CRO-eu.com
Ožujak 22, 2019, 11:10:51 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1] 2
  Ispis  
Autor Tema: Modrus  (Posjeta: 62233 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« : Svibanj 28, 2009, 22:06:58 »


Modruš


Klikni na kartu da se poveća

Josip Kezele – modruški župnik

Josip Kezele - župnik rođen je 1888. godine u Delnicama, Gorski kotar, od oca Jakova i majke Marije. Umroje 1952. godine u Tounju.


Rođen je u dosta imućnoj, ali i jako brojnoj obitelji. Majka Marija porodila je ukupno četrnaestero djece. No na žalost nisu svi ostali živi. Djeca su umirala u prvoj ili drugoj godini starosti. Na životu je ostalo desetero (šest ženskih i četiri muška).

Otac Jakov vodio je (naslijeđenu od svog oca) gostionu - krčmu, a sam je otvorio malu trgovinu mješovitom robom uz krčmu i pekaru koju je vodila majka Marija.

Od desetero žive djece, svi su kasnije postali samostalni trgovci (jasno uz pomoć oca Jakova). Tri su sestre otišle mlade u Ameriku i kasnije su se i one bavile trgovinom u Americi. Sa svojim obiteljima nakon Drugog svjetskog rata povremeno su pomagale brojnim obiteljima: Kezele, Kajfeš, Mihelčić, poklon paketima brojnim potomcima (djeci).

Jedino Josip Kezele, kao predzadnje dijete po starosti, otišao je u sjemenište u Zagreb, nakon završene gimnazije (mislim u Rijeci, a možda i u Ogulinu - nisam siguran).

Kako znam i sjećam se razgovora koji su vodili dvije godine starija sestra (moja baka) i on, u prostranom zelenom dvorištu župnog dvora, prilikom posjeta "Ujcu" - župniku, vrlo je često spominjao svoje prijatelje svećenike iz Zagreba. Neke od njih imao sam i sam prilike vidjeti prilikom njihove posjete u Tounju. Nekoliko godina uzastopce, za vrijeme školskih praznika - ferija, boravio sam kod ujaka, po dvadeset i više dana. Bio je veliki prijatelj s tada Velikim županom (skupa su studirali). Mladu misu imao je u rodnim Delnicama.

Prvo mjesto njegovog (službovanja) bogoslužja kao župnika bilo je u Modrušu.

Prema podacima objavljenim u listu "Modruš" - u Modrušu krsti prvi puta 16. kolovoza 1920. godine, a prvi sprovod vodi 12. kolovoza 1920. godine. Zadnje krštenje u Modrušuima 30. lipnja 1928. godine, a zadnji sprovod 19. lipnja 1928. godine.

Od tada (1928. godine) do svoje smrti 1952. godine bio je župnik u župi Tounj kraj Ogulina. Dakle, pune 24 godine. Umro je sa 64 godine života, jednog srpanjskog dana, sunčanog i toplog u svom župnom uredu, poslije podne kad se je odmarao prije služenja večernje mise.

Obitelj Kezele (brat) i Kajfeš (sestra) njegove posmrtne ostatke dali su prevesti u Delnice, gdje je sahranjen pokraj grobova svojih roditelja Jakova i Marije Kezele u vlastitu grobnicu gdje mu se kasnije na izričitu želju njegova nećaka Antona Kezele i on pridruži.

Brojna obitelj Kezele, Majnarić, Mihelčić i Kajfeš (koji su direktni potomci Jakova i Marije Kezele) jako je volila župnika - kako smo ga mi zvali "ujac" (ujak) Župnik. Ali i on je jako volio sve nas, nema nikog a da nije po nekoliko puta bio njegov gost u Tounju.

No sjećam se svoje ljubomore (dječačke) kada sam gledao ujaka župnika kako se sa istim toplim riječima i pažnjom obraća dječacima i djevojčicama iz susjedstva (sa kojima sam se svaki dan igrao) kao i meni, sinu njegove nećakinje sinu.

No on je bio takav i ljubazan, pažljiv, susretljiv i svakom svom župljaninu uvijek i u svako vrijeme na usluzi. Volio je on svoje župljane, iskreno, jako. A i oni njega. 20 godina nakon njegove sahrane imao sam priliku razgovarati sa starijim ljudima iz Tounja, koji su ga se još dobro sjećali. Rekli su mi da je za vrijeme Drugog svijetskog rata župnik Kezele mnogima iz Tounja i okolice spasio glave, živote. I tada od 1941-1945 godine bilo je ludo vrijeme, rata i nasilja.

Župnik Josip Kezele bio je nižeg rasta (uostalom kao i svi Kezele), debeljuškast i u licu i u tijelu, ali s uvijek široko nasmijanim ustima. Imao je ugodan glas, zvonak, tečno i jezgrovito su odzvanjale njegove riječi. Posebno su mu bile lijepe propovijedi. Nedjeljom je crkva uvijek bila puna za vrijeme služenja Svete mise. Sa sjetom se danas sjećam kako sam ponosno kao ministrant njegov, pred prepunom crkvom župljana Tounja i okolice, posluživao kod njegova vršenja Svete mise.

Premalo je mjesta i prostora da bih mogao opisati sva najdraža i najljepša sjećanja na tebe, tvoju dobrotu i skrb za familiju, ali jednako ako ne i više za svoje župljane, čiji si im bio istinski Pastir, dragi ujak župnik!

Blagoslovio te dragi BOG I MARIJA!
Željko Gjukić

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #1 : Svibanj 28, 2009, 22:11:12 »


Sveti Antone, budi uz mene!


Piše Damir Belančić 
Ajme, ljudi, ča je ovo? Ja sam opet u Modruškem listu, a lipo sam mislil da će me ki zaminit.
Sjećate se da sam ja molil i zval ljude, po mogućnosti starije od mene i lipo sam im divanil da napišu nešto za "Modruški list" na temu "Kako se živilo pred pedeset i više godin", kad se sastanem sa stariji ljudi i počnemo razgovor na tu temu, od navale emocij i nostalgije neki ošmrkave, a iz oči im špricadu suze. Kad im kažem da to ča su ispričali, metnu na papir - čorak, niš od tega. A život brzo prolazi i šteta da to sve projde u zaborav, jer prilika koju mi imamo retko se najde. Mi imamo list i čovika koji se oko tega trudi, a to retko ki ima.

