CRO-eu.com
Travanj 07, 2020, 03:38:13 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Lički planinar 2009. - br. 1  (Posjeta: 10961 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« : Svibanj 12, 2009, 19:02:56 »

Klikni na svaku pojedinu fotografiju da se poveća

Premužićeva staza

Tekst i foto: Ante Vukušić, Zavižan

Čovjek bi rekao: o Premužićevoj stazi je napisano sve što se napisati može, ali ipak nije tako. Staza je nepresušni izvor pisanja i nadahnuće svima onima koji poštuju i vole tu stazu i Velebit. Obično svaki opis počinje riječima: Premužićeva staza vodi od Zavižana do Baških Oštarija u dužini od 57 km. Negdje piše i 60 km. Što je točno?

Staza je građena od 1930. do 1933. godine. Širina staze je 120 cm a uspon nigdje ne prelazi 10 %. Izgrađena je na prosječnoj visini od 1300 metara. Područje Zavižana je širi podgorski pojam i svaki njegov dio ima svoj naziv i zato se slažem da staza počinje na Zavižanu, ali ne, kako neki potpisuju pod fotografIju kao početak Premužićeve staze na Vukušić Kantuništu.

Početak staze je na Dešinovcu, oko dva kilometra prije Planinarskog doma Zavižan. Kada dolazite od Oltara, ne možete proći da ne vidite natpis na bukvi "ljetna staza" i "zimska staza". Ljetna staza je Premužićeva i od ruba livade Dešinovac je položen rubni kamen sve kroz bukovu šumu do Tunelića, gdje staza prolazi ispod stijene koja je premošćena preko dvije stijene. Iako je Premužić mogao izvesti stazu po starom putu na Kosicu, nije to učinio. Pretpostavljam da ju je proveo ispod i uz ove stijene da ne ostanu oku skrivene, kako bi staza već na samom početku bila zanimljiva.

Tu kod Tunelića je prva veća podzida i staza prolazi uz prekrasnu i okomitu stijenu, vjekovima brušenu u zanimljive oblike. Serpentinom se penje preko livadice pod Vučjakom i opet uz podzide prolazi zapadnim obronkom Vučjaka uz impozantne stijene iznad Klackog Kantuništa.

Sa tog dijela staze za lijepog vremena i dobre vidljivosti pogled puca
od Triglava, Alpa, Dolomita, Gorskog Kotara, riječkog zaleđa, Učke, Senja, Kvarnera s otocima Krkom, Prvićem, Plavnikom, Cresom, Lošinjom, pa na Velebitski kanal s otocima Šangrgurom, Golim, Rabom, Pagom ... pa tamo do Silbe i Oliba i sve do vrhova planina u Italiji.

Odmah ispred Klackog je Kosica i Križići, a ispod Kosice dolazi zimski put od Dešinovca i na Križićima se spaja sa putom koji sa Zavižana odlazi za Gornju Kladu. Sve su to putovi kojima su stanovnici na mulama otpremali sijeno, drva, šimlu i ostalo u Primorje.


Početak Premužićeve staze

Premužićeva staza se nije ovim dijelom koristila zato, jer mula ili magare s tovarom nije moglo proći kroz Tunelić. Dalje staza izlazi bukovom šumom na Zavižan. Tu je lijevo bio odvojak pred planinarski dom, a staza je prolazila istočnom stranom Kose, sve do pogleda na kotlinu Modrić Doca. Tu je skretala lijevo i rubom Vukušić Ripišta opasivala Lonđu i lagano se spuštala na sedlo između Legačkoga Kantuništa i Modrić Doca.

Dalje, preko Bilovića i Kablića u Icinac i tako bukovom šumom do Vukušić Kantuništa gdje desno skreće preko livade za Rožanske kukove. Po ovom dijelu staze, od izlaska iz šume pod Vučjakom do Vukušić Ripišta, 1964. godine izgrađena je cesta, a na dijelu od V. Ripišta do Vukušić Kantuništa  još dvije godine prije, dakle, 1962. i godine. Tako je dio staze već tada nepovratno nestao. Godine 1990. planiranjem izgradnje ceste u Smrčeve doline trebalo je nestati još jedan kilometar Premužićeve staze, ali zbog pravovremenih prosvjeda od izgradnje se odustalo.


Dio Premužićeve staze

Ovom dijelu Premužićeve staze, koji se nalazi u NP Sjeverni Velebit više ne prijeti uništenje te vrste. Jedina opasnost je nestručna obnova, jer stazu su gradili podgorski majstori koji su rođeni na kamenu, odrasli uz kamen i živjeli su od kamena, znali su obrađivati kamen, a takvih više nema ili su jako rijetki. Premužićevom stazom se sigurno hoda, osim ako se ne pridržava osnovnih pravila da se ne hoda po rubnom kamenju i ne razgleda okolica hodajući.

Zimi, kada je staza zatrpana snijegom nije bezopasno, osobito u proljeće, kada se snijeg počinje otapati, jer se najprije otapa uz kamenje i uz podzide staze. Ako se samo malo promaši staza, lako se propadne i dođe do ozljeda. U Rožanskim kukovima su podzide na nekim mjestima visoke i po nekoliko metara. Tu je proljetna opasnost još veća i oprez potrebniji. Prije izgradnje Premužićeve staze na toj visini nije postojao uzdužni put zbog neprohodnosti Rožanskih kukova. U Kukove se zalazilo uglavnom s donje zapadne strane
i to zbog košnje i zbog "mašine" (Islandski lišaj) koji se otkupljivao za pripravak lijekova.
Na tom dijelu Rožanskih kukova ima više travnatih dočića iz kojih su žitelji podvelebitskih primorskih sela iznosili sijeno na leđima do mjesta gdje se moglo tovariti na mule ili magarce i otpremiti kući u Podgorje. Neki od njih su: Vabin dolac, Jerković dolac, Božini dočići, Gornji i Donji, Gainova dolina, Puževa dolina, Dolina u vr Cipala itd. Legačku Štirovaču su kosili i želi Legci iz Ivanče, a Vabo, Jerkovići i Gaine su bili s Velikih Brisnica.


