru.

Početkom ljeta 1942. godine dolazi za zapovjednika major Nikola Dekić, pravim imenom Slavko Bjelajac koji zamjenjuje Mandića, a u Vrhovine dolazi major Vojin (Milan?) Srdić. I u Gackoj dolini kao i u južnoj Lici dolazi da problema izme+u domaćih četničkih vođa i novo pridošlih školovanih oficira bivše JV poslanih da preuzmu vojno zapovjedništvo nad četničkim postrojbama. Kapetan Mandić u Otočcu popušta i svoje mjesto prepušta majoru Dekiću, ali u Vrhovinama Hinić koji se u međuvremenu proglasio i vojvodom želi svakako ostati zapovjednikom što dovodi konačno do njegova uhićenja i interniranja u Italiju nakon pokušaja ponovnog mijenjanja zaraćene strane i prelaska partizanima. U jesen četnici konačno izbacuju partizane iz Gacke doline uz pomoć Talijana osvojivši i posljednje njihovo uporište Škare i nastavljaju organizaciju i
mobilizaciju i u onim selima gdje do tada nisu doprli
.
Preko seljaka Gaje Uzelca, Petra Brujića, Rade Vukumirovića i Nikole Grbića šire svoj utjecaj u Crnu Vlast (današnje Gornje Vrhovine);
u Rudopolje se šire preko trgovca Petra Nenadića, ing. Bože Rašića, Janka Ivaniševića - industrijalca i bivšeg mornaričkog podoficira te Save Nenadića - oficira JV.
U Ponore i Goriće dolaze Mileta Grozdanić i Ilija Aleksić, Timotije Aleksić - žandar iz Gorića i Nikola Aleksić - također žandar te nešto milom, a nešto i silom uz pomoć Stevana Dikliča (Pantinog) iz Ponora mobiliziraju četnike.
U Srpsko Polje (današnje Hrvatsko Polje) dolazi Pavle Ogrizovic - žandari uz pomoć brloških četnika vrši mobilizaciju.
U Starom Selu glavni organizatori Ilija Čurćić - kovač, Mane Žunić - pisar i Petar Žunić - podoficir JV i kandidat KP bili su još tokom zime 1941. godine povezani sa kapetanom Mandićem i njegovom grupom. Organizacija četnika koju je major Srdić pokušao preko Steve i Dane Vidaka u Dugom Dolu nije uspjela.

Jak utjecaj četnika u Donjem Babinom Potoku osjećao se još u jesen 1941. godine, a najagilniji na tom poslu bili su Nikola Mirić - policajac iz Trnavca, Milan Vukmirović oficir JV iz Gornjeg Babinog Potoka, Đuro Borić - oficir JV iz Borić Selišta, BRANKO, BOŽO I MIHAJLO BIGA iz Babinog Potoka, te Mile Delić-Čaruga i Nikola Niđo Eror. Oni su organizirali i četničku postrojbu kojom je zapovijedao Đuro Borić.

