Svakog Hrvata koji je ovu Vladu - ponosnu na crvenu petokraku - izabrao može biti sram. A
beskorisnim "crvenim političarima" kojima plaće poklanja - jer zaradili ih nisu - hrvatski narod tj. sinovi ubijenih hrvatskih domoljuba – treba zabraniti svako javno djelovanje pa čak i u obliku pisane riječi.
Političare koji ne mogu narodu predočiti neke znatne uspjehe (solidne plaće, mirovine, zaposlenost, slobodu medija, neovisno pravosuđe itd.) mala Hrvatska, koja stoji pred bankrotom, ne može sebi dozvoliti. Takve "radnike" si najveće tvrtke na svijetu ne mogu i neće dozvoliti. A zašto mi Hrvati taj luksuz poput Josipovića, Mesića, Pupovca ... sebi dozvoljavamo?
Marica
| "Partizanska kapa je lijepa" – kaže Josipović
"Ustaška kapa je ljepša" - kažem ja - jer je simbol domoljuba |
Komunističoko-partizanski zločini u "oslobođenoj" Hrvatskoj<![CDATA[<a href="http://www.youtube.com/v/cmvCwa9nPgs?version=3&feature=player_detailpage" target="_blank">http://www.youtube.com/v/cmvCwa9nPgs?version=3&feature=player_detailpage</a>]]> 21. svibanj 1945., ponedjeljak -
Tito je održao govor na Markovu trgu u Zagrebu.
22. - 24. svibnja 1945.
Tito je obišao zarobljeničke logore u Zagrebu i okolici u pratnji generala OZNE Ivana Krajačiča (Stevo). Zatim je obišao logore za eksterminacije: u Orosavlju, Dubovac kraj Karlovca, Viktorovac u Sisku i logor u Samoboru.
Tih je dana iz zagrebačkih bolnica odvedeno i ubijeno oko 4 800 hrvatskih ranjenika (Jazovka i druga stratišta). Tito se 22. svibnja 1945. brzojavom ispričao generalu Crvene armije Ždanovu što ga ne može osobno primiti u Beogradu pa ga je u njegovo ime primio načelnik Generalštaba JA Arso Jovanović.
http://www.hic.hr/images/komunisticke-zlocinci-nisu-antifasizma.pdfDvanaestogodišnja djevojčica bila je očevidac dovoženja ranjenika Kako se tajna jame čuvala 45 godina?
Potresno svjedoćanstvo Branka Mulića o ubijanju ranjenika iz zagrebačke bolnice "Sv. Duh"
u prvim poratnim danima, dovelo nas je do uskog otvora jame nedaleko od žumberačkog sela Sošice. Posebno opremljena ekipa "Vjesnika" uputila se 23. lipnja jos jednom prema Žumberku, s nakanom da konačno dozna istinu o skrivenom stratištu ranjenih domobrana i ustaša.
Bez većih teškoća, ponovo smo preko Kostanjevca, Oštrca i Stepinčevog Krasića došli do Sošica i jame. Nakon provjere opreme, upaljene su karbitne svjetiljke i oko 15 sati počeo je silazak u jamu. Pri ranijim ispitivanjima pokušali smo naime, bačanjem kamena u jamu, utvrditi dubinu, što je, kako se kasnije pokazalo, bila prilićno nepouzdana metoda. Pretpostavljali smo za prvoga boravka, da je jama duboka pedesetak metara, što se nije pokazalo točnim.
Prvo je u uski blatnjavi otvor ušao vođa ekipe, arheolog i iskusni speleolog Pavle Vranjican. Nakon nekoliko metara spustanja po konopcu kroz tijesni ulaz, našao se u širem "dimnjaku" promjera blizu tri metra. Oko njega se desetak metara dublje odvaja još nekoliko slićnih "diminjaka", stvarajući tako razvedeni splet podzemnih hodnika.
Kosina popločena ljudskim kostima Nakon 35 metara okomitog spuštanja, stiže se do dna prve okomice. Dno je, što se u jami pri upaljenim svjetlima dobro vidi i s vrha otvora, prekriveno neravnomjernim slojem nabačanog kamenja i zemlje. No, ispod tog sloja debelog pola metra, nalaze se kosti! Ali, pravo je iznenađenje čekalo nekoliko koraka dalje. Jama se nastavlja po sipini i širi u dvije manje dvorane. Cijela kosina, ćije se dimenzije dobro vide na skici jame, poploćena je ljudskim kostima. Slijedi novi spust zatrpan kamenjem, tako da se dalje više ne moše proći.
