CRO-eu.com
Kolovoz 22, 2017, 05:25:09 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Lička revija, 2002. - 2007.  (Posjeta: 42417 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7735



« : Studeni 19, 2009, 23:24:23 »


Kako se stvarao Lički kalendar 1958.


Godine 1957. pozvan sam u Kotarski odbor Socijalističkog saveza radnoga naroda Gospića radi dogovora u izdavanju Ličkoga kalendara za 1958. Znao sam da su se prije II. svjetskog rata izdavali lički kalendari i da nakon rata nije izašao ni jedan kalendar. Nisam znao jesu li se možda izdavali lički kalendari u doba Nezavisne Države Hrvatske od 1941. do 1945. Svakako bi ličk i ka lendar za 1958. bio prvi poslijeratn i lički kalendar i ja sam donekle bio polaskan što su me pozvali da se uključim u uređivački odbor iako nisam bio posebno istaknut na političkom polju. Godinu dana prije tog poziva, tj. 1956., zbila se u Madžarskoj općenarodna pobuna protiv komunističke vladavine i protektorata Sovjetskoga Saveza. Iako je Staljin bio već tri godine mrtav, madžarska pabuna bila je staljinistički ugušena u krvi, oko 200 tisuća Madžara izbjeglo je iz zemlje, a predsjednika Imru Nagy ja i generala Pala Maletera, koj i su se uspjeli skloniti u jugoslavensko veleposlanstvo, jugoslavenske vlasti ipak su konačno predale Sovjetima, koji su obojicu pogubili u skladu sa socijalizmom s ljudskim likom i s humanizmom narodnih demokracija istočnoga bloka.

Madžarska junačka općenarodna pobuna u Hrvatskoj je uglavnom službeno ocijenjena "ni v rit ni mimo", kako bi rekli Zagorci, a neslužbeno su se hrvatski građani dakako divili hrabrim Madžarima pa im nije tada ni palo na pamet kao 1848. da pjevaju Ustani bane! Ipak se nije smjelo previše govoriti protiv Sovjctskoga Saveza jer je bio ukinut Informbiro, a odnošaji Jugoslavije i SSSR-a bili su ponovno u povoljnom usponu.

U Gospiću je u to doba vladala, barem javno, bratstvojedinstvena idila, Madžarska je bila daleko, a UDBA i SUP blizu. pa su Ličani Hrvati uglavnom mudro šutjeli, Ličani Srbi slavili su Nikolu Teslu, što je svakako bilo politički oportuno, a legendarni brijač Papa Ive Kremenić lansirao je svoju novu pitalicu Gdje je žena najcrnija? (Odgovor je glasio: U Afriki!). U tom idiličnom ozračju potaknuto je tiskanje Ličkoga kalendara za godinu 1958.

Uz Socijalistički savez kao pokretač izdavanja kalendara bile su i Ličke novine, koje su počele kao polumjesečnik zlaziti 1953. i u kojima sam od početka dosta surađivao. Od 1955. počeo sam surađivati u Školskim novinama i u nekim stručnim časopisima, a kako mi je struka hrvatski jezik i književnost, vjerojatno su izdavači kalendara zaključili da bih mogao koristiti kao član uredništva i kao suradnik. U Lićkim novinama povjerili su mi da za kalendar načinim mali pregled - neke vrsti leksikona - znamenitih i istaknutih Ličana (kulturnih i javnih radnika, političara, učenjaka ... ) Ja sam se, razumije se, marljivo prihvatio posla i uz pomoć leksikona i priručnika prikazao četrdesetak istaknutih Ličana, onih za koje sam u to doba držao da znače nešto u kulturi, umjetnosti, politici i znanosti, i taj sam svoj rad predao Ličkim novinama jer su i glavni i odgovorni urednik kalendara bili urednici Ličkih novina Branko Cvetković i Stjepan Struić Laci. Razumije se kako nisam mogao ni pomisliti da u popis slavnih Ličana uvrstim, recimo, Milu Budaka, jer bih dospio ili u zatvor ili u ludnicu, ali sam se također našao u nebranom grožđu. kad mi je palo na pamet da u popis uvrstim Oca Domovine Antu Starčevića, koji je rođen u Žitniku nedaleko od Gospića. Treba znati da je u to doba u Lici vladao kult Nikole Tesle koji je zbog svoje svjetske znanstvene slave i zbog svoje poznate izjave kako se ponosi srpskim rodom i hrvatskom domovinom bio idealna osoba da simbolizira Liku, Hrvatsku, Jugoslaviju, a posebno bratstvo i jedinstvo. U Lici su se mnoge škole, ulice, trgovi, tvornice zvale Teslinim imenom, a Antu Starčevića nitko nije ni spominjao.

U mojoj pak obiteljskoj kući njegovala se uspomena na Antu Starčevića, otac mi je u mladosti bio pravaš, a na zidu je godinama bila Starčevićeva slika. Otac mi je kao dječaku puno govorio o Ocu Domovine kao hrvatskom velikanu, a posebno je isticao navodnu Starčevićevu izreku da ti nitko ne može namjestiti kapu na glavi tako da je ti kasnije sam barem malo ne popraviš. Ja sam to kasnije shvatio. kao da i Hrvati moraju sami sebi namjestiti "kapu".

Razumljivo je onda kako ja nisam mogao odoljeti a da ne stavim Antu Starčevića u Lički kalendar iako se u političkim ličkim "kuloarima" na Starčevića gledalo kao na nekog preteču ustaša pa mu zato nije bilo spomena ni od korova!

Nekoliko dana nakon što sam svoj "leksikon" znamenitih Ličana predao Ličkim novinama, rečeno mi je da javim u Kotarski odbor SSRN drugu Milanu, koji je bio predsjednik Odbora, a bio je "zadužen" i za političku i ideološku čistoću objavljenih radova. On je ušao u uređivački odbor Ličkoga kalendara kao "politički faktor". Drug Milan zvao me da se sa mnom dogovori o konačnom izgledu moga priloga o znamenitim Ličanima. Mene je odmah nešto zazeblo oko srca i pala mi je na pamet sjajna satira Iljfa i Petrova Kuko se stvarao Robinizon, koja je baš te godine prevedena i tiskana u Hrvatskoj. I doista, iako me drug Milan lijepo i srdačno primio - ta znali smo se već nekoliko godina - ipak mi je pomalo oklijevajući dao moj prilog uz riječi: "Znate, druže Julije, ovo je sve u svemu dobro i ja nemam nekvije principijelnih opaski, ali ćemo morati izostaviti neka lica i osobe u smislu uvrštenja." Dakako, znao sam odmah da nije mislio kako ćemo izostaviti Nikolu Teslu ili Budu Budisavljevića, ali sam pomalo nečiste savjesti odmah pomislio na moga Oca Domovine. I doista, u mome prilogu bilo je prekriženo 5-6 istaknutih Ličana, a među njima Ante Starčević i Josip Draženović, što me posebno pogodilo. Nije mi bilo toliko teško što su mi bili prekriženi neki možda manje značajni Ličani kao npr. simpatični prosvjetitelj Joso Krmpotić (njega je vjerojatno drug Milan izbacio jer je bio svećenik!), ali sam odmah odlučio boriti se svim silama za izvrsnog i značajnog književnika Josipa Draženovića, a posebno za Antu Starčevića. Začudo, drug Milan nije prekriži o jezikoslovca popa Šimu Starčevića, Antina strica, koji je također bio uvršten u znamenite Ličane. Vjerojatno mu se Šime nije činio politički opasnim.

Kome je sudio?

Munjevito sam odlučio da se najprije borim za Josipa Draženovića jer sam naivno pretpostavio da tu barem ne će biti nekih političkih problema. Osim toga, Draženović mi je postao posebno blizak jer mi je o njemu puno pričao brijač Papa Ive Kremenić, koji se Draženovića vrlo dobro sjećao iz doba kad je Draženović bio predsjednik Okružnoga suda u Gospiću. Papa mi je, između ostaloga, rekao da je Draženoviću bio nadimak Đemo i da je za lijepa vremena znao ići pješke iz Perušića u Gospić. Svako svoje sjećanje na Draženovića Papa bi zaključio tvrdnjom kako je to bio "fini gospodin" i "pozantna ličnost"! I eto, sad toga finoga gospodina i "pozantnu ličnost" hoće neki drug Milan izbaciti iz Ličkoga kalendara. "E, ne ćeš majci!", govorio sam, dakako u sebi, a stvarno sam šutio načinivši "psihološku stanku" i zauzeo pozu najdubljega razmišljanja. Vrlo ozbiljnim glasom zapitao sam druga Milana:

"Zašto ste mi, druže predsjedniče, izbacili Josipa Draženovića?" "Kako zašto", odgovorioje drug Milan, "pa vidite da tu piše kako je preko dvadeset godina bio sudac u Gospiću." "Sto hoćete time reći'? Većina naših književnika imala je i svoja građanska zanimanja, malo je tada bilo profesionalnih književnika. Tako je i Draženović bio pravnik, kasnije sudac. Što je tu loše'?" Drug Milan pogledao me pomalo sažalno i onda je nakon svoje "psihološke stanke" pobjedonosno rekao: "A pitam ja vas, druže profesore, kome je on sudio'?'" Meneje to pitanje udarilo kao malj. Promucao sam: "Pa vjerojatno je sudio lopovima i kriminalcima." Drug Milan opet me sažalno pogledao: "Nemojte biti naivni, pa valjda znate kome se sudilo u doba protunarodnih režima!" U prv i čas mislio sam drugu Milanu odgovoriti nekom uobičajenom logikom, ali kad sam vidio njegov blaženi pogled, odustao sam od svake logike i brzo odlučio biti lički lukav. "Dobro, imate pravo, možda je koji put sudio i progresivnim drugovima, jer je kao državni službenik to i morao, ali je on previše značajan književnik da ga izostavimo. Zato ja vama, druže predsjedniče, predlažem da napravimo kompromis pa da izostavimo podatak kako je bio sudac, nego ćemo napisati da je bio pravnik i da je u svojoj struci proveo u Gospiću preko dvadeset godina' Tako će vuk biti sit i koze na broju!" Drug Milan svakako je bio iznenađen mojim prijedlogom. Malo se zamislio i rekao: "Dobro, neka bude tako, to će biti politički u redu, ja ne ću tjerati mak na konac, i ja znam tko je Draženović, i ja sam studirao književnost." "Gdje ste to studirali književnost'?" izletjelo mi je pitanje. "Pa u srednjoj partijskoj školi", s ponosom je odgovorio drug Milan. "A da, ovaj, svakako, no onda je sve u redu, zahvaljujem vam na razumijevanju, sad ću lakše raspravljati s vama", polaskao sam mu spremajući se za odlučnu bitku - spašavanjc Oca Domovine!

