CRO-eu.com
Travanj 07, 2020, 04:20:53 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Lički planinar 2008. - br. 4  (Posjeta: 12722 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« : Svibanj 16, 2009, 22:22:33 »


Lički planinar 2008. br. 4


Podpogledalo ispod Podgledala
Tekst i foto: Ana Lemić, Gospić


Približavate li se iz pravca Karlobaga prema Barić dragi još iz daleka se uočava cesta kako se penje golom, kamenitom velebitskom padinom. Grubo probijena cesta, uska, strma, neravna i dugo osporavana. Ali ipak stigla je do Podpogledala, raseljenog sela, smještenog iza prvog reda kamenih stijena na povećem zaravnjenom podu pod glavicom Pogledalo. Kakav je s njega pogled govori naziv koji mu dadoše oni koji su tu došli, živjeli i opet otišli. A otišli su jer su morali. Teško je bilo opstati izoliran u velebitskim vrletima, ma koliko bile čarobne za gledanje. Ova cesta je došla kad su svi već otišli, ali nasljednici kuća i zemlje tamo gore u Podpogledalu ispod Pogledala su se izborili za nju. I platili. I zato će ona neke vratiti tamo odakle su potekli.


Božo Maras ispred svojih staja

To saznajem od Bože Marasa na kojeg sam naišla tamo kod njegovih staja. Srdačan, neposredan, kakvi su uostalom bili svi Podgorci na koje sam nailazila u svojim obilascima mnogim podgorskim selima. Nije skrivao zadovoljstvo da se netko zanima za njegovo Podgorje kojemu su pjevali:

Lipo moje kameno Podgorje
Velebit se nadvio nad more.



Iskrčeno polje

Ponudio se Božo da mi bude vodič. Valjda se bojao da neću sama moći otkriti svu ljepotu njegovog Podpogledala, ni prepoznati mukotrpni život skriven u svakom detalju, u kućama zidanim od klesanog kamena, šternama pored njih, visokom suhozidu oko njih, iskrčenom polju pred njima i ogromnim gromačama nastalim krčenjem kamena i brižljivo složenim tako da je svaka ta gromača u polju zapravo ukras i ne djeluje kao hrpa kamena koja se tu našla kao nešto što treba ukloniti.


Pažljivo slagane gromače nastale krčenjem polja

Mislim, da ni Oton Gliha nije imao ljepše za uzorak svojim slikama. Rubom tako nastalog polja zasađeni su hrastovi koji danas imaju nestvarnu visinu krošnje i debljinu stabla.


Služili su za zaštitu od bure. a i za brst kozama i ovcama u nedostatku trave i sijena. U tim poljima sadio se krumpir, sijalo žito, čak i kukuruz, priča Božo. Još i sad u donjem dijelu kuće stoji žrvanj kojim su mljeli žito. Kad ga je bilo više vozili su ga čak u Žrnovnicu u mlin. Jedan cijeli dan su putovali tamo, a jedan natrag.


Kuće građene od klesanog kamena ... sa šternama pored njih

Ljeti su s blagom selili u Šušnjevac i Paljež gdje su imali kuće. Njegovi su imali i pčele. Još i sada stoje ostatci pčelinjaka i košnica. Neke imaju čak i muzejsku vrijednost jer su iz 1929. godine i izrađene su od duplja. Da ne prekine tradiciju i on ima tamo nekoliko košnica, obojanih i svaka ima svoj naziv: kadulja, lipa ... Košnice su kasnije izrađivali od lipovog drveta. Lagano je i mekano za obradu, ali nije dobro, jer je lipovina nepropusna i košnice se znoje, kaže Božo.

Od njega saznajem cijelu povijest sela. Prvi se iz Like, iz Smiljana, tamo doselio njegov pradjed Maras. Sagradio kamenu kuću za čiju je žbuku sam pravio vapno paleći kamen vapnenac u tzv. "japlenici" čiji se ostatci još uočavaju. S nutarnje je strane, da manje troši žbuke, kamen povezao ilovačom, koju je donosio iz udaljenosti dva kilometra. Kasnije je izgrađeno još nekoliko kuća u kojima su živjeli samo Marasi, potomci Božinog pradjeda. Od 1986. godine, od smrti njegovog oca, koji je tamo ostao najdulje, selo je raseljeno. Samo je pokojni brat mu do pred četiri godine tamo dolazio povremeno s blagom. Ali, Božo će se sa ženom Mašom vratiti tamo. Kao pomorac prošao je velik dio svijeta, vidio mnoge ljepote, ali nema ljepše zemlje od naše, zaključuje Božo. Zapravo, njegov povratak je već počeo, jer svakodnevno tamo odlazi.


Košnica izađena od duplja – Žrvanj za mljevenje žita

I žena voli odlaziti tamo, privikla se, a i djeca, koja su trenutno na fakultetima, vole doći u Podpogledalo. I tako, priča Božo o svojim planovima, o povratku, o ljepoti tu u osami, gdje mu naviru uspomene i nedaju da opet ode. Nikad više.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #1 : Svibanj 16, 2009, 22:26:38 »


Selo Panos na brdu Panosu
Tekst i foto: Ana Lemić, Gospić

S jadranSke magistrale skrećem lijevo na cestu za Jablanac, pa s nje opet desno uskim makadamskim putom u selo Panos na brdu Panosu. Onom Panosu iznad Stinice, na kojem počinje antički zid, koji je razdvajao ilirske plemenske zajednice Ortoplina od Bekosa i pravocrtno se protegao preko Mujić glavice pored Dundović Podkuka u velebitske vrleti.


Dalje pravocrtno nalazi se Begovača, jer je na istoj geografskoj dužini kao Panos. Tamo je na "pisanom kamenu" Ortoplinima bilo dozvoljeno korištenje vode koja se nalazila na teritoriju Parentina. Otišli Iliri, pa i Rimljani koji su tu bili poslije njih, pa i oni poslije njih. Prije nekoliko stoljeća naselili se Bunjevci. Ovdje u Panosu naselili su se Butkovići, pa ga još zovu i Butković Panos.


Panos stijene spustio do mora, a ono se usjeklo njegovim podnožjem duboko u uvalu Biškupnicu za koju pjesnik Mile Butković-Podgorac kaže:

Biškupnica sjaji
Zorom zapljuskuje oštre hridi.
S Panosa, visinom neba
zora porađa dan.

