CRO-eu.com
Listopad 22, 2019, 20:43:34 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1] 2 3 ... 7
  Ispis  
Autor Tema: Četnici; udruženja - program - zločini  (Posjeta: 132820 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« : Studeni 30, 2009, 01:41:12 »


Metode i oblici četničkog terora i zločina u Hrvatskoj 1941.-1945. godine


Četnička zastava iz razdoblja prije 1941. godine.
(HPM, Zbirka trodimenzionalnih predmeta, inv. br. 328)

Iz prethodnog teksta vidljivo je da su četnički teror i zločini bili sastavni dio njihovih vojnih i političkih ciljeva. Nije se radilo ni o kakvoj spontanosti i samovolji pojedinaca i pojedinih četničkih skupina, nego o ideologiji koja se za ostvarivanje svojih ciljeva služila svim metodama i oblicima terora i zločina. Kada je riječ o četničkom teroru i pokoljima, treba reći da se ovom studijom pokazuju njihovi stvarni uzroci. Ona pokazuje da se u religioznim i nacionalnim razlikama Hrvata i Srba kao i u "tisućugodišnjem antagonizmu pravoslavlja i katolicizma" ne nalazi bit četničke zločinačke djelatnosti, a kako je prema istraživanjima J. Tomasevicha 62 bila prikazivana. S druge strane, pokazuje se da bit četničkog zločina nije bila niti u teroru i kontrateroru, tj. u političkoj promidžbi da su četnički zločini nad Hrvatima zapravo "osveta" za ustaške zločine nad Srbima.

U ovoj studiji želi se prije svega ukazati na činjenicu da se četnički pokret kontinuirano i uporno zalagao za uspostavu Velike Srbije i za etnički čistu državu. Uspostava planirane Velike Srbije na račun povijesnih i nacionalnih teritorija hrvatskoga naroda bio je osnovni uzrok četničkog terora i zločina. Dakako, četnički teror i zločini bili su gotovo istodobno usmjereni i prema svim dirugim idejnim čimbenicima koji su se na bilo koji način suprotstavljali ostvarivanju ove velikosrpske ideologije.

Četnički teror i zločini u Hrvatskoj ovisili su o nizu čimbenika. Primjerice o rasporedu i jačini vojnih tabora u sukobu na pojedinim područjima te o jačini i stabilnosti četničkih vojnih snaga. Promatrajući ova pitanja globalno, može se konstatirati da su teror i zločini četničkoga pokreta bili usmjereni protiv triju skupina.

- Prije svega, bili su usmjereni protiv hrvatskog naroda u cjelini, tj. za njegovo biološko istrebljenje. Stoga su četnici, gdjegod su zato imali mogućnosti, izvodili zločine nad svim Hrvatima, ne pitajući za njihovo političko usmjerenje, koljući i ubijajući sve dobne strukture, od djece u kolijevci do staračkog stanovništva.

- Nadalje, teror i zločini četničkog pokreta bili su usmjereni prema sudionicima antifašističkog pokreta i njihovim obiteljima, bez obzira na nacionalnu strukturu sudionika. Unutar ove skupine četnički pokret bio je usmjeren i prema srpskom stanovništvu koje je sudjelovalo u antifašističkom pokretu te su takvi Srbi bili svrstani u izdajnike srpskog naroda i pravoslavlja. Pri tome treba naglasiti da su četnici nastojali poštedjeti život jedino pojedinim uhićenim partizanima Srbima te su o tome davali i upute. 63

I najzad, četnički teror i zločini bili su usmjereni i prema onoj skupini Srba i njihovim obiteljima koji su izkazivali lojalnost vlastima NDH, radili u njezinim poduzećima i institucijama, bili pripadnici domobranstva ili podržavali hrvatsku pravoslavnu crkvu.

U torne ih nije smetala ni činjenica da su i pojedini četnički komandanti od proljeća 1942. polagali prisegu vlastima NDH. Odgovornost za četnički teror i zločine izvedene nad hrvatskim narodom snose i drugi čimbenici, a ponajprije talijanske i njemačke okupacijske snage. One su ne samo opskrbljivale četničke vojne jedinice oružjem, streljivom i namirnicama, nego su ujedno bile okrilje najvećem broju masovnih zločina protiv Hrvata. Od ove odgovornosti ne može se amnestirati ni izbjeglička vlada Kraljevine Jugoslavije u Londonu kao ni oni krugovi u zemljama zapadnih savezničkih sila koji su podržavali D. Mihailovića i njegov četnički pokret.

Između ostaloga ovi čimbenici omogućavali su četničkom pokretu da preko radio Londona objavljuje imena osoba koje je četnički pokret osudio na smrt, tj. stavio ih pod slovo "Z", što je značilo zaklati. Za izvođenje terora i zločina nad svim svojim protivnicima imali su razrađenu strategiju i represivne instrumente. U provođenju terora i zločina sudjelovale su sve četničke vojne jedinice, ali unutar njih posebno su postojale takve jedinice koje su u tome imale specijalne zadatke: crne trojke, petorke, desetine, leteći bataljuni, brigade i odredi. Teror i zločini izvođeni su na terenu i unutar postojećih institucija represije, kao što su zatvori i logori.

Metode i oblici terora i zločina četnika bili su raznovrsni te ih se može svrstati u dvije osnovne skupine: indirektne metode: prijetnje, fizička i psihička zlostavljanja, silovanje djevojaka i žena, te direktne metode: razni načini fizičkog uništenja ljudi.

Četnička propaganda svojim prijetnjama pokolja Hrvata i pozivima na osvetu, sotoniziranjem hrvatskog naroda, pljačkanjem i uništavanjem njegove materijalne i kulturne baštine, nagovještavala je zločine i poticala iseljavanja hrvatskog stanovništva s područja na kojima su gospodarili četnici. Četnički teror u Hrvatskoj u tijeku Drugog svjetskog rata ogledao se na brojne načine. Oni su masovno koristili psihički pritisak na osobe prigodom njihova lišavanja slobode. Time se željelo postići moralno uništenje čovjeka, prisiliti ga da protiv svoje savjesti izdaje prijatelje i susjede ili pak da prizna svoju "krivicu" ("slomiti nekom kralježnicu"). Priznanje s pomoću nasilja bio je općenito najčešći oblik četničkog terora, a njime su se ujedno ostvarivala kolektivna i individualna četnička zadovoljstva. Ona su u pravilu bila praćena smijehom i porugama prema žrtvama. S tim u svezi četnici su svojim protivnicima nanosili tjelesne boli.

Fizička nasilja provođena su raznim načinima i sredstvima: batinanje žrtve (drvenom batinom, specijalnim žilama, čeličnim lancima, mokrom užadi), gaženje žrtve, otkidanje pojedinih dijelova tijela (noktiju, ušiju, prstiju, ruka i nogu), probadanje tijela nožem, kamenovanje, urezivanje četničkih znakova na čelo žrtve i sl. Četnički politički protivnici kažnjavani su i na druge načine: šišanje kose djevojkama, kažnjavanje na teški prisilni rad, kazna na "leb i vodu" (uglavnom se odnosila na zatvorenike), mučenje glađu i žeđu i dr.

__________________________________________
62 J. Tomasevich, Četnici u drugom svjetskom ratu, n. dj., str. 232.
63 U naredbi komandanta Dinarske četničke oblasti M. Đujića od veljače 1944. godine isticalo se: 'Zarobljene Srbe - partizane ne ubijajte, a njihove familije odnosno sve familije Srba - partizana ne zlostavljajte" , (Narodnooslobodilačka borba u Dalmaciji 1941-1945, n. dj., str. 794-797). Bilo je to nastojanje četnika da se u slučaju iskrcavanja zapadanih saveznika na Balkan pretvore četničke jedinice u Vojsku Velike Srbije. Redovi ove vojske trebali su se popuniti i zarobljenim partizanima Srbima.

1. od 8
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #1 : Studeni 30, 2009, 01:43:38 »

Sve je to imalo za cilj potpunu fizičku iscrpljenost mučenih osoba, sve dotle dok ne postanu nesposobne vladati svojim tijelom i duhom ("slomiti čovjeka").


Prisega zagrebačkih četnika iz 1934. godine, objavljena u
zagrebačkom četničkom listu Naša štampa,
br. 3., 15. oktobra 1934., str. 3

U fizičkom uništenju ljudi četnici su primjenjivali najzvjerskije metode, a najčešće su to bile metode likvidiranja žrtve klanjem ("sve svršavaju bez pucanja - nožem"), strijeljanjem, vješanjem, odsijecanjem glave, paljenjem, kamenovanjem, bacanjem u kraške jame, ubijanjem maljem, kundakom puške, lomljenjem glave raznim predmetima, a pojedine žrtve umirale su i od posljedica mučenja. Vrlo često bile su četničke žrtve iznakažene ubodima noža, polomljenih ekstremiteta, razbijene glave, razbijene čeljusti (vadili su žrtvama zlatne zube), iskopanih očiju, rasporenih trbuha, a žene odrezanih sisa. Najveći broj četničkih zločina izveden je nad pojedinačnim žrtvama i manjim skupinama, ali bilo je i više masovnih zločina (nad Hrvatima, ranjenim i zarobljenim partizanima). Teror i zločine u Hrvatskoj nisu provodili samo" domaći" četnici, nego su im dolazili na "ispomaganje" i četnici iz istočne Bosne i istočne Hercegovine, Crne Gore, pa čak i iz Srbije (Zlatiborski četnički odred). Četnici iz sjeverne Bosne vrlo su često upadali u hrvatsko prisavlje, pljačkajući i ubijajući Hrvate. Ti su se četnici napose specijalizirali za pronalaženje i pljačku zlatnih dukata, koje su posjedovale mnoge slavonske obitelji. Izvodeći sve ove zločine, a da bi zametnuli tragove, četnici su se preoblačili u partizanske, talijanske, njemačke i ustaške uniforme i obilježavali se vojnim znakovima tih vojski.

U tijeku Drugog svjetskoga rata četnici su do temelja spalili stotinjak hrvatskih sela i zaselaka, pri čemu nisu bila pošteđena ni pojedina naselja sa srpskim stanovništvom. Opljačkali su i oskrnavili na desetine katoličkih crkava, župnih ureda i stanova te zapalili niz hrvatskih školskih zgrada. Taj dio terora i zločina tek bi trebala istražiti hrvatska historiografija.

Svojim terorom i zločinima četnici su se vrlo često hvalili, a napose ako su zločini izvedeni nad hrvatskim narodom. Tako se u izvješću komandanta zapadnobosanskih, ličko-dalmatinskih i hercegovačkih vojno-četničkih odreda od 6. srpnja 1942. ističe da je samo Dinarska četnička divizija od 25. svibnja do 15. lipnja 1942. godine u borbama s partizanima izbrojala "preko 500 partizanskih leševa, većinom Hrvata". 64
Četnički komandant (Ilija Trifunović Birčanin) hvalio se u svom izvješću od 5. rujna 1942. Draži Mihailoviću, da su četnici na području Vrgorca "oderali živa tri katolička sveštenika. Naši četnici ubijali su sve muškarce od 15 godina na više ... " 65 U telegramu M. Đujića od 15. prosinca 1943. upućenom D. Mihailoviću hvalio se je taj vojvoda da su njegovi četnici uhvatili 140 komunista, a među njima i sedam Srba. Srbe su pustili kućama, a sve ostalo je "zaklano i u jame bačeno". 66 U nastojanju da iznijete tvrdnje opširnije osvijetlimo, ukazujemo na pojedine skupine četničkih zlodjela.

A) Četničke prijetnje pokoljima

Četnici su u Hrvatskoj tijekom Drugog svjetskog rata svojim prijetanjama pokolja stalno izvodili psihološki pritisak na Hrvate. Te prijetnje izražavane su u pismenom i usmenom obliku. Bile su to svojevrsne poruke da će biti fizički uništeni ako se na vrijeme ne isele s područja pod četničkom vlašću. Međutim, to nisu bile prijetnje kojima je bio cilj samo zastrašivanje hrvatskog naroda, nego su se te prijetnje i provodile. Prijetnje Hrvatima pojavile su se vrlo rano, još u vrijeme političke neizdiferenciranosti ustaničkog pokreta. Tako se već u izvješću Zapovjedništva 2. hrvatske oružničke pukovnije u Kninu od 12. srpnja 1941. ističe, između ostaloga, i ovo:
"Srbi na okupiranoj teritorij i sjeverne Dalmacije (misli se na anektirano područje od Italije - napomena autora) i Srbi izbjegli sa područja Nezavisne Države Hrvatske prikupljaju i naoružavaju se u Bukovici i okolici Benkovca, te prijete pokoljem tamošnjem hrvatskom življu i napadima preko određene državne granice". 67

Prijetnje pokoljima Hrvata poglavito su se umnožile krajem ljeta 1941. godine i dalje, kad se u Kninskoj krajini i južnoj Lici počeo politički i vojno oblikovati četnički pokret. Krajem kolovoza 1941. godine četnici iz Kosova poručivali su Hrvatima u Kninu, da će "ubrzo sa jačom snagom napasti Knin i Hrvate poubijati". 68

Hrvati koji su još opstali u Gračacu - Gračac su držale talijanske i četničke snage, a u njemu je bilo oko 50 Hrvata - pisali su 1. studenog 1942. Ministarstvu pravosuđa i bogoštovlja u Zagrebu da četnici prijete da će "Hrvate u Gračacu sve poklati i ubiti".69 Radovan Ivanišević, načelnik Štaba komande zapadnobosanskih, ličko-dalmatinskih i hercegovačkih vojno-četničkih odreda u pismu majoru Zahariju Ostojiću od 26. veljače 1943. zahtijevao je od D. Mihailovića da na područje Kninske krajine i Like uputi novo pojačanje od oko 2.000 četnika, ali po mogućnosti da to budu Crnogorci. Oni bi trebali na spomenutim područjima završiti četničku "istorijsku misiju" te da se zbog toga uputi "elitna vojska" koja je spremna da "likvidira sve i svakoga". 70

Nakon što su pripadnici antifašističkog pokreta napali u Splitu tri četnika u siječnju 1943. godine, splitski četnici okupljeni oko lista "Krik iz jame" poručili su im da prihvaćaju "totalitarnu borbu s komunistima" te svoju poruku završavaju:

__________________________________________
64 Zbornik, tom XIV:, knj. 1., str. 422.
65 Vladimir Dedijer - Antun Miletić, Genocid nad Muslimanima, Sarajevo, 1990., str. 197-198.
66 Narodnooslobodilačka borba u Dalmaciji 1941.-1945., n. dj., knj. 9., str. 1187
67 Isto, knj. 1., str. 796-797.
68 Prijepis dokumenta kod autora.
69 Jovica Popović - Milan Bjelobaba, Općina Gračac u razdoblju od 1918. do aprila 1942. godine, Kotar Gračac u narodnooslobodilačkom ratu 1941-1945, Karlovac, 1984., knj. 1., str. 363.
70 Zbornik, tom XIV, knj. 2., str. 277.