1. od 2
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7735



« Odgovor #1 : Studeni 19, 2009, 23:25:56 »


Drug Vaso spasio Oca Domovine

Draženović je dakle bio spašen, a preda mnom je bila natipkana kartica s energično prekriženim prilogom o Anti Starčeviću. U Kancelariji Kotarskoga odbora SSRNH zavladala je tišina. Sa zida je na druga Milana i mene strogo gledao drug Tito, a ja sam razmišljao je li bilo taktički mudro što sam se najprije borio za Draženovića. Sada drug Milan može reći kako mi je već pustio Draženovića pa ne može još i Antu Starčevića. No, moralo se dalje u boj, a ja sam s posebno ugođenim grobnim i ozbiljnim glasom upitao druga Milana intonacijom Kao da smo se tek sastali: "Druže predsjedniče, zašto ste vi meni u popisu znamenitih Ličana za Lički kalendar 1958. izbacili doktora Antu Starčevića?" Moje posebno svečano izrečeno pitanje kao da je malo zbunilo druga Milana. Neko je vrijeme šutio, značajno me gledajući, a onda je prešao u poluobranu, polunapadaj: "Ja se vama čudim, druže profesore, što ste vi kao rećemo jedan intelektualac i politički svjestan prosvjetni radnik mogli Antu Starčevića i uvrstiti u ovaj popis. Pa vi sigurno znate da su se na njega ustaše stalno pozivale kao na rećemo svoga idejnog začetnika! I što bi nama rekli naši čitatelj i, a posebno oni kojima su ustaše pobile njiove najmilije, kad bi vid'li da je Starčević u našem ličkom kalendaru?! Čast vama, al' to ne može nikako biti1"

Priznajem da sam bio donekle zatečen iako sam bio gotovo siguran da će se Ante Starčević povezati s ustašama. Došao sam braniti Antu Starčevića svojom vlastitom logikom, ali sam munjevito shvatio da to drugu Milanu ne bi ništa značilo. Onje možda mene donekle i prihvaćao kao stručnjaka za književnost, ali nije moglo biti ni govora da bih mu ja nešto značio u "idejno-političkom" smislu. Sjetio sam se kako ga je u jednoj političkoj raspravi u Gospiću netko pitao što on kao marksist misli -je li 1917. bio u pravu Lenjin ili Plehanov, a on je odgovorio da je za njega drug Tito bog i batina! E, kako mi je mozak u ovoj nevolji počeo munjevito raditi, sjetio sam se "boga i batine", naime da moram pronaći neki autoritet koji će u političkom smislu nešto značiti drugu Milanu. No najprije sam uporabio lakše topništvo: "Znate, druže predsjedniče, to što se ustaše pozivaju na Starčevića ne znači ništa. I Talijani su se pozivali na Rimljane pa su govorili da su njihovi nasljednici iako to nema blagc veze. Starčević je Starčević, a ustaše su ustaše!", mudro sam zaključio. "Ma možda i ima nešto u tome, ali ne, ne, ne, ne može Starčević u lički kalendar, to bi se jako loše odrazilo, ja ne mogu iza toga stajati." .Ja sam tada krenuo teškim topništvom. "Vi, druže predsjedniče, sigurno znate tko je drug Vaso Bogdanov?)" Zapravo, meni je ime Vase Bogdanova u zadnji čas prišapnula neka dobra vila. Vaso Bogdanov bašje tih godina postao redoviti član JAZU, a znao sam da je surađivao s Krležom i bio njegov prijatelj. Znao sam i da je bio jedan od najstarijih uglednih članova Komunističke partije. I, što je bilo najvažnije, u tom sam se trenutku sjetio daje Bogdanov pisao o Anti Starčcviću, i to, kako mi se činilo, vrlo povoljno. Odmah mi se nametnuo i Krleža sa svoj im Baladama Petrice Kerempuha, gdje se donekle narugao Strossmayeru, a uzdizao Staroga, tj. Antu Starčevića. Sve je to meni projurilo kroz mozak kad sam drugu Milanu spomenuo Vasu Bogdanova kao osobu koju on sigurno zna. Sad, jeli drug Milan znao za Bogdanova ili nije, držao se kao da je znao pa je rekao: "Da, da, svakako, ali što s tim?" "Kako, što s tim, pa, druže Milane, drug Vaso Bogdanov, kao član Partije od samih njenih početaka, kao suradnik i osobni prijatelj druga Miroslava Krleže, kao ugledni akademik, član Jugoslavenske akademije, pisao je u svojim najznačajnijim djelima vrlo pozitivno o Anti Starčeviću. A i drug Miroslav Krleža, za kojega se zna da je osobni prijatelj druga Tita, u svojim Baladama uzdiže Antu Starčcvića. I po čemu bismo mi u Gospiću trebali biti papskiji od pape'? Pa mi bismo se, druže Milane, debelo kulturno i politički osramotili kad u svoj kalendar ne bismo uvrstili jednoga od najznačajnijih Ličana. Gdje s pravom ima mjesta za Nikolu Teslu, mora biti mjesta i za Antu Starčevićai" .Još sam ja toga namljeo drugu predsjedniku Kotarskog odbora, ali sam stalno spominjao druga Vasu i druga Krležu u paničnom strahu da bez njih ne ću spasiti Oca Domovine.

Nakon moje kulturnopolitičke ili političkokulturne tirade, koju je drug Milan pozorno slušao, nastala je tišina. Sa zida kancelarije Kotarskoga odbora i dalje je na nas strogo gledao drug Tito. Drug Milan i ja gledali smo se kao ona dva jarca na uskoj brvi. Konačno je drug predsjednik prekinuo napetu tišinu: "Za Krležu ne kažem, to se zna, ali jeste li sigurni da je drug Vaso pozitivno pisao o Starčeviću?" "Ali, druže predsjedničc, pa ne bih vam valjda to rekao kad ne bih bio siguran. Nismo djeca da se igramo s tako važnim i odgovornim stvarima. Uostalom, ako meni ne vjerujete, lako možete provjeriti u višim partijskim krugovima u Zagrebu." "Ma, vjerujem ja vama, ali nekako ne znam ni sam ... bojim se da ne bi bilo kasnije nekvi' političkih neprilika, razumijete." "Ni govora, jamčim vam s punom odgovornošću da ne ćemo pogriješiti." Opet je nastala tišina, ali je bilo očito da se drug Milan koleba. Znao sam da je u njega bilo ucijepljeno mišljenje kako je Ante Starčević preteča ustaša, ali ga je s druge strane zdrmao autoritet drugova Bogdanova i Krleže. Na koncu je drug Vaso ipak pobijedio, i drug Milan je, odlučivši se, prešao na familijaran ton. "Pa, vrag š njim, nek' vam bude, neka i on uđe u kalendar, kud svi Turci, tud i ćelavi Mujo, ha, ha, ne će nam valjda skinuti glave!" "Ma ni govora, druže Milane, vidjet ćete da će to biti dobro prihvaćeno. A vama treba čestitati što ste pokazali pravu kulturnu i političku širinu." Dakako, bio sam sretan što sam uz pomoć druga Vase spasio Oca Domovine, pa sam drugu Milanu mogao velikodušno polaskati. Na koncu konca, tko zna bi li u to doba neki drugi predsjednik Kotarskoga odbora SSRN-a bio sklon "idejno" popustiti kao štoje to učinio drug Milan.

Zato sam mu na račun Draženovića i Ante Starčevića oprostio Josu Krmpotića.

Julije Derossi

Izvor: Lička revija, 2002., str. 66. -69.



2. od 2
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7735



« Odgovor #2 : Studeni 20, 2009, 17:06:42 »


Branio sam Gospić od partizana  1943. godine


Kazimir Sviben domobranski poručnik

Od studenoga 1942. do većeg dijela travnja 1943. službovao sam kao djelatni domobranski poručnik u Zagrebu u 3. novačkoj pukovniji.

Formalno sam bio zapovjednik voda gorskih topova u Topovskoj satniji, ali sam ujedno kroz cijelo to vrijeme bio i zapovjednik počasne domobranske postrojbe te sam s njom sudjelovao na brojnim svečanostima, naročito prilikom hrvatskih državnih blagdana ili državnih blagdana zemalja koje su u Zagrebu imale svoja predstavništva, nadalje na vojničkim sprovodima i u drugim svečanim zgodama.

Potkraj ožujka 1943. postao sam zapovjednik Topovske satnije, koju sam - kao i ranije - i dalje vodio na svečanostima.

Posljednja velika svečanost u kojoj sam sudjelovao bila je Proslava druge obljetnice Nezavisne Države Hrvatske 10. travnja 1943. Bile su na toj svečanosti brojne postrojbe različitih rodova vojske, a od naše pukovnije čak dvije satnije i to (prema izričitoj zapovijedi s najvišeg mjesta), ovaj puta ne s kacigama, već s fesovima. (Naša je pukovnija i inače nosila fesove kao službeno pokrivalo za glavu).

Mimohodna povorka stupala je od Maksimira, (gdje smo bili postrojeni na stadionu), prema Črnomercu. Na Jelačićevu trgu naše su dvije satnije zbog fesova i zbog uzornog vojničkog držanja doživjele oduševljeno povladivanje nepreglednog mnoštva naroda.

Sviđao mi se rad i život u glavnom gradu Hrvatske, u središtu najvažnijih političkih i kulturnih zbivanja u državi, s mogućnošću djelatnog sudjelovanja u stvaranju mlade elitne hrvatske vojske i s mnogo prilika da po brojnim knjižnicama, knjižarama i antikvarijatima utažim svoju glad za knjigama.

Tu moju zagrebačku vojničku idilu prekinuo je oko 20. travnja 1943. dopis Ministarstva oružanih snaga s rješenjem o mojem premještaju u Liku.

Budući da sam bio kratkovidan, a znao sam da će mi u Lici trebati dobar vid, otišao sam odmah k očnom liječniku i dobio naočale (koje sam odlučio nositi samo kad bude opasno), spremio sam se za put te krenuo u nepoznatu budućnost, a zapravo u najveću pustolovinu svoga života.

Nisam putovao sam, već u skupini od dvanaestak domobranskih časnika i otprilike isto toliko dočasnika, većinom mladih ljudi u djelatnoj službi. Vođa puta bio je satnik Danilo, za kojega smo čuli da je zet hrvatskog vojnog predstavnika kod talijanskog zapovjedništva u Sušaku, poznatog ponajviše po kratici "Supersloda".

Na putovanje smo se uputili iz Zagreba vlakom prema Ljubljani, a onda smo iz Ljubljane krenuli na jug prema Rijeci. S čuđenjem smo promatrali kako su Talijani s obje strane željezničke pruge posjekli šumu na udaljenosti od 150 do 200 m, da bi se zaštitili od partizanskih bliskih napada.

U našem vagonu bilo je i nešto talijanskih vojnika. Za vrijeme vožnje izmedu Ljubljane i Rijeke izbio je stoga "međusaveznički" incident. Nasuprot klupi na kojoj smo sjedili satnik Danilo, jedan naš časnik i ja, sjedila su trojica Talijana. Mi smo vodili nekakav svoj razgovor na hrvatskom, a Talijani svoj na talijanskom. Razgovarali su slobodno, misleći da nitko od nas ne zna talijanski. Jedan od njih izjavio je ipak poluglasno: "La lingua croata e brutta". (Hrvatski je jezik ružan). Satnik Danilo, koji je prema sitnom Talijanu izgledao kao golijat, ustao je i oštro ga upitao: "Che cosa hai detto'!" (Što si rekao'!) Talijančić se zabezeknuo, uzvrpoljio se i u strahu uspio promrmljati: "La lingua croata e bella". (Hrvatski je jezik lijep). Tom isprikom "međusaveznički" je spor bio formalno izglađen.

U Rijeku smo stigli negdje u ranim večernjim satima. Na ulicama se čuo samo talijanski jezik. U lokalu gdje smo večerali posluživale su nas konobarice koje su s nama razgovarale nekakvom slovensko-hrvatskom mješavinom.

Idućeg jutra krenuli smo brodom prema Karlobagu, a odatle smo se kamionima prebacili preko Velebita u Gospić, prošavši pri tom kroz Baške Oštarije i Brušane. Bio je to još jedini mogući put do Gospića, jer se mali slobodni dio Like, koji je tada bio u hrvatskim rukama, nalazio u partizanskom poluokruženju.

