CRO-eu.com
Lipanj 16, 2019, 13:58:13 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1] 2 3
  Ispis  
Autor Tema: Križari  (Posjeta: 44402 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« : Studeni 17, 2009, 22:44:31 »


Križari gerila u Hrvatskoj 1945. – 1950.


U naslovu ove knjige navodim nekoliko podatka važnih za njezino razumijevanje: da je riječ o križarima koji su nastavili gerilsko ratovanje protiv komunističkih i jugoslavenskih vlasti, da se knjiga odnosi na Hrvatsku i da obuhvaća razdoblje nakon Drugog svjetskog rata do 1950., kad oni gotovo potpuno nestaju s povijesne pozornce.

Nameće se osnovno pitanje: tko su zapravo bili križari? S obzirom na to da će odgovor na to pitanje čitatelj pronaći ako pročita knjigu do kraja, ovdje valja navesti samo to da se govori o pripadnicima Oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske, prije svega o ustašama, a mnogo manje o domobranima, koji su se borili protiv jugoslavenske komunističke vlasti radi obnove Nezavisne Države Hrvatske (NDH).

Najkraći i najjednostavniji put za upoznavanje nekog pokreta ili stranke jesu simboli i gesla. Križan su se predstavljali pozdravom ili geslom "Za Hrvatsku i Krista - protiv komunista!" , koja je bila najčešća uz verzije "Za Krista - protiv komunista", i one najradikalnije "Slava Kristu - smrt komunistu". To geslo sadrži najbitnije razloge njihova djelovanja. Pozivanje na Krista, dakako, ne znači da su križarske skupine bile vjerski pokret, iako im je religija bila bitna kategorija. Isto tako, križari nisi imali, osim imena, nikakve veze s predratnim pokretom križara, jedne od struja u Hrvatskom katoličkom pokretu. Vjera im je bila samo temeljno obilježje kojom su se željeli razlikovati od "bezbožnih" komunista. Kao zanimljivost na ovom mjestu ističem da je jedna skupina na području Šibenika, osim sa simbolom križa htjela još eksplicitnije izraziti svoju borbu za vjeru dodavši izvezeni natpis "susova II. divizija". 2

Zapravo, pozivanje križara na Krista razumljivo je tek u kontekstu s pozivom na borbu protiv komunista, na koju pozivaju u drugom dijelu poklika. U njihovu pojednostavljenom poimanju vjerskih i nacionalnih kategorija, vjera je imala važnu ulogu nacionalne identifikacije. Iako je izjednačavanje Krista, katolidzma i Hrvata bilo neprihvatljivo i s dogmatskog stajališta same Katoličke crkve i kršćanstva uopće, ali i prema političkom shvaćanju vjere i nacije temeljenom na liberalnoj tradiciji, takvo poimanje križara može se objasniti poznavanjem prethodne situacije.

Naime, vodstvo je ustaškog pokreta od početka građanskog rata na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine inzistiralo na tezi da je partizanski pokret zapravo srpski pokret predvođen komunistima, dakle,   komunistima nevjernicima i Srbima protivnicima Hrvatske. Ni oni koji su bili upoznati s pravim stanjem i koji su znali da i Hrvati masovno sudjeluju u NOP-u, nisu bili pokolebani tom činjenicom pa su i dalje partizanski pokret poistovjećivali sa srpskim pokretom. Ustaše su, prikrivajući ili zanemarujući pravo stanje, tj. da im se i Hrvati masovno suprotstavljaju, u svojoj promidžbi neprestano naglašavali da su glavni ciljevi partizanskog pokreta uspostavljanje komunističke vlasti i obnova Jugoslavije u kojoj će vladati Srbi. Na torne su gradili uvjerenje da su hrvatski partizani, čiju su brojnost među partizanima ili utjecaj na njegovo vodstvo nastojali što više umanjiti, izdali Hrvatsku. Uz to su hrvatsko nacionalno pitanje svodili uglavnom na pojednostavljenu interpretaciju državnosti, uporno inzistirajući samo na nekim njezinim elementiIna. Međutim, nisu mogli prikriti činjenicu da je NDH bila podvrgnuta volji i državnim interesima Trećeg Reicha i Kraljevine Italije, njezinih vojnih, političkih i ideoloških saveznika.

Koristim naziv križari, kako su se hrvatski gerilci uglavnom sami nazivali. U Dalmaciji su bili uobičajeni i nazivi škripari, kamišari te špiljari, a ponegdje i šumnjaci, te jamari. Vrlo se rijetko susreće naziv bijeli partizani. Taj je naziv vjerojatno nastao na temelju asocijacije na partizane i na Bijelu gardu, koja se potkraj rata osnivala u nekim područjima sjeverne Hrvatske za obranu od partizana, ali i od drugih naoružanih vojnih ili pljačkaških skupina koje su ugrožavale seljačke domove. No, za sve navedene nazive, osim naziva križari, a poglavito za nazive kamišari, škripari i špiljari karakteristično je da su se koristili za sve gerilske skupine, i ustaške i četničke. Osim toga, tim imenima nisu se nazivali sami njihovi pripadnici, barem ne oni u organiziranim skupinama. Tako ih je prozvalo stanovništvo, a spomenuta je imena koristila i sama vlast. O svemu tome više će se govoriti u nastavku.

S obzirom na to da naslov ipak ne može pokriti sav sadržaj, važno je upozoriti da se neće govoriti samo o križarima, niti samo o označenom razdoblju. Vremenska je granica katkad i gdjegdje pomaknuta u ratno vrijme. Naime, koliko to dokumenti i literatura omogućuju pratio sam početke gerile koji sežu čak u 1944. Kao gornju vremensku granicu stavio sam 1950., što je, dakako; rezultat realnog djelovanja gerilskih skupina. Iako su pet godina nakon rata gerilci u Hrvatskoj još uvijek djelovali, njihova je aktivnost potkraj 5O-ih bila samo sporadična i više je bila posljedica potrage vlasti za posljednjim križarima i nastojanja da se definitivno riješi problem križara ili, pak, pokušaja pobune srpskih seljaka na Kordunu i Banovini, a manje je bila ili uopće nije bila rezultat nekog sustavnog djelovanja na pokretanju ustanka protiv komunističke i jugoslavenske vlasti. 3 Iako je 1950. posljednja godina u kojoj su bile zabilježene znatnije oružane aktivnosti, ipak treba upozoriti da se zbog povremenih incidenata preostalih dviju ili triju skupina očajnika ni ta godina ne smije shvatiti kao stroga vremenska granica nakon koje je prestao svaki oružani sukob.

Želeći obuhvatiti sav oružani otpor protiv jugoslavenske komunističke vlasti, obradio sam i četničke skupine u Hrvatskoj. Najviše su se isticale na području Benkovca, Gračaca, Knina i Obrovca. Ciljevi njihove borbe u odnosu na ciljeve borbe križara znatno se razlikuju.


___________________________________________
2 HDA, CK SKH, VK, k. 134, Izvještaj MUP-a NRH, 15.12.1945.
3 Koristim danas uobičajen naziv Banovina, osim kad navodim službeni naziv iz 4O-ih godina-Banija.

1. od 6
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #1 : Studeni 17, 2009, 22:48:47 »


I oni su odlučni protivnici komunizma, ali suprotno od križara, sanjaju povratak Kraljevine Jugoslavije, u kojoj bi srpski element ponovno prevladao. U istom poglavlju prikazao sam i druge jugoslavenske skupine, koje se zbog njihove prvenstveno socijalne motiviranosti ne može izjednačavati s četničkim pokretom. Usput budi rečeno, skupine koje su se borile za neovisnost Hrvatske nisu imale apsolutni monopol na simbol križa i na naziv križari. Iako su projugoslavenske snage u Hrvatskoj koje bi se pozivale na križare i koristile simbol križa zaista iznimke, ipak ću navesti primjer nekog Antikomunističkog odbora Splita koji je u svome žigu imao križ, a pozivao je građane da se odazovu u križare u borbu protiv komunista i za spas Hrvatske, Slovenije i Srbije. 4 I u Međimurju neke su skupine bile projugoslavenski usmjerene.

Prikazom projugoslavenskih skupina nastojao sam pružiti cjelovitu sliku oružanog sukoba režima s ratnim gubitnicima, koji su poduzimali sve ne bi li obnovili svoju vlast ili, pak, izbjegli stroge kazne koje su im namijenili pobjednici. Zbog istih razloga obuhvatio sam i tri pobune: Cazinsku bunu, Veljunsku bunu i Banovinsku bunu (Glinski slučaj).

Glede teritorijalnog ograničenja, već sam naglasio da se govori o Hrvatskoj.
No, vezanost Hrvatske na susjednu Bosnu i Hercegovinu nužno je rezultirala i kraćim prikazom stanja u toj republici, iako se pretežito prikazuju križarske skupine koliko dopušta literatura. Dokumentacija Službe državne sigurnosti (SDS) u bosansko-hercegovačkim arhivima nije mi znana. Tamošnji križari bili su u strateškom smislu dio hrvatskoga križarskog pokreta. I oni u Hrvatskoj i oni u Bosni i Hercegovini imali su isti cilj: obnovu hrvatske države u njezinim novim, proširenim granicama. Dakle, Hrvatska bi obuhvatila Istru, Rijeku i Zadar te krajeve koji su prije rata pripadali Italiji ili ih je Italiji prepustila NDH, kao i Baranju, znači Narodnu Republiku Hrvatsku proširenu s Bosnom i Hercegovinom i s onim dijelovima Vojvodine, preciznije Srijema, koji su pripali Srbiji.

Za razliku od Bosne i Hercegovine potpuno sam zanemario djelovanje križara u Srijemu u Vojvodini, kako zbog njihove malobrojnosti, tako i zbog ne istraženosti ove teme. Detaljnija obrada križara u susjednim državama bit će moguća tek nakon uvida u bosansko-hercegovačke arhive, kao i bivše zajedničke savezne ili jugoslavenske arhive.

U vezi s četničkim skupinama treba naglasiti da su svi četnici na području Jugoslavije imali zajedničku strategiju i djelovali na telnelju srpskog radikalnog nacionalnog pokreta radi stvaranja Velike Srbije ili strogo centralističke i unitarističke Jugoslavije. Međutim, moj je naum bio obraditi protukomunistički oružani otpor u Hrvatskoj u cjelini, a u kratkim crtama prikazati i križarsku borbu u Bosni i :Hercegovini, ali ne i četnički pokret u toj državi. Riječju, naumio sam prikazati oružani otpor u Hrvatskoj u cjelini, pa tako i četnike i druge skupine, a koliko omogućuje literatura za Bosnu i Hercegovinu i Saveznu Republiku Jugoslaviju spomenuti i križare i u drugim državama bivše Jugoslavije.

Ipak, temeljni sadržaj knjige jesu križari u Hrvatskoj. Zbog velikog broja križarskih skupina prikazao sam ih po područjima. Podijelio sam Hrvatsku na šest područja koji su istovjetni šestim oblastima uvedenih 1949.: Oblast Osijek, Oblast Bjelovar;. Oblast Zagreb, Oblast Karlovac, Oblast Rijeka i Oblast Dalmacija. Zbog dosljednosti naziva prikazana područja nazvao sam isključivo po njihovim središmna: osječko, bjelovarsko, zagrebačko, karlovačko, riječko i splitsko područje.

Jedna od dvojbi bio je problem koji pojam upotrebljavati za pripadnike otpora: odmetništvo ili gerila. Uobičajen pojam za oružane pokrete koji se bore protiv određene vlasti, poretka ili okupatora je gerila. Tim nazivom označava se spontani ili organizirani oružani otpor osvajaču ili nepočudnom režimu što ga vode stanovnici neke zemlje izvan sastava regularne vojske. Naziv potječe od španjolske riječi guerilla, što znači mali rat, prema španjolskom otporu francuskim osvajačima od 1808. do 1814. Oblici gerilskog ratovanja, a čine ih diverzantske akcije, iznenadni prepadi i izbjegavanje frontalne borbe, uvjetovani su nedovoljnim naoružanjem i brojčano slabijim snagmna u odnosu na nadmoćnijeg neprijatelja. Gerilska vojska je obično organizirana u male jedinice, koje u početku svoje borbe ne inzistiraju na očuvanju osvojenih područja. Sinonimi za gerilu jesu i partizanski rat, podzemni rat i pokret otpora.5

Međutim, dvojbe je izazivala spoznaja da su postojala dva temeljna uzroka za nastanak križara. Jedan je bila borba protiv komunizma i Jugoslavije i za obnovu NDH. Drugi uzrok, kod mnogih križara presudniji, bila je borba za goli život u suočavanju s drastičnim postupcima pobjednika.6 Prvi razlog potvrđuje svjesno opredjeljenje križara za oružani otpor sa sasvun određenim političkim programom, a drugi razlog otkriva da su se mnogi morali odmetnuti u šumu, pobjeći iz zarobljeničkih kolona i logora ili odustati od prijavljivanja komunističkim vlastima, napose u svojim mjestima, uglavnom zbog straha za svoj život. Dakle, mnogima za odmetanje nije bilo presudno njihovo političko opredjeljenje, bez obzira na to što je ono bilo najčešće protukomunističko i prolujugoslavensko, a još manje želja za nastavak borbe, nego upravo borba za opstanak. Drugim riječima, mnogim križarima to je bio jedini način da prežive ili, pak, da izbjegnu teške kazne.

Ipak, bez obzira na ta dva potpuno različita motiva za njihovu borbu opredijelio sam se za pojam gerila. Naime, i oni koji su se skrivali pred vlastima i koji su se odlučili za borbu isključivo zbog održanja golog života, bili su dio križarskog pokreta. U krajnjem slučaju, iako ne svojom voljom, borili su se za iste ciljeve kao i oni kojima je to bilo početno opredjeljenje. Konačno, nemoguće je povući jasnu granicu između ta dva, uvjetno rečeno, dijela križarskog pokreta.