2. od 8
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #2 : Studeni 30, 2009, 01:47:03 »

''Ali mi, koji znamo umirati bez golema jada,
znamo i ubijati bez ikakva jada ".
71


Pečat Gorskog štaba vojno-četničkih odreda
(HDA, Hrvatski državni sabor, br. 254/1942, kut.2)

Kad su josipdolski četnici polovicom veljače 1943. godine zaposjeli selo Turkalje, nastanjeno hrvatskim življem, uz izvedenu pljačku prijetili su stanovnicima sela riječima" da su im Talijani kazali da neka od reda kolju, samo da oni ne vide" i da ne smije "niti jedno hrvatsko diete ostati u koljevci".72 Prigodom četničkih novačenja u srpskim naseljima prijetili su Srbima da će biti strijeljani i da će im biti oduzeta sva imovina ako se ne odazovu, a oni Srbi koji budu pomagali partizane da će biti kažnjeni zatvorom, batinjanjem i strijeljanjem. 73

Takve i slične prijetnje četnici su upućivali pojedinim obiteljima, selima i skupinama ljudi. Pojedini četnički komandanti i nacionalni povjerenici pravili su popise osoba koje treba zbog suradnje s partizanskim pokretom kazniti. Kao primjer navodim popis koji je sastavio nacionalni povjerenik 2. bataljuna Cetinske četničke brigade Bogdan Kovačević te ga uputio 8. travnja 1944. nacionalnom povjereniku te brigade. Na popisu se nalazi 57 osoba; bilo je podvučeno ime i prezime osoba koje je trebalo likvidirati (takvih je osoba bilo 11), a :preostale je trebalo kazniti batinom i oduzimanjem dijela imovine. 74

Jedna od najstravičnijih prijetnji bila je prijetnja komandanta Prominske četničke brigade Sime Radića koju je uputio 14. rujna 1944. Prorninskom NOP odredu, optužujući partizane da su navodno uhitili nekoliko srpskih četničkih obitelji. U toj se prijetnji, između ostaloga, isticalo:

"U koliko nebi povratili gore imenovane porodice svojim kućama, ja ću lično da se spustim u ta ustaška partizanska sela i odreda ću da koljem počev od deteta u bešici do starca od 100 godina, tako da više ustaška gamad nemisle da vrše pokolj nad nevinim Srbskim narodom."

I zatim se navodi da će biti teško svakom onom kraju "kuda prođe Srbska četnička vojska, jer se ona zaklela Bogu i Srbskom kralju da Srbska čizma mora da zgazi sve one koji ma iti pokušaju da nanesu nešto nevinome Srbskom narodu. 75

Svi oblici četničkih prijetnji hrvatskom narodu cjelovito su zabilježeni u četničkim pjesmama. U njima su se najčešće izražavali ovi četnički motivi: stvaranje velike Srbije, posesivnost za hrvatskim teritorijima, fizičko uništenje Hrvata, težnja za pljačkom hrvatske imovine, žudnja za osvetom i sl. U najvećem broju četničkih pjesama središnja je osoba bio poglavnik NDH dr. Ante Pavelić a pripisivali su mu atribute krvoločnih životinja. U brojnim prijetećim pjesmama četnici su ustaše izjednačivali s Hrvatima, a za partizane su kazivali da su preobučeni ustaše. Četnici su svoje pjesme, nabijene prijetnjama prema hrvatskom narodu, pjevali u raznim prigodama. Najčešće kad su boravili ili prolazili kroz naselja s hrvatskim stanovništvom. Ističemo samo neke, koje su četnici pjevali u Hrvatskoj, a u kojima je sadržana prijetnja:

"Evo majka rodila je brata, koji će ubiti 500 Hrvata" ....
"Milorade mili brate, kada ćemo na Hrvate." ....
"Sad što ćete Turci i Hrvati, Srbi će vas ako Bog da klati." ....
"Na vrh brda Romanije četnički se barjak vije,
i na njemu crnim slovom piše da Hrvata nema više." ....
"Mi četnici Srbije i Like, poklat ćemo sve katolike." ....
"Oj Todore mili brate, došlo vreme klat Hrvate." ....
"Oj Hrvati al ćemo vas klati, kad se Petar iz Londona vrati. .. ". 76

Svoje prijetnje protiv hrvatskog naroda četnici su provodili svaljivanjem sveopće krivnje na Hrvate za sva zla koja su ih snašla u Drugom svjetskom ratu. S tim u svezi stalno su umnožavali srpske žrtve koje su prouzročili ustaše, odnosno "Hrvati". Počelo se s brojkom od 300.000 (ljeto 1941.), a završilo se s više od milijun ubijenih Srba. Izmišljanjem velikih brojki o stradanju srpskog naroda na području NDH imalo je za cilj stalno motiviranje četnika na zlodjela prema hrvatskom narodu. Ove prijetnje pratilo je i četničko sotoniziranje hrvatskog naroda te mu četnici odriču bilo kakve nacionalne i civilizacijske tekovine; nema "čistogjezika" a izgubio je "svoje rasne i slovenske osobine", "upropastilo ga je katoličanstvo", hrvatski vojnici toliko su hrabri da ih se može napasti golim rukama i slično. 77

B) Četničko ratno sudstvo  

Četnici u Hrvatskoj organizirali su svoje sudstvo. Učinili su to dosta kasno u odnosu na političko i vojno oblikovanje četničkog pokreta. Međutim, ono je bilo samo formalna pravna institucija i ostalo je institucija samovolje pojedinaca ili manjih skupina. U Elaboratu o formiranju, ulozi i zadacima Dinarske četničke divizije od ožujka 1942. godine govori se općenito o četničkoj sudskoj vlasti. Tu se ističe da pri svakom četničkom puku postoji ratni sud, a sačinjava ga komandant puka, njegov pomoćnik i jedan četnik te da taj sud za "razne neprijatelje" izriče jedino smrtnu kaznu. Ovaj sud nije mogao izricati kazne pripadnicima Dinarske četničke divizije, nego ih je upućivao na suđenje Štabu Divizije. 78

__________________________________________
71 U Splitu je legla četnička krv, Krik iz jama, br. 8.,16. siječnja 1943.
72 HDA, A NDH, inv. br. 16.000.
73 Zbornik, tom V, knj. 12., str. 537.
74 HDA, Fond: Četnici, br. 422.
75 HDA, Fond: Četnici, br. 416.
76 HDA, A NDH, inv. br. 16.677, 22.710, 32.434, 33.170/11, 34.714 i 37.332.
77 HDA, Fond: Dinarska četnička oblast (dalje DČO), br. 1361-12, kut. 11; Fond: MUP NDH T. J. 11211942., k. 2.; A NDH, (bez signature ineregistrirana građa), Fond: Četnici, br. 615; Zbornik, tom XIV., knj. 1., str. 659; Veselin Đuretić, Vlada na bespuću. Internacionalizacija jugoslavenske proturječnosti 1941-1944, Beograd, 1983., str. 171-172.

3. od 8
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #3 : Studeni 30, 2009, 01:48:44 »


Do tada i nakon toga, sve od lipnja 1943. godine, presude nad uhićenim protivnicima četničkog pokreta izricali su pojedini četnički komandanti, a često su bili i sami izvršioci. Formiranjem Dinarske četničke oblasti u drugoj polovici 1942. godine i uspostavom četničke civilne vlasti, obavještajni odsjek obavljao je i sudske poslove, a pri štabu ove oblasti postavljen je "sudski islednik". Osnovna zadaća tih sudskih istražitelja bila je da od uhićenih partizana saznaju što više obavještajnih podataka s ciljem otkrivanja partizanskih političkih organizacija, jačine vojnih snaga i ubačenih partizanskih suradnika u četničke redove. Presude nad tim uhićenicima donosio je Štab Dinarske četničke oblasti. Početkom 1943. godine uveđena je dužnost istražitelja i u štabove četničkih korpusa. Međutim, osnivanje četničkih prijekih sudova bilo je pod izravnim utjecajem Vrhovne komande D. Mihailovića i njegove naredbe od 2. siječnja 1943. Na osnovi te naredbe i dotadašnje četničke sudske prakse donio je 24. lipnja 1943. M. Đujić uredbu o prijekim vojno-četničkim sudovima za područje Dinarske četničke oblasti. Na osnovi te uredbe "preki vojno-četnički sud" izvanredni je sud, a može se osnovati u mobilnom i ratnom stanju, a u izuzetnim okolnostima i u pripremnom razdoblju. Mogao ga je formirati vojni starješina položaja komandanta puka ili brigade. Taj je sud izricao samo smrtnu kaznu, a protiv presude nije bilo pravnog lijeka. Međutim, taj "preki vojno-četnički sud" imao je prvotnu zadaću suđenja četnicima zbog ovih prijestupa: neobavljanje dužnosti na bojištu, udaljavanje iz jedinice, predaja neprijatelju, neizvršavanje zapovjedi, izdavanja tajni, raspačavanje neprijateljskih propagandnih materijala, prisvajanje tuđe imovine i sl. Taj sud sastojao se od pet članova i zapisničara, ali nije imao tužitelja, a sudio je po "slobodnom sudijskom uverenju". Međutim, ovlasti ovoga suda brzo su prerasle prvotne namjere te se na osnovi njega sudilo i uhićenim partizanima i njihovim suradnicima.


Četnik iz Gomirja (Gorski kotar) sa znakom za kapu
istovjetnim znaku propisanom u objavljenoj Đujićevoj
zapovijedi iz listopada 1944.
(R. i Ž. Knežević, Sloboda ili smrt, Sijati!
(Seattle, SAD, 1981., str. 715)

Sudstvo na području Dinarske četničke oblasti bilo je politički instrument u rukama vojvode M. Đujića u njegovom obračunu sa sudionicima partizanskog pokreta, a tek onda u obračunu s pojedinim neposlušnim četničkim starješinama i prevrt1jivim četnicima. Rijetke su bile osude ovoga suda nad četnicima koji su izveli brojne pljačke i ubojstva nad nedužnim hrvatskim civilnim stanovništvom, a u pravilu sudio je samo onim četnicima koji su opljačkali obitelji pripadnike vlastitog pokreta.

Prvog siječnja 1944. godine M. Đujić donio je novu uredbu o vojno-četničkom krivičnom sudu i prijekom vojno-četničkom sudu, a ona se temeljila na vojno-krivičnom zakonu Kraljevine Jugoslavije te na zakonu o "zaštiti javnogpokreta i bezbjednosti države". Tom uredbom proširen je broj kazni sukladno težini učinjena djela, a mogao je izricati kaznu smrti, uvjetnu smrtnu kaznu sa strogim zatvorom, strogi zatvor, zatvor, te kao sporednu kaznu novčanu kaznu. Međutim, tom uredbom "preki vojno-četnički sudovi" formirali su se samo prema potrebi, bili su dakle u jednokratnoj funkciji, a izricali su samo smrtne kazne.79 Četnički sudski organi bili su samo formalne institucije, sudile su na osnovi pretpostavki i uvjerenja, bez ikakve pravne zaštite osoba kojima se sudilo. Četnički sudovi bili su samo formalno pokriće četničke samovolje i zločina.

C) Centralni četnički zatvor - logor u Kosovu 

Četnički pokret u Hrvatskoj počeo je početkom 1943. godine uspostavljati trajnije zatvore i logore. Do tada je uhićene partizane i druge zarobljenike predavao talijanskim vojnim vlastima na daljnji postupak, a do njihove predaje držali su ih u improviziranim zatvorima. Početkom 1943. godine M. Dujić izdao je naredbu podčinjenim jedinicama da ubuduće zarobljene partizane ne predaju talijanskoj vojsci, nego da se za njih osniva centralni logor u Kosovu, kod Knina. Budući da se pojedini četnički komandanti nisu pridržavali tih naredbi jer su za zarobljene partizane od Talijana dobivali novčane nagrade, M. Đujić izdao je 8. travnja 1943. novu naredbu u kojoj opominje podčinjene jedinice, zahtijevajući da se pridržavaju njegova naređenja. Još jednom ponavlja da moraju zarobljenike "sprovoditi u centralni zatvor Kosovo". Zadaća četničkih vojnih jedinica bila je da samo saslušaju zarobljenike i predaju ih zajedno sa zarobljenim dokumentima i arhivom Štabu Dinarske četničke oblasti. 80

Iako nije moguće pobliže utvrditi vrijeme osnivanja centralnog zatvora, odnosno logora u Kosovu, on je svoje prve logoraše primio u ožujku 1943. godine. Zbog života logoraša u njemu i terora koji su provodili četnici nad logorašima, narod Kninske krajine prozvao ga je "drugim Jasenovcem".81 U taj logor nisu bili dovođeni samo partizani, nego i brojni civili (djeca, žene, starci) hrvatske i srpske nacionalnosti. Komandant logora bio je žandarmerijski narednik Dušan (Stevana) Ilić, rodom iz Pađena, koji je taj posao prema ocjeni M. Đujića obavljao s "odličnim uspjehom".82 Logoraše su čuvali žandari pa je u Kosovu i bio smješten Štab žandarmerijske brigade (komandant bivši oružnički narednik Miloš Smiljanić). Kroz taj logor prošlo je "na hiljade uglavnom nevinih ljudi, često djece i žena", a na "stotine iz njega odvedeno je ravno na strelište u grabama Markovca i Topolja".83 Logoraše se najčešće mučilo glađu, batinjanjem i kotrljanjem u tzv. "popovom buretu". Sprava za mučenje "popovo bure" dobila je ime po M. Đujiću, a bila je njegov izum - bila je velika bačva, okovana čeličnim obručima i sa svih strana izvana nabijena dugim čavlima tako da su oštrice čavala bile iznutra. U bure bi se zatvarao logoraš i zatim kotrljao niz strminu kraj crkve Lazarice. Na taj način čavli su sa svih strana probadali logoraša te su neki prilikom tih koturanja iskrvarili i umrli. 84

__________________________________________
78 Narodnooslobodilačka borba u Dalmaciji 1941-1945, n. dj., knj. 2., str. 1133
79 HDA, Fond: Četnici, br. 98 i 595.
80 HDA, Fond: DČO, br. 131-146, k. 4. 81 HDA, Fond: KP-310/3245.
82 HDA, Fond: MUP NDH, br. 2 I Taj.320/1942, kut. 3.
83 J. Popović, M. Lolić, B. Latas, Pop izdaje, n. dj., str. 248.
84 Isto, str. 248-249.

4. od 8
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #4 : Studeni 30, 2009, 01:51:13 »


Iako o ovom četničkom logoru postoji skromna očuvana izvorna i druga građa, ipak o njemu postoje izvorni tragovi. Tako npr. Okružni komitet KPH za knin u svom izvješću od 18. listopada 1943., upućenom Pokrajinskom komitetu KPH za Dalmaciju, između ostaloga, ističe i ovo:

"Đujić u čuvenom Jasenovcu (Kosovo) ne prestaje da ubija. Zadnjih dana ubio je 15 osoba. Ali ni to ne pomaže."85

O odvođenju civilnog stanovništva u taj logor izvjestila je 10. travnja 1944. Oružnička postaja u Oklaju Zapovjedništvo oružničke pukovnije u Splitu, ističući da su četnici u logor u Kosovo odveli 35 osoba iz Bobodola, jer imaju nekoga iz porodice u partizanima.86


Skupina Đujićevih četnika i četnikinja na planini Dinari 1943. godine
pod četničkom zastavom. (R. i Ž. Knežević, Sloboda ili smrt, Sijati
[Seattle], SAD, 1981., str. 738.)  