To užasavajuće otkriće na očevice je djelovalo kao da je rijeć o pretjerivanju iz nekog holivudskog filma. Scena se naime, doima nestvarno. Očevicu je zapravo, nemoguće odjednom takvu sliku nepregledne hrpe ljudskih kostiju smjestiti u svakodnevne misli i povezati je s velićinom tragedije koja se na tom mjestu odigrala neposredno po završetku rata. Istraživanje i snimanje vlažne jame potrajalo je dulje od tri sata, vrijeme prekratko da se utvrde svi važni detalji, no, dovoljno za potvrdu nekih dijelova priče Branka Mulića. Što je to dakle pronađeno, a moglo bi se dovesti u vezu s dovoženjem i ubijanjem ranjenih vojnika poražene strane?
U jamu su bacili i stake O zločinu svjedoči veliki broj ljudskih lubanja prostrijeljena potiljka. Upravo je to tvrdio B. Mulić, da su pred bacanje u jamu žrtve dokrajčene pucnjem iz pištolja u glavu.
Pronađene su i lubanje s većim rupama, veličine otprilike dječjeg dlana. To se može objasniti činjenicom da je lako moguće pucnjem u određeni dio glave napraviti i veći otvor od onoga koji nastaje od same veličine metka. Ili su tako velike ozljede nastale pri padu i udaranju o kamene litice spilje? Postoji i treće objašnjenje, koje su nam spomenuli neki od svjedoka dovoženja transporta u Sošice.
Čuli su naime, da su žrtve ubijane i udarcima maljem u glavu.
U oči odmah upada brojni pribor za jelo, što se moze protumaćiti poznatom vojničkom navikom da se nikuda ne ide bez žlica. U prilog svjedočanstvima da su u jami ostaci vojnih jedinica, ide i znatan broj pronađenih vojničkih cokula u relativno dobrom stanju te kožno remenje… No, najznačajnije otkriće, koje potkrepljuje sjećanja B. Mulića, jedna je pronađena
bolnička štaka, što jasno govori da je u jami zacijelo bilo i ranjenika. Groznijom od tog otkrića, čini se spoznaja o zločinačkoj dosljednosti izvršilaca koji su za mrtvim tijelom ranjenika u jamu bacili i njegovu štaku.
Međutim, nemalo je bilo iznenađenje istrazivačke ekipe kada je na pojedinim kostima ruku, uz zglavak, pronađena
žica kojom su, prema svemu sudeći, bili vezani. Zapanjujuća je ne samo ta činjenica, da su najvjerojatnije ljudi vezanih ruku bacani u jamu, već i velićina tih zičanih okova. Ako naknadna istraživanja potvrde pretpostavku da su u jami završavali i vezani zarobljenici, ostaje zaključak kako su mučitelji i ubojice tako jako stezali žičane uze, da se žica nesretnim ljudima urezala do same kosti. U prilog tome govori i naš pokušaj skidanja žice sa kosti, što nije išlo lako, o čemu uz ostalo svjedoče potresne fotografije i kadrovi snimljeni toga dana. Na video vrpci zabilježen je i stravični zvuk krckanja i pucanja kostiju kada se po njima hoda, što je nazalost, neizbježno... Inače, kosti su dobro očuvane i vjerojatno još posve pogodne za znanstvene provjere, posebice na kraju sipine gdje ih je isprala voda koja neprestano curi u jamu.
Užasavajuće iskustvo sa dna sošičke jame ponajbolje možda sazima upravo to jednolično, ritmično kapanje vode po hrpama ljudskih kostiju, jedini zvuk u tišini masovne grobnice, strahom potisnute i zadržavane
u kolektivnom zaboravu sve do današjih dana.
Kako pak, u svjedočenju B. Mulića nema pomena o žicama vezanim ranjenicima, moguće je objašnjenje da u sošičku jamu nisu dovozeni samo krajnje iscrpljeni ranjenici koje nije trebalo vezivati, već i relativno, a možda i potpuno zdravi ljudi. O mogućnostima za takve pretpostavke više govori svjedoćenje jedne Žumberčanke, koja zasad želi ostati anonimna. Sada živi u Rakitju, gdje je navodno, nastanjen i jedan od oficira koji su sudjelovali u organiziranju transporta.
