CRO-eu.com
Kolovoz 07, 2020, 23:45:08 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Drežnica  (Posjeta: 13193 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« : Svibanj 14, 2009, 13:13:46 »


Drežnica

Klikni na fotografiju da se poveća

Prolazeći 2.5.09. kroz Dreznicu i žureći pred kišom koja se spremala zapazio sam iznad ceste zanimljiv prizor; Zgradu koja je na počecima svoje devastacije, koja bi vanjskim izgledom podsjećala  da se radi o školi, a nedaleko pokraj nje i crkvu koja je nekada vjerojatno bila devastirana , a sada se obnavlja. Te dvije krajnosti su me potakle da stanem s autom  na trenutak i slikam iz auta kroz otvoreni prozor. Zanimljiv prizor!

Klikni na fotografiju da se poveća

Možda netko od čitatelja zna što je bila zgrada na kojoj su sada porazbijani prozori, a obično su to prvi koraci prema devastaciji, poslije slijedi odnošenje namještaja, prozora, vrata, crijepa, krovišta te sve do zadnjeg kamena.

Tekst und foto: Vlado Šilentić
                           vlado.sulentic@gmail.com
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #1 : Siječanj 18, 2011, 05:56:43 »


Drežnica 1941. - 1942.

PRVE JEDINICE U DREŽNICI
 
Kada se krajem juna ili početkom jula 1941. godine Ivan Hariš-Partizan, poručnik španjolske republikanske vojske vratio iz Njemačke u domovinu, ostao je u Zagrebu samo četiri dana, a zatim ga je Centralni komitet KPH uputio u Karlovac u Operativno vojno rukovodstvo, koje je vodio Josip Kraš.

- Istim vlakom - priča Ivan Hariš - putovali su španjolski borci Kosta Nađ i Štumberger, ali nismo znali jedni za druge. Došii smo svi na javku u jednu knjižaru odakle su nas odveli do Josipa Kraša, tamo blizu kinematografa, "Edison". - Mene je Kraš uputio u jednu partizansku bazu blizu Karlovca, gdje su uslijed vrlo velikog pritiska neprijateljskih trupa, bile ograničene mogućnosti za akcije i za pokrete. Vratio sam se u Karlovac i referirao Krašu da tu nema za mene posla. Rekao sam mu: "Meni treba teren gdje se mogu kretati, a ne gdje moram u grmu čučati." Tada, a to je bilo polovicom jula 1941. godine, Kraš me je uputio u Gorski kotar s nekim Ivicom Ivkovićem koji je sa mnom išao samo do Gomirja, a zatim mi je negdje utekao. Povezao sam se tu s Bogdanom Mamulom i ostao dva tri dana. Među ljudima s kojima sam došao u dodir nije bilo onih što bi pristali da krenemo u akcije.

U to je stigao kurir iz Drežnice, neki soboslikar i s njim sam krenuo tamo, te stigao u selo Tomiće. Kod partijskog sekretara Alekse Tomića također nisam naišao na raspoloženje za akcije, odbijao je čak i da razgovara, jednako kao, što je govorio i Kosti Nađu koji je bio tamo prije mene.

Veli: "Zašto da baš od nas počne?" Ja nisam na to obazirao već sam našao neke ljude: Kiću Radoičića, zatim Nikolu Trbovića, koji je bio simpatizer Partije i još nekoliko boraca.

Stvorili smo grupicu i u šumi izgradili nekakvu bajticu. Pokušao sam da sazovem sastanak i objašnjavao sam ljudima potrebu borbe. Teško je išlo. Ali donijeli su krumpira i mesa pa smo hrane imali. I tako smo mi ispekli kozu koju smo dobili, a ja sam baš pekao krumpir u jednoj vrtači, kad je naišao Ivo Vejvoda. On se vraćao iz Brinjske partizanske baze i ostao je onda s nama. Poslije je stigao i Ivo Marinković i ja sam mu iznio situaciju. Rekao je da treba dalje strpljivo raditi. Ja sam mu dao časnu riječ da ćemo, prije nego on opet dođe u Primorje izvršiti akciju. Imali smo, naime, oko 10 kg eksploziva, ali nikoga nisam moga nagovoriti

Da izvršimo neku akciju; Zatim smo se nas nekoliko preselili na Stalak pa sam tu od jednog cestara doznao da je već snovana partizanska baza na Viševici. Nagovorio sam momke, koji su bili sa mnom, da idemo Primorcima. A tada smo uhvatili vezu sa Milanom Mataijom u Mataija Dragi. On nas je nahranio medom i krunom i odveo nas do Tome Strižića. Tu sam tek naišao na ljude koji su htjeli da se bore. Razgovarao sam s Tomom i dogovorili smo se da najprije poučim ljude.

DJEVOJKA SA CRVENOM RUŽOM Í NOVINAMA

Ustanak u Drežnići mogao se osloniti na relativno jaku partijsku organizaciju i na tradicije okršaja ovih šumskih radnika i drvosječa sa poslodavcima i vlastima, kao i na simpatije stanovništva, prognjanog od ustaša. U Drežnicu je ljeti 1941. godine stigao iz Karlovca Ivo Vejvoda, koji će kasnije pod ilegalnim imenom Mijo Vuletić biti politički komesar 1. primorsko-goranskog partizanskog odreda, a poslije – V. Operativne zone Hrvatske.

Ovaj bivši sargento (narednik) španjolske republikanske vojske stigao je iz Francuske u Split u jesen 1940. godine sa još petnaest španjolskih boraca na dva naša broda. Uspio je zavarati policiju u Splitu i izmaći joj, tako da ga nisu uhapsili i odveli u logor, već je stigao u Karlovac; otkud je rodom. Tu se povezao s partijskom organizacijom. Bio je, istina, kao talac dva puta hapšen otkada su ustaše preuzeli vlast ali ga je rodbina izvukla iz ustaškog zatvora pomoću mita.

Josip Kraš i Ivo Marinković odredili su Vejvodu da ide kao vojni instruktor na Kordun, međutim kako su ga tada po drugi put baš zatvorili poslije samog sastanka na Dubovcu kod Karlovca s Krašom i Marinkovićem, on nije otišao na Kordun. Poslije izlaska iz zatvora Vejvoda je određen da ide u Drežnicu gdje je prema informacijama partijske organizaćije mnogo seljaka pobjeglo u šume. Dobio je javku za Ogulin i iz Ogulina krenuo u Drežnicu.