___________________________________________
4 HDA, CK SKH, VK, k. 134, Izvještaj MUP-a NRH, 25. 4.1946.
5 John ELLIS, Gerila kroz stoljeća, Zagreb, Alfa, 1979.; Vojna enciklopedija, 2. izdanje, 3, Foča-Jajce, Beograd, Redakcija Vojne enciklopedije, 1972., 208.
6 I. Rojnica, ustaša i dužnosnik NDH, u sjećanjima izričito tvrdi da su se pripadnici poraženih snaga uglavnom skrivali pred bijesom partizana ili su izbjegavali mobilizaciju te da nije bilo organizirane pozadinske borbe. Vidi: Ivo ROJNICA, Susreti i doživljaji 1938-1945, München, 1969., 238, 239.

2. od 6
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #2 : Studeni 17, 2009, 22:52:45 »


Osim toga, za razliku od pojma gerile, pod pojam odmetništva mogu se svrstati i kriminalne bande. I zaista, vlast je često tvrdila da se pod imenom križari zapravo kriju kriminalci. Uz to, treba to naglasiti, upravo ih je takvima doživljavao i dio stanovništva.

Zaista, pokazat će se da se mnogi križari nisu sustezali od krađa, pljački i prepada, ali ti su postupci, uglavnom, bili jedan od načina da prežive, a nisu bili pravi cilj njihova djelovanja. Dakle, razbojništva nije bio razlog njihova okupljanja bez obzira na to što su mnogi od njih sredstva za održavanje egzistencije postupno zaista pretvorili u svoje ciljeve, a materijalne probitke mimo rada pretvorili u pravu svrhu i jedini smisao postojanja. Treba dopustiti mogućnost da su takve skupine barem nastale na političkim temeljima, ali da su se postupno u borbi za opstanak kriminalizirale ili, pak, novačile nove snage i od kriminalaca koji su bježali pred zakonom.

Pokazat će se da su križari otimanje hrane i drugih životnih potrepština institucijama sustava i pristašama komunističke vlasti tretirati kao nužnu kaznu i ratni plijen. Ne treba posebno ni naglašavati da u svojim dokumentima Uprava državne bezbjednosti (UDB) često rabi pojmove kao što su "pljačka" i "op ljačkati". Obično to čini zato da svoje ratne i političke neprijatelje izjednači s najgorim banditima i da ih pokaže nedostojnim protivnikom i sakrije političku uvjetovanost njihove pojave. Zapravo, u mnogim elaboratima o križarima, kao i drugim dokumentitna, pojedine se skupine označuju kao pljačkaške, što je, dakako, kontradiktorno s djelatnošću Udbe pa i naslovima elaborata. Jasno je da Udba nije bila utemeljena da bi se bavila kriminalom, nego ratnim i političkim protivnicima. Dokaz da je u njezinim dokumentima često riječ o lažnim optužbama za krminal jest i taj da su optužbe o pljačkama obvezatno isprepletene s političkim ocjenarna i optužbama. Isto tako, može se pretpostaviti i to da su optužbe protiv pravih kriminalnih skupina mogle biti začinjene političkim osudama kako bi se kriminal u ozračju nepomirljive borbe s gerilom što učinkovitije sprječavao, a ujedno su se političke skupine i na taj način ocrnjivale. Dakako, ne treba zaboraviti i na mogućnost da su niži organi Udbe u svojim izvješćima zadovoljavali očekivanja više hijerarhije, pa se moglo dogoditi da stvarne kriminalne skupine svrstaj u pod gerilske ne bi li time opravdali svoj rad.

Na ovom mjestu treba upozoriti i na to da su najčešće akcije bile provale u zadružne prodavaonice, koji su križarima predstavljale omražene simbole komunizma, ali i izvor nužne opskrbe, što je i u seljaka zbog općeg protivljenja zadrugama moglo naići na odobravanje. Moguće je govoriti čak o nekim elementima hajdučije kod križara, iako ne samo sa stajališta mitskog prikazivanja hajduka, nego i sa stajališta nešto manje slavnog kriminalnog aspekta. O kultu hajduka, povijesnim uvjetovanostima, mitologiziranju i političkom manipuliranju njihovom idealiziranom slikom pisano je u novije vrijeme.7 Još nešto: u dokumentima se za zadružne prodavaonice rabe različiti nazivi, kao što su zadru ge, seljačke zadruge, opće poljoprivredne zadruge, zadružne prodavaonice, zadružne trgovine i sl. Međutim, obično su to bile zadružne prodavaonice ili skladišta, u koje su križari provaljivali da bi se opskrbili živežnim namirnicama i ostalim potrepštinama. Zbog jednostavnosti izraza rabim uglavnom nazive zadruga ili zadružna prodavaonica.

Moram upozoriti i na činjenicu da mnogobrojni dokumenti komunističkih vlasti, a uglavnom je samo o njima riječ, izravno ili neizravno sugeriraju da su križan bili zapravo nemilosrdne ubojice i zločinci. Za razliku od križara, mnogobrojni ubijeni članovi KP, odbornici i drugi dužnosnici Narodne Republike Hrvatske i Federativne Narodne Republike Jugoslavije obično su prikazivani kao njihove nedužne žrtve. Samo ako se navode poginuli pripadnici policijskih, vojnih i drugih snaga koje su sudjelovale u potjeraina za križarima, jasan je razlog njihove pogibije. Ali, u mnogim drugim slučajevima iz službenih dokumenata teško je dokučiti prave razloge pojedinih ubojstava, koja su najčešće prikazivana kao zločinačka djela. Motivi djelovanja križara uglavnom su svedeni na njihovu sklonost pljački ili na njihovu zločinačku narav. Međutim, jasno je da je najčešće riječ o nastavku rata, o žestokom sukobu između novoga i starog režima. Osim toga temeljnog razloga, daljnja će istraživanja, vjerujem, pokazati da su pripadnici obje strane i osobne osvete i odmazde, pravu sliku o ulozi pojedinaca u minulom ratu, karijerističke razloge i koristoljublje nerijetko vješto prikrivali pozivanjem na borbu za visoke ideale i političke ciljeve.

Jedan od mogućih prigovora nazivu gerila za križare mogao bi se odnositi na njihovu malobrojnost u Hrvatskoj. Netko bi mogao zaključiti da je taj naziv pretenciozan. Međutim, nema razloga da pojam gerila uvjetujemo ili vežemo za neki određen broj gerilaca ili postotak njezinih pripadnika u odnosu na broj stanovništva ili, možda, u odnosu na broj pripadnika vladinih snaga . .Akoo bi i postojao dogovor da do određenog broja pobunjenike u Hrvatskoj nazivamo odmetnicima, a iznad tog broja gerilcima ili partizanimat on ne bi bio valjan jer bi zanemarivao dinamiku određene povijesne pojave. Jedina prava usporedba križarskog pokreta mogla bi se učiniti. s partizanskim pokretom 1941.-1945., koji je prolazio faze razvoja od odmetništva do Jugoslavenske armije. Ne treba zaboraviti. da stanje u počecima partizanskog otpora; napose ljetnjih mjeseci 1941. nije uvijek pružalo nadu da će se izdignuti iznad običnog odmetništva.

Dakle" ne postoji mjerilo prema kome bi se neki pokret mogao prepoznati kao gerilski, a neki  kao odmetnički samo na terneliu broja. Konačno, što bi razlikovala odmetništvo od gerile? Ako su to vojni i politički program i ciljevi te vojna i politička organizacijaj onda se može reći da su križan te elemente imali, iako na vrlo specifičan način do tada nezabilježen na ovim prostorima. I ovdje se moramo pozvati na faktor vrijeme i upozoriti da je i partizanima on pomogao da se od odmetničkog potencijala pretvore n respektabilnu vojsku. Samo što je, za razliku od partizana, u slučaju križara vrijeme radilo na njihovu štetu.

Jedan od važnih razloga odmetanja bilo je i dezertiranje i izbjegavanje mobilizacije u NOV-u, a kasnije u Jugoslavensku armiju uopće. Udio dezertera i


___________________________________________
7 Ivo ŽANIĆ, Prevarena povijest, Guslarska estrada, kult hajduka i rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 1990-1995. godine, Zagreb, Durieux, 1998.
 
3. od 6
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #3 : Studeni 17, 2009, 22:54:02 »


Udio dezertera i onih koji su bježali od gnjeva pobjednika među križarima nije bio zanemariv. U vezi s time pojavila se još dvojba u vezi s određivanjem političke i ideološke usmjerenosti križara. Naime, s obzirom na to da je vrlo upitna uloga političke opredijeljenosti mladića koji su dezertirali, kao dijela onih koji su se skrivali samo zbog straha od kazni, nameće se pitanje može li se uopće takve skupine ili takve križare nazvati ustaškom gerilom?

Kao ilustracija koliko je to pitanje opravdano neka posluži odlomak iz pisma dr. sc. Augustina Franića, sudionika i poznavatelja političkih prilika u poslijeratnoj Hrvatskoj, kojim mi je uputio svoja razmišljanja o stanju na području Dubrovnika i Konavala. Nakon upozorenja da su mnogi bili proglašavani ustašama, a da su samo pokušavali obraniti dom od raznih bandita i pljačkaša na vjetromjetini rata, Franić nastavlja:

"Godine 1944. dolazi u Konavle na Grudu jedna ustaška satnija. Mladići koji su do tada izbjegavali vojsku imaju alternativu ili stupiti u tu satniju ili u Bosnu gdje ih vlasti pošalju. Lakše im je bilo biti blizu kuće pa stupaju u tu satniju. Dolaskom partizana u Konavle satnija se povlači a zapovjednik kaže ovim mladićima da mogu ostati a da oni odlaze. Jedan dio tih mladića u Komolcu (Rijeka dubrovačka) uhvati 29. hercegovačka brigada koja je zauzela Dubrovnik pa ih sutradan u noći odvede na Orsulu i pokolje ... (točkice u originalu - op. Z. R.). Zauzećem Konavala od partizana 16.-18. X. 1944. mobiliziraju sve mladiće koji su sposobni za vojsku i šalju ih u prve redove da ginu. ( ... ). Ja Vas pitam kakova je razlika između mladića koji su stupili u ustaše i onih koji su mobilizirani u partizane? Ama baš nikakova! Mnogi s puškom u ruci bježe u Konaovska brda i kriju se da prežive rat." 8

Osim borbe za opstanak, moje je dvojbe oko atributa križara još pojačala i sumnja da su istražitelji Udbe neke križare vjerojatno pojednostavljeno proglasili ustaškim časnicima ili vojnicima, a da su možda samo pripadali Oružanim snagama NDH, a ne zakletirn ustašama ili pristašama ustaškog pokreta.

Međutim, unatoč svim navedenim razlozima, ispravno je križare nazvati ustaškom gerilom. Naime, ne samo da su ipak mnogi među njima bili ustaše, temeljni razlog je u tame da su osnovni ton križarima, njihovoj vojnoj i političkoj orijentaciji, uz sve promjene koje je donio pad NDH, davali upravo pripadnici ustaškog pokreta i ustaške vojnice. Dakako, uz navedeno uopćavanje treba imati na umu sve specifičnosti pojedinih krajeva i mnoge iznimke.

O takozvanim "terorističkim skupinama", kako su nazivane u elaboratima, u knjizi neće biti riječi, jer su se i po službenoj kategorizaciji Udbe razlikovale od gerilaca. Prema svemu sudeći to su bile najvećim dijelom tek političke organizacije, a samo neke od njih imale su planove za mognće oružano djelovanje, pa optužbe za terorizam, barem za većinu takvih organizacija, treba shvatiti uvjetno. I to ne samo zbog upitnosti njihovih namjera i stvarnog djelovanja, nego i zbog tendencije Udbe, dakle komunističkih vlasti, da svakog političkog protivnika što brže onemogući. To je bilo najlakše kroz najteže optužbe, napose za oružanu pobunu, zbog čega je pokrenut velik broj istraga pod optužbom za organiziranje terorističkih organizacija. Iz njih se razaznaje da je Zagreb bio označen kao centar terorističkih organizacija. Prema optužbama njihov rad sastojao se u povezivanju s logorašima i gerilcima u šumi, u traženju veza za ilegalno prebacivanje u inozemstvo, u pismenoj promidžbi i, što je najčešća optužba, u "'pokušajima" diverzija i terorističkog rada. 9

Gotovo bi se moglo reći da je Udbina podjela "neprijateljskih grupa" na "odmetničke grupe" - kategorizirale su se pod nazivom "banditizam", a obrađene su zajedno s njihoviIn jatacima, tj. pomagačima i bunkerašima, tj. skrivačima i "terorističke grupe" išla linijom podjele sela i grada i da je ona odgovarala stvarnoj podjeli. Zaista, povremeni otpor po gradovima svodio se isključivo na malobrojne diverzije i sabotaže, a nije bio zabilježen slučaj gradske gerile, barem ne u današnjem smislu riječi.