Pored logora u Kosovu četnici su imali niz korpuskih i drugih zatvora, a jedan od najtežih bio je zatvor četničkog korpusa "Velebit" u Gračacu. Zbog nehigijenskih uvjeta koji su vladali u zatvoru tijekom 1943.-1944. godine više je zatvorenika umrlo od tifusa.87

D) Silovanje žena i djevojaka  

Silovanje žena i djevojaka nije bila nikakva novina Drugog svjetskog rata, a takva nedjela bila su karakteristična i za mnoge dotadašnje ratove. Međutim, silovanje žena i djevojaka bilo je ponajprije metoda terora jer su se za žrtve uzimale osobe iz protivničkog i neprijateljskog tabora. Ova problematika i taj oblik četničkog terora jedna je od najneistraženijih tema hrvatske historiografije o Drugom svjetskom ratu. O toj problematici može se raspravljati s raznih gledišta, medicinskog, pravnog, moralnog i sl, no ona nas ovdje zanima poglavito kao oblik terora. O četničkim silovanjima djevojaka i žena, a poglavito Hrvatica, postoji očuvana relativno ograničena izvorna dokumentacija, a nije prikupljena ni dodatna dokumentacija. Silovane žene silovanja su rijetko prijavljivala institucijama vlasti jer su uglavnom bile iz seoskih sredina s patrijarhalnim moralom, pa bi svako iznošenje u javnost imalo teške posljedice za ženinu budućnost i uopće psihofizičko stanje.

Četnička silovanja Hrvatica imala su za cilj nacionalno i vjersko poniženje žene, a vrlo često i političko poniženje. Primjenjivalo se i prema Srpkinjama sudionicama antifašističke borbe. Silovanje žena bilo je i podcjenjivanje žene kao ličnosti, što je bilo karakteristično za zaostale civilizacijske sredine iz kojih su se četnici novačili. Oružana snaga s kojima su raspolagali četnici pridonosila je njihovom uvjerenju da sa svojim protivnicima i žrtvama mogu raditi što hoće. Iako nije moguće na osnovi raspoložive arhivske građe izvesti cjelovitu kvantifikaciju ove problematike, može se ukazati na više primjera silovanja žena, što dovoljno upućuje na ovaj oblik četničkog terora. Neke od tih primjera navodimo u ovom dijelu studije.

Tako su npr. četnici na omiškom području početkom listopada 1942. godine, kako se navodi u izvješću Okružnog komiteta KPH za Srednju Dalmaciju od 4. listopada 1942., izveli ova zlodjela:

'Žene i djevojke silovane, isječene sise i ostali djelovi tjela". 88

I ovaj primjer pokazuje da je četničko silovanje djevojaka i žena bilo povezano i s njihovim mučenjem žrtve i likvidiranjem. Tu tvrdnju potvrđuje ovaj primjer. Kad su četnici popa M. Đujića uhitili 26. listopada 1942. djevojku Milku Turudić, koja se vraćala iz Zagreba preko Vrlike u Knin, ne samo što su je između Štikova i Miočića silovali, nego su je nakon toga i ubili.89 Nakon napada hercegovačkih četnika i četnika M. Đujića na Vrliku, Maovice i Kijevo potkraj siječnja 1943. četnici su izveli silovanje djevojaka. O tom njihovom zlodjelu izvijestio je i Politički odjel 3. dalmatinske NO brigade 3. veljače 1943. Centralni komitet KPL ističući:

"Dvije djevojke su silovane. U Vrlici je silovana jedna djevojka, u Kijevu su svukli nekoliko djevojaka gole ali su ove uspjele izbjeći silovanje".90

Iako su ove zločine četnici izvodili pod okriljem talijanske okupacijske vojske, ona nije poduzimala nikakve aktivnosti da ih u tome spriječi. Ponekad su samo konstatirali činjenice. Tako se u izvješću 107. talijanske legije crnih košulja od 19. ožujka 1943. upućenom Guvernatoratu Dalmacije u Zadru, samo konstatiraju oblici četničkog terora, a napose prigodom njihova prijelaza preko područja Imotskog 3. i 4. ožujka 1943. U tom se izvješću ističe da su se četnici, ušavši u grad Imotski "prihvatili divljačke pljačke, prijeteći svima bez obzira da li su Talijani, Hrvati ili Srbi, nepoštujući nikoga i ništa. Silom su provaljivali u kuće, kidajući odjeću sa žena i muškaraca, pljačkajući nakit, novac i ostalo što su našli, silujući žene i djevojke u selima. U cilju većeg terora, oštrili su noževe pred očima golorukih i zaplašenih žena i muškaraca, prijeteći da će ih na mjestu zaklati".[b91] [/b]

Četnici iz Kašića, Bilica i Žitnića tijekom veljače 1944. godine izveli su niz zlodjela u okolnim hrvatskim selima, a 20. veljače te godine u selu Gorišu pokušali su silovati djevojke i žene. O tome izvješćuje 29. veljače 1944. Kotarska oblast u Drnišu glavara građanske uprave u Splitu:

"Pomenutog dana u kući Mandić Marije nalazila se Radak Luca ž. Antina iz Goriša, nju su četnici nasilno izvukli iz kuće i odveli je oko 500 metara, pa je Sekulić Luka, (četnik iz Bilica - napomena autora) pokušao da nad njom izvrši silovanje, pa kad to Sekuliću nije uspjelo, onda su je tukli i zlostavljali, napominje se, da se Radak Luca nalazi u drugom stanju (trudna). Dok se Radak Luca borila sa ovim četničkim banditima naišla je iz Šibenika Mandić Marta kći Lukina, djevojka 22 godine iz sela Goriša, pa kad su nju četnici opazili, pustili su

__________________________________________
85 Narodnooslobodilačka borba u Dalmaciji 1941-1945, knj. 8., str. 561.
86 Prijepis dokumenta kod autora.
87 Isto.
88 Narodnooslobodilačka borba u Dalmaciji 1941-1945, n. dj., knj. 4., str. 13. 89 HDA, Fond: ZKRZ GUZ 2362/5-1945, k. 21.
90 Narodnooslobodilačka borba u Dalmaciji 1941-1945, n. dj., knj. 5., str. 144.
91 Isto, knj. 6, str. 422; HDA, A NDH, br. 16.208

5. od 8
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #5 : Studeni 30, 2009, 01:54:12 »


Radak Lucu i Sekulić Luka, četnik uz pomoć ostale dvojice četnika ( Mileta Nikola iz Kašića i Marko Lukin iz Žitnića - napomena autora) pokušao je silovati Martu ali se ona odupirala te kad im nije uspjelo i nju su tukli i zlostavljali, pa se sumnja da će ostati na životu. Izprebijana Mandić Marta trebala je lječničku pomoć, ali su četnici zabranili i zaprietili da ne smije ići liečniku ni u Drniš ni Šibenik".92


Povlačenje četničke skupine popa Đujića prema Istri 1944. godine.
(Nikola Milovanović, Kontrarevolucionarni pokret Draže Mihailovića,
knjiga 4. - Slom, Beograd, 1983. str. 336.-337.)

U lipnju 1944. godine četnici iz grupe "Konrad - Einheit" uhitili su suradnicu antifašističke borbe djevojku Leposavu Šarić iz Šibenika te je u Zablaćubila "silovana od cjelokupne grupe", a zatim na zvjerski način ubijena.93 Učestala četnička silovanja žena i djevojaka nije mogla sakriti ni četnička strana, te se ova njihova zlodjela navode u nizu dokumenata. Ovdje samo ističemo pismo četnika Ante Kovača od 23. veljače 1944. upućeno kapetanu Francu Kovaču, tada komandandu Skradinske četničke brigade, u kojem ističe da su četnici u okolnim skradinskim selima" silovali jednu djevojku, ubili njezinog momka i jednog prisutnog čoveka, koji su na licu mesta ustali protiv silovanja". 94

E) Četnički zločini nad ranjenicima 

Četnički pokret nije se pridržavao nikakvih međunarodnih konvencija o postupku prema civilnom stanovništvu, zarobljenicima i ranjenicima. Dapače, što je protivnik bio slabiji i bespomoćniji, to su četnička zlodjela bila zvjerskija. Očuvana su brojna arhivska vrela o postupku četnika u Hrvatskoj prema pojedinim partizanskim ranjenicima, ali ovdje ćemo ukazati na njihova dva zločina prema većim skupinama ranjenika. Nakon neuspješnog napada 2. brigade 6. ličke dvizije NOV na četničko uporište u Gračacu 14/15. siječnja 1943. partizani nisu uspjeli iz Gračaca iz četničkog okruženja izvući 41 ranjenika. Sve te ranjenike četnici su poklali i poubijali na najzvjerskiji način. Među tim partizanskim ranjenicima Srbima nalazio se i jedan partizan Hrvat - Stipe Špehar. Na njemu kao Hrvatu četriici su se posebno iživljavali. Teško ranjenog vukli su kroz Gračac, izrugivali mu se i boli ga noževima sve dok nije izdahnuo. 95 

Sličan zločin nad ranjenicima četnici su izveli 2. lipnja 1944. godine napadom na partizansku bolnicu u Krčanama (zaselak jugoistočno od Udbine). Napad na bolnicu i ranjenike izveo je četnički "Leteći odred" Lukice Popovića Lune, koji je pokolje Hrvata u Lici počeo provoditi još krajem srpnja 1941. godine.

U bolnici se nalazilo oko 90 ranjenika, a četnici su zaklali i ubili 36 osoba, ranjenika pa i bolničkog osoblja. Tada su zaklali i dva liječnika: dr. Josipa Kajfeša iz Delnica i dr. Antonia Suppu, koji je prešao iz talijanske vojske u partizane.96

F) Odsijecanje glava žrtvama

Talijanske okupacijske snage vjerovale su da se antifašistički pokret na području njihove interesne sfere može uništiti likvidiranjem pojedinih istaknutih nosilaca antifašističkog pokreta. Zbog toga su za njima raspisali potjernice i novčane ucjene, a četnici su trebali izvršiti te talijanske zahtjeve.

Ako ucijenjenu osobu nisu uspjeli uhititi živu i predati je Talijanima, likvidiranoj su osobi odsijecali glavu, donosili je u talijansku komandu i zatim dobivali obećanu nagradu. Tako su npr. nakon četničkog puča izvedenog 21. studenog 1941. u Štabu 3. bataljona NOP odreda "Velebit" medački četnici odsjekli glavu Pekiši Vuksanu, komandantu ovog bataljuna, te je odnijeli talijanskoj komandi u Medku. Tu su je bacili na zemlju" gazili po njoj, ćulali je kao loptu po ledini, pljuvali je, da bi time pokazali svoju privrženost i odanost talijanskim okupatorima".97

Ista sudbina zadesila-je i Biću Kesića, političkog komesara u bataljunu "Gavrilo Princip" nakon što je u njemu izveden četniki puč (12./13. travnja 1942.) Naime, Talijani su njegovu glavu ucijenili na 100.000 lira, a skupina četnika stalno ga je pratila, dok ga, s pomoću jataka, nije uhitila u Grabu na spavanju. Što su dalje učinili s njim vidljivo je iz priznanja četnika Đure Kesića, uhićenog od pripadnika OZN-e 27. ožujka 1945. na Velebitu. On je o ubojstvu Biće Kesića, između ostaloga, naveo i ovo:

"Biću smo uhvatili i odveli u gusarnicu (sitnogoricu) u šumi Kokirna. Odsjekli smo mu glavu, a samo tijelo bacili u jamu. Njegovu glavu odnijeli su u torbi u Gračac Đuro Radusin - Arambašica, Tomo Radusin i Mićo Senader. Prodali su je Talijanima. Oni su otišli iz Graba u jutro, a vratili su se iz Gračaca tek poslijepodne. Donijeli su od Talijana kao plaću 100.000 lira. Novac smo podijelili u kući Nikice Senadera. Nas svakog zapalo je po deset hiljada lira".98

Talijani su svojim javnim objelodanjivanjem ucjena za pojedine sudionike antifašističke borbe stalno poticali ovu vrstu četničkih zločina. Tako je komanda talijanskog zadarskog sektora uputila dopis 29. listopada 1942. godine 1., 2., 3., i 5. četi Dobrovoljačke antikomunističke milicije (četnici) u kojem se navode visine ucjena za 62 osobe (od 10.000 do 50.000 lira). 99

Četnici nisu dobivali novčane i druge nagrade samo za ucijenjene osobe, nego i za druge sudionike antifašističkog pokreta, ako bi ih uhitili žive ili pak ubili, a njihovo tijelo ili glavu donijeli u talijansku komandu. Kad su četnici iz Gračačkog vojno četničkog odreda i četničkog odreda Krupa uhitili 1942. godine kod sela Rujišta 23 Hrvata partizana iz bataljuna "Bude Borjan",

__________________________________________
92 HDA, Fond: ZKRZ GUZ, kut. 21.
93 Saopštenje br. 66-93. o zločinima okupatora i njegovih pomagača, Beograd, 1946., str. 764.
94 Zbornik, tom XIV., knj. 3., str. 406; NOB u Dalmaciji 1941-1945., n. dj. knj. lO., str. 1653.
95 J. Popović, M. Lolić i B. Latas, Pop izdaje, n. dj., str. 215-225; Đorde Orlović, Napad na Gračac (14/15. januara 1943.) VIG, Beograd, 1981., br. 1., str. 90.
96 J. Popović, M. Lolić, B. Latas, Pop izdaje, n. dj., str. 338-339; Šime Novosel, Pokolj u Krčani, Kotar Korenica i kotar Udbina u NOR-u i socijalističkoj izgradnji, Karlovac, 1979., str. 886-889
97 Dušan T. Graovac, Nastanak, razvoj, organizacija i djelatnost NOO-a kotara Gospić od 1941- 1945. godine, Kotar Gospić i kotar Perušić u narodnooslobodilačkom ratu 1941-1945, Karlovac, 1989., str. 619.
98 J. Popović, M. Lolić, B. Latas, Pop izdaje, n. dj., str. 115.
99 Dokumenti o zločinima talijanskog okupatora, Šibenik, 1945., str. 44-45

6. od 8
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #6 : Studeni 30, 2009, 01:55:59 »


a među njima i šibenskog komunista Danu Rončevića, sve su ih strijeljali, a za nagradu od Talijana dobili su 10.000 lira. 100

Za nagradu ili bez nagrade četnici su odsijecali glave i mnogim drugim žrtvama. U Vrgoračkoj krajini krajem kolovoza 1942. godine u vrijeme masovnog pokolja hrvatskog stanovništva četnici su odsjekli glavu župniku Župe Biokovske don Jozi Braenoviću.101
Svirepu metodu odsijecanja glava svojim žrtvama četnici su izveli početkom listopada 1942. godine u selu Gatima, kad su ubijenoj djeci odsijecali glave i nabijali ih na kolac.102


Četnici kolju nepoznatu žrtvu (B. Latus – M. Dželebdžić,
Četnički pokret Draže Mihailovića 1941-1945,
Beograd 1979., str. 241)

G) Spaljivanje živih ljudi 

Ova metoda četničkih zločina poglavito je bila usmjerena prema hrvatskom civilnom stanovništvu, ali i drugim nacionalnim skupinama (Muslimanima i Romima). Uglavnom su ovu metodu mučenja i ubijanja četnici koristili u masovnim pogromima povezanim s paljenjem stambenih i gospodarskih zgrada. U vatru su se bacale žive ili već ubijene osobe. Bacanjem živih osoba u vatru nastojali su da žrtvama nanesu što veću bol, a bacanjem već ubijenih osoba nastojali su prikriti svoje zločine. Jedan od najsvirepijih primjera spaljivanja skupine živih ljudi izveli su Moravički četnici (Gorski kotar) noću 17./18. studenog 1942. u selu Radigojni (kod Vrbovskog). Oni su u tom selu uhitili dvije romske poradice (ukupno 14 članova, od toga šestero djece), povezali ih žicom, zatvorili ih u njihovu drvenu kućicu i zapalili. 103
U ovoj knjizi, u arhivskoj građi koju objavljujemo, navode se mnogi primjeri spaljivanja žrtava te ih ovdje nećemo posebno navoditi. Međutim, istaknut ćemo jedan primjer nabijanja živog čovjeka na kolac i zatim njegovo pečenje na vatri. Na taj način usmrtili su Đujevićevi četnici starca Nikolu Blaževića (68 godina) iz Maovica 26. siječnja 1943. Pekli su ga na vatri u kovačnici Ivana Hercega, također iz Maovica.104

H) Masovni zločini četnika nad hrvatskim stanovništvom 

Masovni zločini četnika nad hrvatskim stanovništvom izvođeni su tijekom svih ratnih godina, ali najviše tijekom 1942. i 1943. godine, kad je četnički pokret u Hrvatskoj bio vojno najsnažniji, a imao potporu istočnohercegovačkih i istočnobosanskih četnika te talijanskih i njemačkih vojnih okupacijskih vlasti. Četnici su masovne zločine nad hrvatskim narodom obrazlagali raznim motivima (prethodnim zločinima ustaša nad Srbima, partizanskim napadima na četnike, suradnjom pojedinih osoba ili cijelih sela s partizanskim ili ustaškim pokretom, rušenjem komunikacija i sL), ali bit tih zločina nalazila se u programskoj genocidnosti četničkog pokreta prema hrvatskom narodu, što je već na nizu primjera i pokazano.