Prvi koraci, pa već na premužićki

Godine 1929. Premužić spominje brojku oko 30 takvih dočića u ovom dijelu Rožanskih kukova. Svi su imali svoj naziv i prije prolaska Premužićeve staze. Uzdužni put je bio Zavižan, Vukušić snižnica, Vodena dolina, Šuplji dolac, Veliki Križ, Ruja, Drage, Lubenska vrata i Lubenovac s odvojkom za Veliki Lom i Jukinicu s Križa ili preko Ledenđe. Poprečni put je bio kod Škrbinih draga ispod Vrata i u serpentinama se dizao do Vabina dočića i preko prijevoja se spuštao u duboku ponikvu istočno od Pasarićeva kuka i preko Jerković dočića, te se zapadno spuštao u Legačku ili Mačuginu Štirovaču pa dalje na Cipala, Plančice i Velike Brisnice.

Godine 1928. taj put je bio i glavni prilaz kod izgradnje Rožanske kuće kasnije nazvane Rossijeva koliba. Na početku Rožanskih kukova je postojao put kojim se iznosilo sijeno iz Klackog ili Čemerikova dočića.
S tim putom u nastavku se moglo spustit u Smrčeve doline, te južno na Cipala, zapadno niz Kadrmu u Dulibe između Čepuraša se moglo proći u Smrčeve doline.

S pravom se može reći da su žitelji podvelebitskih sela bili prvi istraživači Kukova, jer su tražili travnate dočiće i livadice zbog sijena za zimsku prehranu svoga blaga. Tražili su prolaze kuda će lakše prenijeti rukovet sijena.


Foto: Mirko V., planinski kotrljan

Verali su se vrletima Kukova tražeći i berući mašinu (islandsku mahovinu, islandski lišaj ili gorski mah - Cetraria islandica L. Achi) i nosili ga u vrećama do samara i dalje do otkupa da bi mogli kupiti opanke, koje bi opet derali po ljutom bespuću i kršu Kukova. Tako su ispredane legende i priče o dubokim bezdanima jer kad baciš kamen čuje se kako pada u more, velikim pećinama, ogromnim zmijama, hajdučkim skloništima, gorskim jezerima i zaspalim vilama na listu repušine. Maštalo se o sakrivenom hajdučkom blagu i pod tim izgovorom vraćalo se ljepotama Kukova.

Mladež se sastajala, pokazivala svoje vještine veranja po stijenama i Kukova. Prolaskom Premužićeve staze napušteni su mnogi putići, jer stazom je najlakše proći. I medvjedu je draže hodati po stazi, nego se verati po stijenama. Poslije Drugog svjetskog rata postupno su napuštena podvelebitska sela i tako su napušteni i zarasli šumom mnogi dolci i dočići. I tako hodajući Premužićevom stazom rijetki su koji se nisu zapitali po čemu Rožanski kukovi dobiše taj naziv?

Čuo sam nekoliko rješenja tog pitanja, ali navodim dva. Kad su za Austrougarske monarhije crtane karte ovog područja, pisalo se krasopisom. Trebalo je pisati Božanski kukovi, ali pisar nije utopio pero u tintu i od slova B nastalo je slovo R i tako su nastali Rožanski kukovi.


Putokaz

Drugi, prihvatljiviji naziv dali su im Podgorci po neobičnom cvijeću, koje rasta u Kukovima, a cvijet Podgorci zovu još i rožica, pa tako Kukovi dobiše naziv Rožanski kukovi. Taj neobični cvijet je alpski kotrljan ili alpska kraljica (Eryngium alpinum). Taj prekrasni i rijetki cvijet okitio je rubove Premužićeve staze od Gromovače do Crikvene. Užitak je doći u vrijeme cvjetanja, diviti se prekrasnim cvjetovima i mnoštvu leptira, bumbara i pčela, koje je privukao svojim mirisom i peludom.

I, na kraju, baš je božanski u Rožanskim kukovima.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #1 : Svibanj 12, 2009, 19:06:31 »


Očuvanje naslijeđa iz prošlosti

Tekst i foto: Ivan Svetić, Gospić


Radovi na uređenju okoliša fontane Ljubica

Većina posjetitelja Baških Oštarija ne prođe kraj stare fontane od klesanog kamena na izvoru potoka Ljubica, a da se ne zaustavi i napije čiste planinske vode. Tako se fontana Ljubica nalazi u kontinuiranoj uporabi prolaznika i lokalnog stanovništva, a sve iz razloga što voda ovdje teče najveći dio godine.

Fontana je smještena uz cestu Gospić-Karlobag, a izgrađena je prilikom Knežićeve rekonstrukcije iste ceste polovinom 19. stoljeća. Izgradnja modernije ceste koja bi zamijenila Terezijanu kao spoj između priobalja i kontinenta, povjerena je Josipu Kajetanu Knežiću koji se do tada već istakao gradnjom cesta Sv. Rok-Mali Alan-Obrovac i Karlovac-Senj. Cesta je građena između 1844. i 1851. godine. Knežić je nažalost umro ne dočekavši završetak svoje treće prekovelebitske ceste tako da ju je dovršio njegov prvi suradnik i tadašnji graničarski natporučnik Simo Kekić. Kao spomen na njenu gradnju Knežić je napravio fontanu Ljubica i kamenu kocku (Kubus) na prijevoju Stara vrata.
I
Tijekom 2008. godine provedeni su radovi na uređenju okoliša fontane Ljubica. Uređenje se odnosilo na estetske korekcije u prostoru kako bi lokaciju učinile ugodnijom i pristupačnijom za zaustavljanje i boravak prolaznika, turista i lokalnog stanovništva.

