Najskromnija ratna mornarica

[Marica]

Najskromnija ratna mornarica

Usprkos veoma razvijenoj brodograđevnoj djelatnosti, poznatoj cijelom pomorskom svijetu, na dubrovačkoim brodogradilištima nije bilo majstora za gradnju ratnih brodova, jer Dubrovnik nije nikada ni imao neku veliku ratnu flotu, a za gradnju malog broja galija., galijica i fusta uzimali su se redovno inozemni majstori.

Pismo francuskog kralja Henrija II. Iz 1557. kojom obećava vladi Dubrovačke Republike da nijedan od njegovih kapetana neće plijeniti dubrovačke brodove ni njihove terete. Pomorski muzej JAZU u Dubrovniku. U XVII stoljeću Dubrovnik je raspolagao sa oko deset različitih tipova jedrenjaka na vesla, koji se u izvorima nazivlju raznim imenima: velika galija, fusta, galijica, mala i velika fregata, brigantin, ormanica, filjuga, duga barka i slično. Mala ratna mornarica bila je smještena u Velikom i Malom arsenalu u gradskoj luci i u Arsenalu Maloga Stona. U sastavu te skromne ratne (državne)

mornarice bile su obično jedna ili dvije galijice. Za izradu ovih boravio je u Dubrovniku u početku XVII stoljeća neki visokokvalificirani brodograditelj iz Napulja.

Dubrovačka galijica bila je duga, niska i uzana, lijepih vitkih oblika. Pokretala se obično s trideset vesala, a u slučaju potrebe služila se i jedrom razapetim na jednom jarbolu. Za trideset veslača bilo je na jednoj i drugoj strani broda po petnaest klupa s priborom: stopalicama i uporicama. Vesla za galije i galijice nabavljala je vlada u Hrvatskom primorju o. ponekad i iz Napulja. Obično se je dovozila neobrađeno drvo za vesla koje su obrađivali posebni majstori veslari. Uz veslare (majstore-drvodjelce) bili su u Velikom arsenalu zaposleni oko gradnje i popravaka ratnih brodova drvodjelci "kalafati", pa konopari, limari, bravari, ličioci, slikari, rezbari, mastioci, klesari koji su klesali kamene topovske kugle, lojari koji su pripremali loj za podmazivanje salinaca kod porinuća broda, zatim krojači, "bombardijeri", vojnici i razni nadglednici s admiralom na čelu. Galijica je bila naoružana s dva do četiri topa pedrijere, ali je katkada imala i do šest topovskih cijevi.

Dubrovčani su za izgradnju svojih ratnih brodova upotrebljavali brestovinu, hrastovinu ili dubovinu, jelovinu, borovinu i arišovinu. Drvena građa se je obično uvozila iz Labina, Senja, Neretve i Budve, ali se je jedan dio nabavljao i na teritoriju države: Šipanu, Mljetu i u okolici Stona. Dovezeno drvo odležalo bi neko vrijeme u moru u staroj gradskoj luci, a zatim bi se sušilo i pripremalo za brodogradnju.

Pomorac i brodovlasnik Vice Stjepović-Skočibuha (1534.-1588.)
u dominikanskoj crkvi u Dubrovniku.

Galijica je imala obično jedan jarbol s jednim latinskim jedrom. Lantina na koju se jedro pričvršćavalo sastojala se od dva komada oblica. Jarbol je bio pričvršćen priponama, koje su se pritezale s obiju strana posebnim koloturnicima. Zapone i oglavi također su bili na koloturnike. Snast je bila veoma jednostavna.

Nautička karta obalnog pojasa i otoka
Dubrovačke Republike iz XVIII. Stoljeća.
Pomorski muzej JAZU Dubrovnik.

Dubrovački su brodovi uopće bili veoma skromno ukrašeni na pramcu, ali su se krme ratnih brodova katkada ukrašavale i pozlaćivale. Iz pisanih izvnra saznajemo da su u XVII stoljeću dubrovački slikari i rezbari (među kojima je bilo i poznatih dubrovačkih likovnih umjetnika) ukrašavali dubrovačke ratne brodove i za njih slikali državnu zastavu: lik sv. Vlaha na bijelom polju. Krmeni šatori dubrovačkih ratnih brodova izrađivali su se od bijelog platna, a bili su često obojeni crvenom bojom.

Zapovjednik galijice imao je naziv kapetan, a pored njega bili su na galijici

pisar, kormilar, zapovjednik veslača, nadglednik veslača, na pramcu kod topova i sidara, mornari "bombardijeri", i veslači prema broju vesala.

