CRO-eu.com
Srpanj 29, 2014, 02:31:30 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:


Protiv čežnje je dovoljno
spakovati kofer i čekati ... da čežnja prođe.


Citat: Marica
 
 
  DNEVNO HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Vlasi  (Posjeta: 5116 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 6904



« : Rujan 27, 2009, 02:09:08 »


Naši Vlasi

Crtice iz Labina - Istrorumunji, Ćići, Vlasi ili Ćiribirci govore jezikom kojem se daje još 30-tak godina - učestala prezimena na Labinštini Faraguna i Poropat rumunjskog porijekla (3.2.2009.)


Josip Glavina zvan Pepo - alfa i omega znanja i ljubavi
prema istrorumunjskome u Šušnjevici  

Istrorumunjski je oduvijek bio jezik bez pisma, nema svoju literarnu tradiciju, ne postoje niti novine na istrorumunjskom. Ipak, opstao je punih pet stoljeća na području sjeverozapadne Istre kao govorni idiom zahvaljujući, prije svega, prometnoj izoliranosti i perifernom smještaju sela u kojima se još može pronaći njegovih govornika.

Istrorumunji nisu priznati kao nacionalna manjina u Hrvatskoj, a govornici istrorumunjskoga, koji neki lingvisti doživljavaju kao dijalekt rumunjskoga, a neki pak kao zaseban jezik, ne posjeduju zaseban osjećaj nacionalnoga identiteta i uglavnom se određuju kao Hrvati ili Talijani.
 
Oni mene stalno zovu dole. Ja sam im reka - da imam dvadeset let, ša bi. I ne bi ša leto dan doma dok ne bi sve obaša.
- A imate li vi tamo koga?
- Prijatelje imam.
- Jeste li vi rumunjskoga podrijetla, ili netko iz vaše obitelji?
- Ne, ne, ne, nisam ja rumunjskoga podrijetla...
- Ali kakve onda veze imate s Istrorumunjima?
- To je samo - započinje i načas zastaje da uhvati dah prije opširnije priče

Josip Glavina Pepo - naši preci su došli od tamo. A mi smo se uvijek pisali Hrvati. Jer naši stari nisu htjeli nikada, barem ovo koliko ja znam, pisati se Rumunji. A naši od nekada da jesu. Jer oni da su tu došli 1329. godine, i to iz Dalmacije. Istraživači stalno govore da su oni došli iz Vlaške nizine - u Bosnu, iz Bosne u Dalmatinsku zagoru i onda da su ih Frankopani naseljavali po Istri, jer je tu kuga poharala, puno ljudi je odnijela... Oni da su bili stočari, ovčari, pa su stalno išli s ovcama za ispašom, a tu je ova dolina, rječica, brda su okolo, sve je bilo idealno za njih, da se tu zaustave.

Glavina je svakako jedan od verziranijih mještana istarskoga sela Šušnjevica kada je riječ o Istrorumunjima – Vlasima, kako se sami često nazivaju, Ćićima ili Ćiribircima, etničkoj grupi nastanjenoj u sjeverozapadnoj Istri i područjima oko Ćepićkog polja. Istrorumunji nisu priznati kao nacionalna manjina u Hrvatskoj, a govornici istrorumunjskoga jezika, koji neki lingvisti doživljavaju kao dijalekt rumunjskoga, a neki pak kao zaseban jezik, ne posjeduju zaseban osjećaj nacionalnoga identiteta i uglavnom se određuju kao Hrvati ili Talijani. Istrorumunjski je oduvijek bio jezik bez pisma, nema svoju literarnu tradiciju, ne postoje niti novine na istrorumunjskom. Ipak, opstao je punih pet stoljeća na ovome području kao govorni idiom, zahvaljujući, prije svega - tako se uglavnom smatra - prometnoj izoliranosti i perifernom smještaju sela u kojima se još može pronaći njegovih govornika.
 
Poropat ili "bez kreveta"

S obzirom na to da je selo Šušnjevica poznato po činjenici da se ondje još uvijek zadržao istrorumunjski jezik, ono je interesantno "svratište" mnogim domaćim, a osobito inozemnim novinarima i TV kućama, ali i etnolozima, lingvistima i drugim proučavateljima ove privlačne, egzotične teme. Može se reći da je priča o Istrorumunjima na jedan način već apsolvirana - postoje znanstveni radovi o njima, prije nekoliko godina dr. Goran Filipi objavio je Istrorumunjski lingvistički atlas, a dr. August Kovačec Istrorumunjsko-hrvatski rječnik. S druge strane, tko god je dotaknuo temu takozvanih Istrorumunja shvatio je da se zatekao u jednom vrlo širokom i prostranom polju koje zapravo nije, i vrlo vjerojatno nikada neće biti, posve jasno definirano i koje je, kako je netko već primijetio, jedna vrst puzzli koje se još uvijek slažu, dodaju, preslaguju. Možda je upravo u tome traganju za komadićima priče i u njihovom slaganju privlačnost ove teme.

- Ima rumunjskih prezimena ovdje u Šušnjevici. Recimo, Bartul je rumunjsko, kao i Faraguna, što na rumunjskom znači "bez kabanice". Prezime Poropat znači "bez kreveta". Licul je isto rumunjsko, kao i Katunarić. Neka mjesta i sela ovdje u okolici imaju rumunjska imena, primjerice Buzet, to vam na rumunjskom znači "usne", Katun znači "seoce", Gradinje znači "vrt", Kostrena je jedno rumunjsko ime... Moje prezime Glavina, to je dalmatinsko, nema veze s rumunjskim, priča Pepo.

- Vi znači nemate nikakav konkretan podatak vezan uz rumunjsko podrijetlo vaših predaka... Ali nešto vas je, unatoč tome, privuklo toj temi?, pitamo našeg susretljivog domaćina.
 
Političari obećali, pa nestali

- To je uvijek prelazilo s koljena na koljeno, i jezik i sve to. Nekada su postojali i običaji. Danas više nemamo te običaje, oni su se izgubili. Nekad je postojala i narodna nošnja. Ona je danas u muzeju u Beču. Mi točno ne znamo odakle je to došlo. Etnolozi i lingvisti se bave time, ali i oni jedni druge pobijaju. Rumunjski istraživači dolazili su ovamo još u 18. stoljeću. Uzimali su djecu sa sobom i vodili ih na školovanje u Rumunjsku. Moj prezimenjak Glavina je 1920. išao tamo u učiteljsku školu i kad ju je završio, došao je raditi u Šušnjevicu. Austro-Ugarska je priznala ta manjinska prava i neki su se tada pisali da su Rumunji. Svuda se po kućama govorilo vlaški, i kada sam ja bio mali. Mi i sada govorimo svi vlaški. Kada izađem na cestu onima koji govore hrvatski govorim na rumunjskom, a oni mi odgovore na hrvatskom, jer razumiju. Svi znaju, samo neće govoriti.

Župan Ivan Jakovčić bio je obećao da će nam dati sve što hoćemo. Najprije je obećao da će se tu raditi dom kulture gdje bi bio i muzej o tom jeziku. Evo, sada čujem da se neće praviti dom, jer Županija nema para, nego da će u jednoj prostoriji Mjesne zajednice napraviti arhivu - sve o nama. Jedna američka znanstvenica, čiji je nono iz Šušnjevice, jer puno se naših Istrorumunja raselilo po svijetu, često nam dolazi i ona s direktoricom Etnografskog muzeja iz Pazina Lidijom Nikočević radi da se tu napravi taj centar, a to podržava i Yale, taj fakultet iz Amerike. Ona je rekla da će doći ove godine razgovarati sa stanovnicima.

Ja sam joj rek'o da je to trebalo napraviti puno prije. Tu su 1971. dolazili rumunjski istraživači. E, onda nas je tu još bilo puno. Ali sada nas je sve manje. Nemamo ni gostione, nemamo se gdje naći... U kućama se govori hrvatski, ne govori se više rumunjski, to je gotovo. I oni bi sad nešto pokrenuli. Koliko će se tu moći - ne znam. Goran Filipi je rekao da će za trideset godina sve nestati. I Josip Matasović, profesor sa Sveučilišta u Zagrebu, rekao je da će za dvadeset, trideset godina sve nestati... Sada se nešto pokušava, da se uvede ovdje u školu, da uče djeca koja hoće, a naši odavde bili bi obvezni učiti. Općina Kršan bi to financirala, kaže Glavina.

1. od 2
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 6904



« Odgovor #1 : Rujan 27, 2009, 02:30:26 »


Žejanci priznaju samo žejanski

Danas u Šušnjevici živi 77 ljudi, a vlaški, kako još zovu istrorumunjski, aktivno govori samo njih 20. Jedan od starih govornika je i barba Miro, koji kaže da istrorumunjski govori otkad zna za sebe, a da je hrvatski jezik učio dok je radio kao kovač, slušajući ljude koji su dolazili u kovačnicu i međusobno govorili hrvatski jezik.

Osim u Šušnjevici, s okolnim selima i zaseocima, gdje sveukupno živi 286 ljudi, a istrorumunjski aktivno govori njih 80, istrorumunjski ili vlaški jezik dio je tradicije i sela Žejane, s druge strane Učke, duboko u brdu na cesti koja od Matulja vodi prema slovenskoj granici.

- Ovi Žejanci neće priznati taj naš istrorumunjski, ili vlaški, kako ga mi zovemo, oni govore "Mi nismo to, to je naš, žejanski jezik". Mi smo ovdje uvijek govorili da je to vlaški jezik. Ja sam gled'o te dokumentarne filmove o Rumunjima iz Srbije, Bugarske. Oni govore isto kao i mi, taj jezik. Iz Makedonije isto kao i mi govore vlaški, samo što je kod nas dosta tih riječi ušlo u hrvatski, u talijanski, jer tu je bilo u prolazu svega, dodaje Pepo.

Rumunji pokazuju velik interes za Istrorumunje, odnosno govornike istrorumunjskoga jezika, o kojima su predstavnici rumunjskoga nacionalnog muzeja Astra snimili dokumentarni film, a objavljena je jedna knjiga s tom temom.

Mauro Doričić predsjednik je Žejanskih zvončara, poznate folklorne skupine iz sela Žejane. Kada se o temi Istrorumunja želi govoriti s nekima odavde, onda je najbolje obratiti se njemu. Međutim, ovdje su "prijam" i "obrada" ove teme ponešto drukčiji, na što je već upozorio Pepo iz Šušnjevice, koji je bio naš vođa puta do Žejana, sela prilično odvojenog od ostalih naselja, okruženog šumom i snijegom, do kojega vodi poluzaleđena cesta. Toga su jutra Žejane sa svojih -16 stupnjeva Celzija pretekle i po hladnoćama čuvenu Moskvu.
 
Svoj na svome, a ne na rumunjskome

- Ne shvaćamo se tako, suho je i pomalo rezervirano prema cijeloj temi i interesu za nju rekao Mauro te dodao: "Govorimo nekim romanskim dijalektom, tehnički je naziv bio istrorumunjski, s tim se baš ne slažemo. Nama još uvijek treba prevodilac kada govorimo s Rumunjima, ili ako su to Rumunji koji istražuju taj jezik ovdje već neko vrijeme, pa dosta dobro govore načinom na koji mi govorimo. Ali mi ne znamo točno podrijetlo toga jezika, a ne želimo se sad točno vezati za neki narod. Teško je reći da je to baš rumunjski jer mi koristimo dosta portugalskih i talijanskih riječi. Kada je tu u Žejanama, početkom 90-ih, bio rumunjski ambasador, s njim je bio i engleski prevodilac jer nismo mogli normalno komunicirati na rumunjskom."

Naš sugovornik priznaje vezu s romanskim jezicima, no vrlo se nevoljko osvrće na povezanost s rumunjskim jezikom. Moguće da je razlog u izraženoj hrvatskoj nacionalnoj svijesti i naglašenom katoličanstvu koji, prema bilježenju nekih proučavatelja, dominiraju na području ovoga sela još od vremena nakon Drugoga svjetskoga rata. No, u svakom slučaju mještani i pripadnici mjesne folklorne skupine ne odbijaju pozive u Rumunjsku, gdje su uglavnom pozvani predstaviti vlastitu folklornu tradiciju, i to kao pripadnici rumunjskoga naroda.

- To je drugo, dok god oni nas zovu da mi tamo dođemo pokazati naše običaje, mi protiv toga nemamo ništa, ali ako se to bude dalje nametalo…
- Kako mislite nametalo?
- Kada smo bili zadnji put u Rumunjskoj, onda su nam rekli da smo mi, kao, Rumunji, ali da to ne znamo. Onda se naš čovjek ustao i rekao da smo mi Hrvati i da ne bismo htjeli o tome razgovarati, da smo došli pokazati našu tradiciju, vidjeti njihovu i to je to. A, osim toga, naša narodna nošnja, kao što smo vidjeli na tim smotrama folklora, nije uopće slična njihovima, kaže Doričić.

Pitamo ga kako onda oni ovdje u Žejanama doživljavaju jezik koji su dobili u nasljeđe, i koji ipak govori još oko 200 govornika na ovome području - u samim Žejanama živi oko 130 ljudi, međutim, dosta nekadašnjih stanovnika i govornika otišlo je zbog posla u Rijeku, Opatiju...
- Smatramo taj jezik našim, ne zovemo ga čak niti vlaški, nego žejanski, odgovara Doričić.
 
Tečna konverzacija

Ističe, inzistirajući na svojevrsnom jezičnom čistunstvu, da se, kako kaže, žejanski jezik dosta razlikuje od jezika kojim se govori na području Šušnjevice i drugih sela Ćepićkoga polja. Ipak, ne možemo negirati da se nismo na vlastite uši osvjedočili, slušajući Pepea iz Šušnjevice, kako strastveno diskutira s jednim mještaninom Žejana na vlaškom, istrorumunjskom, žejanskom, ili već kako hoćete, kako njihova konverzacija, unatoč razlikama, teče kao podmazana.

U Žejanama također saznajemo da bi se tijekom ove godine trebao otvoriti jedan mali muzej, prostor u kojem bi se objedinili svi pisani, video i drugi materijali vezani uz taj (opasno ga je imenovati) jezik, i gdje bi bili izloženi i neki drugi materijali kao što su stari alati ili nošnja. Projekt je vodila spomenuta gospođa iz Amerike čiji su korijeni u Šušnjevici, mjestu s kojim će Žejanci, htjeli to priznati ili ne, ipak i na ovaj način morati biti povezani, jer to naprosto ne mogu izbjeći. Ako bolje pogledaju, vjerojatno će i sami shvatiti da je to posve prirodno s obzirom na cjelokupnu priču i jezik koji ih čine bliskima i iznimnima, što se u svakom slučaju treba doživjeti kao vrijednost više, a ne kao manjkavost.

Za završetak ove reportaže, uz dobre želje za pametno i sretno očuvanje tragova ovoga egzotičnoga i zanimljivoga jezika, koje bi, ako se u tome uspije, pomoglo u osmišljavanju sadržaja novoga života u ovim zabačenim i zaboravljenim sredinama, prenosimo riječi koje je izgovorio Šušnjevičanin Josip Grdina zvani Pepo na međunarodnom znanstvenom skupu o jezicima u doticaju, koji je prije nekoliko godina održan u Puli. Riječi je prenijela rumunjska televizija, a na istrorumunjskom zvuče otprilike ovako:
"Jo pozdraveš toc n tota luma karljikuvintu limba lu maje po vlaški!" (u prijevodu: Pozdravljam sve u svijetu koji govore jezik od majke po vlaški!)
  
Danas 100 govornika, u 18. stoljeću 6.000

U okolici Šušnjevice još je nekoliko sela u kojima se govori istrorumunjski jezik, ali je jako malo ljudi koji se danas aktivno njime koriste. Prema statistici koju je Glavina radio za rumunjsku televiziju, u svim je okolnim selima i zaseocima (Nova Vas, Jesenovik, Letaj, Kostrčan, Brdo, Zankovci) ostalo još stotinu ljudi koji govore taj jezik. Za usporedbu - istraživanje koje su na istome području vodili rumunjski etnolozi u 18. stoljeću bilježilo je 6.000 govornika istrorumunjskoga jezika. Kako je vidljivo i kako predskazuju stručnjaci koji se ovim fenomenom bave već godinama - istrorumunjski jezik jest jedan od jezika koji će za tridesetak godina potpuno nestati, kao da ga nikada nije niti bilo, stoga je uvršten na UNESCO-ov popis ugroženih jezika.
 