Ja znam da je ova tema jako teška jer nas vraća u naše djetinjstvo i mladost, koja je nepovratno otišla i da su s njom nepovratno otišli i naši najbliži, roditelji, rođaci, svi ljudi koje smo znali i kojih više nema. Mislite da je meni lako pisati o ovoj temi, ali moram biti jak radi vas i preko svojih uspomena potaknuti i vas da se sjetite svog života. Oprostite, moram na čas prekinuti da si obrišem suze. Nažalost, najčešće se sastanemo na groblju u sprovodima. Svi smo svjesni toga da moramo napustiti ovaj svijet, ali činjenica je da više nema djece, nema mladih, sela su opustjela, a život u takvoj sredini je stravičan. I ono malo djece se ne vidi na cesti jer ih roditelji u školu voze autima ili idu autobusom. Živim u centru Josipdola i ne vidim čovjeka, a kako je tek ljudima koji žive u okolnim selima. Nije stvar samo u tome što više nema ljudi koje smo poznavali, nego se drastično promijenio i način života.

Pa kad sam već spomenuo djetinjstvo i mladost, koji su nepovratno nestali, pokušat ću vas ovaj puta odvesti u davnu prošlost preko svog rođenja i djetinjstva i na taj način oživjeti i vaše uspomene i tako ćemo se zajedno naći u vremenu koje s ovim vremenom nema nikakve sličnosti.

Prije toga da uhvatim zraka, rekao bih vam da mi je ova godina dana naprosto iscurila. Ljetos sam bio u Novoj Gradiški kod svoje sestre i tom prilikom sam posjetio grob bake Mace, kako smo zvali Agnezu Pival, koja je bila svekrva mojoj sestri. Zadnji put sam zaboravio reći da je i ona bila jedna od karika koja me je vezala za Modruš.

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #2 : Svibanj 28, 2009, 22:12:54 »


Ja sam rođen u stravičnim okolnostima Drugog svjetskog rata 1943 godine. Mama me rađala dva dana i nije me mogla roditi. Teta Tine, mamina teta, koja je bila školovana babica i talijanski vojni doktor, rekli su da mama mora u bolnicu u rodilište u Ogulin. Zamislite, u bolnicu u Ogulin. Vani se puca, snijeg metar i pol, zima, nema telefona, nema hitne. Pa šta bi vi učinili, pa nisam lud da idem van. Sve je to vidio sveti Anton Pustinjak i lijepo mi je rekao: "Mali, ne boj se, budi hrabar. Ja ću biti tvoj zaštitnik". Dobro, popustio sam.

Tata je našao prijevoz, Simu Ćigrinu sa Stare ceste i njegovu kobilicu. Stariji ljudi se sigurno sjećaju Sime Ćigrine (Dadasovića) koji je poslije rata sa svojom kobilicom prevozio pivo za gostioničare, često je bio na cesti i ljudi su mu dovikivali: "Simo, imal pive?". On je oštro tjerajući svoju kobilicu glasno vikao: "Ima pizd ... !. Ne znam hoćete li ovo oprostiti, ali tako je bilo. Ljudi su se tome urnebesno smijali.
 
Dobro, vratimo se mi na moje rođenje. I tako su mamu zamotali u jastuke, da joj bude toplije i da ju ne pogodi metak, a onda je utovarili u sane. Sretno je stigla u bolnicu i rodila me na svetog Antuna  Pustinjaka, 17. I. 1943 godine. Tata je dugo otplaćivao dug Simi Ćigrini poslije rata. Kad god su se sreli u birtiji, Simo je vikao: "Ja spasio tvog sina". A tata: "Dajte Simi šta pije". Krsni kum mi je bio velečasni Alojz Kunce koji je i vodio obred krštenja jer je u to vrijeme bio u Josipdolu. Kad su završili krštenje, kum Kunce je rekao: "Sutra ću upisati u matičnu knjigu". Njemu i tati žurilo se u birtiju. Roditelji su mi dali ime Damir po glavnom liku iz Zagorkinog romana "Gordana", a kum Kunce je drugi dan upisao u knjigu prvo ime Anton, pa onda Damir jer sam rođen na Svetog Antona. To roditelji dugo nisu znali, što je kasnije stvorilo zbrku i na koncu sam morao tražiti službeno izuzeće imena Anton, ali i dalje slavim i imendan i rođendan na Svetog Antona Pustinjaka koji me još uvijek štiti i pazi na mene..

Rat je i dalje bjesnio i mama me je stalno imala zamotanog i spremnog za bježanje. Poslije rata mi je pričala kako sam jedanput kad je sa mnom bježala vikao: "Mama uka ... ". To je u prijevodu značilo: "Mama štuka". Štuke su bile njemački jurišni avioni. Mama nije vidjela da je deka u koju me je zamotala bila poderana kod glave. Kad sam se rodio, nije bilo problema s ishranom jer je postojao veliki izbor dječje hrane iz asortimana "bebi-bomba", "bebi-štuka", "bebi-švaba", da ne nabrajam dalje. Aha, vjerujte mi, ma nije bilo ničega. Mama me je dojila tri i pol godine zahvaljujući svetom Anti. i još bih cuclao mamine cikice da se nije rodila sestra.

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #3 : Svibanj 28, 2009, 22:14:24 »


Već sam bio dečkić i sramio sam se pogotovo kad je netko došao i govorio: "Ajme mali, sram te bilo, pa ti još cicaš mamu, a već si velik dečko". Zato kad je netko došao tražio sam izgovor da mama ode sa mnom u drugu sobu: "Mama, idemo u cobu, nesto te tlebam".

U ratu smo stanovali na lageru u Budakovoj kući i bježali smo u zaklon u ruševine izgorene Katmićeve pilane. Iz tog vremena ostale su mi u sjećanju dvije scene. Jedna scena kad smo bježali u navedeno sklonište i mama je u rukama nosila na ručkici tri porcije s grahom i tijestom i davala nam da to jedemo. Druga scena je bila kad je tata panično nosio u rukama matične knjige, koje je spašavao iz općine jer je tamo radio kao općinski blagajnik. Od tada mu je i ostao nadimak Jure Blagajnik.

Rat je završio i život je išao dalje. Dugo se pričalo o proživljenim strahotama, a i žalilo za mnogim životima. Ja sam ostao bez ujaka i strica za čije grobove se nikada nije saznalo. Kasnije, kad su ljudi malo došli k sebi, počeli su pričati i ostale zgode i nezgode, među kojima je bilo i komičnih scena.