Gospić je bio pun izbjeglica iz cijele Like. Saznali smo da partizani drže veliko područje te da su se ugnijezdili i u gradovima Otočcu i Bihaću. Na dan kad smo stigli u Gospić, vodile su se upravo borbe za Široku Kulu, gdje su malobrojne hrvatske snage bile prisiljene na uzmak.

Naši su ljudi za takvo stanje okrivljivali Talijane, koji su ranije u Lici držali velike vojne snage i onemogućavali stacioniranje većih hrvatskih postrojbi na tom području, s obrazloženjem da one tamo nisu potrebne jer u Lici ima dovoljno talijanskih vojnika. Kad su se Talijani najednom povukli na jadransku obalu i na otok Pag (ostavivši u Gospiću samo jedan vod za vezu), nastala je prostrana vojnička praznina, koja je partizanima omogućila brzo napredovanje. Hrvatska vojska imala je tada u Lici nekoliko postrojbi osposobljenih za posadnu službu, ali je imala na raspolaganju samo dvije operativno sposobne bojne: jednu domobransku i jednu ustašku.

Kad smo mi iz sjeverne Hrvatske stigli u Gospić, upravo su se na brzinu ustrojavale još dvije ustaške bojne. Tada nam je postalo jasno zašto su u Lici bili potrebni časnici i dočasnici sa sjevera. Trebalo je popuniti zapovjedne praznine u dvjema postojećim bojnama, a još više u onima koje su se upravo ustrojavale.


1. od 5
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7735



« Odgovor #3 : Studeni 20, 2009, 17:08:35 »


Zapovjednik Operativnog područja Lika bio je tada pukovnik Artur Gustović. On nas je vrlo lijepo primio. Odmah smo dobili udjelbu.

Bio sam dodijeljen domobranskoj Lovačkoj bojni, samostalnoj postrojbi koja je bila izravno podređena Zapovjedništvu Operativnog područja Lika. Preuzeo sam zapovjedništvo jednog voda 2. satnije. S tim sam vodom osiguravao gospićku željezničku postaju, iako vlakovi već odavna nisu vozili.

Najednom se pronio glas da se Gospić napušta. Nisam to vjerovao dok nije došla zapovijed da dvije najbolje bojne krenu na osiguravanje ceste Gospić - Karlobag, kojom je trebala biti izvršena evakuacija stanovništva i vojske. Ustaše su bili na osiguranju planiranog povlačenja istočno od ceste, a mi domobrani ("lovci") zapadno. Moj je vod bio u predjelu Brušana.

Međutim, noć je prošla, a iz Gospića se nitko nije povukao. Nestrpljivo smo čekali razjašnjenje te zagonetke.

Kad je sunce već bilo visoko, a bio je prekrasan proljetni dan, došlo je iz Gospića nekoliko dočasnika koji su po našoj bojni upisivali na nekakav papir dragovoljce. Od tih dočasnika saznali smo da neće biti napuštanja grada, već da ga u smislu radiograma koji je stigao od samog Poglavnika valja braniti do posljednjeg čovjeka.

U tajanstveni popis bili su upisivani vojnici, dočasnici i časnici koji su se javili da znaju rukovati francuskim gorskim topom kalibra 65 mm. Vidio sam kako moj kolega poručnik Tako upravo razgovara s popisivačima i pokazuje na mene. Slao ihje k meni s obrazloženjem da sam na topničkom tečaju, koji smo zajedno pohađali, imao bolje rezultate gađanja nego on. Meni se činilo da se on zapravo nije želio odvojiti od svojih vojnika s kojima je bio već duže vrijeme. Ja sam bio ovdje nov, nisam bio ni za koga vezan pa sam se javio. Mi popisani odmah smo prebačeni u Gospić. Tamo smo se pridružili skupini vojnika koji su došli iz različitih drugih postrojbi.


Kazimir Sviben u bolnici 15. lipnja 1942. godine

Srećom se medu nama našla i jedna grupa "lovaca", rodom iz Cetinske krajine, koji su kao novaci bili dobro izobraženi za naš gorski top. Ostali su bili osposobljeni za druge topove. Iz Lovačke bojne doveo sam i tri Zagorca koji nisu ništa znali o topovima, ali su htjeli ići sa mnom, jer sam iz njihova kraja. Rekli su da mogu nositi i dodavati granate.

Budući da sam među skupljenim ljudstvom bio jedini časnik, postao sam zapovjednikom bitnice.

Odmah smo preuzeli tri topa i oko 300 komada topovskog strjeljiva. Četvrti nam top nije stigao, jer su partizani već iduće noći napali one dvije bojne što su trebale osiguravati povlačenje iz Gospića. Vojska je navodno na prijevaru bila s kota povučena u usku dolinu kod Brušana i onda tamo žestoko napadnuta u potpuno neprikladnom položaju za obranu. Gubici su bili strašni. (Od ostatka dviju bojni kasnije su bile formirane dvije satnije, i to na otoku Pagu). U partizanske ruke pale su i Baške Oštarije.

Padom Brušana i Oštarija Gospić je bio odsječen od svega svijeta. Ono vojske što se u njem našlo raspoređeno je iza bodljikave žice koja je okruživala gradsko središte i one dijelove ulica koji su bili neposredno uz centar grada.

Posada moje bitnice bila je smještena u jedan veliki nadzemni talijanski bunker u kutu što su ga činile Kaniška i Smiljanska ulica. Bunker je bio prikladniji za stanovanje nego za obranu, jer Talijani nisu računali s teškim naoružanjem protivnika. Topovi su nam bili smješteni u neposrednoj blizini bunkera. Dva su bila uperena prema zapadu, a jedan prema jugoistoku, da bi mogao tući šumu Jasikovac. Zapovjedništvo bitnice bilo je u obližnjoj kućici babe Mande, koja ju je od straha napustila i otišla k rodbini. Bojala se da će naši topovi privući neprijateljsku vatru. Nešto južnije od naše bitnice bila je Vojarna Ante Starčevića (kako se tada zvala). Malo jugozapadno od našeg položaja bila je nekakva njiva s krumpirom, u pozadini se iza nje vidjelo pomoćno uzletište, a onda šumarak s kućom na samom rubu. U toj je kući bila smještena ustaška predstraža.

Od našeg bunkera prema Smiljanskoj ulici bio je iskopan rov u kojem se nalazio jedan vod starijih ljudi, određenih da budu pješačka zaštita bitnici. Bili su to dobrim dijelom izbjeglice iz različitih mjesta Like, prokušani veterani iz Prvog svjetskog rata, pod zapovjedništvom vodnika Tomljenovića, koji je imao na prsima čitav niz austrougarskih odlikovanja. Veterani su nosili crne ustaške odore.

Nakon postavljanja topova na položaje prva nam je briga bila načiniti kod topova dobre grudobrane i provjeriti stupanj uvježbanosti posade svakog topa. Zahvaljujući momcima iz Cetinske krajine, koji su bili dobro uvježbani, doskora smo bili potpuno spremni za borbu.

Kad je postalo očito da je gospićka posada sa svih strana opkoljena partizanima, prišlo se užurbanom utvrdivanju. S unutarnje strane uz bodljikavu žicu, koju su još ranije bili postavili Talijani, kopali su se rovovi, gdje ih još nije bilo, a već postojeći su se poboljšavali. Na taj način pripremali smo se za obranu dijela grada koji smo još držali. Glavni dio posla oko kopanja rovova spao je na učenike i učenice gospićkih srednjih škola, (učiteljske i gimnazije).

Jednog dopodneva mladići i djevojke kopali su rovove u blizini naše bitnice. Najednom je na njih otvorena strojopuščana vatra. Nisam mogao otkriti strijelca. Ugledao ga je domobranski vodnik Blaž Jakušić (rodom iz Zlatar Bistrice), koji mi je kao zemljak baš bio došao u posjet. Strijelac jebio na jednom krovu u Žabici. Nakon dvije granate on je ušutio, a da nije uspio nikoga raniti. Nikad nismo saznali da li smo ga pogodili ili samo preplašili. Bilo jeto naše prvo gađanje. Nismo željeli da uskoro dođe i slijedeće, jer smo bili svjesni da smo opkoljeni i da svoje granate i šrapnele moramo čuvati za glavnu bitku. Popuna strjeljiva mogla nam je doći jedino iz zraka.


2. od 5
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7735



« Odgovor #4 : Studeni 20, 2009, 17:10:58 »


Dok su se vršili fortifikacijski radovi, partizani nas više nisu napadali. Oprezno su se približavali Gospiću, želeći ga napasti sa sviju strana što jačim snagama. Kad su bili vedri dani, to im je približavanje jako otežavalo naše zrakoplovstvo, koje im je bilo strah i trepet. Zato su veće pokrete svojih snaga vršili uglavnom noću.

U petak 30. svibnja 1943. natjerali su na večer stanovništvo u širokom krugu oko Gospića da zapali krijesove. To je djelovalo sablasno. "Drugovi" su nas htjeli uvjeriti da smo sami i bespomoćni, samo mali otočić u partizanskom moru. S južne strane čula se i njihova pjesma.

Niti te noći niti idućeg dana, tj. 1. svibnja, nisu nas napali. I slijedeća noć prošla e mirno.

Idući dan, u nedjelju 2. svibnja 1943., bilo je tmurno i kišovito vrijeme. Niski oblaci pokrili su nebo, a i na zemlji vidljivost nije bila naročita. Nijednog hrvatskog zrakoplova ni za lijek!

Kako je opskrba hranom bila oskudna, pustio sam dio vojnika u grad da si kupe nešto za jelo, ako uspiju štogod pronaći, uz uvjet da se prije mraka vrate.

Bilo je predvečerje. Upravo smo u bunkeru večerali. Kao da je to bilo jučer, sjećam se da smo jeli ječmenu kašu. Najednom se začula snažna strojnička vatra. Rekao sam ljudima neka obuku kabanice jer ćemo sigurno morati biti cijelu noć vani na kiši.

Skinuo sam sa sebe pripasni remen sa samokresom i posegnuo za svojom kabanicom. U tom času čuo sam pogodak granate u strop bunkera (koji nije bio građen da bi mogao odoljeti topovskom zrnu) i osjetio sam snažan udarac u glavu. Malo sam se zanjihao, ali nisam pao. U bunkeru je sve bilo puno prašine, pa nisam vidio ništa osim izlaza. Vani je još bio dan.

Tek sam kasnije doznao da je od iste granate kojom sam ranjen poginuo desetnik Ante Bilandžić (rodom iz Cetinske krajine) i da su sasvim lako ranjena trojica domobrana.

Neposredno nakon ranjavanja primijetio sam da su mi usta puna sladunjave sline. Nekom čudnom asocijacijom sjetio sam se (kao klasičar!) latinske poslovice "Dulce et decorum est pro patria mori (Slatko je i časno umrijeti za domovinu) i pomislio sam da ću doista umrijeti. No tada sam se trgnuo, ustanovio sam da sam živ i na nogama, postao sam svjestan svoje odgovornosti kao zapovjednik bitnice i odlučio sam izvidjeti što je s mojim ljudima i topovima.

Pogled mi je pao na jednu pušku, naslonjenu kraj izlaza iz bunkera. Uzeo sam je. U džepovima haljinca imao sam nešto puščanih naboja pa sam pušku odmah nabio.

Jurnuo sam van u rov koji je vodio do položaja topova. Kako sam se sagnuo, iz rane se u rov izlilo poprilično krvi. Ošamućen od udarca u glavu, instinktivno sam počeo pipati ranu, da vidim koliko je duboka, i pritom sam je vjerojatno inficirao.