Ostavljam automobil pod rašeljkom. Tražim selo, jer se kuće ne vide. A i kako će kad se stisle na strmoj padini Panosa iznad same uvale. Stisle se kuće tako da stoje jedna iznad druge. Tamo gdje onoj donjoj završava krov, počinje "poduminta" onoj iznad nje. Prilazi do kuća i oko kuća podzidani surovim podgorskim kamenom s žuljevitom rukom Podgorca, ali s puno smisla, a vjerojatno i puno ljubavi, jer ovaj njihov smisao mogla je dati samo velika ljubav, ljubav da se tu opstane i ostane. Nažalost, nisu svi ostali. Moralo se otići, ako ne zbog sebe, jest zbog onih koji su dolazili poslije njih, da im život bude lakši. Zato pjesnik Mile kaže:

Bura polegla mladi bor
rušeći stari suhozid,
suhozid djedova.

Razasut na putu
čeka popravak.

I dočekao. Jer, neki se Butkovići vraćaju svake godine otprilike u travnju i popravljaju kuće, obnavljaju suhozide i uživaju. Vraćaju im se slike, ne samo iz njihovog djetinjstva i mladosti, već i one o kojima su slušali od predaka i zapamtili, ponijeli sa sobom u svijet i one ih sad zovu natrag. Sjeća se pjesnik Mile Podgorac, kojeg sam tamo zatekla sa ženom i prijateljima koji su također potekli iz Panosa, i kaže da je u selu nekad bilo jedanaest naseljenih kuća Butkovića.


Pjesnik Mile Podgorac sa suprugom i prijateljima

Nekad su bili bogato selo. Držali su krave, konje, koze, ovce, svinje. Ljeti su selili na Mirevo. Gledam kamenjar i nameće se pitanje da li je bilo i ima li poskoka? I Mile i žena mu spremno odgovaraju da ih nema ispod magistrale, tj. u tom dijelu Podgorja između mora i ceste koja je na tom dijelu daleko i visoko od mora. Moglo se jedino dogoditi da se donese u sijenu ili drvima koja su gore s planine nosili kućama. A ni gore ih se nisu bojali. Ostvarili su suživot jer su im znali za ćud. Kad su vrućine nema ih, tad su u škrapama. Samo ga ne treba dirati. On ne napada, on se brani, ali samo kad je neophodno, kad je životno ugrožen.


Danas više u selu nitko ne živi cijele godine, ali sedam kuća je otvoreno od travnja kad dolaze u Panos pa do listopada kad odlaze. Tad se zaključavaju vrata, zatvaraju škure na prozorima, a teške kupe na krovovima ne daju buri da ga raskrije. I mirne duše odlazi Mile i kaže:

Kako samo puše,
puše i nosi,
nosi i fijuče
fijuče ... i urla.

A moja duša cvate.


I moja. Jer, u Panosu sam, po tko zna koji put, uvidjela što je sve čovjek u stanju učiniti da opstane, u kakvim sve, na oko strašnim, uvjetima stvori topli kutak, kamenu kućicu, vatru na ognjištu, a što je najvažnije i najljepše, kad slučajno naiđete, širok osmjeh, otvoreno srce, toplu riječ i neizmjernu ljubav za svoje kameno Podgorje.

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #2 : Svibanj 16, 2009, 22:34:05 »


Ažić Lokva - Zavižan
Tekst i foto: Vito Cerovac, Ičiči


Ažić Lokva

Uspon iz Ažić Lokve je najzeleniji od svih podgorskih uspona u planinu. Ne "samo" da je najzeleniji, tu su se borovi spustili duboko niz travnate padine i prekrili kamenite podgorske strmine.

Krećemo iz Ažić Lokve novoasfaltiranom cestom u zaselak Gornju Lokvu. Točno iznad sela uzdiže se glavica, iza koje se u uvalici nalazi napušteno selo Trnovac, na našem putu za Zavižan. Popriki put vodi iz Lokve ravno uzbrdo uz Vozalicu, a glavni put skreće desno do Lokvetine, travom zarasle lokve.

Nekad se na lokvi napajalo blago, ali su i neki Ažići znali uzimati vodu iz Lokvetine ("ispod Babulja", omanje stijene, ispod koje je bila najdublja voda), premda se kojih stotinjak metara prema moru nalazi bunar Stazovac, nekad glavni izvor pitke vode stanovnicima Lokve. Kroz još uvijek tipičnu podgorsku šikaru staza zavija prema Trnovcu, ali uskoro vodi dragom uzbrdo po dubokoj hladovini. Neposredno ispred Trnovca desno ide staza kojom su se iseljavali u planinu stanovnici Biluće, Donjeg i Gornjeg Zagona.

Trnovac

Uz najzeleniji uspon u goru i uvala Trnovca (575 m) je najzelenija u Podgorju. Pogled s glavice na selo to nam najbolje dočarava jer je nevelika dolina posve prekrivena krošnjama starih hrastova. Odmah iznad sela i hrastovih gajeva nastavljaju se borove šume uspinjati prema vrhovima Kite (929 m) i Borovog vrha (1085 m). I južnije se borovi pojavljuju već na početku (i s primorske strane) one dugačke kose koja se ravnomjerno penje prema Zavižanu. Na tu stranu, ispod Drinove grede, raspršile se Kaduljeve staze po podgorskom kršu, a iznad Grede, kao po nekom dugačkom koritu uzlazi tanka borova "staza" u planinu. Ali, mi nećemo na tu stranu.

Trnovac. U Trnovcu je nekad bilo sedam kuća Ažića (Jadrevići), doseljenih iz Lokve (kasnije su u tri kuće priženjeni Babići s Panosal. i isto toliko bunara s pitkom vodom (uz jedan zajednički, svaka kuća imala je svoj bunar). Kuće se nalaze na istočnoj strani poviše dolca, u hladovini starih lipa. Danas su još tri kuće pod krovom, uz kuće su i šterne, a vrtovi zarasli, premda se poneki vlasnik zna i duževrijeme zadržati u selu.


Gornja Lokva

Trnovac je nekad bio glavna lukovačka "luka" iz koje se kretalo u planinu. Staza prema sjeveru povezivala je nekad stalno naseljena planinska mjesta Rogić Dolina, Dragičević Dolac, Vujinae, Markovac i Babić Dolac) (s Lukovom (crkva, groblje, škola, brod). staza koja uzlazi u planinu sjevernom stranom Borovog vrha bila je glavni prilaz do mnogobrojnih stanova od Zlatkine njive, preko Ažić krča, Mrazovice i Zakuka, sve do navrh Stipšić bila, a staza koja s južne strane obilazi Borovi vrh vodila je do još brojnijih stanova u Ječmištima, Rokaljević dulibi, Jadrević dulibi, Cipalima, Dolini (bilučkoj), Pod Gorom, Za Glavicom, na Ravni, Krču i Pogledalu. Međutim, Miškulini iz Zagona izlazili su na Zavižan (stanovnici Lukova imali su košanice i na Jezerima) i stazom preko Babrovače, na stanove Koića Rivine, najviše na sjevernom Velebitu (vjerojatno je njihov bio i Čemerikov dočić jer se Koić kosa spušta s Rivina prema dočiću).

