CRO-eu.com
Svibanj 29, 2020, 01:19:36 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: 1 [2]
  Ispis  
Autor Tema: 04. travanj - trava (raste)  (Posjeta: 28899 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
max 2

Postova: 188


« Odgovor #15 : Travanj 02, 2013, 19:37:56 »


Dabarski grb? Od kad Dabrani to imaju grb , HA-HA od prvog aprila. Budući da postavljas dosta vjerodostojnih dokumenta vjerovat će ti netko -aprililii, i sam sam skoro povjerovao.....
Evidentirano

Quidquid in occulto est,in apricum proferet aetas!
Što god je bilo skriveno,vrijeme  će iznijeti na vidjelo!
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #16 : Travanj 02, 2013, 21:25:58 »



Dabarski grb? Od kad Dabrani to imaju grb , HA-HA od prvog aprila. Budući da postavljas dosta vjerodostojnih dokumenta vjerovat će ti netko -aprililii, i sam sam skoro povjerovao ....

Pjevam

Ma, htjela sam malo osvježiti taj stari običaj "Prvotravanjske šale" i iako sam napisala "april" nitko, osim tebe, nije primjetio ovu bezopasnu smicalicu.
Bez šale; Dabar je zaslužio svoj grb ali tko je ikada dobio ono što zaslužuje?
Čujemo se sljedećeg 1. travnja!  Ideja

http://hr.wikipedia.org/wiki/Prvotravanjska_%C5%A1ala

http://www.religioeses-brauchtum.de/sommer/aprilscherz.html
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #17 : Travanj 10, 2015, 07:48:10 »


Deseti travnja 1941. godine uz osvrt na srbski rat protiv Hrvatske - Dokumentarno o srbskom fašizmu

Svanuo je dan, najsretniji Dan
Taj liepi dan je Deseti Travnja,
Dan suncem i radošću obasjan.
Hrvatska je u njem obnovljena!

Hrvatska je od četnika obranjena!
Branili je Domovine sinci, domobrani,
Oružnici i Ustaška hrabra vojska, njena
Strah i trepet svih četnika i druge nemani.

Nezavisna Država Hrvatska je spasila Hrvatski narod

Tko zna bili danas još bilo Hrvata, da nije 10. Travnja 1941. obnovljena i proglašena Nezavisna Država Hrvatska i odmah ustrojena obranbena Hrvatska vojska: domobrani, oružnici i ustaše.  Prema planu iz velikosrbske ideologije sve Hrvate - katolike i muslimane trebalo je poubijati i prognati, a zadržati samo 200.000, koje bi trebalo posrbiti. Taj etnocid je trebala obaviti Srpska pravoslavna crkva.
O tome će se više doznati tijekom ove dokumentarne rasprave.

Jugovojska je nastavila kao srbski fašistički četnici

Iz povijesti znamo, da je najveći dio vojske od velikosrbske Kraljevine Jugoslavije preobražen u fašističke četničke postrojbe, kojima je bio temeljni program i cilj uništiti ubijanjem i progonom Hrvate katolike, onda su to bili i Hrvati muslimani i na hrvatskome  prostoru uspostaviti Veliku Srbiju.
 
Velikosrbski četnici, pomagani u isto vrijeme od talijanskih fašista i od Velike Britanije su započeli oružanu borbu, ubijenja i progone Hrvata uoči proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, a od toga dana nadalje ta četničko-fašistička zločinstva su pojačana i proširena u svima hrvatskim krajevima.

Žalosno je da o četničkim fašističkim zločinstvima premalo i danas piše  hrvatska povjesnica, a Hrvatsku vojsku svih rodova, koji su branili Hrvatsku, stavlja dio te povjesnice na križ srama i sotonizira je po nametnutoj i prihvaćenoj velikosrbskoj fašističkoj i komunističkoj strategiji. Danas se u toj sotonizaciji Hrvatske vojske i Nezavisne Države Hrvatske isitiču, nazovi hrvatski povjesničari: Ivo Goldstein, Tvrtko Jakovina i njihovi prirepci.
Svaka čast dobrim, brižnim i korektnim hrvatskim povjesničarima!

Dajmo riječ američkom povjesničaru Jozi Tomasevichu

O četničko-fašističkim zločincima prepustimo riječ dokumentarnoj povijesti od američkog povjesničara hrvatskog iskona Joze Tomasevicha pod naslovom:
"Četnici u drugom svjetskom ratu 1941- 1945", Izdanje Sveučilišna naklada Liber Zagreb, 1979.
Iz Glave šeste u navedenoj knjizi, od stranice 155. do 180, evo najvažnijeg dokumenta, pod naslovom:

"Četnički ciljevi i organizacija. Glavni cilj je Velika Srbija".

Taj ciljni Plan stvaranja Velike Srbije napravio je srbski odvjetnik iz Banja Luke, Dr. Stevan Moljević, savjetnik glavnog četničkog vožda, generala Draže Mihailovića.
Razrađeni oblik Moljevićevog plana bit će predstavljen u daljnjem pisanju, a ovdje se isti prenosi u sažetom  obliku sa 159. stranice, Tomasevicheve povijesti: Četnici u Drugom svjetskom ratu 1941-1945.