Sjećam se kad su mami dolazile žene iz susjedstva, pa su pričale: "Vera, dal' se sječaš kako smo bižali pred avioni kod Škudini na Siči i skrivali se u japnenici? Jedanput smo se stisli u toj jami i čekali što će biti, kad je niz štigle u jamu sletila Milka. Kako je naglo sletila, kiklja joj je odletila preko glave i pala je med nas gole guzice jer od brzine ni dospila obuć gaće. Ajme meni, onda nam nije bilo do smija". Ili druga zgoda s mojim tatom, koji je, kako sam rekao, bio općinski blagajnik. Preko općine je stiglo ulje za prodaju, ali kako su rodile šljive, ljudi su imali rakije i u bocama za ulje nosili su rakiju. Da bi utočili ulje, morali su najprije popiti rakiju. Tako su jedne večeri moga taticu mrtvo pijanog donesli talijanski vojnici, koji su ga našli kako leži u lokvi zajedno s taškom punom novaca.

Život se je pomalo normalizirao. Vani je sve vrvilo od ljudi jer je u blizini bila pilana, koja je zapošljavala preko šesto radnika. Radilo se u tri smjene , rezalo se ogromne količine trupaca i sve je bilo zatrpano vitlima srezane građe koja se tovarila u vagone i slala za obnovu gradova i naselja Europe i Jugoslavije.

Kirijaši su šlajsali trupce s lagera do vagona i stalno se čulo tjeranje konja i horukanje radnika koji su trupce utovaravali u vagone. Kada je padala kiša, sve je bilo u glibu i blatu. Sve je vrvjelo ljudima jer je u blizini bila i željeznička stanica, a putovalo se gotovo samo vlakom. Gledao sam vlakove koji su bili prekrcani putnicima, a neki su se vozili i na krovovima vagona. Nije bilo nezaposlenih jer su oni koji nisu imali posao, dobivali naredbu da idu raditi na određena radna mjesta. Tako je uskoro stigla i radna brigada ljudi za sječu šume i stanovali su u istoj zgradi gdje i mi. Tu je bilo ljudi koji nikad nisu vidjeli šumu.

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #4 : Svibanj 28, 2009, 22:15:53 »


Nama djeci je to sve bilo zabavno i interesantno, mi smo se vozikali na vagonetićima kojima su radnici dovozili građu s pila ne i slagali vitla. Po tim vitlima smo se penjali i igrali. Uskoro su počeli stizati i prvi kamioni za prijevoz trupaca iz šume, u blizini je sagrađena velika garaža. S kamionima su stigli i šoferi koji su se tu i poženili, osnovali familije i zauvijek ostali. Od njih sam zapamtio Juru Župana, Peru Sokolića, Franju Rupčića i Dibrita.

Mene je bilo svugdje. Čas sam bio na Siči kod Marice Škudine, pogotovo kad su rodile murve, čas kod Ane Čopovke koja je jedno vrijeme živjela na Lageru, čas kod Pere Turkalj, kod Krznarići, pa kod Štefa Bedekovića, a najinteresantnije mi je bilo kod Ive Sabljaka. Njegova obitelj živjela je u jednoj sobi i tu se odvijao kompletan život. Po sobi su skakali mali janjčići. U uglu sobe na krevetu je ležala Ivina stara mati i čekala smrt. On je izrađivao sanjke i najprije je tesao letvice, koje je stavljao u dimijak, od špareta "koze". Kad su se letvice ugrijale, motao ih je oko kalupa. Njihova kuća je bila srušena u ratu i Iva je u kratkom vremenu sam sazidao novu kuću na istim temeljima. Sam je napravio stolariju i kompletni namještaj. Uz to je radio na pilani, na gateru. Radio je umjetne košnice za pčele, izrađivao  češljeve od goveđih rogova jer ih nije bilo na tržištu. Kalemio je voće i ruže i još mnogo toga. Bio je čovjek nadaren za mnogo toga, a ne znam gdje je to sve naučio.

Ubrzo je došlo vrijeme da se krene u školu. Bio sam jako bistro dijete i roditelji su odlučili da idem u školu sa šest godina. Kupili su mi pločicu, pisaljku i početnicu. Ja to nisam shvaćao ozbiljno jer sam bio zaigran do dana kad je trebalo krenuti u školu. To jutro mama mi je počela pripremati robicu i sve bi bilo dobro da mi nije pripremila i torbu s pločicom i početnicom. Ja sam mislio da odmah moram znati čitati i pisati i od straha sam se sakrio u jedan nabor poplona, tako sam bio sitan. Mama je sjela na krevet i nešto krpala i nije me vidjela. Čuo sam kako govori: "Kamo je nestal taj mali, moram ga oblačit, već je vrime". Slučajno je pogledala na krevet i vidjela da se poplon diže kako sam ja disao . "A tu si se sakril!. Situaciju je spasio Vlada, sin Ive Sabljaka koji je išao treći put u prvi razred. On me je preuzeo i odveo u školu, naravno bez torbe.

Učiteljica je bila Neđa Orlić. Kad smo se smjestili u klupe, išla je od jednog đaka do drugog i pitala nas kako se zovemo. To je bio živi cirkus. Svi smo bili uplašeni i sramežljivi i jedva je od nas dobivala odgovor. Krivili smo se i šaptali, a ona je strpljivo čekala odgovor. Kad je stigla do Mije Juričića iz Cakovca, on se počeo zavlačiti pod klupu: "Ajde, reci ti svojoj drugarici učiteljici kako se zoveš. Nemoj se sramiti, pa ti si pravi dečko". I tako je završio prvi dan u školi. Kasnije sam odlazio u školu veselo i bio sam odličan đak. U školi su nas odgajali u socijalističkom duhu, u duhu bratstva i jedinstva. Škola je uvijek priređivala zabave za državne praznike za cijelo mjesto i sala je uvijek bila puna ljudi. Za Prvi maj i ja sam trebao s Duškom Jančićem recitirati jednu pjesmu. Meni su stavili na glavu ličku kapu, a Dušku šeširčić. Kad se digao zastor počeli smo recitirati zagrljeni rukama preko ramena: "Srbin i Hrvat dva rođena brata, Srbin uz Hrvata. Srca složno biju ... " i tako dajje. Kad smo završili, publika je podivljala, "Još, još!". Izlazili smo tri puta na pozornicu.