Radove je u cijelosti financirala Hrvatska uprava za ceste u sklopu rekonstrukcije ceste na dijelu od Brušana do Baških Oštarija. Uređenje je izvršeno po projektu koji je napravila Javna ustanova "Park prirode Velebit", a pod nadzorom i uvjetima koje je propisao Konzervatorski ured u Gospiću. Plan uređenja ove lokacije nije se odnosio na samu fontanu tj. njezinu kamenu konstrukciju.

Najveći radovi su napravljeni na potpornom zidu iza fontane. Vrijeme je učinilo svoje tako da je zemlja potisnula neke od kamenih blokova stoga se morao otkopati dio zida koji je bio zatrpan zemljom.


Kamen po kamen presložen je zid i
uklonjeno je korijenje stabala

Kamen po kamen presložen je zid i uklonjeno je korijenje stabala i drugih biljki koje je izraslo između kamenja i dovelo do njegovog pomicanja. Pri tome se strogo pazilo da se ne ošteti ili pomakne kamenje fontane tj. bazena u koji se sakuplja voda. Prije preslagivanja kamenje je izbrojeno, označeno i fotografirano tako da se kasnije mogao svaki kamen vratiti na svoje (izvorno) mjesto. Pojedino kamenje je bilo težine i preko 350 kilograma.

Zid je očišćen od algi, mahovine i lišaja i fugirane su ispune. Također je i bazen očišćen od algi. Horti-kulturno uređenje je predviđeno na proljeće.

Sve navedene radove stručno je izvršio obrt "Mandragora" iz Rijeke.


Sve navedene radove stručno je
izvršio obrt "Mandragora" iz Rijeke.

Ispred  Parka prirode Velebit je u svim fazama najviše sudjelovao nadzornik Josip Tomaić (prijedlog uređenja i izrade projektnog zadatka, nadzor radova i dr.).

Pristupnu stazu i parkirnu površinu je uredila Hrvatska uprava za ceste koristeći kamen iz okolice. Na parkirnu površinu je nasut i uvaljan šljunak.
Javna ustanova "Park prirode Velebit" će na proljeće ovdje postaviti poučnu ploču na temu kulturne baštine Parka, te nekoliko klupa.

Sve faze radova na uređenju su foto dokumentirane, a u prilogu možete vidjeti neke od fotografija.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #2 : Svibanj 12, 2009, 19:09:47 »


Na Velebitu

Preuzeto iz Geografijske čitanke iz 1918. godine
Tekst: Dr. Milan Šenoa

Svanjiva ...

Još je posve tamno. More se prikrilo lakom, jedva vidljivom maglicom; podnožja strmih, neprijatnih otoka ne vidiš, ona prelaze nevidno, kradomice u istu boju, što je ima more - tamno, sivomodrikasto.

Tek u silhuetama, razabireš gole strane s dalekoga, pustog Luna, što se postavio na sjeverni goli rt dugoga Paga. Dolje pod našim nogama skučio se Jablanac u neki kutić, kao da spava; ne razabireš još ništa, jer je posve u tami, tek mali svjetionik na ulazu u luku baca svoje krvave zrake na kanal. Daleko, valjda pred Rabom, jasno svijetle dvije, tri svjetiljčice na ribaricama poput večernjice iza jasna dana, prodirući začudo kroz maglicu nad pučinom.

Zar ta magla leži upravo nad morem?

Zadnja zvijezda zamire na zapadnom bistrom obzoru, pune se zrake jutarnjega mladoga sunca kradu iza silnih velebitskih bočina, rasvjetljuju strme strane Televrine, koja se podigla, posula bijelim stupinama
i tamnom borovicom nad drevnim gradom Osorom na otoku Lošinju. Bijele stijene zarumenješe od zlatnih sunčanih zraka, mrka se borovica pretvorila o njihovu zlatu u lazurno sjajno modrilo. Pričinja ti se, kao da tamo pliva neki "sretni otok", za kojim će uzalud čeznuti duša čovječja.

Da izbjegnemo danjoj vrućini, mi smo dobro uranili, pred zoru uzesmo se penjati kamenitim, rastrganim putem. Kakogod je mjesec srpanj, ipak je u prozorje osjetljivo hladno.

Pred nama se prostrio okamenjeno more; poput vala pretječe stijena stijenu, razlomi jena, satrta, izderana od naglih kiša, od ljute bure i od snijega.

Modrožuta i siva boja kao da se zavidno otimaju o prvenstvo u tom jadnom kraju, koji i onako nije još pravo vidljiv, jer je rano. I ovaj se kraj bio zaodjenuo u sitnu prozirnu maglu.

Eto prvom terasom, do koje dođosmo, vije se primorska cesta iz Senja u Karlobag; pusta je, tiha, - strah te hvata nehotice. Zastasmo. Kao
da se čuju neki glasovi s obale, kao da devetim brdom odzvanja sitno zvonce. Onda i opet mir. Nema ništa
- ni ptice ni životinje kakove, sve je kao izumrlo.

Udarismo priječcem pa ulovismo cestu, što ide u mnogo okuči na velebitsku provalu. Iza mrke Šatorine krade se dan; na moru je svijetlo, kameni se vršići na otocima igraju sa suncem; neki su, svijetli, žuti, drugi smeđi ili tamnoljubičasti. Visoko nad nama - ondje, gdje se šuma počinje, pozdravlja mladi pastir novi dan i sjajne sunčane zrake. Potajno je izišlo sunce. U sav pusti kraj, što se pod nama prostro, ulazi nov život; sve je dobilo realni, istinski oblik. Od onoga mrkog, sivog kaosa izvijaju se rasvijetljeni vrhovi; svijetlo su smeđi i jasno žuti, a sjene su im ljubičaste. Kao da je ona maglica pobrala svaku sjenu, ma i najsitniju nijansu tame.