-   Jednoga dana - priča Vejvoda - iskrcao sam se iz vlaka u Gomirju, gdje me je sačekala javka - djevojka sa crvenom ružom i novinama u ruci. Istim vlakom iz Ogulina, zajedno sa mnom, na istu javku, stigao je i španjolski borac Kosta Nađ. Krenuli smo za djevojkom uz brijeg. Selo kroz koje smo prošli kao da je bilo potpuno napušteno, mrtvo. Samo su gdjegdje žena ili dijete izvirivali iza kakvog ugla. Nikada neću zaboraviti prizor što smo ga uskoro ugledali kada smo ostavili ovo prazno selo. Na jednom proplanku, uz sam rub šume, bilo je prostrto mnogo šarenihh biljaca, žarkih boja - crvene; ljubičaste, pplave i drugih. Prizor je bio naročito slikovit. Na biljcima su ležali ljudi. Baš su im ženeji djeca donijeli večeru - sira, mlijeka, hljeba. Imali su nekoliko lovačkih pušaka, sjekira i bradve. Očito su bili uzbuđeni i unezvijereni našim dolaskom. Interesiralo ih je svakako tko smo ali ni jedan jedini čovjek nije nas nizašto upitao. Nitko nije postavio pitanje, da li  smo Srbi ili Hrvati, katolici ili pravoslavci, komunisti ili pripadnici kakve druge partije, otkuda dolazimo, tko nas šalje? Jedna jedina stvar ih je interesirala, šta ćemo im reći kako da se drže, šta da rade. Sjeli smo, večerali s njima, i u to je već bio pao mrak. Kosta mi reče "Govori ti." Ja sam najprije upitao: "Što vi ljudi, ovdje radite?" Jedan je odgovorio:


1. od 9
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #2 : Siječanj 18, 2011, 06:00:23 »


"Čuj, mi smo morali prekinuti rad na poljima. Ustaše su počeli pucati po nama kao po zečevima. Nisi bio siguran ni u kući ni u polju. Otišli smo, brate da se sakrijemo neko vrijeme jer vjerujemo da to ne može dugo trajati. Oni nas trebaju. Netko mora da obrađuje zemlju. Znamo, bio je preokret i  ovo ce potrajati neko vrijeme ali svakoj vlasti treba seljak jer treba kruha: Mislimo treba se sakriti i to će proći. Kad se smiri, vratit ćemo se u selo. A ako oni ovo produže, znači da ni oni sami ne vjeruju da će dugo potrajati ta njihova vlast ..."

-   Ja sam - nastavlja Ivo Vejvoda - na ovo uzeo riječ. Govorio sam dugo o položaju u kome smo se našli i o tome da ne može i neće biti porenja ni sa okupatorom ni sa ustašama i da se treba boriti. Odmah smo primijetili da bi i ovaj skup oni trebali da čuvaju, trebalo bi da imaju straže,  da šalju patrole u izviđanje, da ih netko i tu ne iznenadi i da ne dozvole da im ustaše i drugi nekažnjeno upadaju u kuće i pucaju po njima u poljima. Ozbiljna lica koja sam jedva nazirao u noći slušali su me vrlo pažljivo. Odmah su odredili stražei prva njihova patrola još iste noći krenula je na obilazak prema željezničkoj stanici Gomirje. Dugo smo još pričali, objašnjavali šta se to događa u svijetu i kod nas i govorili  o potrebi borbe i akcije. Bilo je tu i komunista, jer nas je djevojka s crvenom ružom i novinama u ruci povezala s drugim kurirom, koga smo tu i našli. Mi smo tu i prenoćili. Kurir nas je u zoru poveo prema Drežnici.

Morali smo zaobići Jasenak gdje se nalazio neprijateljski garnizon tako da smo tekv uveče stigli nad Drežnicu. Tu nas je tek čekalo veliko i neprijatno íznenađenje. Rukovodstvo partijske organizacije, na sva nastojanja kurira jednostavno je odbilo da nas primi i da s nama stupi u bilo kakvu vezu. Odbili su da nas vide i razgovaraju s nama. Uostalom radi toga je partijska organizacija bila poslije raspuštena. Tako smo se Kosta Nađ i ja zajedno s kurirom našli sami u brdu. Kurir se tada obratio nekom svom poznaniku gdje smo bili lijepo primljeni, dobili hranu i prespavali u sjeniku. Ujutro smo se rano povukli u šumu a, uskoro su toga jutra stigli i ustaše na mjesto gdje smo spavali. Naš kurir je tražio još mogućnosti da se povežemo ali bez uspjeha.

Jedan seljak, simpatizer, donio nam je opet nešto hrane. Kosta i ja smo konačno donijeli odluku da se vratimo u Ogulin odnosno u Karlovac pa smo istog dana krenuli natrag. Seljak símpatizer pokazao nam je kraći put do Ogulina, gdje smo se javili na onu istu javku odakle smo í pošli. Dogovorili smo se da Kosta ode u Karlovac i da izvjesti o situaciji, a ja kako sam bio u Karlovcu kompromitiran, da tu sačekam. Međuim, pošto je prošlo nekoliko dana, a iz Karlovca nije nitko dolazio, u stanu gdje sam živio već nije bilo sigurno u tom malom mjestu, pa sam odlučio da sam ponovo krenem u Drežnícu i pokušam izvršiti zadatak.

Imao sam ispravnu legítimaciju i pošao sam pravo u Jasenak gdje sam odsjeo u gostionici kao trgovac drvom. Ustaše, koje su tu pile, čujem, razgovaraju da sutradan ídu s kolima u Brinje preko Drežnice. Pitam ih, da li bih moga s njima do Drežnice i objasnim im da trgujem drvetom. Oni pristadoše.

Sutrdan krenemo rano. Kasa smo stigli do drežničkog zaselka Radoičići, u kome je živio naš simpatizer, seljak, čim me je spazio sa ustašama na kolima,pobjegao je u šumu kao bez duše. Vidio sam da ne smijem dalje na kolima sa ustašama, već siđem i krenem Drežničkim poljem do sela Vukelića. Usput sam razgovarao s ljudima. Pitao sam, ima li tu koga u šumama.

-   Rekoše mi - priča dalje Ivo Vejvoda - da tu nema, ali da ih ima oko Brinja. Ineki seljak je pristao da me povede prema Brinju. Doveo me u seljačku kuću koja je očito imala vezu s partizanima i ja sam se uskoro našao bez mnogo teškoća u partizanskoj bazi gdje sam našao Srđu Uzelca, Ivicu Lovinčića, Ljubicu Gerovac i druge partizane koji su bili naoružani puškama. Žívjelo se pod vedrim nebom. Primili su me s povjerenjem. U toj bazi sam se povezao sa Drežničanima, jer u to su vrijeme četvorica Drežničana bili izišla u šumu blizu Stalka, daleko od sela. Ja sam otišao k njima, jer je moj zadatak bio: Drežnica. Pozvao sam tu grupu prvih drežničkih partizana da se spustimo bliže Drežnici i smjestili smo se u blizini sela Tomića, upravo iznad sela.Neko kratko vrijeme bilo nas je malo, svega nekoliko, ali smo počeli odmah držati mobilizacione sastanke po zaseocima na koje je dolazilo i po 200 ljudi. Odmah, na samim tim zborovima pojedinačno su se javljali borci i uskoro nas je bilo tridesetak.

Kolebljivi su govorili: "Nemate oružje, otkud ćete dobiti oružje?" A mi smo počeli tragati za oružjem po selima. Uskoro poslije izvršenih akcija imali smo ponekad i više oružja nego ljudi. Držali smo vezu i sa brinjskom bazom. I jednog dana kad sam se otuda vraćao u Drežnicu, u nekoj vrtači nađoh druga iz Španjolske Ivana Hariša. Obojica smo se neobično obradovali susretu u ovakovim okolnostima. I onje bio upućen iz Karlovca da djeluje u tom kraju. Ja sam tada počeo da tražim utjecajne ljude u ovom kraju i pozvao sam na sastanak Marka Trbovića, starog člana KP, Drežničana, koji je 24 godine živio u Americi i rčetiri godine u Sovjetskomsavezu. On dođe na sastanak sa sjekirom prerušen kao drvosječa. Marko je bio ljudina, stari revolucionar. Rekao sam mu da Partija ocjenjuje da je došlo vrijeme da se diže ustanak.
 