Ako Vam se ne otvori jedan od linkova, pjesme i intervju možete također u galeriji > Glazba > "Narodne" i "Audio - Video", poslušati. > http://cro-eu.com/galerija-fotografija/index.php


Karneval Zvoničari 2004. Foto: www.lovran.com

http://www.novifoji.com/galerije/rumunji/index.html

2. od 2
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 6904



« Odgovor #2 : Lipanj 25, 2012, 18:03:57 »


Statuta Valachorum – Vlaški statuti

Mi Ferdinand, milošću Božjom izabrani i vazda Uzvišeni car Rimljana i kralj Njemačke, Mađarske, Češke, Dalmacije, Hrvatske, Slavonije Itd., Nadvojvoda Austrije, Vojvoda Burgundije, Brabanta, Štajerske, Koruške, Kranjske, Markgrof Moravske, Vojvoda Luksemburga, Gornje i Donje Šleske, Würtemburga i Tecka, Knez Švapske, Grof Habsburga, Tirola, Ferretta, Kyburga i Gorice, Zemaljski Grof Alzasa, Markgrof Svetog Rimskog Carstva iznad Ennsa, Burgaua i obiju Lužica, Gospodar Slavonske marke, Pordenona i Salzkammerguta.

Predajemo sjećanju sadržajem ove isprave dajući na znanje svima kojih se tiče. Otkako neizrecivom milošću Svevišnjega Boga uzdignuti na Naše najuzvišenije Veličanstvo upravljamo kormilom države, ništa nam nije preče niti draže nego da Naše brižne napore upravimo osobito na ono što bi moglo pridonositi širenju i jačanju kršćanstva te na svaki način biti probitačno svim posjedima i narodima koji se pokoravaju vlasti Naše milosti i žezla.

Stoga, budući da bijasmo čitavu općinu Vlaha koja na temelju dopuštenja i milosti Naših pretšasnika blažene uspomene Rudolfa Drugog i Matije, rimskih careva i kraljeva Ugarske dosele već trideset godina imade prebivalište u krajevima Našega Kraljevstva Slavonije između Save i Drave, nedavno i Mi obdarili posebnom Našom i Naših zakonitih nasljednika kraljeva Ugarske poveljom o zaštiti i upravi, uslijed daljnje skrbi Naše dobrostivosti za korist, spokojstvo, sigurnost i održanje kako samih Vlaha, tako i čitave kršćanske domovine, želeći također da se doima korisno i ostalima koji su podložni Našoj dobrostivoj upravi, Mi smo milostivo smatrali da istoj općini Vlaha koji borave između spomenutih Save i Drave, sukladno sadašnjem stanju stvari i prilikama, valja dodijeliti, odrediti i propisati sljedeće članke Zakona i Statuta, po propisu kojih neka odsada žive i ravnaju se, kako bi dakako Kraljevstva i naši posjedi to više i snažnije bili utvrđeni i zaštićeni od Turaka, najljućih neprijatelja kršćanskoga imena te drugih neprijatelja, jednako izvrsnom i vjernom vojničkom službom i junaštvom ovoga naroda, kao i putem i snagom izvjesnih zakona. Budu li se oni obdržavali među istim Vlasima kako u miru, tako i u ratu, ponajviše mogu, pored porasta pravde i stege, plodonosno pribaviti milost i blagoslov Svevišnjega i spasonosno očuvati ispravan način života prema valjanim kršćanskim pravilima.
Sadržaj pak tih članaka je ovakav:

O POGLAVARSTVIMA

ČLANAK 1.

Svako selo Vlaha koji obitavaju između rečenih rijeka Save i Drave, neka imade svoga suca ili kneza, čovjeka, dakako, kadra i podesna za obnašanje službe te vrste. Njega neka u za to određeno vrijeme, naime u mjesecu travnju prije blagdana Sv. Jurja, izabere općina njegova sela na godinu dana, a izbor neka se dade na znanje generalu.

ČLANAK 2.

Kao što čitava općina Vlaha boravi na području triju vrhovnih kapetanija, naime, križevačke, koprivničke i ivanićke, tako neka se u svakoj kapetaniji zasebno bira i postavlja vrhovni sudac, muž vješt i upućen u domovinske zakone. On neka zajedno s osmoricom prisjednika predsjedava sudovima na svome području i sukladno ovim Statutima vodi istragu i presuđuje u svim parnicama i sporovima. Izbor pak sudaca i osmorice prisjednika neka se obavlja na blagdan Sv. Jurja ili oko njega na način da se svakako svi knezovi svoga područja, zajedno s dvojicom ili trojicom starješina ili prisežnika iz svakoga sela sastanu na određenome mjestu u istoj kapetaniji i ondje po propisu izaberu suca i osam prisjednika za područje svoje kapetanije. Suci i prisjednici tako izabrani u svakoj kapetaniji neka se predlože generalu i on će ih u naše ime potvrditi ako to ne priječe nikakvi zakonski razlozi. Ako bi se pak činilo da se tome protive neki zakonski razlozi, smjesta će se dojaviti nama. Iste vrhovne suce neka svake godine, u vrijeme i na način kako je rečeno, knezovi i starješine sela slobodno uklone iz službe u svakoj kapetaniji. Ako se to bude smatralo svrsishodnim i ako to bude nalagala dobrobit i korist domovine, zadržat će se u istoj službi i general će ih iznova potvrditi na spomenut način.

ČLANAK 3.

Počinitelje krivičnih djela protivnih javnome miru i probitku kao i drugih zločina kažnjivih smrtnim kaznama, knezovi su dužni bezodvlačno uhititi i izručiti vrhovnom kapetanu svoga područja u ruke tamničara. U međuvremenu neka pak vrhovni sudac sa svojim prisjednicima smjesta provede istragu kako bi se isti počinitelji, pošto budu proglašeni krivima za takvo krivično djelo i zločin, predali Ratnome vijeću. Prema ustaljenome pravnom redu, tamo neka se ne kazne novčanom kaznom ili oduzimanjem dobara, već samo tjelesnom kaznom, prisilnim radom ili drugim kaznama.

ČLANAK 4.

Krivce za lakše prekršaje neka knezovi zatvore u tamnicu dok se za njih prikladno ne pobrinu, odnosno dok se ne približi rok za izricanje presude. Tada neka stanu pred sud i neka se protiv njih pokrene postupak pridržavajući se onoga čega se po zakonu valja pridržavati.

ČLANAK 5.

U dužnosti knezova neće ulaziti samo to da na svome području točno znadu broj svih kuća i porodica kao i svih muških glava koje su prevalile sedamnaestu godinu života te da sve ove brojeve imaju popisane u katalogu, nego će imati na punoj brizi i to da svaki starješina porodice prehranjuje u svojoj kući te iste muškarce koji su prevalili sedamnaestu godinu života.

ČLANAK 6.

Ako bi se tko, preselivši se iz Turske ili odrugud, htio nastaniti u jednoj od kapetanija, nužno je da to učini prethodno obavijestivši vrhovnog kapetana. Ako bi pak Vlah, koji se već jednom nastanio u nekom mjestu ili je drukčije tamo zakonito boravio, želio promijeniti boravište u istom kapetanatu, dostatno je da to učini samo prethodno obavijestivši vrhovnog suca, prisjednike i kneza.

ČLANAK 7.

Knezovi će nadasve budno i revno nastojati preduhitriti sve prijestupe i krivična djela. Ako pak nekome od njih bude sudbeno dokazano da je počinio izdaju i da je šurovao s krivcima u nekom prijestupu, vrhovni sudac i prisjednici će takvoga kneza, kao nečasnoga, smjesta skinuti s dužnosti, te ga, osim toga, zbog samoga čina i prema njegovim značajkama, jednako kazniti zasluženom kaznom. Ako se prosudi da težina krivičnog djela iziskuje smrtnu kaznu, prepustit će ga Ratnome vijeću, u međuvremenu zakonito postavivši na položaj nekog drugog podesnoga muža.

ČLANAK 8.

Povrh toga, knezovi će biti dužni starati se da se kradljivci čim prije uhvate i predaju tamničaru. Stvari pak otuđene u krađi neka se pohrane kod vrhovnog suca da bi potom, pridržavajući se onoga čega se po zakonu valja pridržavati, bile vraćene svojim vlasnicima.

ČLANAK 9.

Svi zborovi i skupovi, izuzev onih koji će se zakonito održavati radi izbora knezova, sudaca i prisjednika na gore navedeni način, zabranjuju se uopće pod kaznom života. Ako bi pak koje iziskivala nužda, neka se održe s dopuštenjem generala.

ČLANAK 10.

Suci, prisjednici i knezovi neka na navedene članke prisežu živim Bogom, časnom Bogorodicom Djevicom Marijom i svim svecima i odabranicima Božjim, dodajući povrh toga da obriču da će Bogu, kršćanskoj državi, Nama i Našim nasljednicima zakonitim kraljevima Ugarske, generalu i vrhovnim kapetanima iskazivati vjernost i podložnost, da će otkrivati sve što je pogubno za državu i protivno dobrim običajima te da će svima i svakome tko bude pred njima parničio, bez prihvaćanja bilo koje osobe, bogate, dakle, i siromašne, zanemarivši i uklonivši svaku molbu, dar, naklonost, ljubav i mržnju, dakako, kako budu znali sukladno Bogu i njegovoj pravičnosti, u svim predmetima udijeliti pravedan i valjan sud, pravdu i ovrhu sukladno svojim mogućnostima. Tako im pomogao Bog i svi Sveti.

O SUDOVANJU

ČLANAK 1.

Svaki se sud mora održati u prisutnosti vrhovnog suca iz redova osmorice prisjednika Vlaha, zaprisegnutih kako je gore spomenuto. Njima neka se povrh toga pridruži bilježnik, i sam pod prisegom. Odsutnost jednoga ili pak dvojice prisjednika neka ne priječi održavanje suda, no ako ni sam vrhovni sudac ne bi mogao biti nazočan pri sudovanju, neka na njegovome mjestu predsjedava prisjednik najbliži po redu.

ČLANAK 2.

Dužnost je suca zajedno s prisjednicima unaprijed uglaviti sudbene dane tako da rokovi poziva i pozivanja ne prelaze petnaest dana. Uvijek neka treći poziv bude konačan.

ČLANAK 3.

Optuženik će se na tužiteljev zahtjev zvati na sud, a ako nije pravovaljano i zakonito pozvan, tada se nije dužan odazvati.

ČLANAK 4.

Ako se optuženik koji je tri puta zaredom pozvan sudskim ili birsaškim pismom ne bi pojavio, neka se protiv njega pokrene postupak radi neposlušnosti. Konačna odluka i pravda neka idu u prilog tužitelju, a sam neposlušnik neka se kazni novčanom kaznom.

ČLANAK 5.

Prilikom poziva neka se za prvi pečat plati pedeset ugarskih denara, za drugi dvostruko, a za treći trostruko. Kad se okonča parnica i odredi se takva novčana kazna, neka se naplati u dvama dijelovima za suca i prisjednike, a u trećem za pobjedničku stranu.

ČLANAK 6.

Ne dopuštaju se nikakvi odgodni sudbeni prigovori izuzev zakonskih smetnji, a što se tiče ostaloga, postupak neka bude u svemu pojednostavljen i bez buke, te neka se poštuje oblik redovitoga sudovanja. Stoga neka se počinjeno djelo i, dakako, krivnje optuženika samo jednostavno i cjelovito razmotre i prosude sukladno iznesenome i dokazanome. Konačno, odluke i presude pak u parnicama koje nisu posebno navedene u ovim Statutima, neka se donesu sukladno zakonima

KRALJEVSTVA

ČLANAK 7.

Prigodom svjedočenja neće se po slavenskom običaju zaklinjati na dušu nekog drugog, nego će svatko napose ispitivan o onome što je vidio i što znade svjedočiti pod zakletvom. Zadaća pak suca i prisjednika bit će odrediti čiji su dokazi bolji.

ČLANAK 8.

Nikome se ne dopušta položiti zakletvu ako nije natašte.

ČLANAK 9.

Unutar deset dana dopušteno je na sučevu presudu uložiti priziv generalu. Ako do toga ne bi došlo, po isteku neproduljivih rokova neka presuda postane pravomoćnom. Onaj tko ulaže priziv, obvezan je unutar mjesec dana započeti, a unutar drugih dvaju mjeseci s time nastaviti. Ako se pak jednog od toga nije pridržavalo, priziv neka se smatra napuštenim i neka se izvrši presuda. Onaj tko ne uloži priziv kako valja, kaznit će se novčanom kaznom.

ČLANAK 10.

U slučaju kad nikakvi prizivi ne budu uloženi, neka po isteku desetoga dana knezovi ili jedan od prisjednika priđu izvršenju presude. Oni pak koji bi se odbili pokoriti, neka se kazne sukladno značajkama krivičnog djela, a ako bi težina otpora to iziskivala, neka se pošalju Ratnome vijeću te će se isto tako izvršiti presuda.

O POSJEDOVANJU IMOVINE

ČLANAK 1.

Svako selo ili varoš neka se omeđe točno određenim granicama.

ČLANAK 2.

Ako bi se tko s drugime pogodio za žito koje je još uvijek na poljima ili za neku drugu pokretnu imovinu i kupac bi to mogao dokazati dvama ili trima svjedocima, ugovor neka bude valjan.

ČLANAK 3.

Tko pak ushtjedne prodati, založiti ili na nekoj drugoj osnovi ili iz nekog drugog razloga dati drugome kuće, kao i polja i druga zemljišta, nužno je da to učini pred knezom i dvama ili trima svjedocima, u protivnom ugovor neka nema snagu.

ČLANAK 4.

Ako tko ne može u uobičajeno vrijeme drukčije doći na svoje zemljište nego preko polja svoga susjeda, imade pravo hodati i voziti se, ali neka štedi susjedovo polje koliko god može.

ČLANAK 5.

Ako bi tko založio drugome svoju imovinu na određeni rok, a nakon isteka roka ne bi isplatio dug, tada neka ga knez na zahtjev vjerovnika opomene da otkupi zalog. Ako to ne bi učinio unutar tri mjeseca, neka isti knez i dvojica ili trojica seoskih starješina procijene zalog. Od toga neka se isplati vjerovniku dug zajedno s kamatama, a ostatak neka se vrati vlasniku zaloga.

ČLANAK 6.

Onaj tko se koristi tuđom imovinom suprotno sporazumu i volji posjednika i na njegovu štetu, dužan je na temelju sučeve odluke, sukladno pravednoj procjeni štete, dati zadovoljštinu istome posjedniku.

ČLANAK 7.

Oporučne odluke neka se obznanjuju u nazočnosti kneza i četvorice ili petorice vjerodostojnih svjedoka ili u nazočnosti svećenika i dvojice ili trojice isto tako vjerodostojnih svjedoka. Ipak, uvijek neka se dovede bilježnik ili dvojica drugih zakonitih svjedoka umjesto njega.

ČLANAK 8.

Premine li otac obitelji bez djece, obitelji neka ravna najstariji brat ili najbliži rođak zajedno s udovicom. Ako bi pak preminuli, pored udovice, ostavio za sobom i djecu, na čelu obitelji neka bude ista udovica zajedno sa tutorima ili starateljima, te neka najmlađe dijete, bez obzira na spol, jednakopravno s ostalima uživa nasljedstvo.

ČLANAK 9.

Svakome od Vlaha, kao i ostalim žiteljima Kraljevstva, sukladno zakonitom običaju Kraljevstva i kraljevskim odredbama te uz obdržavanje onoga što valja obdržavati i izvršavanje onoga što valja izvršavati, neka bude slobodno i dopušteno po volji prodavati i kupovati, uvoziti i izvoziti volove, konje, krave, ovce, koze, svinje, vino i žitarice svake vrste unutar i izvan područja svoje kapetanije.

1. od 2
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 6904



« Odgovor #3 : Lipanj 25, 2012, 18:05:00 »


O PRIVATNIM I JAVNIM KRIVIČNIM DJELIMA

ČLANAK 1.

Svaku krađu vrijednost koje ne prelazi trideset, ili ako je počinjena s provalom, dvadeset ugarskih forinti, vrhovni suci neka kazne okovima ili javnim radom. Počinitelji pak težih krađa neka se pošalju Ratnome vijeću, gdje se moraju kazniti tjelesnim, a ne novčanim kaznama.

ČLANAK 2.

Isto tako, ako bi tko bio dva ili tri puta uzastopce uhvaćen u krađi, a te bi dva ili tri puta počinjene krađe prelazile četrdeset forinti, neka se i on preda Ratnome vijeću da ga kazni tjelesnom kaznom.

ČLANAK 3.