Nakon dolaska majora Srdića i Dekića koji se i zbog osobnog prestiža međusobno nisu slagali, zapovjedništvo koja je do tada bila u Vrhovinama seli se u Otočac i naziva se Štab Gacke Zone. Zapovjednik joj postaje major Nikola Dekić, a major Srdić zapovjednik je sektora Vrhovine i formalno podčinjen Dekiću. Po selima se organiziraju bataljuni kojima su zapovjednici bivši časnici JV koji se tokom ljeta i jeseni vraćaju iz talijanskog zarobljeništva.
U Škarama kapetan Sergije Živanović,
u Glavacama poručnik Milan Marjan (Najcan),
u Doljanima kapetan Milan Mandić,
u Brlogu Milorad Savović-rodom iz Crne Gore najprije poručnik, a kasnije od Draže Mihajlovića unapređen u čin kapetana,
u Starom Selu najprije Mane Žunić, a kasnije ga je zamijenio narednik Mile Mileusnić iz Tukljaca, u Zalužnici kapetan Marić iz Crne Gore, u Vrliovinama kapetan Milan Šorak iz Korenice, u Crnoj Vlasti kapetan Borislav Gešović, u Rudopolju kapetan Fišič, u Babinom Potoku kapetan Jović i u Ponorima narednik Nikola Grozdanić. Njega je po naređenju majora Dekiča trebao smijeniti poručnik Stevo Nenadić, ali su se četnici iz ovog bataljuna koji je obuhvaćao Ponore, Bjeljevine i Goriće pobunili zbog straha "da će ih novi komandant tjerati u borbu protiv partizana". Major Dekić je pokušao, znajući da je glavni organizator pobune upravo narednik Grozdanić, uz pomoć četnika iz Brloga razoružati ovaj bataljun, ali su se oni povukli u Velebit prijeteći oružanim otporom. Nakon toga Dokić je popustio i povukao imenovanje Nenadića iza zapovjednika postavio seljaka Đuru Ivančevića. U Dekićevom štabu u Otočcu nalazili su se još i kapetan Jovo Dabović - rodom iz Boke, koji je zapravo svojim velikim utjecajem na Dekića glavni vođa cijele četničke politike i vojne organizacije. Neko vrijeme u štabu su se nalazili i kapetan Nikola Grubor iz Brloga, kapetan Ružić iz Otočca i poručnik Nikola Batinić iz Orovca. Grubor je postavši zapovjednik četnika u Plaškom prebjegao partizanima. Dekić je tada Ružića internirao u ltaliju, a Batinića koji je u međuvremenu postao zapovjednik četnika u Orovcu degradirao s položaja zapovjednika u običnog borca. U štabu se nalaze i četnički obavještajm oficir kapetan Marinković i poručnik Branko Misirlić koji je kasnije postavljen za zapovjednika četnika u Kosinju.

Već tokom zime 1941. godine u Kosinjskoj se dolini u 2. četi partizanskog bataljuna "Ognjen Prica" u kojoj su se nalazili većinom borci iz Lipova Polja osjećala se čctnička organizacija. Glavni organizator bio joj je Slavko Repac koji je nakon što je otkriven pokušaj četničkog prevrata strijeljan. Njegovi suradnici žandar Stevo Bunjevčević, poštar Buca Paripović, žandarmerijski narednik Nikola Glumičić, Vaso Kordić i Boso Bunjevčević svi iz Lipova Polja otpušteni su iz NOV-a kući zajedno sa svojim zapovjednikom Manom Varičakom sa zadatkom da stvore neku jedinicu i sami se naoružaju. Ova grupa izuzev Mane Varičaka, koji ponovo organizira partizanski vod, povezuje se s Milom Grozdanićem zapovjednikom četnika u Ponorima, a preko njega i s Gackom četničkom zonom. Grozdanić u ljeto 1942. godine dolazi u Kosinj i mobilizira oko 50 četnika iz Lipova Polja naoružavši ih uz pomoć Talijana u Otočcu. U jesen te godine iz Beograda se u Kosinj vraća Jovo Glumac i četnici ga biraju za svog zapovjednlka. U Lipovu Polju stvoreno je čvrsto uporište četnika koje je razbijeno tek partizanskom ofenzivom, ali se četnici uskoro nakon talijanska protuofenziva koja je izbacila partizane iz Kosinjske doline vraćaju iz Velebita i Otočca kamo su pobjegli pred partizanima. Nakon povratka četnici se ponovo organiziraju u tzv. "V. Četnički jurišni bataljon" i šire svoj utjecaj na sela Krš, Poljanu i Mlakvu. Veliki broj partizana koji su nakon talijanske ofenzive zaostali kod svojih kuća u ovim selima pristupa četnicima.

Ovo naglo širenje četnika u kosinjskoj dolini natjeralo je majora Dekića da im za zapovjednika pošalje poručnika Branka Misirlića koji uvidjevši da dotadašnji lokalni četnički vođa Jovo Glumac nije tome sklon, da uživa autoritet i jak utjecaj u narodu, ne pokušava preuzeti zapovjedništvo već stručno rukovodi svim pitanjima dok formalni zapovjednik i dalje ostaje Jovo Glumac.

Na četničku organizaciju Gacke doline naslanjale su se i grupice pročetnički orijentiranih pojedinaca u koreničkom kotaru koji se unatoč talijanskoj posadi u Korenici nisu uspjeli u rujnu i listopadu 1941. godine povezati i organizirati u vojnu četničku formaciju.