"Ciljevi su (prijepis originala):

1. Borba za oslobođenje celokupnog našeg naroda pod skriptom Nj.V. Petra II.

2. Stvoriti Veliku Jugoslaviju i u njoj Veliku Srbiju, etnički čistu u granicama Srbije (misleći tu i na Makedoniju), Crne Gore, Bosne, Hercegovine, Srema, Banata i Bačke.

3. Borba za uključivanje u naš državni život svih još neoslobođenih slovenačkih teritorija pod Italijom i Nemcima (Trst, Gorica, Istra i Koruška) kao i (područja koja su sada pod vlašću)  Bugarske i severne Albanije sa Skadrom.

4. Čišćenje državne teritorije od svih narodnih manjina i nacionalnih elemenata.

5. Stvoriti naposredne zajedničke granice između Srbije i Crne Gore kao i između Srbije i Slovenačke ćišćenjem (uklanjanjem?) muslimanskog življa iz Sandžaka i muslimanskog i hrvatskog življa iz Bosne."

Detaljnije, vidi str. 157, 158... (prijepis)

"Iz zamišljene Velike Srbije treba silom protjerati ne manje od 2,675.000 ljudi; ta brojka uključuje 1,000.000 Hrvata i 500.000 Nijemaca; u redefiniranu Srbiju ušlo bi zatim 1,310.000 ljudi od toga 300.000 Srba iz Hrvatske. Dopustilo bi se  da u novoj Velikoj Srbiji ostane  200.000 Hrvata. Ove Hrvate treba posrbiti!

Moljevićev teritorijalni plan za 'homogenu Srbiju' bio je zasnovan na ideji da Srbi imaju pravo na položaj vodeće nacije na Balkanu, jer su se tako dugo borili protiv Turaka... To će učiniti tako, kaže Moljević, da stvore i organizuju homogenu Srbiju, koja ima da obuhvati celo etničko područje, na kome Srbi žive..."

Nastavlja se prijepis s pobližim objašnjenjem:

"Teritorij Velike Srbije (prema Moljeviću), uključuje ne samo glavninu teritorija stare Jugoslavije, već i neka područja, koja su pripadala  njenim susjedima. Prije svega  trebalo je Srbiji, kakva je bila u granicama prije 1912., dodati sva područja stečena u Balkanskim ratovima 1912-1913, Makedoniju, Sandžak, Crnu Goru; cijelu Bosnu i Hercegovinu; cijelu Dalmaciju...

Od hrvatsko-slavonskog teritorija, Velika Srbija uzela bi većinu Like, prektično cijeli Kordun i Baniju, zatim teritorij istočno od Pakraca, zatim 20-25 km široki koridor, koji bi se pružao od Pakraca na sjever do mađarske granice (s kotarima Daruvar, Grubišno Polje, Slatina i dijelovima kotara Nova Gradiška i Požega), dio Slavonije s Osijekom i Vinkovcima i sav Srijem,  Baranju, Bačku i  Banat. Velika Srbija polagala bi pravo na sjeverni dio Albanije, na okruge Kjustendil i Vidin u Bugarskoj, Resina i Timisoara u Rumunjskoj, Szeged, Baja i Pecs u Mađarskoj...

Velika Srbija imala bi 65-70%  ukupnog jugoslavenskog teritorija... Moljevićev plan predviđa protjerivanje ne-srpskog stanovništva iz raznih područja, kao i razmjene stanovništva, ali nije u brojkama izražavao opsege tih planova...

Vrlo slični teritorijalnim zamislima dra Stevana Moljevića bili su i oni prijedlozi koje je Beogradski četnički komitet formulirao ljeti 1941, a u septembru ih je iznio iz zemlje i kasnije predao emigrantskoj vladi Dr. Miloš Sekulić."

Srbski četnici su klanjem i progonom Hrvata sprovodili plan Velike Srbije

Prema Tomasovichevoj povijesti uz najpotrebniji komentar autora ove rasprave:
"Četničke snage bile su naravno, skoro isključivo srpske, osim onog dijela Crnogoraca, koji su se osjećali Srbima. Četničkim rješenjem Makedonci i Crnogorci naprosto su proglašeni Srbima. Četnici nikada nisu uspjeli realistički shvatiti nacionalno pitanje u Jugoslaviji. Njima je polazna točka uvijek bila Velika Srbija, uvijek u granicama Jugoslavije, ali bez osvrtanja na legitimno pravo drugih naroda, izuzev Slovenaca...

Antihrvatstvo, antimuslimanstvo i antijugoslavenstvo, to je ideologija srbskog četništva, prema kojoj za Hrvate, Muslimane i Jugoslavene vrijedi samo totalno istrjebljenje - likvidacijom i progonom...

Draža Mihailović je također imao i podršku Srpske pravoslavne crkve, koja je kao nacionalna crkva, prirodno bila sklona da se identificira s pokretom što su ga podržavali kralj i izbjeglička vlada koju su vodili Srbi.