Ako bi tko silom kome drugome što ukrao ili oteo, neka nadoknadi oteto s učinjenom štetom te neka plati kaznu od četiri, ili po odluci suca više, ali najviše do deset ugarskih forinti. Ako bi pak povrh toga koga udario ili ranio ne nanijevši mu smrtonosnu povredu, mora platiti veću novčanu kaznu, ali najviše do sedamnaest forinti. No ipak, ako bi u oba slučaja krivac bio slabijeg imovnoga stanja, ili bi to zbog težine krivičnoga djela inače bilo primjereno, neka se kazni zatvorom ili javnim radom ili drugom sličnom kaznom.

ČLANAK 4.

Ako bi čija stoka ili životinje učinili štetu drugome, neka tu štetu procijene susjedi i neka je nadoknadi vlasnik životinja. U međuvremenu onaj koji je pretrpio štetu neka slobodno zadrži životinju koja je učinila štetu dokle god ne dobije zadovoljštinu.

ČLANAK 5.

Zadrži li pak tko tuđe životinje i nakon procjene i prijeboja štete, bit će dužan platiti kamatu.

ČLANAK 6.

Ako bi tko zlonamjerno izudarao ili ubio tuđu stoku koja je počinila štetu, pošto je najprije nadoknadio štetu koju je sam pretrpio, neka podmiri štetu vlasniku životinja, te neka se isto tako, ovisno o značajkama počinjenog djela, kazni zbog zlonamjernosti.

ČLANAK 7.

Krivac u svađama i prepirkama koje se zapodjenu uz prolijevanje krvi, neka plati pet, ili po odluci suda i više, no najviše osam ugarskih forinti, te ozlijeđenome troškove i štetu, kao i dužnu plaću liječnika. Krivac pak u drugima, počinjenima bez prolijevanja krvi, samo sa znakovima modrica zadobivenih udarcima zamahnutim mačem ili na neki drugi neuobičajeniji način, neka plati polovicu ili cijelu ugarsku forintu, odnosno najviše četiri. Oni, također, koji pruže povod za takve svađe i prepirke, neka plate polovicu jedne, odnosno najviše tri ugarske forinte. Ipak, kao i u trećem članku, sud neka bude ovlašten, umjesto na spomenute globe, krivca osuditi na druge tjelesne kazne ovisno o značajkama osobe ili počinjenog djela.

ČLANAK 8.

Makar nakon takvih svađa i prepirki oštećena stranka i ne podigne tužbu kod suca zbog nanesene povrede, ipak, ako će se to sudu zbog težine počinjenog djela činiti primjerenim, valjat će protiv krivaca službeno provesti istragu te postupiti ovisno o značajkama počinjenog djela.

ČLANAK 9.

Zatečeni u bludničenju, kao i same bludnice, neka se na nekoliko dana kazne okovima na kruhu i vodi ili javnim radom. Preljubnici pak i silovatelji neka se predaju Ratnome vijeću da im sudi i kazni ih tjelesnom kaznom.

ČLANAK 10.

Sinove koji su neposlušni ili se još teže ogriješe o roditelje, neka suci, ovisno o težini počinjenog djela, kazne tamnicom ili sličnim kaznama, odnosno, ako bi suci krivično djelo smatrali tako teškim, neka se predaju Ratnome vijeću. Ako je pak krivnja sinova lakša, neka se protiv njih sudbeno ne postupa bez optužbe roditelja.

ČLANAK 11.

Novčane globe neka budu namijenjene za plaće sudaca i ostalih službenika, te za druge troškove suda.

ČLANAK 12.

Ubuduće neka tamničaru ne bude dopušteno zahtijevati više od dvadeset i pet denara od zatvorenika i uhićenih osoba.

O VOJNIM POSLOVIMA

ČLANAK 1.

Vlasi koji služe u vojsci neka poput ostalih naših plaćenika u svemu neka potpadaju pod vojno pravo i neka vjerno opravljaju svoje dužnosti. To valja podrazumijevati i za ostale koji, premda ne dobivaju plaću, jednako tako opravljaju vojničke dužnosti i glede toga su bili obdareni povlasticama.

ČLANAK 2.

Vojvode neka budu vojnici besprijekorna vladanja, neporočna života i slobodni od svake sumnje u postojanje krivnje. Ako bi ipak slučajno bili osumnjičeni zbog zločina bilo koje vrste ili bi čak bili optuženi zbog zlodjela, neka se takvi predmeti ispitaju u nazočnosti kapetana ili potkapetana i njihovih vojnih službenika, među kojima neka uvijek bude nekoliko, a najmanje trojica ili četvorica vojvoda. Krivce neka, već prema tome što im se čini primjerenim, ili kazne zasluženom kaznom ili ih upute dalje na Ratno vijeće.

ČLANAK 3.

Isto tako, ako bi vojvode među svojim haramijama imale koga krivog ili optuženog za kakav zločin, neka ga također sudbeno ispita kapetan ili potkapetan s vojnim služenicima i trojicom vojvoda. Ako bi krivično djelo bilo lakše, neka krivce kazne ovisno o značajkama počinjenog djela, a radi li se o težim djelima, neka ih predaju Ratnome vijeću.

ČLANAK 4.

Tako i sve svađe i prepirke koje se ne tiču zemljišta i drugih nepokretnih dobara, a koje bi se zametnule između ili protiv vojvoda i haramija i drugih plaćenih vojnika, neka se na propisani način istraže i prekinu. Presuda pak u onima koje će izbiti oko zemlje i drugih nepokretnih dobara, prepušta se samo sucima i prisjednicima.

ČLANAK 5.

Na mjesta vojvoda, kao i barjaktara te drugih službenika koji preminu ili su sudbenim putem skinuti sa službi, općina će generalu predložiti druge zaslužne osobe.

ČLANAK 6.

Vojvode će vojnicima haramijama isplaćivati dohotke i plaće i razdjeljivati ih prema propisu i drevnom običaju.

ČLANAK 7.

Budući pak da se čitava općina Vlaha posvetila prvenstveno ratnim i vojnim poslovima pa zbog toga uživa posebne povlastice, svi su oni, kao i svaki napose, bili plaćenici ili ne, dužni svake godine sjeći pustopoljinu i šume između Save i Drave ostavivši dostatne straže samo u utvrdama, kako bi, dakako, tim poslom onemogućili Turcima i neprijateljima svaki pristup do tih mjesta i napad na kršćane.

ČLANAK 8.

Jednako će tako svojim radom pripomagati izgradnju tvrđava koje su podignute ili ih još treba podići za njihovu obranu.

ČLANAK 9.

Sve sumnjive smutnje i spletkarenja neka se vjerno dojave nama ili našemu generalu.

ČLANAK 10.

Osim plaćenih vojnika, i svi ostali Vlasi koji ne primaju plaću dužni su dostatnim dnevnim i noćnim stražama neprestano štititi i čuvati granice domovine u sve tri kapetanije kako bi svakom neprijatelju kršćanskoga imena bio onemogućen pristup.

ČLANAK 11.

Pojavi li se u neko doba, što neka Bog milostivo otkloni, kakav napad ili sumnja u veće pokrete, neka svi Vlasi, koliko god ih ima, iz svih kapetanija, pa čak i mladići iznad osamnaest godina, smjesta budu pripravni udruženim snagama sa svih strana protjerati Turke i neprijatelje po cijenu života i prolijevanja krvi. Stoga će se, na vojnički znak koji im general uputi, podići, i za dva, a najviše tri sata, pod punom ratnom spremom na jednome mjestu okupiti uvijek barem šest ili sedam tisuća vlaških vojnika, dok im se i oni koji su udaljeniji, a na primljeni znak dotrče, ne uzmognu pridružiti ili se, sukladno naredbi generala, okupiti na drugome mjestu kad to iziskuje nužda.

ČLANAK 12.

Ako budu odvedeni protiv neprijatelja izvan pokrajine, slijedit će bez plaće generalov tabor u krajevima podložnim Turcima tijekom četrnaest dana, a u drugim pokrajinama tijekom osam dana. Poslije njihova isteka primat će plaću poput ostalih.

ČLANAK 13.

Kako su plaćenici malobrojni, a najveći dio ne prima plaću, naš će general svima njima, bili ovoga ili onoga položaja, dostatno davati olova za pravljenje kugli i puščanoga praha, kao što je i dosada bio običaj.

Stoga svima i svakome napose od naših pomoćnika i službenika, te ostalima podložnima i vjernima svih staleža, stupnjeva, položaja ili istaknutosti, a osobito Našem Ratnom vijeću te sadašnjim i budućim generalima Slavonske krajine Našega Kraljevstva, kao i vrhovnim kapetanima i svima drugima Našim vojnim službenicima, dobrostivo i zbiljski povjeravamo i nalažemo da dopuste da prije spomenuta općina Vlaha koja boravi između Save i Drave, sukladno Našoj volji i volji Naših zakonitih nasljednika kraljeva Ugarske, mirno i bez ikakve poteškoće, zapreke i uznemiravanja koristi, ubire plodove i uživa gore navedene članke Zakona i Statuta, da ih obdržavaju i čuvaju kakvi jesu, te da ništa ne pokušavaju ili čine suprotno njihovome sadržaju i smislu, odnosno da ne dopuštaju da to itko na bilo koji način pokuša ili učini, ukoliko žele izbjeći naš gnjev i najoštriju kaznu od strane Nas ili Naših nasljednika. Svjedočanstvom ovoga spisa potpisanog Našom vlastitom rukom i osnaženog privezom Našega pečata.

Dano u Regensburgu, gradu Našem i gradu Svetog Rimskog Carstva, petoga dana mjeseca listopada godine Gospodnje tisuću šest stotina i tridesete, dvanaeste godine Našega vladanja u Rimskom Carstvu, trinaeste u Ugarskoj i ostalim zemljama, četrnaeste pak u Češkoj.
Ferdinand, vlastitom rukom.
Johann Baptista slobodni barun od Werdenberga, vlastitom rukom.
Na osobni zahtjev Svetog Carskog Veličanstva, Caspar Frey, vlastitom rukom.
Potpisao
Schmidt od Greifenaua, vlastitom rukom.

Statuta Valachorum – prijevod Zrinka Blažević, Prilozi za kritičko izdanje, Zagreb 1999, str. 29-33.

http://www.paundurlic.com/forum.vlasi.srbije/index.php?topic=719.0
http://www.skdprosvjeta.com/page.php?id=33

2. od 2
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 6904



« Odgovor #4 : Lipanj 25, 2012, 18:07:45 »


Dr. Sima Ćirković, u svom djelu: „Stefan Vukčić Kosača”, navodi da Vlah 1436. godine izjavljuje: "Čovjek slobodan i nikome obavezan".

Ćirković, zatim, u Enciklopediji Jugoslavije kaže: "Dosljedno razlikovanje Vlaha od Srba u izvorima, posljedica je realne odvojenosti Vlaha kao grupe drugačijeg porijekla, načina privređivanja i statusa".

Musović kao dokaz razlike navodi i zakonske odredbe iz Dušanova zakona, iz kojih se vidi da Srbi i Vlasi nijesu isto, odnosno da Vlah nije Srbin - stočar. Na podvajanje se išlo čak i svjesno. Postojao je Zakon Srbljem i Zakon Vlahom, a odredbe da se "Srbin ne ženi iz Vlasah", dovoljno govori sam za sebe.

http://montenegrina.net/pages/pages1/istorija/crnojevici/vlasi_u_crnoj_gori.htm
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 6904



« Odgovor #5 : Kolovoz 21, 2012, 02:07:02 »



Ako vas zanima naš projekt, Očuvanje vlaškog i žejanskog jezika, sam vlaški i žejanski (tkz. istrorumunjski) jezik ili istarske zajednice u kojima se on govori, voljeli bismo znati za vaš interes.

Uz slanje povremenih obavijesti, istražujemo načine na koje bismo mogli na našoj stranici povezati ljude vezane za ovu zajednicu koji danas žive u različitim krajevima svijeta, pa nam pošaljite vaše sugestije i obavijestite o vašim interesima.

Ako želite pridonijeti materijale koji su vezani za ciljeve i interese našeg projekta, Obrazac za kontakt omogućuje vam da nam ih pošaljete. Prije no što to učinite, molimo vas da posjetite stranicu Pomozi nam očuvati jezik i obratite nam se da bismo vam dali prethodne daljnje informacije.

http://www.vlaski-zejanski.com/

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 6904



« Odgovor #6 : Prosinac 01, 2012, 09:45:33 »


O eparhiji karlovačkoj

Za čitava srednjega vieka neima u obsegu hrvatske kraljevine traga drugoj vjeri do katoličke, drugoj narodnosti do hrvatske, izuzam ono nekoliko latinskih starosjedioca u primorskih gradovih i šake njemačkih i magjarskih kolonista, što se spominju u poveljah pojedinih hrvatskih mjesta. Nisu se od ostalih Hrvata razlikovali niti vlasi, stanujući po dinarskih planinah i u dalmatinskih prodolinah jur od davnih vjekova.(172) Vjerski a po nešto i etnografski odnošaji promieniše se u Hrvatskoj koncem petnaestoga vieka, kad se na naše strane stanu zamahivati Turci te u stogodišnjoj borbi sa muslimani pogine mnogo cvieta naroda hrvatskoga i opusti veliki dio kraljevine.

Pod zaštitom pobjedonosnoga turskoga oružja zapreme puste krajeve Hrvatske bosanske poturice, i bosanski kršćani, velikom većinom sljedbenici grčko-iztočne vjere. Bosanska raja, poznata pod imenom vlaha, poče prelaziti medje stare kraljevine Hrvatske na Vrbasu, Uni i Savi i zapremi šestnaestoga vieka priedjele prije toga po vjeri čisto katoličke. Uplašeni silom i grozotom Osmana, a malo uzdajući se u razciepkano latinsko kršćanstvo, kolebali su se grčko-iztočni sliedbenici neodlučno za dugotrajne borbe ugarsko-hrvatskih kraljeva s Turci, dočim su srbski despote Brankovići gramzeći pred turskom silom bili podle sluge turskih sultana, pomagajuć im svojimi četami do veće slave i većega gospodstva. Veliku bitku kod Nikopolja (26. rujna 1396.) odlučio je srbski knez Stjepan na uhar sultana Bajazida, a na zator kršćanske vojske, koju je predvodio kralj Sigismund.(173)

Primjer mačvanskih i raških Srba djelovao je ovamo i na Bošnjake grčko-iztočne vjere. Bosanski vlasi, nazivani u spomenicih mnogo puta i martolozi, strašni su bili zulumćari*, dodijajući našim krajevom gotovo više nego li sami Turci, jer ovi navaljivahu ponajviše samo u očitom ratu, dočim od četnika martolozkih nikad nije bilo mira ni pokoja po krajinah. Martolozi i Turci poplieniše Liku i sav posjed kneza Ivana Karlovića već godine 1514.(174) Staru križevačku županiju, koja se je prostirala do Kamenskoga blizu Požege, i niže Gradiške na Savi, opustošili su martolozi prije, nego li je dolnja Slavonija dospjela u turske šake. Godine 1541. držao je turski sultan na hrvatskoj krajini 1000 martoloza pod plaćom, puštajuć ih na četovanja do Varaždina i u Štajersku. Martoloze neukroti niti velik njihov poraz, dogodivši se mjeseca srpnja 1540. kod Subotske, gdje možni vlastel račanski Ladislav More uhvati njihova vojvodu "Volemerovića", potekavšeg iz glasovite i možne porodice kraljevstva raškoga (ex potissima progenie regni Rasciae).(175) Priedjeli medj planinom Kapelom i riekom Kupom bili su god. 1558. puni turskih vlaha, skitajućih se tuda sbog otimačine (Volaky turcici nimirum deambulantur in eis et rapiunt). Pljačkanjem i razbojstvom dodijaše vlasi i martolozi već na toliko, da su opetovano radi obrane od njih zaključivali hrvatski sabori najradikalnije mjere. God. 1585. odredi sabor, da se ima svaki vlah uhvaćen na četovanju nabiti na kolac. Kako su bili vlasi fizično zdrava i kriepka čeljad, a uz to ratoborni i vikli oružju, od velike su bili koristi Turkom na vojnah u Hrvatskoj. Osobito su pomagali odvažnoga Hasana Predojevića, koj je po narodnoj predaji i sam potekao od hrišćanske obitelji iz Lužaca kod Staroga majdana.176 Hasan osvojio je god. 1592. Bihać najviše pomoćju vlaha, koji su i u bitci kod Siska u znatnom broju stajali u turskoj vojsci, ali i ponajprije pobjegli, kad se Hasanu sreća iznevjerila.