Apsolutna prevlast seoskog i poljuprivrednog stanovništva u socijalnoj strukturi Hrvatske glavni je razlog tome, ali i važna činjenica da je tradicionalna baza gerile selo. Dakako, presudna je bila mogućnost da sela ponude skrovišta i opskrbu, što hrvatski gradovi za poratne oskudice nisu mogli pružiti ni drugim stanovnicima. Pogotovo je bio problem s hranom. To dokazuje da se može povući dosta jasna crta između ilegalnih političkih organizacija u gradovima, koje su samo planirale oružani otpor, i gerilsldh skupina u seoskim sredinama. Zato bi takve organizacije trebalo posebno obraditi, ali i stvarnu diverzantsku aktivnost. Velika diverzija, barem prema mišljenju stranih diplomata, bila je eksplozija u rudniku Raša 1948., kad je stradao 71 rudar. O tome je podnio izvješće 25. ožujka 1948. britanski veleposlanik, pozivajući se na službenu vijest da je to djelo diverzantske trojke. Jedan od njih bio je Amerikanac koji je ubijen pri pokušaju prelaska granice. Dokumenti pronađeni kod njega, prema službenom izvješću, potvrdili su da je primao naredbe izvana. lO

Veći broj organizacija po gradovima bile su zapravo organizacije protukomunističke i protujugoslavenske mladeži. Svoje su aktivnosti svele uglavnom na manje političke akcije ili su bile uništene u smim začecima. Jedna od rijetkih akcija u Zagrebu bio je napad na "motorciklističku" policijsku ophodnju na koju su baćene dvije bombe, ali bez posljedica. Na ovom mjestu spomenut ću i prilično tajnovitu organizaciju ODR-a (Osvetnici Dravograda). U literaturi se spominje kao "borbena revolucionarna organizacija". 11


___________________________________________
8 Pismo dr. sc. Augustina Franića autoru (Dubrovnik, 20.8.2000.). Pismo je privatnoga obilježja i nije bilo namijenjeno objavljivanju.
9 HDA, RSUP SRH, SDS, 015-4, Banditizam od 1945.-1948., 17. 7. 1948. (dalje: HDA, Banditizam od 1945.-1948., 17. 7. 1948.)
10 Yugoslavia Political Diaries 1918~1965, Volume 3: 1938-1948, 4: 1949-1965, edited Robert L. Jarman, b. mj. izd., Archive Editions, 1997., Volume 3: 1938-1948, 790.
11 HDA, CK SKH, VK, k. 134, Izvještaj MUP-a NRH,23. 11. 1945.; Ante VUKIĆ, Velebitski vukovi. Zapisi iz hrvatske križarske borbe, bez mj. izd., 1984., 13; Luka PAVIČIĆ, Kronika stradanja Hrvata Južne Like, Zagreb, D-graf, d.o.o., 1996., 68.
 
4. od 6
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #4 : Studeni 17, 2009, 22:58:25 »


Jedan od najtežih problema s kojima se suočava svaki povjesničar jest utvrđivanje vjerodostojnosti dokumenata. Teškoće s radom na fondovima Udbe i Javnog tužiteljstva Narodne Republike Hrvatske (NRH) može ilustrirati pismo Zvonimira Kuneka, objavljeno 1971. u Hrvatskoj reviji, u kojemu autor piše da je bio zatvoren 1946. kao student i član Mladeži braće Radića, a sudilo mu se, kao i njegovim drugovima, kao križaru ili ustaši. Na taj način vlast je nastojala diskreditirati. mnoge svoje neprijatelje, suparnike ili neistomišljenike, a dokumenti Udbe prepuni su takvih optužbi kao u Kunekovu slučaju. 12

I sudbina Ljubice Došen, učiteljice iz Brušana, koju je vlast osudila zbog toga što je opskrbljivala hranom križarsku skupinu Milana Frkovića i skrbila za jednoga ranjenog ustašu 1945., upozorava na isti. problem. Ljubica Došen je, prema vlastitom priznanju, zaista pomagala skupini Milana Frkovića, ali odlučno negira optužbu da je surađivala na pisanju nekakvih protudržavnih letaka.

Još je bolji prirnjer slućaj Đurđe Meneghello-Dinčić iz Sv. Jurja, službenice, koja osuđena 1947. na četiri godine zatvora jer je pripadala skupini mladića i djevojaka koji su pisali letke s porukama "Dolje Tito" i koje su vješali po kućama u Senju. Pokušali su joj na sve načine pripisati suradnju s Akcijom 10. travnja, o kojoj će se još govoriti, i iskoristiti je kao svjedoka optužbe. Nakon što je mjesecima uporno negirala povezanost sa spomenutom akcijom, islražitelji su odustali od svog nauma, a optužili su je da je pripadala križarima i da je namjeravala otići u šumu.13 Svjedokinji treba vjerovati da je i ta optužba bila iskonstruirana i da s križarima nije imala nikakve veze jer bi naknadno priznanje jamačno naišlo na odobravanje u samostalnoj hrvatskoj državi. Detaljni prikaz kako su se konstruirale optužbe donosi fra Julijan Ramljak u svojim sjećanjima. On dokazuje da su osim Udbe u izmišljenirn optužbama otvoreno sudjelovali i suci, negirajući načelo objektivnosti, osuđujući optuženike bez materijalnih dokaza i suprotno činjeničnom stanju utvrđenom na procesu. 14

O čestoj praksi stvaranja neprijatelja tamo gdje ih nije bilo i namještenim procesima doznajemo i od pripadnika Udbe koji su bili izravno uključeni u borbu protiv križara. Dostupna je takvo svjedočanstvo udbaša iz Slovenije, ali nažalost ne i onih iz Hrvatske. 15

S vjerodostojnošću dokumenata usko je povezano i pitanje brojnosti križara i četnika. Prema svemu sudeći, bit će moguće utvrdili samo njihov približan broj. Pouzdanih podataka je malo. Više ima procjena, koje se često međusobna dosta razlikuju. U prvorazrednim izvorima, tj. u dokumentima iz 4O-ih godina koji su nastali u vrijeme borbe protiv gerilaca, brojke se razliklIju iz mjeseca u mjesec, a često su rezultat procjene njihovih autora, a ne točnih podataka za određene skupine ili određena područja. U njima su obuhvaćena samo kraća razdoblja, gdje brojke variraju u ovisnosti o stvarnom stanju; ali i o različitim metodološkim pristupima izvještača. U elaboratima iz 60-ih primjetan je pokušaj detaljne razrade podataka, ali u suočavanju s dokumentima iz 40-ih pokazuju mnoge slabosti. Njihovi autori nisu riješili metodološki problem: tko se sve držao gerilcem. U nekim elaooratirna su se posebno iskazivali aktivni gerilci, a odvojeno navodili takozvani bunkeraši ili, točnije rečeno, sklivači, a u drugim elabora tima su prikazani zajedno. Opet, neki bunkeraši su bili povremeno aktivni, pa su u pojedinim izvješćima dva puta iskazani. Ni novija svjedočenja ne pomažu uvijek pri razlikovanju gerilaca od bunkeraša.16 Dodatan problem utvrđivanju broja gerilaca stvaraju pojedinci koji su često mijenjali skupine, prebacujući se iz jedne u drugu skupinu. Usporedba elaborata susjednih kotarskih organa Udbe, u kojima su obuhvaćene iste skupine, a koje su djelovale u više kotara, pokazuju velike razlike u procjeni broja članova pojedinih skupina.

Samo za ilustraciju teškoća s kojima će se suočiti svatko tko pokuša rekonstruirati broj križara treba navesti područje Gospića i Karlovca, gdje su se skupine Jose Sertića, Nike Ruka.ine, Mile Špehara, Pave Štajduhara i Đuke Žanića vrlo često povezivale, zajednički djelovale i ponovno razdvajale. Postoje velike razlike između dvaju elaborata, onoga gospičkoga i onoga karlovačkoga, u kojima su pripadnici tih skupina vrlo različito iskazivani. Iste osobe u prvom elaboratu iskazivane su u jednoj skupini, a u drugom elaboratu u drugoj skupini. Isprepletenost spomenutih skupina, često zajedničko djelovanje, prebacivanje pojedinaca iz jedne u drugu, učestala promjena zapovjednika, utjecali su na to da nije ni mogla biti jasno i nedvojbeno izdvojena njihova pripadnost, a kamoli utvrditi brojnost pojedinih skupina.

Nerješivi ostaju još neki problemi, napose imena skupina, ali i njezinih pripadnika, koja su u elaboratima Udbe vrlo često iskrivljeno ili potpuno krivo navedena.l7 Imenovanja skupina prema nekim istaknutim članovima, a to je bilo gotovo pravilo, često su ovisila o slobodnim procjenama autora elaborata. Osim toga, vrlo su neujednačena mišljenja o tome kad se drži da je neka skupina uništena ili kad mijenja. ime prema nekom novom zapovjedniku te tko se sve drži njezinim pripadnikom. Samo za. ilustraciju spominjem izvješće s područja Koprivnice iz prosinca 1945. Tamo se spominje pet skupina, i to pod različitim imenima: Nemec, Novigrad, Mali Otok, Sigetec i Sokolovac. Osim prvog imena, sva imena nastala su na temelju područja gdje su se kretali, da bi se u elaboratu Udbe iz 60-ih godina samo jedna od navedpnih skupina spominjala pod istim imenam, i to ona koja je nosila naziv po zapovjedniku Martinu Nemecu.


Za križ časni i slobodu zlatnu

___________________________________________
12 Zvonimir KUNEK, Pismo, Odjeci, Hrvatska revija, 1971., 1., Mšnchen, 100.
13 Svjedočenje dvanaestorice - 20189 dana robije, Rijeka, Riječki nakladni zavod d. o. O., 1995., 15,22, 26,27.
14 Fra Julijan RAMLJAK, Urota nečastivog (svjedočenje o jednom vremenu) u: Hrvgtski žrtvoslov, Zbornik radova Prvog hrvatskog žrtvoslovnog kongresa, knj. 1, ur. dr. Zvonimir Separović, Zagreb, Hrvatsko žrtvoslovno društvo, 1998.
15 Zdenko ZAVADLAVI, Križarji. Matjaževa vojska na Slovenskem. Po zapiskih iz dnevnika mariborskoga oznovca leta 1946., Ljubljana, Založba Horvat MgM, 1994.
16 Ante BUSIJA, Postojala je i "bilajska grupa", Vila Velebita, Zagreb, 26. 11. 1997.; Nine BUSIJA, Sudbina hrvatskih vojnika iz Bilaja i Ribnika, Vila Velebita, Zagreb, 26. 11. 1997.
17 Zainteresirani neka usporede elaborat gospičke Udbe s pismima čitatelja glasilu Vila Velebita. Usporedi: HDA, Banditizam - Gospić; Marko MILETIĆ, Grupe oko Lovinca, istina o Prezidu, Vila Velebita, Zagreb, 24. 9. 1997.; Tko je likvidirao 'Smiljansku grupu', Viltz Velebita, Zagreb, 24. 9, 1997.
 
5. od 6
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #5 : Studeni 17, 2009, 23:07:08 »


Zbog pomanjkanja podataka teško je rekonstruirati koja je skupina navedena u izvješću u elaboratu dobila novo ime, a koja skupina u prvom dokumentu nije ni spomenuta.l8 Na ovom ću mjestu spomenuti i to, a o tome će se još govoriti, da je autorima elaborata bilo gotovo nemoguće sa sigurnošću svaku akciju nedvojbeno pripisati baš određenoj skupini, pa i o tome nastaju kolizije i razilaženja među autorima elaborata.

Neujednačeno je bilo i shvaćanje što je to jatak ili suradnik i kad on to prestaje biti i postaje aktivni sudionik gerilskog ratovanja. Poznati su primjeri da suradnici križara danju žive u svojim kućama, a noću se aktiviraju ili povremeno sudjeluju u provalama u zadruge ili na predstavnike režima, a potom bi se opet vratili kućama. Djelovanje mnogih križara u nekoliko kotareva i njihovo višestruko prikazivanje u nekoliko elaborata s različitim brojčanim iskazima još više povećava zbrku. Isto tako, treba naglasiti da česte promjene granica između različitih oblasti, okruga, kotara i općina, njihova ukidanja ili "preseljavanje" dijela jedne administrativne jedinice i priključenja drugoj, čini zbrku još zamršenijom. Ne treba ni spominjati da je poseban problem sposobnost i savjesnost pojedinih službenika i izvjestitelja, što se odrazilo na manju ili veću iscrpnost dokumenata. Sve to navodi na suzdržanost u iskazivanju. broja križara i gerilaca uopće.

Unatoč svim dvojbama, ipak sam za neka područja, za koja u elaboratirna postoje zbirni podaci; naveo brojke. Ponavljam, one su uglavnom ilustracija približnog stanja, a ne potpuno vjerodostojni podaci. Zato navedene tabele s popisom skupina na kraju knjige, njihov broj i njihova imena treba uzeti s velikom rezervom. Taj će popis tek novi dokumenti i sjećanja moći potvrditi ili dopuniti.

Isto tako, problemi nastaju pri analizi istražnih zapisnika, izvješća i elaborata policijskih službi u kojima se dokazuje veza križara sa svećenicima Katoličke crkve; pripadnicima građanskih stranaka, posebno HSS-a i drugih vlastima nepoćudnih ljudi. Rijetko kad je autentičnost dokumenata upitna, a to pitanje uglavnom se svodi na dokumente u vezi s Akcijom 10. travnja i protuakcijom Gvardijan. Ali, suprotno tome, o vjerodostojnosti tih istih dokurnenata vrlo je teško govoriti. Gotovo redovito svakodnevni su se kontakti svećenika i njihovih vjernika simpatizera ili pomagača križara, u interpretaciji komunističke policije, zbog nedvojbenih ideoloških simpatija mnogih svećenika prema temeljnim ciljevilna križara; pretvarati u nepostojeće veze, koje je ona iskoristila kao optužbe. Dakle, mogućnost takve interpretacije veza svećenika, simpatizera križara i križara zbog uzajamne ideološke bliskosti, barem u pitanjima vjere; a pretpostavljam, i u vezi sa samostalnošću Hrvatske, bila je uvijek otvorena.

Ali očito je da je Udbi diskreditiranje Katoličke crkve, kao i pripadnika HSS-a, bio glavni cilj; zapravo neka vrsta njezine usputne djelatnosti pri suzbijanju križara. Dakako, ne može se negirati povezanost nekih svećenika i haeseovaca s križarima, ali ona je bila zanemariva i nebitna. Međutim, bez obzira na to jesam li uspio pokazati da su to bile lažne optužbe, ili, možda, samo upozoriti na neke nelogičnosti u optužbama, naveo sam mnoge slučajeve svećenika optuženih za suradnju s križarima. Najviše sam se služio podacima iz službene režimske publicistike iz 1946., kojoj su optužbe protiv crkve bile primarni cilj. Isto sam postupio i u vezi s haesesovcima i optužbama na njihov račun.

