Križari

[Marica]

Križarske skupine karlovačko-riječka regija Skupina Anića Drage Skupina Badanjka Jose Skupina Balena Marka Zule Skupina Bićanića Milana Skupina Blaškovića Mate Skupina Bogdanića Delka Skupina u Bužimu Skupina Čujka Karla Skupina Delača Ivana Trapana Skupina Delića Idriza Skupina Domitrovića Ivice Skupina Frkovića Milana Skupina Gerovca Marka Skupina Grdića Ante Skupina Grgurića Franje Skupina Hećimovića Marka Make Skupina Javora Stipe Skupina Jurkovića Branka Skupina Kasunovića Martina Strica Skupina Klanjčeca Pere Skupina Klobučara Nikole Nine Skupina Krpana Nikole Vranzele Skupina Kukuruzovića Ivana Skupina Lesića Vida Skupina Magličića Jure Đuke Skupina Mandekića Marka Make Skupina Marasa Petra Vide Skupina Martinka Ivana Skupina Medunića Jakova Skupina Mihaljevića Milana Skupina Mihaljevića Stjepana Skupina Milkovića Jose Fora Skupina Miškulina Franje Dujana Skupina Nikšića Ivana Skupina Obajdina Marka Skupina Oreškovića Mile Ćaje Skupina Panežića Pere Skupina Paulića Jurcana Skupina Pausića Skupina Pavelića Jaje Bubana Skupina Pav1ičića Franje Munje Skupina Pavlovića Mate Ižeka Skupina Pećarića Miće Skupina Petranovića Jose Cime Skupina Požege Ivice Skupina Puškarića Franje Skupina Radočaja Ante Skupina Rukavine Stipe Čane Skupina Samardžije Juke Skupina Sertića Jose

Skupina Smojvera Grge Skupina Stojkovićeva Skupina Šikića Ivana Šikana Skupina Šojata Franje Moke Skupina Špehara Mile Skupina Špoljarića Pere Perića Skupina Štajduhara Pavla Skupina Šućurovića Jose Skupina u Vrhovinama Skupina Vukića Ante Antike Skupina Vukovića Nikole Skupina Vukovića Petra Skupina u Zablatima Skupina Žanića Đuke Skupina Žgele Zvonka Križarske skupine: splitska regija Skupina Bakića Petra Skupina Baljka Bonaventure Skupina Baričevića Petra Skupina Baše Šime Skupina Bašića Mate Parabele Skupina Bogića Petra Skupina Bužonje Ante Skupina Careva Ljube Skupina Dadića Marka Markoča Skupina Gačića Dane Barišina Skupina Jogunića Ante Skupina Jovića Frane Skupina Jurete Tadije Skupina Kanaeta Marka Skupina Lunića Branka i Perišića Ljube Skupina Magzana Pave Skupina Maričića Boška i Jurjevića Šime Skupina Marića Marka Karla Skupina Marune Grge Skupina Medvidovića Mate Skupina Mijića Vida Skupina Milasa Ivana Skupina Mlinarevića Ivana Skupina Nekića Slavka Skupina Nenadića Skupina Pav linovića Dinka Skupina Piplice Nedjeljka Skupina Radovića Filipa Skupina Rončevića Grge Skupina Šimurine Marka Ćikolije Skupina Šurlina Mate Skupina Teskera Stjepan Skupina Tomića Šime Isusa Skupina Zubaka Mate

Izvor: Z. Radelić, Križari: gerila u Hrvatskoj 1945. - 1955, Zagreb 2002., str. 489.

[Marica]

Zaključak

Križari u Hrvatskoj bili su mahom vojnici, dočasnici i časnici poraženih Oružnih snaga Nezavisne Države Hrvatske, većinom ustaše, a mnogo manje domobrani ili Hrvati pripadnici legionarskih jedinica njemačke vojske, ali i člaovi ustaškog pokreta izvan vojnih postrojbi.1 Nakon poraza i kraja Drugog svjetskog rata organizirali su gerilske skupine.