Ako i jeste većina kršćanskoga naroda u Bosni i po turskoj Hrvatskoj sve do dospjetka šestnaestoga vieka služila samo interesom osmanskoga carstva, našao se ipak znatan broj sljedbenika grčko-iztočne crkve, koji odmah nakon turske provale radje ostaviše svoje zavičaje, nego da robuju Turkom, naselivši se po opustielih priedjelih Pokupja i Posavja sve do kranjskih gora. Ovo su oni čuveni doseljenici, koje suvremeni izvještaji spominju pod imenom vlaha i uskoka a samo pojedine izmedju njih zovu Srblji i Raci po zemljah, iz kojih su došli u naše krajeve.(177) Akoprem su svi ti doseljenici uskočili, poznati su pod imenom uskoka samo najstariji doseljenici naročito katolički primorci u Klisu i po drugih mjestih Dalmacije, pak stanovnici Senja i okolice, dobjegavši iz obližnjih zagorskih županija hrvatskih Like i Krbave, te napokon pravoslavni Žumberčani, došavši nakon god. 1530. u sadašnju svoju postojbinu. Isto tako staro ime "pribjeg" nadjenuto je doseljenikom samo mjestimice, te je u kasnije doba sasvim izčeznulo. Doseljenici iz Bosne bili oni pravoslavni ili katolici, poznati su samo pod imenom vlaha, koj naziv zavlada sedamnaestoga vieka obćenito za sve doseljenike iz Turske.

Prve bosanske vlahe naselio je po gornjoj Hrvatskoj kralj Matija Korvin odmah nakon vojne bosanske. Plemiću hrvatskomu Ivanu Čubretiću pokloni kralj Matija za vjerne službe na raznih vojnah poveljom izdanom u Jajcu na dan sv. Lucije 1463. čitavo vlaško pleme Tulića (universos Wolahos de genere Thwlich), naseljeno u kotaru vrhričkom u kninskoj županiji.(178) Matija naselio je vlahe i po Liki, oprostivši ih god. 1481. na saboru od crkvene desetine. Po svoj prilici da iz te dobe potiču i naselbine vlaha oko Unca, Srba i Glamoča, koji poslije god. 1530. dospješe sa ličkimi vlasi pod gospodstvo tursko (Walachi Turcorum, qui commoraverunt in Zerb et in Unatz et in Glamoch.).(179)

Istom kad su kraljevi hrvatski iz habsburžke obitelji veću vojnu silu razvili na krajini i uspjehom uztuk činili turskoj moći, pouzdaše se turski kršćani u jakost i obranbu bečkoga cara a kralja hrvatskoga, te se stanu seliti u puste priedjele kraljevine Hrvatske. Za dolazak kršćana iz Bosne mnogo su se starali zapovjednici na hrvatskoj krajini, navlastito
-   Ivan Katzianer,
-   Nikola Jurišić,
-   Ivan i Juraj Lenković,
-   pak knezovi Blagajski,
-   Juraj Slunjski,
-   Nikola Zrinski i
-   Stjepan Frankopan Ozaljski,
koji su svikolici manje-više nastojali, da svoje čete nadopune sa bosanskimi uskoci, junaci na dobru glasu, pa da što više nahude turskim martolozom.

Pomenuti vlasi glamočki, srbski i unački skočiše izmedju pravoslavnih kršćana ponajprije pod okrilje kralja Ferdinanda I., nastanivši se počam od god. 1530. na ograncih julskih alpa (sada uskočke gore) u Žumberku. Nekako u isto doba došli su vlasi i na puste zemlje grada Ogulina u Otoku i Hreljinu u vladanju kneza Stjepana Frankopana Ozaljskoga, služeći ponajviše kao uhode u Tursku uz nagradu, koju je kralj Ferdinand u bečkom Novom Mjestu na 24. svibnja 1540. tim uskokom dopitao.(180) Medju najstarije doseljenike, došavše valjda god. 1538., spadaju Prilišćani i Rosopanjičani, koje ban Nikola Zrinski kao vlastnik gradova Ribnika i Ozlja primi na 25. lipnja 1544. pod zaštitu, opredielivši im "kotare i dužnosti."(181) Za ove doseljenike kaže listina od god. 1558., da su "Wolaki de Moskowcz".(182) Priliški su pako vlasi bili katolici , te su imali god. 1580. crkvu sv. Lenarta u Prilišću, a već u najstarije matice katoličke župe novogradske na Dobri od godine 1650. ubilježeni su njihovi porodjaji i vjenčanja.(183)

Mladje su naselbine u bivšoj varaždinskoj krajini u sadašnjoj belovarskoj županiji oko Ivanića, Križevca i Koprivnice. Seoba vlaha započela je tudjer u većih hrpah istom god. 1560., pošto su zapovjednici varaždinske krajine Mihalj Sekel i Globicer razorili gniezdo vlaških "kalauza (kalavca), knezova i harambaš" u Siraču, te uhvatili poglavicu vlaškoga, kneza Peašinovića, koji je poslije svu svoju svojtu od Pakraca i Cernika doveo u kršćansku Hrvatsku.(184)

Osim žumberačkih i ogulinskih uskoka i varaždinskih vlaha nije bilo šestnaestoga vieka nigdje znatnijih naselbina naroda grčko-iztočne vjere u Hrvatskoj. U današnju hrvatsku krajinu doprieše vlasi istom pod konac šestnaestoga vieka, pošto je turska prvotna biesnoća ponešto ukroćena ponajviše mišicami starosjedioca katoličkih Hrvata.

______________
172 Kralj Sigismund dozvoli god. 1412. Ivanu sinu Ivana Nelipića, knezu cetinskomu, da može slobodno razpolagati gradovi Sinjem i Travnikom, sa županijom sinjskom, zatim gradovi i tvrdjami Omišem, Visućem, Kamičkom, Ključem i županijom (provincia) petrovopoljskom, te Zvonigradom i županijom odorjanskom (Odorja) sa svimi Hrvati i vlasi (cum universis Croatis et Vlahis). Ove gradove i krajeve, Hrvate i vlahe (Morovlahe) spominje takodjer kaptol kninski u izpravi Ivana Cetinskoga od god. 1434., kojom ih ovaj zalaže za pozajmljenih 50.000 dukata svojoj kćeri Katarini, udatoj za Ivana Frankopana.
173 Hammer: Geschichte des osmanischen Reiches. I. Th. str. 224., 245.

* zulumćar ✧ tur. zulüm > siledžija, nasilnik, tiranin

174 Martolossi e Turchi corssi su quel di conte Joanne di Corbavia e depreda il locho di Licha tutto. Sanudo po Czörnigu: Ethnographie des österreichischen Kaiserthums. II. Th. str. 173.
175 Confi niaria u zemaljskom arkivu štajerskom f. 44, br. 40, 60, 74, 140.
176 O postanku imena vlah ima različitih tumačenja. Biti će pako pogodili oni, koji ime vlah drže istovjetnim sa njemačkim Wälsch, razumievajuć pod vlasi ljude prvobitno romanskoga porjekla, a ostanke rimskih kolonista na južnom slovinskom poluotoku u Iliriku, Mezii i Thracii, koji se kašnje povukoše u planine. Osobito se vlasi zvao puk u gorskih priedjelih Bosne, kamo nije prodrlo narodno ime niti hrvatsko niti srbsko. Za pokatoličenje ovoga puka osobito su se starali u Bosni franciškani, dobivši u tu ciel od pape Gregorija god. 1373. različite povlasti. Taj papa spominje, da ima u Bosni malo pravovjernih osim nekoliko obraćenih, a da su Bosanci većinom heretici (bogumili, paterani) i šizmatici (grčko-iztočni). Samo na medjah hrvatskih u Glažu, da ima kršćana (katolika) i tu su župe. Šizmatici pako da se zovu vlasi, te da stanuju po pašnjacih i planinah (in pascuis et montibus) od Bosne do Krbave. (Po Wadingu kod Fejera: Codex diplom. Hungariae Tom. IX., vol. IV., str. 509, 511.)
177 Iz Srbije i Raške dodjoše samo stariji doseljenici u Žumberku, a ti se spominju u povelji kralja Ferdinanda od 5. rujna 1538. izdanoj doseljenikom žumberačkim na preporuku glasovitoga Hrvata, tadanjega vrhovnoga vojskovodje austrijskih pokrajina Nikole Jurišića. Stari prepis ove povelje nalazi se pod br. 11 od god. 1721. U arkivu glavnoga vojnoga zapovjedničtva u Zagrebu, odkle ju je priobćio Vaniček u svojoj "Specialgeschichte der Militärgrenze". Czörnig, (Ethnographie der österreichischen Monarchie II. Bd., str. 156, 360.) drži, da je ova povelja podieljena naseljenikom u banskoj krajini, dočim ju u starijoj poviesti slabo upućeni Vaniček priobćuje za dokaz naselbina u varaždinskom generalatu. Medjutim u banskoj krajini, koja se je od prilike do god. 1680. prostirala po sasvim uzkoj krpi zemljišta na desnoj obali Kupe, nije bilo nikakovih povećih i znatnih naselbina do god. 1687. iz Turske, dočim u varaždinsku krajinu dodjoše prvi bosanski doseljenici u malom broju istom oko god. 1560., a g. 1538. bila je još tadanja križevačka županija u čitavom svojem obsegu do Vučina, Kamenskoga iza Pakraca, Gradiške i Jasenovca na Savi poštedjena, stojeća pod starodavnom upravom župana križevačkoga i plemićkih sudaca.
178 Povelja pisana na pergameni u našoj sbirci.
179 Krčelić: Praeliminares notitiae, str. 350.
180 Muhar: Geschichte Steiermarks Bd. VIII., str. 454. – Corresp. Kralja Ferdinanda iz tajnoga carskoga arkiva.
181 Izvorna povelja kod obćine u Prilišću. Preštampana je u Zrinskoj zviezdi M. Mesića.
182 Neo reg. acta u zem. arkivu f. 1646, br. 22.
183 Pače i u Štajersku mnogi su kršćani izpod turske vlasti utekli. Kralj Ferdinand dozvoli mjeseca prosinca 1555. kup jednoga dvora medj Ptujem i Mariborom za smještenje pribjega. Štajerski arkiv. Conf. F. 12, br. 46.
184 Štajerski arkiv. Confi niaria. F. 56 br. 87.


Naš križ-udvoje je lakše nositi
1.   od 3
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 6904



« Odgovor #7 : Prosinac 01, 2012, 09:55:06 »


Lički vlasi, kojih se je sva sila slegla bila u Liki i Krbavi za turskoga gospodstva, počeše god. 1580. navaljivati na kršćansko zemljište na lievoj obali rieke Like i preko Velebita u Podgorje i primorje, odkle su jih suzbijali po naredbi gradačke vojne oblasti velikom okrutnosti senjski uskoci, odrješiti katolici. Mjeseca srpnja 1583. naloženo je bilo kapetanu senjskomu Laabu, da četuje neprestance sa 200 šicara po Liki i tamani vlahe, a koliko ih uhvati, da ih proda za roblje preko mora . Za neko vrieme opaziše u Siciliji, da su ti robovi kršćani, i nehtjedoše ih više kupovati, te je s toga zatražen patent, koj da vladi sicilijanskoj priobći austrijski poslanik.(185) Vlasi su i poslije iz Like prelazili na kršćansku stranu, uslied čega predložio je general karlovački Josip Turn god. 1585., da se ti vlasi nasele u Moravici, a zemljište da se kupi od knezova Zrinskih.(186) To su po svoj prilici oni naseljenici, koje dovede kašnje oko god. 1597. iz Korenice general Juraj Lenković u današnju njihovu postojbinu u Gomirje, Vrbovsko, Moravice, Tuk, Jasenak, Drežnicu, Potok, Vitunj, Hreljin, Ravnugoru, Starilaz i Mrkopalj, pa preko Kupe u Marindol i Bojance u pristojališta frankopanskih gradova Ogulina, Bosiljeva, Vitunja, Modruše, Tovunjske Peći i Janjča (pri Generalskom stolu). Knezovi

Frankopani dozvoliše i sami dolazak ovim vlahom, o kojih se očitovaše god. 1602. pred sudci županije zagrebačke, "da su na prošnju presvetloga hercega Ferdinanduša po pokojnom generalu Lenkoviću dopustili Vlahom na Gomerju kako na pustom mestu naseliti se i nastaniti, i da im jošće nisu nijedne hasne uzeli, ni dohodka nijednoga od njih imali".(187) Nekoliko godina poslije došlo je jošte nekoliko novih uskoka u okolicu Modruše i na Mrežnicu, za koje kažu poslanici sudbeni, podžupani zagrebački Luka Črnkovački i Tomo Severšić, išavši god. 1609. preuzimati za Nikolu i Vuka Frankopane Tržačke imanja Ogulin, Tounj, Modrušu i Skrad, da su se tek nedavna iz Turske naselili.(188)

God. 1632. dodjoše u iste priedjele opet novi naseljenici iz turskih strana, zato i kasniji spisi u tih krajevih razlikuju stare i nove vlahe.
Kakav je jadan bio život ovim uskokom
za prvih godina nakon došašća u novi zavičaj, razabire se iz molbe podnešene oko god. 1605. kapetanu ogulinskomu Ivanu Galu, kojega zaklinju "za pomoć i pravicu, kako da mogu živiti, jer da stoje kako kaplja na listu, gledajući kada će Turci od njih rusvaj učiniti." Uskoci obećaše u toj molbi, da će biti vazda vierni kapetanu i carskoj vladi, koju vjeru da posvjedočiše time, što su odbili ponude knezova Zrinskih i Frankopana, koji jih htjedoše za se predobiti.(189) Uslied ove molbe dozvoli Gomirčanom cesar Rudolf 4. Rujna 1605. godišnju podporu od 200 for. iz dohodaka Kranjske, što potvrdi kašnje i kralj Ferdinand II.(190) U obće bili su malo ne svi doseljenici iz turskih zemlja u Hrvatsku veoma kukavni i duševno iznemogli pod turskim robstvom, bez odličnijih narodnih vodja, razlikujući se u tom jako od doseljenika srbskih i raških u Ugarskoj i dolnjoj Slavoniji, koje od česti predvodiše glasovite narodne vojvode poput Jurja Brankovića, Vuka despota Zmaj zvanoga, Demetra Jakšića, kneza Pavla (Kinizi) i drugih.

Naseljenikom gomirskim, vrbovskim i moravičkim proda ugovorom sklopljenim na 13. srpnja 1657. knez Juraj Frankopan, vicegeneral karlovački, kao vlastel imanja Bosiljeva i Severina, posjednuta zemljišta, pridržav si pravo odkupa, ako bi oni drugamo krenuli. Kralj Leopold potvrdi taj ugovor 8. rujna 1659. s dodatkom, da bude cesarskoj vladi prosto, vlahe odtisnuti bliže na medje turske (što se je poslije godine 1750 – 1760. dogodilo sa Vrbovčani, Mrkopaljci i Starolazani nakon prokrčenja karolinske ceste), ako bi se božjom pomoći razširila kraljevina Hrvatska zatorom kršćanskoga dušmana (bis heute oder morgen durch göttliche Verleihung das Königreich Kroaten gegen den Erbfeind erweitert wird). Napokon podieli kralj Leopold 19. listopada god. 1660. obćini gomirskoj takodjer povlastice, kojim joj dopušta birati četiri sudca, dva pravoslavna i dva katolika, izmedju kojih da bude jedan glavarom obćine.(191) Osim Žumberčana stekoše jedini Gomirci izmedju svih vlaha u karlovačkom generalatu neke kraljevske povlasti, ali i ove nemogu se glede političnih prava niti s daleka uzporediti sa privilegiji varaždinskih vlaha od god. 1630.

U Plaški, pusti grad nekoć Frankopanski, prispješe vlasi godine 1666. s dozvolom generala karlovačkoga grofa Herbarda Auersperga uz prosvjed kneza Krištofa Frankopana, koj je držao da je kao vlastel makar i pustoga Plaškoga povriedjen u svojem pravu.(192) Plaščani naseliše kašnje pustu Jasenicu s dozvolom generala kneza Hanibala Porzie, koj na 13. prosinca 1705. dopusti tridesetorici Plaščana da zapreme zemljišta jasenička uz dužnost, da straže grad i služe na krajini poput venturina**.(193)

Pošto se je za generalovanja Herbersteinova razmakla kršćanska Hrvatska, te je na osnovi karlovačkoga mira posebnom komisijom stalna medja opredjeljena, bilo je opet zgode za nastanjivanje turskih bjegunaca po zemljah, koje su dotle izmedju straža turskih i naših puste stajale.