Kad sam došao do prvoga topa, vidio sam da tamo nema nikoga. Isto je bilo i s ostala dva topa. To me saznanje psihički pogodilo jače nego granata koja me ranila.

Partizani su pucali, ali ne baš jako: kao da su htjeli izazvati naš odgovor. Njihova strojnička vatra dolazila je iz kuće gdje je ranije bila ustaška predstraža, koju su napadači iznenadili i potiho likvidirali. Partizanski top, koji je bio pogodio naš bunker, nalazio se više desno. Povremeno je pucao i dalje, ali više nije uspio pogoditi naš bunker. Uglavnom je prebacivao pa je zapalio neku gospodarsku zgradu u pozadini.

Kad se pucnjava načas stišala, opalio sam jedan naboj da ga partizani čuju i da zaključe da i mi pucamo na njih pa da smo prestali pucati jer su i oni prestali.

Poslije jednog takvog mog pucnja čuo sam da me netko doziva. Bio je to domobran prezimenom Samiljak, odnekud iz Slavonije. Kad me ugledao jako okrvavljenog, ostao je stajati kao skamenjen. Dao sam mu znak da legne i dođe k meni.

Dopuzao je do mene. Pitao sam ga ima li zavoj. Iz gornjeg džepa haljinca izvadio je neki poluprljavi zavoj i povezao mi ranu. Htio me odvesti u previjalište. Odbio sam s obrazloženjem da moramo pucati iz topa.

Nas dvojica uspjeli smo zajedno podići lafetu topa pa smo ga usmjerili prema mjestu odakle je pucao partizanski top. Nakon nekoliko naših hitaca, ušutio je. Možda smo ga pogodili, možda se pokvario, a možda je partizanima ponestalo topovskog strjeljiva.

Kad su čuli pucanje našeg topa, domobrani koji su bili napustili bunker oprezno su dopuzali do nas. Bilo im je neugodno što su se udaljili nakon partizanskog granatiranja bunkera. No to je bila nužna mjera opreza, jer da je partizanski top pogodio neki sanduk strjeljiva u bunkeru, svi bismo bili razneseni na komadiće.

Vratili su se i oni članovi bitnice koje sam bio pustio u grad, a među njima i moj zamjenik vodnik Ivan Laškarin (rodom iz Sinca).

Ljudstvo se normalno rasporedilo oko svojih topova. Odahnuo sam.

Kad smo se tako potpuno sredili, partizani su - želeći se što prije domoći naših topova - još za dana krenuli prema nama, i to bez zaklona preko ravnog pomoćnog uzletišta. Dočekala ih je vrlo dobro planirana i učinkovita vatra naših branitelja. Naša dva topa slala su im ususret šrapnele i granate tempirane za rasprskavanje u zraku, svojom vatrenom moći ometale su ih u napredovanju i dvije dobro smještene strojnice (domobranska iz sjeverozapadnog ugla vojarne i ustaška iz bunkera u Smiljanskoj ulici), a one koji su došli bliže topovima, precizna vatra hladnokrvnih crnih veterana. Pucalo se i svuda okolo naokolo Gospića. Kod kratkotrajnih vatrenih stanki čula se povremeno s nekih odsjeka pjesma naših branitelja.

U jeku žestoke borbe stigao nam je u pomoć jedan roj topnika iz ustaške bitnice, kojom je zapovijedao domobranski natporučnik Havojić. Poslani su k nama jer je u Zapovjedništvo Operativnog područja javljeno da sam ja ranjen. Vojničare je doveo vodnik [b Mitrić] [/b]
(rodom iz Srijema). Zašao je na grudobran pred jedan naš top i u stojećem stavu pucao po partizanima. Jedva smo ga uvjerili da se mora maknuti da bismo mogli pucati iz topa.

U tom ustaškom roju bio je i neki Alija, od milja zvan Ale, malen i mršav čovjek, koji je iz bunkera neustrašivo nosio k topovima naručja granata i šrapnela, kao da nosi nacijepana drva u kuhinju, te neprestano vikao iz svega grla: "Za din, iman i za Poglavnika!"

Da li je bojni urnebes trajao pola sata ili nešto više, teško bih mogao reći. Najednom je nastala tišina. Napadačima je vjerojatno postalo jasno da kod bilo kakvog danjeg svjetla nemaju nikakvog izgleda da uđu u Gospić niti da dopru do naših topova.Sa sjeverne strane čula se iz rovova hrvatska borbena pjesma. Ponekad se čuo i koji podrugrjivi izazov u stilu: "Dodi, neslani Jovane!"


3. od 5
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7735



« Odgovor #5 : Studeni 20, 2009, 17:12:09 »


Za vrijeme te podulje borbene stanke, okupio sam svoje ljude, rekao im nekoliko ohrabrujućih rečenica i predao zapovjedništvo bitnice svom zamjeniku s obrazloženjem da moram u previjalište. Krv mi je još uvijek pomalo probijala kroz zavoj.

Moja tri Zagorca htjela su me otpratiti do previjališta. No umiješao se Ale, kojeg do toga dana (a ni poslije) nikad nisam vidio, i tako je žarko navaljivao da mi bude pratilac da su moji domobrani popustili kad je rekao: "Ako ja dođem živ do previjališta, doći će i vaš poručnik". I Ale je hrabro i uspješno izvršio svoje obećanje.

U previjalištu su imali mnogo posla. Sa svih strana stizali su ranjenici. Meni su pri svijetlu svijeća očistili ranu, stručno je povezali i poslali me u krevet. Nisam htio predati oružje. Pušku sam naslonio na zid kraj kreveta, a legao sam obučen i opasan sa samokresom na pripasnom remenu. Pričalo se, naime, da partizani kolju ranjenike.

Osim liječnika, ranjenike su zbrinjavale časne sestre, ali i djevojke koje su bile mobilizirane i na brzinu priučene za rad u previjalištu. Kad su dvije od njih (Anita i Ankica), vidjele kakvu imam ranu, bile su uvjerene da ću umrijeti i tijekom noći dolazile bi često pogledati jesam li još živ.

Dok je rana bila svježa, nije me jako boljela. Ali glava mi je postajala sve teža, imao sam osjećaj da je postala veća i činilo mi se kao da u njoj nešto bubnjao

Spavati nisam mogao. Borbe su, uz manje prekide, trajale cijelu noć. Čule su se eksplozije bacačkih mina u različitim dijelovima grada. Jasno se raspoznavalo i pucanje naših topova. Bilo je pucnjave i u samom gradu, jer su napadači imali u njem i svojih, (doduše malobrojnih) saveznika, koje je vojno oružništvo brzo otkrilo i neutraliziralo.

Većina ranjenika bila je budna. Neki su jaukali, a neki tražili da se vrate u rov, jer bi se tamo smatrali sigurnijima nego u previjalištu, čak i oni koji su bili ranjeni u noge htjeli su natrag u borbu. Noć mi se činila beskonačnom.

Nešto prije nego se razdanilo, nastala je potpuna tišina. Oružje je ušutjelo. Činilo se da ta tišina, puna neizvjesnosti, traje u nedogled, jer nismo znali jesmo li pobjednici ili pobijeđeni, tj. čeka li nas život ili smrt. Pogledao sam svoju pušku, pripremio se za brzo izvlačenje samokresa i čekao u neizrecivoj napetosti. Nakon dugog čekanja začula se s juga poznata pjesma: "Naprijed, mornari sa plavog Jadrana!" Pjesma se približavala. Svi pokretni ranjenici prišli su k prozorima ili čak izašli van. Povorka gospićke mladeži išla je uz zarobljeni partizanski oklopnjak, na kojem se vijorila velika hrvatska državna zastava. Značilo je to da naš obrambeni prsten oko Gospića nigdje nije pukao. Znali smo da smo pobijedili. A pobjeda je značila život!

Tijekom dana prebačen sam u bolnicu. Tamo su me još isti dan operirali. Stanje je bilo ozbiljno, no ja toga nisam bio svjestan, jer sam mogao hodati i jesti. Dobio sam i temparaturu, a rana me je boljela. Liječnici su se bojali za moj život, ali toga mi tada nisu rekli. Jedne kritične noći sjedjela je uz moj krevet časna sestra Vladislava, koja je mogla biti mojih godina. Mislio sam da joj je dosadno u noćnoj službi pa da je došla sa mnom razgovarati. Nije mi bilo ni na kraj pameti da joj je bila dužnost paziti na moje stanje. Te sam noći u vrućici imao neobičan dar govora. Pričao sam i pričao, a sestra je strpljivo slušala. Vjerojatno je u sebi potiho molila za mene. Pred jutro sam zaspao. Kriza je prošla.

Srećom sam mogao jesti i onda kad mi je bilo najgore. Glavni "lijek" za zarašćivanje rana bila je dobro začinjena zobena kaša. To je bila poslastica i povlastica samo za ranjenike. Rana mi je doista počela zarašćivati. Svakim danom osjećao sam se bolje.

U međuvremenu partizanski obruč oko Gospića je olabavio, ali smo i dalje bili opkoljeni. Nismo imali snage da partizane rastjeramo i odbacimo daleko. Kad je trebao doći zrakoplov, koji je mogao sletjeti samo na pomoćno uzletište, svaki se puta prije njegova dolaska moralo jurišati na partizane da bi se zrakoplov uopće uspio spustiti. Kod toga je gospićka posada ponekad imala i gubitaka.

Zračnim smo putem dobivali lijekove, streljivo i druge najnužnije stvari. Jednog dana doletio je u opkoljeni Gospić i general Vilko Begić. Donio je odlikovanja za hrabrost i ranjeničke medalje. Jedno i drugo primio sam u sjedećem stavu u krevetu jer mi liječnici nisu dopustili da se ustanem.

Bilo je u bolnici i ugodnih i neugodnih trenutaka.

Neugodno je, na primjer, bilo kad bi partizani iz šume Jasikovca pucali po bolnici, pa bi se čulo kako se pogođena prozorska stakla lome i padaju na zemlju.

Najneugodniji doživljaj bio mi je kad mi je na susjedni krevet došao jedan zrakoplovni poručnik koji ie kod slijetanja dobio potres mozga. Nije reagirao ni na kakav pokušaj razgovora. Citavo je vrijeme poluglasno pjevušio prvu kiticu pjesme "Kad ja pođoh na Bembašu". To je satima ponavljao. Djelovalo je to poput teške noćne more. A nitko mu nije mogao pomoći. Odahnuo sam kad je po njega došao drugi zrakoplov i prebacio ga u Zagreb na liječenje. Kad god čujem pjesmu "Kad ja pođoh ... ", sjetim se tog tužnog događaja.

Neko vrijeme bio mi je u sobi susjedom ustaški poručnik koji je izgubio nogu. Unatoč tomu bio je smiren i vedar. To je na mene povoljno djelovalo. Svakog dana dolazila mu je u posjet njegova djevojka i satima bila uz njega. Bili su zgodan par. Iz očiju im se moglo pročitati da se jako vole. Kakav je bio konačni ishod njihove ljubavi, ne znam.

Ugodni su mi bili časovi kad su mi u posjet dolazili moji topnici, suputnici s putovanja Zagreb - Gospić ili časnici s kojima sam se upoznao u Lici. Neki su od pričuvnih časnika bili profesori na Gimnaziji ili Učiteljskoj školi pa su me opskrbljivali knjigama iz školskih knjižnica. Čitanje mi je znatno pomoglo u podnošenju svakodnevne bolničke jednoličnosti.