Uzroci stvaranja knžarskog pokreta dvostruki su:
Prvo: borba protiv komunističke vlasti i Jugoslavije, koju su doživljavali kao ponovnu okupaciju od Srbije, Srba i "hrvatskih izdajica", kako su nazivali hrvatske partizane, te težnja za obnovom NDH. Nacionalnooslobodilački motivi i pobuna protiv vladajućeg režima, dakle protukomunizam, protujugoslavenstvo i samostalna država Hrvatska bili temeljni razlozi borbe križara.
Drugo: strah od komunističke represije motivirane osvetom nad ustašama zbog njihovih postupaka u NDH, zbog koje su mnogi članovi ustaškog pokreta, ustaške vojnice, ali i pripadnici OS NDH općenito, odbijali predaju i osnivali gerilske skupine u borbi za svoj goli život. Dakle, velikim dijelom njihova je borba bila posljedica straha pred kaznama koje su imale zakonsko pokriće, ali nerijetko su poprimale i izvanzakonske oblike odmazde. Borba za opstanak i goli život u suočavanju s drastičnim postupcima pobjednika mnoge je natjerala da se ne samo sakrivaju pred zakonom ili osvetom, nego da se priključe oružanom otporu.

Ukratko, oružani otpor križara ima sva obilježja građanskog rata i pobune protiv komunističke vlasti, a njihova motivacija za nastavak borbe, prema vlastitom uvjerenju, proizlazi iz nacionalnooslobodilačkih motiva, a osim toga bila je reakcija na komunističku represiju.

Križari nisu bili vjerski pokret. Vjera im je bila samo vanjsko obilježje kojom su pozivali na borbu protiv "bezbožnih" komunista. Izjednačavajući vjeru sa nacijom i pozivanjem na pripadnost Katoličkoj crkvi isticali su svoje hrvatstvo. Nastupali su u ime katoličke vjere, ali mimo volje Katoličke crkve. No, vjerojatno, ne i mima njezinih simpatija. Inzistirali su na ustaškoj tezi da je partizanski pokret zapravo srpski pokret predvođen srpskim. komunistima, dakle nevjernicima i protivnicima Hrvatske. Cinjenica da su i Hrvati masovno sudjelovali u NOP-u u tome ih nije pokolebala.

Križari nisu nastali raspadom Oružanih snaga NDH. Dakle,.proces nastanka gerile je išao obratnim tijekom od uobičajenoga procesa, pa je od redovne vojske nastala-gerila,. za razliku od njezina protivnika Jugoslavenske armije, koja iz gerilskog pokreta izrasla u regularnu vojsku obnovljene države Jugoslavije.

Politička orijentacija križara propašću NDH i porazom ustaških saveznika nacističke Njemačke, kao i dvije godine ranije fašističke Italije, postala je prozapadna. Križari se pozivaju na savezništvo SAD-a i Velike Britanije, vodećih zemalja višestranačkih sustava i parlamentarnih demokracija te neprijatelja poražene NDH, računajući na njihove državne interese j pomoć, kako su vjerovali u skorom sukobu s komunističkim Istokom .

Politička organizacija, ikao jedan od bitnih elemenata gerile, nije osnovana. Uštaško vodstvo u inozemstvu preuzelo je takvu ulogu i utemeljilo HNO, ali nije uspjelo ostvariti izravno političko vodstvo nad križarima. Treba naglasiti da je mnogim križarima ideja o povezivanju ustaša s HSS-om, s obzirom na,  njegov ugled i autoritet njegova vođe dr. Vladka Mačeka, bila vrlo bliska .. Nadu su polagali i u približavanje hijerarhij Katoličke crkve.