Nijesmo se mogli nagledati toga naglog preokreta.

Moj je prijatelj - suputnik umjetnik, slikar; njegove su "marine" obašle dobar komadićak svijeta, našle su dovoljno priznanja, a on se čudio
i divio prekrasnoj, neviđenoj igri boja. Sada je i daleko dolje more dobilo svoju boju - tamnomodru; poput crnoga ogledala zašlo je mirno u one drage i dražice i zatone i tijesna, kojima obiluje podgorska obala i susjedni otoci. Nebo silno, jer smo bili već dosta visoko, kristalno je, gotovo prozirno. Tako dođosmo do druge okuči - 700 metara visoko. Na jug podigle se gle hridine, sunovratne Osječenice, a pod njima se vije cesta daleko vidna pa se spušta na zadnjem kuku u mrki Karlobag. A dalje od nje, poput relijefne karte, prostrli se zadarski otoci, niski Olib i Silba; dugi Pag ti je sasma blizu, Rab pod nogama, a dalje Krk pa silna, sjajno rasvijetljena Učka. Zapad zatvara Lošinj i Cres u sasma blagom modrilu, tek mrvičak je tamniji od samoga neba.

Prema istoku eto druge velebitske terase. Nekoliko se kućica podiglo nad nama - posred zelenila. Tek u visini oko 750 do 800 metara počinje se zelen na Velebitu, - to je njegova osobitost. Daleko na sjeveru, na kraju druge terase, podigao se silan kamen, strmine su sa svih strana takove, da nema čovjeka, tko bi se na njega popeo. Sam stoji kao tuđinac nasred polja, domaći ga ljudi zovu Strogir. Na sjevernom kraju okuči vrlo ga je lijepo vidjeti. Tu smo se digli do visine od 1015 metara. Putem se stali javljati stabljići graba i sitne bukve, uz put usudila se da procvate kakva trnovita biljčica, koja ljubičica. Još se stotinu metara podigosmo; išli smo strmom stranom, koju zovu Visibaba. Tu se javljala crvenica zemlja u većim skupinama; tu je bilo i više zeleni, kakogodje bila još uvijek niska.

Podne je bilo već prošlo, još uvijek treba da se uspinjemo. Napokon iza Bijeloga Kuka eto nas na Velikom Alanu - nešto manje od 1200 metara visoko. Tuje kao odsječena međa šumi; kad smo s te provale svratili oči na istok, prikaže nam se Velebit, ali ne onaki kameni, tužni, kako smo ga ujutro gledali nujnim očima, već sva se sila golemih kukova i ogranaka gubi u daljinu; toliko ih ima, a sve je obraslo, ni kamenčića ne vidiš, svuda zelen, da ti očima odane, da i nehotice dahneš, da uhvatiš mirisavoga gorskoga zraka u svoje grudi.

Ali ima ovdje na lijevoj strani ceste, koja je dosta istrošena silnim drvom, što ga voze s Velebita na Stinicu na moru - ima ovdje (tako oni zovu to mjesto) gostionica. Zamislite sebi pred niskom kamenom stijenom dva rašljasta stabla, kao odrastao čovjek visoka, med rašlje postavite motku oko dva metra dugačku, a na te motke prislonite debele daske, a na njih navalite golemo kamenje s one stijene, pa eto vam krov prostoru od tek dva metra i četvrt, a nosi ime gostionica. Moj se drug ogleda na sve strane, ima li tkogod, koji će nas poslužiti, i eno iz susjedne kućice ima ih jedno pet šest jednakih, ubogih - javi se gospodarica, zapita, što želimo, a na naše pitanje, što ima, odvrati sasma mirno:

Imajaja kuhanih, prženih, ima luka, domaćega kruha, sira, mlijeka i piva.

Domala mi smo dahom junačkim hlad ili izvrsno pržena jaja i gasili žeđu prekrasnim pivom. Nitko ne bi mislio, da će u onoj visini, u onoj pustoši dobiti bocu hladna, dobra piva, a za malen novac.

Nad morem postao zrak neproziran, čajan. Lošinja, Cresa i zadarskih otoka nijesmo više vidjeli; vrućina je sjela na one prodoli i stijene, a hvalili smo Bogu, što ne trebamo više mnogo uzlaziti.

Negdje oko dva i po poslije podne skupismo se, pa hajde dalje. Cesta vodi posred Alančića i Zečjaka ravno na istok. Za po sata eto nas na Alanskoj preriji 1412 metara visoko. Tu se bori vita jela s gorskom bukvom, koja sasvim poprima njezin viti stas; ima tu mjesta zabitih, do kojih nije nikad doprla ljudska noga. Stara, drevna povaljena stabla leže uz put ili u vrtači kakovoj, prprasla ih jela, ali i ona broji lijep broj godinica. Pod granatim bukvama našao se cijeli prirodni botanički vrt: i čudni bijeli ljutić i krasni modri srčanik, pune crvene čaške skrižaline, najčudnije orhideje, stabalca erike i rododendrona; sve je izmiješano, skladno, te si na čas zaboravio onu strašnu pustoš dolje blizu mora.

- Pa čemu idu naši ljudi u Tirol, čemu troše novce ondje, a ovdje kod kuće imaju stoput ljepše ljetno zaklonište negoli ondje!

- Nema vode, - odvratim, a moj se drug umiri.