Podgeneral karlovački grof Matija Strassoldo dade godine 1686. na novo utvrditi starinski grad Budački, i smjesti u trg pod gradom i u okolici 120 kršćanskih obitelji, uskočivših iz Turske; u isto doba naseljeno je na prostoru izmedju Skrada i Slunja oko Veljuna i Blagaja 200 vlaških kuća, što ih je iz Turske izpratio ogulinski podkapetan Krištof Hranilović.(194) Tik ovih uskoka naseli godine 1711. barilovićki kapetan baron Hallerstein158 kršćanskih porodica u sela Koranski breg, Mali i Veliki Kosinac i Kosirsko selo. Glede ovih vlaha kaže službeni izvještaj, da su dobro oružani i da imadu dobrih konja.(195) Nekako u isto vrieme zapreme vlasi i Krstinju, ali se od njih jedan dio opet povrati god. 1716. u Tursku. Sbog toga bila je odredjena po vojnoj vlasti iztraga. Oko Turnja i Tušilovića naselio je vlahe turanjski kapetan baron Kulmer god. 1718.; ovi iztisnuše iz Turnja po nešto katoličke žitelje, što jih je bio smjestio pri Križanić-Turnju general grof Josip Herberstein god. 1689. Bili su doprli vlasi i u Mostanje pri Karlovcu, ali su odtuda odmaknuti god. 1721. po nalogu dvorskoga bojnog vieća u Tušilović.(196)

U bansku krajinu doprli su vlasi mnogo kasnije, nego li o tom izvješćuju pisci Bartenstein i Ćaplović. God. 1597. nisu u krajeve medj Kupom i Unom pod zaštitom kršćanske vojske nikakovi uskoci došli, a nisu ni mogli doći, jer su tada Hrvati čuvali na desnoj obali Kupe samo uzki pedalj zemlje, a sav dalnji prostor do Une posilili su bili Turci. Istina je, da se je god. 1597. general Juraj Lenković, provalivši s vojskom pod Kostajnicu, dogovarao radi prelaza sa poglavicami vlaških plemena na Uni, sa
-   protopopom Radoslavom,
-   vojvodom Rajakom,
-   knezovi Živkom i Vojnom,
-   juzbašom Emanuelom,
-   harambašom Bogdanom i
-   glavari Novakom i Drakulom.
Ovi obrekoše, da će sa svojimi plemeni posjesti priedjele medj Kupom i Unom i naseliti narodom sedamdeset pustih gradova, ali ovoga obećanja vlaške poglavice ovaj put neizpuniše, bilo sbog straha od Turaka, ili da nisu imali prave volje krenuti u nove stanove.(197) Tekar na 3. srpnja god. 1640. pošao je po vlahe u Tursku ban hrvatski Ivan Drašković, te je njih izveo nekoliko s knezom Todorom preko Gvozdanskoga do Kupe. Tom prigodom potukao je Petar Keglević turskoga Oda pašu, koj je htio prepriečiti odlazak vlaha.(198)

Okolicu Kostajnice i brda oko Zrina i Pedlja zapremili su bili vlasi još pod turskim gospodstvom; pošto pako banske vojske odtisnuše Turke za Unu i Kostajnica god. 1688. u kršćanske ruke pane, razgranili su se kršćani sve malo po malo do Petrovegore i ovamo do Kupe i Save. Ban Nikola Erdödi dozvoli godine 1680. vojvodi Bradiću, da dovede u bansku krajinu 120 kršćanskih obitelji sa stokom iz Turske,(199) a god. 1688. zamoli Erdödi zagrebačkoga biskupa Borkovića, da naseli kršćane oko Bovića i Kirina u pristojalištih opatije topuske.(200) Borkovićev nasljednik biskup Aleksa Mikulić podieli naseljenikom oko Trepče naročito onim u mjestu Gradišću pravice povlaštenih stanovnika opatije, na što 9. travnja 1688. položiše starješine doseljenika knez Ostoja Miličević, i sudci Radota Miličević i Nikola Minja, te podknez i stražnik Mihalj Radanović prisegu vjernosti i podložnosti biskupu zagrebačkomu, kraljevini i banu hrvatskomu, obrekavši da će se vladati kako se pristoji pravim kršćenikom (qua fi deles et boni Christiani pro fide Catholica exhibere et praestare tenentur).(201) Priedjele oko Lasine, Steničnjaka (Sienićaka) do Petrovegore držali su to doba većom stranom Hrvati i zemaljski stražari (haramije) s lieve obale Kupe, odbijajući gotovo kroz dva stoljeća iz tih strana Turke velikim junačtvom ali i strašnim krvoprolićem.(202) Prve hrišćane u obsegu nekadašnjega vlastelinstva steničnjačkoga naseli pismom izdanim u Rečici na 29. svibnja 1718. Grofica Magdalena Draškovićeva, rodjena Nadaždi, poznata takodjer kao spisateljica hrvatska. Grofica dozvoli vlahom, da se nastane medj potokom Trebinjom i Hutinom, te im postavi knezom Milosava Karapangju[/b] sa naslovom kneza trebinjskoga i kapelskoga pod uvjet, da novi naseljenici nesmetaju Rečičanom u užitku zemalja, a da budu vlastelinstvu pokorni "s navadnom službom".(203) Ostali vlasi medj Kupom i Petrovom gorom prispjeli su još kašnje. God. 1750. saslušani su u parbi medj Sredičani i Jamničani sbog zemalja različiti svjedoci, a medju njimi pravoslavni pop Todor Juras iz Steničnjaka, koji svi jednoglasno izpovjediše, "da još za njihove pameti nije bilo vlahov kod Kupe, u Stenićaku, pod Petrovomgorom i u Slaskompolju (Slavskompolju), da su bile samo tri vlaške kuće na Perni, a vlahi da su došli iza turskoga rata najbolje pako onda, kad su Horvati pri Muri poginuli. Vlasi da su prije boravili medju Turci oko Kostajnice i Gradca, a poslije da su se razsipali do Kupe i po krajini, najprije sedam kuća u Futinji (Hutinji) pri crkvi medj Štefanki i med Nebustanovci i u okolici".(204) Ovih naseljenika po banskoj krajini bilo je oko 4000 duša.(205)

U tako zvanu primorsku krajinu, kojoj spadahu priedjeli sve do Kapele, došli su osim senjskih uskoka u Podgorje god. 1578. katolički Morovlasi (Morlaki) dobivši privilegija, koja su im pako na skoro (godine 1582.) opet oduzeta.(206) Iz pisma nadvojvode Ferdinanda upravljena 8. siečnja 1609. na nadvojvodu Matiju razabire se, da se je tada radilo o smještenju vlaha u Brlog i Gušićgrad, koja dva grada bješe za tu svrhu vojnoj vlasti ponudio vlastnik njihov kapetan senjski Sigismund Gusić.(207)

185 Croatica u arkivu ratnoga ministarstva u Beču. B. II. str. 94. i 102.
186 Croatica. III. B.
187 U zemaljskom arkivu: Neo reg. acta. F. 1650 br. 35.
188 Ibidem f. 318, br. 51.
189 Kukuljević: Acta croatica, str. 240. Tu stoji pogriešno datum listine godine 1540.
190 Spisi za god. 1768. kod generalkomande u Zagrebu, f. 4. br. 100.
191 Stari prijepis ugovora sa promienjenom poveljom od god. 1729. u našoj sbirci. Vidi naš članak o Bosiljevu i Ogulinu u "Viencu" god. 1875. i 1877., gdje ima više potankosti. – Izvorni ugovor čuvao se je nekoč kod porodice Šime Vojnovića u Vitunju, ali je izgorio prigodom požara kuće.
192 Arkiv kapt. Zagreb. Locus cred. F. 1. br. 11. Original.

**  venturini ✧ tal. Venturiero > mletački podanici iz Dalmacije koji u 16. st. bježe ili su izgnani na austrijski teritorij i pridružuju se uskocima radi pljačke

193 Povlast u našoj sbirci. Vidi prilog br. XVI.
194 Theatri Europei continuati 12–16. Theil. Frankfurt am Main, str. 1031. – Valvasor. XII. B. 68. i 69.
195 Registar starih akta kod zagreb. generalkomande za god. 1711.
196 Verzeichniss der Grenzakten, u arkivu ratnoga minist. u Beču. Registar kod generalkomande u Zagrebu.
197 Rattkay: Memoria regum et banorum. II. izdanje, str. 153.
198 Ibidem str. 200.
199 Pismo banovo na biskupa Martina Borkovića 27. ožujka 1680. u nadbisk. arkivu.
Epist. Vol. X.
200 Ibidem vol. XIII.
201 Krčelić: Praelim. notitiae str. 501., 502. Iz osvete navale Turci još iste god. 1687. na ove naseljenike u Kirin, popališe im sve i odvedu sudca Ostoju i dvie žene. Epistolae, vol. XVII. u nadbisk. arkivu.
202 Junačtvo Pokupaca osobito Sredičana često se spominje u starijih spisih. Čim se je na medjah pojavio Turčin, opalili su za halabuku Sredičani male puške, a na to počeo je pucati top na ustanak na brdu polag crkve sv. Kate u Dubrancih, a narod je grnuo na Turčina, Pokupci vazda u prvih redovih. Još god. 1755. čamili su Sredičani župan Ribar, Petar Čusko i Petar Spruk u turskom sužanjstvu, kamo prispješe četujući po Turskoj.
203 Povelja ova počimlje: "Mi grofica Maria Magdalena Nadaždi, gospodina grofa Draškovića Januša udova, dajemo na znanje vlaškim sinom u kotaru grada Steničnjaka, kako dohodi Milosav Karapangja, proseći nas poniznim zakonom dopušćenja, vlaške sine kaj najveć bude mogal na zemlje naše u kotaru steničkom naseliti, i da bi ga glavarom iliti knezom nad vlahi koje naseli postavili itd."
204 Zapisnik pravde u našoj sbirci.
205 Hietzinger: Statistik der Militärgrenze. I. Th. str. 26.
206 Croatica Bd. I., II.
207 Verzeichniss der Akten vom Jahre 1547. Kriegsarchiv.


Jedan križ - dvije religije
2.   od 3
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 6904



« Odgovor #8 : Prosinac 01, 2012, 09:58:31 »


Nikola Frankopan knez Tržački potuži se 24. ožujka 1639. na kapetana senjskoga barona Albrehta Herbersteina, da je bez njegova znanja i privole naselio katoličke vlahe (Bunjevce) na njegova pusta imanja u Jablancu i u Staromgradu, kao što i pravoslavne vlahe na Frankopansko zemljište izmedju Brinja i Brloga .(208) Herberstein posjeo je bio i Zrinski grad Ledenice. Na zahtjev Zrinskih i Frankopana odredjeni su komisari za iztragu, koja je trajala do god. 1647. bez svakoga uspjeha, našto stališi u saboru čl. 42. zaključiše, da se otimači zemalja na krajini imadu kazniti.(209) Medjutim jedan član Frankopanske obitelji, general Vuk Frankopan, naseljivao je i sam vlahe po frankopanskih dobrih, na koje je oko Otočca naselio Vukov sin Juraj vojvodu Emanuela Mandića , došavšeg iz Bosne sa svojim rodom i sa 90 vlaških kuća iz Usore.(210)

Pravoslavni okolo Brinja došli su na dva puta god. 1633., i opet god. 1679. Poslednje godine doveo je harambaša Dragić nekoliko vlaških kuća u Brinje, kojim general Herberstein opredieli stanbine u Stanjici.


Brinje - Pravoslavna crkva, posveta zvona 7.11.1937

Sbog tih vlaha pobuniše se Brinjani, late se oružja i odtjeraju vlahe. Senjska vojska potišila je silom Brinjane, ali mnogi Brinjani nehoteći u susjedstvu vlaha živiti, odseliše se u krajeve pokupske i posavske.(211) Ako još spomenemo, da su nakon osvojenja Like i Krbave g. 1689., u te krajeve nadošli osim katoličkih Bunjevaca, Podgorica, Dalmatina, Senjana, Brinjaka i Ogulinaca još mnogi hrišćani iz Kupresa, Grahova, Knezopolja, Plavna i drugih tada turskih priedjela,(212) onda smo od prilike označili sve poglavite seobe tako zvanih vlaha u hrvatsku krajinu.

Opazujemo pako, da se je u Liki i Krbavi vjersko razmjerje od doba izbave izpod Turčina u toliko promienilo, što mnogi katolici razdieljeni početkom osamnaestoga vieka u plemiće i starosjedioce došavše iz Gacke, Brinja i Otočca, u Bunjevce, pokrštene Turke i tobožnje Kranjce ili bolje reći Hrvate, ostaviše nakon pobune god. 1733. i 1751. te strašnoga glada god. 1774. Liku, i prodjoše u Slavoniju i Banat, kamo je odveo god. 1782. pop Vicko Čubelić 22.000 dalmatinskih i ličkih Hrvata, a god. 1811. župnik Ćuk 4000 Krbavaca iz Udbine i sv. Petra (Bruvna).(213)

Poslednja poveća seoba vlaha u kršćansku Hrvatsku sbila se istom nakon švištovskoga mira god. 1791.; tada su zapremili pravoslavni vlasi velik dio novo zadobljenoga prostora počam od Maljevca pak sve do Srba i tromedje u bivšoj ličkoj pukovniji.

* * *

Neima traga u sačuvanih spomenicih o kakovoj posebnoj crkvenoj hierarhiji grčkoiztočne crkve kod ovih doseljenika za prvo vrieme njihova došašća. Doseljenike niti nesmatrahu hrvatske oblasti prama načelu postavljenom kraljem Matijom Korvinom, da u njegovoj državi bude samo jedna crkva, sliedbenici posebne od rimskoga pape oddieljene crkve, već istovjerci sa posebnim grčkim obredom. Sretna su bila pojedina uskočka plemena, ako si mogoše za svoje popove i kaludjere podignuti crkvice iztočnoga obreda. Većom stranom obavljahu bogoslužje u zidinah oborenih po Turcih katoličkih crkva, a i danas su župe pravoslavne ponajviše namještene u mjestih, gdje su stajali prije turskih vremena katolički župnici. Ako nije bilo popa grčkoga obreda, polazio je puk i katoličke crkve , i u obće nije bilo u narodu sbog vjere tolikoga antagonizma, koliko poslije. Biskupi katolički držahu u svojih diecezah došljake svojimi vjernici i postavljahu i potvrdjivahu im popove njihova plemena i iztočnog obreda. Razliku medj popovi i u bogoslužju tim je manje narod opažao i osjećao, što su svećenici obiju crkva u svojoj vanjštini, dok su katolički svećenici brade nosili, te se odievali u haljine po narodnom kroju, medjusobno mnogo naličili, a katolički glagoljaši osobito u senjskoj biskupiji slovinski glagoljali.

Dogadjalo se je već tada, da se pojedini pravoslavni sasvim pretopiše u katolike, a takov jedan bio je zagrebački biskup Petar Domitrović, za kojeg kažu, da se je rodio od pravoslavnih roditelja. S uskoci pomješaše se pako na više mjesti starosjedioci, koje svekolike Turci nipošto neizkorieniše. U krajevih, gdje bijahu starosjedioci razsuti medju hrišćane, i gdje ih je malen broj bio, prigrliše oni stranom iztočni obred i vjeru. Zato imade dosta dokaza i u urbaru modruškom od god. 1486., u kojem spominje se više obitelji, kojih potomci stanuju i danas na istih mjestih, a danas pripadaju grčko-iztočnoj crkvi, koja nije imala vjernika u staroj županiji modruškoj.

Reprezentanti sljedbenika grčko-iztočne vjere bijahu osobito kaludjeri reda sv. Vasilije, došavši ovamo zajedno sa narodom iz Turske. Ovi podigoše manastire u Lepavini, Gomirju i u Komogovini. U Gomirje blizu Ogulina naseliše se god. 1596. iz manastira Krke u Dalmaciji tri kaludjera
 
-   Aksentije Branković,
-   Bisareon Vučković i
-   Mardarij Orlović.