Još su dalje "putovali" pastiri iz Biluće, na koje je u Velikom Lomu naišao Miroslav Hirtz (na onom čuvenom pohodu u Lubenovac kad se sukobio s "krugljom"). Naime, kad je ovim prostorima prolazila granica između svetojurske i jablanačke upravne općine, južni dio lukovačke župe (Biluća, Zagon pod Kosom i Pušine) spadao je pod katastarsku općinu Gornja Klada (Jablanac).


Trnovac

Trnovac - Ždrilo. U hrastovom šumarku iznad Trnovca ulijevo skreće put prema Ždrilu i nekad (već spomenutim) stalnim naseljima u planini, uskoro po podzidanoj Mostini prelazi preko drage na prostor zvan Križić (gdje sječe tzv. Luketinov put), zatim se penje između Grabovog kučeljka lijevo i Jazvina desno (izrazito krševita strana, sada i ona prekrivena borovima) i izlazi na zaravanak ispod Ždrila (na kraj protupožarne ceste).

Trnovac - Ječmište

U hrastovom šumarku iznad Trnovca lijevo skreće put prema Ždrilu, a naš put nastavlja ravno uzbrdo do suhozida Branjevine (desno) i novog križanja. Tzv. Stara staza produžava uz ogradu branjevine, a lošiji, popriki put ulazi kroz razvaljenu gromaču u borovu šumu branjevine pa se penje primorskom stranom Borovog vrha do pod Splovine, gdje se ponovo sastaje sa Starom stazom. Tu je šuma nešto rjeđa, a staza vodi uz travnatu strminu na Donji brig i ravan Splovine. Pred nama su najljepši velebitski prostori pod borovima.

Stara staza nastavlja uz ogradu branjevine (lijevo ostaju Kućetine, zatim Kalić) do novog raskrižja kod Torina. Lijeva staza produžava uz ogradu Čičavac, sjevernom stranom Borovog vrha prema Zlatkinoj njivi, a Stara staza skreće desno, primorskom stranom Borovog vrha prema Splovinama. Cijela padina, premda travnata, već je teže prohodna i posve zarasla niskim raslinjem. Iznad staze izgubili se u gustišu borove šume livada i bunar Ostrvica. U priči oko Lukovačke branjevine možda su najzanimljivije dvije "staze" koje vode, nekoliko metara širokim ulicama (između kamenih ograda), strmo uzbrdo prema Splovinama.


Trnovac i borovi vrh

Naime, koliko god bila omražena,  Austro-Ugarska je bila pravna država, pa kad je osnovana Branjevina i na velikom prostoru onemogućena svaka djelatnost, država se morala pobrinuti za nesmetan prilaz do malih privatnih posjeda unutar branjevine. Kako gromače vode ravno uzbrdo, ne vodeći računa o terenu, ulice nisu nikad ni korištene kao staze.

Splovine (980 m). Dolac s valjda najljepšom borovom šumom na Velebitu, samo je djelić borove šume koja se prelila preko Borovog vrha (1085 m). Ta se šuma nastavlja sjeverno do na kraj Rogić doline i grebena Kite, a prema jugu na greben Visibabe (Šarin kuk), i dio je jedinstvenog lanca sjevernovelebitskih borovih šuma koje se protežu daleko na jug, do na kraj Vujinca. Splovine su najveća ravan na Borovom vrhu, sva pod travom i visokim borovima.


Splovine

Nažalost, i ova ravan više nije tako idilična jer se po njoj sve više širi šikara mladih javora. Primorski dio ravni je krševitiji, a golo stijenje u prizemlju još se više ističe nakon onog velikog požara. Izgleda da je borove od uništenja zaštitila debela kora na visokim, čistim deblima, premda su svi borovi pri dnu teško ranjeni i posve crni. Valjda se zato velecvjetni rožac još više bijeli, prekrivši velike površine na Brigu, posebno strmine na primorskoj strani.

Gornji brig. Odmah iza Splovina, u podnožju Gornjeg briga, u vrtačici lijevo - Roketina vrtlina - nalazi se još jedno groblje Podgoraca umrlih od kolere sredinom 19. stoljeća. Staza nastavlja uz travnatu strminu, stalno ispod visokih borova, na vrh primorskog grebena - Gornji brig, na prijevoj koji dijeli Borovi vrh lijevo od grebena Visibabe desno. Prekrasno! Poput male tropske visoravni protežu se bujna trava i veliki borovi hrptom prema Visibabi. U suprotnom smjeru, hrptom prema Borovom vrhu, sve više prevladava kamenjar i stijenje, ali i te gole kamenite površine osvojili su golemi borovi (i tu im je crne čizme ukrasio rožac). Uopće, cijela primorska strana Borovog vrha obrasla je bujnom vegetacijom, travom i borovima. Možda su od svih najljepši (i najveći) borovi na kopnenoj strani Borovog vrha, gdje se spuštaju u uzdužnu udolinu sve do dna branjevine i gromače kojom je ograđena. I tu su sva debla pri dnu crna od paljevine jer je požar poharao cijeli Borovi vrh. Sa Gornjeg briga silazimo u uzdužnu udolinu Primorske terase, u Ječmišta.

Ječmište - Zavižan

Spustivši se na dno uvale, nazvane po nekad velikim njivama ječma,
pored srušenih stanova Ažića i šterne s vodom, staza se račva. Uvalom na sjever vodi staza prema Zlatkinoj njivi, ali uskoro, na Gmajni, udesno skreće glavni put za Rokaljević i Jadrević dulibu. Naš put nastavlja u istočnom smjeru i položito ulicom (uz ogradu Branjevine) prelazi preko uvale. Sad su tu visoki borovi golemih krošanja jer se unutar Branjevine našao i dobar dio doline s dubokim slojem plodne zemlje. S druge strane ulice protežu se "ječmišta", prostrana travnata ravnica koju su tek počeli osvajati borovi. Već na drugom kraju uvale ispod golemih borova, s tko zna kada urezanim imenima na duboko utesanim deblima, novo je raskrižje.


Gornji brig

Desna staza produžava uz ogradu Branjevine uzbrdo na Pogledala (stanovi Rogića iz Lukova), a mi prelazimo zadnju čistinicu i ulazimo u šumu ispod skrivenih Ažić stanova Pod Gorom.