U nezaboravnoj lijepoj uspomeni ostale su mi svibanjske pobožnosti u bolničkoj kapelici. Čim sam se malo oporavio, redovito sam im prisustvovao. Često su u njima udjelovali i pričuvni časnici, poručnik Žagar i natporučnik Octenjak, koji nisu bili u bolnici na liječenju. Časne su vrlo skladno pjevale, a mi bismo im se pridružili. Veliku većinu pjesama znao sam napamet. Ali jedne nisam znao, jer je nikada prije nisam čuo, a neobično mi se svidjela. S vremenom sam zaboravio i tekst i naslov pjesme, ali napjev sarn joj zapamtio.


4. od 5
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7735



« Odgovor #6 : Studeni 20, 2009, 17:13:37 »


Ta mi se divna melodija tako usjekla u sjećanje da me kroz nekoliko desetljeća gotovo progonila svojom ljepotom. Da se oslobodim te opsjednutosti pjesmom, morao sam nekako doći do nota te skladbe. Budući da joj nisam znao ni naslova ni skladatelja, preostalo mi je jedino da osobama kod kojih sam se raspitivao za pjesmu otpjevam njezin napjev. Sreća me poslužila tek 45 godina poslije ranjavanja. Časne sestre iz Marije Bistrice imale su note željene skladbe. Župni zbor Uznesenja Blažene Djevice Marije u Zlataru, kojemu sam dirigent, pjesmu je odmah uvježbao. Odonda je na našem rasporedu. Moji je pjevači vrlo rado pjevaju. Znaju da sam je prvi puta čuo kao ranjenik u gospićkoj bolničkoj kapelici. Autor pjesme je F. Ks. Engelhard, a prva kitica hrvatskog teksta (kakav mi imamo) počinje: "Dajte mi sladak pjev, zeleni gaji, da ga poklonim Njoj, Kraljici svibanjskoj". Doživio sam i tu veliku radost da je tu moju "gospićku" svibanjsku pjesmu zajedno sa mnom zapjevalo i mojih pet unuka (dvije sopranistice i tri altistice).

Velik preokret u mom gospićkom bolničkom životu nastao je 2. lipnja 1943., mjesec dana poslije ranjavanja. Rano ujutro, tek što je svanulo, ušao mi je u sobu glasoviti pop Jole Bujanović, s kojim sam se bio upoznao u Zagrebu kad je dolazio služiti misu u moju pukovniju, a moji su domobrani kod bogoslužja pjevali. Čim je stupio u sobu, Jole je veselo rekao: "Kazimire, puška puca!" Upitah ga: "Gdje?" A on će kratko: "U Velebitu".

Tada mi je ispropivijedao da je počela akcija probijanja partizanskog obruča oko Gospića. Akcijom je u Velebitu zapovijedao ustaški dopukovnik Sudar, koji je bio došao iz Bosne s jednom ustaškom polubojnom te je njoj pridružio one dvije satnije što su formirane od dviju bojni razbijenih u Brušanima. Uskoro su se u borbu uključile i obje bitnice iz Gospića, a potom i dio pješaštva. Pothvat je potpuno uspio i partizanski je obruč oko Gospića nestao.

Dok su ustaški vojničari 2. lipnja pucali iz topova, kod jednog im je topa eksplodirala granata pri izlasku iz cijevi i ranila zapovjednika bitnice natporučnika Berislava Havojića. On je morao u bolnicu, njegov poručnik Taras, koji je u to vrijeme zamjenjivao mene, vratio se u svoju bitnicu, a ja u svoju. Uskoro sam se našao na položaju u Ličkom Novom, odakle sam išao u Gospić na previjanje rane.

Kod jednog previjanja ustanovljeno je da mi rana krivo zarašćuje jer mi se koža na glavi podvrnula pa mi kosa na dijelu rane raste prema dolje. Morao sam ponovno na operaciju i opet sam ostao u bolnici. Jedno vrijeme bilo mi je gore nego onda kad sam bio ranjen. Tjednima sam ležao u bolnici, a rana ovaj puta nije htjela nikako zarasti. Ne znajući više kako bi mi pomogao, liječnik dr. Milivoj Bačić, koji je bio po činu poručnik kao i ja, rekao mi je: "Poslat ću vas ja vašoj mami, neka vas dobro nahrani, pa će rana zarasti". Odmah je napisao prijedlog liječničkom natpovjerenstvu u Zagrebu da mi se odobri šest tjedana zdravstvenog dopusta. Nešto prije Velike Gospe prebačen sam zrakoplovom u Zagreb, dobio sam predloženi zdravstveni dopust i polovicom rujna 1943. rana mi je kod kuće u Zlataru doista zarasla.

U meduvremenu je 8. rujna Italija kapitulirala. Talijani su svoje brojno naoružanje uglavnom predali partizanima. Bilo je tu i poprilično topova. Gospić se opet našao u partizanskom okruženju. U listopadu 1943. od partizanske je granate poginuo u Gospiću novi zapovjednik Operativnog područja Lika pukovnik Mirko Zgaga.

Po isteku zdravstvenog dopusta trebao sam se krajem rujna vratiti u Gospić, ali to nije bilo moguće. Ministarstvo oružanih snaga privremeno me udijelilo u Priradno-zaštitnu bojnu koja se upravo ustrojavala u Zagrebu. Tu sam formirao jednu satniju i vršio s njom potrebnu obuku.

Nešto prije Božića 1943. konačno se moglo do Gospića. Iz Zagreba sam krenuo vlakom i sretno stigao do Bihaća, gdje se upravo (uz mnogo pucnjave) slavio Bajram. Idućeg sam dana nastavio put kamionom, koji je vozio u sastavu oveće kamionske kolone. Put je osiguravala Hrvatska legija. U Gračacu sam prvi put vidio četnike, kojih je bio pun grad. Bili su vrlo bučni, dizali su tri prsta u zrak i dovikivali si međusobno: "Srbuj !" Izgledalo je da su preboljeli kapitulaciju svojih zaštitnika i saveznika Talijana i uspješno se uvukli pod okrilje Nijemaca. Njima je u Hrvatskoj svaka vlast bila bliža od hrvatske. Odahnuo sam kad sam izgubio iz vida i posljednjeg bradonju. Na odredište smo stigli bez ikakvih daljnjih neprilika. U Gospiću sam odmah ponovno preuzeo zapovjedništvo svoje bitnice.

Tijekom 1944. i 1945. sudjelovao sam sa svojim ljudima i topovima u čitavom nizu pretežno uspješnih borbenih djelatnosti, ponajviše na relaciji Gospić - Budak - Lički Osik - Široka Kula - Krbavsko polje.

Tragičnog 4. travnja 1945.branili smo Gospić, ali ovaj ga puta nismo uspjeli obraniti.

Još dugo vremena poslije rata moja se rana, premda je bila dobro zarasla, povremeno "javljala", naročito uoči lošeg vremena. Onda je i to nekako prestalo. Ipak nikad nisam zaboravio i nikad ne ću moći zaboraviti partizanski napad na Gospić 2. svibnja 1943. i našu ondašnju uspješnu obranu.

Premda su branitelji bili većinom Ličani, bilo nas je poprilično i iz ostalih hrvatskih krajeva. Agresorske granice (što su ih tijekom naše teške povijesti nasiljem crtali kroz našu hrvatsku zemlju Mađari, Mlečani, Turci, Austrijanci i Srbi) nisu nas dijelile. Svi smo bili jednako Hrvati i svi smo htjeli jednu, jedinstvenu, cjelokupnu i samostalnu hrvatsku državu. Medu nama nije bilo nikakvih razlika u pogledu hrvatske državotvorne svijesti i odlučnosti da obranimo Gospić i Liku kao nešto što je za sve nas naše, jer je hrvatsko. Sve nas je prožimao duh općehrvatske solidarnosti.

Dok budem živ, ponosit ću se što sam 2. svibnja 1943. sa svojom bitnicom bio dio (ponavljam: samo dio) uspješne obrane junačkog Gospića. Njega nije mogao obraniti jedan čovjek sam, ma kako hrabar i sposoban bio, niti jedna postrojba sama, ma kako dobra bila: obranili smo ga svi mi zajedno.

Ova sam sjećanja napisao u čast svim braniteljima Gospića, živima (kojih je još malo) i mrtvima (kojihje mnogo) te svim stanovnicima koji su nam na bilo koji način pomagali ..


5. od 5
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7735



« Odgovor #7 : Studeni 22, 2009, 16:44:02 »


- Izvori -

U odjeljku - Izvori – objavljujemo pretisak dijela brošure "Istina o krvavim događajima u Senju 9. V. 1937. " Dr. Vladka Maćeka, koju je Ličkoj reviji ustupila gđa. Ančica Zubčić - Černelić, te znameniti govor hrvatskog književnika i predsjednika Matice hrvatske Vlade Gotovca održan - Bedemu ljubavi - 1991. godine pred zgradom tadašnje "Komande JNA" na Krešimirovom trgu u Zagrebu.

Istina  o krvavim događajima  u Senju dne 9. V. 1937.

U dugačkom nizu teških i krvavih zločina, koji se već godinama nekažnjeno vrše nad hrvatskim narodom, dogodio se opet jedan za kojega se može reći, da svojom okrutnošću i divljaštvom nadkriljuje sve dosadašnje, a kojom je prilikom izgubilo život do danas sedam nedužnih hrvatskih mladića.

Hrvatska javnost nije mogla biti obaviještena o svoj strahoti ovoga zločina, jer je beogradski režim po svojoj uobičajenoj praksi plijenio sve vijesti o ovom zločinu, a istodobno dao objaviti, dva službena saopćenja, koji lažno i cinički prikazuju divljačko krvoproliće i žrtve ovog teškog zločina.

SLUŽBENA SAOPĆENJA

Vlast je službeno saopćila slijedeće:

"Zagreb, 10. maja 1937. Dana 8. i 9. o. mj. prilikom boravka Hrvatskog pjevačkog društva "Trebevića" u Senju održana je ujedno i proslava dana Matije Gubca i braće Radića. U ovoj proslavi uzelo je učešća nekoliko hiljada ljudi iz susjednih srezova. Već u toku dana neki neodgovorni elementi, koji su također došli na ovu proslavu u namjeri, da istu iskoriste u nedozvoljene svrhe, na raznim mjestima grada proizveli su ispade, za koje su predviđene u kaznenom zakonu teže kaznene sankcije, tako da su vlasti morale skrenuti pažnju priređivačima na ove pojave u cilju da se izbjegnu sukobi i incidenti, koji bi se iz toga mogli izroditi.

Međutim istoga dana oko 19 sati nakon završenih priredaba prilikom odlaska učesnika iz Gospića, koji su prolazili gradom u otvorenom kamionu, došlo je ponovno do težih ispada i do pucanja iz kamiona na organe žandarmerije koji su se na putu našli.

Ovom prilikom stradalo je životom šest lica i šest je lica ranjeno.

Tim povodom određena je specijalna istražna upravna i sudska komisija, da na licu mjesta utvrdi činjenično stanje.

Među ubijenim i ranjenim licima ima i takvih koja su osuđena radi učešća u poznatoj ličkoj ustaškoj aferi i takvih lica, koja su poznata kao komuniste."

Drugo je službeno saopćenje slijedeće:

"Gospić, 12. maja. (Avala). - Dosadašnja policijska istraga povodom događaja kod Senja utvrdila je ove nove činjenice. Među ranjenim i poginulim nalaze se Jelača Franjo iz Gospića, koji je ranije policijski kažnjavan kao komunista, Smolčić Marko iz Cestariee općine Karlobag, koji je osušen po čl. 4. zakona o zaštiti države 1934. godine, pa je kao maloljetnik uslovno pušten, Bevandić Nikola iz Gospića, koji je kao komunista isključen iz redova HSS, Nikšić Tomo iz Gospića, koji je osuđen od strane suda za zaštitu države na godinu dana strogog zatvora, Tonković Katica iz Slinca, služavka, vjerenica Bevadjića, i najzad Milinković Franko , poljodjelac iz Klaića, koji je umiješan u događaje u Gospiću na dan 3. maja 1935. god. kad je također poginulo šest lica, pa je njegova krivica amnestirana. On je šurjak Jure Rukavine, koji je osuden na smrt".