U programskim dokumentima vodstvo NDH naglašavalo je da je temeljni cilj njegove borbe bila i ostala hrvatska država. Uz to, odlučno je odbacilo bilo kakvu vezu sa sustavima fašističkog ili nacističkog tipa, i to, iako ne baš argumentirano i uvjerljivo, u prošlosti kao i u sadašnjosti.

U vrijeme oružane borbe nije se predviđalo višestranačje. Nakon uspostave države planirala se uspostava vlasti na načelima narodnog suvereniteta i demokracije. Težilo se povezivanju Hrvatske s "europskom unijom" i Ujedinjenim narodima.

Nasuprot "kapitalisličko-liberalističkom poretku" ustaško vodstvo naglašavlo je važnost državnog, zadružnog i privatnog vlasništva, kao i nužnost da seljački dom bude temelj "hrvatskog narodnog života". Osim toga, predviđalo je i sudjelovanje radnika u dobitku poduzeća.

Ustaško vodstvo i njegovi predstavnici sastajaIi su se povremeno s obavještajnim službama SAD-a i Velike Britanije. Saveznički obavještajci, uglavnom zainteresirani za vojne informacije iz Hrvatske i Jugoslavije, kao i za potencijale i namjere križara, inzistirali su na tome da je riječ o individualnim vezama, a ne o njihovim službenim nastupima u ime svojih institucija i vlada. Izostankom rata između Zapada i Istoka, obavještajni kontakti nisu prerasli u čvršće i ozbiljnije veze.

Ustaškoj emigraciji, koja je bila uvjerena da je gerilski pokret mnogo jači, nego što je to zaista bio, pojava križara bila je melem na ranu nakon propasti NDH. Nadali su se da će se vratiti i obnoviti državu s pomoću novih saveznika.. Ali, nakon nekoliko misija viših ustaških dužnosnika i časnika 1945. i 1946., najambiciozniji pokušaj ustaškog vodstva da objedini križarske skupine završio je s propašću. Akcije 10. travnja. Ovu je akciju Operacijom Gvardijan od 1947. do 1948. godine[/b] Udba potpuno razbila i onemogućila.

Dio križara odrekao se nekih simbola ustaškog pokreta i NDH. Većinom. su preuzeli znak križa te naziv križari da bi naglasili svoju, protukomunističku orijentaciju. Međutim, mnogi su na svojim kapama ili drugim dijelovima odara i dalje nosili slovo U u kojega su umetnuli križ. Ustaško vodstvo u emigraciji izričito je zabranilo tzv. rimski pozdrav[/b]. Međutinl, nema podataka o torne jesu li križan podizali desnu ruku u pozdrav ili ne, iako se može vjerovati da je zamjenom simbola napušten i taj kompromitirani simbol ustaštva. Vodstvo je planiralo ukinuti čak i naziv križari jer je bio diskriminacijski prema muslimanima[/b], a koji je, prema njihovu uvjerenju, poticao vjersku podjelu Hrvata. Međutim, utjecaj ustaškog vodstva na križare bio je zanemariv, a ime se križara uvriježilo. Osim toga, i njihov utjecaj na muslimane, sudeći prema dostupnim dokumentima, nije spomena vrijedan.

_________________________________
Bjelovarska Udba ustvrdila je da je među gerilcima bilo 90 % ustaša i Hrvata pripadnika njemačke vojske. Ostali su bili haesesovci ili "nacionalisti", Vidi: HDA, Banditizam - Bjelovar.

 1. od 4

[Marica]

Križari su bili prisutni na cijelom području Hrvatske, osim u Istri i na području priobalne Daltnacije i otoka. Iznimku čine podvelebitski dio obale, Pag i Rab, iako su na ovim otocima zabilježeni samo epizodni slučajevi.

Križari u Bosni i Hercegovini su po svojim vojnim i političkiln ciljevima činili cjelinu s onima u Hrvatskoj. Dakako, ne i u organizacijskom smislu jer takva cjelina nije postignuta ni u Hrvatskoj. Njihova pojava u Vojvodini zanemarljiva je, a križari u Sloveniji bili su jugoslavensko orijentirani.