Uzesmo se spuštati dolinom, koja se zove Ravni Padež. Cesta je od mora sve dovde lijepa, široka pa pripada među najljepše naše ceste, - čak od mora do 1412 m i dalje do 1100 m.Gorski su oblici u tom kraju smireni, glavice oble, doline široke, tek nalaziš ovda onda koji vrlo duboki ponor. Sve je to jurska formacija.

Tako se mi negdje oko pete poslijepodne nađosmo uz hrpu kuća u toj prašumi - u Štirovači. Velika je tu parna pila, lijepo izgrađene kuće, a ljeti prekrasno usred debeloga hlada.

Kako se dogovorismo, tako je i bilo. Tri profesora, tri dobra druga, dočekaše nas, pa uzesmo pripovijedati bez konca i kraja.

Jedno me je zanimalo, kako ljudi živu ovdje zimi? Ubrzo se upoznasmo s jednim starcem, a on nam homerskom duljinom opisa čitavi boravak zimi. On boravi ovdje i zimi i ljeti možda već pedeset godina, tj. otkada je sagrađena pilana. Ima, kaže, zima, koje su blage. Snijeg zapadne, pa nikud nikamo. To je blaga zima. Ali ima i ljutih zima, kad bura zna vraški da zabridi. Onda mete sav snijeg u duboku dolinu štirovačku, - onda mjesec dva nikud iz kuće. Dvojica trojica ostanu svu zimu u Štirovači, a zima traje ondje po šest mjeseci. Za toliko se vremena oni opskrbe hranom.

- Kad zakija snijeg, po trbuhu bi u Kosinj, akad zapiri bura, po zraku bi na školj.
Tako završi starac.

Još smo časak sjedili u društvu mladoga gospodina, koji nas je kao domaćin lijepo podvorio, a onda zađosmo da se predamo u naručaj sna pravednika, koji smo i zaslužili.

Istom što zora na vrata, a mi se već nađosmo na okupu. Još smo sat bazali naokolo, pohodili vrelo, koje ljeti i zimi je na +5 C, a onda zaputimo, sva petorica prečicom prema cesti. Žao nam je bilo, što nijesmo mogli slijediti naših drugova, koji su se uspeli onaj dan na 1620 m visoki Kozjak, ali naši su dani u Primorju bili odbrojeni.

Oprostismo se i počesmo se spuštati do šumske međe. Trebali smo od Jablanca do Alana dobrih osam sati, a u Štirovači spomenu netko, da se za sat i po može doći s alanske gostionice u Jablanac. O tom smo
se sada razgovarali. Slučaj htjede, i mi sretosmo mladića jednoga iz Živih bunara. Upustismo se s njim u razgovor, pa riječ po riječ, i moj ga Apels upita:

- Koliko ti trebaš od gostionice na Alanu do Jablanca?
- Ja trebam, ha, valjda uru i po.
- Koliko bi mi trebali, zapita opet moj drug.
- Valjda dvije ure i po.
- Hoćeš li nas voditi?
- Hoću, ali dobro je, da utrgnete gdjegod kakvu štapinu, jer ćemo strmo niz brdo.

Poslušasmo ga. Bilo je oko jedanaest sati kad smo došli do gostionice. Mladić ostavi cestu, kojom smo došli, nalijevo pa udari ravno niz brdo. Uzesmo se spuštati strminom Bukovske drage. Sunce je svijetlilo, peklo, u svaku pukotinu tom kamenu. Da oslijepiš od silnoga sjaja i svijetla! Sve što je u praskozorje bilo nejasno, sivo i smeđe, to je sada pobijeljelo, požutjelo, pocrvenjelo, a tek tu i tamo nešto jadne borovice, koju je bura nemilo pritisla uz zemlju. Sva druga zelen - obamrla, neki stabljići goli, bez lišća nekako pokazuju, zašto se ta draga zove Bukovom.

Zađosmo med kamene Dundović pode, prekoračismo uznojeni Dundović kosu, kad nam se opet pokaza onaj čudnovati šiljak. Dugo smo ga gledali, odmorivši se iznova; čudili se prekrasnim, rastrganim stupovima zeleno ga grada, što se diže iznad Strogira. Nešto blažaje Drenova dražica, posred koje nam je valjalo proći, da dođemo na kameno korito, što ga zvahu Torak.

Vrućina je nesnosna, sunce udara nesmiljeno, na nama ni centimetra
suhoga, sjene nigdje ni za lijek, a naš mladić leti s jednog kamena na drugi; i ne dotiče se, misliš, nogama kamenja. Tako zađosmo u usku sutjesku, koju zovu Ognjena draga, a i zaista jest ognjena. Kao da se sva žega sunčana složila pa ugrijala ono mjesto, i onda nas nečastivi onamo dovukao, da činimo pokoru za naše grijehe. Usta su nam suha, malakšemo u hodanju, noge tek vučemo za sobom, neka nam se pjena javlja na ustima, a naš mladić poput leptira njiše se i lagano poskakuje s jedne stijene na drugu.

Na Balenskim dragama nešto je poraslo zelenila, nekakve bodljikave drače i modri bodul pa silna mirisna žalfija i bijeli kao mrazom ofureni pelin.

Posljednje smo skupili sile; bilo je valjda sat i po poslijepodne, kad prođosmo Butkovića zidinu, koja je i doista zato, da dokraja ubije nevještoga turista. To je valjda po kilometra puta, što ga posu šiljat kamen, kolik glava kupusa, a nema ni lijevo ni desno mjesta, da se ugneš.