___________________________________________
18 HDA, 0ZN-a za Hrvatsku, 30, Izvještaj opunomoćstva OZN-e Koprivnica, 8. 12. 1945.; HDA, Banditizam - Koprivnica.


 
6. od 6
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #6 : Studeni 17, 2009, 23:13:18 »


Komunistička vlast protiv križara

O gerilcima je više govoreno na sjednici CK KPH od 3. kolovoza 1945., kad je prvi i zadnji put križarima posvećena posebna točka dnevnog reda. Pod točkom O oružanim neprijateljskim grupama podnesena su izvješća s partijskih konferencija u raznim područjima Hrvatske. Konstatirano je da u Banovini ima oko 100 gerilaca, u okrugu Osijek oko 200 gerilaca, a u Lici 1.400 gerilaca. Jakov Blažević, inače rodom iz Bužinla pokraj Gospića, upozorio je da se to pitanje podcjenjuje i da se zanemaruje uloga stanovništva, zapravo da se borba s gerilcitna prepušta onima koji se time profesionalno bave, koji, pak, sa stanovništvom postupaju prestrogo:

"Pitanje likvidacije neprijateljskih oružanih grupa u Lici je pogrešno postavljeno od prvog dana. Naše rukovodstvo u Lici se zanijelo oslobodjenjern i nije tome pitanju pridalo punu važnost i značaj. Za likvidaciju tih oružanih grupa potrebno je angažovati čitav narod. Treba iskoristiti stare partizanske borce, rniliciju i odbornike. U Lici se mnogo hapsi i mnogo se drži u zatvoru." 88

Zanimljivo da je među komunističkim dužnosnicima vladalo suglasje o presudnoj važnosti uloge stanovništva u borbi protiv križara. O tome je na jednom drugom mjestu govorio i Savo Zlatić. 89

Na ozbiljnost situacije upozorio je i dr. Vladimir Bakarić. Osobito ga je zabrinjavala mogućnost da se povežu vojne snage prebjegle na zapad i oružane skupine u zemlji. Predlagao je najoštrije postupke koji ne bi poštedjeli ni civilno stanovništvo, zapravo koje bi onemogućile bilo kakvu pomoć stanovništva gerilskim skupinama. Takvo stajalište bilo je donekle u suprotnosti s Blaževićevim stavom.

"Ocjena je da se neprijateljske oružane grupe nisu svagdje demoralisale. Glavnije grupe su se snašle. Strana reakcija na njih računa. Treba istaći da oko 60.000 naoru¬žanih ustaša i četnika se nalazi od Venecije do Trsta. Treba poduzeti sve da uništimo oružane grupe. Treba im rastrojiti pozadinu t. j. onelnogućiti njihovu prehranu i opstanak. Dosadašnji progoni oružanih grupa su bili neozbiljni. Potrebno je za tu stvar angažovati sve naše organizacije. Nužno je vršiti stalne progone, zatim napraviti plan kada i kuda vršiti akcije protivu njih. Potrebno mobilizirati sve protiv njih. Nužno je progon proširiti." 90

Zaključivši da uspjeh može jamčiti samo koordinirani rad Jugoslavenske armije, jedinica Ministarstva unutarnjih poslova i partijskih organizacija, CK KPH utemeljio je poseban odbor koji se trebao baviti tim pitanjem. U odbor su ušli Rade Žigić, Ivan Krajačić Stevo i Duško Brkić.91

Dakako, svoj je rad ovaj odbor trebao kordinirati s Oznom koja je među. razloge zašto križari još nisu uništeni navela: 1. sastav skupina u kojima su prevladavali ustaški fanatici i "koljači" 2. pomoć "reakcije", katoličkog klera i ustaških obitelji; 3. popunjavanje s ljudima koji su se do tada pritajili i onih koji su došli iz logora; 4. popunjavanje s protukomunistički raspoloženim ljudima – u tom komekstu spomenuto je da se pomoću veze iz Zagreba u šumu uputilo 70 gerilaca u rujnu 1945., a početkm listopada još njih 50; 5. "slabost naših organizacija". 92

Za prevladavanje slabe koordinacije između okružnih odjeljenja Ozne, ali i između Ozne, vojske i političkih organizacija, vodstvo Ozne predlagalo je osnivanje cemramog vodstva za borbu protiv gerilaca u sklopu 2. odjeljenja Ozne. Zahtijevali su i uspostavu stame veze sa štabom 2. divizije KNOJ-a u Hrvatskoj. Uz to, na području svake operativne jedinice koja je sudjelovala u akcijama čišćenja trebao se organizirati štab sastavljen od komesara jedinice, oznaša i jednog političara s tog područja. Time bi se izbjegla praksa da Ozna obavlja samo obavještajni posao za operativne jedinice, iako ima mnogo više iskustava u borbi protiv gerilaca. Predlagali su i izdavanje "direktivnog lista" u kojeinu bi se opisivali najbolji primjeri rada.93
 
Komunisti su znali da mogu uspjeti samo ako poduzmu kombinirane metode suzbijanja gerile. Uz policijske i vojne metode, gdje je osim redovnih policijskih postupaka do izražaja došla i represija mimo svih zakonskih pravila, ali i civilizacijskih postupaka, bilo je prostora i za političke mjere. Među najvažnijima bilo je proglašenje amnestije u kolovozu i rujnu 1945., koja je naišla na veliki odaziv.

Zakon o davanju amnestije i pomilovanja plihvaćen je 5. srpnja 1945., a provedene su manje izmjene 31. kolovoza 1945. Ukaz o općoj amnestiji i pomilovanju, na osnovi kojeg je određeno koga sve amnestija i pomilovanja obuhvaćaju, a koga ne, proglasilo je Predsjedništvo AVNOJ-a 3. kolovoza. Na snagu je stupio 5. kolovoza 1945. objavljivanjem u Službenom listu Demokratske Federativne Jugoslavije. Pretiskan je u Narodnim novmama 21. kolovoza 1945., službenom lislu Federalne Hrvatske. Zakon je obuhvaćao četnike, nedićevce, hrvatske i slovenske domobrane, muslimanske milicionare i dezertere, ali ne i ustaše, ljotićevce i pripadnike ruskog dobrovoljačkog korpusa, osim onih koji su bili mobilizirani naakon 1. siječnja 1942. Od amncstije su bili izuzeti i ideološki pokretači, zapovjedni kadar od zapovjednika bataljuna na više, članovi Kulturbunda, doušnici, kao i svi oni koji su pobjegli u inozemstvo. 94

____________________________________
88 HDA, CK SKH, Sjednica CK KPH, 3. 8. 1945. U zapisniku je zabilježena brojka 1040. Najvjerojatnije je riječ o pogrešci zapisničara.
89 HDA, CK SKH, Stenografski zapisnik konferencije oblasne JNOF za Slavoniju, 15. 7. 1945.
90 HDA, CK SKH, Sjednica CK KPH, 3. 8. 1945.
91 Isto.
92 HDA, Izvještaj o oružanim bandama u Hrvatskoj, 25.10.1945.
93 HDA, Izvjcštaj o oružanim bandama u Hrvatskoj.
94 Vidi: Zbornik zakona, uredaba i nareanba. Stvarno kazalo za godmu 1945. Svezak I.- XII., n dj., 446: Zakonodavni rad Prdsedništva Antifašističkog veća narodnog oslobođenja Jugoslavije i Pretsedništva Privremene narodne skupštine DFJ, 19 novembra 1944 godine – 27 oktobra 1945 godine, Beograd, Prezidijum Narodne skupštine FNRJ, bez god. Izdanja, 396, 571; Vjesnik, 6. 8. 1945.; Glas Slavonije, glasilo JNOF za Slavoniju, Osijek, 7. 8. 1945.

1. od 4
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #7 : Studeni 17, 2009, 23:18:51 »


U Hrvatskoj je 10. rujna 1945. prihvaćen Zakon o davanju amnestije i pomililovanja za krivična dijela kažnjiva prema zakonima Federalne Hrvatske.95[/b]

Gerili su naneseni ozbiljni udarci. Kroz mjesec dana, koliko je trajala amnestija, ubijeno je, pohvatano ili se predalo 800 gerilaca, pa je ostalo oko 1.500 gerilaca i bunkeraša.96 Npr. u Lici broj gerilaca smanjen je za 300.97 Međutim, bilo je i događaja koji su pogodovali povećanju njihova broja, napose kad je tih dana iz Lepoglave pobjeglo 100 zatvorenika, a pohvatano samo 11.98

Dakako, prvenstvo su imale prisilne metode. Uobičajeno je bilo osnivanje potjerničkih odjeljenja. Često su se koristile blokade terena, a napose postavljanje zasjeda.U tome su vlasti angažirale gotovo sve svoje pristaše. U racijama širih razmjera i zasjedama osim jedinica JA sudjelovali su i demobilizirani borci, koje je naoružavala Ozna. Međutim, takve su akcije bile predvidljive. Križari su često na vrijeme doznali za kretanje policijskih i vojnih jedinica, pa bi se za vrijeme potraga njihove skupine raspršile, mijenjale svoje položaje, a mnogi križari bi se zabunkerirali.99 Mnogo bolje rezultate od racija dala su ubacivanja posebnih jedinica Ozne preobučenih u križare, koje bi kružile po terenu, ubacivanje udbaša u skupine ili angažman uhićenih križara. Ubačeni suradnici Ozne "svoje" bi skupine davodili u vezu s "osta1im skupmmna", a zapravo jedmicima Ozne. "Konspirativno" uhvaćene križare, uz obećanje slobode nakon izvršene zadaće, ubacivali bi među križare sa zadaćarna da otkriju njihovo kretanje, skloništa ili da ih sami likvidiraju. Bivši zatvorenici tvrde da je 1945. iz Lepoglave pušteno 125 "nastaša" koji su pristali  suradivati s Oznom.100 Nastaša je bio izraz kojim su ustaše nazivali one koje su držali lažnim ustašama.

Tim metodama Ozna je postigla najviše uspjeha u Dalmaciji, u okruzima Daruvar i Virovitica. U literaturi je zabilježen slučaj Drage Vidovića, ustaškog zastavnika. Ozna ga je ubacivala među križare. Njegovom pomoću ubijeno je više njegovih suboraca u okolici Suhe Katalene pokraj Đurđevca. O tome je Vidović vodio dnevnik. Na kraju je otkriven i u kolovozu 1945. ubijen.101

Postupkom "provociranja banditskih uporišta u mjestima" udbaške skupine pod maskom gerilaca na područjima s jakim utjecajem ustaškog pokreta provocirale bi i vezale na sebe križare i bunkeraše, zapravo sve koji se nisu mogli pomiriti s komunističkom vlašću, nakon čega su postali lak plijen.102

O takvim metodama već je bilo govoreno u vezi s Martinom. Mesarovim, a spommju se i u nekim sjećanjima preživjelih.103 Metodu osnivanja posebnih skupma Udbe koje su "glumile" križare primjenjivala je i varaždinska Udba na Ivančici u Hrvatskom zagorju. 104

Važna mjera bili su proglasi gerilcima neka se vrate kućama i prijave u određenom roku, čime im je, očito, iako se to u elaboratima izričito ne spommje, bila zajamčena sloboda. Međutim, ti javni apeli nisu dali veće rezultate jer su križan držali da je to samo trik, a da su oni koji su se predali, bili strijeljani.105 Križarima su nuđena jamstva za slobodan život ako pomognu u otkrivanju, hvatanju j likvidaciji njihovih suboraca. Prema nekim svjedočenjima jamstva se nisu poštivala.106 U kasnijem razdoblju, 1946. i 1947. prišlo se i stvaranju suradničke rnreže među stanovništvom. Takav postupak 1945., kad je bilo mnogo križara, nije davao rezultate. Talda su bila učestala odmetanja, dezerterstvo iz vojske, velika fluktuacija gerilaca s terena na teren, a među brojnim jatacirna bilo je teško naći "istinskog suradnika".107 Nije poznato kakav su uspjeh imale javno raspisivane tjeralice s velikim novčanim iznosima koje su se obznanjivale na plakatima. Takve tjeralice vlasti su ljepile po stupovima u Brušanima pokraj Gospića. 108

Već je bilo govora o postupku prema uhvaćenim križarima. Mnogi su nakon istražnog postupka predani sudovima, a mnogi su pušteni kućama. Međutim, nerijetko su zarobljenici ubijeni na mjestu uhićenja ili nakon istražnog postupka.Osim "konspirativnih likvidacija" poznata su i javna strijeljana križara i njihovih suradnika bez suđenja po kratkom postupku, a koja su imala za cilj zastrašivanje stanovništva.