Iako je bilo pokušaja osnivanja ustaške gerile na partizanskom teritoriju već 1944., ona je uglavnom rezultat spontanog okupljanja vojnika OS-a NDH nakon njezina rasula 1945. Najjača aktivnost križara zabilježena je neposredno nakon vojnog poraza: 1945. i 1946. Zima 1946./1947. označuje krah većine križarskih skupina. Nakon dviju godina, 1947. križarske skupine uglavnom nestaju. Preostale se bore za puko preživljavanje. Pokazalo se da križari nisu bili spremni za dugotrajniji pokret otpora. Zadnje akcije križara zabilježene su 1952., kada je i osnovana njihova zadnja skupina.

Na ovam stupnju istraživanja može se odrediti samo približan broj križara u Hrvatskoj. U razdoblju 1945.-1950. bilo je ukupno između 3.500 i 4.OOO križara. U dokumentima Udbe navodi se da je

1945. godine u Hrvatskoj bilo 2.500 gerilaca,
1946. godine 540 gerilaca,
1947. godine 510 i
1948. godine 243 gerilaca.
Njihov broj u 1949. i 1950. može se procijeniti na oko desetak ljudi Međutim, treba naglasiti da su u navedene brojke uključeni i četnici, ali njihov je broj u odnosu na križare zanemariv.

Gerilska aktivnost uglavnom ovisi o godišnjem dobu. Učestalija je od. .. proljeća do jeseni, a zimi se gerilci skrivaju. U vrijeme kad su aktivni, križari prebi vaju u špiljama i kolibama duboko-u gustim šumama, a u razdobljima neaktivnosti uglanom su smješteni po kućama svoje rodbine i suradnika, često u posebno izrađenim bunkerima pored kuća.2

Mnogo skupina pridavalo je veliku važnost:političkoj aktivnosti, a u nekih je takav rad i prevladavao, napose "širenjem letaka". Iako nlgdje nisu obnavljali organe državne vlasti NDH, u nekim su selima, bez obzira na to što nisu imali područja pod svojom kontrolom, osnivali križarske odbore. Njihova temeljna zadaća bila je pomoć križarima opskrbom, smještajem i obavijestima o kretanju policije i vojske. Ipak, mnogo učestaliji oblik pamoći bilo je tzv. Jatakovanje,bez ikakve organizacijske forme. Podrška je bila, dakko, tajna. Masovna i javna podrška stanovništva bila je moguća samo u prvim danima nakon sloma NDH, i to samo na nekim područjima.

Križari su djelovali samo na kopnu, a ne i na moru.

Ostali su nepovezani i razbijeni u više od 200 skupina, bez pravih zapovjednika i bez političkog vodstva. Jedno od osnovnih obilježja njihova pokreta bilo je to da su se zadržavali uglavnom na području svoga rođenja.
Križarske skupine su obično bile malene. Najčešće su imale od 5 do 10 pripadnika, a još manje skupine bile su pasivnije. Veće skupine bile su rijedkost, i to samo u prve dvije godine gerile: 1945.-1946. U tome razdoblju zabilježeno je i povezivanje više skupina radi zajedničkih akcija. Nakon njih razilazili su se. Osim jednog ili dva slučaja, nije-bilo ni pokušaja mobilizacije stanovništva od križara i širenja osnove svog djelovanja na taj klasičan vojnički način.

Vojnički uređene skupine sa zapovjedništvom, točno određenom zapovjednom hijerahijom i strogim pravilima ponašanja bile su rijetkost. Nedisciplina, opijanja pa i međusobna razračunavanja u gerilskim skupinama bili su česti.