Jedna takva grupa djelovala je u Babinom Potoku, a činili su je Milan Vukmirović - potporučnik JV i već spomenuti Stevo Miljuš - lugar, inače rodom iz Srba.

Druga pročetnička grupa djelovala je u selima u neposrednoj okolici Korenice, najviše u Vrelu, Mihaljevcu i Šeganovcu. Činili su je Todor Dmitrašinović – bivši policajac; Milorad Ćuić - policijski agent; i Branko Šorak - kapetan JV. Oni su smatrali da se ustanici trebaju obračunati s Hrvatima osporavajući vodeću ulogu KP, a da će konačni ishod rata ovisiti o velikim silama i da je sukob s Talijanima nepotreban i nemoguć. Pitanje sukoba i otpora Talijanima inače i je najvažnije pitanje na kojemu se u tim mjesecima krajem 1941. i početkom 1942. godine i razilaze ustanici predvođeni KP i oni skloniji pročetničkoj srpskoj politici.

Pročetnička grupa koja djeluje u općini Bunić, koja je djelovala na Ljubovu vrlo je zanimljivog sastava. Čine ju Spase Knežević - predratni član KP, Jovica Serdar - policajac iz Široke Kule i Dušan Rakić - bogati seljak s Ljubova. Ova grupa zapravo i nije u pravom smislu riječi bila inspirirana četničkim idejama, već je njihovo približavanje četnicima bilo potaknuto sumnjama u njih kao policijske organe bivše vlasti (Jovica Serdar) ili njihovim neshvaćanjem potrebe suradnje s Hrvatima u borbi protiv Talijana.

I na samom sjeveru koreničkog kotara u plitvičkoj općini u selu Plitvica uspio je potporučnik JV Đuro Grbić nakon svog povratka u selo nakon kapitulacije i odlaska u četnike u Vrhovinama izvršiti utjecaj na svoje rođake Janka - žandara, Miloša-Medu i Danu Grbića, iako su se posljednja dvojica već nalazila u partizanskim postrojbama, ali bez šireg utjecaja medu stanovnicima plitvičke općine.


4. od 5
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #44 : Kolovoz 24, 2012, 19:24:43 »


Od proljeća 1942. godine četnička organizacija Gacke doline i Kosinja u usponu je koji traje do kraja te godine kada četnici doživljavaju veliki poraz u napadu na Saborsko. Taj poraz veliki je udarac koji je uzdrmao četničke redove. Nakon ovog poraza uz četnička zapovjedništva formiraju se posebna policijska odjeljenja u koja ulaze prokušani četnici. Zadatak tih odjeljenja je održavanje discipline i zaštita zapovjednika od sumnjivih boraca. Organiziraju se javni skupovi na kojima se polaže zakletva vjernosti kralju Petru II, a sve to pod zaštitom Talijana. U proljeće 1943. godine u Otočac dolazi 33. bojna HOS-a i JV. Stajaći domobranski zdrug. Dolazi do sukoba s četnicima, a kapetan Jovo Dabović pokušava sklopiti sporazum sličan onom u Metku kojim bi priznao zapovjedništvo MINORS-a. Taj njegov pokušaj propada zbog otpora nekih četničkih zapovjednika, osobito poručnika Nikole Batinića. Uskoro je u travnju uslijedila partizanska ofenziva u kojoj četnici, kojih je tada u Gackoj "oko 2480", pružaju snažan otpor u Babinu Potoku i Crnoj Vlasti te Brlogu. Nakon pada ovih jakih četničkih uporišta oni napuštaju sva ostala uporišta i dolaze u Otočac, partizani prodiru u Gacko polje. Četnička zapovjedništva povlače se i odlaze u Primorje i Senj, a zatim dalje prema Selcima što još više demoralizira četnike koji se u nekim slučajevima masovno predaju i prelaze u partizanske redove (npr. Ponori 95%).

Kosinjski četnici čiji je plan u slučaju partizanskog napada bio povlačenje u Gacku dolinu ostaju iznenađeni i zatečeni razvojem događaja i odsijecanjem odstupnice te se povlače u Velebit uspostavljajući preko Podgolja vezu s četničkim zapovjedništvom u Selcima.