Kaludjeri osnovaše tu god. 1602. na zgodnom mjestu u dolini pokraj rieke Dobre crkvu i manastir. Prije toga, god. 1461. i 1486., postojala je tu katolička župa krbavske biskupije, obdarena knezovi Frankopani sa 22 rala zemlje.(214) Manastir u Komogovini na imanju spadajućem jedno doba despotom srbskim, a prije toga knezovom Zrinskim, podigao je kaludjer Svilokos iz manastira Moštanice u staroj županiji dubičkoj pod Kozarom planinom. U Komogovini i u Moštanici bile su još god. 1501. katoličke
župe zagrebačke biskupije.(215)

Prvi episkopat za kršćane grčko-iztočne crkve zaveden je oko god. 1610. u varaždinskoj krajini, gdje je bilo tada razmjerno više pravoslavnih nego li u karlovačkoj krajini, s kojom još tada nije bila spojena Lika i Krbava, a niti Pounje bansko. Već prvi vladika Simeon Vratanja, ujedno i arhimandrit novoga manastira sv. Mihalja u Marči, ozidana troškom zagrebačkoga biskupa Petra Domitrovića, predobijen je za uniju sa rimskom crkvom, te bude kraljem Matijom II. naimenovan vladikom grčke crkve u Hrvatskoj sa naslovom "Svidnički", a potvrdjen papom Pavlom V. u Rimu, kamo je bio pošao Vratanja na posvetu . Osobitu zašitu uživao je Vratanja kod revnoga katolika nadvojvode kašnje i kralja Ferdinanda II. Ovaj naloži kao upravitelj krajine 10. siečnja god. 1612. iz njemačkog Gradca svim zapovjednikom na krajini po Hrvatskoj i Slavoniji, da budu u prilog novomu vladici, koj ima izpraviti pogrješke vjerske i izkorieniti odpor prama pravoj katoličkoj vjeri te kazniti nevjernike kanonom duhovnim, a da kapetani pomognu svjetovnom rukom (brachium saeculare), ako bi se vlasi opirali odredbam vladike.(216) Vratanji podčinjeni su bili svi pravoslavni u Hrvatskoj i Slavoniji i po kranjskih medjah . Iz štajerske zemaljske blagajne dobivao je on kao i njegovi nasljednici mjesečno 20 for. plaće. Već po smrti (god. 1630.) prvoga vladike Vratanje poremeti se unija.

Od njegovih nasljednika
Maksima Predojevića,
Gabrijela Predojevića,
Vasilja arhimandrita, (nadstojnik manastira)
Save Stanisavljevića sve do
Gavre Miakića, koji je god. 1670. vladičanstvo ostavio, bio je samo Vasilj, prije arhimandrit gomirski, očit privrženik rimske crkve, dočim ostala četvorica bili su samo za izliku sjedinjeni sa rimskom crkvom, smatrajući se pako vazda vjernici iztočne crkve, dobivši posvetu i potvrdu od srbskoga patriarke u Peći. Oba vladike Maksim i Gabriel Predojević nisu niti išli u Rim sbog papinske potvrde. Odporu vladika marčanskih proti uniji krivi su dosta i zagrebački biskupi, držeći marčanske vladike svojimi vasali i vikari i pravdajući se kod rimske stolice, da se za jednu diecezu neimaju rediti dva biskupa, dočim se tako zvane vratanjske (po vladiki Vratanju) i svidničke (po nekom mjestu u koločkoj biskupiji) vladike vazda smatrahu pravimi arhijeri naroda grčkoga obreda sa vlašću biskupskom.

Za četvrtoga vladiku Vasilja kaže biskup zagrebački Petar Petretić u svojoj spomenici,(217) da je bio naobražen svećenik, upućen u bogosloviji a da je bivši arhimandritom u Gomirju osobito prijazno susretao Isusovce, kad bi putovali medj Zagrebom i Riekom. Vasilj prozvan je prvim svidničkim vladikom. U Rim putovao je sa zagrebačkim biskupom Bogdanom, ali premda je duže vremena tamo boravio, nije posvećen, jer se crkveni otci nemogoše složiti, jeli se na naslov svidničkoga biskupa može posvetit vladika grčkoga ili rimskoga obreda. Vasilj na skoro umre nakon povratka iz Rima. Pogovaralo se je, da ga kaludjeri otrovaše, bojeći se, da ih nebi pounijatio. Truplo njegovo nepokopaše kaludjeri u crkvi marčanskoj uz prijašnje vladike, već izvan crkve.

O vladici Savi Stanisavljeviću
(od god. 1648.) kažu, da je bio vele lukav i da je znao na sve strane imponovati, akoprem je bio na toliko neuk, da je jedva ćirilicu čitao. Svoje protivnike, osobito arhimandritu lepavinskoga Kordića znao je prikoriti: "Ako si hrišćanin, zašto se nebojiš moje kletve, ako si rimljanin, znaj da ja imam i od pape veliku oblast ." Svojim vjernikom strogo je branio polaziti katoličke crkve . Za njegova vladikovanja došlo je mnogo kaludjera i duvna reda sv. Vasilije iz turskih strana u Hrvatsku.(218)

__________________
208 Biskup senjski Brajković izviesti god. 1702. bana Adama Baćana, da su brložki vlasi naseljeni prije 80 godina, dakle oko god. 1620.
209 Acta continiaria, rukopis kod jugoslavenske akademije.
210 Neo reg. acta. F. 679, br. 14. Vidi naš članak o Bosiljevu u “Viencu” godine 1875. br. 19. i 20.
211 Vitezovićeva kronika.
212 Gesch. der Lika seit ihrer Eroberung von den Türken. Rukopis akadem. jugoslav.
213 Ibidem.
214 Modruški urbar. Prijepis u našoj zbirci.
215 Starine knj. IV., str. 201.
216 Politica u nadbiskupskom arkivu Vol. 1., br. 58.
217 Historia de Valachorum in confi niis regni Slavoniae degentium episcopatus origine, progressus et effectibus. U biblioteci Jugosl. akadem. DCCCXXXV.
218 Radoslav Lopašić, Karlovac. Poviest i mmjestopis grada i okolice. Zagreb, 1879, str. 140-152. ("Rade Lopašić, i sam Vlah, Krajišnik, pravoslavac objavio u Akademiji oko 1880. g. … Spomenici naše hrvatske krajine (3 podeblje knjige) u kojima se govori o Vlasima koje su Turci naseljavali…". U: Mirko Marković /akademik HAZU/, Predavanje u prostorijama Kluba Kijevljana u Zagrebu. U: Naše Kijevo "Glasnik Kijevljana" /Zagreb/, godina III, broj 1/10/, veljača 1994, str. 12.)

Radoslav Lopašić, 1879

Jedan Bog, jedan križ - dva (ne)prijatelja
3.   od 3
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 6904



« Odgovor #9 : Prosinac 03, 2012, 17:28:28 »


Naši novi Srbi  
Srbstvo je osnovano na laži, samovolji i samosilju

Zakoni stari niti naši niti ugarski u nas ne poznadu Srba. Doseljenici iz južnih u sjeverne strane domovine nisu dolazili pod imenom Srba nego pod imenom Vlaha, Predavaca, Rajca, Rasciana, Grka, Rušnjaka i cincara, uskoka, pribjega i šizmatika. "Corpus juris hungarici" i "Jura regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae" spominju često Vlahe itd., ma nikada ne kažu: da su ti doseljenici Srbi. U njemačkih spisih carskoga arkiva (1588) dolazi samo "Walachen und Pribegen", a nikada Srbi; dapače činila se razlika doseoci te su hrvatski pouzdanici: prepošt kasniji biskup zagr. Benko Vinković i Sigismund Domjanić g. 1628. naznačili posjede, gdje su nastanjeni Vlasi i na pose posjede, gdje su nastanjeni Predavci u županiji križevačkoj. Isto tako lučeni su po generalih i kapetanih od "urođenika" (Hrvata) Predavci, pa onda privatni Vlasi i pravi Vlasi (Privat Wallachen und wahre Wallachen); što sve se nalazi u spisih štajerskoga zemaljskoga arkiva (fasc. 80 m. 110 i fasc. 81 in. 79). General Sig. Herberstein, za kojega su uskoci najviše pribjegavali, ne zna ni za jednoga Srbina, a tako ne zna ni komisija dvor. bojnoga vieća (1652) koja je izradjivala obračun radi manastira sv. Mihalja kod Ivanića (Marča) te od sandžakata slavonskoga. požežkoga i pakračkoga, dodieljivala Vlahe i Predavce pribjegle odanle s vladikom Savom Stanisavljevićem ("Bischof der Wallachen"). Uskok i pribjeg nisu narodna imena.

Šizmatik označuje čovjeka vjere grčko-iztočne, a ovu sliede Rusi, Rumunji itd., kao god i Srbi koji su te vjere. Grci i Arbanasi nisu doista Srbi.

"Cincari" nisu nikakvi Srbi nego se još i danas u istočnoj Srbiji, u Banatu i kod nas kaže cincari "dačkim" i južnim (makedonskim) Rumunjem, kako to s Vukom Karadžićem priznaje poznati dr. Konst Jireček (Ausland 1879 br. 31: "Über Walachen und Maurowalachen), a nisu ni "Vlasi" Srbi, kao što sam to već ja dokazao u Dragoljubu (god. 1877) i Jireček u spisih češke akademije znanosti na temelju chrisobulla i drugih izvora crpljenih u grčko-istočnih manastirih te dubrovničkih pismohranah. Dubrovnički "codex" (1278-80) zatim "consilium Rogatorum" te "concilium", "majus" i "minus" svjedoče, da je veliko mnoštvo Vlaha (Latina) bilo ne samo u Dubrovniku i po Dalmaciji nego i po svoj Slavoniji, kako latinska i talijanska akta vazda zovu srbsku državu, ne nazvavši ju nikada Srbijom, a samo riedko kada "Rassia": bilo je Vlaha naročito još u Humu i ostalih čestih Hercegovine (1399), u Crnoj Gori, Kotoru i Konavlju. "Auch in nördlichen Bosnien und in Kroatien gab es im Mittelalter Walachen. Dabei ist allerdings nicht ausser Acht zu lassen, dass Kroatien in dieser Zeit sich bedeutend weiter gegen Süden erstreckte, als jetzt", kaže dr. Jireček. Ako dakle nije oprostivo neznanje, a ono je drska bezobraznost, kad se Cincari i Vlasi poistovjećuju sa Srbi.

Kralj Ferdinand II. (iz Beča 12. srpnja 1602) određuje:
"ut Valachi, qui superioribus annis jugi Turcici Tyrannidem ferre pertaesi, relictis sedibus propriis tutioris permansionis causa ad nonnulla Regnorum nostrorum Croatiae et Slavoniae loca partesque Christianitatis concesserant, inibique domiciliis et mansionibus positis etiamnum kommorantur tandem aliquando sublatis difficultatibus dominis eorum terrestribus, quorum territoria inbabitant, plenariae eorundem Jurisdictioni restituerentur: i td. –"

U povlasticah i sloboštinah kraljevine hrvatske izdanih Ivanom Kukuljevićem (1862) na str. 308-319 štampana su "Jura et privilegia Valachis, in Regno Slavoniae inter Savum et Dravum degentibus, a Rege Ferdinando II concessa (anno 1630 die 5. Octobris. Ratisbonae.)

Takovih primjera mogli bi navesti "tuštu i tamu" da tako rečemo s Vukom Karadžićem.

Da su doseoci iz južnih strana sbiljam bili Srbi, sviestni svoga narodnoga jedinstva te imena, oni bi za cielo izposlovali u austrijanskoga dvora , da medju ostalimi imeni što-no su doseocem davana, bude i njihovo "srbsko" ime spomenuto; ali toga nije nigdje, pa baš niti u onih "privilegijah", koje dade car Leopold I. (1691,) a na koje se tako rado pozivaju oni, koji su danas na silu Srbi[/b]. U tih dolazi ime ilirsko, a ne srbsko.

Barun Ivan Kristof Bartenstein (* 1689. † 1767.) napisa "kratak izvještaj o stanju razsejanoga ilirkoga naroda po car. i kralj. nasljednih zemljah" (1). Bartenstein je vele zaslužan muž po doseljenike iz turskih u naše i ugarske prediele; spomenutim svojim "izvještajem" on učini te budu za Marije Terezije (1763) potvrđene doseljenićke privilegije", koje su do onda bile gotovo pogažene, a napisa ga kano odgojitelj carevića Josipa ovomu za nauk kao što u istu svrhu napisa još drugih osam knjiga (sve u kratko) kao: o carevini i njenoj upravi; o pravih u obće ; o ugarskom i erdeljskom rudokoplju; o temišvarskom Banatu itd. Bartenstein je doseljenikom velik prijatelj; on bijaše predsjednik dvorske deputacije (odbora), koja je njihove poslove samostalno za sebe riešavala bez ikakva upliva ugarske dvorske kancelarije.

U "pristupu" k izvještaju veli (str. 3): "Pod imenom ilirskoga naroda u privilegiiah, koje mu dade veličanstvo blaga spomena pokojni ear Leopold I. (g. 1691), razumievaju se pojedince tri naroda: Rajci, Vlasi i Ruteni, koji se istina u njekojih stvarih vrlo razlikuju jedan od drugoga ali svi skupa Grci su i ponajviše ne unijati".

Grke zove po vjeri a luči unijate od ne unijata. "Što je do ovdje napried, tiče se najvećma duhovna ustava unijatih Grka, naprotiv pako što sad dolazi, ticat će se osobito duhovna ustava neunijata, koji se u ovdašnjih nasljednih zemljah nalaze (str. 87.).

-   "Koliko se prvoga diela u ovom izvještaju tiče, nije potreba mnogo govoriti o postanku ciepanja zapadne i iztočne crkve već ovdje treba naznačiti, kako papina stolica pokraj svega, što su Grci toliko puta od unije odpadali koliko su je god puta primali, ipak nije ništa propustila, nebil' sačuvala od propasti carigradsko carstvo, i kako se ona i poslie ove propasti svojski primala uskoka i pomagala jim, da se namjeste liepo i posried katolika" (str. 5.)

Ilirski narod naselío se u iztočnoj Slavoniji, po Ugarskoj i Galiciji, a došao je "iz Arbanaske, Dalmacije, Bosne i Srbije ... drži se starovjerske crkve, koja se razlikuje od rimokatoličke u ovom" ... (XVI.) Iz - seobe ilirskoga naroda vidi se, kako je god s jedne strane više njih nužda tjerala da traže tudja sjedišta , tako jih je s druge strane mamilo povlađivanje, ugodnosti, korist i dobit, da se ovdje ili ondje nasele, i gdje  im je kako dobro išlo, ostajali su na miru duže ili su svoje stanovanje prekidali i mienjali. Matija Korvin i Vladislav II. mamili su Grke, koji su proganjani iz svoga otačastva, u Ugarsku osiguravši ih oslobođenjem od davanja desetka i povećavali su broj njihov povlađivanjem kad se ženiše s katolici" (str. 15.) "Medju ostalim uputili su se i mnogi od ovih bjegunaca u Ugarsku, i tu se ženili i udavali s unijati a nitko im to nije branio već upravo mislilo se, da baš treba podpomagati i povlađivati im njihovo _tamo naseljavanje i srođavanje ženitbom i udatbom; koje bjese prije još, nego što će doći Ferdinand I. na ugarski priestol te će tiem priestol vječito dopasti vlasti presvjetlomu arcidomu" (str. 5).

Kralj darovaše Ilirom, koji su u Ugarsku prebjegli, ne samo slobodu od davanja desetine i njeke pogodnosti prigodom mješovite ženitbe nego bude stvorca članak: da se ne unijati Grci imadu tek nazivati šizmatici (odciepljenici) a ne heretici (razkolnici). U ovom saborskom članku kaže se izrično, da se tako velika sloboština daje s toga što se tiem namjerava pridobiti i više njih da se odmetnu od turske oblasti i nasele po Ugarskoj "ut talium Transfugarum exemplo etiam alii Turcarum Ditioni subjecti ad veniendum promptiores efficiuntur, quando tales qui jam venerunt., tanta praerogativa conspexerunt  esse donatos".

Najstariju privelegiju, kojoj se nalazi traga u c. arkivu. dao je stanovnikom racke varoši Ceve (Rac-Keve Kovina) kralj Sigismund (1428) a potvrdiše ju poslje Vladislav (1453 i 1455). Matija (1458 i 1464). Te, po Turcih proćerane, stanovnike smatrala ovdje kao strane goste a jer su ovi čuvali junački granicu kraljevine, oprostiše jih od plaćanja carine i svake daće. Oprost od daću dao je "Grkom ne sjedinjenim" već Matija Korvin.

Najviše privilegija dobio je "ilirski narod" g. 1690; onda i od ono doba za svake vlade redom ove je povlasti izdavala i potvrđivala "austrijska dvorska koja je tada bila i kućna kancelarija" i podjedno "kralj. ugarska kancelarija", dakle za Leopolda I., Josipa I., Karla VI. itd; Dvorsko ratno vieće sastavilo bi zaštitnicu povelju (diploma protectionale); kojom se je zapovjedalo, da se "narod ilirski" upravlja u uživanju svega, što je po privilegijah.