Gotovo redovito križari su napadali zadruge, koje su držali simbolima komunizma. Uz. demoristraciju otpora protiv koulunističke vlasti, napadi na zadruge i njihove prodirvaonice imali su i čisto egzistencijalne uzroke. Naime, provale u zadružne trgovine bile su jedan od glavnih načina opskrbe križara, ali i njihovih pomagača. Izbjegavanjem napada na privatnu imovinu, u čemu nisu bili dosljedni, nastojali su učiniti najmanju političku štetu među stanovništvom, koje je živjelo uglavnom u oskudici, i pridobiti njihove simpatije. Kasnije, suočeni sa sve većim učinkom Udbe i padom podrške dijela stanovništva  zbog režimske odlučnosti ali i mirenja mnogih s novim političkim stanjem, križari sve više otimaju, a sve manje raspodjeljuju zadružnu imovinu svojim pristašama. Nekim pljačkama postaju svrha njihova djelovanja, pa uz gerilsko ratovanje jača i razbojništvo. Dakle, neke skupine transformiraju se u pljačkaše, a neke se i osnivaju isključivo zbog kriminalnih motiva.

Najčešći oblik borbe, ali i opskrbe, bili su prepadi na komunističke aktiviste. Vojne akcije poduzimaju tek povremeno. One se svode na nekoliko prepada na vojne kamione u kojima je poginulo mnogo vojnika. Često napadaju manje policijske ophodnje. Nisu osvojili nijedno selo, pa tako ni grad ili šire područje. No, bilo je mnogo slučajeva ulaska križara u sela i zaseoke gdje nije bilo kontrole državnih organa. Dakle, suprotno logici gerilskog ratovanja da je važnija neprestana akrivnost gerile, nego njezina brojčana i oružana snaga, križari su pokazivali slabu vojnu aktivnost.3 Riječju, oni nisu izveli nijednu spomena vrijednu vojnu akciju, kao što su zauzeće ili opsada većeg područja ili naselja, osvajanje vojarne ili važnijeg vojnog objekta, uništenje vojne ili policijske jedinice te dugotrajniji prekid prometa, niti su uzrokovaliveću materijalnu štetu na gospodarskim objektima. Međutim, križari su napadima na pojedince, povremenim prekidima prometa i prepadima na zadruge i privatne kuće sprječavali prijelaz s ratnog na mirnodopsko stanje te prouzročili jak osjećaj nesigurnosti među stanovništvom, a pogotovu među pristašama i dužnosnicima komunističke vlasti.

_________________________________
2 Grgo Polegubić tvrdi; "Ljeti smo se skrivaIi u crkvama i grobovima a zimi u kućama poznanika i špiljama". Pismo G. Polegubića autoru (Vrana pokraj Biograda, 28. 4.2000.).
3 J. ELLIS, Gerila kroz stoljeća, n. dj., 46.

2. od 4

[Marica]

Iako su križan protujugoslavenska i protusrpska gerila, nisu zabilježeni napadi na srpska naselja. Iznimka je paljenje kuća u Donjoj i Gornjoj Dubravi između Karlovca i Ogulina, što je učinila jedna skupina iz emigracije. Medutim, s obzirom na to da je među njihovim žrtvama ipak bilo dosta Srba, može se zaključiti da je vjerojatan razlog bio taj što su oni stradali kao pripadnici režima. Dakle, napadnuti su kao vojnici, policajci, komunisti ili odbornici, a ne zato, ili, što bi bila preciznija teza, barem ne samo zato što su bili Srbi. Zanimljivo je da niui križarskoj promidžbenoj aktivnosti, koja je manje-više ostala na usmenoj razini s vrlo malo pismenih tragova, što dovodi, dakako, u pitanje vjerodostojnost gornje tvrdnje, protusrpska usmjerenost nije naglašavana. Ipak, vjerujem da bi isticano protusrpstvo križara bilo zabilježeno u dokumentima KP ili Udbe da je ono osobito isticano riječju ili djelom.

