Odnos komunističkih vlasti prema svećenicima njemačkog podrijetla
na primjeru daljskog župnika Petra Fischera
U radu je prikazana sudbina daljskog župnika Petra Fischera nakon uspostave komunističkog režima u Jugoslaviji 1945. godine. Budući je bio katolički svećenik njemačkog podrijetla Fischer se našao u nemilosti novih vlasti, koje su oštro progonile Folksdojčere i pripadnike Katoličke crkve, o čemu se govori u uvodnom dijelu rada. U nastavku rada prikazano je Fischerovo uhićenje i boravak u Radnom logoru Valpovo, neuspješno iseljenje u Austriju, povratak u Valpovo, te naposlijetku njegov bijeg iz logora. Izuzetno zanimljiv i neobičan spasonosni put daljskog župnika završava u Linzu u Austriji, gdje je, kao najstariji svećenik Đakovačke (Bosanske) i Srijemske biskupije, umro 2007. godine u 96. godini života. UvodDolaskom Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) na vlast 1945. godine započela je sustavna represija usmjerena na sve protivnike novog režima, u prvom redu pripadnike njemačke i austrijske manjine – Folksdojčere, te pripadnike Katoličke crkve. Što se tiče Folksdojčera, oni su za novu vlast predstavljali državne neprijatelje, koji su u prethodnom režimu, nastalom po uzoru na nacističku Njemačku, bili povlaštena skupina i surađivali s okupacijskim vlastima. Svi daljnji postupci prema pripadnicima njemačke manjine objašnjavali su se činjenicom da su "/.../ Njemci njemačke manjine od dana naseljavanja u našu zemlju, a sve do danas radili protiv interesa naroda Jugoslavije, stavljajući se u službu Njemačkih imperijalista. To se naročito ispoljilo u toku ovog rata, kada su oni sa svim sredstvima aktivno angažovali se u borbi protiv naše vojske i Narodno-oslobodilačkog pokreta uopće." [1] Takav stav rezultirao je oduzimanjem imovine, nacionalnih i građanskih prava, protjerivanjem i
zatvaranjem u logore velikog broja Folksdojčera, koji su kraj rata dočekali u Jugoslaviji. Naime, krajem 1944. godine njemačke su vlasti, potaknute razvojem događaja na europskim ratištima, organizirale iseljenje Folsdojčera iz Jugoslavije u Njemačku. Budući da je zapovijed za iseljenje stigla sa zakašnjenjem, ono nije provedeno do kraja i veliki je broj Folksdojčera dočekao uspostavu komunističkog režima. To su mahom bili Nijemci (
žene djeca, starci) koji se nisu smatrali odgovornim za zbivanja tijekom rata, očekujući da će se nakon završetka rata vratiti njihovi susjedi, prijatelji i rodbina. [2]
Ono što je uslijedilo bilo je
kolektivno kažnjavanje svih pripadnika njemačke manjine, potvrđeno i
zakonskim aktom donesenim 21. studenoga 1944. godine po nazivom "Odluka o prijelazu u državno vlasništvo neprijateljske imovine, o državnoj upravi nad imovinom neprisutnih osoba i o sekvestru nad imovinom koju su okupatorske vlasti prisilno otuđile". Tim je zakonskim aktom određen i položaj Nijemaca budući da je određeno da na dan stupanja te Odluke na snagu u državno vlasništvo prijeđe:
"1. sva imovina Njemačkog Rajha i njegovih državljana koja se nalaze na teritoriju Jugoslavije; 2. sva imovina osoba njemačke narodnosti, osim Nijemaca koji su se borili u redovima Narodno-osobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije ili su podanici neutralnih država a nisu se držali neprijateljski za vrijeme okupacije". [3]
Sličan stav kao i prema Folksdojčerima, komunističke su vlasti zauzele
i prema Katoličkoj crkvi i njenim predstavnicima. Osim ideoloških razilaženja između vjere i vlasti utemeljene na ateističkoj osnovi, Katolička se crkva našla suočena s optužbama o navodnoj suradnji s ustaškim režimom i protudržavnom djelovanju protiv novih vlasti: "Stup reakcije, njen organizator i nosioc je katolička crkva i njen kler, skoro stopostotno na čelu sa nadbiskupom Stepincem. /.../ Popovi djeluju vrlo oprezno I lukavo iskorištavajući vjersku zaostalost naroda, opće teško stanje izazvano ratom, opću nestašicu živežnih namirinica, sušnu i nerodnu godinu itd.". [4] "