Djevojčica iz Rakitja Svjedokinja o čijem će iskustvu biti govora, bila je 1945. dvanestogodišnja djevojčica. Napasala je krave uz Oštrc Donji, selo blizu Sošica i dobro se sjeća kamiona, mahom otvorenih, bez cerade, koji su
tjednima i mjesecima prolazili kroz Oštrc ili se u njemu zadrzavali.
Ta pojedinost na cijelu priču baca novo svjetlo. Zašto su kamioni ostajali u Oštrcu? Razlog tome bila je vjerojatno upravo masovnost pokolja u sošičkoj jami. Na tu pretpostavku navodi sjećanje svjedokinje da su
kamioni često dolazili i noću, što govori da su možda kretali iz daljeg polazišta nego što je Zagreb. Ona je čula da su dovozeni ranjenici i zarobljenici ne samo iz Zagreba, već i iz Karlovca, Rijeke i Splita. Tu tvrdnju, dakako, tek treba dokazati, no, svjedokinja kazuje da su žrtve dovožene noću prebacivane iz kamiona u školu u Oštrcu Donjem, koja je tik uz cestu. Takav je privremeni smjestaj, pod jakom strazom, sigurno bilo najlakse organizirati, u okolnostima kada se nije znalo pouzdano kada će naići koji kamion.
Ujutro su svi ponovo kamionima odvozeni u Sošice.
Navodno su tada traženi dobrovoljci koji su ih odvodili do jame. Ako dobrovoljaca nije bilo, moralo se poslušati naređenje. Takoder, još jedan detalj govori da se usprkos
potpuno javnom dovoženju žrtava pred jamu, nešto ipak pokušavalo sakriti... Svjedokinja iz Rakitja kaže da su ljudi dovoženi u kamionima morali posve mirno ležati ili sjediti.
Čim bi koji pokušao dignuti glavu, spriječili bi ga udarcima kundakom. Možda to potvrđuje spomenutu hipotezu da u jamu nisu dovozeni samo nemoćnici koji ne mogu pobjeći, već i ljudi koji bi bili kadri iskoristiti trenutak stražarske nepažnje.
Zarobljenicima su u toku noći u Oštrcu oduzimani svi dokumenti i fotografije i spaljeni na velikim hrpama.
Fotografija je bilo svuda unaokolo, u živici, čemu uzrok moze biti hitnja egzekutora da se unište dokumenti velikog broj žrtava koje su stalno pristizale. Zbog uskog otvora jame
kroz koji je mogao proći samo jedan leš, brzina je bila neophodna... Postoji, naravno, vjerojatnost da su i neki zarobljenici, znajući kamo ih se vodi, odbacili svoje dokumente i fotografije s namjerom da ih netko pronađe i obavijesti njihove najbliže.
Svjedokinja, tada dvanestogodisnjakinja povućena djećjom radoznalosću, uspjela je sakupiti priličan broj fotografija. Nažalost, nije ih sačuvala, jer su je roditelji, zaplašeni onim što su vidjeli, natjerali da ih uništi. Ipak, u pamćenju joj je ostalo da su na fotografijama bili vojnici, ustaše i domobrani, a osobito pamti jednu fotografiju sa mladićima iz Našica. Ali, kako objasniti da su na nekim fotografijama bili i civili? Potvrđuje li to pretpostavku da u jamu nisu dovoženi samo pripadnici poraženih oružanih snaga NDH, nego i civili za koje je procijenjeno da su bili njihovi suradnici? Ili su to, pak, samo fotografije iz prijeratnog vremena i vojničkih dopusta?
Nesumnjivo će najveće zanimanje javnosti izazvati, pokušaji utvrđivanja broja žrtava sošičke tragedije i njihova identifikacija. Na temelju istraživanja "Vjesnikove" ekipe točan, pa ni približan broj ljudi koji su po završetku rata, a možda i u ratu, završili u toj jami, nije moguće utvrditi. Svakako, zastrasujuće dimenzije otkrivene sipine od kostiju nisu mali početni doprinos pokušaju da se utvrdi broj ubijenih.