Najstariji po rangu bio je kapetan a na drugom mjestu brodski pisar, ili, kako se često nazivao, sekretar broda , osoba posebnog povjerenja dubrovačke vlade. Za ovima su po starješinstvu dolazili: vođa palube (ujedno najstariji kormilar), pa bombardijeri koji su snabdijevali, opremali, uzdržavali i rukovali brodskim vatrenim oružjem. Na koncu dolaze po rangu obični mornari i veslači.
 

[Marica]

Dubrovačke su galijice redovno vršile kurirsku službu, a upotrebljavale su se katkada i za prijevoz diplomatskih predstavnika i viših dubrovačkih državnih službenika, kao i za prijevoz trgovačke robe i drugih tereta za račun države. Kao ratni brodovi ga1ijice su veoma dobro služile u akcijama protiv gusarskih brodova.

Korice knjige Dubrovačkog edikata za plovidbu iz 1784. Pomorski muzej JAZU Dubrovnik.

Veći ratni dubrovački brod poznat je pod imenom galija. U početku XVII stoljeća brodsku posadu na galiji sačinjavali su:

kapetan, komit, brodski pisar, oficir na pramcu, pisarčić, potkomit, komandir straže, komandir veslača, kormilari, bombardijeri, brodski tesar, poslužitelj komita, djetić, mornari i veslači.

Pisarčić je bio ekonom, koji se je brinuo za nabavu i raspoređivanje obroka brodske posade. Brodski je pisar pored administrativnih poslova bio i savjetnik zapovjednika. Potkomit je bio podređen komitu, a djetić je posluživao i nosio hranu posadi i veslačima.

Kako na galijici, tako je i na galiji bilo dvije vrste veslača: plaćenika i kažnjenika. Veslači su se novačii sa čitavog područja Republike, dok su kažnjenici bili oni koje su redovni sudovi osuđivali na kaznu veslanja zbog počinjenih zločina i to za vrijeme od 7 do više od 170 dana.
Kažnjenici "galijoti" morali su pored vesanja također održavati čistoću broda i vršiti sve ostale fizičke poslove, kao npr. ukrcavati i iskrcavati opremu i teret broda.

Uz galiju i galijicu spominju se u izvorima XVII stoljeća još i ovi tipovi ratnih brodova:

fregata, velika galija, filjuga, gaeta, velika barka mletačkog tipa "burchio" i ormanica.

Zapovjednik jedne stare, ali u 1617. godini obnovljene ormanice, bio je kapetan Cvijeto Soklinović. Iz zapisnika o primopredaji saznajemo da se je oprema te ormamice sastojala od 6 novih i 6 upotrijebljepjh vesala, jednog jarbola s križem, s priponama, "očenašem od jarbola" (loptice za hajmicu), kormila s okovima, poda za čitav brod, konopa od 60 sežanja, 2 konopa od trave, 2 bačvice za vodu, 2 krmena sića i dvije šešule. Ukupan broj članova posade ormanice sa veslačima bio je 15 ljudi.

Kekija kapetana S. Senkića iz 1794. Crkva Gospe Milosrđa Dubrovnik

U isto je vrijeme u sastavu dubrovačke ratne mornarice i poseban tip ratnog broda: fregata. Njena posada se je obično sastojala od kapetana, komita, kormilara, bombardijera, mornara i veslača. Komit je nadgledao veslače. Na nekoj fregati u početku XVII stoljeća bili su kao galijoti-veslači osuđenici zbog dugova, a uz njih je bilo i nekoliko skitnica koji se u izvorima nazivlju "bonavolje".

Godine 1620. vlada je nabavila u Napulju jednu filjugu s potpuno opremljenim jarblolom s jedrima i samo sa dvanaest veslača.
Osim gore spomenutih ratnih brodova spominje se 1607. godine kao ratni brod "birema".

Kroz čitavo XVII stoljeće dubrovačka je vlada vodila veliku brigu o naoružanju svojih brodova i gradskih utvrđenja. To je došIo naročito do izražaja u mletačko-dubrovačkom sukobu 1625. godine, kad je vlada odobrila Velikom arsenalu 100 dubrovačkih dukata za obnovu brodske artiljerije, pa 1630. godine kad su Mlečići pokušali da osvoje otok Lokrum, kao i za vrijeme kandijskog rata kad je vlada naoružala 24 trgovačka jedrenjaka vatrenim i hladnim oružjem, i napokon 1674. godine. Čitavo to vrijeme lijevaju se topovi, dubrovački brodograditelji izrađuju topovska postolja te se istodobno usavršava i čitav fortifikacioni sistem dubrovačkih utvrđenja, naročito onih koji su branili prilaz s mora.

[Marica]

Dubrovačka pulaka pod zapovjedništvom kapetana M. Burića iz 1796.
Akvarel na papiru. Pomorski muzej JAZU Dubrovnik.