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #5 : Svibanj 28, 2009, 22:17:38 »


Iza rata zavladala je totalna bijeda i neimaština, trgovine su bile prazne. Mogao si imati i nešto novca, ali nisi imao što kupiti jer i ono što je dolazilo u trgovine, u jagmi se prodavalo. Tko je imao zemlju i blago, imao je barem svoga mlijeka i palente. Mi smo bili proleteri, kako su se tada zvali oni koji nisu imali zemlju. Živjeli smo na stanu, ni mačku nismo imali i ovisili smo o tatinoj plaći. Tada smo dobivali točkice s kojima smo imali pravo da u trgovini kupimo osnovne živežne namirnice. To su zvali aprovizacija. Kasnije je počela dolaziti pomoć iz Amerike, a to su ljudi zvali unra.

Dobivali smo mlijeko i jaja u prahu koja smo zvali Trumanova jaja, po predsjedniku Amerike. Ja ne znam što nam je mama kuhala svaki dan, kako nas je uspjela prehraniti i kako se je snalazila za hranu. Tata je imao težak i odgovoran posao i stalno je bio pod kontrolom tadašnje milicije i UDBE. Često je ostajao duže na poslu, a i kad je išao s posla, morao je proći pored Neskusilove gostionice iznad željezničke stanice. Tu ga je uvijek netko vrebao jer je gostiona uvijek bila puna kirijaša ili putnika koji su čekali prevoz. Kako smo se u to vrijeme preselili u centar Josipdola, gdje i sada živimo, morao je proći još tri birtije. Jure, gospodin Jure ili drug Jure - čulo se doziva nje. Tata je počeo raditi s deset godina kao općinski pisar i uvijek je bio s ljudima. "Dobro, dobro, može, ali na brzinu. Žuri mi se, popit ćemo piće kod šanka".

Kako je uvijek netko dolazio, to "na brzinu" trajalo je do fajerunda. Kum Alojz Kunce i tata bili su veliki prijatelji, a kako je Kunce često putovao, čekao je da naiđe prijevoz za Modruš. U to vrijeme stalno je netko hodao cestom i ja sam često slušao: "Vera, velečasni Kunce je u Munjavi, vidil sam ga kod Marije Radulovićke u birtiji". Za mamu je to uvijek bila loša vijest jer je znala što će biti.

Negdje oko pola noći čulo se pipanje u mraku i traženje kvake jer tada nije bilo struje. Mama se dizala da mu otvori, čuo sam razgovor: "Jadna ti palenta, s kim si bil dove dobe?. "Hik, s kumom Kuncom". "Znala sam, jadna ti palenta". Tata je često putovao na nekakve sastanke i ponekad je sa sobom poveo i mene. Gotovo uvijek završili smo u birtiji, a nailazili smo i na kuma Kunca. On i tata privlačili su ljude svojom društvenošću i obrazovanjem.

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #6 : Svibanj 28, 2009, 22:18:58 »


Birtija se sve više punila i sve je bilo veselije i glasnije. Ulazili su i ljudi koji su bili i dosadni i koji baš nisu bili simpatični kumu Kuncu. Tada je on znao spustiti glavu, kao da je zaspao. Ljudi su govorili: "Tiše malo, velečasni je zaspai". Ja sam bio dijete i nije mi moglo promaknuti kako je kum povremeno proškiljio na jedno oko, da vidi tko je još ostao. O svom kumu Kuncu mnogo sam slušao i čitao, uglavnom vrlo ozbiljne napise. Ja ga se naprotiv sjećam kao običnog čovjeka, koji je imao sposobnost prilagođavanja uvjetima tadašljeg života. U onoj situaciji komunističkog režima, kad je vjera i crkva bila svrstana na stranu neprijatelja tog režima, trebalo je imati sposobnosti i napraviti ono što je on napravio. To ga je koštalo i morao je trpjeti i odricati se mnogo stvari. Cesto je bio i ucjenjivan jer je za obnovu crkva trebalo mnogo materijala. Jednom su ga u šumariji ucijenili da će dobiti građu samo pod uvjetom da u nedjelju na misi otpjeva pjesmu "Curo mala garava, otvori mi vrata", ali u prisutnosti njihovih svjedoka. On je pristao. U nedjelju je na misi najprije održao normalni misni obred, a onda je započeo propovijed riječima: "Predragi u Kristu, evo smo se skupili na ovoj nedjeljnoj misi da se pomolimo dragom Bogu, da nam oprosti grijehe i da nam da zdravlja, mira i sreće. Ali dok se mi ovdje molimo, ima ih koji sada sjede u birtiji kod Anke Šimine. I šta rade pitam ja vas? Pjevaju. Cu-ro ma-la ga-ra-va, 0¬tvo-ri mi vraaa-ta". Kad je to otpjevao, pogledao je prema gore, prema korušu gdje su se skrivali svjedoci i rekao: "Oni gore sve to vide i čuju". Narod je mislio da on misli na one na nebu.

Siromaštvo se nastavilo i dalje. Dolazila je zima, a ja sam išao u školu u kratkim hlačicama. Mama mi je nabavila dugačke čarape i svako jutro mi ih je prišivala za gaće, a uvečer, kad sam išao spavati, odšivala. Uspjela mi je nabaviti i dugačke hlače, ali su bile tijesne i šlic mi je bio otvoren Zato sam u klupi sjedio u zimskom kaputu. Da bismo se u razredu grijali, sami smo morali rezati drva sa žagom. Čim je došlo proljeće, u školu smo počeli ići bosi. Učiteljice su bile stroge i često smo dobivali packe sa šibom, a kad je učiteljica bila ljuta i nervozna, znala je davati packe redom cijelom razredu. U tišini razreda čulo se samo šmrcanje. Završio sam četiri razreda osnovne škole i krenuo u gimnaziju u Ogulin. Svako jutro putovali smo vlakom, sa "Školicom" kako smo ga zvali. U tom vlaku je uvijek bila gužva, ali srijedom, kad je u Ogulinu sajmeni dan, gužva je bila stravična. Ljudi su visi li na stepenicama i par puta sam ostao na stanici jer nije bilo mjesta ni na stepenicama. Nije vrijedila parola Milke Budanke: "Sedi na štige i vozi se bez brige".