Novoj vlasti također je smetalo to što je Katolička crkva bila jedina ustanova izvan njenog nadzora, a s vremenom je postala i jedino uporište oporbe u vrijeme kad višestranačje nije ni postojalo, što komunisti nisu nikako mogli prihvatiti." [5] Upravo iz tog razloga vlasti su nastojale što više kompromitirati, materijalno i financijski oslabiti Katoličku crkvu, te otežati njen pastoralni rad i na taj način smanjiti utjecaj Crkve u društvu. S tim ciljem uslijedila su
brojna javna suđenja i smaknuća svećenika, koja su bila popraćena velikom anticrkvenom promidžbom, osobito u novinama i na radiju, a trebala su ostaviti što snažniji dojam na stanovništvo: "Pripremamo nekoliko javnih suđenja, gdje ćemo nekoliko
gadova i javno likvidirati. Medju tima u Dalju, mislimo javno osuditi
popa Astaloša [6] poznatog krvnika, koji se nalazi kod nas u zatvoru". [7]
Dakle, iz svega navedenog moglo bi se zaključiti da su predstavnici Crkve i njemačke manjine bile dvije najugroženije skupine u Jugoslaviji, osobito u prvim godinama od njenog nastanka, što se očituje i u primjeru sudbine daljskog župnika njemačkog podrijetla
Petra Fischera, koji je i sam, u razgovoru sa župnikom osječkog Gornjeg grada, Josipom Šeperom, istaknuo kako je
jedina njegova krivica u tome što nosi njemačko prezime i što je svećenik. [8]
Uhićenje Petra FischeraPetar Fischer rodio se 26. lipnja 1912. godine u Čalmi (Srijem). Osnovnu je školu završio u Kukujevcima,
a osam razreda gimnazije u Vinkovcima. U razdoblju od 1932. do 1937. godine studirao je teologiju u Đakovu, gdje ga je 7. veljače 1937. Godine biskup Antun Akšamović zaredio za svećenika. Prva mu je služba, kapelanska, bila u Cerni, a zatim u Županji. Od 1938. do 1943. godine upravitelj je župe u Surčinu, nakon čega dolazi u Dalj za upravitelja župe, gdje je i dočekao kraj rata i uspostavu komunističkih vlasti. [9]
Proces preuzimanja vlasti u "oslobođenim" gradovima i selima, pa tako i Dalju, od strane komunista uključivao je popisivanje i uhićenje Nijemaca od strane Odjeljenja za zaštitu naroda (OZN-a): "Istim proglasom OZN-a poziva sve pripadnike njemačke manjine radi popisa. U vezi s tim OZN-a već prvog dana izvršit će mobilizaciju činovnika /pisara/ potrebnih za rad na popisu Nijemaca, ustrojiti knjige za popis istih. Nakon izvršenja popisa Nijemaca predviditi logore, organizovati ishranu, stražu i.t.d. a tek poslije toga uslijedit će hapšenje Nijemaca po naređenju OZN-e za Slavoniju". [10] Postupak uhićenja i odvođenja iz Dalja Fischer opisuje sljedećim riječima:
"Dali su mi jedan formular, koji sam morao ispuniti dok je naoružani stražar stajao pored mene. Uz uobičajena pitanja o osobnim podacima, tu je bilo i ono odlučujuće: 'Nacionalnost' i 'Što si učinio za NOB?' Nakon što sam te rubrike ispunio s
1. 'Nijemac' i 2. 'Ništa', bio sam odmah uhićen". Fischer dodaje da je na upitniku bila još jedna zanimljiva rubrika, koju se, pod prijetnjom smrtne kazne, moralo popuniti savjesno i točno: "Izjavljujem da od svoje pokretne imovine nisam ništa sakrio niti poklonio". [11]
Na dan 6. srpnja 1945. godine zajedno
s Fischerom, uhićeno je još 74 žitelja Dalja, mahom žena, djece i staraca, budući da je veliki dio njihovih sumještana iselio tijekom listopada 1944. godine. Nakon što su cijeli jedan dan i noć proveli na trgu, ukrcani su u stočne vagone i odvezeni u Osijek, odakle su pješice upućeni u
logor Josipovac. No, po dolasku u Josipovac, zatekli su prazan logor, koji je bio premješten u Valpovo te je Fischer, zajedno sa svojim sumještanima upućen u
Radni logor Valpovo. Na putu su im se priključile još neke skupine Folksdojčera, te ih je po dolasku u Valpovo bilo oko 3000. [12] Prema planu državnih vlasti o protjerivanju, svi Folksdojčeri iz valpovačkog, kao i ostalih logora, trebali su u dogledno vrijeme biti iseljeni na područje Austrije i Njemačke.