Pod Gorom. Uz kuće u Rokaljević dulibi, u ovom dijelu planine najveći su bili stanovi Ažića (iz Lokve) Pod Gorom. Visoke zidine (kuće zida ne "na pod", s dva prozora) strše u gustom sklopu šume i šikare poput razvalina Inka u tropima Anda. Široka staza nastavlja pored stanova (vode ima u velikoj kamenici pokraj najgornjeg, najbolje očuvanog stana) uzbrdo kroz bukovu šumu do bilučkih stanova na Krču i novog križanja. Tu se od našeg puta odvaja staza lijevo, po kamenjaru uzbrdo na vrh grebena, do male travnate visoravni Za Glavicom.

Za Glavicom (Bilučki stanovi, 1100 m). Jedinstven položaj stanova na vrhu golog, krševitog grebena prvi mi je "upao u oko" dok sam osmatrao s Pogledala (sa staze se ne vide, a nema ih na karti). Mala kamenita zaravan (travom prošarana) stisnuta je između golih stijena i kukova (s gornje strane kota 1180 m), a sa stijena na primorskoj strani (Glavica) pruža se jedinstven pogled. U podnožju stijena zeleni se velika travnata udolina, na čijim se rubovima nalaze stanovi Pod Gorom i Ječmišta, i nastavlja se sjeverno na Barišić dolac i Zlatkinu njivu. S druge strane udoline uzdiže se Borovi vrh, a borove se šume protežu u nedogled, prelijevajući se preko Gornjeg briga (uz Pogledala i Šarin kuk) na greben Visibabe. Kao što se s Pogledala ova mala visoravan ističe na vrhu grebena okružena stijenama, sada se s Glavice ljepotom ističu svijetli "tropski" proplanci Pogleda, okruženi valom crnih borova. Staza kojom smo stigli Za Glavicu prelazi preko zaravanka i kroz uska vrata - Svetinja - silazi (niz pošumljenu padinu) na drugu stranu grebena, u Rokaljević dulibu (stanovi Babića iz Panosa).

Krč (Bilučki). Odmah na početku uspona prema stanovima Za Glavicom, desno se nalazi najbolji među stanovima - Batin stan. Izgradili su ga Gržete iz Biluće 1957. godine, u vrijeme kad se još nije znala konačna sudbina Podgoja. Naime, tek se . naslućivala ona velika seoba prema Rijeci, a Batin stan, podignut uz velike napore, već je nakon prve godine napušten i zaboravljen.


Borovi vrh

Staza nastavlja rubom šume uz ogradu i uz zarasle stanove (lijevo) stiže do velike travnate čistine s desne strane staze. Tu se na čistini - Pušinski krč (stanovi Miškulina iz Pušina I Gornji Zagon) - nalazi, pored srušenog stana, šterna s čistom vodom. Stanovi na Krču, premda u dnu poprečne udoline, idealno su smješteni, okruženi sa svih strana bivšim sezonskim naseljima.

Dolina (Bilučka, Ružina dolina). Slijedi uspon kroz bukovu šumu i za desetak minuta stižemo do Draganovog stana (dvije bilučke zidine i šterna). Sjeverno od stana uvlači se tamna uvalica - Ilišnjica - pod stijene i borove Malinjaka, a desno ispod staze duboka je vrtlina, čije ime nose i stanovi. Nevjerojatno je da se Ilišnjica nekad obrađivala jer sada mračnu uvalu prekriva visoka šuma. Od Draganovog stana nastavljamo uzbrdo kroz šumu, prolazimo mjesto gdje se desno odvaja staza (mimo Lukovački krčić ) za Pogledala i uskoro izlazimo na veliku travnatu ravan Dulibica.

Dulibica (Donja, Srednja, Gornja). Nekad su tu bile prostrane oranice, za razliku od Gornje dulibice (u nastavku) koja se nije obrađivala. Odmah na početku zaravni odvaja se lijevo staza za Jadrević dulibu (stanovi Ažića iz Trnovca), a s druge (južne) strane Dulibice strmo se uzdiže vrh Jelovac (1396 m), na kartama upisan pod krivim imenom Visibaba. Nastavljamo lijevom stranom dulibice uz ogradu pa kroz šumu uzbrdo, južnim podnožjen krševitog grebena (na grebenu teško pristupačan dočić Keljčevac ), na još veću travnatu zaravan Dulibine. Staza vodi ulicom (između dva suhozida) popriko livade na drugi kraj i kratkim usponom izlazi na vrh Klanca - kosicu / prijevoj koji razdvaja Dulibinu od još veće Robine plani (Pandorina, Babić plan).

Preko Klanca prelazi i uzdužna staza Siča - Alan. Naša silazi na travnate čistine Robine plani, zavija desno, uzbrdo uz šumovitu dragu na Dešinovac, i već poznatim usponom priko Kosice stiže do kuće Za Kosicom, kako su nekad Lukovčani zvali planinarski dom na Zavižanu.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #3 : Svibanj 16, 2009, 22:38:50 »


Paragliding i Sv. Brdo
Tekst i foto: Dr. med. Damjan Marin, Zagreb


Navodno je Da Vinci rekao da će čovjek koji je jednom letio "uvijek hodati pogleda uprtog u nebo, jer tamo je bio, i čezne da se tamo vrati".

Stari Lavomir dobro je znao o čemu priča, pomislio sam brišući znoj koji mi je kapao u oči dok sam uz bolnu grimasu pogledao uvis, pokušavajući uhvatiti komad plavog neba iznad neumoljivog nagiba kojim smo polako, udarajući kamen s dodatnih 25kg na leđima, zadnjih pet sati napredovali prema našem cilju, Svetom Brdu, drugom najvišem velebitskom vrhu. Osim hrane, odjeće i svega što pošten planinar na takav put nosi, na našim leđima nalazili su se motori naše strasti, sedam i pol kilograma umjetnih vlakana smisleno oblikovanih po zakonima aerodinamike. Parajedrilica, pomalo je nespretna hrvatska riječ za najjednostavniji, najjeftiniji, ali nikako najlakše savladiv alat koji čovjeka može vinuti u nebo.

Od samih početaka moje letačke karijere, svaki prvi, lagani korak u prazno nestaje iz mog sjećanja, toliko je intenzivan osjećaj lakoće, ako hoćete - oslobađanja. I kao svaki pravi pervertit, i ja imam svoje male trikove kojima uspijevam i nakon deset godina povećati užitak. Korak je još lakši, kontrast izraženiji, a sjećanje traje malo dulje, ako tom jednom lakom prethodi nekoliko stotina težih. Osjećaj slobode, samoće i bezvremene izolacije nad svijetom potpun je tek pri letenju nad apsolutnom divljinom. Ima li apsolutnije od Velebita? Biti nad razmeđem Like i mora, kliziti umalo bešumno po kamenoj oštrici noža, jedini indikator vremena Sunce koje polako skraćuje sjenu u Paklenici.