Prvi masovni zločin četničkih pristaša nad pripadnicima hrvatskog naroda u Hrvatskoj izveden je u Lici potkraj srpnja 1941. godine. Tada su u Brotnji (kod Srba) ubili 37 Hrvata iz porodice Ivezića, a njihovu imovinu opljačkali.105

Preostali tadašnji četnički pokolji nad Hrvatima u Lici bili su manji po broju ubijenih osoba jer su Hrvati u najvećem broju izbjegli, iselili se iz naselja koja su se našla pod četničkom vlašću. Val masovnih četničkih zločina nad Hrvatima počeo je u Kninskoj krajini još u jesen 1941. godine i trajao je tijekom cijeloga rata, proširujući se i na druga područja Dalmacije. U ustaničkim danima potkraj srpnja i početkom kolovoza 1941., a u nastojanju da se Hrvati s područja Knina zaštite od mogućih zlodjela, povukli su se oni u Knin i stavili pod zaštitu vojnih snaga NDH (oko dvije tisuće Hrvata). Takva opreznost pokazala se ispravnom jer su četnici ubrzo počeli terorizirati preostale Hrvate, ubijati ih i pljačkati njihovu imovinu. Đujićevi četnici izveli su prvi masovniji pokolj Hrvata 7./8. listopada 1941., kad su u Donjem Erveniku zaklali sedam osoba, a njihova tijela bacili u jednu krašku jamu. Talijanska vojska ekshumirala je te žrtave i zatim ih sahranila.106 Četnici iz puka "Onisim Popović" u selu Štikovu zaklali su i ubili 9 Hrvata.107 Ova dva četnička zločina potaknula su daljnje seljenje hrvatskog stanovništva s područja Kninske krajine i koncentriranje hrvatskih izbjeglica u Knin. Krajem 1941. godine bilo je u Kninu oko 3.000 izbjeglih Hrvata.

Zločine nad pojedincima i manjim skupinama četnici su stalno izvodili na područjima koja su privremeno ili stalnije držali te na onim područjima na kojima su boravili u vrijeme vojnih operacija. Upravo za vrijeme vojnih operacija četničkih snaga s talijanskom vojskom u Dalmaciji četnici su izveli i najveće zločine. U talijanskoj vojnoj operaciji "Albia" na područje Biokova Talijani su angažirali oko tisuću istočnohercegovačkih četnika. Oni su se potkraj kolovoza 1942. godine prebacili iz Nevesinja preko Ljubuškog i Vrgorca te su zajedno s talijanskom divizijom "Bergamo" sudjelovali na području Biokova u vojnim operacijama protiv partizanskog bataljuna "Jozo Jurčević".

Međutim, četnici su svoje osnovne aktivnosti usmjerili protiv hrvatskog stanovništva i na pljačku njihove imovine. Naime, dok su talijanske jedinice držale u obruču sela Dragljane, Rašćane, Kozice i pojedine druge zaseoke na tom području, u ta su sela ušli četnici i u njima "klat je ko je muških stignut" .

__________________________________________
100 Vidi bilješku 95, str. 123-124; Narodnooslobodilačka borba u Dalmaciji 1941.-1945., n. dj., knj. 2, str. 1149- 1150, knj. 4., str. 423.
101 HDA, Fond: Četnici, br. 294/2.
102 Narodnooslobodilačka borba u Dalmaciji 1941.-1945., n. dj., knj. 4., str. 71-72.
103 HDA, A NDH, inv. br. 103.
104 HDA, Fond: ZKRZ GUZ, kut. 21.
105 Kotar Donji Lapac u narodnooslobodilačkom ratu 1941-1945, Karlovac, 1985., str. 1126-1127; Gojko Polovina, Sjećanje na početni period narodnog ustanka u Lici godine 1941, Prva godina narodnooslobodilačkog rata na području Karlovca, Korduna, Gline, Like, Gorskog kotara, Pokuplja i Žumberka, Karlovac, 1971., str. 785-786. G. Polovina navodi da je tada ubijeno oko 30 članova porodice Ivezić. Popis svih stradalih s biografskim podacima vidi u: Luka Pavičić, Kronika stradanja Hrvata Južne Like, Zagreb, 1996., str. 241-253.
106 Arhiv oružanih snaga (dalje AOS) SR Jugoslavije, Beograd, Arhiva NDH, kut. 51, reg. br. 13/2-1.
107 HDA, Fond: Glavno zapovjedništvo oružaništva NDH, Tajni spisi, kut. 2

7. od 8
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #7 : Studeni 30, 2009, 01:59:16 »


Žrtve su ubijane i na druge načine, a mnogi su bačeni u zapaljene kuće. Četnici su u tijeku 29. i 30. kolovoza 1942. na razne načine ubijali 137 Hrvata, a među njima i tri svećenika (Gosip Braenović, Ivan Čondić i Ladilislav Ivanković) .108

Krajem rujna 1942. talijanska divizija "Sassari" uputila je na splitsko-omiško područje četnike Mane Rokvića (od 120 do 150 četnika). Oni su od 1. do 5. listopada 1942. godine izveli pokolj hrvatskog stanovništva na području sela Dugopolje, Kotlenice, Dubrava, Gata, Donji Dolac, Gornji Dolac, Ostrvica, Čisla, Zvečanje, Srijane, te na zvjerski način ubili 120 žena, djece i staraca. Četnici su tada ubili Franu Babića, župnika iz Srijana, i zapalili više od 1.500 stambenih i gospodarskih zgrada, opljačkali stoku i raznu pokretnu imovinu. U daljnjem izvođenju zločina četnike je onemogućio vod Solinske partizanske čete, koji je uspio povratiti dio opljačkane imovine i sahraniti dio žrtava. Sve strahot:e četničkih zlodjela na ovom području moguće je vidjeti iz brojnih izvješća.

 
1941., prosinac 26., Siverić.
Izvješće Oružničke postaje Siverić Vodnom oružničkom zapovjedništvu Knin o napadu četnika na privremenu oružničku postaju i hrvatsko pučanstvo u selu Štikovo te na ophodnju oružničke postaje Siverić u prosincu 1941. godine.
(Dokument br. 33., str. 226.-228.)

Klikni na dokument da se poveća

Ovdje ćemo navesti samo jedan manji ulomak iz izvješća Okružnog komiteta KPH za Srednju Dalmaciju, upućenog 4. listopada 1942. Pokrajinskom komitetu KPH za Dalmaciju, a koji govori o četničkom pokolju u selu Gatima. S tim u svezi ističe se:109


"Prvog (misli se na 1. listopada 1942. - napomena autora) po danu je došlo oko 150 - 200 četnika predvođeni Talijanima sa kamionima. Četnici su stali paliti, pljačkati i klati sve do čega su došli. Broj zaklanih se još točno ne zna iako su ih naši pokopali, ali ih je bilo preko 100. Strahote se ne daju opisati. Sve što nije moglo uteći na najsvirepiji način je ubiveno. Žene i djevojke silovane, isječene sise i ostali dijelovi tijela. Staraca ima najviše među ubivenim a i djece. Mogo je izgorilo bolesnih i nemoćnih u kućama koje su sve od reda popaljene. Ubivenih ima najviše noževima i to većinom srezan grkljan. Prizora svakojakih, dijete u naručju majke zaklato skupa sa njome. Na nekim mjestima velike gomile ubivenih po 10 - 15 skupa. Svijet se je svugdje sklanjao, ali tko e gdje uhvaćen tu je zaklan ".110

Svi prosvjedi vlasti NDH, pa osobno i samog poglavnika dr. A. Pavelića, kod talijanskih vojnih vlasti ostali su bez odjeka. Vinovnici tih zločina nad hrvatskim stanovništvom nisu niti pozvani na odgovornost, a kamoli kažnjeni. Za četnike je to bio samo znak da mogu nastaviti s ovakvim zlodjelima. Talijanska vojska uskoro je poslala novu kaznenu jedinicu s oko 360 Đujućevih četnika, koja je 21. listopada 1942. upala u selo Bitelić s većinskim hrvatskim stanovništvom. Četnici su i u ovom selu poklali 29 Hrvata, spalili više od 200 kuća i temeljito opljačkali pokretnu imovinu Hrvata.111

Masovne pokolje Hrvata izveli su četnici Dinarske četničke divizije i hercegovački četnici u Vrličkoj krajini potkraj siječnja 1943. godine. Bio je to četnički "krvavi pohod prema Vrlici", a pod geslom "pali i kolji sve što je katoličko". Cilj tih četničkih snaga bio je da uz pomoć talijanske divizije "Bergamo" očiste područje Vrličke krajine i Podinarja od partizanskih snaga. Na tom prostoru tada su djelovala dva partizanska bataljuna 3. dalmatinske brigade i Kninski partizanski bataljun. Četničko-talijanske snage naišle su samo na manji otpor partizana, te su četničke jedinice od 25. do 27. siječnja 1943. usmjerile svoje aktivnosti prema hrvatskom stanovništvu u Vrlici, Maovicama, Kosorama i Kijevu, ubivši na najsvirepiji način oko 60 osoba.

Ubojstva hrvatskog stanovništva bila su praćena paljenjem kuća i pljačkom imovine. Preostali Hrvati iz tih sela izbjegli su u Ribariće i zatim u Sinj.112

Glede ovog četničkog zločina značajno je izvješće Velike župe Cetina od 4. veljače 1943., upućeno Ministarstvu unutarnjih poslova NDH, u kojem se, između ostaloga, navodi i ovo:

"Četnici u čisto pravoslavna sela uobće nijesu zalazili, a u katoličkim selima klali su i palili većinom po kazivanju domaćih Srba". 113

Hercegovački četnici (oko 2.500), povlačeći se iz Kninske krajine preko Splita, Dicma i Trilja, došli su 3. i 4. ožujka 1943. na područje kotara Imotski, a odatle su se preko zapadne Hercegovine prebacili u istočnu Hercegovinu. Oni su tijekom navedenih dana na području Imotskog (Imotski, Grabovac, Zagvozd, Vinjani i dr.) ubili i zaklali 32 Hrvata, pljačkali imovinu, palili kuće, prolivali u konobama vino i rakiju, zagađivali izmetom bunare ("vršili veliku nuždu, pa izmetine bacali u bunare"), silovali djevojke i žene te skidali sa žena odjeću i nakit.114

I kasnije četnici su izveli veći broj masovnih pokolja Hrvata, pa i Srba partizana.115 Ovdje ćemo istaknuti samo još tri primjera. Četnici Dinarske četničke divizije u veljači 1944. u zlodjelima na području sela Dubrava, Danilo Kraljica, Radonići i Goriša
ubili su 30 osoba116, a 4. travnja te godine četnici Kosovske četničke brigade u selu Nečmenu ubili su devet Hrvata.117

Jedan od posljednjih većih četničkih zločina izveden je 12. rujna 1944. na području Skradina, kad je ubijeno 27 Hrvata.118

Dosad provedena istraživanja četničkih zločina nad Hrvatima i Muslimanima u Drugom svjetskom ratu pokazuju niz poteškoća u pronalaženju dokumenata potrebnih za osobnu identifikaciju žrtava. Do sada je imenom i prezimenom, te mjestom i godinom smrti utvrđeno tek oko 3.000 stradalih, od kojih su oko dvije trećine Hrvati.119
Demografske procjene Vladimira Žerjavića govore da su četnici tijekom Drugoga svjetskoga rata na području bivše Jugoslavije ubili oko 20.000 Hrvata. Veliki je zadatak povijesne znanosti da unese više svjetla u genezu četničkog pokreta, a osobito u četničke zločine učinjene nad Hrvatima i Muslimanima 1941.-45. pri pokušaju da se ostvari dugo pripreman projekat velike i homogene Srbije

__________________________________________
108 HDA, A NDH, inv. br. 33215, Fond: Četnici br. 294/1; i Fond: ZKRZ GUZ, br. 2362/5-41/45; Ivo Omrčanin, Holocaust of Croatians, Washington, 1986., str. 33-34.
109 HDA, A NDH, Fond: Četnici, br. 294/2; J. Popović, M. Lalić i B. Latas, Pop izdaje, n. dj., str. 169-170.
110 Narodnooslobodilačka borba u Dalmaciji 1941-1945, n. dj., knj. 4., str. 13.
111 Isto, knj. 4, str. 654-656; HDA, Fond: ZKRZ GUZ, br. 2362/5-41/1945; Marinko Perić, Sinj i Cetinska krajina u borbi za slobodu, (bez oznake mjesta),1974., str. 123.
112 HDA, Fond: Hrvatski državni sabor, Predsjednički spisi, br. 211/8, 1943, kut. 2; J. Popović, M. Lalić, B. Latas, Pop izdaje, n. dj., str. 226-232; Narodnooslobodilačka borba u Dalmaciji 1941-1945, n. dj., knj. 5., str. 144.
113 Narodllooslobodilačka borba u Dalmaciji 1941-1945, n. dj., knj. 5., str. 658.
114 Isto, knj. 5, str. 697-698; HDA, A NDH, br. 16208.
115 Narodnooslobodilačka borba u Dalmaciji 1941-1945, n. dj., knj. 6., str. 442-443, 697; HDA, A NDH, inv. br. 6432.
116 HDA, Fond: ZKRZ GUZ, br. 2362/4-45. 117 HDA, FOND: NOV -179/410.
118 HDA, Fond: KP-309/3064.
119 Analizu ovih žrtava četničkog terora opširno je opisao dr. Igor Graovac u feljtonu: "Četnici u Hrvatskoj prije i za vrijeme Drugoga svjetskog rata" objavljenom u 17 nastavaka u "Jutarnjom listu" od 17. srpnja do 2. kolovoza 1998. Graovac je utvrdio da je od ukupnog broja četničkih žrtava 57% bili iz Dalmacije, 24% iz Like, 8% iz Gorskog kotara, po 4% iz Hrvatskog primorja i sjeverozapadne Hrvatske te po 1% iz Banovine, Korduna i Slavonije. Spomenuti podaci pokazuju da su četnička zlodjela bila najbrojnija u onim dijelovima Hrvatske koji su bili pod talijanskom okupacijom, gdje su velikosrpski i talijanski fašizam najtješnje surađivali u progonu i uništenju Hrvata

Izvor: Z. Dizdar i M. Sobolevski, Zagreb 1999. str. 63 - 79

8. od 8

Nastavlja se ...
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #8 : Prosinac 09, 2009, 00:38:00 »


3.
1941., lipanj 30. Nikšić
Projekt dr. Stevana Moljevića o granicama, društvenom uređenju i vanjske politici Homogene i Velike Srbije.