2. od 9
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #3 : Siječanj 18, 2011, 06:03:28 »


On me je na to upitao: "Da li to znači da Partija smatra da je došlo vrijeme za revoluciju? Ako je tako, nastavio je, da li to znači da treba da uzmemo zastavu i povedemo narod da zauzme vlast u Drežnici?" Rekao sam: "Ne tako". Ali on se nije dao. Pitao me da mu jasno odgovorim: je li ili nije došlo vrijeme za dizanje revolucije. Ako jeste, on je tu. Diskutirali smo dugo. Uvjerio sam ga konačno da treba odmah stvarati partizanske grupe i odmah početi makar s manjim akcijama. I on se aktivizirao. Mnogo je pomagao svojim ugledom. Bio je sjajan čovjek, seljak i radnik, narodni tribun, s velikim ugledorn u narodu, pa je mnogo vrijedio kao spona između mladih partizanskih jedinica i naroda, a poslije u radu prvog Narodnooslobodilačkog odbora.

Uskoro su u septembru 1941. godine u bazu kod Tomića stigli Ivo Marinković i Veljko Kovačević.

O zajedničkoj suradnji Srba i Hrvata u tom kraju Ivo Vejvoda iznosi mnoge svijetlo momente.

-   Odnos Srba i Hrvata - kaže on - bio je nepomućen. Veze Drežničana Srba s Primorcima i Goranima Hrvatima bile su i prije rata dobre, oni su radili zajedno u šumama, ženili se jedni od drugih, nije bilo svađa. U političkom radu, u tom smislu, nismo imali nekih posebnih problema. Ja sam kao Hrvat s povjerenjem prihvaćen. Bilo je doduše ljudi, koji su pokušali pokolebati to povjerenje, Pričali su da ja imam skriveni fotoaparat pod kaputom i da slikam sve ljude, da bi fotografije predao ustašama, da ih hapse. Ali ljudi u takve glasine nisu vjerovali. Poslije napada na Štab Primorsko-goranskog odreda u delničkoj bazi vratio sam se u Drežnicu. Neki četnički nastrojeni ljudi i tada su ubacili glas da su me vidjeli u Ogulinu. Međutim sve se to rasplinulo, kad sam se poslije toga napada ponovo vratio u Drežnicu.


Drežnica i Brinjski kraj
Klikni za uvećani prikaz

"DOĆI ĆE VRIJEME . . . "

Sa svojih jedanaest sela i jedanaest zaselaka sa preko 5700 stanovnika Drežnica nije ni u Lici, ni u Gorskom kotaru ni u Prímorju, ali je na tromeđi ova tri područja. Tri su mala polja i oko njih naselja na nadmorskim visinama od 600-700 metara, a iznad sela se izdižu planine od kojih je najpoznatija Kapela. Bilo je vrlo pogodno da se u tom zabačenom kraju stvori jak partizanski centar, kao što se i dogodilo.

Iako je općina Drežnica pripadala kotaru Ogulin, taj kraj je zaradom i životom bio više vezan uz Gorski kotar i Hrvatsko primorje, komu je i nešto bliže nego Ogulinu.

Razumljivo je stoga da su postojale stare veze između Gorana, Drežničana i Primoraca ne samo zato što su drežničke ovce gonjene na izdig u planine iznad mora, već naročito i zato što su i jedni i drugi zajedno sjekli i izvlačili šumu pa i sarađivali u radničkim organizacijama i štrajkovima. I danas se priča o tim štrajkovima iz 1936, 1937. i 1940. godine,kada je uz URS-ove sindikate bilo vezano svih hiljadu drvosječa iz ovog kraja, a uoči rata je partijska organizacija imala 11 članova i 15 kandidata, da bi 194l. godine organizacija porasla na 24 člana i 35 kandidata.

Nije onda čudo što je u Drežnici već u augustu 1941. godine okupljeno onih nekoliko malih partizanskih grupa, iako neki ljudi iz partijskih rukovodstava nisu bili za to. Partizanske baze osnovane su u Tomićima, u Krakarima, Zrnićima i Radulovićima i Breznom.

Nikad Drežničani neće zaboraviti svoga starinu Marka Trbovića, koji je dugo radio u Americi, otkud je protjeran kao kornunist, pa zatim nekoliko godina proveo u Rusiji, a pred rat se vratio iz Sovjetskog savezu.

-   Bio je to - priča Nikica Trbović - vrlo popularan čovjek, kumu su se ljudi obraćali za savjet, a naročito je djelovao na nus mlade Drežničare. Često bi on govorio: "Doći će vrijeme kada će brat na brata pucati ... Doći će vrijeme kada će kilogram hljeba više čovjeku koristiti nego kilogram novca ... Doći će vrijome kad će krtičnjake u međama njiva traktor parati i preoravati ... " Kad je rat izbio stiglo je desetak ustaša u žandarmerijsku stanicu. Oni su počeli sakupljati oružje, čak i lovačko. A mnogi od nas pa i ja otišli smo tada u Gorski kotar u vojni garnizon Lokve gdje smo nabavili puške.

Sa mnom su tada u Lokvama bila još tri druga i oni su takoder donijeli puške kućama. A kad su ustaše tražili oružje nismo ga predali. Negdje početkom augusta 1941. godine susreo sam Marka Trbovića, za koga sam znao da je član Partije. S njim sam porazgovarao pa mi je rekao da bi mogao poći do prve grupe naoružanih ljudi u šumi. Kako su naše porodice negodovale što smo imali oružje, a nismo ga predali, nas četvorica iz sela Trbovića dogovorili smo se i krenuli u Tomiće, pa prema Stalku, te smo u Bjeležima blizu kolibe Nikole Tomića-Vuka našli grupu ljudi. Bilo ih je sedmorica, a s nama četvoricom jedanaest. Od kolibe Nikole Tomića bili smo udaljeni oko jedan kilometar. Skloništa su bila od granja i kore drveća, a ležaji - zelenilo. Imali smo i nešto pribora za kuhanje. Tada sam se prvi put susreo sa Ivanom Harišem i Ivom Vejvodom. Bilo je nekoliko grupa osim naše, tako grupa kod Brezna, zatim grupa iznad Radulovića i Zrnića kojoj je bio na čelu Mićo Zrnić, a koja je imala vezu s brinjskom grupom, pa grupa na Krakaru koju je vodio učitelj Milan Kosanović. Te su se sve grupe uskoro ujedinile i s njima je rukovodio Sava Vukelić kao komandir čete. Sjećam se vrlo dobro kako su meni i ostalim mladim drugovima Ivan Hariš i ostali živo objašnjavali što je to fašizam, kako ga moramo mrziti, što je to okupator i kakve su njegove namjere, što su domaći izdajnici, pod kakvim se uslovima vodila borba u Španiji. Mi smo upijali svaku njihovu riječ ... Ubrzo smo počeli prvim akcíjama ...