Izmučeni i izmoreni dođosmo poslije jedan i tri četvrta u Jablanac

____________________________________________________
Milan Šenoa, geografi književnik (Zagreb, 2. VII. 1869. - Zagreb, 16. XI. 1961.),sin Augusta Šenoe. Bio je profesor geografije na Gornjogradskoj gimnaziji do 1910. a potom docent na Filozofskom fakultetu. Od 1922. do 1940. bio je predstojnik geografskog zavoda. Objavio je pedesetak djela iz fizičke geografije i antropogeograjije te putopisa i popularnih geografskih članaka i rodoljubnih drama i povijesni roman Iz kobnih dana te biografiju Augusta Šenoe (Moj otac, 1933.).
Školske godine 1917/18. i 1918/19. bio predsjednik ispitnog povjerenstva na maturi u Velikoj kraljevskoj gimnaziji u Gospiću.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #3 : Svibanj 12, 2009, 19:13:41 »


Ponovno u Trnovcu

Tekst: Ana Lemić, Gospić

Put u raseljena velebitska selo Trnovac vodi iz Ažić Lokve.

AŽIĆ LOKVA se nalazi uz jadransku magistralu, koja je na tom dijelu preko tristo metara visoko nad morem. U vrijeme Vojne krajine pripadala je Otočkoj pukovniji, satniji Sv. Juraj i župi Lukovo. Tada je u selu bilo pet kuća i devedeset stanovnika. Danas je u Ažić Lokvi stalno naseljeno sedam kuća saznajem od Marka Ažića i žene mu Milke, rođene Babić u Babić docu. Moji sugovornici, Milka i Marko spomenuli su mi naselje


GORNJA LOKVA, a Josip Ažić, pored čije kuće se odvaja put s magistrale prema Gornjoj Lokvi, objasnio mi je kako doći tamo. Od njega sam saznala da u selu živi dva stanovnika. Jedan prezimena Ažić, a drugi Babić, čiji se otac tamo priženio. Kuće su stisnute pod glavicom, a  ispred je nešto polja. Selo je vrlo uredno. Iako su gotovo sve kuće napuštene, ostala je ljepota obrade kamena od kojeg su građene, kao i pratećih objekata.

Iz Gornje lokve u TRNOVAC  nastavlja uski pješački put, kojeg mi je pokazao gospodin Babić, kojeg sam zatekla na radovima oko obnove kuće. Trnovac je raseljeno velebitsko selo. Nalazi se na visini 575 metara. Inače je bio stalno naseljeno mjesto i po popisu stanovništva iz 1857. godine imao je dvije naseljene kuće sa tridesetijednim stanovnikom rimokatoličke vjere u župi Lukovo. Kasnije se povećavao broj stanovnika i kuća.

Prvi put sam posjetila Trnovac u jesen 2001. godine. Tada sam išla putom što počinje kod putokaza za Ažić Lokvu. Mještani taj put zovu konjski, jer je širok i položitiji i s njim je išlo blago. U selu je nekad bilo sedam kuća Ažića. Zadivila me umješnost i mašta njihovih graditelja; brižljivo klesan kamen za kuće, cisterne za vodu. Pravo savršenstvo pučkog graditeljstva. Danas su napuštene, osim dviju koje su obnovljene i vlasnici povremeno dolaze, a još jedna je pod krovom iako je napuštena. Tamo sam te jeseni zatekla Milu Babića, koji ima kuću u Ažić Lokvi i Dragu Babića, koji živi u Senju, ali povremeno dolazi u svoju kuću u Trnovcu. Uz kavu i bevandu saznajem neke pojedinosti iz života u Trnovcu. Objasnili su zašto su neki borovi uz put prema selu zasječeni. Zapravo iverje im je služilo za rasvjetu (luči), jer drvo puno smole sporo gori i s dobrim plamenom koji je unosio svjetlost u dugim jesenskim i zimskim noćima. Ova dvojica Trnovčana ulijevali su optimizam i nadu da možda još netko razgori ugašeno ognjište "didovo i ćaćino" na pustom Velebitu.


U svibnju 2008. godine, ponovno sam srela gospodina Milu Babića
i suprugu mu Mariju kod njihovih staja za koze ispod magistrale u Ažić Lokvi. Započinjemo razgovor kao da od zadnjeg susreta po ovim velebitskim vrletima nije prošlo skoro sedam godina. Prihvaćam poziv u ugodnu malu prostoriju koja im služi kao privremeni smještaj dok obilaze svoje blago. Poseban ugođaj daje štednjak "koza" koji je i mene vratio puno godina unatrag, u prve dane djetinjstva. Iako sam tada zapravo pošla u Panos, susret s Milom je dobrodošao da saznam još neke pojedinosti o njegovom rodnom Trnovcu. Iako mu je otac rođen u Panosu, Mile je Trnovčanin, jer mu se otac tamo priženio i u Trnovac odnio prezime Babić. Inače pravo trnovačko prezime je Ažić, ali ženidbama su se tamo naselili i Babići pa su ukupno bile tri kuće Babića.


Gornja Lokva

Trnovac se još zove Jadrević, nastavlja Mile, po Jadri koji se tamo naselio i ostavio svoj pečat. Nekad je u Trnovcu bilo sedam kuća, ponovno mi Mile spominje kao i prije sedam godina. Raseljavanje je počelo oko 1958., a do 1965. godine već su svi otišli. Otac njegovog rođaka Drage s početka priče, koji još uvijek često obilazi Trnovac, živio je tamo do smrti. Sjeća se Mile i djetinjstva i školovanja. Svakodnevno su on i ostala djeca iz Trnovca sat i pol pješačili u školu u Lukovo, a povratak je trajao duže zbog uzbrdice. Kako su već početkom svibnja svi selili s blagom u planinu, u Ažić ili Jadrević dulibu do kraja nastavne godine, oko Petrova, put do škole bio je puno dulji i teži. Isto je bilo početkom nove školske godine, jer su do studenoga bili u planini, pa je odatle trebalo ići u školu. Na kraju razgovora su mi Mile i Marija objasnili put u Panos, još jedno raseljeno podgorsko selo.


