CRO-eu.com
Lipanj 24, 2019, 13:14:26 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Diva Grabovčeva  (Posjeta: 13653 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Ante_Bruno_Busic
Posebni član
*
Postova: 240



« : Travanj 29, 2008, 11:07:30 »

Diva Grabovčeva

O mitu koji okružuje ovo ime čuo sam i prije, no nažalost dosta teško se može pronaći nekakvi opširniji zapisi oi tome što se zaista događalo s Divom i kakve su sve stvarne okolsnoti obilježile njezin život i smrt.

Navodno se sve odigralo početkom devetnaestog stoljeća.
Po legendi Diva Grabovčeva je bila prelijepa Ramska (mjesto u Bosni - tj. Hercegovini).
Kraj u kojemu se rodila i odrasla Diva Grabovčeva je bio poznat po svojoj ekstremnosti - sjeverna Hercegovina, a sam život i tragična sudbina Dive Grabovčeve je ostao samo mit u otporu prema tadašnjoj osmanskoj okupaciji. Do danas se nije potvrdila istinitost ove priče o Divi Grabovčevoj.

Vrlo davno prije Turskog osvajanja Bosne - cijelom gornjom Ramom vladalo je snažno pleme Kopčića. Po dolasku Turaka cijelo pleme je spalo na dva brata, tj. dvije loze Kopčića. Velika većina bosanskih plemića se jednostavno priklonila sultanu Fatihu kako bi sačuvali svoja imanja i obitelji, plaćali su porez Turcima i imali kakav - takav mir i slobodu kretanja. Među tim poturčenim bosancima bio je i stariji brat Kopčić - Kasumbeg po Turskom, koji je kasnije izdao Sultana i bio pogubljen.

Mlađi brat - zvan Braja ostao je vjeran Domovini i vjeri svojih pretaka. Plaćao je porez Turcima i obavljao svoj posao - održavanje puta iz Rame na Klapavicu i živio u svojemu dvorcu. S vremenom se dvorac osuo, seljaci su odnijeli svoju zemlju van dvorca kako bi je sačuvao i s vremenom moćni vladar Rame se izgubio iz zapisa. Pošto je njegov dvorac bio usred zelenog garbovog gaja - prozvali su ih Grabovcima.

Prema drugim zapisima mlađi brat se zvao Luka, a supruga mu bila Luca. Nisu dugo mogli imati djece dok jednog dana nije zatrudnila i rodila prekrasnu djevojčicu Dijevu. Kako je rasla sve je bila ljepša i ljepša i vrlo brzo je postala poznata kako u Rami, tako i šire.
Dolaskom Turaka u Bosnu pa tako i Ramu, u mladu Divu zagledao se i mladi Tahirbeg (navodno sin nekog vlasnika velikog dijela zemlje. I taj Turak je htio upravu Divu i posjedovati. No mlada djevojka, kako je i odgojena, nije ni pomišljala na takvu mogućnost, ponajviše zbog kulturnih razlika, jer se Diva, kao kršćanka mogla i udati samo za kršćanina, što Turak nije bio. No on se s time nije mirio i pokušao ju je na silu dobiti. Divin otac (Luka Grabovac) da bi ju zaštitio, naodno ju je poslao kod nekog muslimana kako bi mu djevojka čuvala ovce.
Takova zaštita nije dugo trajala jer je Turak Tahirbeg ubrzo saznao gdje je mlada Diva, ostišao do nje i suočio se s njom. Ona ga je ponovno odbila, ostavši vjerna svojoj vjeri i Kristu, a mladi Turak, bjesan što ne može dobiti što želi, Divi zadaje smrtonosan ubopd nožem.

Tako je diva Grabovčeva radije dala svoj život za Boga i vjeru, očuvavši tako ljubav svojih predaka prema Domovini i Bogu.

1909. godine Ćiro Truhelka je iskopao navodni grob Dive Grabovčeve i u njemu pronašao kosti i ljubanju mlade djevojke za koju se ustvrdil da je imala između 16 - 18 godina. Od tada su počela i hodočašća na njezin grob, a Diva je ostala inspiracija mnogim pjesnicima i umjetnicima.


Bila jednom u tim davnim danima,
Grabovčeva lijepa kći,
gdje iz kamena voda teče
na Hercegovu tlu,
gdje iz kamena raste cvijeće
u sjećanje na nju.