Da bi zaštitila trgovačke brodove i njihov teret kao i živote i imovinu svojih državljana, naročito onih na otoku i obalnom području koji su vrlo često u toku XVII stoljeća bili izložemi pljačkaškim pohodima gusarskih brodova, dubrovačka je vlada u slučaju neposredne opasnosti formirala posebne flotile ratnih jedinica pod zapovjedništvom kojeg vlastelina. Tako je 1645 .. godine formirana pod zapovjedništvom Stjepana Gundulića dobro naoružana fotila u sastavu koje su bile: jedna pulaka, dva "duga broda", dvije filjuge i nekoliko manjih jedrenjaka, sa zadatkom da obrani državni obalni pojas od pljačkaških napada gusara koji su u to doba harali u dubrovačkim teritorijalnim vodama.

Isto takav zadatak dobio je 1660. godi:ne i kapetan Maroje Mažibradić.
Pod njegovim su zapovjedništvom bila: dva dobro naoružana i opremljena brigantina, jedna filjuga, zatim jedna pulaka pod zapovjedništvom patruna Mata Miloša i četiri manja naoružana jedrenjaka na vesla.

Ta briga dubrovčke vlade da osigura slobodnu plovidbu svojih brodova i obrani svoje područje od neprijateljskog napada došla je naročito do izražaja za vrijeme kandijskog rata (1645-1670), kada je vlada naoružala 24 trgovačka jedrenjaka pedrijerama, sabljama i drugim vatrenim i hladnim oružjem.

Dubrovačka je vlada posebnu pažnju obraćala svojim odnosima s inozemstvom o kojima je zavisio opstanak i prosperitet države, pa je zato - poput ostalih mediteranskih država - imala u mediteranskim zemljama svoja konzularna predstavništva.

Trgovina, posebno pomorska, pa dubrovačko brodarstvo, i napose nezavisan opstanak Republike uvjetovali su uređene i sigurne odnose s inozemstvom, pa je zbog toga vlada naročitu pažnju obraćala dobroj organizaciji konzularne službe. Konzule je imenovala dubrovačka vlada (knez i vijećnici) a potvrđivala ih je vlada one zemlje u kojoj su bili akreditirani. Konzuli su predstavljali Dubrovačku Republiku u inozemstvu a rješavali su sve pomorsko-trgovačke i građanske sporove i izricali presude u kaznenim parnicama ako je kažnjivi čin uslijedio na kojem jedrenjaku pod dubrovačkom zastavom. Oni su nadalje nadzirali rad zapovjednika i posade broda kako bi ovaj bio usklađen s pomorskim propisima i zakonskim odredbama Republike. Oni su provodili u život vladinu pomorsku politiku, štitili interese i prava dubrovačkih državljana, pazeći da te interese nitko ne povrijedi. Konzuli su nadalje izdavali i potvrđivali dubrovačkim državljanima putne isprave, registrirali ugovore o prijevozu tereta i o najmu broda, sastavljali zapisnike o raznim sporovima i obavljali uopće sve upravne i administrativne poslove.

Brodska ljekarna iz XVIII. stoljeća s broda kapetana M. Burića.
Pomorski muzej JAZU Dubrovnik.

Pored redovnih konzularnih, administrativnih i trgovačkih poslova, konzuli su, u slučaju potrebe, po naredbi vlade rješavali i vrlo važne političko-diplomatske zadatke, a takvih u XVII stoljeću nije bilo malo.

Iz opsežne vladine prepiske mogli smo utvrditi da je Dubrovačka Republika u XVII stoljeću imala svoja konzularna predstavništva u ovim mjestima:

Napulj, Atena, Smirna, Barletta, Messina, Trapani, Rim, Ancona, Đenova, Trani, Otranto, Lecce, Brindisi, Zante, Taranto, Bari, Manfredonia, Valona, Vieste, Palermo, Firenca, Pisa, Livorno, Reggio, Peschici, Rijeka, Krf, Carigrad i Drač.

Konzularno pismo kapetana I. Kaznačića iz 1805.
Pomorski muzej Dubrovnik.

U ovom popisu dubrovačkih konzulata jasno se ogleda intenzitet pomorsko-trgovačke djelatnosti dubrovačke trgovačke mornarice i dubrovačke tranzitne trgovine u XVII stoljeću. Očito je da je ta djelatnost bila manja od one u drugoj polovini XVIII i u početku XIX stoljeća. Tu dolaze do punog izražaja svi elementi krize, koja je zavladala pomorskim državama u bazenu Sredozemnog mora, pošto su ih potkraj XVI stoljeća potisnule zemlje na obalama Atlantskog oceana.

Autor: Josip Luetič
Bilješka o piscu > http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=1440.0