CRO-eu.com
Listopad 18, 2019, 05:52:30 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Damir Karakaš - Jedan Ličanin u Parizu  (Posjeta: 5305 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« : Rujan 01, 2009, 17:25:32 »



Damir Karakaš - Najpoznatiji lički književnik
rođen u Plašćici, Brinje, živi u Parizu

Razgovor s piscem na povratku iz Egipta gdje je predstavio prijevod svog novog romana

Damir Karakaš: Egipćane nervira što k...c u "Eskimima" nije postao poriluk.

Hrvatski pisac u Kairu predstavio je brojnim promocijama i intervjuima arapski prijevod svoje knjige, a Titovo ime rušilo je brojne barijere i dovelo ga je do kolegice Sarah Naser

Pisac Damir Karakaš bio je gost književnog sajma u Kairu gdje su na arapski prevedeni njegovi ‘Eskimi’. U arapskom svijetu, ovo je najveći i najprestižniji književni sajam, a Karakaš je u desetak dana boravka predstavio svoju netom prevedenu knjigu te održao nekoliko seminara.

Kako zvuče ‘Eskimi’ na arapskom?
U svakom slučaju meni odlično zvuče jer su, eto, Ličani progovorili i na arapskom jeziku. Pa sad neka netko kaže da Ličani nisu talentirani za jezike.

Kako je došlo do prijevoda ‘Eskima’?
Prevoditelj dr. Ossama El Kaffash i njegova supruga Ines Babić, također prevoditeljica, odlučili su se za moju prozu smatrajući kako s njom mogu pomicati granice u arapskoj književnosti, kako na tematskoj, tako i na jezičnoj razini.

Koliko su Arapi slični Ličanima?
Ekvivalent tim mojim Ličanima u slučaju Egipta mogu biti ljudi sa siromašnog juga te zanimljive zemlje.

Kako je bilo na promocijama ‘Eskima’ po Egiptu?
Deset dana proletjelo je u trenu, obaveza je bilo jako puno, od jutra do mraka. Dakle, potpisivanje knjige, razgovori s publikom, a jedan dan gostovao sam na štandu zajedno s njihovim poznatim piscem Mekkaouijem Saidom. U Aleksandriji održan je seminar o prijevodu moje knjige, dok je glavna promocija ‘Eskima’ bila u Palači kulture u Kairu. Jedino mi je žao što je na kraju otpalo predstavljanje u Aleksandrijskoj knjižnici, koju od silne strke nisam uspio ni vidjeti.

Kako su ljudi prihvatili priče?
Na promociji se skupilo puno uglednika iz kulturnog života, primjerice, jedan od najvećih arapskih pjesnika Amged Rajan, zatim akademik Amr Faruk, sveučilišni profesori, književni kritičari... Knjiga se nekima dopala, nekima nije, dakle, bilo je pohvala, ali i napada, jer je dr. Ossama sve preveo u orginalu. Bio je vrlo hrabar - umjesto muškog spolnog organa primjerice nije stavljao riječ poriluk, pa je to neke očito jako iznerviralo.

Sjetili se druga Tita...
Promociju sam imao i u Zakizaku, gradu u pustinji. Tamo je bio i jedan od njihovih najznačajnijih romanopisaca Ahmad Wali, čiji je novi roman ‘Druga kuća’ ove godine nominiran za Bookera, a bili su tu i neki dekani, studenti, djevojke u maramama, šaroliko društvo. Rekli su mi da sam prvi Hrvat koji je došao u taj grad. Za desetak dana, koliko sam boravio u Egiptu, dao sam jako puno intervjua za njihove novine, čak i za najpoznatije kuvajtske El Kabbas, a gostovao sam i na egipatskoj državnoj televiziji pola sata uživo pred 30-ak milijuna ljudi.
 
Pričao sam o književosti, Parizu, Hrvatskoj, a kada bih bilo gdje u Egiptu spomenuo da je i Tito bio Hrvat, ugled Hrvatske rapidno bi porastao. Egipćani su mi ostali u sjećanju kao jako simpatični i ljubazni ljudi, a Kairo, koji ima preko 20 milijuna stanovnika, uistinu izgleda fascinantno.

Kakva je književna scena?
Većina njihovih pisaca je u tom nekakvom metafizičkom diskursu. Na sajmu sam upoznao i njihovu književnicu Sarah Naser koja ima veo i samo joj se oči vide. Simpatična je, voli se šaliti. Bilo mi je čudno družiti se s curom kojoj se vide samo oči. Pitao sam u šali dr. Ossamu što trebam uraditi da joj budem dečko, Rekao je da najprije trebam preći na islam, a onda još i tatu pitati za dozvolu.