Na to ukazuju i svjedočenja da je transport trajao mjesecima. Određena pomoć stručnjacima pri identifikaćiji zasigurno će biti
sačuvani zubi, među kojima je veliki broj zlatnih, što potvrđuje da se operacija odvijala brzo. No, sve to, kao i ad hoc procjena da je u sipini više od tisuću prostornih metara ljudskih kostiju nisu dovoljne za pouzdanost bilo kakve tvrdnje. Možda pri tom najtežem dijelu posla oko otkrivanja istine o sošičkoj jami, mogu pomoći i sljedeće pojedinosti iz priče naše svjedokinje.
Egzekutorima se zurilo Prema njezinim saznanjima, kada je cijeli monstruozni posao oko dovoženja i ubijanja ljudi u jami u Sošicama bio gotov,
isparenja od truljenja leševa bila su takva da se nad jamom svo rastlinje sasusilo ... Potom je na ulaz u jamu nalivena betonska ploča, od koje sada nema ni traga. Vjerojatno je ploča nalivena na brzinu te je nakon nekoliko godina jednostavno propala u jamu. Sa druge strane, od svjedoka koji je prije nekoliko godina bio nad jamom, čuli smo priču da je na otvor bio navaljen veliki kamen, tako da se u jamu moglo ubaciti samo manje kamenčiće. Takvog kamena na jami danas nema, a ništa slično ne može se naći ni u okolici otvora. Možda je i taj kamen propao u jamu i sada je na hrpi o kojoj je bilo govora. Nejasno je i kako je na dno dospjela ta nemala hrpa kamenja. Je li, kako neki pretpostavljaju, nakon pokolja namjerno nabacano kamenje kako bi se zatrpali tragovi zločina? Pretpostavlja se da su
hrpe leševa dopirale do polovice ulaznog "dimnjaka". Kako je nalivena betonska ploča? Naime, vremenom su tijela istrulila i tako je možda cijela masa potonula i slegnula se. Uz to treba uzeti u obzir da
nije istraženo dno prve okomice jame, gdje je
sloj kostiju debeo do deset metara, kao ni okomica na kraju sipine. Moguće je da i na tim mjestima u dubini ima još kostiju.
Koprenu tajne koja je obavijala sošičku jamu, svakako su otkrili nalazi kostiju i predmeta. Potvrde li se tim nalazima svjedočenja da su u jami završili domobrani i ustaše, među kojima su bili ranjenici iz cijele Hrvatske, ali i njihovi civilni pomagači, zasada bez odgovora ostaju mnoga pitanja.
Kljućna su - tko je naredio takvu operaciju odmazde, tko ju je provodio i nadgledao? Iz jame u Sošicama, zbog njezine konfiguracije nitko nije mogao izići, čak i da je uspio preživjeti.
Stoga vjerojatno nisu korištene bombe kao u kočevskom slučaju. O preživjelim žrtvama ne može, dakle, biti govora. Je li to, uz
strah od osvete, pomoglo da se tajna tako uspješno krije 45 godina?
Prema izjavama pojedinih svjedoka, s doduše nepouzdanom procjenom brojke poginulih, u javnosti su se prije više godina o tome oglasile jedne iseljeničke novine.
Može li se neki pisani trag o zločinu i sada pronaći u policijskim dosjeima i bolničkim arhivama? Želimir Žanko
http://www.safaric-safaric.si/lokacija_cro/zagreb/sosice_jazovka/Jazovka_1990_vjesnik.htm <![CDATA[<a href="http://www.youtube.com/v/NmSDQ-nuMOA?version=3&feature=player_detailpage" target="_blank">http://www.youtube.com/v/NmSDQ-nuMOA?version=3&feature=player_detailpage</a>]]> <![CDATA[<a href="http://www.youtube.com/v/_tJ6zYWBWHU?version=3&feature=player_detailpage" target="_blank">http://www.youtube.com/v/_tJ6zYWBWHU?version=3&feature=player_detailpage</a>]]> <![CDATA[<a href="http://www.youtube.com/v/R9jtxEsWvWk?version=3&feature=player_detailpage" target="_blank">http://www.youtube.com/v/R9jtxEsWvWk?version=3&feature=player_detailpage</a>]]> <![CDATA[<a href="http://www.youtube.com/v/lNDHKsVeNNM?version=3&feature=player_detailpage" target="_blank">http://www.youtube.com/v/lNDHKsVeNNM?version=3&feature=player_detailpage</a>]]> 