U proljeće 1943. godine četnici su vojno raspršeni, ali nisu i politički potpuno razbijeni. Dolaskom partizana narod je sve više žalio za četnicima čiji politički rad se sada sastoji od ometanja novačenja stanovništva u partizane, sabotiranja rada NOO-a i drugih organa vlasti. Organiziran je čitav niz naoružanih grupa na čitavom teritoriju Like. Prije povlačenja ili odmah nakon njega četnička zapovjedništva nisu ih planirala, ali čim su se početkom i tokom ljeta sredili i kad se već jedan broj grupica sastavljenih od četnika koji se nisu odmah povukli s Talijanima ili se iz razno raznih razloga nisu predali NOV-u več su se krili u šumama počeo povezivati sa zapovjedništvom u Selcima, tek tada ili ta zapovjedništva počinju moralno i materijalno pomagati. U početku su te grupe vrlo tajne i djeluju kao istaknuti izviđački odredi, ali uskoro počinju i politički djelovati. Prolaze kroz sela javno, zastrašuju i prijete NOO-ima. Stižu i čitave čete u Gacku dolinu koje vrše prepade na pozadinsko ustanove NOV-a, istaknute pojedince i kurire, a u slučaju ofenzive napadom u pozadini trebaju izazvati paniku.

Četničke grupe razmještene su po Gackoj od Velebita koji čini zapadnu granicu teritorija pod kontrolom partizana pa sve do Plješivice kao njezine istočne granice. U Velebitu iznad Ponora zaostala je najjača grupa koja je nekad imala 130 ljudi, a zapovjednik joj je Mile Grozdanić, a kasnije joj se priključuje kapetan Milorad Savović.

Druga grupa koju vodi Stevo Vukadinović-Grašan zadržava se u šumi Krekovači s ciljem ometanja prometa kroz Škamnicu iz Brloga u Brinje, a često djeluje i u Velebitu u šumi Siminovac. izmedu Tukljaca i Orovca u šumi Ostrvici djelovao je Rade Mileusnić s grupom četnika iz Orovca, Starog Sela i Tukljaca. Oni uglavnom služe kao veza Ponora i Poduma i viličkih sela (Glavaca, Škara i Doljana). Na Umu se u početku skrivaju samo pojedinačni četnici, ali kasnije dolazi čitava grupa na čelu s bivšim poručnikom JV Milom Marjanom. Po Vrbovicama u Kapeli iznad Glavaca nalaze se glavački četnici s zapovjednikom Nikolom Orlićem, a na njih se veže grupa škaračkih četnika s Đurom Banjaninom na čelu kojima se kasnije pridružuje kapetan Sergije Živanović. Ove dvije grupe ometaju promet Glavace-Dabar. Iznad Doljana je četa s zapovjednikom kapetanom Milom Mandićem, a nakon njegova odlaska u Primorje grupu preuzima Živko Hinić-Žiža. Zalužnički četnici koji su se takoder u velikom djelu povratili iz Primorja djeluju po šumama oko sela i ugrožavaju promet za Vrhovine gdje iznad Rudopolja krajem ljeta s oko 50 četnika dolazi potporučnik Sava Nenadić. Na Plitvicama djeluje ponovo poručnik Grbić sa grupom četnika, a oko Babinog Potoka i Trnavca djeluju grupe Nikole Hinića i Arse Pribića koji sa svojim četnicima prodire i u Krbavicu, selo u Krbavi. Ovi četnici s Plitvica i oko Babinog Potoka osim veze s Primorjem održavaju i vezu s Bihaćem. Pokušaji partizanske obavještajne službe da likvidiraju ove grupe ostaju neuspješni sve do kapitulacije Italije i svodio se na neki broj zarobljenih ili predanih četnika. Ti četnici ostajali bi kod svojih kuća dok ne bi bili pozvani u NOV, a tada bi se opet pridruživali četnicima. Tek s kapitulacijom Italije ove su grupe bile osuđene na propast jer ostaju bez logističke podrške. Četničko zapovjedništvo u Selcima šalje u Liku oko 400 četnika pod zapovjedništvom poručnika Mile Marjana-Najcana. Njegov zadatak je zauzeti Dabar i u njemu okupiti sve ove grupice iz Gacke doline nakon čega se je trebao utaboriti u području Ličke Jeseniee gdje mu se trebao pridružili i odred četnika iz Moravica u Gorskom Kotaru. Takva združena četnička grupacija trebala je vršiti akcije u partiranskoj pozadini. Međutim Marjan ne samo da nije uspio okupiti raspršene četničke grupice več su mu se i sami četnici koji su došli s njim raspršili po svojim selima i pridružili grupicama, a dodatni udarac ovom četničkom planu zadali su sami partizani koji su u zasjedi uništili četnički odred iz Moravica. Nakon ovog neuspjeha poručnik Marjan se sa oko 30 četnika vratio u Selce neposredno prije njihovog pada, a u Gackoj započinje osipanje četnika i masovna njihova predaja partizanima. Okorjeli četnički organizatori ostaju u svojim selima ili odlaze u Bihać, a kasnije preko njega u Lapac gdje je već postojala četnička komanda o kojoj će biti riječi nešto kasnije. Početkom zime 1943. godine sve grupice, osim nekoliko organizatora koji ostaju kod svojih kuća u sigurnim skloništima gdje su i prezimili, su likvidirane. Tako na području Gacke ostaju Mileta Grozdanić u Ponorima, Stanko Nećak i Mile Vukadinović (Rozin) u Brlogu, Nikola Orlić u Glavacama koji i nakon svoje predaje partizanima ostaje kod svoje kuće. U Škarama ostaje Đuro Banjanin, a i u Vrhovinama ostaje nekoliko četnika.