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #7 : Svibanj 28, 2009, 22:20:30 »


Ujutro sam pojeo "bele kafe i kruva" i do tri sata popodne ništa. Nije bilo džeparca ni školske kuhinje. Jedanput sam se s vlaka vraćao kući i kod crkve, na stazi kojom sam išao popreko u meni se javio predosjećaj da je mama skuhala knedle od šljiva. Kad sam došao kući, nisam mogao vjerovati, čekali su me knedli koje sam obožavao. Za tjelesni smo trebali imati tenisice, ali ih nismo mogli kupiti i mama mi je saštrikala šlape od vune i podšila ih debelim štofom. Tu je noć padala kiša, a sutra sam imao fiskulturu. Ujutro se razvedrilo i profesorica iz fiskulture Rada Stromar rekla je: "Vani je lijepo, imat ćemo tjelesni na igralištu". Aj oj meni! Na igralištu su stajale lokve vode i znao sam što me čeka, "Ajdmo, trčanje!. Ja sam krenuo, a šlape su pohlepno upijale vodu i odjedanput otežale, narasle i odletile preko glave. Još danas osjećam depresiju koju sam onda doživio.

U trgovinama se uvijek nešto moralo čekati i ljudi su jedan drugom javljali: "Sutra u SRS dolati ulje", ili "Kod Mike u zadrugi dolazi germa". Kako je trebalo uhvatiti red, u trgovinu se rano kretalo i mama je uvijek slala mene da čekam. Germa je stizala poštom i kad ju je poštar donesao u trgovinu, svi smo nahrupili unutra. Ja sam bio mali i nisam se mogao gurati s odraslima, pokušao sam doći do pulta i vikao: "Dajte mi germe za deset dinari!, ali trgovac Mika nije mario. Najprije je podmirivao ugledne mještane, koji su samo mudro šutjeli, a onda smo pred kraj došli na red mi sirotinja, aponekad nismo ni došli na red.

Za ulje si morao nositi bocu. "Mali, ajd si sam natoči ulje dok ja ođe obavim ove mušterije" veli meni trgovac Gojko u SRSU. Uzeo sam bocu i otišao kod bačve u kojoj je bilo ulje. Stavio sam bocu pod pipu i otvorio ventil. Motao sam ovamo¬onamo, a ulje je počelo curiti po podu, uhvatila me je panika. Gojko je vidio što se događa i dotrčao zatvoriti pipu: "Ajo mali, vide što si mi uradio, neg ja koji sam te puštio". Dan danas kad sretnem Gojka, sjetim se tog neugodnog događaja.

Moje dvije sestre i ja stalno smo trčali k mami u kuhinju i vikali: "mama, daj mi kruha, masti, cukra!". Rasli smo i uvijek smo bili gladni. Zato sam koristio svaki trenutak da odem baki i dedi u Carevo polje u Galiće da se najedem palente i kiseline ili palente i fažola. Tamo mi je bilo neopisivo lijepo makar sam znao doživjeti i neugodnih stvari. Evo što mi se jednom dogodilo. Išli smo s paše i prolazili mimo Banove kuće, s druge strane bila je njiva s kukuruzom. Kako je bila već rana jesen, kukuruz je počeo zoriti, ali je bio još najbolji za pečenje. Dečki su se dogovarali: "Kad otiram blago kući, projt ćemo načupat klipi kukuruza i sakriti u jarak. Popodne kad budemo išli s blagom na pašu, lipo ćemo ji zet i peć". Ja sam to slušao sa strane, ali nisam to shvaćao ozbiljno.

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #8 : Svibanj 28, 2009, 22:24:36 »


Kad sam došao kući, najeo sam se fine prosenice i otišao igrati na Rudinak. Penjao sam se po lješnjaku i ljuljo sam se na grani. Negdje oko podne čuo sam ženski glas kako doziva: "Kuma Marija, kuma Marija!". Bila je to Anka Aničina, a pred sobom na trbuhu je nosila punu pregaču nečega. Jedva je to nosila. "Ča je Anka, ča se dogodilo? Ča nosiš to ufertunu?" čuo sam bakin glas, "Kuma Marija, dojdite vidit ča mi je Vaš mali iz Munjave načinil, vidite kulko mi je klipi kukuruza počisal" . Baka je prišla i s nevjericom gledala, a došao je i deda Gajo i nervozno frkao brkove. Pozvali su i mene, a ja nisam shvaća o situaciju u kojoj sam se našao potpuno nevin. Pravi krivci za to živi su još i danas i kad im pričam o tom neugodnom doživljaju, samo se mudro smiju. Bio sam dijete i brzo sam zaboravio taj ružni doživljaj.

Stalno smo izmišljali nove igre. Naprimjer, išli smo putem i naišli na veliki mravinjak. Potražili smo kakve slamke i dobro ih zaslinavili jezikom. Stavili smo ih u mravinjak i počeli pjevušiti: "Me-ne ma-ma po-sla-la da mi da-te os-ti-ke, me-ne ma-ma pos-la-la da mi da-te os-ti-ke". Mravi su podivljali i po slamkama špricali mravlju kiselinu. Kad smo ocjenili da je dosta, uzeli smo slamke, otresli mrave i gledajući jedni druge, stavljali slamke u usta i lizali. Od žestine mravije kiseline tresli smo se licem u grimasama. To nam je bilo jako smiješno, a te kiseline nam nikad nije bilo dosta. Na poljima je rasla biljka koju smo zvali kiselica. Znali smo je nabrati cijeli naramak i jednu po jednu grickati dok ih sve ne požvačemo i pozelenimo od kiseline. Već sam pisao o tome kako su djeca naprosto brstila još zeleno kiselo voće, a kad je voće zorilo, kradljivci su harali voćkama. Dedinom susjedu Jandri zorila je petrovka jabuka. Kako da ju sačuva? Noći su već bile tople i on iznese krevet pod jabuku. Legao je u krevet i jednostavno od umora i svježeg zraka pao u nesvijest. U neko doba noći naišli su dečki iz prela. Odlučili su napraviti cirkus i i moga Jandru zajedno s krevetom odnesli na Pećnik. Sakrili su se u grmlje i čekali. Počelo je svitati i sunce je obasjalo krevet. Jandre se počeo pomalo buditi. Kad je otvorio oči, naglo je sjeo na krevetu i zaprepašteno gledao oko sebe. Počeo je mucati : "Ajme, č-ča j-je ov-vo. Kadi sam to ja. Ajme, ja sam umril. J-ja sam dospil na drugi svit". Dečki u grmlju valjali su se od smijeha. Ha-ha-ha, smijali smo se. Opa, kako smo se smijali.