Trnovac

Trnovac sam ponovno posjetila zadnjeg dana veljače 2009. godine putom koji vodi od posljednje kuće iz Gornje Lokve i postepeno se penje da bi se u blizini Trnovca spojio na tzv. konjski put koji je širi i položitiji, ali zato i dulji. Uz taj put nalazi se lokva koja je obilježila oba sela dolje niže kroz, koja se prolazi idući u Trnovac i dala im naziv; jednom Gornja Lokva, a drugom Ažić Lokva. U selu sam opet zatekla Dragu Babića koji je iz Senja došao u obilazak. Gotovo se ništa nije promijenilo u ovih osam godina, koliko ih je prošlo od mog prvog dolaska u Trnovac. Njegova i Milina kuća su u dobrom stanju jer se dolazi, a ostale su samo još više popustile pod teretom godina i samoće. Uz jednu pokraj šterne još uvijek stoje dva drvena korita za napajanje stoke, baš kao prije osam godina.


Klikni na fotografiju da se poveća

Od Drage saznajem da je u selu pored četiri šterne bilo sedam bunara. Dva su zatrpana, a ostali drže vodu. Na nekoliko minuta udaljenosti, iza kuća među stijenama otvor je jame koja vertikalno dolje prodire u utrobu kamene glavice s koje se vidi cijelo selo stisnuto uz rub polja koje se pomalo pretvara u šikaru. Preko polja i kuća puca pogled sve do BOROVOG VRHA  (1089 m). Ovaj vrlo zanimljiv vrh malo je poznat. Nema ni markiranih putova, ali nije ni potrebno, jer postoji dobar seoski i stočarski put, koji je povezivao primorski dio Velebita s unutrašnjošću i prolazi pored Borovog vrha poznatog po šumi autohtonog crnog bora (Pinus nigrb) orijaških dimenzija. Stoga, tim starim putom, koji zapravo vodi u unutrašnjost prema mnogobrojnim dolinama gdje su bili ljetni stanovi može se doći na Borov vrh.


Dakle, iz Trnovca se dalje produži spomenutim putom. Polako se penje i svakim korakom se otvara vidik na more i otoke i podgorsku zaravan. Ubrzo bjelogorična šuma postaje miješana s crnogoricom da bi na kraju put vodio kroz borovinu neviđene visine i debljine. Dalje put nastavlja prema Dulibama, a za Borov vrh treba skrenuti lijevo. Nema puta ali se ne može zalutati Jer se cilj vidi. Uspon je nešto oštriji, na mjestima i zahtjevniji. Vrh je kamenit ali su borovi i tu našli uvjeta za život i ne zaklanjaju pogled po velikom dijelu Velebita i Kvarnera


Pogled sa Barovog vrha
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #4 : Svibanj 12, 2009, 19:26:22 »


22. ožujka - Svjetski dan voda

Tekst: Ana Lemić, Gospić

Od svih predjela na kojima se nastanio čovjek, krš je najekstremniji. Naročito velebitski, koji pripada u svijetu poznatom dinarskom kršu. Ali, tragovi života na njemu dugi su milenijima. Posljednjih nekoliko stoljeća, sve do nedavno, bunjevcima, odnosno Podgorcima, velebitski je krš bio uži zavičaj. Izoliranosti u nepreglednim krškim prostranstvima s malo obradive zemlje i oskudici s vodom, svemu se čovjek prilagodio i opstao. Sve dok se nisu javile potrebe, kao i drugdje, da olakša život i omogući školovanje onima iza sebe.


Ali, dok je bio tamo trebao je vodu, koje je na tom kršu najmanje bilo, bez obzira na obilne oborine od jeseni do proljeća. Raspucani krš svu bi progutao. Zato je čovjek naučio spremati vodu koja je dolazila s neba. Kopao je i zidao šterne, obzidao lokve gdje je naišao na nepropustan teren, dubio kamen za kamenice. Neke je ta ista voda sama izdubila i osigurala vodu i tamo gdje se nije ni nadao. Danas sve to stoji, drži vodu. Ona u kamenicama i lokvama dobro dođe životinjama, a u lokvama su se neke i nastanile.



LOKVA U PRPIĆ LUGU

Lokva kod Grabarja 
Nalazi se ispod ceste Jablanac-Alan
u blizini Grabarja. U njoj su se
nastanili vodenjaci.

Lokva Rakita
Nalazi se iznad Skorpovca, odnosno
pod Meralovim vrhom. Stanište je
žabama, vodenjaku i bjelouški.

Izvor Korita
Korita su zapravo slabašni izvor,
koji gotovo i ne presušuje nalazi se
u Mliništu. U potočiću koji nastaje
otjecanjem vode nastanili su se
vodenjaci i bjelouške.
 
 
BUNAR (LOKVA) U KARAULI

Lokva u Prpić Lugu
Nalazi se u polju ispod kuća. U njoj
se mogu naći žabe i daždevnjaci.

Lokva u Trolokvama
Nalazi se u blizini sela. Do lokve vodi
dobar put. U njoj su se nastanile žabe.

Bunar (lokva) u Selinama
U lokvi ima žaba.

Lokva u Kovačima
Kovači su zaselak koji pripada Prizni.
Lokva se nalazi ispod kuća.
Stanište je žabama i bjelouški.


PERIĆ LOKVA (MATIĆ POD)

Bunar (lokva) u Karauli 
Ovaj bunar nalazi se ispod kuća, na
rubu polja. U njoj žive vodenjaci.