3. od 9
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #4 : Siječanj 18, 2011, 06:06:51 »


-   Na nas nitko nije posumnjao - kaže dalje Rade - ali je moja tetka, to jest majka Vlade Matića ipak dokučila da smo to mi izvršili. Ona je, naime, potrčala odmah u našu sobu da nam kaže da je nešto grunulo, ali nas nije našla u sobi. Zatim ona je sigurno pratila gdje smo mi stavili onaj zavežljaj što ga je donio domobran, a poslije eksplozije je provjerila i vidjela da paketa nema. To sve je ona povezala i dosjetila se da smo mi izvršili diverziju na pruzi. Ona je, naravno rekla i svom mužu Đuri Matiću da te noći nas nije bilo u sobi i on je povjerovao i iskušavao me: "Šta ste ono učinili?" - pitao je. "Ma tko je učinio?" - velim ja. "Pa čitave Moravice govore da ste vi? " - kaže on. Ja sam se uzbudio i on je uvidio da smo to mi izvršili pa kaže: "Bene jedne, što mene niste pitali, kako se to dobro uradi, pa da bolje porušite i da na bolje mjesto stavite ..."

Pruga je razrušena svega 800 metara daleko od talijanske stražare, pa je taj događaj izazvao velik metež kod njihovih komandi u Vrbovskom i Moravicama.

Talijani su uhapsili jednog ustaški nastrojenog čovjeka, željezničara koji je prolazio prugom, a pretresom u njegovoj kući pronašli su i nešto dinamita tako da su ga dugo držali po zatvorima.

Tako je prva vatra na željezničkoj pruzi u Hrvatskoj planula baš u Gorskom kotaru, gdje će neprijatelj, na toj glavnoj komunikaciji, ubrzo doživjeti žestoke udarce

Poslije ove diverzije izvršen je još čitav niz pokušaja na čitavoj dužini pruge od Moravica do Sušaka. Ovi pokušaji izvršeni su nevješto jer izvršioci nisu imali iskustva pa nisu uspjeli, ali će stečena iskustva vriroditi.

PRVI IZVJEŠTAJ JOSIPA KRAŠA

O tim pokušajima kao i o uspjelim diverzijama i drugim manifestacijma ustanka Okružni komitet u Karloveu ízvijestio je CK u dva izvještaja od 19. IX i 2. X 1941. godine. Izvještaje je pisao Josip Kraš. Evo teksta izvještaja od 19. IX 1941:

"Drežnica: Obrazovan je partizanski odred pod imenom "Drežnica“ u smislu direktiva okružnice broj 1. Odred broji 25 naoružanih ljudi. Hrana osigurana za mjesec dana unaprijed.

Akcije:

a)   Napad na žandarmerijsku putrolu, u kojoj je ranjen žanrlnrmerijski narednik koji je toga dana (između 10-16 IX) poslije podne tukao staricu majku i ženu jednog druga. Prepad nije uspio, jer žandari nisu ubijeni, niti im je oteto oružje. Nedostatak ove akcije je bila nedovoljna pripremljenost i nedisciplinovanost.

b)   Napad na ustaškog stožernika pobočnika. Uhvaćen, provedena istraga  i likvidiran. Akciju su proveli borci jednog seoskog odreda. I ova akcija nosi tragove nediscipliniranosti, nepouezanosti i slabe konspiracije.

c)   16. IX. 1941. su žandari uhvatili seljačkog mladića i batinama su pokušali iznuditi priznanje gdje je sakrio pušku. Seljaci su zatražili pomoć Partizanskog odreda "Drežnica“, što znači da priznaju partizane kao prvoborce i njihove zaštitnike. Rezultat akcije još nije poznat. Odred je otišao u pomoć.

d)   Talijanski okupatori su vrlo oštro i nervozno reagirali na ove akcije. Čitava četa do zuba naoružanih talijanskih vojnika je okupirala selo Radoičići, najbliže do mjesta prepada na žandarmerijsku patrolu, vršila je pretres i tražila oružje, pucala po seljacima koji su bježali u šumu i pohapsila žene, starce i djecu tih ljudi. Tražili su da se ljudi sami jave i da će onda pustiti taoce. Drugi dan su se javila zaista trojica i među njima jedan partijac, koji je zapravo i demoralizirao ostale seljake. To je priznao pred rnladićem koji je pobjegao Talijanima i žandarima kada su ih pratili u Zagreb. (Taj je isključen). Borbu sa Talijanima nisu prihvatili. Povodom toga slučaja izdan je letak da se raskrinkaju talijanski fašisti (Talijani). Letak nismo primili. Tražit ćemo ga.

e)   Organizacija seoskili odreda nije svuda jednaka. Ima ih koji su dobro naoružani, drže stalno straže, imaju svoje komandire, svoje lozinke, a ima sela gdje uopće ne postoje. U tom pravcu se poduzimaju mjere.

f)   Veze se uspostavljaju sa stalnim kuririma. Sabirna akcija je dobro uspjela obzirom na siromaštvo ovog kraja.

g)   Masovni politički rad je bio uspješan ovih dana. Obišla su se sva sela i održani sastanci sa 450-500 ljudi.

h)   Održan je sastanak sa radnicima pilane i oni su pod utjecajem sastanka postavili odmah zahtjeve. Pregovore vode preko svojih radničkih predstavnika, jer HRS-ove (Hrvatski radnički savez, koji je prišao ustašama) organizacije nema, bili su svi članovi URSSJ-a (Ujedinjeni radnički sindikalni savez Jugoslavije, rukovoden od KPJ).

Dane su potrebne upute za daljnji rad, a osobito u pogledu seoskih straža, obrazovanja partizanskih odreda i akcija, poraknuli smo pitanje protiv izradbe tesanih greda namijenjenih za Njemačku u šumi, u kojoj su radnici obustavili posao."


4. od 9
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #5 : Siječanj 18, 2011, 06:10:30 »


UDARCI PO NEPRIJATELJU

Drugi izvještaj od 2. oktobra 1941. godine još je potpuniji i u njemu Josip Kraš-Papa ízvještava:

"Drežnica: U noći 18/19. septembra 1941. manja patrola iz odreda zajedno sa nekoliko drugova iz seoskog odreda polomila je 15 telegrafskih stupova na cesti Jezerane – Drežnica u daljini od 11/2 km. Izvršen bez incidenta.

U noći 20/21 septembra 1941. svi drugovi iz odreda sa našim drugovima iz seoskih odreda napali su pilanu koja radi i šalje drvo za Italiju. Akcija je potpuno uspijela. Bez ijednog metka i nikakve žrtve sa naše strane pilana sa nekim ostalim zgradama izgorjela je do temelja, dok smo se mi domogli rezerva hrane: masti, slanine, brašna i kave. Od oružja smo dobili 2 revolvera. Namještenicima firme je objašnjavan cilj naše borbe, nije dirano u privatno vlasništvo pojedinaca i postupano je s njima i njihovim familijama najpristojnije.

Dana 22. IX. 1941. izvršena je zasjeda na načelnika općine u Drežnici. Zasjeda je uspjela, uhvaćen je sa svojom ženom i preslušan. Doznali smo i imena petokolonaša, denuncijanata i provokanata u ovom kraju, nadalje, mišljenje žandara o našem pokretu i drugovima koji ga vode, njihovo mišljenje o mjestima gdje se nalaze baze, dobili smo podatke o jakosti talijanskih garnizona u općini.

   Paralelno s tim akcijama seoski odredi izvršili su dvije akcije, jednu protiv poznatog ustaše, a drugu protiv izdajnika i denuncijanata u selu. Obadve akcije su uspjele.