Dr. Đura Žurović, generalni sekretar četničkog Nacionalnog komiteta od juna do septembra 1944, posvjedočio je na svome suđenju ljeti 1945. da je 'tri četvrtine pravoslavnog sveštenstva bilo privrženo pokretu Draže Mihailovića'.

I u Crnoj Gori i u NDH, jednako kao i u Srbiji, velika većina pravoslavnog svećenstva bila je na četničkoj strani, a u NDH su neki od njih - na primjer Momčilo Đujić i pop Savo Božić - postali vrlo poznati četnički komandanti i istakli se ubijanjem i progonom Hrvata."

Nemarno Hrvatsko pravosuđe nije nikada u ozbiljnom nastupu zatražilo izručenje ovih i drugih četničkih zločinaca, koji su 1945. godine pobjegli u Ameriku i druge države, ali se je jako zalagalo za izručenje svih Hrvata, koji su branili svoju državu Hrvatsku.

Brojno stanje srbskih fašističkih četnika
(Tomasevich, str.167...)

"U svom proglasu srpskom narodu od 1. decembra 1941. godine, Draža Mihailović je rekao da četnici imaju "u zemlji jednu jaku vojničku organizaciju, koja broji preko 300.000 duša". U tome broju nisu četnici iz drugih dijelova bivše velikosrbske Kraljevine Jugoslavije.

O četnicima u Crnoj Gori i NDH znamo s više sigurnosti. Početkom 1943. bilo je 40 - 50.000 četnika u Crnoj Gori i u talijanskoj zoni NDH; u njemačkoj je zoni krajem 1942.  oko 10.000 bosanskih četnika...

Nijemci su krajem 1943. procijenili stvarnu jačinu četnika, kako slijedi: Slovenija 500, sjeverna Dalmacija i Lika 2.000, zapadna Bosna 1.500, istočna Bosna, Hercegovina 3.000...
Naravno, kao što će se kasnije pokazati, tokom 1944. došlo je do porasta četničkih snaga u Sbiji i na prostoru NDH..."

Tomasevich se manje bavi četnicima u Hrvatskoj

Kao i hrvatski povjesničari (uz malobrojne iznimke, na pr. Fikreta Jelić-Butić, Vjećeslav Holjevac...), Jozo Tomasevich se manje bavi s četnicima u Hrvatskoj, a više u njihovoj matičnoj kolijevci Srbiji. Ima za to više razloga, a ovdje podsjetimo samo na jedan:

U Hrvatskoj su do kapitulacije Italije, u brojnim slučajevima djelovali saveznički: fašistički četnici i komunistički partizani. To prešućuje i naširoko zaobilazi jugoslavenska i hrvatska komunistička historiografija.

Fikreta Jelić-Butić piše manjkavo o četnicima u Hrvatskoj, što vrijedi i za druge hrvatske povjesničare. Butičkinoj povijesti o četnicima bit će posvećena druga rasprava, a ovdje će se u daljnjem iznijeti spomenuti Vjećeslav Holjevac, koji se također "bojažljivo" osvrće samo na četnike u Slunjskom kraju i susjedstvu. Daljnji podatci su iz knjige: Vjećeslav Holjevac, Zapisi iz rodnoga grada, Nakladni zavod MH, Zagreb 1972.

1. od 2
   
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #18 : Travanj 10, 2015, 07:49:33 »


Četnici u središnjoj Hrvatskoj, prema prikazu V. Holjevca

V. Holjevac, str.191: "Nakon petomajskih izbora godine 1935. dolazi u nekim kordunaškim selima do oživljavanja i osnivanja novih četničkih organizacija. Tada su osnovane četničke organizacije u Perjasici i Cvijanović Brdu, a tek godine 1936. uspjeli su četnici osnovati organizacije i u Veljunu i Gornjem Poloju uz one četničke organizacije koje su već djelovale u Kotaru Slunj i u Plaškom. Broj organizacija se povećavao, kao i njihova aktivnost.

Osobito su se na Kordunu isticali četnici protiv hrvatskih seljaka koji su bili izloženi teroru žandara i često batinani, hapšeni i proganjani. Četnici su imali zadatak budno motriti na kretanja u hrvatskim selima i dojavljivati žandarima svaku pojavu koja je, po njihovom mišljenju imala  "protudržavni" karakter. Uoči izbora oni su se aktivno uključivali u izbornu kampanju, pomažući žandarskim stanicama u vršenju terora na Hrvatima...

Posljedice koje su nastale dolaskom talijanskih trupa bile su ipak dosta ozbiljne. Talijani su uspjeli oživjeti stara i uspostaviti nova četnička uporišta. Na taj način znatno je ojačala četnička aktivnost na području  Plaški - Ličke Jesenice - Tržić - Močila - Vrelo Mrežnice.

I u južnom dijelu Korduna na potezu Široka Rijeka - Krstinja, prema Banovini  četnička je aktivnost također oživjela.