Dušman tuče, mlado tijelo ubija,
u oku joj gasi nevin sjaj,
molitva je na usnama,
bila joj za kraj.
Umre tijelo, al' duša ode
u Gospin zagrljaj.

Diva, Diva Grabovčeva,
zauvijek na nebu sja.
Teče voda Hercegova,
tamo gdje bi njezin kraj.

Pogledaj u oči našim ženama,
i kad vidiš jedan divan sjaj,
to je Diva Grabovčeva,
još je ona živa znaj.
Teče voda Hercegova,
tamo gdje bi njezin kraj.

Diva, Diva Grabovčeva,
zauvijek na nebu sja.
Teče voda Hercegova,
tamo gdje bi njezin kraj.

Surovo je ovo vrijeme, ljudi zli,
vlada opći nespokoj,
ja se osjećam bolje kada pjevam ti o njoj,
o toj ženi, čistoj, hrabroj,
Divi Grabovčevoj.

Diva, Diva Grabovčeva,
zauvijek na nebu sja,
teče voda Hercegova,
tamo gdje bi njezin kraj.

Izvodjac pjesme, Marko Perkovic Thompson

http://www.youtube.com/watch?v=8zqKkw7KT-Q
Evidentirano
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #1 : Kolovoz 20, 2012, 08:58:22 »


Djevojački grob – Diva Grabovčeva

 I. U Rami

Čovjeku se stručnjaku koji put dešava, da se od njeg ište odgovor na pitanje, koje s njegovom znanošću nema baš nikaka posla, a ipak mu odgovora nije moguće uskratiti.

U takovoj neprijatnoj prilici našao sam se lijepog ljetnog dana prije desetak godina, putujući u prekrasnu kotlinu Rame, u manastir Šćit, što mu je bijela crkva sjela kao galeb sred zelena zaravanka u onom čarnom kraju, opasanom srebrenim pasom Rame i sivozelenim gorskim vijencem.

Što se od mene tražilo, bilo je ovo: tamo negdje u visokoj planini, u kraškoj, divljim škrapovirna izbrazdanoj pustinji stoji samotan djevojački grob, a djevojke sa svih strana, često iz velike daljine, hodočaste k njemu, da se pomole Bogu i da se molitvom utješene vrate kući. Niti zna povijest svetaca, niti koja legenda, niti franjevačka kronika išta o toj bezimenoj djevojci. kojoj hrle i katoličke a koji put i muslimanske djevojke kao na proštenje, te ju je narod zaodjeo svetačkim nimbusom; a šćitski fratri brižni za duševni boljak svoga stada, bili su u neprilici, kako da se vladaju prema toj svetačkoj legendi, koja se pred njim nalazila tako reći "in statu nascendi" (u svom nastajanju). Niti su znali, bi li narodu branili hodočašća grobu, o kojem crkveni legendarij ništa ne zna, ili bi to šutke dopuštali, jer napokon svijet ide tamo na molitvu, a Bogu je draga molitva, na kom se bilo mjestu izmolila; čovjeku je slatka utjeha, našao je ma gdje bilo.

U toj dvoumici pozvaše me šćitski fratri, da kao čovjek nauke reknem svoju o tom djevojačkom grobu.


Vran planina diže se iznad Dugog polja
na suprotnu stranu od Čvrsnice

... iskopale su čobanice na mjestu, gdje je Diva poginula, grob,

... načinile u njem stelju od mirisna planinskog cvijeća, pa u nj položile truplo svoje druge


Sutradan ga ogradili čobani drvenom ogradom, da ga očuvaju od prolazećih ovaca i tako je ostao grob do današnjeg dana 

Putem u Šćit mučila me je misao, kako li ću se ponijeti prema pitanju, koje me čeka. Pomišljao sam na široko polje znanosti, koje je na sve strane puklo i proširilo se u beskrajnu ravan, mirisnim cvijećem posutu: ali doklegod to polje seglo u daljinu, na rubu je opasano granicom, kao ramska kotlina svojim gorskim vijencem, a nju znanost nije kadra preći. I s onu stranu te granice ima ideja, ima bitnosti i života, ali znanost svojim ograničenim sredstvima nije kadra dokučiti pravu bitnost svemu onom, što tek kao maglu naslućuje na drugoj strani.