"Kao zastrašujuća sredstva, pored konspirativne likvidacije uhvaćenih odmetnika i nekih njihovih jataka, a kao što je iz samog elaborata vidljivo, bila su primjenjivana i javna ubistva otkrivenih i uhvaćenih odmetnika, te jednog manjeg broja jataka na području bivšeg okruga i sadašnjeg kotara Varaždin.109
 
"Tendencija za prebrzom fizičkom likvidacijorn" nije bila rijetka pojava. Ona je bila posljedica "manje elasličnosti" organa vlasti. Strijeljanja uhićenih križara "kratkim postupkom" bez saslušanja i zapisnika izvođena su u okruzima Banija i Karlovac, ali i u Dalmaciji.110

_______________________________________
95 Narodne novme, službeni list Federalne Hrvatske, Zagreb, Zakon o davanju amnestije i pomilovanja za krivična djela kažnjiva po zakonima Federalne Hrvatske, 10.9. 1945.
96 HDA, Banditizam od 1945.-1948., 17. 7. 1948.
97 Izvještaj o oružanim bandama ti Hrvatskoj, 25. 10. 1945.
98 HDA, CK SKH, Sjednica CK KPH, 9. 9. 1945.
99 Izvještaj o oružanim bandama u Hrvatskoj
100  Ame ČULIĆ, Umjesto cvieća na neznani grob Pave Cvjetovića, Drina, Madrid, 1963., 3.- 4., 114-115, 115.
101 Povlačenje 1945. Krivci i žrtve. Svjedočanstva o propasti NDH, Zagreb, ZIB mladost – Omega, 200., 192.
102 HDA, Izvještaj o oružanim bandarna u Hrvatskoj, 25. lO. 1945.; HDA, Izvještaj o oružanim bandama u Hrvatskoj; HDA, Randitizam u Hrvatskoj od 1945.-1947.; HDA, Banditizam - Bjelovar; HDA, Banditizam - Šibenik; HDA, Banditizam - Varaždin; HDA, Banditizam - Vinkovci.
103 K. PEREKOVIĆ, Oni su žrtve mržnje i osvete (Žrvanj smrti 1941.-1945. u Gornjim Bogićevcima), Politički zatvorenik, Zagreb, 2000., 94.,22-23.
104 Glas koncila, Krijumčar s križem (Svjedočanstvo o patnjama), 21. 10. 1990.
105 HDA, Banditizam - Šibenik.
106 Mario ŠRETFR, Križar Škrbo, Drina, Madrid, 1964., 3.-4., 170-171, 17l. 107 HDA, Band.itizarn - Šibenik.
108 A. VUKIĆ, Velebitski vukovi, n.. dj., 10.
109 HDA, Banditizarn - Varaždin.
110 HDA, Izvještaj o oružanim banda ma u Hrvatskoj, 25.10.1945.; HDA, O15-2, Izvještaj o oružanim bandama u Hrvatskoj; HDA, Banditizam - Makarska.

2. od 4
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #8 : Studeni 17, 2009, 23:23:13 »


Poznat je slučaj četvoro križarskih pomagača strijeljanih 28. rujna 1946. "za odmazdu" zbog napada skupine Jose Sertića na auto sa zdravstvenom ekipom Predsjedništva vlade BiH. Ubijeni suradnici bili su iz Smoljanaca i Korita pokraj Korenice, a među njima su bile i dvije žene.111

Usput, zabilježena su svjedočenja da nisu samo križari i njihovi pomagači strijeljani bez suđenja, dakle oni koji su sudjelovali u oružanoj borbi, nego da je vlast iz Zagreba na područje Slunja dovozila nepočudne oporbene političare i tamo ih streljala.112

Oni koji su došli pred sud obično su bili osuđeni na vrlo visoke zatvorske
kazne, a vođe skupma i njihovi pomoćnici na smrt. Mnogi nisu dočekali kraj zatvorske kazne, ali bilo je i mnogo onih koji su oslobođeni prije isteka kazne. Međutim, ako se može vjerovati nekim svjedočenjima, sudovi su visokim zatvorskim kaznama iskazivali nenilosrdnost i prema mlađim maloljetnicima. Zvonko Panić iz Čakovca, kao petnaestogodišnjak bio je osuđen na 20 godma zatvora zbog suradnje s križarima.113

Međutim, jedna od najdrasličnijih metoda bilo je preseljavanje čitavih obitelji križara ili njihovih simpatizera, kao i stanovnika cijelih sela, što nije imalo pravnu podlogu ni u jednom zakonu.114 U Lici je do srpnja 1945. preseljeno 30 * obitelji "koje hrane ustaše i četnike". Međutim, na konferenciji Okružnog komiteta KPH za Liku 30. srpnja 1945. rečeno je da represalije nisu dovoljno oštre.

"Represalije koje su poduzete protiv familija, koje su podržavale neprijatelja, nijesu bile dovoljno oštre, te nijesu ni polučile željene rezultate. Takve familije iseljavali smo iz njihovih sela u susjedna sela, a one su i dalje hvatale vezu s neprijateljem i potpomagale ga. Predlaže se da bi se to seljenje vršilo u druge kotareve.115

Za nešto više od godne dana lički komunisti javili su da su u podvelebitskitn selima i na Velebitu iselili 63 obitelji sa 333 njihovih članova. Sa senjskog područja su križarske pomagače internirali na Rab. 116 Zbog podrške jednoj križarskoj skupmi iz kotara Muć preseljene su njihove obitelji, kao i obitelji koje su im pomagale, na neki od jadranskih otoka.

Slično je bilo i na području Dubrovnika, od kuda su obitelji iseljavati na otok Korčulu. 117 Suprotno očekivanju ta se metoda nije provodila samo po selima daleko od komunikacija koja se nisu mogla stalno nadgledati, nego ju je predvidjela i Ozna za grad Zagreb, iako ne i zbog potpuno istih razloga. Raseljenje ustaških familija iz Zagreba "odmah poslije izbora" trebalo je pridonijeti razbijanju ustaškog uljecaja.118 Konačno, ta se metoda prakticirala čitavo vrijeme borbe s gerilcima, i to čini se, u cijeloj Jugoslaviji. Za Mošu Pijadu, predsjednika Prezidijuma Narodne skupštme FNRJ, veže se jedna od naredbi o preseljavanju u Cazmskoj krajmi u Bosni i Hercegovini, kad je preseljeno 97 obitelji sa 609 članova.119

Imernacije po jednog člana obitelji gerilaca, i to uglavnom oca ili, ako je otac umro, majke, bile su jedne od "glavnijih" i "prvih" mjera. U Trbounjima pokraj Drniša već u zimi 1945. otvoren poseban logor. Djelovao je još nekoliko mjeseci nakon rata. Interniranim obiteljima bila je istodobno izvršena konfiskacija, odnosno rekvirirani su im žitarice i stoka. Zabilježen je slučaj Jakova Baričevića, pripadnika križarske skupine Petra Bogića, čijoj je obitelji oduzeta stoka nakon što je dezertirao iz vojske. 120 Osim uskraćivanja hrane, pa i skrovišta, vlasti su i zatvorom prisiljavale obitelji na prokazivanje svojih bližnjih. Poznat je slučaj na biakovsko-neretvanskom području:

"One obitelji, koje su prokazale svoje kamišare pustili smO iz zatvora, dok one koje neće da kažu zadržali smo u zatvoru."121 

Zatvaranjem roditelja ili drugih suradnika križare se prisiljavalo da mijenjau ju svoja skrovišta i da traže nove suradnike. Poznat je i slučaj "škripara" Ive Bašića iz sela Ošlje pokraj Dubrovnika, kojemu je u prosincu 1945. internirana obitelj, i to žena, dijete, sestra, brat i majka, a stoka je stavljena pod nadzor mjesnog odbora Topolo.122

Nakon svih poduzetih mjera, napose kombinacije političkih, policijskih i vojnih postupaka, borba protiv banditizma dala je vidljive rezultate. Mnoge su skupine bile likvidirane, a neki su kotarevi, kako se izvješćivala u listopadu 1945., potpuno "očišćeni". Najbolji rezultati postignuti su na području Banovine, Karlovca, Like i Osijeka. Provedena su "masovna hapšenja", i to "većim dijdom ustaška lica",  a najviše na području Like i Slavonskog Broda.

_______________________________________
111 HDA, Banditizam u Hrvatskoj od 1945.-1947. Korenica je poslije rata nazvana Titova Korenica. Upotrebljavam stari naziv koji se u Republici Hrvatskoj vratio u službenu upotrebu .
112 O tome je dr. sc. Veri Kržišnik Bukić 1990. dao svoj iskaz Petar Zmajić Pepo, šef  Udbe za Slunj do 1949 Vidi: V. KRŽIŠNJK BUKIĆ, Cazinska buna 1950, n, dj., 191.
113 Željko RUKAVMA, Hrvatska pamti. Sudbma "Toho-a", O Tajnoj organizaciji hrvatske omladine, Zatvorenik, Zagreb, 1991., 10.-11.
114 Zakoni kojima su obuhvaćena kaznena djela i prekršaji neposredno nakon rata: Zakon o vrstama kazni, Sl. 1. FNRJ, 48, 10. 7. 1945.; Zakon o krivičnim djelima protiv naroda i Države, Sl. 1. FNRJ 59., 23.7.1946.; Zakon o vrstama kazni, Sl. 1. FNRJ, 66., 16.8.1946.; Zakon o vojnom tužištvu, Sl. 1 FNRJ, 101., od 17.121946.; Zakon o vojnim sudovima, Sl. 1. FNRJ, 105.,10.12.1947.; Krivični zakonik (opći dio), Sl. 1. FNRJ, 106., od 13. 12 1947.; Osnovni zakon o prekršajima, Sl. 1. FNRJ, 107;,17.12. 19,1:7.; Zakon o krivičnom postupku, Sl. l. FNRJ, 97., 6. 11. 1948. Vidi: V. KRŽIŠNIK BUKIĆ .. Caziska buna 1950, n. dj., 383.
115 J. GRBELJA, Partija i "križari" ..., n. dj., 14. 3. 1996.
116 Isto, 23. 3.1996.; HDA, Banditizam - Rijeka.
117 OZN-a za Hrvatsku, k. 3, 1.. savjetovanje OZN-e za Hrvatsku, 1945.; HDA, OZN-a za Hrvatsku, 30, k. 44, Ustaško-četničke bande. Na iseljavanje na otok Korčulu upozorio me dr. sc. Augustin Franić u razgovoru 31. 3. 2000. u Zagrebu.
118 HDA, Izvještaj o oružanim bandama u Hrvatskoj, 25. 10. 1945.
119 V. KRŽlŠNIK BUKIĆ, Cazinska buna 1950, n. dj., 409.
120 HDA, Banditizam - Šibenik.
121 HDA, CK SKH, VK, k. 135, Izvještaj OZN-e za Hrvatsku, 27.11. 1945.
122 HDA, OZN-a za Hrvatsku, 30, Izvještaj opunomoćstva OZN-e za kotar Pelješac-Mljet, 5. 12. 1945.

3. od 4
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #9 : Studeni 17, 2009, 23:26:48 »


Unatoč takvim rezultatima, ocjenjivala je Udba, u okruzima Bjelovar, Daruvar, Osijek, Slavonski Brod, Varaždin i Zagreb nastojanje “klerikalnih i mačekovskih" snaga oružane skupine brojčano su jačale umjesto da opadaju. Iako su u Lici, kao i u Banovni i na području Karlovca, dakle na područjima kojiI su komunističku vlast najviše zabrinjavali, broj i aktivnost križara bili smanjeni Lika je još uvijek u tome bila među najjačma u Hrvatskoj. Velikim uspjehom ocijenjen je podatak iz listopada 1945. da nije bio zabilježen "ni jedan slučaj u posljednjih nekoliko mjeseci da bi netko iz tih okruga otišao u šumu". Suprotno tome, u Slavoniji je u jesen 1945. rastao broj križara. Zadržavali su se po planinama Dilju, Krndiji, Papuku i Psunju. Ali zbog toga što su sela u podnožju tih planma bila partizanska uporišta, morali su se povući u ravnicu u bliznu svojih sela. Kao i u sjevernoj Hrvatskoj, križari su u okrugu Biokovo-Neretva pojačali svoje aktivnosti, iskoristivši slabiji pritisak vlasti.123

I nakon nekoliko mjeseci CK KPH i dalje je bio nezadovoljan zbog nedovoljne povezanosti vojske i policije u akcijam protiv križara te slabog utjecaja vlasti na stanovništvo. Na savjetovanju njegovih članova sa sekretarima okružnih komiteta iz sjeverne Hrvatske, 15. prosmca 1945., dr. Vladimir Bakarić konstatirao je da bi umjesto klasičnih policijskih metoda gonjenja trebalo razbijati križarske baze, ali i pridobivati "njihova sela" političkom agitacijom. U istom dahu rekao je da treba nastaviti "raskrinkavanjemi" "mačekovca". Izraz "raskrinkavanje" bio je tadašnji eufernizam za optužbu za izdaju naroda i države. Najavio je i početak "kampanje protiv popova" da bi se katoličko svećenstvo kompromitiralo pred narodom. Cilj tih dobro promišljenih planova bilo je slabljenje ugleda političkih suparnika i ideoloških protivnika svim sredstvima. O kampanji protiv "reakcionarnog dijela klera" i očekivanju "javnosti" da se zatvori nadbiskup dr. Alojzije Stepmac, uskoro je bio obaviješten i CK KPJ, iako se mora pretpostaviti da je hrvatsko komunističko vodstvo kampanju već prije dogovorilo s jugoslavenskim vodstvom. Najavljena je i beskompromisna borba protiv svih koji su podupirali križare.124

Na savjetovanju sa sekrelarima okružnih kamiteta južne Hrvatske održanom 20. prosmca 1945. rečeno je da "narod ide linijom partije", ali vodeći su komunisti morali priznati da nisu pridobili seljake, koji su strahovali pred komunizmom. I ovdje je ponovljeno da je pokrenuta kampanja na "raskrinkavanju popova kao ustaških gnjezda", a najavljenu ofenzivu potvrdila je čvrsta konstatacija da je crkva "agemura imperijalista". U vezi s križarima rečeno je da je stanje i dalje najteže u Lici.125

O tome je nešto znalo i britansko veleposlanstvo u Beogradu, iako se iz njegovih izvješća ne bi moglo zaključiti da je gerila bila veliki problem za državnu vlast. Određeno zanemarivanje tog pitanja od britanske diplomacije vjerojatno je proizišlo iz sasvim realne ocjene da križari ne mogu ugroziti režim, ali i iz ne baš najbolje obaviještenosti.