U nekim su se partizanskim odredima javile četničke tendencije. Tako je u odredima "Skrad", "Jesenice", "Poloj" i "Široka Rijeka" došlo do političkih poteškoća. U nekim odredima počeli su postavljati zahtjev da se na kape stave četničke kokarde. Naročitu aktivnost u tom smislu počeo je razvijati poručnik bivše jugoslavenske vojske Milić Rakinić, koji je djelovao na području Veljuna, dok se u Jesenicama na četničko-talijanskoj liniji aktivirao bivši jugoslavenski narednik Vidaković..."

O četnicima u Slunjskom kraju, pisao je dokumentarno i o nekim četnicima poimence autor ove rasprave, a ovdje ću samo natuknički ponoviti:

Kordunaški četnici su surađivali s četničkom centralom u Beogradu. Plod te suradnje je dolazak elitnog četničkog bataljuna Srba i Crnogoraca u Primišlje, miješano naselje između Slunja i Ogulina. Otuda su ovi četnici pomognuti lokalnim četnicima iz Veljuna, Tržića, Tobolića i drugih srbsko-vlaških sela, koja spominje Holjevac, napali oružano Slunj već 12. travnja 1941.  U Primišlju su javno govorili, da idu u Slunj poklati Hrvate (izjava očevidaca: Ivana Pavlešića, Mile Rigljana i Ive Rigljana). Slunjani su ih odbili i porazili uz obostrane žrtve.

Četnici iz Veljuna i Cvijanović Brda, organizirano od veljunskog pravoslavnog prote Branka Dobrosavljevića su već 5. svibnja poklali 8-članu hrvatsku obitelj, mlinara na Korani Jose Mravunca. Prijeki sud NDH je 27 identificiranih četničkih zločinaca osudio na smrt strijeljanjem. Ovi četnici, s dvadeseterostruko povećanim brojem "nedužnih žrtava ustaškog terora" imaju veliku spomen kosturnicu u Veljunu, o kojoj brine imenom i prezimenom velikosrbin Milorad Pupovac.
 
Hrvatska obitelj Maravunac, prve masovne žrtve od četnika u središnjoj Hrvatskoj nemaju javni spomenik, a kuća i mlinica su nemarom hrvatskih kulturnjaka prepuštene totalnom propadanju. O tome je obaviješten ministar kulture RH Božo Biškupić, ali on je previše zaposlen četničkim kultom u Srbu i u Petrovoj gori, i komunističkim u Kumrovcu pa nema vremena za obilježavanje hrvatskih žrtava, srbsko-četničkog terora.

U središnjoj Hrvatskoj, što je autoru ove rasprave osobno poznato, bili su pravoslavni svećenici vođe četničkih organizacija. To je posve u skladu s pisanjem Joze Tomasevicha, da su u Srbiji i u Crnoj Gori, predvodili četničke organizacije većinom pravoslavni svećenici.

Autoru ove rasprave je također poznato iz pamćenja, da su u središnjoj Hrvatskoj fašistički četnici i komunistički partizani bili saveznici sve do kapitulacije Italije 8. rujna 1943. O tome, doduše škrto svjeodoči i sekretar 8. kordunaške divizije Vjećeslav Holjevac. On navodi poimence samo dvojicu: Rakinića i Vidakovića, koji su kao oficiri u partizanskim jedinicama uvodili kraljevsko-četničke kokarde. Autor ove rasprave pozna identitet od barem trideset istaknutih četnika u tzv. Narodno oslobodilačkoj vojsci.

Zaključak
Iz velikosrbskog četničkog plana, objavljenog na početku ove dokumentarne rasprave se vidi, da je za ostvarenje Velike Srbije trebalo poubijati i prognati sve Hrvate, uz poštedu samo 200.000 Hrvata ostavljenih za posrbljivanje. To je vjerojatno trebalo učiniti metodom posrbljivanja, koju je kroz nekoliko stoljeća sprovodila Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj.

Prikazan je i broj do zuba naoružanih i vojnički izvježbanih četnika. U Srbiji ih je bilo 1941. godine 300.000. Izvan Srbije, pretežno na prostoru Nezavisne Države Hrvatske navodi se broj 50 - 60.000 četnika.
Glavni četnički fašistički vojvoda u Južnoj Hrvatskoj bio je pop SPC Momčilo Đujić, poznat po svojim četnicima, koji su poubijali više od 50.000 Hrvata i to poznatom srbskom zločinačkom metodom klanjem odraslih muškaraca i žena posebice u uživanju klanja hrvatske djece.
Obadvojima četnicima, onima u Srbiji i ovima u Hrvatskoj je bio i ostao do danas osnovni cilj likvidirati sve Hrvate i na osvojenom hrvatskom prostoru stvoriti Veliku Srbiju.
U središnjoj Hrvatskoj sa sjedištem u Plaškom, surađujući s talijanskim fašistima, bi je četnički vojvoda Đuro Vujnović.

Obojica teških ratnih zločinaca su umrla prirodnom smrću: Đujić u Americi, Vujnović u Francuskoj i nikada Titova komunistička Jugoslavija nije zatražila njihovo izručenje. Navodno se je Stjepan Mesić kao student u ulozi udbinog agenta sastajao s četničkim vojvodom Đurom Vujnovićem u Francuskoj. Ovo drugo (sastanak s Vujnovićem) bi trebalo provjeriti, a za prvo (udbin agent u Francuskoj) postoji udbin dokument.