   Brinje: U Kapeli oborilo je 13 drugova iz odreda 7 telegrafskih stupova, a žicu uništili. Također su četvrtinu ceste prekopali i jedno drvo oborili na cestu. Tek što su to uspijeli napraviti, došao je poštanski auto koji su zaustavili. Jedan ustaša i šofer pucali su i uspjeli su pod zaštitom vatre umaknuti. Putnici su samo legitimirani, osim jednog koji je zarobljen, ostali su produžili put nesmetano.

   U Vratniku 3-4 druga razorili su podzid ceste u duljini od 20 metara, te pokidali žičane veze. Veza Krivi Put – Senj prekinuta je u duljini od 3 km, odnosno oboreno je 30 stupova. Izvršeno sa 8 ljudi. Sljedećeg dana drugovi podijelili letke sa kojima su raspolagali, te je tako pučanstvo upoznato sa karakterom borbe i vjeruje da je to njihovo djelo, a ne četnika.

   Bribirski odred: Dana 9. IX. 1941. iz skladišta BEO (Banovsko električno poduzeće) kod Liča digao je 300 kg dinamita bez ikakva incidenta. Od eksplozije razorena mašina i zadnji dio lokomotive. Saobraćaj prekinut nekoliko sati.

   Primorski odred: Dana 26. IX. 1941. zaustavili na Rudolfovoj cesti (Ogulin – Novi) kod Banskih Vrata 2 talijanska kamiona, zaplijenili tovar i zarobili 2 talijanska oficira. Detaljnije podatke još nemamo.

   Delnice: Dana 19. IX. 1941. poslije pet uzaludnih pokušaja, uspijelo im postaviti paklenu mašinu na prugu i uništiti lokomotivu sa 14 vagona natovarenih kamionima i sličnim materijalom. Saobraćaj obustavljen 19 sati.

   Mrkopalj: Oko 15. IX. 1941. Tankom žicom spojene telegrafske žice i tako obustavljen telegrafski saobraćaj za više od 24 sata."

NEPRIJATELJ NAPUŠTA DREŽNICU


Sa zvijezdicama označene partizanske baze u selima Drežnice
Klikni za uvećani prikaz

Tamo gdje nije bilo željezničke pruge vršeni su napadi na neprijatelja. Prilikom ulaska talijanske vojske sa 4 tenka i 60 kamiona u Jasenak 3. oktobra Drežničani su izvršili fingirani napad na tu kolonu. Talijani su tim pokretima vršili koncentraciju za operacije protiv partizana u tom kraju.  Prema neprijateljskom priznanju u ovom napadu bilo je ranjeno nekoliko motociklista i vojnika. Isto tako su 8. Oktobra 1941. Drežničani napali žandarmerijsku patrolu i dva žandara su ubijena a oružje im je zaplijenjeno.

Sve ovo uspješne akcije djelovale su porazno na neprijatelja, koji se,ma da veoma nadmoćan, iznenadio i zbunio. Naročito su snažno djelovale učestale diverzije na glavnoj komunikaciji Zagreb - Sušak – Rijeka.

Svakako je neprijatelj već tada osjetio da su prve partizanske jedinice toliko ojačale da već izvode i veće i opsežnije akcije, kao što su ona tri napada kod Stalka i Mošuna i diverzije kod Fužina i Delnica, kao i čitav niz akcija u oktobru 1941. godine.

Učestale akcije i udarci zadani neprijatelju prinudili su ga da napusti jedan čitav kraj - Drežnicu - općinu sa 6 000 stanovnika, kao i komunikaciju prema Novom i Ledenicama. Neprijatelj se iz Drežnice povukao u Brinje.


5. od 9
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #6 : Siječanj 18, 2011, 06:12:42 »


Partizani su 9. oktobra 1941. ušli u Drežnicu , zaposjeli žandarmerijsku stanicu i općinski ured u Drežnici, poštu i šumsku upravu. U žandarmerijskoj stanici i općinskom uredu spalili su sve dokumente i arhivu , zarobili su jednog žandara i zaplijenili 2 puške, 1 revolver i 2 bombe, zatim u ostalim ustanovama nekoliko pisaćih mašina, kao i nešto hrane.

   Partizani su sutradan izvršili smotru i defile kroz sva sela Drežnice s povorkom naroda i velikim manifestacijama sa crvenim zastavama i održali zbor komu je prisustvovalo 600 ljudi. Izabran je Narodnooslobodilački odbor, koji je počeo odmah djelovati.

   Stotine seljaka sa partizanima prokopali su tada sve ceste, što vode prema Drežnici i svuda su postavljene zasjede da se spriječi nadiranje neprijatelja. Ali su snage partizana, prema snagama neprijatelja bile preslabe.   

Talijani su očito namjeravali da se odmah vrate u Drežnicu, pa su njihove jedinice počele popravljati prokopane ceste i uklanjati prepreke od navaljenih trupaca. Međutim što su oni danju popravili to je noću bilo ponovo porušeno.

Pet dana poslije oslobođenja Drežnice, 14. oktobra 1941. , neprijatelj je zaista pokušao da se sa dva kamiona vojnika probije prema Drožnici. Zasjede su zadržala kamione i pokušala razoružati vojnike, ali im to nije uspjelo, već je došlo do borbe u kojoj je što ubijeno što ranjeno nekoliko talijanskih vojnika. Zaplíjenjen je jedan puškomitraljez, 11 pušaka i 500 metaka kao i druga sprema.

Tih dana stigao je u Drežnicu i komandant Odreda Veljko Kovačević da bi pomogao srediti prilike, uspostaviti narodnu vlast, i organizirati seoske straže i zasjede.

Iz Štaba odreda je osim toga operativni oficir Tomo Strižić pošao da obiđe ostale jedinice i da organizira povezivanje i suradnju tih jedinica sa oslobođenim područjem Drežnice.

Događaji će, međutim preteći sve te pripreme, jer će neprijatelj sa jakim snagama poslije svoga jedanaest dana slobode poduzeti ofenzivu ne samo na Drežnicu nego i na sve ostale partizanske jedinice u Hrvatskom primorju i Gorskom kotaru.

JOŠ 130 KG DINAMITA

   Još dok je Drežnica bila slobodna, neprijatelj je iznenađen novom akcijom u kraju oko Gerova, Čabora i Predzida.
   
   "U noći između 15. i 16. X. 1941. jedna grupa partizana iz Drežničke čete zaplijenila je u jednom magazinu na granici Hrvatske i Slovenije 130 kg eksploziva i odnijela ga poslije teških i napornih marševa u svoje skladište."

   Prvi partizani iz ovog kraja na granici Slovenije stupili su u slovenske jedinice, koje su im bile bliže, oko Predzida, a i ovo su mjesto već tada slovenski partizani izdvojili iz čabarskog kotara i preuzeli brigu oko organizacije ustanka.