Odmah nakon što je župnik Fischer 6. srpnja odveden iz Dalja u Osijek, a iz Osijeka u logor u Valpovo, podnijeli su žitelji mjesta Dalj opširnu predstavku potpisanu Hrvatima i Srbima Upravnom odjelu Oblasnog Narodnooslobodilačkog odbora (NOO) za Slavoniju u Osijeku i zamolili da se župnik pusti na slobodu i vrati u Dalj. Za njegovo se puštanje zauzeo i biskup Akšamović koji je 28. srpnja 1945. godine uputio predstavku Ministarstvu unutarnjih poslova u Zagrebu, Zemaljskoj komisiji za repatrijaciju Nijemaca. U predstavci Akšamović ističe kako je Petar Fischer iz svoje župe odveden radi toga što nosi njemačko prezime iako je rođen u Hrvatskoj, pohađao hrvatsku pučku školu i gimnaziju te hrvatsku bogosloviju. Nakon zaređenja na vlastitu je želju služio samo u hrvatskim mjestima, gdje je ostao u "najboljoj uspomeni kako kod Hrvata tako i kod Srba". Nadalje, Akšamović upozorava kako
Fischer nikada nije podržavao kuluturni i politički pokret njemačke manjine, tj. da nije bio član Kulturbunda, te da je za vrijeme okupacije štitio jednako i Hrvate i Srbe od progona državnih i vojničkih vlasti. Predstavku završava riječima: "Biskupski Ordinarijat stoji na stanovištu, da je najjači argumenat za kulturnu i političku ispravnost kod svakoga, pa i kod župnika Petra Fišera dokazana činjenica, što uza sav poznati teror nije dao slomiti i nije se upisao u kulturbund, te što je odvažno i veselo dočekao sa svojim žiteljima u Dalju Hrvatima i Srbima Oslobodilačku vojsku. Biskupski Ordinarijat moli Naslov, da izvoli izdati potrebite odredbe, da se župnik Petar Fišer pusti na slobodu i vrati u svoju župu ..." [13]
Odgovor od strane Zemaljske komisije za repatrijaciju Nijemaca pri Ministarstvu unutarnjih poslova uslijedio je 16. kolovoza 1945. godine.
U odgovoru je stajalo da im slučaj župnika Fischera nije poznat, budući da Oblasna komisija za repatrijaciju Nijemaca rješava sve pojedinačne slučajeve, dok se samo u iznimnim slučajevima traži intervencija Zemaljske komisije u Zagrebu. Ističu da su zatražili od Oblasne komisije izvještaj o župniku i čim prime podatke donijet će rješenje i o tome obavijestiti Ordinarijat. [14]
_____________________
1 Zemaljska komisija za repatrijaciju Nijemaca pri MUP-u FD Hrvatske, Zagreb izvješćuje upravne odjele oblasnih, okružnih i gradskih NO-a o postupku repatrijacije (iseljavanja/protjerivanja) folksdojčera, u: Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946. Dokumenti. Slavonija, Srijem i Baranja, Slavonski Brod, 2006., str. 245.