- - -

I ako je bilo na prvi pogled jasno, da s oba komunikeja sastavljena beogradskim režimima svojstvenim lažnim načinom, nisam na njih reagirao dok stvar potpuno i savjesno ne ispitam.

Kad mi je tako uspjelo stvar točno ispitati vidio sam takovu sliku, kakovu sliku bismo teško našli na kojoj strani svjetske povijesti. Što se tiče okrutnosti, nestašice svake pravne svijesti kod organa vlasti, a da o čuvstvu čovječnosti i ne govorim.

Prelazim sada na sam događaj

A KAKO JE DOISTA BILO

Iz iskaza 65 preslušanih očevidaca, među njima aktivnih državnih činovnika, časnika, svećenika, stranih državljana itd. jasno se vidi s jedne strane potpuna nedužnost poubijanih hrvatskih omladinaca, a s druge strane unaprijed smišljena osnova za pokolj nedužnih ljudi. Sve te iskaze iznosim doslovce onako, kako su očevidci dali bilo službenim organima, koji su vodili izvide, bilo drugim potpuno vjerodostojnim osobama naglašujući da su sve te osobe spremne svoj iskaz kod suda prisegom potvrditi.

Dana 8. svibnja 1937. priređen je u Senju svečani doček hrvatskom pjevačkom društvu "Trebeviću" iz Sarajeva, koje je pod vodstvom narodnog zastupnika dra Juraja Šuteja poduzela jednu turneju po hrvatskim krajevima. Na večer toga dana bio je koncerat. Koncerat je svršio bez ikakvog incidenta. Drugi dan održana je kulturna proslava u čas, utemeljitelja hrvatskog seljačkog pokreta braće Radića i Matije Gubca, na kojoj je proslavi govorio narodni zastupnik dr Juraj Šutej i još nekoliko drugih zastupnika Hrvatske Seljačke Stranke. Hrvatski omladinci priredili su nogometnu utakmicu u 5 sati poslije podne između Građanskog športskog kluba iz Gospića i domaćeg športskog kluba iz Senja.

Na ovu kulturnu proslavu, koja je održavana dne 9. svibnja 1937. došlo je u Senj veliko mnoštvo seljačkog naroda iz bližih i udaljenijih krajeva, pješice i na kolima, parobrodima i automobilima. Između ostalih došli su na ovu svečanost u 7 automobila seljaci, građani i omladinci iz Gospića.

Čitava priredba održana je u savršenom redu i potpunoj disciplini, kao što se to uvijek i redovito događa na svim priredbama H.S.S. Nikakovi izazivački poklici niti protiv koga nisu padali, a naročito nisu padli nikakvi povici, bilo protiv kralja bilo protiv dinastije, a isto tako, nije se klicalo niti Ustašama niti Paveliću.


1. od 4
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7735



« Odgovor #8 : Studeni 22, 2009, 16:46:27 »


Klicalo se je predsjedniku dru Mačeku, Slobodnoj Hrvatskoj, gradu Senju, senjskim  Uskocima. Pjevale su se rodoljubne pjesme, najviše u ovom kraju popularna "Oj TI vilo, vilo Velebita" i prigodne pjesmice, a posebno sada raširena pjesmica:

"Živila Sloboda, živio Mir
Živio doktor Maček Vladimir!"

Tokom čitavog dana moglo se ipak primijetiti, usprkos uzornoga reda, koji je svuda vladao da su policijski i žandarmerijski organi na čelu sa sreskim načelnikom Antom Stalom, poznatim progoniteljem Hrvata i žandarmerijskim kapetanom Kopnvicom, uzbuđeni i da pokazuju neku nervozu.

Narodni zastupnik Tone Pavlović razgovarao je u dva maha sa sreskim poglavarom, koji mu je u oba puta prijetećim tonom rekao, da on ne može više izdržati ovo izazivanje, i da će danas u Senju pasti krv.

Narodni zastupnik Pavlović ga je upitao u čemu se sastoji to izazivanje, jer da je on čitavi dan na ulici među narodom, da nigdje nije čuo nikakovih zabranjenih poklika. Sreski mu je načelnik na to pitanje odgovor ostao dužan.

Značajno je također i to, da je prilikom dolaska jednog izletničkog parobroda toga dana u Senju uhapšen Jure Modrić iz Starigrada, jer da je navodno vikao "Živio prestolonasljednik dr Maček". Tomu uhapšenju nije se nitko opirao, pak je sama vlast morala nakon kratkog vremena pustiti uhapšenog seljaka zbog apsurdnosti prijave, jer se naravno ustanovilo, da je uhapšeni seljak vikao: "Živio predsjednik dr Maček"! Treba napomenuti još i to, da je narodoni zastupnik Tone Pavlović izjavio kotarskom predstojniku, da on i svi prisutni narodni, zastupnici lično jamče za red i disciplinu, ako vlasti sa svoje strane ne budu izazivala narod, pak mu je još savjetovao, neka povuče sa ullca svu žandarmeriju, jer je ona potpuno nepotrebna, a osim toga svojom pojavom može samo razdražiti i izazvati neraspoloženje protiv sebe kod ovog siromašnog i napaćenog naroda iz Like koji je od tih žandara doživio do sada bezbroj zala i nepravda .

Osjećajući međutim da bi uslijed spomenute nervoze organa vlasti, moglo lako doći do neželjenih incidenata, odlučili su narodni zastupnici Pavlović Murković, Borić i Katalinić poduzeti sve mjere da se svečanost u miru i redu završi. Radi toga odaslan povjerenik Gospodarske Sloge za kotar Gospić Luka Hećimović na nogometno igralište, gdje se je poslije podne odigravala pomenuta nogometna utakmica kojoj je prisustvovao veliki broj mladeži, aa pozove omladince neka utakmicu što prIje završe, kako bi se još za rana pošlo kući. Omladinci su poslušali, pak je utakmica prekinuta a 25 minuta prije propisanog vremena, na opce čuđenje publike koja nije znala razlog ovom prekiriuću. Upadljiva nervoza i napadno ponašanje organa vlasti kao i posebna pažnja, kojom su žandari pratili izletnike iz Gospića zadržavajući se neprestano u njihovoj blizini, prinukalo je i druge da poruče igračima neka se utakmica prekine, da se što prije krene kući. Naročito ističem, da je iskazom trojice aktivnih državnih činovnika dr Martina Preloga , sreskog sanitetskog referenta, Mihovila Bonefačića , podpreglednika financijske kontrole Franje Sudara poreskog pripravnika ustanovljeno, da na utakmici nije bilo nikakovih protudinastičkih ili protudržavnih poklika, niti uopće kakovih političkih poklika.

ODLAZAK KUĆAMA

U to vrijeme nalazili su se na obali drugi omladinci, koji nisu bili prisutni kod utakmice. Oni su igrali ličko kolo, pjevali rodoljubne pjesme i klicali predsjedniku dru Mačeku. Ranije su već bili krenuli oni izletnici, koji su doputovali parobrodima. Njihov odlazak odvijao se je u najvećem redu bez ikakovih incidenata. Na obali su stajali i automobili, kojima su došli seljaci, gradani i omladinci iz Gospića. Točno u 6 sati , kako je bilo odredeno sve je bilo spremno za polazak. U to vrijeme stajali su na obali i promatrali odlazak skupštinara sreski načelnik, pristav i žandarmerijski kapetan, kojemu je u više navrata dolazio i nešto saopćavao žandar Makso Besedić, našto mu je kapetan opet izdavao tihim glasom naloge. On se po tom vraćao vodu žandarmerije, koji se nalazio pokraj hotela "Nehaj" u susjednoj ulici.

Gradanstvo je bilo strogo disciplinirano, stajalo je poredano u dva špalira kroz koji su prolazili automobili i pozdravljalo odlazeće. Tako su jedan za drugim na najljepšem redu kroz špalir prošla tri automobila u razmacima od pet minuta. iz automobila čuli su se poklici: "Živili Senjani, Živio Senj, Živili senjski Uskoci", a prisutno im je gradanstvo odgovaralo poklicima: "Živili Ličani, Živila Lika, Živiia Hrvatska!" Isto tako kao prva tri automobila, krenuo je u redu i četvrti automobil na kojem su se nalazili 33 omladinca i djevojke iz Gospića. Od njih 12 su imali u rukama tambure i svirali, a drugi su pjevali pjesmu "Hajdmo", hajdmo narode pod barjak slobode" i klicali: "Živio dr Maček, Živila Hrvatska!"

ŽANDAR BESEDIČ TRČI ZA AUTOM I PUCA

U onom času čim je četvrti auto prošao kroz slavoluk, koji je podignut na obali, žandarmerijski kapetan, dao je podignutom rukom znak žandaru Maksu Besediću , koji je odmah potegao revolver i sa revolverom u ruci potrčao za autom, psujući Boga i pucajući u automobil. Tako trčeći za automobilom, žandar Besedić je neprestano pucao u gume i u ljude ispalivši oko 10 hitaca iz revolvera. Auto je išao polagano jer radi okuke uopće brzo nije mogao ići, kako ga je žandar Besedić tako reći u stopu slijedio držeći se dapače jednom rukom za auto. Čim je za autom potrčao žandar Maks Besedić potrčao je sam kapetan, potegnuvši revolver, paralelnom ulicom prema gostioni "Nehaj" gdje se nalazio u pripremi vod žandarmerije. Preživjeli u automobilu kategorički tvrde, da žandar Besedić uopće niti nije dao nalog automobilu da stane. Već nakon prvog hitca čuo se iz auta krik pokojne Katice Tonković: "Aoj ja sam pogođena!"

DEVETNAEST ŽANDARA PUCA U STROJU

Kada je auto stigao do gostione "Nehaj", koja se nedaleko u ulici zvana Potok nalazi , točno na zaokretu kojim je auto morao krenuti za Gospić, žandar Besedić•je dao rukom znak, pak je na taj znak istrčao pripremljeni vod žandarmerije od 19 žandara sa bajunetima na puškama, držeći puške u stavu "sprem". Žandari su odmah pucali na auto pojedinačno. U tom času dotrčao je kapetan Koprivica dao znak zviždaljkom našto su se žandari odmah propisno formirali u vojničku formaciju za "paljbu vodom" u dva reda tako, da prvi red puca iz klečećeg stava, a drugi red iznad prvoga stojeći. Na lijevo krilo voda postavio se je sam kapetan Koprivica sa revolverom u ruci, dajući vodu žandarmerije komande rukom i riječima "Pali!"

Na ovu komandu pao je prvi plotun. Pripominjem i to, da su žandari osim sa puškama bili oboružani i sa puško-mitraljezom, čiju su karakterističnu brzu paljbu, štektanje mnogi prisutni jasno razabrali.
 

2. od 4
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7735



« Odgovor #9 : Studeni 22, 2009, 16:47:47 »


U međuvremenu je auto stao jer je bio i zaustavljen po jednom žandaru iz pokrajne ulice sa nataknutim bodom a hitci žandarskih pušaka padali su na auto pun nenaoružanih ljudi od kojih su neki u paničnom strahu poskakali i počeli bježati prema pokrajnim ulicama, drugi su se bacili na pod, misleći da će se tako moći spasiti, dok su neki već jaukali ogrezli u krvi ili umirali od zadobivenih rana. Prizor je bio tako užasan, da se to jedva može opisati. Samrtni hropac umirućih miješao se je sa očajnim poklicima ranjenih.