Koordiniranim aktivnostima Ozne, KNOJ-a i vojske u zimi 1945.-1946. vlast je uništila veliki broj križara, koji su svoje redove popunjavali uglavnom bjeguncima iz zatvora i logora. To posebice vrijedi za sjevernu Hrvalsku. Na ovom mjestu treba spomenut da je prema nekim procjenama u Lici neposredno nakon rala bilo 2.000 do 3.000 pripadnika "ustaško - četničkih bandi", a da su do kraja 1945. uglavnom "očišćeni" i svedeni na "stotinjak". Tome dodajem podatke 9. zagrebačke divizije KNOJ-a koja je djelovala sjeverno od Save, prema kojima su njezmi vojnici od 15. svibnja 1945. do kraja te godine "likvidirali" 476 ustaša, domobrana, četnika i "ostalih neprijatelja". Zarobili su 782, a 974 se predalo. Ne baš do kraja razumljivo i točno, barem kako to prenosi Sekula Joksimović, navodi se da je od ukupnog zbroja od 2.205 svih "neprijatelja", a ostaje nejasno na koga se to točno odnosi, bilo 672 ustaša, 315 domobrana, 44 četnika i 1.167 raznih neprijatelja".

_______________________________________
123 HDA, JT SRH, 421, k. 4, 19.10. 1945.; HDA, Izvještaj o oružanim bandama u Hrvatskoj, 25. 10. 1945.; HDA, Izvještaj o oružanim bandama u Hrvatskoj; HDA, Banditizam od 1945.-1948., 17. 7. 1948.
124 HDA, CK SKH, Savjetovanje sa sekretarima O. K. Gornje Hrvatske, 15. 12. 1945.; HDA, CK SKH, inv. br. 307, Izvještaj CK KPH, 17. 3. 1946 .
125 HDA CK SKH, Savjetovanje sa sekretarima Banije, Korduna, Like, Gorskog Kotara, Primorja i Dalmacije, 20. 12. 1945.

Izvor: Z. Radelić, Križari: gerila u Hrvatskoj 1945. - 1950, Zagreb 2002., str. 211.- 218.

Zahvaljujem se na pomoći. Pri pripremi ove teme, mojoj dragoj Riječanki. Marica

4. od 4
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #10 : Studeni 17, 2009, 23:38:06 »


Karlovačko i riječko područje

Karlovačko i riječko područje prikazujem zajedno jer na riječkom području, koje je 4O-ih godina obuhvaćala dio Gorskog kotara, Hrvatskog primorja i Istre, kžarski pokret nije znatnije proširen. Stoviše, sudeći prema dostupnim dokuentima, u Istri nije djelovala niti jedna križarska skupina. Tamošnje skupine koje su se bavile prebacivanjem emigranata u Italiju nisu imale neposredne veze s kžarirna, a njihov rad, pretpostavljam, više je motiviran osobnim probitkom, nego političkim razlozima, pa su imale više kriminalna, nego politička obilježja.

Karlovačko područje obuhvaća Oblast Karlovac nakon 1949., koja je obuhvaćala sljedeća kotarska središta:
Brinje,
Donji Lapac,
Glina,
Gospić,
Gračac,
Karlovac,
Korenica,
Ogulin,
Otočac,
Perušić,
Slunj,
Udbina,
Vojnić i
Vrgimnost.

Riječko područje jednako je Oblasti Rijeka iz 1949. koja je uključivala kotareve:
Buzet,
Cres-Lošinj,
Crikvenica,
Delnice,
Krk,
Labin,
Pazin,
Poreč,
Pula,
Rab,
Rijeka,
Rovinj i
Senj, s većim gradovima.

Na karlovačkom i riječkom području partizanski pokret bio je izuzetno jak.
Mnoga kotarska središta bila su veći dio 1944. u njihovim rukama. Medu njima su Glina, Delnice, Vrginmost i Vojnić, a krajem 1944. i veći dio jugoistočne Like.

Ustaše su namjeravali padine Velebita pretvoriti u gerilsku bazu. Poznato je da su već u rujnu 1944. obilazili područja oko Lukova Sugarja, Došena, Crnog Dabra, Pazarišta, Kosinjskog Bakovca i Kosinja, namjeravajući velebitske pećine iskoristiti kao baze s hranom i municijom. U tome se osobito angažirao svećenik Jole Bujanović, veliki župan Like i Gacke. U tome je imao potporu pukovnika Delka Bogdanića, šefa Ustaške obrane za Liku, koji je nakon prodora partizana preuzeo vodstvo križara. 546 O potrebi povezivanja ustaških skupina pod jednim zapovjedništvom i određivanja točnih zadaća u partizanskoj pozadini Bujanović je pisao dr. Nikoli Mandiću, predsjedniku Vlade NDH, 23. travnja 1945. 547 Jedinicima OS NDH na tom području zapovijedali su pukovnici Delko Bogdanić, Franjo Sudar, Bonaventura Baljak Ventura i Josip Aleksić Joso.548

U svom zadnjem naletu Jugoslavenska armija ušla je 9. prosinca 1944. u Gračac, 20. ožujka 1945. u Lapac i Udbinu, a 21. ožujka u Korenicu. Nakon što je probila frontu u Lici 4. travnja 1945., istog dana zauzela je Gospić i Perušić. Slijedili su novi uspjesi:   6. travnja Otočac i Brinje, 9. travnja Senj, 10. travnja Ogulin, 12. travnja Rab i Slunj, 16. travnja Crikvenica, 17. travnja Krk, 20. travnja Cres i Lošinj te 3. svibnja 1945. Rijeka. Kao zadnje veće mjesto na tom području partizani su zauzeli Karlovac 7. svibnja 1945. 549

Pred prodorom Jugoslavenske armije iz Gospića i drugih ličkih naselja dio je  naroda izbjegao. Iako su se mnogi nedugo zatim vratili iz podvelebitskih sela, među Hrvatima je i dalje prevladavao strah. Razbijene jedinice OS NDH koje su se izvukle iz Gospića skrivale su se po šunama oko Pazarišta i Kosinja, a u čitavoj Lici ostalo je nekoliko tisuća raspršenih vojnika po većim i manjim skupinama. Procijcnjuje se da je u okolici Gospića bilo oko 150 ustaša, 100 kod Jadovna, a ostali iznad Brušana i Rizvanuše, te oko Bilaja i Ribnika. Njih 40 zadržavlo se u blizini Sinca. Jedna veća skupina iznad Prozora i Švice a jedna iznad sela općine Dabar. Unatoč partizanskom nasilju nad civilima i slučajevima ubijanja, ubrzo se vlastima prijavilo 800 ustaša i legionara. Na širem području Otočca u Gackoj dolini predalo se 980 ustaša i domobrana. U kotaru Brinje predalo ih se 90, ali 200 ustaša nije htjelo odustati od borbe. Takvih je u Bakovcu, Kosinju i Kosi pokraj Perušića bilo oko 250. Poviše Sv. Roka pokraj Gračaca bilo je "nešto raspršenih ustaških krvnika" koji su nastojali okupiti dezertere iz jugoslavenske vojske. Iznad obližnjeg Lovinca bilo je oko 70 ustaša. Ozna je 2. svibnja 1945. izvješćivala da je 150 ustaša u šumama brinjskog kotara podijeljeno u tri skupine: jedna na čelu s ustaškim zastavnikom Tomašom i ustaškim vodnikom Tomincem nalazila se između Tominčeve Drage, Glibodala i Mesića pokraj Lipice, druga se nalazila iznad sela Lipica, a treća je skupina bila iznad sela Letinca. Među njima nalazio se i Jole Bujanović, koji se ubrzo s jednom skupinoIn probio preko Kapele do Generalskog stola i Zagreba. U okolini Krasna nalazio se i pukovnik Delko Bogdanić sa 30 ljudi.

Po planinmna Kapela, Senjsko bilo i Velebit krile su se veće ili manje skupine ustaša. U izvorima i ljteraturi spominju se krajevi oko Bakovca, Brinja, Brušana, Bužima, Dabra, Glibodola, Gospića, Gračaca, Jadovna, Karlobaga, Kose, Kosinja, Krasna, Kutareva, Ličkog Lešća, Letinca, Lipica, Lovinca, Lukova Šugarja, Mesića, Otočca, Pazarišta, Perušića, Rizvanuše, Sv. Jurja, Sv. Roka, Tominčeve Drage i Tribnja pod Velebitom, koji se već nalazi na zadarskom području.

Na području Korenice bilo je oko 130 ustaša, koji su se zadržavali u okolici sela Čanak i Sertić Poljane. U jednom dokumentu spominje se da se u Velebitu nalazi nekoliko stotina ustaša s pukovnikom Jucom Rukavinom, a da je jedna skupina iz Čorkove uvale pokraj Saborskog krenula prerna Velebitu da bi uhvatili vezu s Rukavinom. U šumimi iznad Korita pokraj Ličke Jesenice i Saborskog ostalo je još 15 ustaša koji, kako je izvješćivala Ozna, noću pljačkaju. Glavne križarske skupine na riječkom području nastale su od razbijenih jedinica OS NDH s područja Senja. Tako je u srpnju 1945. utrđeno da je na Velebitu nakon hvatanja 20 ustaša ostalo još njih 40. Bili su podijeljeni u 3 skupine koje su dolazile u sela najviše radi hrane.550

Jedini oružani napadi na predstavnike komunističkih vlasti, i to upravo na opunomoćstva Ozne, na jadranskim otocima zabilježeni su na Pagu i Rabu u srpnju 1945. 551


____________________________________
546 M. MEDIĆ, Obavještajna služba na podrucju Like ..., n. dj., 835, 836; HDA, Banditizam od 1945.-1948., 17. 7. 1948.
547 M. MEDIĆ, Obavještajna služba na podrucju Like ..., n. dj., 810-811.
548 A. VUKIĆ, Velebitski vukovi, n. dj, 5. U istoj knjizi za Bonaventuru Baljka Venturu daju se dva različita.podatka. Juka Sudar tvrdi da je bio pukovnik, a Vukić, pak, da je bio dopukovnik. I u dokumentima postoje različiti podaci o Baljkovu činu.
549 Hronologija oslobodilačke borbe naroda Jugoslavije 1941-1945, n. dj.; M. MEDIĆ, Obavještajna služba na području Like ..., n. dj., 830.
550 BDA, Banditizam - Rijeka; HDA, L savjetovanje OZN-e za Hrvatsku, 1945.
551 HDA, CK SKH, VK, k 134, Izvještaj OZN-e za Hrvatsku, 18. 7. i 22. 7. 1945.

1. od 8
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #11 : Studeni 17, 2009, 23:42:01 »


Postoje različite procjene o ukupnom broju gerilaca u Lici neposredno nakon
završetka velikih ratnih operacija. U nekim dokumentima iz toga vremena spominje se 3.000 ustaša, a u drugim oko 1.000 ustaša i 350 četnika. Bilo je ustaških skupina sa po 30 ljudi. Procjena, pak, iz 1948. govori da je "odmah nakon rata" na Velebitu "zaostalo" oko 1.200 ustaša.552

Ozna je konstatirala da je moral ustaša na vrlo niskoln stupnju, izuzev nekolicine vođa i "koljača", koji su uvjeravali mnoštvo u skori sukob Rusa i Engleza, te razdor iznleđu Srba i Hrvata partizana.: 553 Mnogi su zbog ustaša strahovali jer su već "u nekoliko navrata" pokazali" svoju drskost i nasrtljivost". Prema izvješću javnog tužitelja, nisu imali jače podrške među stanovništvom. Stoviše, suprotno ocjenama za veći dio Like, gdje je vladao strah među Hrvatima, u Gackoj dolini osjećalo se "daleko veće raspoloženje" Hrvata prema NOP-u, nego Srba. 554 Iako su tvrdnje nekih križara da su oni pune dvije godine, dakle od 1945. do 1947., bili gospodari Velebita pretjerane, ipak omogućuju stvaranje predodžbe o njihovoj snazi, ali i o različitim procjenama dviju suprotstavljenih strana.555

Zaninmjiva je ocjena CK KPH o stanju u Lici. Upozorio je da je jedan od tri glavna problenla koji opterećuju Liku nastavak otpora ustaških skupina. Druga su dva problema bili uništena infrastruktura i glad.556 Osim toga, vrijeme neposredno nakon završetka velikih ratnih operacija i smjene vlasti obilježeno je i pljačkom hrvatskih sela, vjerojatno onih napuštenih, od Srba. Vlast je pljačku u "dobroj mjeri" suzbila, izuzev u općini Sinac pokraj Otočca.557

Već u svibnju 1945. jedna je skupina križara negdje na Kapeli" digla jedan karnion" i tom prigodom ubila tri vojnika.558 S obzirolu na broj gerilaca u mnogim selima perušičkog i gospičkog kraja ljudi su Sami tražili oružje za obranu.559 Unatoč predajama vojnika OS NDH i četnika te poduzetim akcijanla, nije bilo gotovo nijednog kotara u Lici, uostalom kao ni u Hrvatskoj, koji nije imao barem jednu gerilsku skupinu. To je navelo komuniste na bezobzirne korake. Provedena su "masovna hapšenja"  i to "večim dijelom ustaška lica".560 Otkrivali su se križarski i četnički suradnici. Poduzete mjere pogađale su u nekim krajevima sve stanovnike bez iznimke.

"Mi smo u suglasnost i sa Okružnim N.O.O. i u suglasnosti sa Okružnim. odborom J. F. donijeli zaključak, da treba odmah izseliti narod iz Dabra (kotar Otočac) , iz Kose i Bakovca (kotar Perušić) i iz srpskog zaselka Križajice (općina Medak, kotar Gospić), jer ustaše i četnici u navedenim selima i zaselcima za sada imaju u Lici najjaču podršku i utjecaja,"561

Iseljavanje se često ograničavala na određeno razdoblje, na primjer na 6 mjeseci. Među naseljima koja su najviše pretrpjela taj represivni i neselektivni pristup državnih vlasti spominjala su se naselja u kotarima Gospić, Gračac i Otočac, kao što su Barić Draga, Brušani, Covići, Dabri, Kukuljica, Ličko Lešće, Lukovo Sugarje, Rastoka, Ravni Dabar, Sinac, Smiljan i Trnovac.562

Unatoč angažmanu Ozne, KNOJ-a i jedinica Jugoslavenske armije pokazala se nužnost da se utemelje udarničke skupine i jedinice seoske milicije. Javni tužitelj je u lipnju 1945. zahtijevao angažiranje jednog voda bataljuna KNOJ-a u . kotaru Lapac.