-   Prva akcija u ovom kraju - priča Zdravko Mrle - bila je provala u talijansko skladište dinamita na Mladu ispod Vršića. Tada je k nama doša član Mjesnog komiteta Delnice Franjo Andlar, koji je održavao vezu s Gerovom. S njim je stiglo oko petnaest partizana. Andlar je rakao da im treba dinamita pa smo na sastanku u gostionici Janeš odlučili da provalimo u talijanski magazin. Kliještima za siječenje žice uništili smo ogradu i probili se u skladište te nas nekoliko uzeli svaki po sanduk dinamita i dosta kapsli, pa uz brdo. U šumi smo sakrili plijen, a kroz dan dva došao je komesar Delničke čete Joso Gržetić s grupom boraca, koji su odnijeli dinamit. Bilo je 130 kg dinamita i više hiljada kapsli.

UZNEMIRENÍ NEPRIJATELJ NAPADA

Neprijatelj je, poslije ovih uspjeha ustanika pripremio prvu široko zasnovanu ofanzivu protiv svih partizanskih jedinica. Napad je počeo u dva razna kraja: probojem jakih talijanskih snaga u Drežnicu i opkoljavanjem delničke partizanske baze kod sela Presike istog dana 20. oktobra 1941. godine.

Prema izvještaju Štaba NOP odreda za Hrvatsko primorje i Gorski kotar od 6. XII 1941. godine neprijatelj (Talijani) je u Drežnicu upao sa 4 000 do 5 000 vojnika.

U vrtlogu tih događaja fašisti (Talijani) su pronašli i nekoliko pomogača i izdajica, a u Drežnici su nastupali i s raznim smicalicama i prevarama. Tako su najprije uhapsili 20 uglednih ljudi, ali su ih odmah pustili. Objavili su zatim da se nikom ništa neće dogoditi, ako se svi prijave i dobiju njihove legitimacije. Onima koji se ne prijave, prijetíli su da će im zapaliti kuću i oduzeti imovinu.

500 UHAPŠENIH U DREŽNICI

Usprkos upozoravanju razumnijih seljaka a naročito rukovodilaca narodnooslobodilačkog pokreta da je sve to obična prevara i da se nikako ne treba prijavljivati fašistima (Talijanima), većina ljudi se prijavila Talijanima da prime njihove legitimacije. Tako su, na prevaru, fašisti (Talijani) odmah uhapsili oko 500 ljudi, pa i onu dvadosetoricu koje su prije bili pustili. I neki borci partizansldh jedinica, u toj psihozi, bili su se rasuli i otišli kućama, pa su i njih pohvatali.


6. od 9
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #7 : Siječanj 18, 2011, 06:21:38 »


Sa uhapšenicima su najbrutalnije postupili, prebijali su ih i mučili, po sto ljudi su zatvorili u male seoske izbe i dugo ih zadržali tako da nisu mogli ni sjesti a kamoli leći, već su pripijeni jedni uz druge morali stajati danju i noću.

Uz pomoć dvojice izdajica fašisti (Talijani) su napali dvije drežničke partizanske baze. Neprijatelj se u samu zoru privukao sa tri strane sasvim blizu, na 50 metara do baze i to opkoljavanjem. Na svaku bazu napadalo je oko 700 fašista. Iako osiguranje i stražarska služba toga jutra nisu bili organizirani kako treba, neprijatelj nije uspio uništiti jedinice. Neki borci su se, istina; rasuli, ali se jedan dio probojem izvukao prema Brinju. U tom proboju partizani su ranili pet fašista, a oni su prošli bez gubitaka.

"Poslije ovih napada - piše u izvještaju Štaba Odreda - došlo je do kolebanja i u ostalim bazama, pa čak i do likvidacije istih, oružje je zakopano, a partizani su se povukli svojim kućama".

Drežnicu su fašisti (Talijani) temeljito opljačkali. Ne samo što su odvukli goveda i ostalu imovinu, već su i čarape s nogu ljudima svlačili, a mnoge stvari kao šivaće mašine, alat i drugo odnijeli su ili razbili. Uz strašan teror i pljačku bilo je i silovanja majki sa djecom i djevojaka. Zapaljeno je deset kuća i 15 gospodarskih zgrada.

Od pohvataníh ljudi u Drežnici Talijani su uskoro odvojili šestoricu i strijeljali ih u Jasenku. Zarobljeni komandir partizanske jedinice Milan Kosanović-Veljko, član KPJ, prvi je strijeljan. Uhvaćen je u svojoj kući kada je na čas svratio poslije napada na bazu.

Držanje partizanskog komandira bilo je zaista junačko. Kada su ga Talijani vodili na gubilište uzvikivao je narodu u susretu: "Borite se hrabro! Sloboda je tu!" Kako su mu Talijani pucali najprije iznad glave i pored nogu, uzviknuo im je, da su kukavice, a nije dozvolio da mu vežu oči, niti da mu pucaju u leđa. Pao je kao komunist pesnicom stisnutom na pozdrav.

Poslije Milana Talijani su strijeljali Jovana Tataloviča, člana KPJ, koji se također hrabro držao, zatim partizana Dejana Tomića, pa omladinca Lazu Tatalovića, partizana starog samo 17 godina, i na kraju dječaka od 15 godina Dragana Vukelića.

GOVOR U ČASU STRIJELJANJA

Konačno izveli su na gubilište predsjednika prvog Narodnooslpbodilačkog odbora Drežnice, izabranog poslije oslobođenja Drežnice, inače starog člana KPJ Marka Trbovíća koji je tada imao 52 godine. I Trbovićevo držanje bilo je herojsko.

Talijanski vojni isljednik ga je upitao, da li je zaista radio za narodnooslobodilački pokret u Drežnici. Trbović je rekao:

"Ovaj narod nije ništa kriv. Ja sam proveo u Americi 23 godine, a u Sovjetskom savezu 4 godine. Iako je Amerika demokratska zemlja, nauživao sam se slobode i kruha samo četiri godine. Tamo u SSSR-u vidio sam stvaranje novog društva koje ovaj narod ne poznaje, vidio sam ljude koji ne poznaju bijodu ni izrobljivanje. Po mom dolasku ovamo, radio sam na tome, da se to ovdje stvori. Mnogi su to teško shvaćnli, kao što to i vi, koji branite fašizam i Musolinija, teško još i danas shvaćate."
 
Staljin se smatra najvećim masovnim ubojicom 20. stoljeće. Samo kroz kolektivizaciju poljoprivrede umrlo je više od 10 milijuna ljudi. Posljeratnim "čišćenjem" ubijeno je više od 1,5 milijuna ljudi od kojih su većina bili komunisti i borili se protiv carskog režima. Povjesničari predpostavljaju ukupno 20-40 milijuna ubijeni ljudi u SSSR-u. (MD)

Ova streljanja izvršena su 4. novembru 1941. godine, a u Jasenku su tada poginula još dva čovjeka.

Mjesec dana kasnije 2. XII 1941. od uhapšenih strijeljano je u Ogulinu još četrnaest ljudi, među kojima i član Mjesnog komiteta KPJ iz Drežnice Aleksa Tomić i još nekoliko pohvatanih partizana.

Po držanju naroda i po dotadanjem razvoju situacije neprijatelj je osjetio da mu nema tu opstanka iako je postigao trenutni uspjeh. Zato, kad je postrijeljao ljude, istog dana 4. XI 1941. povukao se ne samo iz Drežnice već i iz Jasenka, gdje je do tada držao stalni garnizon i vršio prepade na Drežnicu.

Umjesto jakog talijanskog garnizona u Jasenku tamo je stiglo 60 domobrana sa 2 oficira, a pojačana je i žandarmerijska stanica.