Križarske skupine djelovale su isključivo u seoskim sredinama, vezane na njih opskrbom hranom i skloništima. Istodobno,u gradovima su zabilježene samo, kako ih je Udba nazivala, terorističke organizacije, koje su se bavile manjim akcijama, poput pisanja parola, trganja plakata, skidanja slika, a katkad i nabavom oružja. Većina ih je otkrivena u samim začecima, a njihova je važnost zanemariva. Uglavnom su okupljale srednjoškolsku ili studentsku mladež. Oružane akcije u gradovima, prema svemu sudeći, bile su zanemarijiva pojava, pa se može reći da su križari prema mjestu svog nastanka i djelovanja te podrijetlom svojih pripadnika bili seoska gerila.

Iako se koristila svaka odsutnost režimskih jedinica da bi se slobodno kretali po pojedinim selima križan nisu uspijevali staviti određena područja pod svoju kontrolu. Bez takvih područja nisu mogli biti sigurni pred čestim prepadima Udbe, KNOJ-a, policije i vojske, što ih je prisiljavalo na nespretne pokrete. To je bio jedan od razloga. učestale aktivizacijebunkeraša i takozvanih jataka, dakle, njihova odmetanja od svojih skloništa ili kuća, ali i, suprotnog procesa, pasivizacije križara koji su se pred potjerama sklanjanjali po bunkerima.

Izostankom rata Zapada i Istoka te očekivane pobjede Zapada, gerilski polet splasnuo je pod teškiin udarcima komunističke vlasti. Pokazalo se da je dugtrajna borba, koja nije odgovarala ni vlastima ni križarima, ipak bila fatalna samo za križare.

Komunistička se vlast putem Ozne/Udbe nemilosrdno obračunala s križarima, ali i četnicima. Koristila je političke metode, kakve su bile uvjeravanja i promidžba, ali prevladavale su vojno-policijske metode. Najčešće je organizirala potjere i zasjede, ali i racije po selima. Osim prijetnji rodbini, pa i fizičkih maltretiranja, preseljavali su cijele obitelji u udaljenija naselja. Najučinkovitija metoda bila je ubacivanje agenata, najčešće bivših ustaša ili zarobljenih križara, među križare. Za izdaju ili likvidaciju svojih suboraca nudila im se sloboda bez sudskog procesa. Udba je nerijetko likvidirala križare i njihove suradnike na mjestu zarobljavanja ili neposredno nakon istrage. Međutim, suprotno tome, poznato je i to da su mnogi križan pušteni na slobodu bez ikakva postupka.

Na sudovima su izricane uglavnom smrtne ili vrlo visoke zatvorske kazne, osobito vođama skupina. Većini običnih pripadnika taj je rok nakon određenog vremena znatno skraćen, pa su pušteni kućama. Može se reći da je represija mnoge odgovorila od namjere da se pridruže otporu, ali istodobno je mnogima oduzela mogućnost izbora i prisilila ih na otpor. Suprotno, sustav amnestija i opraštanja te otpuštanja kućama odmah nakon predaje imala je za vlast, alii za opći mir, pozitivan učinak.

Komunisti su u borbi protiv svojih političkih protivnika rado koristili optužbe za ustaštvo i križarstvo. Takve su optužbe omogućile najučinkovitiji obračun s potencijalnim suparnicima u borbi za ostvarenje potpune diktature KP. To se napose odnosi na borbu protiv HSS-a kao glavnog političkog suparnika i protiv Katoličke crkve koja je svojom neovisnošću prijetila komunističkom ideološkom monopolu kao bitnom temelju jednostranačke vladavine. Nepobitno je da su mnoge optužbe na račun HSS-a i Katoličke crkve, pa tako i optužbe da su bili povezani s križarima ili da su čak bili njihovi organizatori, bile isplanirane od komunističkog vrha i izvedene u režiji Udbe.