HOMOGENA SRBIJA10

Iskušenja srpskog naroda u ovome ratu, izazvana gubitkom države i slobde, dovela su ga do nepokolebljivog uverenja:

1) da snagu države ne čini ni prostranstvo njene teritorije, ni broj njenog žiteljstva, pa ni bogatstvo zemlje, koliko nezavisnost pogleda, smisao i ljubav za državu, njenu slobodu i nezavisnost, unutrašnja sloga i duhovna povezanos: naroda u času spoljne opasnosti te spremnost njegova da za državu i njenu slobodu žrtvuje sve što ima pa i sebe sama;

2) da on tu istovetnost pogleda na državu, smisao i ljubav za državu i njenu nezavisnost može opet postići samo ako bude okupljen u homogenoj Srbiji. Primere su mu za to dale Srbija i Crna Gora u prošlim ratovima i Grčka u sadanjem ratu.
Stoga se Srbima nameće danas prva i osnovna dužnost:
da stvore i organizuju homogenu Srbiju koja ima da obuhvati celo etničko područje na kome Srbi žive, i da joj osiguraju potrebne strateške i saobraćajne linije i čvorove, te privredna područja kako bi joj bio omogućen i obezbeđen slobodan privredni, politički i kulturni život i razvitak za sva vremena.
Te strateške i saobraćajne linije i čvorovi, potrebni za sigurnost, život i opstanak Srbije, iako gde danas ne bi imali srpsku većinu, imaju da posluže Srbiji i srpskom narodu da se ne bi više ponavljala teška stradanja koja Srbima nanose njihovi susedi čim se pruži prilika.

Preseljavanje i izmena žiteljstva, naročito Hrvata sa srpskog i Srba sa hrvatskog područja, jedini je put da se izvrši razgraničenje i stvore bolji odnosi između njih, a time otkloni mogućnost da se ponove strašni zločini koji su se dešavaili i u prošlom ratu, a naročito u ovom sadašnjem, na svemu području na kome su Srbi i Hrvati bili izmešani, i gde su Hrvati i Muslimani s planom išli za istrebljenje Srba.11

I. GRANICE

Osnovna greška u našem državnom uređenju bila je što 1918. g. nisu bile udarene granice Srbije. Ta se greška mora ispraviti, danas ili nikad. Te se granice danas moraju udariti, i one moraju da uhvate celo etničko područje na kome Srbi žive sa slobodnim izlazima na more za sve srpske oblasti koje su na domak mora.

Na istoku i jugoistoku (Srbija i Južna Srbija12) srpske su granice obeležene ishodom ratova za oslobođenje, i njih valja samo pojačati Vidinom i Ćustendilom.
2) Na jugu (Crna Gora i Hercegovina) valja da u Jugozapadnu srpsku oblast uđu pored teritorije Zetske banovine.13

a) sva istočna Hercegovina sa železničkom prugom od Konjica pa do Ploča, uključivo sa pojasom koji bi tu prugu zaštićavao, tako da bi u nju ušao srez konjički ceo; od mostarskog sreza opštine: Mostar grad, Bijelo Polje, Blagaj i Žitomislići; srez stolački ceo; a od metkovićkog sreza Ploče i sve područje južno od Ploče; te Dubrovnik kome bi se imao dati poseban status.

b) severni deo Albanije, ukoliko Albanija ne bi dobila autonomiju.

3) Na zapadu valja da u Zapadnu srpsku oblast uđu, pored Vrbaske banovine, Severna Dalmacija, srpski deo Like, Korduna, Banije i deo Slavonije, tako da toj oblasti pripadnu lička želj. pruga od Plaškog do Šibenika i severna želj. Pruga od Okučana preko Slunja do Kostajnice. U tu bi oblast ušao na jednoj strani srez bugojanski osim Gor. Vakuf, a od sreza lijevanjskog opštine: Lijevno14 i Donje Polje, a na drugoj strani od sreza šibeničkog opštine: Šibenik i Skradin; od kninskog sreza: opština Knin i srpski deo opštine Drniš sa svom teritorijom preko koje prelazi želj. pruga Knin-Šibenik, te eventualno srpskim delom opštine Vrlika u sinjskom srezu; srez benkovački ceo; srez biogradski ceo; srez Preko ceo; tako da granica Zapadne srpske oblasti ide Velebitskim Kanalom i obuhvata Zadar sa svim otocima pred njim, od sreza gospićkog opštine: Gospić, Lički Osik i Medak; od sreza otočačkog opštine: Dabar, Škare i Vrhovine; od srez:. ogulinskog opštine: Drežnica, Gomirje, Gor. Dubrava i Plaški; srez vojnićki osim opštine Barilović; srez Vrginmost ceo; srez glinski osim opština Bučice i Stankovac; od sreza petrinjskog opštine: Blinja, Gradusa, Jabukovac i Sunja; srez kostajički osim opštine Bobovac; od sreza Novske opštine: Jasenovac i Vanjska Novska, ali ove opštine valja porušiti 15 tako da želj. pruga ostane na teritoriji ovih dveju opština; srez okučanski ceo; srez pakrački osim opština: Antunovac Gaj i Poljana; od sreza požeškog opština Vilić Selo; srez Daruvar, Grubišno Polje i Slatina; zatim bosanski srezovi Derventa i Gradačac. Razume se da u ovu oblast ulaze i svi drugi srezovi unutar navedenih granica.

Granice Velike Srbije prema četničkoj brošuri "Naš put" iz 1941. godine. Te granice uglavnom se udaraju s područjem Velike Srbije kako ga je zamislio četnički ideolog dr. Stevan Moljević. (J. Tomasevich, Četnici u Drugom svjetskom ratu, Zagreb, 1979., str. 156). Uz navednu koncepciju Stevana Moljevića, postojala je tijekom Drugog svjetskog rata također koncepcija samog Draže Mihailovića, također i zemljovidno iskazana (nažalost do danas neobjavljena i nedostupna), prema kojoj je Hrvatska trebala biti svedena na uzak pojas zemlje od Karlovca do Varaždina - "ono se vidi sa tornjeva zagrebačke katedrale". Taj program trebao se ostvariti tako što bi četničke snage iz Srbije i Crne Gore, uz pomoć lokalnih četnika, provalije na područje BiH i Hrvatske, te bi nastupanjem zamišljenim koridorima oblikovale zamišljene granice Velike Srbije. Prvi koridor protezao se od granice Srbije i BiH, slijedeći tok rijeke Save i Kupe (južno od njih), te je završavao na području Karlovca i slovenske granice. Na tom području spajao se sa završetkom druog zamišljenog koridora četničkog nastupanja, koji je počinjao na crnogorsko-hercegovačkoj granici, nastavljao se područjem Dinarskog masiva sve do slovenske granice. (AOS SRJ, Četnička
arhiva, kut. 7., reg. br. 36/2 i 38/2)

___________________________________
9 Faksimili pismenih, po svjedocima potvrđenih izjava od 23. srpnja 1941. i to: Stjepana Mustapića, date u Ilićima i Anđelka Antelja, date u Mostaru (u kojoj je Milan Antelj potpisan kao svjedok), dati su na str. 36 i 37. već spomenute knjige" Odmetnička zvjerstva ... " iz 1942.
10 AOS SRJ, Četnička arhiva, kut. 144., reg. br. 4/1.0riginal, strojopis, ćirilicom. Na omotu, u kojem se dokument nalazi, piše: Dr St.(evan) M.(oljević) "HOMOGENA SRBIJA", što označava njegova autora, a što proizlazi iz još nekih četničkih dokumenata. Dokument je objavljen u "Zborniku dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije. Dokumenti četničkog pokreta Draže Mihailovića 1941-1942.", tom XIV., knj. 1., Beograd, 1981., str. 1-9.
11 Već tada je četnički pokret označavao Hrvate i Muslimane kao kolektivne krivce za pojedine ustaške zločine nad Srbima na području NDH. Iz toga će proizići i četnička teza o identifikaciji Hrvata i Muslimana s ustašama.
12 Riječ je o Makedoniji.
13 Od 1929. do 1939. godine Kraljevina Jugoslavija bila je podijeljena na devet banovina: Dravska, Savska, Vrbaska, Primorska, Zetska, Drinska, Dunavska, Moravska i Vardarska. Prema sporazumu Cvetkoić - Maček 1939. od Savske i Primorske banovine te dijelova Vrbaske, Dunavske, Drinske i Zetske banovine osnovana je Banovina Hrvatska. Moljević i četnici nikada nisu prihvatili Banovinu Hrvatskuu, uključujući veći dio njezina područja u "srpske zemlje" ili "Homogenu Srbiju", a što se najbolje vidi iz ovoga teksta o granicama.
14 Livno.
15 Misli se tako nanovo ustrojiti.


1. od 24
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #9 : Prosinac 09, 2009, 00:39:57 »


Za ovu zapadnu srpsku oblast, koja bi imala 46 srezova sa blizu milion i po duša, na kojoj je celo preduzeće Šipada, i veliki gvozdeni rudnik Ljubija, i preko koje prelazi Jadranska pruga Valjevo - Banja Luka - Šibenik, valjalo bi obezbediti Zadar s okolinom i otoke koji su pred njim radi zaštite njenog izlaska na more.

4) Severnoj srpskoj oblasti valja dati, uz teritoriju Dunavske banovine, oduzete joj srpske srezove Vukovar, Šid i Ilok, i od vinkovačkog sreza opštine: Vinkovci, Laze, Mirkovci i Novi Jankovci; srez i grad Osijek ceo;
Ovoj oblasti valja obezbediti Baranju s Pečujom i istočni Banat s Temišvarom i Rešicama.

5) Središnjoj srpskoj oblasti - Drinskoj banovini - imaju se povratiti oduzeti joj bosanski srezovi: Brčko, Travnik i Fojnica.

Dalmacija,

koja bi obuhvatala Jadransku obalu od Ploča pa do ispod Šibenika, te od bos. herc. srezova: Prozor, Ljubuški, Duvno; zapadne delove mostarskog i livanjskog sreza, te delove kninskog i šibeničkog sreza na severu, ima da uđe u sastav Srbije i da dobije zaseban autonoman položaj. Rimokatolička crkva u Dalmaciji biće priznata i od države pomagana, ali rad crkve i rimokatoličkog sveštenstva u narodu mora biti na korist države i pod njenom kontrolom

II. ODNOS PREMA OSTALIM JUGOSLOVENSKIM I
BALKANSKIM DRŽAVAMA

Srbija ima da, verna svojoj prošlosti i svojoj misiji na Balkanu, bude i u budućnosti nosilac jugoslovenske misli, te prvi pobornik balkanske solidarnosti i Gledstonova principa "Balkan balkanskim narodima". Vreme traži okupljanje manjih država u veće jedinice, saveze i blokove, a od Srba će to tražiti i njihovi prijatelji. Srbi će se tim traženjima rado odazvati, jer je to u duhu njihove istoriske misli na Balkanu. Srbi su tim putem prošli već onda kad su stvarali Jugoslaviju, i oni s toga puta neće natrag. Samo, kako je prvi korak na tome putu bio pogrešno učinjen u tome što su oni sve dali i u Jugoslaviju odmah utopili i Srbiju i Crnu Goru i srpstvo, dok ostali - Hrvati i Slovenci i muslimani - pošli protivnim putem - da od Jugoslavije sve uzmu, a ništa da ne daju, to se sad ta greška mora ispraviti, a ispraviće se samo ako Srbi odmah pri vaskrsu Jugoslavije, već u prvom času, i bez ičijeg pitanja stvore homogenu Srbiju u granicama kako su napred označene, pa tek onda sa te osnovice, kao svršenog čina, pristupe uređenju svih ostalih pitanja i sa Hrvatima i Slovencima.

Jugoslavija bi, prema tome, imala biti uređena na federativnoj osnovi sa tri federalne jedinice: srpskom, hrvatskom i slovenačkom (Srbija, Hrvatska i Slovenija). I tek kad se to stanje sredi, kad se svi srpski krajevi povežu u jednu homogenu Srbiju i kad se sažive, onda bi se moglo pomišljati na uže zbliženje s Bugarima. Dotle bi se moglo s njima sarađivati na kulturnom i ekonomskom približavanju (prvo putem štampe, knjige, crkve, i društvenog uspoznavanja, a drugo carinskom unijom).

Srbi, koji su se pre blizu pet vekova jedini na Balkanu ozbiljno oprli najezdi  Osmanlija sa istoka na zapad,
Srbi, koji su u borbi sa turskom imperijom istrajali i prvi digli ustanak protiv Turaka,
Srbi, koji su se prvi na Balkanu oprli najezdi Germana sa zapada prema istoku, dobili su time pravo na vođstvo na Balkanu, i oni se toga vođstva neće i ne mogu odreći ni zbog sebe ni zbog Balkana i njegove sudbine. Oni svoju istorisku misiju moraju ispuniti, a moćiće to učiniti smo ako budu okupljeni u homogenoj Srbiji i okviru Jugoslavije koju će zadahnuti svojim duhom i dati joj svoj pečat. Srbi moraju imati hegemoniju na Balkanu, a da imaju hegemoniju na Balkanu, moraju prethodno imati hegemoniju u Jugoslaviji. Samo ta hegemogenija mora da bude u veličini duha, u širini pogleda i daljini vidika, u smelosti političke misli, u odlučnosti političke akcije, za što su Srbi do danas dali dovoljno primera i dokaza u svim dolučnim časovima svoje prošlosti. I kao što je sadašnjost samo krajnja tačka prošlosti, i budućnost valja da im bude produžena linija prošlosti.

III. DRUŠTVENO UREĐENJE

Društveno uređenje u Jugoslaviji, zasnovano na neograničenom liberalizmu, bilio je u nesređenim poratnim vremenima zloupotrebljavano i iskorišćavano na štetu slabijih od strane jačih i od strane pojedinaca na štetu zajednice. To
je remetilo potrebnu ravnotežu u privrednom životu, a vodilo rasulu nacionalnog i društvenog morala i javnog života,-
u Srbiji
rad ima da bude osnov, cilj i smisao života svakog čoveka te da bude praved no nagrađen prema kvalitetu i kvantitetu;
kapital ima da bude sredstvo kojim će srpski narod da ostvaruje svoju istorisku misiju na polju narodne odbrane, narodne privrede i narodne kulture, te obezbedi svoj narodni opstanak, ali nosilac kapitala i kapitalizma ima da bude u prvom redu država.
I privatni kapital je narodna svojina, i ima da bude pod zaštitom, ali i pod nadzorom države, te da i on posluži dobru naroda i zajednice.
Država ima da stvori svakom svomu državljaninu mogućnost rada i zarade te da svakog osigura za slučaj bolesti, starosti i iznemoglosti.
Sloboda ličnosti, lične inicijative i lične imovine ima biti svakom državljaninu obezbeđena zakonom; samo ta sloboda ne srne biti zloupotrebljavana i iskorišćavana ni na štetu drugog čoveka ni na štetu zajednice.
Sloboda misli, sloboda vere i sloboda štampe ima također biti obezbeđena ali ne srne biti zloupotrebljavana.
Crkva, kao organizacija, može biti u Srbiji priznata i pomagana samo ako je prema inostranstvu potpuno nezavisna i ako u Srbiji ima svog vrhovnog poglavara.
Na verskoj osnovi ne mogu se stvarati političke partije.
Štampa ima da služi narodu i državi, te podizanju javnog morala.