Ajme ljudi i ja sam dospil na drugi svit. Ajme, ča je to sa mnom. Kadi sam to ja. Pa ja sam gori od tega Jandre. Uto se otvore vrata i u sobu zaviri moja supruga Ivanka: "Damire, za pet minuta ti na televiziji počinju "Zvjezdane staze", hoćeš da te ja teleportiram do televizora". Ljudi, ostao sam bez teksta!

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #9 : Svibanj 28, 2009, 22:28:07 »


Stare dječje igre


Napisala Ruža Brajdić (učiteljica)
U razgovoru sa starijim ljudima ovog kraja i prema vlastitom sjećanju želim opisati niz dječjih igara koje su se igrale nekada u našem ruralnom kraju. Bile su to igre gotovo slične ili iste kao i u širem području oko našeg kraja. Prostore za igru djeca su birala često izvan kuća i to na tratinama, livadama i proplancima. Rekvizite nisu kupovali već su ih sami izrađivali.

Djeca u našem kraju razvila su nekoliko tipova igara koje su izvodili godinama. No, u novije vrijeme, potisnute suvremenim načinom života, polako nestaju ili se potpuno gube.

Zbog toga ih je dobro zabilježiti da se ne zaborave.

Prasičanje (krivanje)

To je tipična dječačka igra, nešto kao hokej na travi. Igra se na otvorenom prostoru, na ravnoj ledini. U sredini terena iskopa se veća jamica tzv. kotal (kotao). Oko te jamice (kotla) iskopaju se na udaljenosti, po prilici 2 do 3 metra manje jamice tzv. masla (cilj) onoliko koliko ima igrača.


Maslo (cilj) je jedno od drugog udaljeno od prilike 2 metra. Pribor za igru su krive i prasica. Kriva je ravan štap, dug oko metar i pol i pri kraju zakrivljen. Prasica je drvena lopta napravljena od drvene kvrge ili gube što raste na drvetu. Cilj igre je da se svaki igrač mora izboriti za svoje maslo (cilj). Igra se ovako: prasica se stavi na sam rub kotla, a svaki igrač uzima svoju krivu i stane na mjesto udaljeno od kotla do 6 koraka. Od tuda igrač gađa prasicu nastojeći da je od prve sruši u kotal. Ako uspije srušiti prasicu u kotal, uzima svoju krivu i hvata svoje maslo (mjesto, cilj) i tu stane. To isto rade i ostali igrači, gađaju prasicu i hvataju svoje maslo. Ako svi igrači pogode prasicu, bacanje se ponavlja sve dok ne ostane jedan igrač koji je promašio. Onaj koji nije uspio prasicu srušiti u kotal, postaje ganić i ganja prasicu po tlu, nastojeći je utjerati u kotal. Ostali igrači pomno čuvaju kotali svoja masla i paze da im ganić ne stavi svoju krivu u jedno od njihovih masla. Ako ganić uspije staviti vrh svoje krive u maslo nekog igrača, on preuzima to maslo, a onaj koji ga je izgubio postaje ganić. Igra se završava onda kada jedan od ganića utjera prasicu u kotal. Dječaci su se igrali bosi. Kod ove igre djeca razvijaju pažnju, koncentraciju, spretnost i okretnost.

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #10 : Svibanj 28, 2009, 22:32:04 »


Kopčanje (kovčanje)

Igra se na otvorenom ili negdje na pojati. Glavni pribor su puci (gumbi). Različitih su vrsta i oblika kao npr. manji, veći plehnati, rožnati itd. Najvrijedniji puci su tzv. pulice. To su mali okrugli gumbići koji imaju žičanu kukicu za koju se prišivaju na prsluke ili kapute. Njih su od djece kupovali "Dalmatinci". To su osobe koje su nosile na pojasu neki drveni ormarić u kojem su bile razne sitne stvarčice, kao bomboni, mala zrcala, gumice, olovke i sl. Djeca bi u igri "kopčanje" nakupili dosta puca iste vrste, te bi ih prodavali za te stvarčice.


To pazarenje je poticalo djecu na igranje te igre i skupljanje štoviše puca. Igra je jednostavna, ali strastvena. Igraju 2 ili više igrača. Najprije iskopaju jednu jamicu do 5 cm širine i do 8 cm dubine i odrede udaljenost, npr. od 1 m s koje će gumbe bacati u jamicu. Utvrdi se i broj gumbiju koje če igrači bacati. Gumbi se poredaju na dlanu s određenog mjesta bacaju u jamicu. Oni koji su pali u jamicu, ostaju onome koji ih je bacao, a oni bačeni izvan jamice, pokupi slijedeči igrač i pribroji svojima. Ako su 2 igrača, igra traje tako dugo dok jedan od njih ne uspije sve gumbe ubaciti u jamicu. Mogu se i dogovoriti koliko puta ciljaju u jamicu, nakon čega je pobjednik onaj koji je najviše uspio ubaciti u jamicu. Tu igru može igrati i veći broj igrača u grupi ili pak više grupa istovremeno. Ova igra razvija spretnost, koncentraciju, preciznost i prijateljstvo.

Citranje (titranje, patrkanje)

Ima različite nazive. Ovu igru uglavnom igraju djevojčice. Igračice si naprave 20 petljika od tzv. biljke "citre" i1( 20 petljika od steije (bujad) od kojih su 18 ravni štapići, a devetnaesta petiljka ima na vrhu dva kratka kraka i zove se kraljica, a dvadeseta ima tri kratka kraka koji sliče na krunu, pa se zove kralj. Igra se ovako: igračica uzme svih 20 petljika, stavi ih na dlan i baca u zrak, te brzo okrene dlan i pokuša palcem uhvatiti kralja ili kraljicu, a ostale petiljke koje su pale na zemlju označavaju se kao negativni bodovi. Koliko puta svaka igračica ima pravo bacati, to se unaprijede dogovori. Ona koja uspije uhvatiti kralja je pobjednica. Ona koja uhvati najmanje petljika gubi igru. Nju obično ostale igračice kazne i pošalju je vratiti ovce, krave ili slično.