Izbjegavanje spominjanja križara u medijima i javnosti bili su uobičajeni izraz odnosa komunista prema svojim neprijateljima i, zapravo, izraz njihove slabosti.  Zataškavanje oružanog otpora trebalo je uroditi konačnom marginalizacijom pobunjenika i splašnjavanjem svake nade onih koji su nezadovoljni s vlašću očekivali rješenja u oružanoj borbi.

Komunisti su u svojoj agresivnoj promidžbi neprestano naglašavati prednosti novoga sustava u kojima je bratstvo naroda i njihova sloga jamstvo za izgradnju prosperitetnog društva slobode i jednakosti za svaku naciju i pojedinca. Tome su suprotstavljali primitivizam, mržnju i isključivost svojih križarskih i četničkih protivnika koji su, prema uvjerenju komunista, onemogućavali izgradnju bogatijeg, pravednijeg i slobodnijegsvijeta bez obzira na nacionalne razlike.

3. od 4

[Marica]

Komunisti su držali da su kulturna zaostalost, nepismenost i primitivizam pogodno tlo za razvoj križarstva. Riječju, oni koji su "'nasjedali" ustaškoj promidžbi, zapravo, su bili primitivci. No, riječ je o sukobu dvaju, mutatis mutandis, elitističkih i prosvjetiteljskih te totalitarnih i autoritarnih pokreta, ustasaa i komunista, motiviranih idejom borbe za nacionalnu ili socijalnu slobodu i ravnopravnost. Pri tome je isključivost jednih i drugih negirala norme i institucije višestranačkog parlamentarnog sustava.

Nakon ustaške nacionalne, vjerske i rasne isključivosti, križan su promjenama povijesnih okolnosti nastojali prilagoditi svoja ključna politička polazišta, ali prednost koju su stekli ko~unisti pobjedom u ratu bila je nenadoknadiva. Komunistički realizam, uz koji je na površinu često izbijala i srpska odmazda, uspijevala opravdati prethodnhn ustaškim radikaliztnom, što mu je omogućilo da svoje postupke ne mora braniti pred velikim silama. Komunistička Jugoslavija borila se za svoje mjesto u svijetu podijeljenom hladnim ratom, gdje je svaka strana nastojala vezati tu malu državu na jugoistoku Europe. U takvu teženju križan nisu imali šanse ni budućnost. Njihov brzi kraj to i dokazuje.

Između ustaške i četničke gerile postojale su razlike, osim u ciljevima borbe, nacionalnom stavu i u brojnosti. Cetnici u Hrvatskoj težili su obnovi Jugoslavije i potpunu prevlasti srpskih nacionalnih interesa. To je, dakako, bilo dijametralno suprotno težnjama križara. Unatoč tome, prema svim drugim značajkama mnogi prethodni zaključci vrijede i za četnike. Jedna od bitnih razlika između četnika i križara jest i ta da je među četničkorn gerilom, ali i drugim jugoslavenskim pobunjeničkim skupinama, često bilo i bivših partizana, a takvi slučajeva među križarima nisu vrijedni spomena.

Četništvo u svojem čistom obliku uglavnom je suzbijeno do 1946. Međutim,
potkraj četrdestih godina zabilježeno je nekoliko pobuna srpskih seljaka. Njihove vođe bili su demobilizirani partizani, nezadovoljni politikom KP na selu, napose uvođenjem zadruga, obvezatnim otkupom i takozvanim dobrovoljnim radom, treba naglasiti da ni utjecaj velikosrpske ideologije ili nezadovoljstva zbog tobožnjeg blagog odnosa komunističkog režima prema Hrvatima koji su podržavali NDH, u tim pobunama nije bio zanemariv.

_____________________________________________
Izvor: Z. Radelić, Križari: gerila u Hrvatskoj 1945. - 1950, Zagreb 2002., str. 11.- 22., 211.- 218., 355.- 371., 373.- 395., 473.- 479., 489.

Zahvaljujem se na pomoći, pri pripremi ove teme, mojoj dragoj Riječanki. Marica

4. od 4