Povezivanje četnika Like s ravnogorskim pokretom

Iako već u ljeto 1941. godine u Kninskoj krajini i južnoj Lici djeluju četničke vojne skupine nastale izdvajanjem velikosrpskih i pročetničkih elemenata iz redova srpskih ustaničkih skupina. Tek krajem 1941. i početkom 1942. godine četnički pokret ojačao je taktikom razbijanja iznutra prvenstveno partizanskih postrojbi u kojima su većinu boraca činili Srbi. Ti tzv. četnički pučevi obično su završavali ubojstvima istaknutijih partizanskih rukovodilaca, zapovjednika i političkih komesara. U vojnom pogledu četnički pokret u Hrvatskoj, a time i u Lici jače će se povezati s ravnogorskim pokretom Draže Mihajlovića tek od početka 1942. godine. Sredinom studenog u južnoj Lici formiran je četnički puk "Kralj Petar II". Sve četničke postrojbe s Tromede tokom ožujka i travnja 1942. godine objedinjene su u tada osnovanoj Dinarskoj četničkoj diviziji i uskoro stavljene pod zapovjedništvo "Štaba zapadnobosanskih, ličko-dalmatinskih i hercegnvačkih vojno-četničkih odreda" u Splitu na čijem čelu se nalazio vojvoda Ilija Trifunović-Birčanin kao zapovjednik i vojvoda Radovan Ivanišević kao načelnik štaba. Izvještaj ovog štaba od 16. srpnja 1942. godine daje nam cjelovitu sliku brojnog stanja četničkih postrojbi u Hrvatskoj, pa tako i onih ličkih četnika. Prema njemu na području Like četnici su organizirani u puk "Kralj Petar II" sa sjedištem u Srbu koji broji oko 500 boraca pod zapovjedništvom Mirka Mariča, Lički Čemički Odred pod zapovjedništvom potpukovnika Ilije Mihića i četničkc skupine s područja Gračaca, Metka i Plitvičkih jezera, s oko 1500 boraca, objedinjene pod zapovjedništvom majora Miloša Radojlovića (Mihajlo Dušan Jovanović).

U cilju jačanja poljuljanih pozicija četništva u Hrvatsku je potkraj 1942. Godine na područje Kninske krajine i južne Like prebačeno oko 3200 hercegovačkih i istočno bosanskih četnika iz Trebinjskog i Nevesinjskog korpusa (Nevesinjska, Rogatička, Trebinjska, Ljubinjska, Bilečka, Catačka i Stolačka brigada), ali i samostalni Zlatiborski četnički odred Radomira Đekića - Đede iz Srbije. Ove su postrojbe ostale na ovom području sve do ožujka 1943. godine, a Zlatiborski odred i kasnije.