Spremate li nešto novo?
Paolo Magelli upravo uprizoruje u ZKM-u komad “Zagreb 2020.”, za koji smo dramske tekstove napisali Nina Mitrović, Filip Šovagović, Ivan Vidić, Igor Rajki i ja. Magelli je htio da moj dramski tekst bude po motivima priče “Kad god tebi odgovara” iz ‘Eskima’. Moram završiti roman “Sjajno mjesto za nesreću”, čije se radnja odvija u Parizu.
 
Piše Ana Jerković
Izvor: www.slobodnadalmacija.hr/.../42040/Default.aspx

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #1 : Rujan 01, 2009, 17:29:59 »


ESKIMI

Kategorije: Romani, Pripovjetke

ISBN: 9789531205450

I, evo napokon "Eskima"...
Tko je ta zagonetna formacija? Rekao bih da su to likovi podrijetlom iz "Kina Like" ali nisu više na svom terenu i sad je sve drukčije: krenuli su hrabro naprijed, zauzimaju položaje, dozivaju se po gradu...

Ipak, ti teški karakteri, kojima se teško izraziti, pomalo lude u svojim stanovima, a kad napokon odluče nešto reći o sebi, onda već zamuckuju od bijesa. "Ovo je... - zamumlja. - Ovo, ovo ne bi... živ čovik više mogal izdržat... Šta ja trpim, svaki dan, ovo je da uzmeš pušku... i da se... i da se... isti čas... po, po, poništiš i da se, i da te više nema... I da... Nikada..."

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #2 : Rujan 01, 2009, 17:38:32 »


Novinar, pisac, scenarist i glumac u filmu koji stiže u hrvatska kina

Karakaš: Ličani, a ne Glembajevi


Seoski intelektualci su najgori, kao - ja se diram u nekakve svetinje. Ali, jebeš te lišajeve, koji ne kuže umjetnost i ne shvaćaju da mi nismo Glembajevi, nego Ličani



Damir Karakaš, nekad novinar crne kronike, zatim harmonikaš u Parizu, posljednjih godina pisac, a sad i scenarist i glumac filma “Kino Lika” – koji će za dva tjedna stići u hrvatska kina - čovjek je koji svojom literaturom, a vjerojatno će biti slična stvar i s filmom, jedne oduševljava, a druge iritira.

Ličanin, s kritičkim okom za rodni kraj i njegove ljude, ali i za zemlju u kojoj živi, uspješno se izborio s nerazumijevanjem okoline (Kad je napisao prvu knjigu otac ga je pitao: "Za koji je to razred?") i postao književnik.

Dobro, kako to izgleda svoju književnost i sebe kao glumca vidjeti na filmu?

- Kad sam otišao na prvu internu projekciju filma u Zagreb, bio sam poprilično napet. Međutim, film mi je bio super, to je bilo to. Stoga, kad sam drugi put odgledao film u dupkom ispunjenoj pulskoj Areni, bio sam totalno opušten, uživao sam, a publika je film nagradila ovacijama. Općenito sve u Puli bilo je sjajno, osim naravno nekih smiješnih odluka žirija. Ali, dobro, “Tko to tamo peva” nekoć je slično prošao u Puli. Što se pak tiče moje glume, zadovoljan sam, jedino mi je žao što su iz filma ispale neke erotske scene za koje sam se poprilično namučio. Jedno ponavljanje, drugo ponavljanje, petnaesto ponavljanje, na kraju ćorak, ha, ha...

Dakle, zadovoljan si filmom?

- Apsolutno. Matanić je napravio hrabar, drukčiji film, film koji pomiče granice. To je film koji je bilo jako teško snimiti, puno likova, puno priča, sve to pohvatati, složiti, zahvatiti duboko. On je redatelj koji, dok radi film, ne razmišlja ni o kritici ni o publici, zanima ga samo film. Tako i ja razmišljam kada pišem, mislim da je to jedini ispravan put. A poslije što bude. Sviđa mi se što se za film “Kino Lika” može primijeniti isto što piše i na mojoj knjizi “Kino Lika”: “Zabranjeno za djecu i malograđane.”

Kad će film u kina?