Da samo nešto navedemo.
U privilegiji od 28. kolovoza 1691 veli se: ... da po običaju Rascijana istočne crkve grčkoga obreda i po propisu stara kalendara slobodno obstojati možete; ... da između sebe, sobstvenom vlašću iz naroda i jezika rackoga (ex Natione et lingna rasciana) možete sebi postavljati arhiepiskopa, koga će staleži crkveni i svjetski birati ... da bude poglavar crkvam grčkoga obreda i obćinstvu te iste vjere - po svoj Grčkoj, Rasciji, Bugarskoj. Dalmaciji, Bosni, Janopolju (današnji Boroš-Jenej nekadašnja Vlaška t.j. Banat i Bačka) i Hercegovini kao i Ugarskoj i Hrvatskoj, po Miziji i Iliriji, gdje jih doista ima, i koliko i dokle Nam (car i kralj) svikolici i pojedince vjerni i odani budu ... Od desetine pak, danka i nastanjivanja (et quarteriis) da budu oslobođeni po starom pravu, niti da ima itko od svjetovnjaka osim Nas (car i kralj), nad crkvenim stališem vlasti, koga zatvoriti ili zarobiti ali da arhiepiskop  može takove crkvene ljude, koji od njega zavise, ako šta skriva, kazniti po crkvenom ili kanoničkom pravu ... Također potvrđujemo, da se grčkoga obreda crkve samostani, i što k ovim spada kao dobra, bi ona ma kakova, koja pripadaju arhiepiskopom i episkopom, posjedovati mogu; - a ko je neprijatelj hrišćanskoga imena, Turčin od vas oduzeo, i ta kad se osvoje, zapovjedismo da vam se u ruke predadu ...

Privilegije "Vlahom, Racom, Rušnjako i ostalim šizmatikom" potvrdiše već Vladislav II. na saboru g. 1495 i Maksimilijan II. u Požunu god. 1574; "nesjedinjenikom pako i 'ne unijatom Grkom' u pustoš prvoj (desertum primum) tj. u današnjoj bjelovarskoj županiji prije varašdinskom genaralatu, i u pustoši drugoj (des. secundum) sada okružju ogulinsko-slunjskom prije gornje karlovačkom generalatu, koji su se prućkim pismom (Brucker Libell) obvezali za užita godišnjega prinosa od koruških i kranjski zemaljskih stališa na odielo, oružanje i popravak graničarskih gradova, da će brani i čuvati granice "austrijske"  te vojevati protu Turkom i Ugrom (to je doba Zapoljeva) dadoše gospodskih sloboština Ferdinand I. i II.; one se, koje "nesjedinjenikom" podieli Ferdinand II. (1626), i "koje su u obima generalatima u visokoj cieni, - povlastice - njih osam na broju - dobro sahranjene čuvaju u Severinu". Bartenštein veli izrično, da su se ti "neunijati Hrvati" (Kroaten) baš ljudski bili ponjeli proti sljedbenikom reformacije u austrijanskih zemljah i poslie u tridesetgodišnjem ratu. Car Leopold potvrđuje despota Brankovića u despotskom dostojanstvu poveljom od 28. rujna 1688 i veli : "Te Georgium Branković - in hereditate praespecificatorum Hereegovinae, Syrmiae et Joanopolis (in qua nimirum Vlaška (Banat) et Bačka continentur) districtuum confirmandum - esse diximus".

Prolistasmo eto i savjestno pobiliežismo njekoliko podataka iz Tripartita, što-no ga je spisao ugarski Tribonian, Stjepan Verböcz[/b]; prođosmo i Kukuljevićevu knjižurinu "Jura regni Croatiae" pa u tih zakonicih narodnomu imenu srbskomu ni da bi jedan put , što-no vele barem za liek nema ni spomena; nu da nam se ne prigovori , da se pozivamo na zakone sabora ugarskih i hrvatskih, koji vazda nisu žarkom ljubavi pratili djelovanje novih došljaka , zaštićivanih odveć milo vladom austrijanskom, navedosmo privilegija i diplome zaštitnice, koje su šizmatikom izdavali vladaoci ove monarhije, pa ni u tih izpravah narodnomu imenu srbskomu nema baš ni spomene ; dapače poslužismo se vjerno "kratkim izvještajem" baruna Bartensteina, za kojega Alek. Sandić veli, da je kod Srba velik čovjek s toga, što im je bio predsjednik "ilirskoj dvorskoj deputaciji" a ta je "čuvena deputacija prijateljevala srbskomu narodu", pa ni Bartenstein ne izreče ni da bi samo jedanput ime naroda srbskoga.

Ako su novi došljaci u gornje prediele Hrvatske, Ugarske, Trst itd. dolazili pod narodnim imenom srbskim[/b], kako se je moglo dogoditi te nisu ni zakonici, koji su toliko puta uređivali njihove poslove, ni povelje zaštitnice ni povlastovnice pače ni tolik Srbom prijatelj Bartenstein baš ni jedan put spomenuli ime srbsko ? Zar vođe njihovi nisu to priznanje naroda mogli izhoditi kod vladara i sabora? Tko to može samo i pomisliti np. o patriarhu Černoviću Arzeniji uz onoliku privrženost cara Leopolda novim došljakom? On je to učiniti ne samo mogao, nego bi to i dužan bio načiniti sebi i narodu svomu, a to tim više, kad bi istina bila, što Dr. Subotić tvrdi, ali nije i ne može dokazati, da su "Srbi" kano "narod" u kraljevine Ugarsku i Hrvatsku pozvani, primljeni i kao takov vazda smatrani bili. (2)

Prije svega valja primjetiti, da nije istina, da su Srbi kao narod ovamo pozvani . Subotićev "Evoeationsschreiben od 6. travnja 1690" izdan tobože na srbski narod, tumači Bartenstein, na koga se Subotić (str. 4.) poziva , doslovce ovako: "

___________________
1 Preveo Aleksandar Sandić. Beč 1866. Str. XXXII. 120

2 Ein besonderer Umstand bei der Übersiedlung, der wohl zu bemerken ist, war es, dass die Serben als "Nation" eingeladen, aufgenommen und später immer als solche betrachtet und behandelt waren". (Authen. Darstellung der Ursachen des Krieges zwischen Serben und Magyaren im Jahre 1848 von Dr. Subotić, Agram 1849 str. 6.)


1.   od 3
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 6904



« Odgovor #10 : Prosinac 03, 2012, 17:29:52 »


I doista stvari su vrlo žalostno izgledale po c.i kr. dvor. Pokraj toga, što Belgrad bješe u turskim rukama, nisu se starali, ni koliko je trebalo, da se Budim opravi i za obranu uredi, kako bi sigurni bili da će sa te strane neprijatelja duže moći uzbijati. Erdelj stajaše pod zaštitom turskom, a i Banat s Velikim-Varadom bijaše u turskoj vlasti i mal-ne ciela gornja Ugarska puna nezadovoljnika i buntovnika. Uz to se još zapletoše u težak rat s Francezkom, koji jednomu dielu c. i kr. vojske ne pođe sretno za rukom kao god što ni u Niederlandskoj onim dviema morskima silama u Španjolskoj.

Kod ovako nepovoljnih okolnosti, koje iz više važnih uzroka nije zgorega znati, padoše dvojica velikih ministara, kojih je rieč u ono doba na c. i kr. dvoru najviše vriedila u državnih poslovih, po imenu grof Ulrich Kinski, kr. česki vrhovni kancelar i grof Stratman, dvorski i austr. kancelar, - na tu misao, da opomenu pokretljivimi i liepo sastavljenimi pozivnicami (manifestom), koje su izdane 6. travnja 1690 i javnom štampom oglašeno, stanovnike hrišćanske, osobito one, koji žive na granici Ugarske i provincijah, što su prije toga ovoj kraljevini utielovljene bile, a poslie i sve druge, koji su pod turskom vlasti, da se dižu na oružje proti vječitomu krvniku hrišćanskoga imena i tako da se oslobode njegove vlasti, da pređu ovamo i s carskom se vojskom sjedine. A pomenuti stanovnici bijahu najviše ne unijati Grci.

Pa ni nepomišljajući čega s njima sbog unije odmah u pozivnici zadadoše jim najjača uvjeravanja, ne samo da jim neće nikakve preprieke na put metati u držanju vjere svoje već naprotiv će jim se dopustiti sva sloboda i sasvim će se ukinuti zla, koja su se pod Turci medju njih uvukla".

Gdje je tu pozvan srbski narod? ...

U samom pozivnom pismu Arzeniji Černojeviću piše car Leopold među inim ovo:
"Imate povjerenje kod tamošnjih naroda osobito Albanaca i Rascijana. Činite za Boga, vjeru, slobodu, za obnovu sigurnosti vaše – upotrebite ovu priliku, ako sebi, djeci vašoj i miloj otačbini spasenje i dobro želite"

Gdje je opet tu pozvan narod srbski? ...

Zatim valja primjetiti, da novi došljaci u kraljevinu Hrvatsku i Ugarsku bili oni Moravci, Česi, Niemci, Talijani, Mađari onamo, a obratno Hrvati ovamo nikad nisu bili smatrani kao narod; nema ni u poviesti ni zakonih dokaza, koji bi ovu našu tvrdnju popobijao. To isto valja za Srbe . U koliko je i bilo došljaka iz Srbije, svi su oni živili na privilegijah baš onako, kao i došljaci iz prediela drugih.

Bartenstein veli: "Kako je ilirski narod od ljudi različna roda, kao što je već nnapried spomenuto, i ovi ne žive svi zajedno u jednoj zemlji nego su se od česti razsejali po zemljah, koje su daleko jedna od druge, - tako mu je i ustav njegov različan prema tomu, gdje živi i kojega je staleža ... svuda njih gledo kao goste (strance), koji su zeinlji od koristi" (str. 80) Na to dovode i one rieči u Leopoldovoj privilegijskoj diplomi (28. Kolovoza 1691): "Upotrebit ćemo po mogućnosti sav trud, da pobjednim Našim oružjem spomenuti narod rascijanski, božjom pomoći, što prije u oblasti ili staništa, koja su prije toga imali, na novo uvedemo i neprijatelje odande odbijemo".

Narod bez svoga zemljišta nema jamstva ni za narodnost svoju ni podloge za politički život. Srbskoga zemljišta s ovu stranu Save nema nigdje .

Vojvodina srbska postojala je samo od g. 1849 do 1861, zasnova ju i oživi austrijanski ministar Bach; ona postade s dužnošću, nametnutom joj u Beču, da oslabi Magjare i Hrvate, koji su jednaki i ne pomirivi neprijatelji njemačke centralizacije i - germanizacije. Čim se je povratio narodom stari ustav, štropoštala se je onaj čas srbska vojvodina u ono, što je bila; iz nje uzpostavljene su stare bivše županije: ondje torontalska i temišvarska, ovdje sriemska.

Beču je svejedno: Bačka, Banat, Sriem, ali nije kraljevinama Ugarskoj i Hrvatskoj, koje čuvaju svoju ustavnost i paze državnu cjelokupnost. Na što je Beč išao povrh glavne težnje za oslablienjem Mađara i Hrvata u životu političkom, dokazao je i tim, što je onaj prediel nazvao Deutschbanater Regiment gdje je oko Pančeva najviše našega življa.

Hrvati su nasjeli agitacijam austrijanskim i uz uvjete u člancih sabora 1848: VII., XI b. 11.; XVI. a, b; XIX; 2, 4; XX. 2, b; 3, a. XXVI. I. 15. b.; XXXII. 11 pristali na to, neka se osnuje srbska vojvodina, koja bi s Hrvatskom imala jedan sabor, jednu upravu, jednoga bana-vojvodu, jednu kancelariju itd. ali je ono bio račun bez krčmara.

Hrvati neimadjahu prava razpolagati s Bačkom i Banatom a vojvodina bez ovih šta je u samom Sriemu ? Od pamtivieka samo hrvatska županija, hrvatski kraj, cjeloviti diel Hrvatske kao što je dohzao i Dr. Rački u Pozoru (1861 br. 133, 136).

U gore spomenutoj Leopoldovoj diplomi nema ni rieči o posebnom zemljištu za nove došljake, premda je tadašnji metropolit Črnović u molbenici, koju su nosili caru Leopoldu Izaija Diaković i Adam Feldvari iz Komorana, i teritorij zamolio i ona je privilegija izdana baš na tu molbenicu.

Da Srbi kao narod pa ni kao politički narod u kraljevini Ugarskoj i Hrvatskoj, a tako ni u zemljah austrijanskih, i u koliko su došli iz njegdašnje i sadašnje Srbije ni primljeni a ni smatrani bili nisu, tomu je svakako dokaz ne pobitan to, što jim se u zakonih niti srbsko ime ne spominje sve do g. 1848. - Članak 27. pod Leopoldom I. govori sav "de Graeci ritus non Unitis", o Srbih ni spomena; crkveni sabor zove se vazda blagoveštenskim nikad srbskim ; narod se naš po svuda luči po vjeri u katolike i ne katolike u hrišćane i kršćane ili u sljedbenike zakona grčkoga i rimskoga, nikad u Srbe i Hrvate (još gdjegdje barem u Vlahe i šokce, Vlahe i Kranjce); ta jošte g. 1765 severinski vladika Josip Stojanović i kupinovački paroh Aksentije Kosanović u vjerskoj parnici svojoj ne govore o srbstvu i srbskoj vjeri nego o zakonu i vjeri grčkoj i rimskoj, a za cielo se tima svećenicima ne može prigovoriti, da su bili u službi rimskoga pape, (3) ili da jim nisu bile poznate privilegije s ustavom onih, koji danas hoće da su Srbi a onda su samo Vlasi ili "grčki ne unijati" bili; ne znanje ne može jim se predbaciti jer su privilegije čuvane baš na zvoniku stare crkve severinske (u pakračkoj diecezi); vrata su na njem bila željezna "i zabravljena grdnim bravama, što više, i pred njima su ne prestano stražarila dva stražara ("šilboka"); kad je poslie sagrađena nova crkva u Severinu prenesene su i te privilegije iz stare crkve u novu. Na te se odnosi ona katonska rečenica, koja često dolazi u sborniku ugarskih prava. "Privilegia et statuta Valacborum cassentur". (4) Što dakle srbstvu u krajevih s ovu stranu Save nema ni traga ni spomena u javnih izpravah sve do ovoga stoljeća, a počelo je podmuklom agitacijom , koja se je svršila ne ustavnimi odredbami austrijanskoga ministra Bacha, može prof. Majkov, ma kako bio plitka uma uvidjeti, ne hrvatstvo nego baš srbstvo da je stvorila austrijska policija.

Ne pitajući sada za manevre, radi kojih je to učinjeno, kažemo, da je ta tvorba srbstva osnovana na pukoj laži. Nisu svi došljaci u prediele ugarske i hrvatske došli samo iz Srbije ili dopustimo jim rieč iz Rascije, koji su dolazili iz juga na sjever. Uskoci dolažahu iz Bugarske, Servije i Thracije "Uscocos seu Transfugas - sic dictos, quod excusso jugo Turcico (temporibus potissimum Ferdinandi I. et Maximilijani) ex Bulgaria, Servia et Thracia ad terras Christianorum transierunt") Bartenstein pako govoreći o erdeljskih Vlasih[/b], od kojih da "država nije imala onoliko koristi koliko u generalastvih varaždinskom i gornjo-karlovačkom te u Slavoniji, Banatu i Ugarskoj" nastavlja doslovce ovako (str. 18.): "Ja dakle ne zahtievam, da erdeljske Vlahe uzporede s Raci, koji dolaze iz Bosne, iz Dalmacije i iz Grčke, ali mislim da se ne varam da po onih mjestih, gdje ove ljude pod izgovorom rabotaštva (jobbagionatus) kano marhu drže, ne mogu oni biti drugačiji nego što su;" itd.

Ako ti Raci dolaze iz Bosne i Dalmacije te iz Grčke, kako se mogu kao došljaci n. pr. u Hrvatsku u predielih, kamo se naseljuju, preobraziti u narod srbski, dočim su u onih dviju pokrajinah bili Hrvati, a u Grčkoj bez sumnje Grci? Po kojem Ovidijevom stihu može bugarski ili thrački Uskok postati u Hrvatskoj i Ugarskoj Srbinom ?

G. 1736 belgradski arhiepiskop Arzenije Joanović ganu mnoge grčkoga vjeroizpoviedanja porodice bosanske i bugarske da se od turskoga nasilja sele na sjever, pa jih i dodje dosta, a s njimi i do 300 obitelji arbanaskih Klementinaca, zvanih tako po Klementu, svojem vojevodi. Naseliše se u mitrovačkoj okolici; njihova su sela Hrtkovci, Martinci, Ninkovci itd. što sačinjaju petu satniju petrovaradinske krajiške pukovnije[/b] (5). Ti Klementinci (ili Cimiote) dođoše u zemlju hrvatsku, primiše s vremenom jezik hrvatski, vjere su rimokatoličke - po čemu su dakle mogli ti postati Srbi ? Tim-li što su pohrvaćeni kao i Srbi sami, koji su poprimili jezik hrvatski, a svoj napustili i zaboravili? Zaista nov je to pojav na zemaljskoj krugli, da je Arbanas, Bugarin, Grk i Vlah Srbinom onda, kad je na hrvatskoj zemlji, i kad je primio za svoj materinski jezik hrvatski. A da bi oni, koji se Srbi zovu, barem i u tom pravedni i dosliedni bili, ali traži ti toga u Srboljuba!