NARODNI PREPOROD

Da se postigne preuređenje države i njenog društvenog stanja, srpskom narodu je potreban opšti narodni preporod u svima njegovim redovima i na svi poljima narodnog života. Za taj preporod potrebno je pribrati i okupiti sve narodne snage, ne deleći srpski narod po klasama, jer se on deli samo po zanimanjima, koja valja sva da budu časna i po zajednicu korisna, te da sva rade u jednom istom smeru u punoj harmoniji, da se u svom radu popunjavaju i ispomažu. U prve redove valja da uđu intelektualci - prosvećeni sinovi srpskog naroda i njegova omladina, te da daju primere svoga pregalaštva, samopregora, reda, rada i discipline, i da izgaraju na svojim dužnostima

Nikšić, 30, juna 1941 god.



2. od 24
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #10 : Prosinac 09, 2009, 00:41:38 »


(Prilog)16
NAŠ PUT
Vodi nas stopama kosovskih vitezova,
Pošli smo da stvorimo Srbiju,

___________________________________
16 Kao prilog dokumentu dana je karta Jugoslavije i unutar nje Velika Srbija te tekst "Naš put", koji su kao promidžbeni letci dijeljeni na različitim područjima NDH te bivše Kraljevine Jugoslavije,
u kojoj će biti ujedinjeni svi Srbi i sve zemlje u kojima Srbi žive;
u kojoj će vladati zakon, red i društvena pravda;
da seljak bude domaćin, da ima dovoljno zemlje i živi boljim životom,
da radnik bude pravedno nagrađen za svoj rad i obezbeđen u starosti, bolesti i iznemoglosti;
da činovnik predstavnik države u svome delokrugu bude materijalno obezbeđen i zaštićen, ali i odgovoran;
u kojoj će kapital biti zakonom zaštićen, ali i kontrolisan, a glavni nosilac kapitala biti država;
u kojoj će biti priznate zasluge svima borcima za narodno oslobodenje kako u prošlim ratovima tako i u ovome, a njihovim porodicama omogućen život;
u kojoj će izdajnici i oni koji su svoje položaje u javnom životu zloupotrebili biti pravedno kažnjeni;
u kojoj će javnim životom da upravljaju oni koji su za to dostojni.
Eto, takvu Srbiju, kakvu su sanjala sva naša pokolenja, a za kakvu se bori srpski narod Karađorđa pa do dana današnjega,
u kojoj će se moći živeti dostojno čoveka, a za koju je vredno umreti, takvu Srbiju  koja će s ponosom da vodi Jugoslaviju, pa i ceo Balkan, želimo da stvarima ili da izgradimo, kao što izginuše kosovski vitezovi.
To je naš put koji nam je pokazao naš mladi Kralj. (Petar II. Karađorđević- a.) To je put kojim nas vodi naš Draža Vojvoda (Mihailavić- a.)" 17

___________________________________
17 Na poleđini, gdje je karta, dopisano je rukom: "Dodatak biblioteci Ravna Gora".

Str. 90., 95., 160. – 165.


4.
1941., srpanj 8 -10. Knin
Zapovijed Vodnog oružničkog zapovjedništva Knin Oružničkoj postaji Strmica o podnošenju izvješća i izvješće te postaje o jednom ubojstvu i drugim nasiljima četnika na području te postaje od travnja do srpnja 1941, godine.18

o oružničko zapovjedništvo Knin
Taj. Br. 55.

NA LIČNOST
ZAPOVJEDNIKU ORUŽNIČKE POSTAJE
Strmica19
Knin, 8. srpnja 1941.

Po prijemu ove zapovjedi u povratu spisa postajni zapovjednik će mi obratnom poštom ili po kuriru dostaviti izveštaj, dali je na području njegove postaje bilo slučajeva kakovog nasilja.

Izveštaj dostaviti objektivan i iscrpan tako da u vodu bude neizostavno do 11. srpnja t. g.
V.D. vodnog zapovjednika stožer. nared.
Miloš (. . .)20 v.r.

NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA
ORUŽNIČKA POSTAJA STRMICA
Taj. Broj 34

VODNOM ORUŽNIČKOM ZAPOVJEDNIŠTVU
KNIN
10. srpnja 1941. god.

Povratkom spisa izveštavam da je na području ove postaje bilo nasilja i to:
Dana 14. travnja 1941. godine na području ove postaje u selu Golubiću seljak Grubić Lazo Jovanov, Klicov Petar Antin i brat mu Đuro svi iz sela Golubića, općine i kotara Knin, ubili su iz vojničke puške sa tri metka vojnog obaveznika Petrinov Benjamina pk. Šime iz Kukljice, općine i kotara Preko /otoka Ugljana/ a potom mu sa bajunetom raskidali srce bez da im je vojnik bio išta kriv, već se je jedino vojnik kada je vojska iz Knina putovala za Bos. Grahovo vraćao se iz Golubića kući po raspustu bivše Jugoslovenske vojske. Ubijenog vojnika su isti odmah odnjeli od svojih kuća u jednu ogradu i tamo ga zakopali kriomice bez da je itko osim njih znao. Po izvršenju ovog zločina odmah su sva trojica pobegli u Beograd gdje se i danas nalaze. Potpisati je za ovaj slučaj nakon 17 dana kasnije saznao i poveo izvide i na lice mesta bila je izaslata sudsko-ljekarska komisija, što je po ovoj stvari prijava sudu dostavljena od strane ove postaje.

Dana 13. travnja 1941. godine u 13.30 i 15 sati četnici su silom navalili na ovu postaju i odnjeli sve oružje, municiju, bombe i ostalu spremu koja se je na postaji nalazila, kao i pištolj oružnika ove postaje Jovića Šime i potpisatog 2 saržera sa metcima od pištolja. U oba puta bilo je oko 280 četnika, vođe ovih četnika bio je trgovac Brković Živko21, Jelić Branko, oba iz Knina, učitelj Marković iz Bos. Grahova i Đujić Momčilo 22 pravoslavni sveštenik iz Strmice.
Drugih slučajeva osim šta je gore navedeno nije se desilo na području ove postaje.
Od strane naših ustaša nije bilo nikakvih nasilja na području ove postaje.
S molbom na nadležnost.

Zapovjednik postaje stražmeštar:
And.(rija) Jerkušić v.r.

7.
1941., rujan 6. Karlovac
Izvješće dr. Ante Nikšića, velikog župana Velike župe Pokupje Općem upravnom zapovjereništvu kod II. armije talijanske vojske o napadu i zločinu četnika u selu Podlapac.30

Izvieštaj

Veliki župan Velike župe Pokupje Karlovac g. Dr. Ante Nikšić javio mi 31 je danas u 8.30 sati brzoglasno sliedeće:

"Sinoć javio je iz Zagreba Doglavnik i ministar nastave g. Dr. Budak32, da su četnici provalili u selo Podlapača i tamo zaklali obitelj Javor.33
Moli da se poduzmu potrebne mjere kod talijanskih vlasti da se ova hrvatska sela zaštite".

Karlovac, 6. rujna 1941.

M.P. 34

___________________________________
18 Hrvatski državni arhiv, Zagreb (dalje HDA), Arhiva NDH, Fond: Glavno zapovjedništvo oružaništva NDH, Tajni spisi 1941.; Zapovjedništvo oružničkog voda Knin, Taj. 55/41., kutija 2. Original, strojopis, latinicom.
19 Napisano rukom, kao i potpisi zapovjednika.
20 Dalji dio potpisa nečitak.
21 Živko Brković, rodom iz okolice Banjaluke, bio je rezervni kapetan, od 1935. g. član Ljotićeva "Zbora". Početkom kolovoza 1941. postao je komandant Kninskog bataljuna gerilaca Drvarske brigade, a već 9. kolovoza preimenovao je svoj štab i komandu u "Štab gerilskih i četničkih odreda za Kninsku krajinu", radeći na osnivanju četničkih jedinica. Kao suradnik talijanskog okupatora omogućuje Talijanima bez otpora zauzimanje toga područja. Stoga ga je Štab u Drvaru radi "izdaje" osudio na smrt. Pod okriljem Talijana i uz njihovu pomoć osnivač je i komandant četničkog puka "Petar Mrkonjić", a početkom 1942. radi i na osnivanju Dinarske četničke divizije. 3. ožujka 1942. ubio ga je u Plavnu jedan četnik, a prema naređenju Momčila Dujića, zbog osobnog rivalstva.
22 Momčilo Dujić, rođen je 1907. u Kovačiću, kod Knina. Početkom kolovoza 1941. postaje komandant Plješivičkog gerilskog odreda s tri čete, koji se nalazio u sastavu Kninskog gerilskog bataljana. Stožer mu se tada nalazio u Golubiću, dok su njegovi četnici imali osobno naoružanje te šajkače
30 HDA, A. NDH, Fond: Opće upravno povjereništvo kod zapovjedništva II. armate talijanske vojske, pov. broj 94/41. Original, strojopis, latinicom.
31 Odnosi se na dr. Andriju Karčića, općeg upravnog povjerenika kod II. armije talijanske vojske.
32 Mile, književnik i političar (Sveti Rok kraj Lovinca, 30. VIII. 1889. - Zagreb 7. VI. 1945.).
33 Mjesto se službeno od 1904. naziva Podlapac (iako se neslužbeno upotrebljavalo i ime Podlapača, kao što je i ovdje slučaj). U Podlapcu je početkom rata živjelo oko 2.000 Hrvata. Pored pojedinačnih ubojstava iz zasjeda i otimanja stoke podlapačkim Hrvatima, ustanici Srbi iz svih graničnih sela, nakom pismenog "ultimatuma" prvi su put organizirano napali Podlapac 3. rujna 1941. Uspje su zauzeti pola sela i prodrijeti do samog središta, no većina je mještana izbjegla u Gospić. Nekoliko je mještana stradalo, a dio je naselja opljačkan. Imena tih hrvatskih žrtava iz Podlapca, kao i onih. kasnije tijekom rata, ne nalazimo na popisima. Već nakon nekoliko dana u mjesto su stigli Talijani. Mještani su se većinom vratili. Napadi srpskih ustanika 10. listopada i 18. prosinca 1942. odbijeni su. No napad partizanskog Drugog ličkog NOP odreda (sastavljenog većinom od okolnih Srba, uz izvjestan broj Hrvata i Slovenaca) izveden 2/3. srpnja 1942. bio je uspješan i mjesto je zauzeto. Mnogo je podlapačkih Hrvata tada pobijeno, što u izravnim okršajima, što u akcijama "čišćenja". Ta su javno strijeljani Lukica Javor i Ivica Vlainić, ugledni Podlapčani. Potom su Lukicin otac, 70-godišnji Joso Javor , i Nikola Begić
zatučeni od žena kamenjem i kolcima kod Korenice. Oko 20 obitelji protjerano je iz Podlapca, a imovina im konfiscirana. Tada je središte opustošeno, a sve su trgovine opljačkane. U kakvim su uvjetima živjeli Podlapčani, pokazuje i njihov ćin da su noću između 9. i 10. veljače 1943. tajno organizirali i izveli bijeg cjelokupnog pučanstva mjesta. Tako su u izbjeglištvu proveli do kraja rata 1945. Kad su se počeli vraćati u mjestu nije bilo niti jedne kuće pod krovom, a sve su temeljito bile opljačkane. Do popisa 1948. bilo ih je u mjestu 779, među kojima su i mnoga djeca rođena tijekom rata. Opširnije o tim zbivanjima u selu vidi: Prof. Jure Karakaš, Selo Podlapac i njegovo stradanje tijekom II. svjetskog rata (1941.-1945.), Krbavska bitka i njezine posljedice, Zagreb, 1997., str. 221-225.
34 Zaprimni pečat: NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA-OBĆE UPRAVNO POVJERENIČTVO KOD Il. ARMADE TALIJANSKE VOJSKE, Pov. 94 od 6. IX. 1941. te tekst gornjeg dokumenta na talijanskom jeziku upućen zapovjedništvu Il. armate u Karlovcu. U jesen 1941. sjedište II. armate i sjedište upravnog povjerenika premjestit će se u Sušak.

Str. 165. – 167., 173. – 174.


3. od 24
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #11 : Prosinac 09, 2009, 00:42:45 »


8.
1941., rujan 11. Knin
Izvješće Oružničkog voda Knin Krilnom oružničkom zapovjedništvu o općoj situaciji te aktivnosti četnika na području voda početkom rujna 1941. godine. 35


ZAPOVJEDNIŠTVO
ORUŽNIČKOG VODA
Taj.    127
Obavještajno izvješće
dostavlja.-


KRILNOM ORUŽNIČKOM ZAPOVJEDNIŠTVU
KNIN
Knin, 11. rujna 1941. g.

Na temelju zapovjedi Taj. broj 52. od 20. kolovoza 1941. g. dostavlja se slijedeći izvješta j:

I. OPĆA UNUTRAŠNJA SITUACIJA:

I./ Raspoloženje hrvatskog naroda prema državi Hrvatskoj i Poglavniku vrlo dobro, ali je u posljednje vrijeme u velikom strahu zbog četničke i komunističke akcije, a osobito tamo gdje su pomješani ili živu u blizini pravoslavnog življa, koji nad ovim vrše nasilja i pljačku, a osobito u selima gdje pobunjenici imaju potpunu vlast. Zadnjih par dana nastalo je popuštanje od strane pobunjenika, jer je italijanska vojska preuzela vlast i zaposjela pojedina sela. Preuzimanjem vlasti od strane Italijana nije nigdje došlo do sukoba. Četnici i komunisti povukli su se većinom u planine prema Bosni. Na poziv da oružje predadu Italijanskim vlastima nisu se odazvali.

Qspoloženje srpskog naroda prema državi Hrvatskoj je vrlo slabo i tvrdo vjeruju, da će kroz najkraće vrijeme propasti pobjedom Rusije i Engleske. Njima je stalo do tog da pobjedi Rusija i Engleska bez obzira kakav će poredak kašnje biti samo da Hrvatska nestane.

2/ ČETNIČKA AKCIJA: Preuzimanjem vlasti od strane Italijana na terenu opaža se znatno popuštanje i povraćanje jednog djela četnika svojoj kući, a jedan dio povlači se prema Bosni, te se saobraćaj naroda sa selima i Knina osjeća sve jači i otpočelo je pridolaziti na pijaci poljski produkti, koje su ranije četnici sprečavali. Oružje četnici ne pridaju Italijanskim vlastima kako su bili oglasom pozvati.

Dana 3. rujna 1941. god. iz sela Golubić, kotar Knin, četnici su odveli: Šimić Mariju, Šimić Boju, Šimić Mašu, Šimić Zorku i Šimić Anu u selo Strmicu, gdje su držane kao taoci dva dana, a potom na intervenciju talijanskih vlasti puštene. O odvođenju ovih dostavljen je izvještaj od strane ovog voda pod br. 855 od 4. 9. 1941. g. Krilnom zapovjedniku i 2. oružničkoj pukovniji.