"Oficirsko pitanje"

Odmah nakon formiranja puka Gračac napušta kapetan Mladenović. Umjesto njega iz talijanskog zarobljeništva dolaze kapetani Ilija Jeftić i Svetozar Ciganović, a iz Kistanja i Knina poručnik Bogde Drobac, na Otrić u puk "Petar II" dolaze kapetan Babić (Savić), rodom s Morače i narednik JV Stefanović također rodom iz Srbije koji je od Draže Mihajlovića unaprijeden u čin poručnika. Oni imaju Đujićeve dekrete da preuzmu zapovjedništvo postrojbi u koje su poslani. Osjetivši da ih se zapostavlja lokalni četnički vođe od kojih su se neki i samo inicijativno proglasili vojvodama kao npr. Dane Stanisavljević-Cievara, nisu jednostavno htjeli prepustiti ljude nepoznatim četnicima. U tom trenutku nastaje u četničkim redovima tzv. "oficirsko pitanje" koje će potrajati dugo i imati za posljedicu slabljenje organizacije jer lokalni vođe kad konačno budu izgurani sa zapovjednih mjesta svojom pasivnošću, a neki i otvorenim poticanjem kao Momčilo Marić izazivaju nezadovoljstvo među ljudstvom.

Najžešći sukob izbio je upravo izmedu kapetana Babića (Savića) i Momčila Marića na Otriću, gdje je svojom aktivnošću i uz pomoć samog Đujića kapetan Babić uspio istisnuti Marića obećavši mu titulu vojvode i više zapovjedno mjesto, te reorganiziravši puk "Petar II" u I. Udarnu četničku brigadu kojoj je on postao zapovjednik. Marić shvativši prijevaru s nekoliko četnika s Otrića i Zrmanje odlazi prema Tiškovcu i kasnije Kninu osnovavši samostalni četnički odred "Braća Marić" i uspostavivši vezu sa suparničkim četničkim vodom u kotaru Petrovac Manom Rokvićem, koji je takoder bio u sukobu sa Đujićem. Nakon ovog sukoba zbog "oficirskog pitanja" u puku "Kralj Petar II" ostaju dvije struje. Nakon što su u veljači 1943. godine, primivši od Talijana plaće za svoju brigadu, zapovjednik kapetan Babić i načelnik stožera poručnik Stefanović pobjegli s novcem navodno u Švicarsku u brigadi nastaje rasulo. Đujić za novog zapovjednika šalje kapetana Voju Peršića, a istovremeno se na Otrić vraća i Momčilo Marić da uz pomoć svojih pristaša ponovo preuzme zapovjedništvo. U ovom novom sukobu Marić uhapsi Peršića i tek ga na snažnu intervenciju samog Đujića iz Knina pusti. U vrijeme ovog sukoba povukli su se i Talijani, pa s njima odlaze i čelnici s Otrića.

U Gračacu su lokalni vođe potisnuti tek dolaskom 4000 hercegovačkih četnika koje je Đujić poslao u pomoć u Gračac. U jesen 1942. godine izbio je sukob oko pljačke i  tada je kapetan Jeftić uz pomoć majora Mihajla Tomaševića – zapovjednika hercegovačkih čelnika potisnuo Todora Stanisavljesića-Toćana preuzevši sam zapovjedništvo i reorganiziravši puk "Vožd Karađorđe" u III Iičku četničku brigadu. U siječnju 1943. nakon neuspješnog partizanskog napada na Gračac oko 200 partizana prelazi u četničke redove, ali već u ožujku Gračac napuštaju hercegovački četnici, a uskoro za njima se povlače i Talijani. Tada zajedno s njima odlazi ijedan dio III ličke četničke brigade kojoj je tada zapovjednik postao poručnik Marko Crljenica  i smješta se u Bukovicu sa stožerom u Krupi od kuda se povremeno zalijeće u područje gračačkog kotara. Drugi njen dio povlači se u Velebit, dok takoder jedan njen dio prelazi u partizanske redove.