Ispaljena su jedan za drugim tri plotuna. Kada je auto već stao iza prvog plotuna, ostali hitci padali su na one koji su se nalazili u autu kao i na one koji su se pokušali spasiti bijegom u pokrajne ulice. Nakon trećega plotuna zavladala je samrtna tišina. Žandari su se digli i približili automobilu. Očevidci iznose čak i to da su neki žandari došavši do auta podignuli puške visoko iznad glave okrenuli cijev u auto, i pucali dalje unutra na mrtve i ranjene, koji. su ostali ležati u automobilu u lokvama vlastite krvi. Tako su neki ubijeni upravo izrešetani puščanim hitcima. Čulo se i to kako su žandari obavljajući ovo zlodjelo, pucajući i ubijajući vikali:

"EVO VAM PJESME, MAJKU VAM VAŠU!"

Kada su svoj krvavi i zločinački posao završili, žandari su otišli ostavljajući mrtve i ranjene u okrvavljenom automobilu.

Na mjestu krvavog zločina šest je ostalo mrtvih i to: Frane Jelača, Marko Smolčić, Tone Nikšić, Nikola Bevandić, Katica Tonković , a dva sata kasnije u bolnici umro je Petar Frković , i šest teško ranjenih Zlatko Vlainić (morala mu je biti desna noga u stegnu amputirana), Mile 'Biljan, Vlado Adžija, Tomo Došen, Franko Milinković, Jakob Milinković , koji su u vrlo teškom stanju, a od niih je već umro Jakob Milinković iz Lukovog Sugarja.

[b Sve se ovo dogodilo bez ikakovog povoda sa strane omladinaca koji su se nalazili u automobilu, pjevajući dozvoljene i poznate redovite pjesme i tamburajući] [/b].

Apsolutna je neistina, da je iz automobila pao hitac na žandare ili da se je uopće iz automobila pucalo. Ustanovljeno je, da nitko od onih koji su se vozili u autu nije imao kod sebe revolvera, niti drugog vatrenog oružja. To je ustanovljeno i pregledom mrtvih, od kojih niti jedan nije imao kod sebe oružja.

Iz samoga opisanog načina, kako je ovaj krvavi zločin izveden vidi se jasno, da je bio

UNAPRIJED SPREMLJEN i ORGANIZIRAN.

Da je zločin bio pripremljen po naprijed izrađenom planu, dokazuju jasno i okolnosti, koje su mu prethodile, a od kojih iznosim slijedeće karakteristične činjenice.

Iskazom nekolicine svjedoka ustanovljeno je, da je već oko 10 sati u jutro istoga dana sreski načelnik u razgovoru sa žandarmerijskim kapetanom Koprivicom rekao: "Danas će biti krvi!" To je isto ponovio i narodnom zastupniku Pavloviću.

Žandarmerijski kapetan Koprivica razgovarajući sa žandarom Maksom Besedićem rekao je ovomu: "Jebat ću im majku danas"! Više svjedoka potvrđuje, da je kot. predstojnik govorio doslovce kapetanu Koprivici: "Daj mi žandare da ovu stoku istjcram iz grada!" Kapetan pak Koprivica nakon svršenog zlodjela je izjavio: "Sad mije srce na mjestu, pa makar išao na vješala!" Ali nisu se ovako ponašali viši predstavnici političkih vlasti, već su se i od strane običnih žandara čule tokom čitavog dana prijetnje protiv naroda. Čulo se je kako su pojedini žandari jedan drugoga upozoravali na neke omladince sa riječima: "Ovoga treba ukebati!"

Još je jedna činjenica, koja pokazuje posebno divljaštvo, kojim je izveden ovaj krvavi zločin. Ustanovljeno je naime službenim, sudbenim liječničkim nalazom , da su žandarmerijski organi upotrijebili deformirane puščane kugle poznate pod imenom "dum-dum" naboji, čija je upotreba po medunarodnim propisima čak i u ratu zabranjen, jer imaju taj učinak, da prouzrokuju strahovite bolove i izazivaju užasne rane i zaraze. Je li moguće da imaju žandari nositi ovakove naboje bez znanja eventualno i upute svoje više vlasti? Baš uslijed upotrebe ovakovih naboja poginuli su neki, koji bi inače možda ostali na životu, a morale su biti izvršene i amputacije. Na šestorici mrtvih pronađene su liječničkom obdukcijom ništa manje nego 22 rane od kojih su neke zadane iz neposredne blizine u leđa, kada su se već teško ranjeni ili mrtvi nalazili na podu automobila.

Tako se događaj uistinu dogodio.

Slijede zapisnici od 10. do 16. svibnja 1937. god. s izjavama 56 svjedoka i nalazima sudbenog povjerenštva Sreskog suda u Senju nakon izvršene obdukcije pogubljenih gospićkih omladinaca.

Kako se iz svega gornjeg vidi potpuno je lažno službeno saopćenje vlasti o zločinstvu koje je u Senju izvedeno.

Ne samo da niti jedan od gore navedenih očevidaca ne zna ništa o nekim ispadima bilo kakvih elemenata, nego o tim ispadima ne zna ništa niti sama vlast, koja bi ih bila svakako u saopćenju podrobnije navela da su takovi postojali. O takovim ispadima nisu mogli niti organi vlasti Stalio i Koprivica ništa bliže reći priređivačima proslave prem su ovi naročito tražili da im pobliže navedu, kakove vrsti su bili ispadi. Kad bi pako takovih ispada i bilo u toku dana od nekih - kako samo vladino saopćenje tvrdi - neodgovornih elemenata, da li bi to bio razlog za umorstvo nevinih ljudi, koji sa takovim eventualnim ispadima nisu imali ništa zajedničkog.

Još više je cinična laž, da je bilo tko iz kamiona pucao na organe žandarmerije.

Vrhunac cinizma je završetak saopćenja, kada hoće zločinstvo organa vlasti opravdati time, što "među ubijenim i ranjenim licima ima i takvih. koja su osuđena radi saučešća u poznatoj ličkoj ustaškoj aferi, i takvih lica, koja su poznata kao komuniste". Ako je među ubijenim i ranjenim bilo osoba, koje su bile osuđene radi sudjelovanja u ličkoj ustaškoj aferi, to su te osobe za to bile i osuđene i svoju kaznu izdržale. I tko je taj, koji ima pravo, da ih naknadno sudi na kaznu ovako okrutne smrti. U ostalom bilo bi svrsi shodnije hrvatskoj javnosti položiti račune za sva ona zločinstva, koja su onda organi vlasti nad jadnom ličkom sirotinjom počinili.
 

3. od 4
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7735



« Odgovor #10 : Studeni 22, 2009, 16:49:30 »


Što se tiče pasusa vladinog saopćenja o komunistima, to je već poznata pjesma. Kada god vlast želi nekoga bilo iz kojih razloga staviti izvan zakona, proglašuje ga "poznatim komunistom".

Ovaj put međutim bilo je saopćenje slabe sreće, jer su među ranjenim i ubijenim gotovo samo križari. Dakle članovi omladinske organizacije, koja smatra svojim ciljem borbu protiv komunizma. Za to je i posve razumljivo, da je cenzura zaplijenila vijest "Hrvatskog Dnevnika", gdje je bila demantirana vijest "Avale" od 12. svibnja, da je Bevandić Nikola kao komunista isključen iz HSS.

Da bude cinizam potpun, isto saopćenje od 12. V. ističe kako je teško ranjeni, sada već pokojni Franko Milinković šurjak na smrt osuđenog Juce Rukavine. Doista balkansko shvaćanje, prema kojemu treba radi jednoga člana obitelji istrijebiti cijelu rodbinu i svojtu do devetog koljena. U svakoj, ne ću reći pravnoj državi, nego u svakom organizmu, gdje se iole drži do poštenja i obraza, bila bi nakon ovih mojih konstatacija samo dva izlaza. Ili da svi organi vlasti odgovorni za strahoviti zločin u Senju, zajedno sa inicijatorima i sastavljačima ovakovih lažnih i ciničkih komunikeja budu smjesta maknuti sa svojih mjesta i priveeni zasluženoj kazni, ili da se mene radi klevete vlasti stavi pred sud.

Očekujem jedno ili drugo.

Dr. VLADKO MAČEK

_____________________

Post scriptum:

U nakladi Hrvatskog književnog društva Sv. Jeronim, 1994. godine objavljena je knjiga N. Bićanića SENJSKE ŽRTVE u kojoj je na 46. stranici navedena brzopleta, neprovjerena i sadržaju te knjige neprimjerena floskula o prijevozu Senjskih žrtava iz Senja u Gospić koja glasi: "Gospićki limar i vodoinstalater Blaž Butković je u automobilu Gospićanina Guge Šimića iz Jasikovačke ulice prevezao noću od 10. na 11. svibnja 1937. iz Senja preko Karlobaga u Gospić senjske žrtve".

Budući je navedenom tvrdnjom autor knjige u neznanju iskrivio i obezvrijedio istinu o prijevozu Senjskih žrtava prigoda je da uz u rubrici "Izvori" navedeni reprint spisa Dr. Vladka Mačeka, ovdje iznesem slijedeće: Vodoinstalater Blaž Butković nije prevezao iz Senja u Gospić ubijene gospićke omladince, koji nisu prevezeni automobilom gospićanina Guge Šimića iz Senja u Gospić preko Karlobaga, nego ih je iz Senja svojim kamionom preko Otočca prevezao u Gospić moj otac gospićki trgovac Pajo Šimić u pratnji njegovog radnika Marka - Markusije Rosandića iz gospićke Kaniže. Ali da se ovaj dodatak ne bi sveo samo na gole činjenice, da ne bi ostao samo u faktografiji već radi dubokog poštovanja prema, od velikosrpskih žandara, masakriranim i nikad zaboravljenim gospićkim omladincima, kao i zbog poštovanja uspomeni mog pokojnog oca ubijenog od partizana u gospićkom zatvoru 1945. godine dužan sam iznijeti slijedeće:

Prvo što sam u životu zapamtio, prvo od čega počinje moje sjećanje jesu ajmeci, jauci i plač moje majke, moje sestre i još nekoliko žena i djevojaka iz susjedstva u jutro 10. svibnja 1937. godine kad se Gospićom pronio glas o stravičnom masakru gospićkih omladinaca u Senju od strane srpske žandarmerije. Dobro se sjećam kako je tog jutra došao iz grada moj otac i rekao majki - Obećao sam Marku i Jurici Frkoviću da ću dovesti ubijene omladinee iz Senja . Molili su nekoliko vlasnika kamiona za ovaj prijevoz ali se svi boje. Nisam ih odbio, obećao sam! Majka, koja je kao i ostale žene već bila povezala crni rubac reče mu - Idi ali ponesi revolver pa ako žandari počnu pucati u tebe ubij barem jednoga da te manje žalim! U to se pred našom kućom u Jasikovačkoj ulici zaustavio luksuzni automobil iz kojeg je izišao žandarski major, zapovjednik gospićke žandarmerije i dva agenta u civilu. Odmah su počeli nagovarati oca da ne ide u Senj po ubijene omladince, kao može se zlo ponoviti u Gospiću i najboljeje da ih pokopaju u Senju. Otac je odbio nagovaranje rekavši da neće pogaziti obiteljima ubijenih danu riječ.