- Nakon Pule i Sarajeva gdje je film također odlično primljen, na redu je Gospić, to će biti 20. rujna i tome se jako radujem, premda neki seoski intelektualci godinama po Lici rovare protiv mene, a ti seoski intelektualci su najgori, kao ja se diram u nekakve svetinje. Ali, jebeš te intelektualne i slične lišajeve, koji ne kuže umjetnost i koji na koncu konca ne shvaćaju da mi nismo Glembajevi, nego Ličani. Radujem se i projekciji u Splitu, a u filmu ima i Hajduka, jer doktor kojeg glumi Milan Pleština stalno nagovara lokalnu nogometnu zvijezdu da otiđe među splitske “bile”, da će biti novi Mićun Jovanić. Osim toga “Kino Lika” je napisana u splitskom Getu gdje sam živio i koji mi je posebno drag.

Hoćeš li se nakon ovoljetne medijske slave opet vratiti sviranju harmonike ili misliš da je vrijeme za drastične promjene u životu?

- U Parizu sam u posljednjih godinu dana bio samo tri tjedna, stalno sam po Hrvatskoj, uglavnom u Zagrebu, gdje radim na nekim projektima, a i završavam roman čija se radnja događa u Parizu. U pisanju romana to mi je dobro došlo jer sam se malo odmaknuo od Pariza i odavde mogu bolje percipirati neke stvari. Ne znam hoću li se vratiti, vjerojatno hoću, ali možda će to biti neki drugi grad, pomalo me privlači Španjolska. Harmonika mi je već godinu dana na renoviranju, čekam da je majstor napokon zgotovi. Iako, kad treba, zasviram na drugim harmonikama, kao primjerice na nedavnoj svirci u Dubrovniku kod Slavena Tolja, premda to s drugim harmonikama baš ne preferiram.

Uskoro će tvoja djela i na kazališne scene, Paolo Magelli trebao bi raditi Eskime, a Siniša Ružić monodramu po tvom romanu “Kako sam ušao u Europu”… Kako si počeo, ne bi me čudilo da se na sceni nacionalnog kazališta jedne noći praizvede bijeli balet po nekoj tvojoj ličkoj priči...

- Ha, ha, zgodna kombinacija ovo oko baleta, mogao bih možda i zaplesati. Nego, jako mi je drago da su se Eskimi, moja zadnja zbirka priča, dopali Paolu Magelliju, nazvao me, razgovarali smo i brzo se dogovorili. To je projekt ZKM-a u koji je uključeno još nekoliko relevantnih pisaca, ali ne bih više o tome, osim da me zbilja veseli ta suradnja s velikim kazališnim redateljem, na čije sam probe nekoć davno obožavao dolaziti i promatrati kako on to radi. Siniša Ružić, već je pak počeo raditi na toj monodrami, on čak i svira harmoniku i Ličanin je, pa će to sve skupa biti jako zanimljivo. Ja sam mu obećao da ću mu za premijeru dati orginalnu harmoniku koja se spominje u tom romanu.

Jesu li ti roditelji nakon premijere filma, pet knjiga i čestih pojava na HTV- u konačno prihvatili činjenicu da im je sin umjetnik? Ili je to i dalje nešto strašno, kad si, da si zaista uspješan, mogao recimo biti poslovođa u pilani u Brinju?

- Najprije da riješimo tu pilanu u Brinju. Nema je, propala je, nije očito pomogla ni autocesta

Ne propadaju samo pilane…

- Da, lako što propadaju pilane u Lici, nego propadaju ljudi u Hrvatskoj, gledaju tu glupu televiziju, slušaju ljigavu glazbu, jedu zatrovano meso, uzbuđuju se zbog namještenih utakmica, još im pop kao moralna vertikala završi s nekom curom u kukuruzu, pa ih to obezglavi.

O Hrvatskoj sve najbolje
Kako suvremena Hrvatska zapravo izgleda iz perspektive sad sve uspješnijeg pisca? Ima li razlike u perspektivi koju je imao pariški podstanar i ulični svirač uz Seinu? U kakvoj zemlju uopće živimo?