Vojska NDH, domobrani i ustaše su spasile Hrvate od četničkog genocida
Hrvatski narod je spasila od masovnog četničkog genocida Nezavisna Država Hrvatska i njena superhrabra vojska:  domobrani, oružnici i ustaše.
Navodi se superhrabra Hrvatska vojska jer nije bila dorasla brojem, naoružanjem, častničkim kadrom, popratnom infrastrukturom niti uvježbanošću elitnoj velikosrbskoj četničkoj sili, ali ju je nadmašila prirođenom hrvatskom hrabrošću. 

Zahvaljujući toj superhrabroj Hrvatskoj vojski: domobranima, oružnicima i ustašama spašen je Hrvatski narod od velikosrbskog fašističko-četničkog genocida.

Komunisti lažu da su oni spasili i oslobodili Hrvatski narod. Baš suprotno komunistički partizani pod vodstvom zločinca Josipa Broza Tita su poubijali i prognali više Hrvata, nego su to počinili svi četnički zločinci. Ujedno su komunisti vratili Hrvatski narod u robijašnicu - velikosrbsku Jugoslaviju i otuđili vjekovne hrvatske prostore: Boku Kotorsku, Srijem i Bačku, a dalo bi se raspravljati i o BiH.

Autor rasprave prepušta svakoj Hrvatici i Hrvatu, nakon čitanja ove rasprave, da se osobno opredijele:
-   Za velikosrbske fašističke četnike i velikosrbske komunističke partizane, koji su vršili genocid i kulturocid... na Hrvatima, ili
-   Za Hrvatsku vojsku: domobrane, oružnike i ustaše, koji su spasili Hrvatski narod od velikosrbskog genocida svih ideologija, uključujući i spas od Srpske pravoslavne crkve.

Dan 10. Travnja 1941. nije samo Dan obnove hrvatske državnosti, nego Dan spasa Hrvatskog naroda od velikosrbskog genocida. Suvremena država Hrvatska, ako je subjekt u svome imenu i sadržaju, trebala bi Dan 10. Travnja proglasiti Danom spasa Hrvatskog naroda.

U znak štovanja Dana 10. Travnja 1941. godine, kad je obnovljena hrvatska državnost i spašen Hrvatski narod.

Hvala svima Hrvaticama i Hrvatima, koji će pročitati ovu dokumentarnu raspravu!

Mr.sc. Dragan Hazler, u svima ulogama za Hrvatsku
Basel, Slunj, 10. Travnja 2010.
Dopunjeno za objavu,
10. travnja 2015. D.H.

<a href="http://www.youtube.com/v/xV1YCQ-6xfA?version=3&amp;feature=player_detailpage ." target="_blank">http://www.youtube.com/v/xV1YCQ-6xfA?version=3&amp;feature=player_detailpage .</a>
http://blog.dnevnik.hr/crostojkovic1958/2013/09/1631693661/u-bjelovaru-je-proglasena-ndh-10-travnja-1941-godine.html

Od Irana do Jadrana

Davno nekad lađa bijela
Zaplovila iz Irana.
Lutajući daljinama
Stavila se kraj Jadrana.
Na boku joj spomen slava
Harahvatske domovine -
Boja crven bijela plava,
Sveta boja djedovine.
Lađo bijela, plovi, plovi,
Širok Jadran, Dunav, Drina,
Na barjaku nek ti slovi
Časna kruna od davnina.
Plovi, plovi, lađo bijela,
Svanula je zora nova,
Uplovi u luku mira,
Rijekom Božjeg blagoslova.
Stoljećima jedna lađa
Borila se s olujama,
Borila se, odoljela,
Gromovima i munjama.
Paluba joj škripi, stenje,
Al bokovi još su zdravi.
Još su vesla usmjerena
Harahvatske zemlje slavi.
Lađo stara, lađo mila,
Ne strahuj mi od nitkova.
Plovidba ti sretna bila,
Lađo mojih pradjedova.
Ne boj mi se olujine,
Plovi, plovi ko i prije,
Čuvaju te Hrvatine,
Sinci Zemlje Kroacije.

Marija Dubravac Brisbane

2. od 2
   
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #19 : Travanj 10, 2015, 14:22:08 »


Budući da je NDH plod prolivene krvi naših očeva, volimo je i žalimo što nam je nestala. Istim tekstom kojim sam se više puta predstavljao prigodom svojih javnih nastupa predstavljam se i sada:
 
                Zovem se fra Martin Planinić. Rođen sam 16. siječnja 1942. ili, kako  znam ponosno reći, dvjesta osamdeset drugoga dana nakon proglašenja NDH!

                Hrvat sam desetotravanjske tradicije. Jer, desetoga travnja 1941. nastala je u teškim povijesnim okolnostima naša željno očekivana država. Što je majka djetetu, to je i država matičnom narodu kao cjelini, svakom pripadniku toga naroda i svakom drugom čovjeku nastanjenu na teritoriju tog istog naroda.