"Kao glavno pitanje koje stoji pred nama u Liki je progonjenje i uništavanje četničkih i ustaških zlikovaca u šumi. Grupe ustaša i četnika u šumi postaju sve aktivnije. ( ... ) Prije 10 dana ustaše su kod Petrova sela zaklali jednog čovjeka, 6 žena i djece."563

Najvjerojatnije je bila riječ o Ličkom Petrovu Selu. Ubijeno je i nekoliko oznaša, a nleđu njima i Nikola Gačeša na području Vojnića i Petar Mandić na području Slunja.564 Još dramatičnije je izvješće javnog tužitelja u srpnju 1945., koji je pisao da "sve veći i veći" broj ustaških i četničkih "razbojnika" stvara "prilično oštar problem na političkom polju". Pronađeni su leci u kojima se pozivalo na križarski rat. Čini se da su mnogi bježali pred partizaninla i iz drugih područja. Unatoč tome što su se mnogi ustaše predali i činjenici da bataljun KNOJ-a svakim danom ubije po "jednog, dva ili više bandita", njihov je broj, "prelna sigurnim i tačnim podacima" još uvijek iznosio oko 1.100 gerilaca, od toga 250 četnika, a ostali su bili uglavnom ustaše. Njihov dolazak "kroz zadnji mjesec dana" omogućio je, istaknuo je tužitelj, osim pogodnosti samog terena, nepravilan raspored operativnih jedinica 6. ličke proleterske divizije i podcjenjivanje gerilaca od "antifašističkih organizacija". Održan je i sastanak tužitelja, načelnika Ozne za Liku, zapovjednika i komesara 2. brigade 6. proleterske divizije i bataljuna KNOJ-a, na kojem je dogovoren zajednički rad. Unatoč povećanom broju, politički utjecaj gerilaca opadao je, a samo je u nekim selima, gdje ih narod opskrbljuje, naglasio je tužitelj, u porastu. I uz pomoć svojih suradnika gerilci su bili prisiljeni. i po cijenu života provaljivati da bi se dokopali nužnih namirnica.565


____________________________________
552 HDA, JT SRH, 421, k. 5, JT za okrug Liku, 13. 4. 1945.; isto, JT za okrug Liku, 26.4.1945.; isto, JT za okrug Liku, 18. 5. 1945.; HDA, 1. savjetovanje OZN-e za Hrvatsku, 1945.; HDA, Banditizam u Hrvatskoj od 1945.-1947.; HDA, Banditizam od1945.-1948., 17. 7.1948.; M. MEDIĆ, Obavještajna služba na području Like ..., n. dj.; A. VUKIĆ, Velebitski vukovi, n. dj., 6.
553 M. MEDIC, Obavještajna služba na području Like ..., n. dj., 836.
554 HDA, JT SRH, 421, k. 5, JT za okrug Liku, 13. 4. 1945.; isto, 18. 5. 1945.
555 A. VUKIC, Velebitski vukovi, n dj., 11.
556 HDA, CK SKH, Sjednjca CK KPH, 1. 6. 1945.
557 HDA, JT SRH, 421, k. 5, JT za okrug Liku, 26. 4. 1945.
558 HDA, JT SRH, 421, k. 5, JT za okrug Liku, 18. 5. 1945.
559 HDA, JT SRH, 421, k. 5, JT za okrug Liku, 18. 5. 1945.
560 HDA, Izvještaj o oružanim bandama u Hrvatskoj.
561 HDA, JT SRH, 421, k. 5, JT za okrug Liku, 18. 5. 1945.
562 HDA, Banditizam - Gospić. Nisam uspio locirati Kukuljicu. 563 HDA, JT SRH, 421, k. 5, JT za okrug Liku, 15.6.1945.
564 Pali nepobeđeni, n. dj., 195, 203.
565 I-IDA, JT SRH, 421, k. 5, JT za okrug Liku, 18.7.1945.; HDA, 1. savjetovanje OZN-e za Hrvatsku, 1945.

2. od 8
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #12 : Studeni 17, 2009, 23:46:10 »


Stanje "oružanih neprijateljskjh grupa" razmatrano je na sjednici CK KPH od 3. kolovoza 1945. Lika, u kojoj je bilo, prema riječiina jednog člana, 1.400 gerilaca, bila je u središtu. Pozornosti. Jakov Blažević, član CK KPH rodom iz Like, kritizirao je neučinkovitost dotadašnjeg načina borbe. Prema njegovom mišljenju rješenje je bilo u masovnim angažiranjima što većeg broja ljudi, zapravo "čitavog naroda", osobito starih partizanskih boraca, policije i odbornika. Upozorio je na pretjerana uhićenja i zatvaranja ljudi.566 Da su u Lici križari osobito zabrinjavali vlast, potvrdio je Blažević kada je kao javni tužitelj Hrvatske izvijestio o tome svog nadređenog u Beogradu.567[/b]

Skrivali su se po šumaina u barakama koje su bile napuštene od prijašnjih korisnika, najvjerojatnije šumskih radnika, ili koje su sami napravili. Poznato je da je Ozna pomoću vojske otkrila u kolovozu 1945. skupinu od 25 križara kod Saborskog, koji su pobjegli ostavivši svu hranu i posuđe u barakama. Iz okolice Brinja skupina od 50 križara prebacila se na Kapelu.568

Na užem slunjskom području, a kotar Slunj dao je "preko 3.000 ustaša", bilo je 12 skupina. No, vlastima su ubrzo smanjile njihov broj na 4 skupine. U jednom se dokunlentu spominje da je u srpnju 1945. bilo oko 80 pripadnika, ali nije jasno to odnosi li se to na samo jednu skupinu ili na sve križare na slunjskom području.569 Bez obzira na to, u kolovozu i rujnu 1945. komunistička vlast je likvidirala ili uhvatila veliki broj križara. Mnogi su se predali na osnovi jamstva Ozne za njihove živote. Nakon predaje bili su pušteni kućama. U Rastovači na Plilvičkim jezerima 15 ustaša u kolovozu je uhvaćeno ili su se predali. Od onih koji su se predali 7 ih je pušteno kućama. Istog mjeseca kod Drežnika se prijavilo 7 ustaša. U rujnu se na području Korita predalo 10 ustaša, koji su pušteni kućaa. Za razliku od njih, dvojica uhvaćenih u Podmelnici pokraj Slunja, ali i dvojica prije spomenutih ustaša iz Rastovače, likvidirani su. Njihova se imena "ne znaju".

Istog mjeseca Ozna je iznenadnim napadima ubila nekoliko križara na području Cetingrada, pokraj Glinice, na Jahovici, pokraj Korita i u Smoljancu. Najviše se u tim borbama isticao potporučnik Rade Bastaja, zamjenik zapovjednika Ozne za Slunj. Samo potkraj kolovoza i početkom rujna 1945. sa svojim ljudima ubio je 7 križara. Prema nekim podacima tijekom 1945. Bastaja je, uz pomoć svojih ljudi, KNOJ-a i policije, likvidirao nekoliko križarskih skupina s oko 15 njihovih pripadnika ili osamljenih pojedinaca.

No, križari su u kolovozu 1945. izveli nekoliko akcija i ubili nekoliko komunističkih aktivista i vojnika. Njih 35 upalo je u Rakovicu. U Košarama na ogulinskom području teško su ranili zapovjednika 8. divizije Jocu Tarabića, a skupina Jose Sertića kod Plitvičkih jezera ubila je iz zasjede 2 časnika, među njima komesara 19. divizije Božovića. Jedan časnik nije nađen. Joso Šućurović sa svojom skupinom ubio je "dva druga" u Maljevcu pokraj Cetingrada na slunjsko području.

Ubijen je i odbornik Pero Kotur iz Stare Kršlje pokraj Rakovice.570Delko Bogdanić je nakon prvobitnog kaosa, demoralizacije, pljačkaškilh ispada i ubojstava među križarima, donekle povezao raspršene skupine.571 Stvorila se široka mreža suradnika, obavještajna služba, a opskrbili su se sa sanitetskom opremom, pa pirom, pisaćim strojevima i ostalim potrepštinama. Prikupljali su dobrovoljne priloge za  šumu. Pojavile su se i "jedinstvenije političke parole". Aktivirali su dio naroda, a akcije su postale organiziranije. Takva organizacija osnovana je u Gospiću 1945. odlnah nakon ulaska Jugoslavenske armije. Imala je 13 članova mlađih ustaških časnika i djevojaka koje su pripadale ustaškoj mladeži. Njezina zadaća bila je moralno i materijalno pomagati ustaše na Velebitu. Uhićeni su 1946. Slična organizacija osnovana je u Brušanima, Kaniži i Podoštri. Imala je 42 člana, uglavnom djevojaka.572

Vlast je poduzimala iznimno stroge korake. Prema tvrdnjalna križara Ante Vukića samo u gospičkoj kaznionici nalazilo se 36 osuđenika na smrt koji su u proljeće 1946. organizirali bijeg, ali većina je pobijena.573 Iako su "naše represalije" zaplašile "ustaški raspoloženo" pučanstvo, ipak su kamunisti morali priznati da u Lici ustaše imaju veći utjecaj.

"Još danas njihov politički utjecaj jači je od našeg u večem djelu hrvatskih krajeva Like .'' 574

Osobito su ustaše imali jak utjecaj među stanovništvom Gospića i Kosinja. I u druginl krajevima bilo je slično, pa je kasnija analiza potvrdila široku podršku mnogih sela križarima.

"Nije čak mguće iznijeti ni približan broj jataka radi toga, što su pojedina sela odmah poslijeratnih godina masovno podržavala odmetnike. Najkarakterističnija sela u jatakovanju iz tog perioda bila su Brušani, Sv. Rok, Lovinac, Ličko Lešće, Sinac, Ramljani, Sertić Poljana, Vaganac. ( ... ) Kao izraziti primjer navodimo Sv. Rok gdje su do jednog domaćinstva iz tog sela jatakovali sa 'Vranzelinom', 'Zulinom' i 'Šikanovom' odmetničkom grupom."575

Ni stanje u kotaru Otočac, gdje su mačekovci bili jači od ustaša, za komuniste nije bilo zadovoljavajuće. Štoviše, prema njihovoj procjeni došlo je do povezivanja "uslaških parola" s "mačekovskim". Primijećeno je da se više ne popularizira toliko Pavelić, koliko Maček, kojeg su, očito, mnogi držali vođom Hrvata.


____________________________________
566 HDA, CK SKH, Sjednica CK KPH, 3. 8. 1945.
567 HDA, JT SRH, 421, k. 4, 24.8.1945.
568 HDA, CK SKH, VK, k. 135, Izvještaj OZN-e za Hrvatsku, 9. 8. 1915.; HDA, Banditizam u Hrvatskoj od 1915.-1947.
569 HIDA, 1. savjetovanje OZN-e za Hrvatsku, 1945.
570 HDA, Banditizam u Hrvatskoj od 1945.-1947.; HDA CK SKH, VK, k. 134, Izvještaj Štaba II. Jugoslavenske armije, 12. 8. 1945.; isto, k. 135, Izvještaj OZN-e za Hrvatsku, 24. 8.1945.
571 HDA, Izvještaj o oružanim bandama u Hrvatskoj; M. MEDIĆ, Obavještajna služba na području Like ..., n. dj., 836.
572 HDA, Izvještaj o oružanim bandama u Hrvatskoj; HDA, Banditizam - Gospić; J. GRBELJA, Partija i "križari"  ..., n. dj. 19. 3. 1996.
573 A. VUKOVIĆ, Velebitski vukovi, n. dj., 38.
374 HDA, Izvještaj o oružanim bandama u Hrvalskoj. 573 HDA, Banditizam - Gospić.

3. od 8
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #13 : Studeni 17, 2009, 23:52:10 »


Jako protukomunističko raspoloženje uvjerilo je komuniste da je Lika centar svih križara u Hrvatskoj, dakle centar protukomunističkih i protujugoslavenskih snaga. Da je konsolidacija njihovih skupina postigla zavidnu razinu u odnosu na ostale krajeve Hrvatske svjedoči činjenica da su povodom amnestije komunističkih vlasti križarske vođe održale u Lici posebnu konferenciju. Vlasti su znale za pripreme pa su u kolovozu 1945. poduzele akciju širih razmjera, napose na prostoru Kutareva i Pazarišta, ne bi li je spriječile. Nažalost, u izvorima se ne spominje kad, ni gdje je konferencija održana, a niti to tko joj je prisustvovao. Uglavnom, konferencija je bila dio priprema križara pod vodstvom Delka Bogdanića za "momenat" "kada mi trebamo reći svoju riječ". Zanimljivo je da u pismu, koje je palo u ruke Ozni, Bogdanić povoljno ocjenjuje vanjsku političku situaciju.

Stanje u Lici i Sjevernoj Dahnaciji navelo je vlasti da poduzmu novu još veću akciju. "Čišćenje terena" od "ustaških bandita" pokrenuto je 1. rujna 1945. i obuhvatilo je prostor od Otočca i Sinja do Knina. Pomorske snage blokirale su podvelebitske luke jer se očekivalo da će se križari presvlačiti u civilna odijela i da će se preko otoka prebacivati u Italiju. Predviđalo se da će operacija trajati 14 dana, a izvodila se u streljačkim redovima. Jedna od zadaća bila je da se zazidaju sve spilje u Velebitu. Prvih dana akcije na prostoru Otočca, Perušića i Gračaca uhvaćena je 180 "bandita", ustaša i četnika.