Odmah zatim počelo je okupljanje partizana i osnivanje novih baza, kao i pripreme za zimu i za nove borbe.

Te jeseni, baš u dane upada neprijatelja u Drežnicu rano je zapao dubok snijeg, pa se trebalo brinuti i za skije kao i drugu opremu, da se zima preturi.

Štab bataljona nastojao je da se što prije izvrše ovi zadaci, da se ponovo uspostavi narodna vlast, da se izabere Narodnooslobodilački odbor i pomogne postradalima.

Ni poslije svih pretrpjelih muka narod Drežnice nije klonuo, njegovo držanje bilo je dobro i nije bilo neraspoloženja prema partizanirna.


7. od 9
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #8 : Siječanj 18, 2011, 06:24:54 »



Partizanske novine tiskane u Drežnici
26. lipnja 1942., broj 35
Klikni za uvećani prikaz

Kako piše Ivo Marinković u svom izvještaju Centralnom komitetu KPH od 15. XII 1941. godine, u narodu se tada govorilo: "Da nema partizana, bilo bi još gore". Mržnja protiv neprijatelja je još pojačana. Narod je postao i oprezniji, pribojavao se izdajica. I na zborovima, odmah poslije povlačenja neprijatelja, odlučeno je, da se ne bira odbor Narodnooslobodilačkog fronta javno na zboru, već je izabran jedan čovjek od povjerenju kome su predstavnici svih sela dali mandat da on formira taj odbor. Narod je protiv izdajica tražio najoštrije mjere i pozdravljao je kad bi se na zborovima odlučivalo da se organizira obavještajna služba, seoske straže i izvidnice.

GLAVNI ŠTAB U DREŽNICI

U februaru i martu Primorci i Gorani produžili su učestalim akcijama. Jedna grupa partizana iz bataljona "Marko Trbović" pripremila je zasjedu žandarmerijskoj patroli, koja se kretala iz Ledenica u Bater. U borbi su ubijena dva žandara, a četiri su zarobljena, dok su trojica uspjela pobjeći. Zaplijenjeno je oružje i sprema.

Jedan vod ovog bataljona napao je 19. II. 1941. domobransko-žandarmerijsku patrolu, koja je imala zadatak da osigura put Gomirje - Ljubošina, na dan sajma u Ogulinu. Zarobljena je čitava patrola od 11 vojnika, a jedan je žandar poginuo. Zaplijenjeno je njihovo oružje i oprema. Dva dana kasnije, 21. februara 1941. , partizani su napali vodovod u Lučanima kod Brínja i prekinuli snabdijevanje Brinja vodom s ciljem da izvuku Talijane da popravljaju vodovod. Postavljene su jake zasjede oko razrušenog vodovoda, a svaki partizan je imao na sebi bijeli plašt za maskiranje i krplje za kretanje po snijegu. Talijani i ustaše su zaista krenuli iz Brinja i upali u zasjedu. Ubijeno je 12 ustaša i 10 Talijana, među njima 1 oficir a na našoj strani poginuo je jedan borac, dva su teže, a dva lakše ranjena. Zaplijenjeno je 8 pušaka, 2 puškomitraljeza, 1200 metaka i druga vojna oprema.

Prímorci su 26. II. 1941. ponovo oštetili dalekovod visokog napona između Bribira i Novoga. Vod visokog napona spojili su s telefonskom linijom i tako su oštetili sve telefonske centrale u tom kraju. Istog dana izvršena jediverzija na pruzi kod Vrata i oštećena željeznička dizalíca koja je pošla da diže vagone srušene u nedavnim akcijama.

Tako su i pored jake zime i mirovanja neprijatelja u utvrđenim mjestima i u "žici" izvršene neke akcije i u februaru.

Ali u martu će, kopnjenjem snijega i toplijim danima, aktivnost partizanskih jedínica još porasti.

Veliko značenje valja pridati i činjenici da se polovicom februara 1942. godine Glavni štab Hrvatske prebacio iz Korduna u Drežnicu, u selo Tomiće. Osim što se brinuo o borcima u čitavoj Hrvatskoj, Glavni štab je tada pružao i neposrednu pomoć rukovodstvu u Primorju i Gorskom kotaru. Baš u to vrijeme početkom 1942. godine partizanske jedinice su vema brzo rasle.

KOBAN NESPORAZUM - JEZERANE

Ova akcija, iako su partizani pokazali veliku hrabrost i požrtvovanje, nije izvedena do kraja zbog jedne zabune.

Naime, lički partizani iz bataljona "Marko Orešković" već u 4 sata ujutro upali su u Jezerane i zauzeli crkveni toranj te postavili na crkvu i toranj 2 puškomitraljeza. O tome nisu obavijestiti rukovodstvo operacije, koja je mnogo puta preko svih jedinica pokušalo u toku borbe da dođe u vezu sa Ličkim štabom. Tako, kad su borci spalili šest zgrada i pokušali da zapale još glavna uporišta, kasarnu i školu, uvijek su "dobili vatru" s tornja crkve i ta vatra je onemogućila likvidaciju neprijatelja u kasarni i školi. Ustvari ova četa bataljona "Marko Orešković"  tukla je po neprijatelju u kasarni i školi, a da nije imala veze s ostalim jedinicama i time je onemogućila prilaz ovim objektima kroz čitav dan. Inače uporište Jezerane bilo bi likvidirano još prije podne.

Što više, kad se već bitka bližila kraju - oko 2 sata popodne – partizani koji su napadali, osulo je vatrom s leđa neprijateljsko pojačanje koje je stiglo iz Brinja i Križpolja. Tad su još više napadači bili uvjereni da su mitraljeska gnijezda na crkvi i tornju –neprijateljska. Komandant čete bataljona "Marko Orešković" bio je čitav dan sa 10-15 ljudi u crkvenom tornju opkoljen od neprijatelja, a ovi borci pokazali su veliki heroizam, ali kako nisu imali signalnu ili bilo kakvu vezu s ostalim jedinicama ustvari su omeli uspješan završetak ove akcije. Tek poslije povlačenja štabovi jedinica saznali su da se u tornju nalaze Ličani koji koji su se na kraju probili i zapalili školu nanoseći neprijatelju teške gubitke. I naše jedinice pretrpjele su teže gubitke: 8 poginulih i 16 ranjenih, a jedan nestao partizan, dok je jednog neprijatelj zarobio.


8. od 9
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #9 : Siječanj 18, 2011, 06:37:00 »


OBNOVA DREŽNICE

Najbolje se vidjelo šta je u stanju da uradi vlast naroda, kada je popaljena Drežnica u ofanzivi u septembru 1942. godine.

-   U početku su - priča Vera Jurić - popalili sva drežnička sela.Nezaboravne su slike u popaljenom kraju kad smo se vratili s planine. Uz crne zidine izgorjelih kuća žene su naslonile koju dasku i ispod daske uza zid naložile vatru i pekle krompire i kukuruze. Ni traga očaja na licu i svaka nas zove: "Hajde drugarice, hoćete pečenih krompira ..."

U takvu potpuno spaljenu Drežnicu vratio se Štab zone početkom oktobra 1942. poslije bitke na Homeru kod Broda. Ljudi su se i iz zbjegova također vratili u spaljeno selo. Domaćini su nespokojni, zima ide, sve je spaljeno, jedino je ostao krompir još nepovađen, a narod bez kuća i kućišta i bez igdje ičega.