                Ne želim ovdje govoriti o kvalitetama NDH. Neka bude dostatno reći da je bila država i da ju je kao takvu trebalo poštivati. Zato je i ja poštujem sa svim njezinim institucijama.

                NDH se na prečac i bez temeljita znanstvenog istraživanja baca na povijesno smetlište. Tu činjenicu povežimo s požrtvovnim kršćanskim djelovanjem francuskog svećenika Abbe Pera koji je podigao mnogo sirotinjskih kuća tražeći na otpadu bačene stvari koje je ili upotrijebio ili unovčio. Taj nam je čovjek svojim djelom pokazao kako treba sve vrednovati pa i ono što je odbačeno.

                I državu, bačenu na povijesno smetlište silom zlih ljudi i zlih prilika u vremenu njezina očekivana nastanka i okrutna nestanka, treba vrednovati. Treba proučavati okolnosti prije njezina nastanka, okolnosti u kojima je nastala i ustanoviti kako je djelovala: ekonomski, politički, vojno, policijski i sudski. Pristupiti tom i takvom poslu bez apriornosti i dogmatičnosti i zabilježiti činjenično stanje. Bit će, nadajmo se, štogod i kolikogod vrijedno.

                Ne želim se ovdje predstaviti kao njezin Abbe Pere. Želim kazati da nam je potreban jedan Abbe Pere. Pojedinac ili skupina, sporedno. Ne zaboravimo da zla, što nas i danas okrutno pritišću, potječu i od kleveta bačenih na NDH. Zato, na posao! Odmah sada. Sutra je kasno. I, možda, prekasno!?

                Ne gledajmo koliko ćemo se u tom poslu svidjeti ljudima nego koliko i kako ćemo se približiti povijesnoj istini i svidjeti se Isusu Kristu koji je puna istina i o Bogu i o čovjeku. Zato, ispunjeni Isusovim naukom, potaknuti njegovim primjerom i osnaženi vjerom u život budućega vijeka, pođimo i mi u borbu za istinu koja oslobađa. Koliko bude u budućnosti naše marljivosti u traženju istine i hrabrosti da je bez uzmicanja iznesemo i sa suprotne je strane prihvatimo te se uljudno pokajemo za sve ono što nije bilo dobro, toliko ćemo zaslužiti da budemo i cijenjeni i poštovani. I u sadašnjosti i u budućnosti.
 
            Kao što se nisam ustručavao o njoj govoriti kao običan čovjek, tako se nisam ustručavao govoriti o njoj i kao propovjednik. Jer, kao što je vojnik dužan braniti svoj narod puškom, tako je i propovjednik dužan braniti ga propovjedničkom riječju. Svjestan toga više sam puta i na više mjesta imao propovijed u kojoj sam se osvrnuo na Nezavisnu Državu Hrvatsku. Tu propovijed donosim i ovdje:
 
DESETOTRAVANJSKA PROPOVIJED
 
                "Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da ni jedan koji vjeruje ne propadne nego da ima život vječni" (Iv 3,16), stoji u Evanđelju.
                Bog dariva svoga Sina svijetu, ljudima u svijetu, svakom plemenu i narodu među ljudima te svakom ljudskom biću u svakom plemenu i narodu. Svaki je pojedinac, vjerujem, iskusio i osjetio Božju ljubav. Jednako vjerujem: Njegova je ljubav manje više uočljiva u povijesti svakoga naroda. I naš hrvatski narod, vjerujem, svjestan je te velike Božje ljubavi. Jer, proučavajući svoju vlastitu povijest, može u nju uprijeti na osnovi povijesnih činjenica. Pokušajmo je otkriti: Bizantski je car Heraklije, prema Konstantinu Porfirogenetu, godine 641., pozvao Hrvate kao saveznike u borbu protiv Avara. Hrvati su se uspješno borili i nakon pobjede naselili su se uz more, tijekom vremena na području Dalmacije, Slavonije, današnje Crne Gore (Crvene Hrvatske) i Bosne i Hercegovine, stvorili su svoju državu. Budući da je to područje veoma lijepo, ono nam bijaše dar od Boga i znak njegove velike ljubavi. Jer, tada su se na nama ispunile psalmistove riječi: Na divnu zemlju padoše mi konopi, vrlo mi je mila moja baština (Ps 16,6).

                Ta nam divna zemlja bijaše gora Sinaj (Izl 19,1-20,21) na kojoj nam dobri Bog htjede dati svoje zapovjedi; Gora (Mt 5,1-7,29 i Lk 6,17-49) na kojoj htjede Bog da nam Isus progovori po već postojećoj Crkvi, ondje udomljenoj. I Sveti hram, gdje nam Bog darova svoga žrtvovanog i uskrsnulog Sina kao Kruh života (Iv 6,35). U toj je Svetoj zemlji dobri Bog upoznao naše pretke sa svojim Sinom - darovao im je svoga Sina Isusa Krista, znak svoje velike ljubavi i povjerenja (Rim 8,32).