Razvoj četnika i njihovo djelovanje kao vojnog i političkog čimbenika u Lici, kao i na prostoru čitave Hrvatske pod utjecajem je vojno-političkih događaja i promjena u svijetu i u Jugoslaviji, a podložan je naglim promjenama i to različitog intenziteta u raznim krajevima Like. U Lici ga možemo promatrati u dvije odvojene skupine, četnike u jugoistočnoj Lici na području kotareva Donji Lapac i Gračac te općine Medak gospičkog kotara koji od samog početka čine cjelinu s četnicima Kninske krajine i četnike n Gackoj dolini koji su preko četnika u Plašćanskoj dolini i Gomirju povezani s četničkim centrom vojvode Dobroslava Jevđevića u Opatiji. Medusobna komunikacija ovih dviju skupina za vrijeme talijanske okupacije je sporadična i povremena, a nije ni dobila neki službeni karakter sve do dolaska Nijemaca nakon talijanske kapitulacije. Četnički utjecaj na narod i čvrstoća njegovih vojno političkih organizacija zavisila je od vojne snage kako njegove vlastite tako i snage partizanskog pokreta predvođenog KPH, ali i o aktivnosti propagatora obiju strana za dobivanje podrške širokih narodnih masa. Tamo gdje su četnici uspjeli još na samom početku, jednim djelom zahvaljujući i prisustvu Talijana (u Gračacu i okolini te naročito u Gackoj dolini), bilo je to zahvaljujući prvenstveno aktivnosti domaćih velikosrpski orijentiranih propagatora i njihovoj sposobnosti da se stave na čelo naroda; tamo je i njihov utjecaj bio jači i čvršći. Širenje njihovog utjecaja također je uvjetovano i sposubnošču zapovjednika i vodećih osoba, njihovoj unutrašnjoj organizaciji, ali i umješnošću rješavanja tzv. "oficirskog pitanja". Tamo gdje je došlo do sukoba domaćih četničkih organizatora i novo pridošlih bivših časnika JV poslanih da preuzmu zapovjedništvo nad četničkim postrojbama nastaje zastoj u razvoju četničkog pokreta i stvaranju i jačanju organizacije. Taj zastoj naročito se osjetio u Gackoj dolini neposredno prije njenog napuštanja i povlačenja s Talijanima i trajati će sve do dolaska Joce Eremića koji vješto uz pomoć popa Bože Vuksana staje na čelo četničke organizacije u Gackoj i započinje veću i čvršću suradnju s četnicima južne Like priznajući zapovjedništvo Ličkog Četničkog Korpusa. Vrhunac je četnička organizacija doživjela početkom 1943. godine, tada je vojno i politički najjača, a njihov utjecaj u narodu najjači. U proljeće 1943. godine dolazi do zastoja u jačanju četnika i započinje njihovo naglo opadanje. Tada su raspršene ili uništene talijausko-četnički posade u Lici, a četnici doživljavaju i politički poraz jer započinju i prva neslužbena, a zatim i službena, priznanja NOVJ kao borca protiv okupatora.

Krešimir Matijević
Filozofski fakultet
Zagreb, studeni 2006


Komentar

Kod četnika se nikada nije znalo tko pije a tko plaća. Vjerojatno su po % alkohola u krvi odlučivali tko im je prijatelj a tko neprijatelj, te se borili  protiv  - te surađivali sa:

-   Talijanima,
-   Nijemcima,
-   partizanima i
-   ustašama,
iako su znali da su s kapitulacijom Italije osuđeni na propast.

Lojalnost, osim možda pobjeglom kralju, i ponos četnici nisu poznavali.

Uz sve te činjenice; ni u jednoj vojsci, u Drugom svjetskom ratu, nije sudjelovalo toliko pravsolavnih svećenika, popova i paroha koliko u četništvu. SPC je u pravom smislu riječi vodila rat za san "Velike Srbije". I eto do danas još sanja i sanja i baca blato po hrvatskim katoličkim svećenicima.

Marica

Momčilo Đujić (Kovačić kraj Knina, 27. veljače 1907. - Chicago, 11. rujna 1999.) četnički vojvoda. Nekažnjeni ratni zločinac iz Drugoga svjetskog rata
http://hr.wikipedia.org/wiki/Mom%C4%8Dilo_%C4%90uji%C4%87


5. od 5
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: 1 2 [3] 4 5 ... 7
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.20. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!