Piljkanje

Piljkaju se uglavnom djevojčice. Za ovu igru glavni pribor su obli kamenčići veličine kao špekule (pikule), tzv. piljci. Ima ih 5. Igra započinje prema dogovoru. Ima 9 kola. Iz kola u kolo prelazi ona igračica koja ne pravi greške, a onog časa kad pogrješi npr. u nekom kolu, piljkanje preuzima druga igračica i tako se igra nastavlja dok se sve djevojčice ne izredaju.


Igra se igra ovako: igračica baca u vis svih 5 piljki. Također ih mora svih 5 natrag uhvatiti u šaku. Ako ne uhvati svih 5, greška je i nastavlja druga igračica. Zatim igračica 4 piljka stavi na tlo a jedan baca u zrak i vrlo brzo mora zgrabiti 4 piljka sa tla i spretno uhvatiti u šaku onaj 1 koji je bačen u zrak. Potom na tlo stavi 3 piljka, a baca u zrak 2 piljka. Na isti način brzo zgrabi 3 piljka s tla i hvata ona dva iz zraka. Zatim se na tlo stave 2 piljka i isto se odigra kao i ranije. Pobjednica je ona koja prva dođe do devetog kola. Ova igra razvija spretnost, okretnost, strpljivost, koncentraciju i brzinu.

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #11 : Svibanj 28, 2009, 22:33:58 »


Kozanje (igra mlina, trica)

Ova se igra uglavnom izvodila u zimsko doba. Za igru je potreban grah i kukuruz (zrna) i nacrtana križaljka na kartonu. Igraju 2 igrača. Svaki ima 9 zrna različite boje ili oblika. Dogovore se tko će prvi zaigrati. Prvi igrač stavlja svoj prvi kukuruz, a iza njega drugi igrač stavlja svoj prvi grah. Svaki igrač treba poredati 3 kukuruza odnosno graha u tzv. mlin (tricu) i to na točke spojene vodoravnim i okomitim crtama na križaljki. Ako igrač uspije još za vrijeme postavljanja zrnja zatvoriti svoj mlin, ima pravo svojem suigraču uzeti bilo koji grah ili kukuruz, ali ne onaj iz mlina (trice).


Kada je sav grah ili kukuruz postavljen, prvi igrač vuče svoj grah ili kukuruz od jedne točke do druge najbliže i to po slobodnoj crti. Svaki put kad jedan igrač složi svoj mlin (tricu), uzima protivniku jedno njegovo zrno, koje mu najviše smeta u sastavljanju svog mlina (trice). Ako igrač u tijeku igre izgubi 6 zrna, preostala 3 može postavljati gdje želi. Tada je kozanje pri kraju i samo se čeka da protivnik odnese jedno od preostala 3 zrna, pa da se igra završi. Ova igra razvija logičko razmišljanje, pažnju i koncentraciju.

Ima još niz igara koje su igrala djeca u prošlom vremenu. To su:

a) Skrivačica


Igraju se dječaci i djevojčice. Jedno dijete broji do 10 ili više, ostali se sakrivaju u najbližoj okolici. Kada je odbrojio do kraja, ide u potragu za njima. Kada nekoga nađe, obojica trče do mjesta brojenja i ako sakriveni prvi stigne, poviče "spas" i takne drvo ili zid gdje se brojilo. I tako brojitelj traži sve ostale, a onaj koji je zadnji, mora brojiti iduću rundu. Tako se igraju dok se ne zasite. Ova igra kod djece razvija snalažljivost, okretnost i brzinu.

b)Valjanje

Djeca su se valjala niz manju strminu do zabilježenog mjesta, a pobjednik je onaj koji prvi stigne do cilja.

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #12 : Svibanj 28, 2009, 22:36:58 »


c) Rpa-rpa

Djeca se dogovore tko će od njih biti rpa, najdalji u hrpi. Toga sruše na zemlju, a zatim se svi bacaju na njega. "Rrpa" najdoljnji igrač se bori i kopa da se izvuče ispod ostalih. Kad se izvuče odrede, tko će biti sljedeća "rpa".

d) Igra mačke i miša

Djeca se uhvate u kolo i hodaju u zatvorenom krugu. Odrede dvoje djece, jednog za mačku, drugog za miša. Mačka lovi miša, a miš bježi i nastoji zavarati mačku da ga ne uhvati. Kad ga mačka ipak uhvati, prema
dogovoru nastupa drugi par. Igra traje dok svi parovi ne dođu na red. Ova igra razvija spretnost, lukavost, izdržljivost.

e) Vaganje soli

Igraju dva igrača okrenuta leđima. Prime se ispod ruku. Najprije se polako važu, a zatim sve brže i brže. Na kraju jači i spretniji baca slabijeg na zemlju.


f) U zimsko doba djeca su se igrala na snijegu. Sanjkali su se u načkama (načke) ili na sanjkama koje su im izradili roditelji ili oni sami. Ponekad bi se sanjkali na velikim saonicama tzv. "vlačicama" na kojima su njihovi roditelji u zimi nešto prevozili na volovima. Skijali su se na improviziranim skijama od obične daske. Takve sanjke i skije bi namazali lojem od ovce da bolje klize. Tada su djeca bila slabo obučena i obuvena. Igrali su se bosi.


g) Nogomet su dječaci igrali s loptom krpenjačom ili s napuhanim mjehurom od svinje. Djevojčice su se igrale bebicama napravljenim od krpa. Igrala se igra "školica" sa 7 polja. Dječaci su izrađivali od drveta hodalice, tzv. "štule" i na njima spretno hodali.

Iz opisanih igara vidimo da su se naša djeca iz ruralnog područja u prošlom vremenu znala i mogla zabavljati na različite načine. Što je najvažnije, gotovo uvijek su se igrala na svježem i čistom zraku, a i za rekvizite tadašnjih igara nije trebalo novaca.

Moderna vremena pružaju druge razne vidove dječjeg i mladenačkog zabavljanja, kao: TV-emisije, razne igrice na TV-u, skupe tvorničke igračke, kompjuteri, pa i školske obveze. Tako su naša djeca, kao i djeca širom svijeta, ponajviše u sjedećem položaju i u zatvorenim prostorima, daleko od zdrave prirode, čistog zraka i toplog sunca.