                Ta se divna Božja zamisao počela odmah ostvarivati. Jer, Hrvati su se nakon svoga dolaska susreli s poslanstvom Svete stolice. Papa Ivan IV., Dalmatinac, poslao je u Istru i Dalmaciju opata Martina s velikom svotom novca da otkupi zarobljenike i kosti starih kršćanskih mučenika. Opat Martin susreo se s Hrvatima 641., dakle, prije tisuću trista šezdeset dvije godine.

                Od tada su Hrvati polako, a sigurno, počeli uranjati (Rim 6,3) u Kristovu tajnu, primajući kršćanstvo bez izvanjske naredbe, a pogotovo prisile. Nema ni godine ni nadnevka. Jer, postupak je pokrštavanja dugo trajao. Kršćanstvo Hrvatima nije nametnuto, pa je čvršća vjera u njih negoli u njihovih susjeda.

                Zemlja, na kojoj su se Hrvati nastanili, postade im i domovina s državnim uređenjem. Ne smijemo zaboraviti da je Sveta stolica kao onodobno jedino međunarodno sudište pismom pape Ivana VIII. knezu Branimiru priznala Hrvatsku kao samostalnu kneževinu, koja, zahvaljujući papi Ivanu X., postade moćnom kraljevinom, što Srbe, za vrijeme svoga prvog kralja Tomislava višestruko zaduži. A neka bude njihov problem kako se zahvališe i čime nam uzvratiše.

                Budući da to područje bijaše osvajačima privlačno, Hrvati su, izgubivši svoju državu, ostali na njemu kao sluge strancima, ponosni što su još tu, svoji na svome. Ne bijaše im domovina mirna postojbina, nego križ na koji ih tuđin razape (Gal 2,19-20). I na tom svom križu Hrvati ostadoše čekati dan uskrsnuća i oslobođenje od tuđina.

                Na današnji se dan to dogodilo. Nestala je prva Jugoslavija. Nema je ni kao vojno zaposjednute države. Srušila se. Raspala se. Razbijena su vrata tamnice (Dj 12,6-11). Odvaljena su grobna vrata. I mi, nekoć, prestrašeni bez ikakve zaštite, punim plućima počesmo disati i slobodno se kretati, veselo motreći svoje vojnike i svoje redarstvenike. Sazidali smo svoju kuću. Uredili Dom. Dobili državu. Po prvi put nakon 1102. imamo svoju državu. I toga dana Mađarska, država Kolomana Arpadovića i Kuena Hedervary-a prva, prije ikoga drugoga, priznade tek proglašenu Nezavisnu Državu Hrvatsku. To je činjenica. Tu činjenicu ni zbog ne znam kakva kratkotrajna političkoga probitka i časovite koristi ne smije nijedan povjesnik zanijekati, ako želi časno i pošteno ime povjesnika nositi. To nam je današnji dan donio. To treba hrabro kazati. I istine se ne bojati.

                Moramo priznati: Bilo je neugodnih stvari što se dogodiše ni zbog ovoga dana ni radi ovoga dana, nego samo i isključivo nakon ovoga dana. Priznajemo loše čine. Priznajemo i zločine, ali želimo reći da tama ne znam kakvih naših i tuđih zločina ne može zasjeniti ovaj dan (Iv 1,5). U tami naše, velikosrpske i međunarodne zloće, ovaj je dan kraj tame i početak novoga jutra. Unatoč ne znam kakvim negativnostima koje su prirodna sjena ratnim zbivanjima, možemo i moramo s psalmistom reći: Ovo je dan što ga učini Gospodin, veselimo se i radujmo se u njemu (Ps 118,24).

                Zato ćemo ga danas obilježiti kao Hrvati, zahvalni Bogu kao vjernici, kršćani-katolici. Veselo ćemo ga obilježiti i časno poželjeti: Neka ovaj dan bude cijenjen i poštovan. Ne samo ove nego i svake godine, do kraja naše i svjetske povijesti. Neka bude zapisan u dubine svakoga hrvatskoga uma i srca. Neka konačno dođe u srž i središte naše povijesti, naše prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Neka se na njemu kao na živome vrelu napaja naše čovjekoljublje, bratoljublje, i rodoljublje. Tko nam želi prigovoriti, neka prije toga zaruži Francuze što slave 14. srpnja kao narodni blagdan, unatoč velikim jakobinskim zločinima isključivo i samo nad francuskim narodom. Ako će nam se reći da Francuzi ne slave zločine nego svrgnuće loša poretka, onda neka bude jasno: Ni mi ne slavimo ničije zločine, ni svoje ni tuđe nego, slaveći ovaj, za nas Hrvate sveti dan, slavimo smrt Jugoslavije i uskrsnuće Hrvatske. Ne samo da danas slavimo nego i plačemo što nam se utrnu desetotravanjska svjetlost. Žaleći to, iskreno ćemo i od srca kao pošteni ljudi reći: Nije nam žao što je ustaški pokret izgubio vlast. Žao nam je što je propala naša država. Premda ne žalimo ustaški silazak s vlasti, ne smijemo ne požaliti što je nad ustašama, domobranima i civilima međunarodna javnost pokazala svoju zločinačku okrutnost. I, još iskrenije ne bojmo se reći: žao nam je što nam nije Hrvatska ostala ili započela u partizanskom poretku, kad je morala propasti u svom ustaškom poretku. Žao nam je što na partizanima Hrvatima dojašio velikosrbizam sa starim svojim zlim značenjem, premda pod novim imenom - FNRJ. Žao nam je što u zarobljenim hrvatskim vojnicima isti ti partizani ne prepoznaše svoju braću, nego ih ubijahu, ne kao subjekt svoga djelovanja i ponašanja, nego kao oružje u velikosrpskim rukama. Ne možemo ovaj dan slaviti, i bez sjećanja na vruću kašu, što nam je Englezi skuhaše, a velikosrbi na nas izliše i po hrvatskim izrodima u partizanskim redovima.