Po statistici Srbije ima ondje sada do 1.058.488 Srba u kojem se broju nalaze i
-   Bugari do 100.000 duša; ovim se ne priznaje ni narodno ime premda jim je jezik inaki, ima
-   127.545 Rumunja,
-   24.693 Cigana,
-   1.955 Niemaca
-   1.522 njemačkih Židova,
-   480 Čeha,
-   183 Grka,
-   43 Poljaka,
-   41 Francez,
-   41 Talijan,
-   27 Turaka i
-   7 Rusa,
dakle sve samih narodnosti, kojih jezik je drugačiji nego li što govore Srbi pa to jim je ondje Srbija, srbske itd. Kod nas oni, koji si misle, da su porekla srbskoga ili koji ne znaju što misle, danas govore bez ikakve razlike istim hrvatskim jezikom, pak uza to buncaju o posebnoj u nas srbskoj narodnosti i pogibelji, u kojoj jim se ova nalazi.

___________________
3 Vidi: Hrvatski uredovnik. Zagreb 1876 str. 40-45

4 A. Stojačković. Čerte života naroda srbskoga, str. 21

5 Stjep. Marjanović u Danici ilirskoj 1839 br. 8 i 9


2.   od 3
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 6904



« Odgovor #11 : Prosinac 03, 2012, 17:32:12 »


Još ćemo napomenuti jednu činjenicu, koja je novim dokazom zato, da velika pometnja pojmova vlada u tobožnjih Srba. Zna se, da je Gajev ilirizam propao navlastito na odporu tih Srba; oni ne htjedoše ni za živu glavu čuti, da su narod ili da se je ikada Srbom nadievalo ime ilirsko. Oni u tom imndu pravo, da Srbi nisu potomci Ilira, a kažu pravo i to, da se Srbom nije ni docnije davalo ime ilirsko; ali ako to, kojom logikom i kakvim pravom novo-skovanomu srbskomu narodu Sandić, Subotić i dr. prisvajaju ono, što su zakoni i privilegije dale uskokom, Vlahom, Rajcom, Grkom, Rušnjakom i uobće šizmatikom u naših i u ugarskih predielih? Pod naslovom srbskim nije ni jedna povlast izdana.

Tko ima pameti i poštenja zna i mora priznati, da se sljedbenici grčko istočne vjere u čitavoj krajini te n Hrvatskoj i Slavoniji pa Ugarskoj još prije 20 godina, a do god. 1848 naročito nisu nikad nazivali Srbi nego "hriščanin", Rac ili Vlah pače da nisu ni znali, da srbstva ima; svoju crkvu nisu nikad zvali srbskom. nego "hrišćanskom", svoga jezika nisu nikad nazivali srbskim nego hrvatskim; pa tako je i danas u onih predielih, kamo još nije prodrla kleta laž i agitacija ruske propagande i srbske joj podružnice. Isto tako nije se po svjedočanstvu čestitoga Jukića za njega živa ni u Bosni znalo za ime ili crkvu srbsku[/b], dok hrišćanski popovi i ne unijatska sjemeništa nisu postali agenti Rusije. Vuk Karadžić, glavni stup srbstva, ču u Dalmaciji, Hercegovini i Crnoj Gori da ljudi jezik svoj zovu hrvatskim a nerekoše mu da govore srbski; znamo kako je skupio i razprostranio "srpske narodne pjesme".

Crnogorci su se sami zvali Hrvati sve dok nije vladika Petar Njegoš počeo kod njih srbsko ime širiti; tekar tada je ruska "propaganda fidei" dala mig. da medju nami grčka vjera mora da je srbska, a tko je te vjere da je Srbin; no Crnogorci su međutim kako od starine tako i danas poznati n. pr. u Carigradu samo pod imenom Hrvati; a "žive još ljudi, koji su gledali, kako se u povjesti Crne Gore, na mjesto drugoga imena u spomeniku, pisalo ime srbsko".

Kod nas ovdje imala bi se po § 1. II. diela previšnjega reskripta od 10 kolovoza 1868 (sadržana u sborniku zakona i naredaba valjanih za kraljevinu Hrvatsku i Slavoniju g. 1868. kom. VI. br. 18) crkvena obćina zakonito zvati: "grčko-istočna mjestna crkvena obćina", a ona u Karlovcu pod nadzorom konsistorija plaškoga i kr. zemaljske vlade u Zagrebu nadjela si je samovoljno u mjestnom statutu naslov: "srbske pravoslavne mjestne- crkvene obćine n Karlovcu". Eto kud pogledaš, novo srbstvo je osnovano na laži, samovolji i samosilju.

Ta po čemu su negdašnji "hrišćani", Raci i Vlasi postali Srbi?

Da-li po vjeri? Vjera, koju su sliedili i sliede naši "hrišćani" ili "blagovjerni" i kako jih sada zovu "pravoslavni", g r č k a  je vjera, a srbske vjere nema nigdje na svietu kao ni hrvatske. Kad bi se po nazivu vjere ljudem i narodom davalo ime, to bi onda Bugari, Rumunji, Rusi i Hrvati n. pr. u

Crnoj Gori itd., po grčkoj vjeri bili Grci ali nikako Srbi. (6) Takov je ne smisao i "srbska narodna crkve" (7), što ti povrh toga namiće misao, da ima i srbske ne narodne crkve.

O crkvi narodnoj i ne narodnoj može govora biti samo u vjeri rimokatoličkoj među Hrvati, u grčko-istočnoj nipošto; jer u onoj se u nas još i sada misa služi po hrvatsku i po latinsku a u ovoj nikad po grčku, premda sam u ivanićkoj crkvi našao odprije i pravih grčkih knjiga, ali to zato, što je ondje bilo u istinu pravih Grka iz Macedonije i drugud a nikakovih Srba. - Slast je čitati o borbi riečke obćine za hrvatski jezik u crkvi (I. Kukuljević) i mnogo toga, što je pisano o "popovih hrvatskih" i "crkovnjacih latinskih" (Iv. Crnčić), koje su za razluku od hrvatskih zvali i slovinskimi. Još g. 1815 piše namjestnik makarskoga biskupa Iv. Jos. Pavlović Lučić poslanicu: "Mnogo poštovanomu i pričastnomu zboru misnika i ostalih sviuh carkovnjaka slovinskih, a navlastito onim, koji slagaju skupštinu popa Harvata u državi Poljica u Dalmaciji".

Ovdje se vidi, da mu nije svejedno pop Slovinac i pop Hrvat, što on dalje jasno kaze navodeći, kako su glagoljaškomu časoslovju (breviariu) i misi pape Nikola II., Adrian H., Ivan VIII., Inocenc X., Benedikt IV. (XIV ?) i napokon Pio VII. davali najsnažniju podporu te ovaj posljednji pope sve Hrvate i jezik njihov - baš i pohvalio, uzveličao i proslavio.

Koncem prošloga i početkom ovoga stoljeća udri na njih zlo! Iv. Tkalčić priobći (u zagr. kat. listu) mnoge župe u zagrebačkoj biskupiji, u kojih su bili popi (8) glagoljaši.

Da li su Srbi po zemlji, po domovini ?

Zemlja obično dobiva ime od svoga urodjenoga naroda, a ne od novih došljaka; dobiva od gospodara, a ne od gosta.

Hrvati su svoju domovinu dobili vitežtvom i postali joj gospodari; zato bi i potomci pravih Porphyrogenetovih Srba, da jih jošte bude, došavši kao pridošlice u zaklon Hrvatske postali Hrvati baš onako, kako su to postali i došljaci (naseline) njemački , talijanski itd.

Pametan čovjek neće reći, da je južna Italija prestala biti talijanskom zemljom zato, što ondje imade hrvatskih naselina u okolicah Larina, Ripalda , San Biase, Cerritello, u gradu Aquaviva, u selu San Felice, u Vastu, Tavenni, u Palati itd. "Kad bi ime budi kakovih došljaka smjelo imati koju moć na ime one zemlje, u koju su u zaklon primljeni, sada bi se malo ne svaka zemlja nazivala dvo ili trovrstnim , gdjekoja i viševrstnim imenom, n. pr. Švajcarska nazivala bi se njemačko-francezko-talijanskom zemljom, ako ne i drugačije; Srbija bi se nazivala srbsko-bugarsko-rumunjskom zemljom , ako ne i drugačije; tada bi u Švajcarskoj existirao njemačke-francezko-talijanski kongres, a ne švajcarski; tada bi u Srbiji existirala srbsko-bugarsko-rumunjska vojska ne srbska. Međutim u takovu kaotičku promjenu političkoga naziva zemalja i njihovih istoimenih stanovnika neće naši novi Srbi nikako moći uputiti današnji prosvjećeni sviet. U praktičnom životu ljudskom opažamo taj stari i ne oborivi običaj, da ime zemlje pada i na njezine svekolike stanovnike: tu se nikakve doskočice, nikakva zanovetanja ne uvažavaju". (9) Obzirom dakle na hrvatsko ime naroda, koj je svoju domovinu na jugu oružjem osvojio, a u kojoj naši negdjašnji "hrišćani" i danas stanuju i novi došljaci Bugari, Grci, u koliko ih ima Srbi i dr. nisu i ne mogu biti ni pošto Srbi nego su Hrvati. Srba danas na jugu po narodnosti nema nigdje a prema imenu zemlje ima samo u srbskoj zemlji, u srbskoj kneževini, a ondje baš onako kao u Bavarskoj Bavaraca, u Saskoj Saksonaca itd., koji su ipak jedni i drugi po rodu i jeziku onakovi Niemci kao u Heidelbergu i na Rajni.

Da-li po jeziku? Pojedini predieli, da i pojedina sela imadu svoj izgovor i naglas ali koj razborit čovjek i muž pri podpunoj sviesti može privoljeti u to , da ima razlike u jeziku katolika i ne katolika ili da katolici govore latinicom a hrišćani ćirilicom i zato da su oni Hrvati, a ovi Srbi? Jezik nam je najveći dokaz, da smo mi po svih hrvatskih zemljah pa i u srbskoj kneževini današnjoj jedan te isti narod; tomu ne smetaju ni malo nariečja i podnariečja kao što ni podredjena pokrajinska imena Bosna, Dalmacija itd., ne smetaju glavnomu imenu hrvatske zemlje ili naroda. Jezik došlih u ovu domovinu Hrvata razlučivao se od veliko-slovjenskoga već od njegda pomanjkanjem nazala, budući da su Hrvati čisto e i u mjesto veliko-slovjenskoga (ä) i (o) izgovarali; a dr. Jagić po vokalu "a", gdje je u ostalih slovinskih jezicih vokal e ili o - misli "da će se biti naš jezik najranije odielio od zajedničkoga stabla praslovinskoga te najranije počeo živjeti samosvojnim životom". (10) Kako se je postupno razvijao do današnje ljepote, o tom govoriti ne spada u ovu razpravu. Uslied toga je i jasno , da negdašnjim hrišćanom ne pripada ime Srba niti po imenu jezika, kojim govore, jer oni ne govore separatnim nego zajedničkim jezikom, koj se zove hrvatskim, te po tom su i naši negdašnji hriščani i po imenu jezika Hrvati.

Da-li po običajih, pjesmah, pripoviedkah, poslovicah narodnih i poviesti? Ništa manje.

Narodni običaji po svih hrvatskih pokrajinah ni srbsku kneževinu ne izuzamši, po svuda su ili jako srodni ili jedini; narodne pjesme, pripoviedke, poslovice i zagonetke ili su jako srodne ili jedine; historičke sgode gotovo su svim pokrajinam zajedničke, a doseljenikom iz doljnjih u gornje prediele ista je od ovo dvie tri sto godina sudbina u narodnom i političkom pogledu te se baš ne može s razlogom ništa kazati, čim bi se oni lučili od Hrvata, recimo, starosjedilaca ili gospodara ove domovine, da bi jim se moglo dati drugo van hrvatsko ime.

Je-li dakle hrvatstvo, kako bunca u "Zastavi" pomanitali katolički razpop Ljudevit Vuličević, "bezumlje u idealnome redu"? J e-li ono "širi popovsku tamu"? 'P je-li "vatikanski gavran, vjeruje jer ne razlozi"? ...

Hrvat nikog sam ne rani
Nego samo svoje brani

Srbija može u kragujevačkih arzenalih imati šumu od pušaka i topova "koje će kako-no 'Zastava' kliknu, nekad, kad dođe zeman da se podpraše, grmljavinom i vikom svojom, oglasiti su u svietu", ali ona i tim istinu u laž pretvoriti neće kao što ju ne mogu ni rublji ni dinari niti šuma od knjiga pisanih za srbsko ime i srbstvo na štetu hrvatstva. Objektivna istina ne da se ni sakriti, ni zatući, ni obići, pravo narodnosti pako najveća je objektivna istina našeg vieka; hrvatski narod sačuva si ga sjajno do u drugu polovinu XIX stoljeća! Ako Bog da hoće i dalje!

Starac na slunjskih brdih (Petar Bučar) priča ovako:

"Pošao čovjek sjekirom u šumu, da usieče drvo. Dobra ga sreća nanesla do hrasta stara, sivom mješinom obrasla; popne se čovjek na hrast, htjede ga samo ovršiti, al kad sjekirom dva tri puta kuc, kuc, odvali se stara trula hrastina, a čovjek omakne se u stubalj i do vrata ugrezne u med. Sladko u medu stajati i oslastno prste lizati; nu kad se već sit nalizao, hoće iz stublja, nu ne može. Gust med, skliznu se noge, sunce na počinak , med dogrdio, okiselio. Viče čovjek iz sva glasa n noć. Škripa snieg, njuška se čuje, pomoli se glava nad stubljem, čovjek u strahu uhvati glavu za uši, glava čakne i baci čovjeka na snieg.
Je-li se sam oblizao ili ga oblizao međed, kronika ne kaže.

To se valjda sbilo, kad su Frankopani u Slunju, Karlovići u Bariloviću, a njeka banica Kristina u Krstinji boravili i dok se jošte nije znao Turčin po imenu ni po okrntnom djelu poznavao.

Oj Hrvati, žilava ste li života!
Tko nije sve gazio po vami?

Pa eto i sada do velike valjda sgode sačuvanih i Božjom rukom sahranjenih! Dat će Bog, prem smo na lancu čovječanstva, koj se je po Europi pružio i sapeo narode trgovinom i želieznicami, zadnja karika, neka nas; znam, da smo zdrava karika bez hrdje, i da ćemo uzdržati, došlo što mu drago, i pričekati, da i nam sine sunce bolje dobe; ali to neće biti ni pomoćju ni milošću božjom, van naukom i naporom našim".

___________________
  6 Čovjek se mora čuditi drskosti i uztrpljivosti hierodiakona Emilija pl. Radića, prof. Bogoslovlja u Karlovcima, kojem on na krivoj podlozi srbstva napisa: Die Verfassnng der orth. katholischen Kirche bei den Serben in Oesterreich-Ungarn (1877 str. 312) i Ein Kampf um's Recht. Beitrag zur Lösung der orthod. Kirchenfrage in Bosnien-Herzegovina. (Prag 1879 str. 51).

  7 Th. Živković. Temišvar 1868

  8 Sljedbenikom grčke-iztočne vjere bijaše rieč "pop" zazorna. U izvadku sabora temišvarskoga (1776), izdanom u Zemunu g. 1861 stoji ovo: Ta neprilična imena: rac, akatolik, šizmatik, pop itd. koja su se do sada protiv ilirskoga naroda upotreljavala, strogo se zabranjuju , i oni će se zvati grčko-sajedinjeni i ne sajedinjeni, a njihovi sveštenici neće se više zvati "pope" nego "parosi". Zašto-li se onda već nisu nazva Srbi? ...

  9 Obzor 1877 br. 204.

10 Rad jug . ak. knj. IX. str. 88, V. Jagić: "Pomlađena vokalizacija u hrvatskom jeziku".

Autor: Đuro Stjepan Deželić, 1879

Cijela knjiga "Hrvatska narodnost ili Duša hrvatskog naroda" ovdje

Đuro Stjepan Deželić > http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=1199.0


3.   od 3
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.19. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!