S tim očekivanjem dotegao sam zadnju gurtnu na svom "laganom sjedalu". Naime, sjedalo je nužan komad opreme koji spaja parajedrilicu s letačem. Njegova udobnost nekad se može pokazati ključnom, obzirom da u njemu ponekad valja provesti i pet-šest sati. Zato se proizvođači nadmeću tko će staviti više gurtnica, deblju zaštitu za leđa (tzv. protektor), veće džepove, mekšu janjeću kožicu itd. Naravno, to sve dovodi do krajnje težine od 7-8kg, što je sasvim u redu ako opremu treba prenesti dvadesetak metara nizbrdo od parkirališta do poletišta ali je potpuno neupotrebljivo za nekoliko sati hoda. Srećom. pa danas postoji velik dio letačke populacije koji kombinira letenje s hodanjem, a marljivi istraživači tržišta brzo su otkrili novu nišu. Za svega 250 eura uspio sam nabaviti Sup'Air Escape airbag, sjedalo konstruirano specijalno za duge hodnje. Gurtne su tanje, podešenje postoji samo jedno, umjesto spužvastog protektora ugrađen je airbag a sjedalo se može izokrenuti i pretvoriti u ruksak srednje veličine, taman dovoljno velik za krilo, drugi set odjeće, penjačku kacigu, vreću, bivak vreću, nešto hrane, vode, kartu, GPS te neizostavne kompas i švicarac. Ukupna težina sjedala je nešto ispod 2 kg. Što znači 6 kg manje na šest sati hoda, zna svaki planinar, a na bolan način naučit će to i moji prijatelji.


Automobile smo zabili na proširenje ceste prije zadnjeg spusta na Libinje. Dotamo smo nekako igrebali karterima ali tu smo morali stati, ne znajući hoćemo li izaći van ako nastavimo. Dnevno svjetlo možda bi nam dalo hrabrosti ali usred noći svaki kamen obasjan niskim snopom automobilskog svjetla čini se za dužinu sjene opasniji, veći i oštriji. Trebali smo krenuti u 22 sata, prespavati na Vlaškom Gradu i u cik zore dočekati sunce na vrhu Svetog Brda, popiti čaj i brzo šmugnuti dolje prije nego što kretanje toplog zraka, inače toliko poželjno gorivo parajedriličara, pojača brzinu vjetra toliko da polijetanje bude nemoguće. U svakom slučaju htio sam izbjeći kretanje kamenjarom za vrijeme sunčanih podnevnih sati.

Kao i uvijek kad se ljudi sastaju s mjesta udaljenih stotinjak kilometara, već je dobrano prošla ponoć, a mi smo još na ugibalištu u Modriču čekali Zvoca, Lanu (odnosno gospođu Zvoc) i njihovog prijatelja Beru. Uvijek tih, s vječno naslućenim smješkom koji je tako često jedini nagovještaj aktivno propitujućeg uma, Bero će neumoljivo nepromjenjivim ritmom hoda pronaći stazu bilo gdje. Bilo gdje do prve vertikalne prepreke. Planinar sa strahom od visine - kakav okrutan vic majke prirode. Iako inače leti, Zvoc je ipak uzeo samo planinarsku opremu. Uz nešto negodovanja prihvatili smo njegov, skoro se pokazalo pametniji, izbor i polako krenuli gore, vijugavim makadamom na Libinje. Da nema ceste, naš bi izlet morao prerasti u ekspediciju od barem dva dana kroz Paklenicu, Ivine Vodice pa dalje. Ovako, računao sam da stignemo sve u jednom danu, čak i bez Šerpa. A i šta će nam Šerpe, s nama je Munja. I nakon nekoliko godina našeg nasumičnog sudaranja po ravnima Turopolja i vrletima gorskih krajeva i dalje ne mogu upamtiti kako se Munja zapravo zove. Nekako prirodno sam prihvatio sliku njegove majke u rodilištu kako ga po prvi put privija na prsa i s onim jedino novomajčinskim sjajem u očima govori porodničaru: nazvat ćemo ga Munja!

Znate li one ljude koji imaju osobno iskustvo za podijeliti vezano uz gotovo bilo koju temu razgovora? Iskustvo koje obično počinje s "to jutro sam ustao" bez obzira što se predmetni događaj zbiva u pet do ponoći? E pa Munja je jedan od tih napornih, temeljitih pripovjedača. Srećom, tu temeljitost preslikao je na ostatak svog bića tako da, što god trebali ili zaboravili, ma koliko opskuran i nepotreban detalj to bio, samo se trebaš okrenuti i reći:
"Munja. imaš li .. .?"

Trebalo nam je dobrih petnaest minuta da uopće pronađemo stazu na Libinju, a dobrih sat i pol da je ispratimo preko polja. Kasnije smo čuli i da smo imali sreće tumarajući među zaostalim zvončićima. Istina ili urbana legenda koju propagiraju vlasnici zemljišta po kojem smo ne mareći gazili, strah me razmišljati. Razvijeni u strijelce, dok sam ja gledao u ekran Munjinog GPS-a s ucrtanom stazom, obično bismo začuli Beru kako viče "ovdje" dok njegov snop čeone lampe osvjetljava jedva primjetnu markaciju.

Ogromni fluorescentni diskovi pratili su nas tokom uspona, nestajući kad bi poludivlji konji, iznenađeni našim prisustvom, uz nezadovoljno frktanje prepoznavali miris ljudskog znoja i spuštali glave natrag na pašu dok smo se postojano penjali prema Vlaškom Gradu. Na sedlu, zora je već davno prošla porođajne muke. Dovoljno svjetla za jelo bez rizika krvavog mesnog doručka. Veći dio zadovoljstva objeda dolazi iz činjenice kako je svaki gram više u želucu gram manje na leđima. Pogotovo ako je želudac tuđi. Obzirom da ostali nose normalne opreme (teške između 25 i 30 kg) većina hrane, vode i odjeće raspoređena je po ruksacima planinarskog dijela ekipe i kod mene. Dok većina nas uživa u Janičinom olimpijskom meniju (luk, špek i takve delicije) Neno, koji nosi uvjerljivo najtežu, tridesetkilogramsku opremu, izvaljen poput jednog od onih jadnih kukaca koji batrgaju nožicama prevrnuti na leđa, blaženo spava. Kao i uvijek, na gurkanje nogom tiho ustaje, jedini znak nezadovoljstva blago krivljenje kuta i otpuhivanje kroz stisnute usne. Nastavljamo dalje. Sunce, penjući se sve više, tjera nas na sve češća zastajanja. Zadnji uspon savladavam pomažući rukama kvadricepse.