Na jednom sastanku kome su prisustvovali Anka Berus, Veljko Kovačević, Ivo Vejvoda, Maca Gržetić i Otrnar Kreačić i drugi odlučeno je da se Drežnica obnovi. Taj zadatak dobila je Komanda područja zajedno sa NOO-ima.

Trebalo je najprije obnoviti alat - sve je to gorjelo, moralo se mnogo toga popraviti i nabaviti.

Prvo je obnovljen mlin kod škole. Dovučena je neka stara lokomotiva i remenje. Pilana u Jagetićima obnovljena je za oko mjesec dana. Tesari su došli iz Mrkoplja, a građa je dovezena iz Stajnice i za mlin i za pilanu. Kad je mlin proradio, bilo je od ušura brašna - za vojsku.

Zatim se našlo još 700-800 kubika balvana, pa je šef pilane Jaša Kraševac organizirao rezanje građe. Stigli su i kirijaši, koji su građu prevozili. Jedan dio odvučen je za bolnicu, a dovoljna količina dana je seljacima, koji su sami sebi počeli podizati kuće na temeljima popaljenlh zgrada.

Osnovane su stolarska i kovačka radionica. Kovači su od bodljikave žice pravili čavle, jer ih nije bilo. I stakla je bilo malo, pa su ga nabavili Ravnogorci, a Moravčani su nabavili remenje za pilanu, dok su Primorci poslali tehnički materijal.

U Drežnicu su iz hrvatskih sela Primorja i Gorskog kotara stigli mujstori svih vrsta. Tesarska brigada od 16 ljudi iz Mrkoplja, pilanska brigada od 20 ljudi, za mlin brigada od šest ljudi. Zidarska brigada stigla je iz Primorja.

   Drežnica se brzo podizala, a kad su to vidjeli Jeseničani došli su i oni da traže da se podigne Jasenak.

   Jedna brigada je najprije izgradila pilanu u Jasenaku, koja se održala do kraja rata pa čak i poslije rata.

OSNIVANJE OKRUŽNOG NOO-a

Brigorn Komande područja izgrađena je i pilana u Mošunama, pa su tamo poslani majstori, stariji borci iz jedinica. Više je puta bombardirana, ali se šteta brzo popravljala. A na pilani je neprekidno bilo mitraljesko gnijezdo.

Nekako u to vrijeme osnovan je i Okružni NOO za Hrvatsko primorje. Od tada je velika aktivnost narodnooslobodilačkih odbora probudila i samoinicijativu kod ljudi, narod se očeličio, navikao da se sam snalazi, a Drežničani koji su bili izbjegli u Primorje ili u Gomirje svi su se vratili.

Bolnica i sve što joj je trebalo bilo je gotovo za oko 40 dana. Poslani su tamo kreveti, kace od 1000 litara za hvatanje kišnice, a uređeno je i jedno vrelo blizu bolnice. lzrađene su od lima (s krovova popaljenih kuća) i šolje, tanjuri i zdjele - za bolnicu.

U radionicama u Mošunama, koje su se razvile, počeli su proizvoditi i nagazne mine sa kapslama na električno paljenje, zatim nišanske sprave za top od nekog durbina, pa nogare za top i kola na konjsku zapregu za top i za  municiju.

U ovoj radionici prerađen je i prvi teretni automobil od tri tone na pogon drvenim ugljem, pa je vozio oružje, naročito topove čak do Zrmanje i prešao svu Liku. Gotovo godinu dana je živio taj automobil, koji je čak prevozio partizane od benkovačkog tunela do Drežnice.

U Mošunama i u Drežnici razvile su se i izvanredne partizanske vojne radionice - tokarska, kovačka, elektrotehmička i minerska. Imale su 60-70 kvalificiranih radnika, zatim električne motore, aparate za varioca i druga dobra pomagala, a radili su tamo uglavnom stručni radnici iz Primorja.

U Drežnici su majstori popravljalí mitraljeza i drugo oružje, a njemačke mitraljeze oni su znali preraditi na naše metke.

Ove radionice radile su od proljeća 1943. do kapitulacije Italije, a njihov začetak u stvari datira od obnove popaljene Drežnico u septembru 1942. godine.


Pismo Save Vukelića, Drežnica, 24. 09. 1942.
Klikni za uvećani prikaz


Autor: Mahmud Konjhodžić,
Od Kupe do mora, Zagreb 1955./ 63

♦ ♦ ♦ ♦ ♦

Kazalo osobnih imena (MD)

Andlar Franjo
Berus Anka
Gržetić Joso
Gržetić Maca
Hariš Ivan
Ivković Ivica
Jurić Vera
Kosanović Milan
Kosanović-Veljko Milan
Kovačić Veljko
Kraš Josip
Kraševac Jaša
Kreačić Ortnar
Mamula Bogdan
Marinković Ivo
Matić Đuro
Matić Rade
   
Matić Vlado
Matija Milan
Mrle Zdravko
Nađ Kosta
Radoičić Kićo
Stržić Tomo
Šturmberger
Tatalović Jovan
Tatalović Laza
Tomić Aleks
Tomić Dejan
Tomić-Vuk Nikola
Trbović Marko
Trbović Nikola
Vojevoda Ivo = Vuletić Mijo
Vukelić Dragan
Vukelić Savo ♦
Zrnić Mićo


Savo Vukelić http://i60.photobucket.com/albums/h15/Zlayson/tab43divizije-JoaSkoilipolitkomSavo.jpg

Rođen je u selu Drežnici, kod Ogulina, 27. januara 1917. godine. Završio je osnovnu školu, posle koje je upisao vazduhoplovnu podoficirsku školu u kojoj je bio drugi u generaciji, u padobranstvu.

Posle Aprilskog rata i okupacije Kraljevine Jugoslavije 1941. godine, Savo se vratio u Drežnicu. Radio je na pripramama za podizanje ustanka, a u julu je primljen u članstvo Komunističku partiju Jugoslavije.

Prvo se nalazio na mestu zapovednika partizanskog kampa kod sela Tomića, zatim na mestu komandira Drežničkog partizanskog odreda, sa kojim učestvuje u borbama na Javornici, oko Drežnice i Jasenka.

http://upload.wikimedia.org/wikipedia/sr/9/91/Nh_vukelic_savo.jpg&imgrefurl

Ivan Hariš http://hr.wikipedia.org/wiki/Ivan_Hari%C5%A1-Gromovnik

Kosta Nađ http://i60.photobucket.com/albums/h15/Zlayson/4korp.jpg


Kazalo mjesta zbivanja 1941. – 1942. (MD)

Banska Vrata
Batar
Bjeleži
Brezna (* baza)
Brinje
Čabar
Gerovo
Gomorje
Jasenak
Jezerane
Krakar (* baza)
Krivi Put
Križpolje
Ledenice
Lič
   
Lučani kod Brinja
Ljubošina
Mašun
Matija Draga
Predzid
Radoičići
Radulići (* baza)
Senj
Stakla
Tomići
Tomići (* baza)
Viševica
Vratnik
Vukelići
Zrnići (* baza)

Drežnica 1945. http://i60.photobucket.com/albums/h15/Zlayson/Predajaprelaznezastave3brigadi43div.jpg
 

9. od 9
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.21. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!