A, možda je i danas što od starog ostalo!

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #13 : Svibanj 28, 2009, 22:43:23 »


Zgoda iz lova na medvjeda


Piše Milan Bićanić
Listajući stranice debelo prašnjavog dnevnika mojih zapisa, sjetio sam se doživljaja moje naivnosti za vrijeme lova na području Uprave šumskog gospodarstva Ogulin. Ovo šumsko gospodarstvo tada je upravljalo s osam područnih šumarija i gospodarilo područjem Velike i Male Kapele.

Lovna površina prostirala se na cca, 60000 ha. Godišnji plan odstrela medvjeda bio je 5 do 7 grla, a sama realizacija lova odvijala se putem agencija za lovni turizam.

Prvi, ne baš ugodan doživljaj, moje naivnosti slijedio je nakon najave agencije "Lovac" Zagreb: "Dobivate lovca- Nijemca u pratnji prevodioca gosp. Branka Marušića, zvanog Medo iz popularnog kvarteta 4M".

Prihvatio sam goste i smjestio ih u motelu "Kućica" iznad Vrbovskog. Stručna pratnja na čeki bio je lugar Goluban Vujnović iz šumarije Gomirje, a mjesto lova, šumski predjel Crna Kosa. Lovca s pratiocem doveo sam na mjesto hranilišta i postavio na visoku čeku. Moj naputak lovcu i pratiocu je bio: "Napucanog medvjeda ostavite na miru da dobro iskrvari, a vi na čeki ispušite cigaretu dok čekate u mrtvoj tišini (čekanje oko 20 minuta). Nakon toga lovinu osvijetlite radi saznanja za izvješće". Zaželio sam lovcu dobru kob i vratio se u bazu-motel.

Branko je već ispijao petu kavu i nestrpljivo me očekivao s pitanjima: "Da li medvjed aktivno jede? Dolazi li? Kako se ponaša?. Uvjeravam ga da je sve u redu, te u očekivanju rezultata lova Branko pije kavu, a ja gemišt. Tada oko 23.30 h u salu ulaze lovnik i lovac nasmijanih lica.

Ja ih upitah: "Prijavak!"
Lovnik odgovori: "Medo je pao i to kapitalan!"

Nastupile su čestitke i zdravice uz ispijanje večih količina viskija! Slijedio je konačni dogovor za dalje, kratki odmor i po lovinu.

Dogovora se držimo. U svitanje dana veselo smo krenuli po lovinu, ali na mjestu nastrela čekalo nas je iznenađenje. Krvi ima, ali ne i lovine medvjeda. Pokušavamo pratiti tragove krvi, ali to nam ne uspijeva, trag se je gubio i krvi nestaje. Zbunjeni i zabrinuti nagađali smo gdje bi ranjeni medvjed mogao zaleći. Lugar - lovnik govori da bi medvjed mogao biti u pravcu šumskog predjela Tisova Kosa, da brloženje medvjeda dobro poznaje umirovljeni lugar Jure Grohar iz naselja Jablan. Bez puno nagađanja uputili smo se do Jure. Zatekli smo ga u timarenju stoke, no čim smo mu rekli što nas muči, prekinuo je svaku radnju i zainteresirano nas poslušao. Zamolili smo ga za pomoć i on se je rado odazvao, te smo sa njime nastavili potragu u pravcu Tisove Kose.

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #14 : Svibanj 28, 2009, 22:48:24 »


Pri dolasku pod kotu Jureje zastao i pokazao prstom prema gore i rekao: "Tam gore pod stijenom je brlog i često se viđava medvjeda ili medvjedicu kak se igraju s mladima". A ja sam se sjetio naslova i članka iz "Lovačkog-ribolovnog vjesnika", koji je napisao ing. Zlatko Turkalj: "Lov na medvjeda, potražice i izgon iz brloga". Uputio sam se do ulaza u brlog i pozvao sam ostale. Nastalo je nagađanje je li medvjed u brlogu ili nije. Upitao sam Branka: "Medo, jesi li siguran da si dobar strijelac?" On je na to kao iz topa izgovorio: "Je, kak ne, mojim Winchesterom gađam ga u oko!"

Prihvatio sam ga kao strijelca i postavio kod ulaza u brlog - pećinu. Ja sam bio bez oružja, imao sam tek palicu, dugu oko 2-3 metra i korak po korak ulazio u brlog. svjetlost se je gubila i ja sam naslijepo udarao palicom po stijenama, s namjerom da uznemirim medvjeda i potaknem ga na izlazak. Naivno sam mislio da ću moći sa svojom brzinom i spretnošću, te Brankovom preciznošću kao strijelca, izmaći njegovim ubojitim šapama. Sreća je bila na mojoj strani. Medvjed nije bio u brlogu. Vraćao sam se unatraške i dovikivao: "Ne pucaj, ja sam!  Kad sam provirio iz brloga, Branko je problijedio i rekao: "Ti jedan bedak, kaj misliš da bi ja medvjeda baš u oko pogodil!"

Mene su tek tada prošli trnci, kosa na glavi mi se digla i nastala je prepirka. Donio sam zaključak da istog trena krećemo za Vrbovsko u motel i radimo obračun te prekidamo potragu za medvjedom.

Po cjeniku ranjavanja medvjeda te ostalih troškova račun je iznosio 1 250$, a rastanak je bio bez puno ljubaznih riječi.

Bio sam sretan da sam ostao živ te da se vraćam svojoj obitelji kojoj nisam ispričao doživljaje svoje naivnosti kako bih izbjegao njihove kritike.

* * * * *

Drugi doživljaj, ali nešto težeg sadržaja, bila je ponovna telefonska najava agencije "Lovac" Zagreb. Bio je to, tko drugi, nego Branko - Medo, najavio je da šalje lovca ovoga puta bez pratioca "gastarbajtera" Ivana Ludaša. Bio je to Zagorac koji je živio u Njemačkoj. Prihvatio sam poziv i gosta. Smjestio ga u hotelu "Josipdol" i osigurao stručnu pratnju, lugara Dušana Šegana.

U sumrak sam ih uputio u lov, na čeku u šumski predjel - Alilovica, područje šumarije Josipdol. Na čeki sam im dao uobičajene upute vladanja i vratio se u bazu, ovoga puta svojoj kući. Obučen, na trenutak sam legao i odmarao.

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1] 2
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.20. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!