2 Vladimir GEIGER, Nestanak folksdojčera, Zagreb, 1997., str. 27.-28.; Vladimir GEIGER, Radni logor Valpovo 1945.-1946. Dokumenti, Osijek 1999., str. 7.
3 V. GEIGER, Radni logor Valpovo 1945.-1946. Dokumenti, str. 7.
4 Javni tužitelj Hrvatske, Zagreb izvješćuje javnog tužitelja DF Jugoslavije, Beograd o političkim prilikama u Hrvatskoj te ukazuje na niz poteškoća, znatnim dijelom u Slavoniji i Srijemu, nastalih uz ostalo i samovoljom JA, OZN-e, Narodne milicije i raznih organa “narodnih vlasti”, u: Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946. Dokumenti. Slavonija, Srijem i Baranja, str. 285.
5 Miroslav AKMADŽA, Oduzimanje imovine Katoličkoj crkvi i crkveno – državni odnosi od 1945. do 1966. godine. Primjer Zagrebačke nadbiskupije. Zagreb, 2003., str. 17.
6
Josip Astaloš (1897.-1945.); godine 1945. bio je župnik u Osijeku III (Donji grad). Nakon uhićenja i suđenja,
javno je smaknut u Dalju 5. kolovoza 1945. godine.
7 Okružni komitet KP Hrvatske Osijek izvješćuje Oblasni komitet KP Hrvatske za Slavoniju, Osijek o političkom stanju u Okrugu Osijek, u: Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946. Dokumenti. Slavonija, Srijem i Baranja, str. 192.
8 Biskupski arhiv Đakovo, Fond Biskupske kancelarije, 1079/45, 22/1945, 4. kolovoza 1945.
9 Antun JARM, Pribrojeni zboru mučenika. Svećenici Đakovačke i Srijemske biskupije svjedoci i žrtve u vrijeme i neposredno nakon Drugog svjetskog rata, Đakovo 2007. str. 23.
10 Upravni odjel Oblasnog NOO-a za Slavoniju, Osijek dostavlja Upravnom odjelu Okružnog NOO-a, Osijek naputke “o preuzimanju vlasti u novo oslobodjenim gradovima”, s posebnim osvrtom na ovlasti i način djelovanja OZN-e, a Upravni odjel Okružnog NOO-a naputke prosljeđuje Kotarskom NOO-u Vinkovci, u: Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946. Dokumenti. Slavonija, Srijem i Baranja, str. 140.
11 Peter FISCHER, Meine Erlebnisse in den Umsturztagen 1944.-45., Linz, Lager 65, 23.5.1958. [rukopis]; Dokumentation der Vertreibung der Deutschen aus Ost-Mitteleuropa, Band V, Das Schicksal der Deutschen in Jugoslawien, Dusseldorf 1961., Munchen 1984., Augsburg 1994., Munchen 2004., str. 535.; Leidensweg der Deutschen im kommunistischen Jugoslawien, Band II, Erlebnisberichte über die Verbrechen an den Deutschen durch das Tito - Regime in der Zeit von 1944-1948, Munchen/Sindelfingen 1993., str. 768.; V. GEIGER, Radni logor Valpovo1945.-1946. Dokumenti, str. 379.
12 P. FISCHER, Meine Erlebnisse in den Umsturztagen 1944.-45., Linz, Lager 65, 23.5.1958.; Dokumentation der Vertreibung der Deutschen aus Ost-Mitteleuropa, Band V, Das Schicksal der Deutschen in Jugoslawien, str. 536.; Leidensweg der Deutschen im kommunistischen Jugoslawien, Band II, Erlebnisberichte über die Verbrechen an den Deutschen durch das Tito - Regime in der Zeit von 1944-1948, str. 769.; V. GEIGER, Radni logor Valpovo 1945.-1946. Dokumenti, str. 378, 380.
13 Biskupski arhiv Đakovo, Fond Biskupske kancelarije, 1079/45, 28. srpnja 1945.
14 Biskupski arhiv Đakovo, Fond Biskupske kancelarije, 1079/45, 54/1945, 16. kolovoza 1945.