Dana 4. rujna 1941. g. u selu Vrbniku, kotar Knin, četnici su njih oko 20 zaustavili autobus koji je išao iz Knina za Oklaj, te izvršili pretres i legitimiranje putnika, kojom su prilikom sobom odveli Šimić Franu
gostioničara iz Knina, koji je išao u Oklaj po trgovačkom poslu i nosio sobom 40.000 kuna i 4.000 ital. lira. Šimić je odveden u nepoznatom pravcu i za njegovu sudbinu istom do danas nezna se, ali se pretpostavlja da je ubijen, s tim više što je imao veću svotu novca kod sebe. Po ovome postaja Knin dostavila izvještaj zapovjedniku i 2. oružničkoj pukovniji pod. br. 1039 od 6. rujna 1941. g.

Dana 6. rujna 1941. godine četnici su u selu Golubić, kotar Knin upalili 5 katoličkih kuća, koje su do temelja izgorile. Ljudskih žrtava nije bilo, jer su stanovnici ranije izbjegli u Knin.

Dana 7. rujna 1941. g. četiri četnika u vojničkom odjelu su ušli u selu Štikovu, kotar Drniš, otjerali su 15 komada ovaca na štetu Puće Petra pok. Luke iz Štikova, kotar Drniš.
Po svim ovim događajima bile su obavještene italijanske vojne vlasti, ali su se u svim slučajevima pokazali neaktivni.

3/. KOMUNISTIČKA propaganda od posljednjeg ovakvog izvještaja nije primjećena.
4/. Akcije, rad i kretanje sumnjivih lica, neprijateljskih agenata, provokatora. nije primjećeno.
5/. STRANA PROPAGANDA vrši se u narodu preko krugovaine stanice Moskve i Londona, te tajne stanice Zrinjevac i Šumadija koju četnici i seljaci u zaposjednutim selima slušaju i dalje šire.
6/. Prilike prehrane i prometa vrlo su otežane usled poremećenog saobraćaja na pruzi Zagreb-Knin, te putevi k Bos. Grahovu i Sinju ugroženi od četničkih bandi, za koje ima izgleda da će kroz najkraće vrijeme postati normalni.
7/. Odnosi vojske sa ustaškim organizacijama i građanskim vlastima normalni su.
8/. Odnosi sa !talijanskim vojnim vlastima dobri su.

II. STANJE U VOJSCI:
1/. Duh i disciplina kod oružnika je na dostojnoj visini. Opaža se kod domobrana manje neraspoloženje i klonulost, a razlog bi bio taj, što im nije definitivno određen rok služenja u pričuvi i što je poginulo i ranjeno oko 30 domobrana.
2/. Incidenti i neredi većeg značaja nije bilo.
3/. Utjecaj strane obavještajne službe i neprijateljske propagande nije zapaženo.
4/. Ponašanje časnika, dočasnika i momčadi van vojarne je pravilno.
5/. Bjegstva oružnika nije bilo.

III. VANJSKA SITUACIJA
1/ Raspoloženje naroda u pograničnim oblastima nije najbolje jer nakon Hrvatske stanovništvo, koje čezne što nije u sklopu države Hrvatske.
2/. Strani vojnih bjegunaca nije bilo.
3/. Šverca od podnošenja izvještaja nije bilo.
4/. Odnosi s pograničnim vlastima susjedne države normalni su.

IV OPĆI ZAKLJUČAK:

2. rujna 1941. g. nakon tri mjeseca otvorena je pravoslavna crkva u Drnišu, a dana 5. rujna tg. izvršen je blagoslov odnosne crkve i u istoj održana zadrušnica za one koji su po ustašama ubijeni, a nakon toga održali sjednicu pravoslavci u kući trgovca Cenić Pavla iz Drniša, na kojoj je raspravljano pitanje tko je od Hrvata kriv ubistvima i njihovom progonu i kakovi će stav protiv njih poduzeti, a potanje se o ovome nije moglo saznati.

NAPOMENA : dodatak tač. 2 pod 1.

27. kolovoza 1941. godine četnici su napali na selo Štikovo, kotar Drniš i odveli sa sobom 6 ljudi iz istog sela, koje su istog dana u večer pustili. Četnici su od ovih tražili oružje. Zlostavljanja i ostalog nije bilo. Četnici su iz sela Kosova.

Zapovjednik, poručnik:
J. 36 v.r

___________________________________
35 HOA, Arhiva NDH, Fond: Glavno zapovjedništvo oružništva NDH, Taj. 127/41, kut. 2. Origi¬naI, stroj opis, latinicom.
36 Potpis dalje nečitljic

Str. 174. – 177.

4. od 24
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #12 : Prosinac 09, 2009, 00:43:58 »


13.
1941., listopad 1. Gračac
Izvješće Kotarske oblasti u Gračacu Velikoj župi Gacka i Lika o četničkom napadu na selo Guduru. 54

Priepis
KOTARSKA OBLAST U GRAČACU

Gračac, 1. listopada 1941.
Broj Taj. 261/41.
Predmet: Četnika napadaj na selo Guduru55

Velikoj župi Gacke i Like - Gospić

Izvješćuje se naslovu da je u noći od 29. na 30. IX. po naoružanoj bandi četnika napadnuto hrvatsko selo Gudura, općine i kotara Gračac, koje se nalazi zapadno od željezničke postaje u Gračacu. Životom nije stradao nitko od stanovnika jer ih je većina već od prije u noći odlazila na spavanje u školu Štikada, su se oni koji su zatečeni u selu spasili biegom kroz obližnje šumice. Selo je napadnuto oko 9 sati u večer pucnjavom iz vojničkih pušaka s oštrim metcima i sudeći po pucnjavi, morala je biti veća rulja bandita. Pucnjava je trajala oko 4 sata u jutro, a kroz to vrijeme su banditi opljačkali selo i odnijeli žito, robu, odagnali svinje, blago itd., a po tom su zapalili selo, pa je izgorjelo devet kuća.
Čuvši pucnjavu talijanska vojna patrola je pošla u pravcu napadaja, ali nije išla dalje od Štikade, jer da ima puno Srba napadača pa su tek sutradan sa seljacima došli na lice mjesta .
Potpisani je sutradan išao sa postradalim seljacima u talijansku vojnu komandu u Gračacu, da se ovo selo zaštiti od napadaja četničkih banda, pa mu je tamo rečeno, da to nisu četnici već pljačkaši i da će oni već tamo postaviti svoju stražu.
Kako je ovo hrvatsko selo napadnuto po četnicima nekoliko puta, a i ovaj napadaj je bio najavljen prije nekoliko dana, samo na drugo mjesto t.j. Lovinac, to bi bilo potrebno, da se putem nadležnih vojnih talijanskih vlasti ishodi, da se seljaci ovoga sela mogu naoružati i sami braniti, jer im ovako svake noći prijeti pogibelj pokolja, a kada se to jedanput dogodi, onda će biti uzaludne i suvišne svake mjere.

Napominje se, da su četnici međusobno razdijelili posjede koje ovi hrvatski seljaci imaju u podnožju Velebita i planine, a da su svi bespomoćni da dođu do ovih posjeda. Tako su im četnici, već prije odnijeli s tih posjeda svu ljetinu.

Ovakova opasnost prijeti i svim hrvatskim selima općine Lovinac, jer su opkoljena grko-istočnim selima u kojima se ove bande hrane i skrivaju, a ta sela nisu gotovo nikako osigurana. Ostala hrvatska sela ovoga kotara, a naročito općine Gračac i Zrmanja popaljena su i opljačkana već prije, a pošto je i lična sigurnost u opasnosti, pored imovinske koja je već opljačkana, to nije čudo, da hrvatski živalj ovoga kotara danomice napušta svoja ognjišta i bježi u razna mjesta Hrvatske, samo da spasi goli život pred ovim bandarna.

Stoga naglašujemo i ovom zgodom apsolutnu potrebu, da u samom mjestu -Gračacu čim prije dođe jedna stalna posada hrvatske vojske koja bi u stanovništvo unijela sigurnost i smirenje i za uviek Hrvatskom narodu osigurala ovaj predio, gdje su se grkoistočnjaci od Bosne prema D. Lapcu-Kninu-Gračacu i Obrovcu kao klin uvukli, da presjeku veze banske s dalmatinskom Hrvatskom.

Moli se ovu stvar smatrati vrlo žurnom, držeći se one narodne da je bolje zlo spriječiti nego ga liečiti.

ZA DOM SPREMAN!

Upravitelj kotarske ispostave
Špalj. v. r.

M.P. 

___________________________________
54 HDA, A NDH, Fond: Opće upravno povjereništvo kod zapovjedništva II. armate talijanske vojske, Pov. br. 1.437/1941. To izvješće je 2. listopada 1941. pod taj. br. 284 Velika župa Gacka i Lika u Gospiću proslijedila Općem upravnom povjereništvu na Sušak te MUP-u i RAVSIGUR-u NDH u Zagreb na "znanje i mjerodavnost". Prijepis, strojopis, latinicom.
55 Ovo je bio jedan od napada na selo Guduru, u kojem je zajedno sa susjednom Štikadom živilo prema popisu iz 1931. godine ukupno 901 Hrvat. U drugim napadima bilo je ljudskih žrtava. Tako je do kraja 1941. od četnika ubijeno i masakrirano 33, a tijekom 1942. još 28 Hrvata. Ništa bolje od četnika nisu se ponijele i neke partizanske postrojbe s gotovo isključivim srpskim sastavom boraca a s komunistima na čelu. To se najočitije pokazalo 31. prosinca 1942. pri napadu na selo Guduru partizanskog bataljuna "Bude Borjan". Tada su od partizana pobijeni svi mještani zatečeni u selu. Mnogi su živi baca ni u plamteće kuće, a drugi masakrirani. Samo Hrvata Ivezića stradalo je 111 a Šikića 67. Tako je u potpunosti zatrto ovo hrvatsko naselje na području gračačkog kotara jer je prema velikosrpskoj opciji moralo nestati.

Poslijeratni komunistički i partizanski pisci zbivanja na tome području tijekom Drugoga svjetskog rata prešućuju ovaj zločin. Opširnije o tom, uz biografske podatke svih 358 stradalih Hrvata, vidi u: L. Pavičić, Kronika stradanja Hrvata južne Like ... , n. dj., str. 65-90 i dopune str. 33.

Str. 188. – 189.


15.
1941., listopad 7. Gospić
Iz zapisnika Đurđice Marjanović o napadu srpskih ustanika na oružničku postaju Doljani i o situaciji na tome području nakon ustanka. 58

"Rađeno 7. listopada 1941. godine u pisarnici krilnog oružničkog zapoviedništva u Gospiću.

ZAPISNIK
o saslušanju

Đurđice Marjanović, bivše kuharice na oružničkoj postaji Doljani, krilnog zapovjedničtva Gospić, rodom iz Vrbnika, obćina i kotar Knin, povodom komunističko-četničke akcije u Doljanima i okolici"

"Ja sam za vrieme bivše Jugoslavije služila na oružničkoj postaji Donji Lapac sve do osnivanja Nezavisne Države Hrvatske, kada sam napustila Donji Lapac i oko 20. travnja 1941. godine došla na oružničku postaju Doljani, gdje sam ostala sve do 28. srpnja 1941. godine kada je izvršen napad na ovu postaju po četnicima. O ovom napadu mogu da kažem sliedeće:

28. srpnja oko 10.30 sati prije podne, pošto smo već saznali da su četnici zapalili oružničku vojarnu u Rmanj Manastiru i da dolaze prema Doljanima, ja sam se nalazila na postaji Doljani i oko 11 sati vidjela sam gdje se više postaje iz šume pojavljuju pojedinačni ljudi, te sam odmah o tome obaviestila narednika Tomu Delača i preporučila mu da bježimo. Odmah zatim oružnici koji su se nalazili u vojarni izašli su iz vojarne i to: narednik Tomo Delač, oružnik Blaž Novak i Nikola Brletićsa jednim ustašom su dali odmah otpor čim su četnici opkolili vojarnu, dok je vodnik Frković i pokusni oružnik prije napustili vojarnu i vukli su se, te tako nisu učestvovali u borbi sa četnicima. Kada su četnici sve više se približavali vojarni i vidjeli smo da ćemo biti pobijeni, tada su oružnici čeli da bježe, kao i ja sam sa njima napustila vojarnu i bježala preko polja, dok je gospođa narednika Delača sa djetetom ostala sjedeći za jednom živicom, gdje ubijena zajedno sa djetetom, a ubio ju je seljak Nikola Drča 59 iz Doljana. Prilikom našeg povlačenja ispred četnika vidjela sam da je narednik Tomo Delač pogođen pao na zemlju, a tako isto vidjela sam da je ubijen oružnik Blaž Novak, jedan Ustaša, koji je bio rodom iz Boričevca, kao i gospođa narednika Delača i dijete.


5. od 24
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #13 : Prosinac 09, 2009, 00:45:23 »


Od seljaka koji su učestvovali u napadu na vojarnu 28. srpnja 1941. godine prepoznala sam i to: Iliju Medića, trgovca iz Doljana, Petar, Nikola i Uroš, kojima neznam prezimena, a sinovi su Mijata i kuća im se nalazi odmah preko puta vojarne u Doljanima. Oni su sva trojica imali zakopane puške u gnoju i tad su ih izvadili i upotrebili za napad na vojarnu. Tako isto u ovom napadu je učestvovao jedan bivši oružnik neki Tomo iz Doljana koji također ima pušku vojničku, svi ovi su iz Doljana, obćine Donji Lapac, kotara istog, a među ovima sam još prepoznala Danu Đukića
također iz Doljana."60

"Kao starješine četnika su bili u Donjem Lapcu Đuro Polovina, inžinjer i njegov brat Gojko 61 a bilo ih je još kojima imena neznam. U Lapcu su četnici imali svoju kancelariju u kući bivšeg trgovca Smiljanića, koji se sada nalazi u Beogradu. Tako isto imali su svoju kuhinju u gostioni Milana Alivojvodića, Hrvata, kojeg su navodno ubili, a žena mu se krije u jednom selu kod Srba. Kao kuhare su četnici imali muškarce i žene koje su prale posuđe. Meso su nabavljali iz Boričevca i ostalih sela, kao i iz Kulen Vakufa, t.j. trošili su stoku Hrvata, koji su pobjegli i ostavili svoju stoku."

"Iz Donjeg Lapca stigla sam u Srb 4. listopada oko 5 sati ujutro. Kad sam išla prema Srbu susrela sam jedan teretni samovoz četnika, koji su išli u pravcu Boričevca u pomoć četnicima koji se bore sa hrvatskom vojskom, a isto u Srbu sam vidjela četnike, koji se kreću slobodno kraj Talijana i ovi im neće ništa, samo pred njima nesmiju oružje nositi.

Četnici su u Donjem Lapcu govorili, da će se boriti cijele zime do konačne pobjede, jer da im nema i ovako ništa od života kad im je oduzeta sloboda, te da neće Hrvatsku državu.

Kad sam stigla 4. listopada o. g. u Srb, tamo sam našla talijansku vojsku, te se kod njihove komande prijavila i dobila propusnicu za Knin, te sam odmah istoga dana krenula za Otrić, a odatlen za Knin. U Knin sam stigla 4. listopada 1941. godine oko 17 sati, gdje sam se javila kod oružničke pukovnije, te sam tamo po jednom nadporučniku saslušavana. U Kninu sam se zadržala do 6. ov. mj. kada sam krenula za Gospić, gdje sam stigla istoga dana oko 24 sata i prijavila se na oružničkoj postaji, a gdje sam došla da vidim da li je koji od oružnika od postaje Doljani živ.