                Ne smije nam današnji dan proći samo u tuzi nad žrtvama prošloga i sadašnjega rata, nego i u veselju što je propala Jugoslavija i u partizanskome izdanju. I što se na tim ruševinama diže Hrvatska. Premda današnja Hrvatska nema nikakve veze s desetotravanjskom državom i premda je među njima velika provalija, mi je volimo jer je naša, jer je Hrvatska. Zato odlučimo da ćemo voljeti i braniti svoju današnju Hrvatsku, svoj dom, svi mi što danas slavimo i ljubiti svoju braću Hrvate što danas ne slave nego nam se pakosno smiju. Voljet ćemo ih jer su Hrvati, jer su nam braća. Poštivat ćemo pokrajinske nazive kao svoje veliko blago, a voljet ćemo se, jer smo svi Hrvati. Neka nas Hercegovce, Bosance, Slavonce, Zagorce, Istrane, Ličane, Dalmatince i Bokelje sjedinjuje i spaja jedno jedino sveto slovo: H - Hrvat! H - Hrvatska! Nisu svi Hrvati kršćani. Ima i vjernika nekršćana. Neka nas s takvima, makar malobrojnima, spaja isto slovo B, početno slovo našega Boga. Ima Hrvata nevjernika. Braća su nam. Hrvati su! Ljubimo ih jer su nam braća. Neka nas s njima spaja isto slovo Č, početno slovo čovjeka, časna pojma za njih, a još časnijega za nas vjernike. Jer, čovjek je slika i prilika Božja (Post 1,27). Nisu svi ni katolici. Ima, ne znam u kolikoj mjeri, pravoslavaca i protestanata. Od njih se razlikujemo. Ali se i s njima u bitnom slažemo. Neka nas s njima spoji i trajno spaja Propeti, Probodeni, Uskrsnuli i u Slavu uzdignuti Isus Krist. S njima gledajmo Probodenoga i podižimo pogled k Uzdignutomu.

                Ne zaboravimo i da pripadamo zapadnoj kulturi i zapadnom kršćanskom obliku, katoličanstvu. Premda, kako čusmo, posjedujemo veliku raznolikost, budimo svi bez razlike zahvalni papinstvu. Jer, sv. Otac papa koji nam kao Ivan VIII. Hrvatsku prizna, kao Ivan X. kneza Tomislava prozva kraljem i kao Ivan Pavao II. prvi današnju Hrvatsku prizna te potaknu i druge na taj čin. Žaleći iskreno što pripadnici katoličkih naroda bijahu više nakloni našim neprijateljima negoli nama i što nam uvijek gledahu dlaku u jajetu, braćom ćemo ih priznati i kao takve voljeti. Jer, kršćani su. S njima nas ista kultura i vjera povezuju. Rasvijetljeni istom vjerom kao vjernici sigurno znamo da će sve propasti i da će samo ljubav ostati (usp. 1 Kor 13,8-13). Nestat će svake države i ovozemaljske domovine. Ostat će i vječno trajat će domovina na nebesima na koju nas sv. Pavao upozorava (Fil 3,20), u koju nam znak križa svojom okomicom upire. Neka nas zato, sve skupa povezuje isti taj križ što svojom okomicom svemir podupire, a svojom vodoravnicom sva stvorenja u njemu grli. Neka nas isti taj znak poduči kako treba sve ljude bez razlike ljubiti i pogled s neba ne skidati. Jer, svima nam je, na kraju ovoga puta, i jedna te ista domovina. Ona i samo ona na nebesima (Fil 3,20). Amen.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #20 : Travanj 10, 2015, 14:24:32 »


Poštovani hrvatski domoljubi,
 
Danas slavimo 10. TRAVNJA - Dana hrvatske državnosti, 74. obljetnicu uspostave Nezavisne države Hrvatske, kojeg na žalost hrvatski narod ne može otvoreno slaviti u Domovini.

Ne poručujem niti preporučujem da se vrati ono vrijeme iz NDH, nego da zadržimo onaj duh hrvatske državotvornosti, jedinstvo i slogu hrvatskog naroda - kao 1941. i 1991. god.

S tim željama, uz srdačan pozdrav ostajem s hrvatskom odanošću i  Za dom spremni,  vaš

Rudi Tomić, Kanada     

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: 1 [2]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.20. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!