- “Bilo je lakše voljeti te iz daljine”, napisao je krasno u svojoj pjesmi Boris Maruna, a onda je još napisao: “Sad izbliza siliš me da te osjećam kao truli zub.” Ali, stvarno, kad se vratiš, nekako se razočaraš. Ali više zbog toga što si vani sve to malo idealizirao. Kad sam u Parizu, uvijek pričam sve najljepše o Hrvatskoj, a kad nešto stoput nekom ponoviš, onda i sebe valjda u to uvjeriš. Međutim, mene fascinira taj naš narod, kad vidiš kome oni daju glasove na izborima, poželiš da im bude još i gore. Gledam svojedobno u Zagrebu one nesretne radnice iz Sinja, one hodaju ulicom, nose transparente i pjevaju, ma koja pjesma, uzmite govnjive motke, pa u akciju. Neka podrepine bježe. Gledam ovu situaciju oko Cvjetnog trga u Zagrebu, protesti, apeli, ne damo Cvjetni trg, a ekipa lagano počela kopati, mic po mic, briga njih što netko misli. Njih zanima novac, bez obzira na posljedice. Da se ta lakrdija događa u Francuskoj, kad bi tamo ljudi izišli na ulice, letjeli bi bageri ko leteći tanjuri. Osim toga, neki u Hrvatskoj još nas uvijek tlače ustašama, partizanima, koga to više zanima? Iako, ne treba zaboraviti: ni jedna puška nije toliko stara ni neispravna da iz nje ne možeš opaliti po fašistima.

Piše Jasen Boko
Izvor: www.slobodnadalmacija.hr/.../21181/Default.aspx

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #3 : Rujan 01, 2009, 17:43:25 »

Kako sam ušao u Europu



Damir Karakaš rođen je 1967. u Lici, studirao je u Zagrebu nekoliko fakulteta, zatim prešao u Split. Radio je kao karikaturista, novinar crne hronike Večernjeg lista i ratni izvještač iz Bosne, Kosova i Hrvatske. Godine 2001. emigrirao je u Francusku. Trenutno živi u Parizu, studira francuski jezik na Sorboni i zarađuje svirajući lički repertoar na stanici Saint Germaine. Iako harmoniku svira od osme godine, odrastanje uz Hendriksa, The Pixies, Clash i Ramonse, kako kaže, pružilo mu je drugačiji pogled na mogućnosti ovog instrumenta.

U hrvatsku literaturu Karakaš je uveo do tada neotkriveni svijet ličkih gorštaka i tako, prema riječima Roberta Perišića, postavio kamen temeljac za hrvatski seoski underground.
Objavio je putopis "Bosanci su dobri ljudi "(1999), roman "Kombetari" (2000), zbirku priča "Kino Lika" (2001), roman "Kako sam ušao u Europu" (2004) i zbriku priča "Eskimi "(2007).

Po knjizi "Kino Lika" hrvatski reditelj Dalibor Matanić je 2008. snimio istoimeni film u kom se i sam autor okušao kao glumac.

Od svog dnevnika emigranta Karakaš je napravio reality-roman"Kako sam ušao u Europu", hroniku borbe za opstanak na ulicama Bordoa i Pariza, koju su kritičari nazvali biserom hrvatskog naturalizma. Karakaševi ulični nastupi su, pored načina da se prehrani, istovremeno i dio multimedijalnog projekta podržanog od strane hrvatskog Ministarstva kulture, koji „ispituje mogućnosti komunikacije stranca/pisca/svirača/performera s novom okolinom".

Prema riječima autora, u publici su do sada bili mnogi poznati ljudi - Dejvid Bouvi, Žerar Deperdje i Danijel Otej između ostalih, dešavalo se da do suza dovede starije pariske dame, ali i da završi u zatvoru, a snimali su ga i za čuvenu francusko-njemačku televiziju "Arte".
 
"Uvjerio sam se da neko ispod mosta ko nema apsolutno ništa, osim češlja, može biti sto puta srećniji od nekog izbezumljenog biznismena koji nosi tri laptopa, sedam mobilnih telefona i nema vremena da odgovori na pitanje koliko ima sati", kaže Karakaš, i dodaje da teškoće s kojima se suočavaju njegovi likovi kada se dosele iz zelenila Like u Novi Zagreb ili neko drugo mjesto sa puno betona muče i Crnce i Arape u predgrađima Pariza, tako da je riječ o svojevrsnom globalnom problemu.

Knjiga je opremljena fotografijama autora koji svirajući provocira reakciju okoline, kako autentičnim ličkim pjesmama, tako i parolama koje ispisuje po harmonici ili sebi.
Jednostavan stil ovih zapisa ovdašnjeg čitaoca može podsjetiti na amsterdamske dnevnike Srđana Valjarevića, dok ih je poznati hrvatski pisac i urednik Robert Perišić uporedio sa Markesovim magičnim realizmom.

Teks i foto: www.pgportal.info/recenzije/51-recenzije/5259...

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.20. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!