Osjećam Sonjin optužujući pogled na leđima. Eh,
Sonja ... razmaženo derište u tijelu žene. Deset godina poznanstva, još uvijek se dogodi da me iznenadi. Nikad od nje nisam očekivao da će pristati na ovo. Svakako nisam očekivao da će napor podnijeti s toliko tišine. Njeno umorno lice, svjedok užasne topline gorućeg automobila na talijanskoj autocesti, kao da je isklesano istim silama koje su oblikovale i ovaj goli, ispucali kamenjar, tek povremeno bude transformirano jednim od onih smiješaka od kojih vam se čini da je Zemlja načas zapela u kretanju.

Duboko udahnem, razočaran s dvije stvari. Prvo, manje bitno, križ ne stoji. Izubijan munjama, odbačen kao komad krupnog otpada koji samo čeka svog tamnoputog spasitelja. Drugo, nama bitnije, vjetar već odnosi sitnije predmete daleko u ličke šume. Sjeverna padina, gledana očima letača, doima se strašnijom od pobješnjelog mora koje sukobljava pjenu s hridima. Naime, zrak se ponaša donekle kao i voda u koritu potoka. Iza svake prepreke u toku vrtloži se na najodvratnije načine što praktički čini nemogućim održati letjelicu meke konstrukcije kao što je parajedrilica formiranom.

Najgora noćna mora svakog parajedriličara je imati visoku, strmu prepreku između sebe i vjetra. Upravo to bio bi položaj u koji bismo se doveli da smo tog trena kojim čudom i uspjeli poletjeti kroz orkanske udare vjetra preko samog vrha. Devet sati ujutro, a već kasnimo! Demoralizirani, moramo donijeti odluku - čekati da vjetar oslabi ili odmah ići dolje. Iscrpljeni od cjelonoćnog uspona, zaliježemo po vrhu ne birajući mjesto, prilagođavajući oblike naših tijela rasporedu većeg kamenja. Zadnjim snagama vadim krilo iz ruksaka, napola ga razmatam i pretvaram u ugodan, mek krevet. Dvije minute kasnije Nenino hrkanje, pomiješano s hukom vjetra u travi, nestaje u pozadini dok se moji sustavi naguravaju koji će prije do prekidača za isključenje. Neumoljiva toplina napola me budi, taman toliko da, slijep, rukom napipam nekakav tekstil koji će me spasiti od tog okrutnog, neizbježnog sunca. J.. ti, kud baš kratke hlače, i to rabljene! Dobro, bar su moje, pomišljam dok tonem nazad carstvo snova, ovaj put uz kulisu smrada cjelonoćnog preponskog znoja.


Uvijek ima vjetra. Po lijepom sunčanom ljetnom danu zemlja se polako grije. Kako dijelovi postaju topliji, zagrijavaju zrak iznad sebe, koji se pak zbog toga počinje kretati prema gore. Ako je blizu kakav greben zrak će se nalijepiti na njega i koristiti ga kao rukohvat u početku uspona. To kretanje zraka dodatno će pojačati vjetar na tom mjestu. Dok dan napreduje energije je sve više pa je i brzina vjetra sve veća. Ako provedete takav dan na nekom istaknutom vrhu primijetit ćete kako je lagani jutarnji lahor do tri popodne postao orkanski vjetar, samo da bi opet oslabio i u osam uvečer okrenuo na suprotni smjer, pomalo kao zagrebačka prometna špica. Iako za parajedriličare takvo kretanje zraka predstavlja conditio sine qua non zračnog opstanka, prevelika brzina vjetra znatno otežava polijetanje, čak do te mjere da ga čini nemogućim upravo u onim trenutcima kada su uvjeti za let najbolji.

Često se zakašnjeli nevoljnik može naći kako stoji ukopčan u sjeni iza poletišta i s čeznutljivom zavisti promatra svoje prijatelje kako penju kroz nebo poput strijela i nestaju u nepoznatim smjerovima. U sličnoj situaciji našli smo se i mi nakon podnevnog buđenja na vrhu Sv. Brda.

Ako čekamo, čekat ćemo barem do 18 sati da vjetar popusti dovljno za sigurno polijetanje. Ako krenemo, čeka nas najgori silazak. Ne toliko zbog silaska pod najgorom sunčevom paljbom, koliko zbog gorkog okusa poraza koji svaki korak kao da dodatno upucava u potiljak. Gordijski čvor rješava Sonja kojoj prvoj popuštaju živci. Trpajući opremu na leđa jednim bolnim "uf, j ... ti" daje do znanja što misli o mojoj interpretaciji stare japanske poslovice "sjedi kraj rijeke dovoljno dugo i vidjet ćeš kako njome pluta leš tvog neprijatelja". Za njom ustaje i Neno. Planinari su već davno otišli posjetiti još nekoliko okolnih vrhova. Ne želeći ostati sam, a pogonjen i malom dozom univerzalnog rimokatoličkog osjećaja krivnje (kako sam im lijepo na pričao o divotama letenja nad divljinom, o lakom usponu, prekrasnim dalekim vidicima ... ), malo bolje pakiram opremu i počinjem silazak. Na pola puta jedan od ruksaka koji se klataraju predamnom odjednom samo nastavi svoje kretanje udesno. Nakon kruga i pol po travnatoj strmini Sonjina oprema se zaustavlja na ovećoj kamenoj "klocni". Nezgodno je, što je Sonja jos pričvršćena za nju. Kraći pregled ogrebotina i nastavljamo dalje. Ovim tempom, sići ćemo taman u sumrak. Ovdje čak nema ni vjetra da smanji vrućinu, razmišljam dok silazimo prema Vlaškom Gradu.