Sjećam se da je bilo razgovora o tome tko će ići s ocem u pratnji u Senj. Spominjan je i Blaž Butković vodoinstalater i tapecirer Albin Hameršmit i još neki Gospićani ali je na posljetku otac otišao sa svojim radnikom Markom - Markusijom Rosandićem. (I sam sam dugo bio uvjeren, dok se kroz razgovor s mojom sestrom i drugim svjedocima iz tog vremena nisam razuvjerio da je u pratnji, ali samo u pratnji, mog oca u Senj išao Blaž Butković i to sam jednom spomenuo njegovom sinu Branku pa odatle valjda brzopleta tvrdnja autora spomenute knjige nepotrebna i suvišna i knjizi i uspomeni uglednog gospićkog obrtnika Blaža Butkovića.)

Otputili su se kamionom preko Klanca i Pazarišta, pa Velebitom prema Krasnu i Senju. U Velebitu su se zaustavili kod "Vilharovih pilana" na Štirovači, a radnici, kad su čuli zbog čega idu u Senj dadoše im u kamion dva reda dasaka za škrinje ubijenim gospićkim omladineima. Senjani su medutim bili već izradili mrtvačke škrinje i po dolasku kamiona unesoše mrtve u škrinjama u kamion kojim se otac odmah otputio prema Gospiću ali ovaj put Senjskom dragom u kojoj su morali stati, hladiti motor i dopuniti hladnjak vodom. Jedan im je čovjek dok su stajali donio kantu vode pa kad su izlili vodu u hladnjak on upita - A ljudi što vi vozite? Odgovoriše mu - Vozimo mrtve gospićke omladince iz Senja. Na to čovjek baci kantu i uteče.

Dok je kamion prolazio kroz Brlog izišle su pred kuće žene Srpkinje i lupale poklopcima, a dok su prolazili kroz Otočac na ulicu je izišlo mnoštvo svijeta pa i ako je padala kiša mnoge su žene klekle na zemlju dok je kamion prolazio ispred njih. U Gospić su došli kasno na večer i zaustavili se pred kapelicom Sv. Ivana gdje ih je dočekala rodbina ubijenih i mnoštvo Gospićana, a članovi odbora za sahranu su unesli škrinje s ubijenim omladincima na zajednički odar u kapelicu.

Sjećam se da je sutradan u jutro Markusija izvadio iz kamiona daske namijenjene u velebitskoj pilani za mrtvačke škrinje Senjskim žrtvama, pa upitao oca - Što ćemo s ovim daskama, a moj otac je odgovorio - Marko daj ih kome hoćeš, kamo sreće da po tom poslu nikad nisu došle u Gospić.
Tog 11. svibnja 1937. godine tisuće ljudi bilo je u spmvodu Senjskim žrtvama. Gospić je morao čekati 55 godina, (1992. god.) da ulica kojom je prolazio sprovod sa Senjskim žrtvama po njima, njima u čast dobije ime, a 60 godina da im se podigne, (1997. god.) dostojna grobnica od crnog granita s pozlaćenim križem u tropletu - replika križa s Višeslavove krstionice.

Ranko Šimić, sin Paje, glavni i odgovorni urednik LR

Izvor: Lička revija, broj 3, 2003., str.93. – 97.
Uredništvo:
Gospić
Trg Stjepana Radića 4/1
Tel-fax: 00385 53575089
Časopis izlazi povremeno

http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=398.0

http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=1527.0

4. od 4
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7735



« Odgovor #11 : Studeni 22, 2009, 16:56:07 »


Generali, Hrvatska se ne boji!


Vlado Gotovac
 
Ja vas volim i ja se s vama ponosim! I kad bih morao birati hoću li s vama umrijeti ili s generalskim strašilima živjeti, izabrao bih smrt. Jer već odavno u svijetu postoji jedna divna rečenica jednog velikog pisca koji kaže: U Navari se umiralo od srama ... I mi Hrvati, kad bi nam uzeli ovo dostojanstvo, kad bi nam uzeli ovu ljubav, i mi bismo umirali od srama!

 A oni - ta strašila - nemaju od čega umrijeti, jer nemaju ni dostojanstva, ni ljubavi, i ne mogu imati srama! Smrt je već u njima. Kad bi generali imali obitelj, kad bi generali imali djecu, kad bi generali imali bližnje, tada ne bi zaposjeli ovu našu zgradu. Ali generali nemaju nikoga, ja vas uvjeravam! Jer onaj tko tuđu djecu ubija - nema djece; jer onaj tko tuđe majke ucviljuje - nema majke; jer onaj tko tuđe domove ruši - nema doma.

Generali zato moraju znati da na ovoj zemlji za njih nema ni majki, ni djece, ni domova! Umrijet će u pustoši svog mrtvog srca!

Sramit će ih se njihova djeca, jer su izgubili ljubav. Sramit će ih se njihove žene, jer su bili ubojice tuđe djece. Sramit će ih se njihove obitelji, jer su uništavali tude obitelji.

Znate li, dragi Zagrepčani, pred kojom zgradom mi ovdje stojimo? Pred "Hrvatskim radišom" podignutim zato da bi se mogli školovati siromašni hrvatski đaci, hrvatska sirotinja, da bi Hrvatska i tako napredovala i postala moderna nacija. Tu su zgradu izgradili zajedno najhrabriji i najsiromašniji Hrvati da bi Hrvatska bila dostojna Europe. A tko je sad u njoj? Posljednji čuvari komunizma! Ubojice hrvatskog naroda! I oni imaju obraza da, zaposjevši naše svete građevine, naše zadužbine, govore o svom posjedu u Hrvatskoj! Oni nam prijete da će na odlasku sve uzeti, sve odnijeti. Oni nam kažu da će iza sebe ostaviti samo pustoš. Pa mi znamo da će otići jedino s onim što će ukrasti, jer nikada ništa drugo nisu ni imali! Jer sve što imaju, sve što jedu, sve što piju, sve što oblače - sve je vaše! Vi to plaćate, vi za to radite, vi za to stradate! Oni će, prijete, uzeti sve. A pitam ja tu gospodu: gdje su i čime su stekli pravo na bogatstvo, koje je Hrvatska stjecala tisuću godina? Koji su njihovi gradovi? Koji su njihovi dvorci? Koje su njihove palače? Neka slobodno uzmu sve što je njihovo! A mi dobro znamo da oni ništa nemaju! Oni se ne boje uništavanja, jer se njima nema što uništiti!

Zapamtite dobro: Sve što oni žele jest da nas izjednače sa sobom. Oni žele da budemo divlji kao oni, da budemo ubojice kao oni, da budemo bez ičega kao oni, da budemo bez morala kao oni, da sjedimo u tuđim domovima kao oni, da živimo u tuđim gradovima kao oni. Ali mi imamo svoje gradove, mi imamo svoju kulturu, mi imamo svoje domove, svoju naciju. Neka nas puste na miru! Neka odlaze odavde!

Molim vas lijepo: kakvi su to ljudi, ako uopće možemo govoriti o ljudima, koji sjede u tuđim kućama, koji se guraju na tuđim ognjištima, koji žive u tuđim gradovima, koji. troše tuđi novac i jedu tuđi kruh, ubijajući one koji im sve to daju?! Umrli bi davno da imaju i trunku čovječnosti u sebi, umrli bi od srama, umrli bi od poniženja, umrli bi od onoga od čega svaki pošteni čovjek umire - od izgubljenog dostojanstva

Ti demoni se već dugo kreću po povijesti kao da su besmrtni. Tako se ponašaju. Ali neka znaju da je smrt, koja im je sad došla, definitivna. Ono što je umrlo u Moskvi, umrijet će i ovdje! Ono što umire sa sovjetskim generalima, umrijet će i ovdje!

Moj kolega Fabrio rekao je: "Uvijek će ostati bar jedno pero i uvijek će netko reći: Ne!" Ni govora! Ostat će hrvatski narod, ostat će sa stotinama, s tisućama pera i pokazati kako smo i koliko smo kroz ovu povijest učinili da bismo opstali, da bismo bili ljudi i da nikad ne bismo pristali da budemo moralna strašila, kao ovi koji nam tvrde da nas štite. Samo, od koga nas štite u našoj domovini? Od nas samih? Neka nas puste na miru! Nama će biti puno bolje bez njih! Neka nas puste na miru! Mi ćemo sami osigurati svoju slobodu, svoju nezavisnost i svoje vrijednosti.

Ja to sigurno i konačno znam, jer vi majke, vi žene koje ste se ovdje skupile na ovom jedinstvenom skupu, skupu kakav nikad u Europi nije održan, vi ovdje dokazujete da je Hrvatska u dubini svojega bića - ona koja je obrazovana i ona koja nije obrazovana, ona koja je djevojačka i ona koja je majčinska - prožeta istim, veličanstvenim načelom ljubavi i dostojanstva! Zato sam odmah i rekao da vas volim, da ću radije s vama umrijeti nego s generalima živjeti, jer znam da ću u ovoj ljubavi i s ovom ljubavlju, u ovom dostojanstvu i s ovim dostojanstvom živjeti i kad me ne bude - i to je moja radost i to je moja snaga, moja kao i svih vas!

Neka ta ljubav, neka ta snaga, neka ta hrabrost vodi Hrvatsku, onu nenaoružanu i onu naoružanu, onu mušku i onu žensku, jer mi koji nismo naoružani nismo ništa manje hrabri, nismo ništa manje ponosni, nismo ništa manje zaljubljeni u svoju domovinu. Ako nemamo oružja imamo snagu onoga što nas je ovamo dovelo, snagu svoje ljubavi, snagu svog dostojanstva, snagu svoje spremnosti da umremo, ako ne možemo kao ljudi živjeti. I to je ono što ne damo! Zato se ja ne bojim! To je ono po čemu je Hrvatska postojala, po čemu pbstoji i po čemu će postojati! Živjeli!


Izvor: Lička revija, broj 3, 2003., str.98. – 99.

_______________________________
Vlade Gotovca desetogodišnji politički put u neovisnoj hrvatskoj državi može se sažeti u omiljenu mu rečenicu: Hrvatska da, ali ne bilo kakva. Ta je rečenica bila i njegov odgovor na politiku aktualne vlasti prema kojoj je često bio kritičan.

Od 1955. do uhićenja 1972., radio je kao novinar i urednik na RTV Zagrebu. Zbog političkog angažmana početkom 70-tih godina bivša je komunistička vlast osudila Gotovca na četiri godine zatvora koje je odslužio u Staroj Gradiški i tri godine gubitka građanskih prava. Istodobno mu je oduzela i pravo da se zaposli u državnoj službi, te da objavljuje svoje radove, odnosno da javno nastupa. U to je vrijeme Gotovac, naime, bio zaposlen kao novinar, a uhićen je 1972. kada je bio glavni urednik Hrvatskog tjednika, lista Matice hrvatske. Zbog intervjua Švedskoj televiziji 1977. u kojem je ponovio svoja poznata antitotalitarna i humanistička stajališta, ponovno je uhićen i 1982. osuđen na dvije godine zatvora, koje je odslužio u Lepoglavi, i s četiri godine gubitka građanskih prava. U zatvoru je nastavio pisati, a vodio je i zatvorski dnevnik, koji je objavljen 20 godina kasnije (Zvjezdana kuga, 1995.). U tamnicama komunističke države zaražen je opasnom bolešću (hepatitis) od koje je bolovao petnaest godina, a s čijim se posljedicama borio do posljednjih dana života. Nakon izlaska iz zatvora objavljuje knjige: Moj slučaj, Zabranjena vječnost i Znakovi za Hrvatsku, a 1995. sedam svezaka Izabranih djela. (www.hrt.hr)
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.20. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!