Što sam više o ovoj stvari razmišljao, sve sam življe osjećao, da mi se namiće uloga slijepca, koga zovu da sudi o skladu boja, što je zaodjela cvijetnu livadu ili ružin grm, a mučila me je i misao, hoću li kao pošten čovjek priznati, da nisam ni zvan ni sposoban suditi o pitanju, nedosežnom mojemu shvaćanju, ili ću kao pelivan pokušati, da se kojom zgodnom doskočicom izvzučem iz škakljiva položaja.

U Šćitu me dočekali fratri po starom običaju vrlo gostoljubivo, a osobito me obradovalo, što sam među njima našao staroga znanca, Fra Jerka, koji je nakon duga mukotrpna i zaslužna vijeka sjeo u Šćit, da se u rodnom kralju-užije svog mira. Glavu mu obasulo bijelo inje i počelo ovijati je sijedim vijencem, ali oči sačuvale mladenačku živahnost. Pod prosijedim brkom krio se još uvijek za Fra Jerka značajni dobroćudno-sarkastički smiješak.

Pred večer - bio topli ljetni dan, a sunce se već dolom između Raduše i Ravašnice polako spuštalo na počinak - iziđem s Fra Jerkom na šetnju, da se razgovarajući o prošlim danima naužijemo večernje hladovine. U najboljem razgovoru odlučio sam, da njemu, u koga sam se nadao naći razumijevanja, priznam, kako me se neugodno doimlje položaj u kom sam se našao.

- Fra Jerko, neka znate; reknem, koliko god mi je draga Rama, toliko mi je neugodno, što sam ovaj puta morao doći amo ...
- A što, po Bogu brate? - upita. – Kada ste ono prvi' puta, za moga gvardijanovanja došli amo, bili ste upravo oduševljen od prirodne ljepote ramskog kraja i od njenih starina; čime vam se odonda zamjeriše Rama i Raduša?
- Ničim, prijatelju, ali priznat ćete kao uman čovjek, da mi mora biti teško, kad se od mene, koji sam znanost uvijek ozbiljno shvaćao, traži da ovjerovim legendu o nekom neznanom djevojačkom grobu.

- Pa zar je to tako strašno? - nasmijehne se Fra Jerko ispod oka.
- Vama kao prijatelju priznat ću: upravo je užasno. Meni je pri duši kao mački, koju su bacili u vodu: našao sam se u elementu, za koji niti sam stvoren. niti sam mu vješt.
- Ne tarite glave za to, - tješio me donekle porugljivo Fra Jerko. - Vi ste čovjek vješt i snalazili ste se u tolikim elementima, pa ćete se snaći i u toj vodi, u koju su vas bacili šćitski fratri.
- Koja korist, snaći se: isplivati mogu samo kao šarlatan ili "kao blamirai Evropejac", a dopustit ćete, da ni jedno ni drugo nije ugodno. Vi jamačno sami osjećate, koliko li je teško za naučenjaka, komu je znanstvena kritika jedino oruđe, da sudi u pitanju legende, koja se kreće sasma onostranim poljem narodne mašte, pogotovu bosanske. koja je življa i šarenija. nego li ikoga druga!
- Ja shvaćam. dragi prijatelju, da je teško naučno obrazlagati pitanja vjere ili, ako ćenmo narodnog sujevjerja, ali zar i znanost nije zvana, da posluži vjeri?
- Da pravo reknem, Fra Jerko, znanost i vjera dvije su smjernice, koje do vječnosti teku uporedo a nikad se ne će sastati.
- Kako ne će, - okrenu se fratar naglo k meni - Sastat će se u jednoj točki - u istini!
- Lijepo ste rekli, Fra Jerko, ali ipak nije tako, jer ni na putu znanosti, ni na putu vjere istina nije samo sitna točka, nego je beskrajno, neizmjerno kolo, koje je opasalo sve spoznaje ljudskog uma, sve osjećaje ljudskog srca, kad što opasuje ono daleko obzorje gorski vijenac oko nas. Onamo teku i naše smjernice, a hoće li se ikad u onom čarnom kolu sastati, ili će i tamo svaka svojim pravcem dalje teći, to mi slabi ljudi ne znamo, kao ni za ono, što se za onom dalekom titravom maglom na obzorju krije. Učenjak zna, da nemože posegnuti u, te maglovite krajine, a koji to ne zna, lako upada u priliku, kojoj nije dorasao te samo igra smiješnu ulogu.
- Oprostite, - prigovori Fra Jerko, šta bi u takovoj prilici bilo baš smiješno, to ja zbilja ne shvaćam!
- Shvatit ćete, Fra Jerko, ako Vaim pričam sličnu zgodu. Nije davno, što sam dobio službeni nalog, da idem u V ... i da dadem svoje "stnučno" mnijenje u ovoj stvari: Neki seljak - rišćanin - vraćao se s -pazara iz V ... kući u selo N. Siromak ili je patio od priviđaja, ili je na pazaru malo dublje zavirio u bocu. Prošavši ispod sela N., pričinilo mu se, da se jedna od starirtskih grobnica, što se tamo nalaze po njivama, otvorila i u njoj sjedi starac, duge sijede brade, odjenut mantijom, opasan grimiznim plaštem, na prsima mu zlatni, lanac s krstom, a na ruci velik zlatni prsten: jednom riječi, truplo metropolite tako dobro sačuvano, kao da je netom u grob položeno.