Dva koraka dalje stajem kao ukopan. Upravo to nam i treba, mjesto bez vjetra! Brzo pogledam lijevo i za minutu se već četveronoške uspinjem travnatom strmom padinom do mjesta gdje mi se čini najmanje kamenja za raširiti krilo. Kako sam napravio nešto prednosti, Neno me stiže kad sam već odabrao startno mjesto i nakon kraćeg vijećanja dogovorimo se da je isplativo pokušati. Nisko je, ali ako uspijemo uhvatiti struju toplog zraka i popeti se samo stotinjak metara moći ćemo sletjeti kod automobila. Ako ne, još uvijek ćemo uštedjeti dobrih sat hoda. Vjetar dolazi malo s boka. Neno starta prvi, okreće lijevo i nestaje niz padinu. Nakon pola minute, konačno počinje "penjati" i ubrzo je ispred vrha Svetog Brda. Pomalo potegnem noseće linije svog padobrana, mala korekcija i u zraku sam. Iscrpljen hodom, osjećam kako sam psihički slabiji, stalno očekujem neku neodređenu opasnost u mirnom popodnevnom zraku, osjećaj koji me sprječava u potpunom uživanju u pogledu na oba paklenička kanjona, Pag u daljini, nepregledno zrcalo morske površine svuda oko njega. Ipak, propustiti priliku biti barem metar iznad najviše točke Velebita koja se odavde, iz zraka, čini tako bliskom i beznaporno dostižnom, ne dolazi u obzir. Dok variometar (uređaj koji mjeri brzinu penjanja, u osnovi glorificirani barometar) sve jače pišti povećavam snagu izometričke kontrakcije desnog bicepsa.

Rastuću napetost krila osjećam na jednoj jedinoj struni umjetnog materijala između palca i kažiprsta dok krilo kruži sa sve manjim polumjerom. Polako, kameni zastor se spušta. Međutim, za razliku od kazališta, ovdje najbolji prizor slijedi tek kad se zastor potpuno spusti i otkrije nepregledno ličko prostranstvo iza sebe. U daljini bjesni oluja nad Ličkom Plješivicom, vraćajući me u mislima nepun tjedan unazad dok sam nad tim vrletima krstario 60 km/h na 3200 m sa sličnim mislima i osjetom potpune samoće.

U stvarnost me vraća samo Neno, čije bijelo krilo povremeno prolazi kroz kadar poput neke aveti koja luta kilometarskim kamenim hodnicima nekog praiskonskog dvorca. Moram opaliti koju sliku! Nekako dohvaćam mali Canon i počinjem nasumičnu paljbu po svim stranama svijeta. Dotle polijeće i Sonja, kojoj je bočni vjetar na startu stvarao ne male probleme, pojačan djelovanjem sunčanice koju je zaradila spavajući na vrhu. Sljedećih pola sata provodimo leteći nad Libinjem, mirni u spoznaji da više nećemo morati hodati. Neno prvi nestaje prema Rovanjskoj. Kad vidim kako prilazi nad more jasno mi je da planira sletjeti na plažu. Koliko god čeznuo za takvim krajem dana, lagano dotaći zemlju, iskopčati se iz opreme, skinuti jaknu, flis, majicu, navlačne hlače i samo nastaviti šetnju u more, pragmatičnije stvari me zaokupljaju. Razmišljam koliko vozača se pješice spušta prema autima. Ne uspijevajući na zadovoljavajući način dovršiti aritmetičku vježbu, odlučujem se prijeći na drugi zadatak - kako sletjeti što bliže automobilu i time riješiti sve dileme o tome tko će isti spustiti do razine mora. Najbliža livada nalazi se tik uz cestu, blizu ruba gdje se Velebit konačno nepovratno ruši u more. Kao i sa svakom letjelicom bez motora, slijetanje je najgori dio. Uz sigurnost koju daje motor lako je loše isplanirati prilaz. Jedan potez ručice i nos se usmjerava u visinu, krug i novi prilaz. S letjelicam koju pogoni gravitacija je druga priča.


Loše planiran prilaz završava na jedan od tri načina: laganim, sporim parkiranjem na bukvu 10 m pred sletištem; laganim, sporim ulijetanjem u zid na daljem kraju sletišta nakon što ste na tri metra visine prošli pored svojih sretnijih (i vještijih) prijatelja, koji pakiraju opreme nasred vašeg nesuđenog mjesta prizemljenja; ili kopanjem brazde nasred livade dok u istu udarate niz vjetar brzinom od oko 40 km/h. Moja sudbina mogla bi biti i gora. Naime, mene na kraju ne čeka zid koji, doduše bolno, zaustavlja na mjestu. Mene čeka ambis makije i kamenjara praćen slijetanjem nekoliko kilometara od auta. Računajući s time odlučujem isplanirati slijetanje da budem malo kratak, računajući da ionako uvijek malo produžim. Ne i ovaj put, srećom ima toliko vjetra da uspijevam potpuno poništiti horizontalnu brzinu na 10 cm iznad zemlje. Polako, oprezno biram kamen za desnu nogu, zatim lijevu. Provjerivši da se ništa ne klima, rušim krilo u kamenje i brzo se iskopčavam dok vjetar nije povukao špagice preko kamenja oštrog poput britve.

Ovo je bilo blizu, pomišljam gledajući u gležnjeve i zamišljajući otvoreni prijelom koji bi si vrlo lako priuštio lošim slijetanjem na ovom terenu. Pola sata za pazljivo skupljanje krila (posao koji inace traje minutu-dvije). Neka dernjava odozgor, pogledam gore i shvaćam da me to Sonja pita jesam li dobro. Vidjevši gdje sam sletio odlučila je provjeriti jesam li sposoban samostalno nastaviti kretanje. Mahnem da sam čitav i ispratim je pogledom u zalazak sunca, prateći kako sivo krilo postaje crta, zatim točka i konačno potpuno nestaje negdje iznad Rovanjske. Zadovoljan, ponešto umoran hod u zalazak sunca. Okrenem se lijevo, John Wayne mi namigne, podbode konja i odjaše naprijed dok mi u ušima odzvanja melodija iz "Točno u podne".

Ubrzo stižu i planinari, svojim umornim izgledom dodatno pojačavajući užitak i inače prisutan nakon dobrog leta. Polako palim Golfa, ugodno brundanje dizelskog agregata uljuljkava me u spokojni osjećaj plutanja u ogromnoj bačvi karamela dok polako, jedva primjetno pojačavam pritisak na pedalu gasa. Koncert kamenčića koji sve jače udaraju u pragove i nešto sve rjeđe prašine jedino je što ostaje između mene i kamene piramide sa koje smo prije nepunih 12 sati jedva razaznavali plažu na kojoj se sad rosi hladna, vrlo realna i konačno dočekana, boca piva.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #4 : Svibanj 16, 2009, 22:40:58 »


Kratkozubičasti ušljivac
(Pedicularis brachyodonta)

Tekst i foto: Ana Lemić, Gospić


Kratkozubičasti ušljivac je polunametnička trajnica iz porodice strupnikovica ili zjevalica iz roda Pedicularis. Stabljika je debela i dlakava, visine tridesetak centimetara. Listovi su rasperani a pera su im nazubljena. Na vrhu stabljike je grozdast cvat. Cvjetna čaška je dlakava i ima pet kratkih zubaca. Bijele je ili blijedožute boje. Na veću populaciju sam naišla na Mirevu gdje je bilo i primjeraka s crvenkastim preljevom. Cvate u lipnju i srpnju.