Perić lokva (Matić pod) 
Lokva se nalazi na ulazu u selo.
U njoj su nastanjene žabe.

Lokva u Trubaji 
Lokva se nalazi nešto dalje od ceste
u šumarku hrasta medunca.
Stanište je vodenjacima.

Lokva u Ledeniku 
U proljeće 2007. godine u lokvi je
bilo žaba i bjelouški. Nažalost,
prošle godine je lokva zatrpana.
 
LOKVA U LEDENIKU

Lokva Rujina
Ova se lokva nalazi u blizini sela
Konjsko. Stanište je vodenjaka i
daždevnjaka.

Lokva Trnovača
Lokva se nalazi nedaleko od kuća i
pripada selu Vidovcu.
U lokvi su se nastanili vodenjaci.

Izvor (bunar) Raketa
Nalazi se na Baškim Oštarijama. Izvor
je obzidan klesanim kamenom i služi
kao bunar. U njemu se može naći
vodenjaka, a u njegovom odvirku ima
pijavica.

Izvor (bunar) Raketa

Ove, nabroj ene lokve samo su mali dio velebitskih lokava. Gdje je god čovjek dopro na Velebitu ili njegovo stado i gdje je god bilo uvjeta uredio je lokvu. Stoga ih ima svugdje, po cijeloj duljini i od njegovog podnožja pa do vršnih zona gdje su bili pašnjaci. Neke su obzidane u suhozidu, neke su obrubljene složenim kamenom, a neke su samo ukopane u zemlji.
Svima je bila ista uloga, opskrbiti vodom selo ili pašnjak i činile su selo bogatijim.

Pjesnik Ivan Dabo Đono lijepo je rekao da su lokve bile:

... U crvenici zeleno-modro oko
Pojilo trudnom blagu i pticama ... 

A danas su, kako pjesnik Dabo dalje kaže:

U lokvi
modro nebo
nadlijeću galebi lutalice.

Kameni krug
obzidan sjenama. 

Stoga ih zaštitimo da opet budu ... u crvenici zeleno-modro oko. Ne dozvolimo da nestanu.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #5 : Svibanj 12, 2009, 19:28:25 »


Šumska tratinčica 

Tekst i foto: Ana Lemić, Gospić


(Bellis sylvestris Cirillo)

To je trajnica iz porodice glavočika (Asteraceae) visine do 30 centimetara. Stapka joj je snažna i na vrhu nosi cvjetnu glavicu, koja je u sredini sastavljena od žutih cjevastih cvjetova po čijem su obodu raspoređeni bijeli ili crvenkasti jezičasti cvjetovi. To sve skupa čini lijep, prepoznatljiv "cvijet" tratinčice. Listovi su dugi i formiraju prizemnu rozetu. Plodovi su roške raspoređene u dva reda.

Nastanjuje šume, grmljem obrasla područja i travnjake sredozemnog područja. Ovaj primjerak je snimljen na primorskoj strani južnog Velebita, na jednoj tratini obrasloj niskim grmljem u blizini raseljenog zaselka Provalija u studenom 2008. godine.


Inače, šumska tratinčica ili ovčica ili krasuljak, kako se još u narodu naziva, cvate od rujna do svibnja, dakle, cijelu jesen i zimu, sve do proljeća, kad nastavljaju njezini srodnici; jednoljetna tratinčica (Bellis annua) rasprostranjena u primorskim krajevima, pa tako i nižim dijelovima Velebita i obična tratinčica (Bellis perennis) zastupljena i na kontinentu i primorju.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #6 : Svibanj 12, 2009, 19:37:19 »


Ljiljci
(Sphingidae) 
Tekst i foto: Ana Lemić, Gospić

Leptiri iz porodice ljiljaka ili sumračnjaka
(Sphingidae) svoj znanstveni naziv dobili
su po stavu kojeg zauzima gusjenica, jer
prednji dio podigne i izgleda kao sfinga.

Uglavnom su aktivni noću. Tijelo im je u
obliku torpeda. Imaju snažna krila da bi
mogli lebdjeti iznad cvijeta dok sišu nektar.
Ljiljci su većinom lijepih boja. Nqjčešći
su: kalinin, mlječikin, oleandrov, broćikin,
slakov, prugasti i drugi.

Prugasti ljiljak (Hyles lineata)
Prugasti ljiljak je europska vrsta koja
nastanjuje suptropske dijelove svijeta.
Prepoznatljiv je po bijelim prugama na
prednjim krilima po čemu se znatnije
razlikuje od broćikinog ljiljka (Hyles galii)
i mlječikinog ljiljka (Hyles euphorbiae).

Prugasti ljiljak

Iako uspješno leti noću, često leti i danju. Ličinka varira od zelene do crne s bijeložutim točkicama i prugama. Hrane se listovima broćike i loze. Boravi u mediteranskom području, ali je i veliki selac, tako da ljeti seže visoko na sjever. Ovoga ljiljka na fotografiji snimila sam u srpnju 2007. godine kod Mliništa na srednjem Velebitu.

Kalinin ljiljak (Sphinx ligustri) 


Kalinin ljiljakje prepoznatljiv po ljubičastoj prugi koji se nalazi na leđnim krilima i to ga razlikuje od slakovog ljiljka (Agrius convolvuli). Prsa su mu tamnija, a prednja krila smeđija od slakovog ljiljka. Krila može staviti u obliku krova ili pokrivača na tijelu. Ličinka se hrani kalinom (Ligustrum vulgare) i jasenom (Fraxinus ornus).

Snimljen na Baškim Oštarijama u ljeto 2008. godine
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #7 : Svibanj 12, 2009, 19:42:12 »


Klikni na fotografiju da se poveća
Prvi puta na internetu. Kopiranje za forume nije dozvoljeno.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.20. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!