Napominjem, da je među četnicima u Donjem Lapcu bio i neki Stojan Matić 62 bivši pješački narednik, kao i Stevo Dotlić, bivši pješački narednik, koji se je hvalio među četnicima da je do sada zaklao 75 Hrvata. Oba ova su rodom iz Nebljusa, kotara Donji Lapac. Tako isto među četnicima ima mnogo bivših jugoslavenskih oružnika.

Nadalje čula sam da su u Donji Lapac došli četnici iz Visuća po vodnika Pavla Marinića, koji je ranije služio na oružničkoj postaji Udbina, a kojeg da su isjekli na komade, t.j. ubili ga".

"Saslušanje mi je pročitano i sve su moje rieči točno zapisane."


Nazočni:
1./ Nared. Josip Devčić
2./ Oružnik: Vin. Paranić
               
Nisam pismena:
+ Đurđica Marjanović
po vodniku Stj. Lepoši



M.P.
 
Zapisnik sačinio i ovjerava:
 


Zapovjednik bojnik:
Seidl v. r.

_________________________________________
58 HDA, Arhiva NDH, dok. inv. br. 41.773. Original, strojopis, latinicom.
59 Nikola Drča bio je rodom iz Brotinje. Tada, u ustanku krajem srpnja 1941., nalazio se na čelu Bročanskog ustaničkog voda i sudjelovao u borbama protiv oružanih postrojbi NDH, ali i civila Hrvata. Dolaskom Talijana u Srb krajem kolovoza i početkom rujna 1941., kad oni preuzimaju i cjelokupnu vlast na području Druge zone u NDH, Nikola Drča stupa u njihovu službu i postaje jedan od četničkih vođa. Nakon zauzimanja od strane partizana Donjeg Lapca 27. veljače 1942. u koje se nalazio jaki talijanski garnizon, te prve oružane borbe partizana s četnicima u Lici i u Hrvatskoj 18. ožujka 1942. kod Ličke Kaldrme, i 27. ožujka nakon ulaska partizana i u Srb, odakle su se povukli Talijani s četnicima u Knin, uhićen je četnički vođa Nikola Drča i u Brotinji strijeljan.
60 Saslušana u ispuštenom dijelu izjavljuje da je zatim pobjegla preko polja u šumu u pravcu Boričevca, gdje se skrivala do 1. kolovoza te došla opet u Doljane. Tu je nakon tjedan dana očito kao Srpkinja, od četnika dobila pismenu dozvolu za slobodno kretanje i od njih bila otpraćena u Donji Lapac gdje do 3. listopada radi u tamošnjoj bolnici.
61 Gojko Polovina bio je sekretar Kotarskog komiteta KPH Gračac, a istodobno partijski funkcioner na području donjolapačkog kotara. Nakon zauzimanja Donjeg Lapca od ustanika 30. srpnja 1941. Gojko Polovina na čelu je tada osnovanog Štaba gerilskih odreda za Donji Lapac i okolinu, koji ubrzo prerasta u Štab svih ustaničkih snaga za Liku, a raspušten je Štab gerilskih odreda za Srb i okolinu, na čijem se čelu nalazio Đoko Jovanić. Kad je od ustaničkih snaga na tome području osnovan Lapački bataljon za njegova zapovjednika 23. kolovoza 1941. imenovan je Stojan Matić, a Gojko Polovina imenovan je za njegova političkog komesara. Talijani su bez borbe ušli u Srb 10. listopada 1941, a dva dana kasnije i u Donji Lapac. U to vrijeme Gojko Polovina je smijenjen s položaja sekretara kotarskog komiteta KPH i isključen iz Komunističke partije.
62 Stojan (Ilije) Matić (1915., Nebljusi - 27. veljače 1942., Donji Lapac), poručnik, uspio izbjeći zarobljavanje od Nijemaca tijekom travanjskog rata 1941. te se vraća u rodni kraj. Od prvog dana ustanka Srba na donjolapačkom području koristi svoje vojno znanje za organizacijski ustroj i vođenje borbi ustaničkih snaga protiv oružanih postrojbi NDH. Zato je 23. kolovoza 1941. imenovan –za zapovjednika Bataljona gerilskih odreda za Liku. Nakon dolaska Talijana na to područje nastavlja svoj organizacijski rad. Tako je u studenom 1941. u reorganizaciji ustaničkih snaga u Lici postao komandanta Grupe partizanskih odreda za Liku, vršeći istodobno dužnost komandanta Lapačkog partizanskog bataljuna. U siječnju 1942. postao je kandidat KPJ. Jedan je od organizatora u napadu na talijanski garnizon u Donjem Lapcu 27. veljače 1942., u kojoj borbi su Talijani potpuno razbijeni, mjesto zauzeto, a on poginuo. Ubrzo je Lapački partizanski bataljun dobio njegovo ime "Stojan Matić". Nakon rata 1953. proglašen narodnim herojem.

Str. 191. - 194.

6. od 24
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #14 : Prosinac 09, 2009, 00:48:08 »


19.
1941., listopad 24. Lovinac
Izvješće Oružničke postaje Lovinac Kotarskoj oblasti Gračac o napadu četnika i zločinima nad Hrvatima Rudopolja.82

NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA
ORUŽNIČKA POSTAJA
LOVINAC

Broj Taj. 196.
Izvještaj o napadu četnika na selo Rudopolje83 dostavlja 24. X. 1941. god.
Kotarskoj oblasti

Gračac 84

Temeljem naloga te oblasti Taj. br. 508. od 18. listopada 1941. god. Izvještavam naslov, da su četnici selo Rudopolje - Varoš u kome je bilo 25-30 domova  zapalili koje je po saznanju do temelja izgorilo, pored toga su četnici Petra Franića i ženu mu Mariju iz Rudopolja, općine Bruvno, kotar Gračac, zaklali u njihovoj kući, Nikolu Franića kbr. 132. iz istoga mjesta ubili iz puške poviše kuće 2 kilometra, kojega je navodno sahranio neki Dane Krošutić iz Rudopolja, dočim za Petra i ženu mu Mariju nije se moglo ustanoviti dali su sahranjeni. Također u istom selu posječen je po glavi t.j. glava mu sjekirom rasječena Vidu Došenu koji je onako rasječene glave izbjegao i sada se nalazi kod Josipa Klepića u selu Smokriću, općina Lovinac.
Drugih pojedinosti se saznati moglo nije.
Uz.
Zapovjednik postaje vodnik:
Pavle Šimić, v. r.

_________________________________________
82 HDA, A NDH, Fond: Opće upravno povjereništvo kod zapovjedništva II. armate talijanske vojske Pov. Br. 2.804/1941. Prijepis, stroj opis, latinicom.

83 Napad četnika na Hrvate u Rudopolju slijedio je već prvih dana srpskog ustanka koncem srpnja 1941. godine. Tada je zaklano i pobijeno 24 Hrvata mještana na najzvjerskiji način ispred kućnog praga ili u okolici, a koji nisu uspjeli na vrijeme izbjeći. Među ubijenima bilo je sedam žena i djece. Imovina im je potpuno opljačkana, a potom stambene i gospodarske zgrade popaljene i većinom porušene. Ovdje navedeni izbjegli Hrvati vratili su se u rodno Rudopolje uz obećanje i jamstvo susjeda Srba, ali su već drugog dana isti ih napali pa su stradali. Preostali dio Rudopolja do temelja je uništen. Potom je stradalo još 60-ak Hrvata iz Rudopolja. Tako je cijelo Rudopolje s zaseocima zatrveno, nije nakon rata obnovljeno te je i ova rkt. župa, koja je 1939. brojila 541 vjernika, prestala postojati. L. Pavičić, Kronika stradanja Hrvata južne Like, ... n. dj., str. 190- 202; i Dopune i ispravci ... , str. 43-44.
84 Kotorska oblast u Gračacu proslijedila je ovo izvješće 28. listopada 1941. Velikoj župi Gacka i Lika u Gospiću, a ova 7. studenoga 1941. Općem upravnom povjereništvu kod II. armate talijanske vojske u Sušaku te MUP-u i RAVSIGUR-u NDH u Zagrebu.

Str. 201.


54.
1942., travanj 10. Medak 
Zapisnik sa sastanka "Srpske četničke organizacije za Liku" na kojem je izabran Glavni četnički odbor za Liku. 195

Za puk "Onisima Popovića"196

ZAPISNIK
SRPSKE ČETNIČKE ORGANIZACIJE ZA LIKU

Dana.na 10. marta 194:2. godine sastali se delegati srezova Gospićkog, Udbinskog i Gračačkog u Metku 197, radi osnivanja četničkog odbora za Liku.
Usled jake komunističke delatnosti koja ima za cilj iskorišćenje Srpskog elementa u ova tri sreza, a što se dokazalo dosadašn)im njihovim radom i što je pismeni njihov program izražen u komunističkom letku 198 izjavom od komunističkog komiteta za Hrvatsku u Zagrebu od 15. januara 1942. god., osniva se ovaj glavnočetnički odbor za odbranu nacionalnih interesa Srpskoga elementa u ovim srezovima.
Posle sloma naše Otadžbine u ratu Srbi izloženi nazapamćenom teroru klanja i ubijanju od strane ustaša, u ovim krajevima čiji se broj penje na oko 500.000 199 Srba žena, djece i odraslih ljudi, komunističke bande služeći se ponovo interesu Srpskog neprijatelja dovedoše do toga da je mnoštvo Srpskog življa po pojedinim Srpskim selima, a napadi na Talijanske vojnike kao okupaciona vlast u ovim krajevima dovedoše do paljenja i potpunoga uništenja Srpskih sela i življa.
Paljenjem sela Ploče, Tušica, Komića, Kurjaka, Visuća, Jošana, Debelog Brda, Krbavice, Bjelopolja, Kika, Drenovaca, Divosela, Srednju goru, Mogorića, Mekinjara, Vrkašića, Pečane, Široka kula i ostalih Srpskih naselja u Lici i Krbavi, ostaviše preko 60.000 nevine Srpske siročadi bez krova i hrane.
Dole potpisani kao SRBI NACIONALISTI u interesu očuvanja Sreskog naroda i pomaganja Srpske sirotinje rešili smo da osnujemo SRPSKU ČETNIČKU ORGANIZACIJU za Liku i Krbavu koja počinje da dejstvuje pod današnjim datumom a u čiji sastav ulaze svi dosada postojeći četnički pododbori i odredi na teritoriji Like i Krbave.
Četnici kao nosijoci časti i nacionalne borbe kroz mnoga stoleća i borbe u našoj istoriji dokazali su i svojim radom zaslužuju da im Srpski element u ovim krajevima dade puno poverenje.
Ostajući uvek verni svojim idealima za koje se bore, a to je Kralj i Otadžbina i ovaj put stupaju u borbu protiv najvećih neprijatelja Srpskog naroda i ovim krajevima Ustaša i komunista.

U Metku 10. IV. 1942. godine.

Delovoda
Jovan T Ljubojević s. r.
ČLANOVI GLAVNOG ODBORA

Iz počasti ustupamo presedničko mesto majoru gospodinu BOŠKU RAŠETI iz Donjeg Lapca a do njegovog dolaska dužnost predsednika vršiće potporučnik Jovan Ljubojević.
1./ Savo Čorak s. r.
2./ Milan Novaković s. r.
3./ Tomica Ivančević s. r.
4./ Jovan Vuletić s. r.
5./ Mladen Rutalj s. r.
6./ Đurađ Travica s. r.
7./ Gavre Stanojević s. r.
Da je prepis veran originalu tvrdi:



Pečat
Četnički Odbor u Metku.

Da je prepis veran prepisu tvrdi: iz Štaba.
Duš. D. Bjelić v. r.
GORSKI ŠTAB
DINARSKE ČETNIČKE DIVIZIJE
 
Zastupa presednika
Jovan Ljubojević s. r.

_________________________________________
193 Potpis nečitljiv.
194Okrugli pečat: NEZAV1SNA DRŽAVA HRVATSKA- KOTARSKA OBLAST GLAMOČ.
195 HDA, Fond: Dinarska četnička oblast, br. 131-144., kut. 4. Original, stroj opis, ćirilicom .
196 Napisano rukom ćirilicom, što pokazuje da je zapisnik proslijeđen svim četničkim postrojbama na području Dinarske četničke divizije.
197 U Metku se nalazio talijanski vojni garnizon koji je tu omogućio koncentraciju četnicima s gospićkog područja. Zato je u veljači 1942. zapovijeđeno i izvršeno povlačenje oružničke postaje NDH iz Metka. Potom medački četnici, s vođom Gavrom Stanojevićem, i talijanska vojska, na osnovu međusobnog sporazuma, zajedno vode oružane akcije protiv partizana u okolici. Vidi: F. Jelić-Butić, Četnici u Hrvatskoj 1941.-1945., n. dj. str. 134-135.
198 Riječ je o reagiranju na proglas CK KP Hrvatske upućen hrvatskom narodu s pozivom"u boj za uništenje fašističkih okupatora i krvave ustaške strahovlade, za jednu zaista nezavisnu, slobodnu i sretnu Hrvatsku" . Iz četničkog programa jasno je što ih je to smetalo. To je borba za uništenje talijanskog fašističkog okupatora, pošto jr to značilo i četničko uništenje, a zatim "nezavisna, slobodna i sretna Hrvatska", što je u potpunoj suprotnosti s njihovom programskom idejom Velike Srbije.
199 Ovaj dokument pokazuje da su se zidale famozne brojke stradalih Srba. Svega 60-ak dana kasnije lički četnici u letcima tu brojku povećavaju na 800.000 stradalih Srba, da bi do kraja rata taj broj narastao na 1,500.000. Vidi dok. br. 60. za takve tvrdnje ne daju se nikakvi pokazatelji. Kako je to izgledalo pokazuju i podaci objavljeni u beogradskom "Novom vremenu" od 30. prosinca 1943. Tako se tu navodi da je u ličkim kotarevirna od partizana (koje i nedićevci i četnici poistovjećuju sa ustašama) ubijeno i to:

" Srez Donji Lapac. Od 15.047 Srba nema nijednog živog";
"Srez Korenica. Od 12.046 pre rata, nema nijednog Srbina, nijedne srpske kuće" i
"Srez Udbina. Bilo 8.897 - do poslednjeg su oslobođeni života".

Objavljeni poimenični popisi stradalih s područja tih kotareva Like 1941-1945. pokazuju sljedeće podatke:

kotar Donji Lapac - 3.267 svih stradalih (od kojih su 1.139 pali borci, 1.388 žrtve fašističkog terora i 740 umrli od tifusa);
kotar Korenica - 5.003 (od kojih su 997 pali borci, 2.459 žrtve fašističkog terora i 1.547 umrli od tifusa) i
kotar Udbina - 1.396 stradalih (od kojih 459 palih boraca, 734 žrtava fašističkog terora i 203 umrlih od tifusa).

To nisu samo stradali Srbi nego i Hrvati te pripadnici drugih naroda i nacionalnih manjina. Vidi: Kotar Donji Lapac u NOR-u 1941.-1945., HAK, Zbornik 14., Karlovac, 1985., str. 1041-1165. i Kotar Korenica i kotar Udbina u NOR- u i socijalističkoj izgradnji, HAK, Zbornik 10., Karlovac, 1979., str. 965-1153. Na temelju ovakvih ničim utemeljenih izjava u četničkim dokumentima i danas mnogi srpski povjesničari i njihove pojedine kolege u svijetu navode brojke stradalih Srba kao gotove činjenice.

Str. 271. – 273.

7. od 24
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1] 2 3 ... 7
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.20. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!