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #5 : Svibanj 16, 2009, 22:43:29 »


Klasasta zečica
(Phyteuma spicatum)

Tekst i foto: Ana Lemić, Gospić


Klikni na fotografiju da se poveća

Od tridesetak vrsta koje pripadaju rodu Phyteuma iz porodice Campanuleaceae na Velebitu su zastupljene dvije vrste. Klasasta zečica ili kosica raste u bukovim šumama sve do predplaninskog područja. Stabljika je uspravna i gola i visine preko pola metra. Donji listovi su srcasti i dvostruko nazubljeni i na dugim peteljkama, listovi stabljike na kraćim peteljkama, a gornji listovi su kopljasti i sjedeći. Cvjetovi su skupljeni u klasasti cvat svijetlomodre boje, a ponekad i bjelkast. Cvate od svibnja do kolovoza.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #6 : Svibanj 16, 2009, 22:44:25 »


Crnooki parnasovac
(Pornossius mnemosinae)

Tekst i foto: Ana Lemić, Gospić


Ovog, na Velebitu dosta rijetkog leptira, srela sam na Ljubičkom brdu, Jadičevcu, Metli i Zuljevcu na srednjem Velebitu i Jelarju na južnom Velebitu. Krila su mu bijeloprozirna s istaknutim crnim rebrima. Na prednjim krilima ima po dvije crne mrlje, a na rubovima krila širu crnoprozirnu prugu. Gusjenica mu je također crna. Leti od svibnja do srpnja.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #7 : Svibanj 16, 2009, 22:45:25 »


Crveni šarenac
(Melitaea didyma Esp.)

Tekst i foto: Ana Lemić, Gospić


Leptir crveni šarenac, ukras suhih travnatih terena, često se može sresti i na pojedinim dijelovima Velebita na kojima prevladava čestoslavica, trputac, lanilist i ljubica kojima se hrani njegova gusjenica. Pripada porodici šarenaca (Nymphaidae). Leti od svibnja pa sve do kolovoza. Temeljna boja mu je crvenkastosmeđa s nepravilnim crnim mrljama. S donje strane su mu stražnja krila bjelkasto-oker-žuta s crvenkastosmeđim prugama. Kukuljica je strmoglavka s bijelim, crnim i narančastim pjegama.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #8 : Svibanj 16, 2009, 22:49:00 »


Kuga i kolera
Tekst i foto: Alen Zorić, Gospić


Tako se tada živjelo, pa i Podgorci. Zimi su se vraćali u Velike Brisnice, a ljeti su išli u planinu, gore u Borovu vodicu.

Ima livade, a i lokva je nepresušiva. Dobro je to bilo mjesto, manje od sat i pol hoda do njega. Tako je bilo sve do te tužne 1855. godine kada je kolera pokosila naše pretke. U vrlo kratkom vremenu je umrlo dvanaestero ljudi, od djece do staraca. Bilo je tako strašno da nije imao tko sanositi pokojne dolje u groblje. Pokopali su ih na Meralovcu. Lokacija nije upisana na kartama. Mi potomci njihovi, danas ćemo podignuti spomen ploču na mjestu pokopa, da zauvijek bude obilježeno. U sjetnom tonu nam je to pripovjedao gospodin Nikola Modrić dok je dijelio sendviće od pršuta i sira.

"E, još samo da je rakije", reče opet netko, a svi pogledavamo našega Nikolu već znajući što će reći.

"Bit će i rakije i vina kad stignete gore, samo nemojte sada, nedaj Bože da se
kome što dogodi."

Osmjehujemo se zadovoljno, a znoj nam curi u curcima, jer smo se dobrano umorili. Nosili smo mramornu ploču, zapakiranu u drveni kovčeg tešku oko 100 kila postavljenu u mariner, odnosno u nosila u kojima Gorski spašavatelji nose unesrećene. Strmo je, a i put baš nije pod nogu i koze bi imale što preskakati.


Skupili smo se odsvakud, članovi GSS-a iz Gospića i iz Rijeke, te djelatnici Nacionalnog parka Sjeverni Velebit. Veselo smo se odazvali i podržali akciju gospodina Nikole Modrića. Dok nam u svakoj pauzi prepričava neki događaj iz davnina, nešto što su i njemu njegovi prepričavali, kladio bih se da mu onaj sjaj u kraičku oka odaje suzu, a ona veliku ljubav prema pokojnim precima, ali i ovoj mističnoj planini. Što li nam sve još Velebit krije, koliko je još ovakvih priča, neispričanih, koliko grobova neznanih!

Tek kad smo krenuli nazad prema Velikim Brisnicama shvatio sam kako je zapravo strma i teška staza kojom smo nosili ploču. Jedva čekam da ponovo krenem gore. Taj ću put ponesti samo svijeću i zapaliti je u spomen neznanim grobovima davnim, a onda ću prepričavajući što sam čuo i odvesti prijatelje dalje do Lokve i Borove Vodice.


Gore je predivna dolina skrivena visokim kamenim gredama. Možda ćemo podići i šatore i bivakirati u planini. Nikola nam je rekao da je s tih kamenih greda nezaboravan pogled na zalazak sunca, na otoke u noći. Svakako ćemo doći, a tko zna možda se i obnovi neki od starih ljetnih stanova i pretvori u planinarsko sklonište. To uz malo dobre volje nije neizvedivo ... Uh, već osjetim miris dima i vatre, kobasice pečene onako sa štapa!

Iz maštanja me vrati zaista miris pečenja, ali ovaj put ne kobasice. Dolje su nas dočekali s pečanim janjcem, kolačima i vinom. Pričale su se priče, bilo je veselo, naš domaćin Nikola Modrić sad je pričao drugu priču: "Samo jedite, ima još, samo jedite, tko će vina, ima još ledenog piva". Bio je zadovoljan, kao čovjek koji je ispunio svoj zavjet, a i svi mi smo bili sretni, kao da su se duhovi pokojnih Podgoraca spustili među nas i zarazili nas, ne kolerom, već nekom neopisivom radosti napuštenog čovjeka koji spozna da više nije sam i zaboravljen.

Polako smo vozili prema kući, ali misli i riječi su se neprestano vraćale na Meralovac, Borovu Vodicu, veseli doček potomaka pokojnih Podgoraca. Uistinu lijepo proveden dan.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #9 : Svibanj 16, 2009, 22:52:03 »


Klikni na fotografiju da se poveća
 
Klikni na fotografiju da se poveća
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.20. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!