Čini se da je izvan Bogdanićeva zapovjedništva bila skupina Ivana Nikšića oko Plitivičkih jezera. S obzirom na nju i muslimane pod vodstvom bojnika Idriza Delića, koji su djelovali na graničnom području Hrvatske i Bosne i Hercegovine, Ozna je u listopadu ili studenom 1945. zaključila da skupine u Lici još nisu centralizirale svoje političko i vojno djelovanje. Međutim, rečeno je, nalaze se na putu da to postignu. 576
Suprotno izvješću Jakova Blaževića, javnog tužitelja Hrvatske, koji je javljao da u Lici gerilska aktivnost opada, Ozna je ocijenila da je njihova vojna aktivnost "vrlo jakal". 577 Tome su bili dokazi ubojstva rukovoditelja, "i to samo viših", te pljačke državnih skladišta. Međutim, samopouzdanje križara najviše su demonstrirale pripreme "upada" u Gospić, a njegovo obilježje, kaže se u Ozninoj analizi, trebao bi biti "strahovito osvetničko". 578 I veleposlanstvo Velike Britanije bilo je u listopadu 1945. upoznato s otporom u Lici i, napose, na području Plitvičkih jezera. 579

Poduzimani su politički, vojnički i "Oznovski koraci". Ubacivani su agenti i provokatorske skupine. Kombinirani pristup dao je "izvjesne rezultate", ali je, jedna od osnovnih pogrešaka, priznalo je vodslvo Ozne, bila "tendencija za prebrzorn fizičkom likvidacijom". 580

Potkraj 1945. Ozna je uradila detaljniju analizu stanja križara u Lici, iskzujući njihovo brojno stanje po kotarevima. Kao vođe istaknuti su Delko Bogdanić, Milan Frković, Nikola Krpan Vranzela, te već spolnenuti Tomaš i Devčić[/b], čija imena nisu zabilježena. U listopadu 1945. bilo je više od 300 križara. U kotaru Gospić bilo ih je 90. Kretali su se u manjim ili većim skupinama. Neke su brojile i do 50 ljudi. Bilo ih je iznad Brušana, Jadovna, Ličkog Novog, Lukova Šugarja, Rizvanuše i Trnovca, o. u općini Karlobag oko Bojaguše, Kule, Oštarija i Vrbanske Dulibe. U kotaru Perušiću bilo ih je 108, najviše u općini Kasinj kod Bakovca, Donjeg Kosinja, Gornjeg Kosinja i Vukelića. Samo kod Donjeg Kosinja bilo je 50 križara. Iznad Kose prema Ramljanima zabilježeno ih je 44. U općini Pazarište, u istom kotaru bilo je 14 križara iznad zaseoka Velika Plana. U kotaru Otočac primijećena su 42 križara, uglavnom raspršeno. po skupinama nedaleko svojih kuća. U kotaru Brinje bio je 31 križar. Od toga 13 ih se nalazilo na području Kapele iznad Letinca, Lipice i Glibodala, 6 u Kapeli između Drežnice i Crnča, 3 između Križpolja i Crnča, a 9 oko Brinja. U kotaru Korenica bilo ih je 32, u Plješivici 25, a ostali iznad Rastovače i Međeđaka, oko Vaganca i iznad Čanka. U kotaru Gračac oko Lovinca i Sv. Roka bilo je 46 križara. 581

Nakon nezadovoljavajućih rezultata u studenom 1945. , Ozna je postigla veliki uspjeh u Lici: ubijen je pukovnik Delko Bogdanić, zapovjednik oružanog otpora.582 Njegovom smrću križarski vojnički i politički centar u Lici razbijen je i uništen.583 Usput, Delko Bogdanić bio je jedan od rijetkih ustaša kome su uz Pavelića bile posvećivane parole na javnim mjestima. Tako su po nužnicima u gospičkoj gimnaziji "ponekad" osvanjivale parole "Živio vitez Delko Bogdanić".584 U istom razdoblju ubijeno je 42 križara, a predalo se ili je uhvaćena 23. No, u toj su brojci obuhvaćeni i četnici.585

Nakon pogibije Bogdanića i pobjede Narodne fronte na izborima u studenom 1945., križari su još više oslabili. U prosincu 1945. ubijeno je 17, a uhvaćena 18 križara. Predalo se 16 križara. Uhvaćena su i 4 križara koji su ubili Ivana Došena Sokola i Đuru Čalića, članove Okružnog komiteta KPH za Liku. Trebali su biti suđeni pred Vojnim sudom, ali radi većeg psihološkog dojma tužitelj se dogovorio s Oznorn da ga predaju njemu i da im se javno sudi.586 Nekoliko križara ubijeno je i na području Slunja pokraj Drežnika, Gnojnice, Lađevca, u šumi Rastovača i Smoljanca.587


____________________________________
576 HDA, CK SKH, VK, k. 135, Izvještaj OZN-e za Hrvatsku, 13. 8.,4. 9. i 5. 9. :1945.; HDA, Izvještaj o oružanim bandama u Hrvatskoj.
577 HDA, JT SRH, 421, k. 4, 19.10.1945.; HDA, Izvještaj o oružanim bandama u Hrvatskoj.
578 HDA, Izvještaj o oružanim bandama u Hrvatskoj.
579 Yugoslavia Political Diaries 1918-1965, Volume 3: 1938-1948, n. Dj., 533.
580 HDA, Izvještaj o oružanim bandama u Hrvatskoj.
581 HDA, Izvještaj o oružanim bandama u Hrvatskoj, 25.10.1945. U dokumentu se spominje Velika Popina, a ne Velika Plana. Najvjerojatnije je riječ o grešci. Naime, ako je riječ o Velikoj Popini koja se nalazila u kotaru Gračac, tada je teško vjerovati da su to bili križari. Vjerojatnije je, s obzirom na nacionalni sastav toga kraja, da bi u tom slučaju bila riječ o četnicima.
582 HDA, JT  SRH, 421, k. 5, JT za okrug Liku, 4. 12. 1945.
583 HDA, Banditizam od 1945.-1948., 17.7.1948.
584 HDA, JT SRH, 421, k. 6, 3. 3. 1946.
585 HDA, JT SRH, 421, k. 5, JT za okrug Liku, 4. 12. 1945.
586 HDA, JT SRH, 421, k. 6, JT za okrug Liku, 5. 1. 1946.
587 HDA, Banditizam od 1945.-1947.

4. od 8
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #14 : Studeni 17, 2009, 23:56:41 »


Na jednom skupu čelnika KPH rečeno je da se u prosincu 1945. predalo oko 70 gerilaca.588

U likvidaciji "desetaka" križara, koji su se krili po šumama i zabačenim selima, osobito nakon izbora za Ustavotvornu skupštinu FNRJ, aktivno su sudjelovala i hrvatska sela pomoću kojih se jedino i moglo uspješno uništavati križare. Toga je bila svjesna i komunistička vlast.589[/b] Približavala se zima pa se vjerovalo da će nepovoljne vremenske prilike ubrzali konačni krah križara. Odlučeno je da se s njihovim suradnicima postupa oštrije jer je, kako je procijenjeno, dotadašnji "blag postupak" prema njima stvarao krivu sliku "naše slabosti". 590

Detaljniji podaci o stanju križara u okrugu Karlovac bili su poznati potkraj 1945., kad ih je registrirano 149. Vođe su bili neki Devčić, braća Martinki iz Velike Jelse, ustaški časnik Mataković, Osman Mujić, Pavao Štajduhar i Joso Šućurović. Pokraj sela Kamenskog bilo je 6, u kotaru Žumberak u općini Vivomni 9, a u općini Sošice 2 križara. Skupina od 13 križara je s područja Vivodine došla na područje između Ozlja i Kamanje. 591. Na užem području Karlovca križari, konstalirala je Ozna, dobivaju pomoć od haesesovaca, a ponegdje su povezani i sa četnicima. Stoviše, način njihova djelovanja, kaže se dalje, bio je više "ustaško-mačekovski (četnički)" , na "općoj reakcionarnoj liniji", a ne "pretežno ustaški". Pronađeni su leci pisani rukom sa pozivanjem na savezništvo ustaša i Engleza.

"Strpimo se još mjesec dana i bit ćemo oslobodjeni od saveznika Engleza, živjeli ustaše i saveznici Englezi."

Neke skupine, navodi se u dokumentima Ozne, povezale su se s Tomom Baburićem, bivšim zastupnikom HSS-a, koji se krio. Odnos vlasti prema križarima i želju za odmazdom prema kratkom postupku najbolje oslikava sljedeći stav:

"Karakteristično je da se spomene da pojedinci iz ovih grupa, kada se predaju našim vlastima dolaze sred bijela dana, kako bi ih narod vidio, te time sprečavaju da ih likvidiramo onako kako su za služili."592

S obzironi na gornji navod ne čudi ocjena da su na području Karlovca u suzbijanju križara pokazali "manje elastičnosti" nego u drugim područjima. Unatoč tome potkraj 1945. aktivnost križara bila je u porastu, napose broj ubojstava komunističkih dužnosnika, provala i razoružavanja, najviše odbornika, vojnika i policajaca.593

O djelovanju križara u 1945. na ogulinskoln području dostupan je samo jedan dokument. On potvrđuje naknadna izvješća da je jedna skupina od 3 do 5 gerilaca, vjerojatno već potkraj 1945., djelovala u okolici Ogulina. Može se sa sigurnošću pretpostaviti da je riječ o križarima. Vlast je u borbi protiv njih angažirala jedinice KNOJ-a i 6. divizije, ali one nisu posligle rezultate.594

Nakon velikih uspjeha vlasti u Lici 1945., a računalo se da je na tom području ostao 251 "odnletnik", uskoro je nastupio zastoj.595 Okružni komitet KPH za Liku javio je da u siječnju 1946. nije nastavljeno s "masovniln razbijanjem i likvidiranjem" Likvidirano je 29 križara, pa je preostalo još 125 križara. 596 U veljači 1946. likvidiranih je 16 gerilaca, ali nije poznato kobko je bilo križara među njima.597 Broj od više od 1.000 križara u 1945., u veljači 1946. spao je na "koji stotinjak" križara. 598

Na području Slunja 1946. izveli su nekoliko većih akcija, ali provale u zadruge i u privatne kuće radi opskrbe namirnicama i navceln i dalje su bile najčešće. Najvažniji su bili atentati na aktiviste i demobilizirane borce: u Smoljancu su ubili Matu Markovića, u Sertić Poljani Peru Sertića, u Korani na Plitivičkim jezerima Milu Špehara, a u KršIji smrtno su ranili Dragića Bosnića. U travnju 1946. križari su na Čuić brdu presreli vozilo bojnika Krste Kursara, načelnika financijskog odsjeka štaba mornance, i ubili ga. Među visokim dužnosnicima Udbe koji su poginuli u borbama s njima bio je i Božo Kurjaga, zapovjednik policijske postaje Duga Resa. Poginuo je od "ustaških ostataka" u selu Košare u travnju 1946.599 Poseban tip djelovanja križara bilo je kažnjavanje "omladinki", vjerojatno zbog druženja s dužnosnicima komunističke vlasti. U Vagancu pokraj Gospića u ožujku 1946. premlatili su i ošišali tri djevojke. Sličnu akciju izveli su u Smoljancu pokraj Korenice. No, osim sramoćenja djevojaka šišanjem kose, važnog simbola ženstvenosti, križari su primjeniivali i znatno nemilosrdnije postupke. Istog mjeseca ubili su jednu djevojku u Čatrnji Drežničkoj pokraj Slunja, a drugu ošišali. U svibnju iste godine u Saborskom jednu su djevojku silovali i ubili.

U navedenom razdoblju i oznaši i knojevci ubili su nekoliko križara u okolici Brezovca, Furjana, Kruškovače, Popovca i Smoljanca. Najveća borba razvila se 6. ili 7. ožujka 1946. u Manduševcu pokraj Drage i Korita između vojnih jedi¬ica i skupine Đuke Žanića. Tada je ubijeno 11, a prema dokumentu iz kasnijeg razdoblja čak 17 križara na čelu sa Žanićern.600

Čini se da je politički utjecaj križara nadilazio njihovu brajnost. Zbog toga, ali i zbog lošeg stanja odnosa među Srbima i Hrvatima u Lici, CK KPH u proljeće 1946. osnovao je posebnu komisiju sa zadaćom da provjeli pravo stanje i da otkrije njihove uzroke.


Likvidirani križar "Pidija"

____________________________________
588 HDA, CK SKH, Savjetovanje sa sekretarima Banije, Korduna, Like, Gorskog Kotara, Primorja i Dalmacije, 20. 12. 1945.
589 HDA, JT SRH, 421, k. 5, 19.12. 1945.
590 HDA, JT SRH, 421, k. 5, JT za okrug Liku, 4.12. 1945.
591 HDA, Izvještaj o oružanim bandama u Hrvatskoj, 25. 10. 1945.
592 Ovaj i prethodni navod u: HDA, Izvještaj o oružanim bandama u Hrvatskoj.
593 Isto.
594 HDA, JT SRH, 421, k. 6, JT okruga Delnice, 5.2. 1946.
595 HDA, CK SKH, VK, k. 134, Izvještaj MUP-a NRH, 12. 12. 1945.
596 HDA, CK SKH, Izvještaj OK KPH Lika, 2. 2.1946 .
597 HDA, JT SRH, 421, k. 6, JT za okrug Liku, 3. 3. 1946.
598 HDA, RK SSRNH, Prvi kongres NFH, 13.10.1946.
599 HDA, Banditizam u Hrvatskoj od 1945.-1947.; Pali nepobeđeni, n. dj., 261, 262.
600 HDA, CK SKH, VK, k. 134, Izvještaj MUP-a NRH 22, 3.1946.; HDA, Banditizam u Hrvatskoj od 1945.-1947.

5. od 8
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1] 2 3
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.20. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!