1. od 12
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #2 : Kolovoz 20, 2012, 09:01:46 »


Seljak, vas uprepašten, pojuri natrag u V ... ravno svemu parohu, te mu ispriča čudo neviđeno, a paroh, misleći da se vraćaju vremena čudesa i svetitelja, javi to odmah u Sarajevo i zamoli, da me odašalju, da novo čudo ovjerovim ...

Brzojavio sam, kad ću doći, a kad sam izišao iz vlaka, zgrnuo se silni narod na kolodvoru, a sred njega i paroh. Mnogi su nosili uza se voštanice, kao da polaze ili da se vraćaju sa sprovoda, a kada sam se javio parohu, razočaralo me je njegovo tumačenje: sav se taj narod skľupio, da nas prati grobu metropolite, koji nije mogao u zemlji da istrune, na komu se sačuvala mantija, pas, lanac i prsten, da prisustvuje otkriću groba-. Tkogod je mogao, ponio je po voštanicu, a paroh veliki svežanj crkvena ruha i liturgiju, da svečano osvješta grob metropolite, na komu je Bog učinio čudo, te mu truplo sačuvao vijekove od smrtne truleži.

Možete zamisliti, kako mi je bilo pri duši, gledajući svu tu opremu za prizor, kojemu ću ja kao arheolog morati sudjelovati. Polazeći usred velike povorke bilo mi je pri duši kao osuđeniku, koga vode na stratište, no uzmicati nije bilo kamo i tako sam stisnuo zube, pa što Bog da!

Stigavši u N. ugledam odmah u jednoj njivi na strani nekoliko ploča, jedva otesana škriljavca bez ikaka natpisa ili drugoga znaka, kako ih ima  po Bosni na tisuće na neznanim sredovječnim grobovima. Poslali smo po seljaka, kojemu se ukazao "metropolita", da nam pokaže grob, a kada je došao dobričina, opazio sam odmah na njemu. nesigurnost. Čas je tražio desno, čas lijevo, čas bi stao pa se u neprilici češao po glavi te razmišljao. Rekoh parohu, da mi se njegovo vladanje čini vrlo sumnjivim, a on ga ozbiljno opomenu, da se dosjeti, gdje je metropolitov grob, jer nije šale, namamiti toliko svijeta iz daleka i vraćati ga neobavljena posla. Našavši se u tjeskobi pokaza seljak na jedan grob a ja mu naložim, da dobavi lopate i da s još jednim momkom stane otkopavati. Za čas svale ploču s groba, ali mjesto rake ukaza se ilovasta zemlja kao svuda naokolo. Kopači kopali marljivo, jama se sve više izdubila, ali ni mantiji, ni pasu, ni krstu, ni prstenu ni traga ni glasa. Što da duljim! Nakon sat rada nije se osim istrnulih i zdrobljenih kostiju našao drugi ljudski ostanak, a priča o metropolitu i njegovu ornatu rasplinula se kao magla na ljetnom danul Narod se razišao razočaran a paroh se stao ispričavati, što me je uzalud mučio. Prvim vlakom krenem kući s uvjerenjem, kojim sam odanle i pošao: da su davno prošla vremena, gdje se stvaraju legende, gdje iz groba niču čudotvorci! I vidite Fra Jerko, i ovaj put će legenda, pred koju su me stavili šćitski fratri, imati isti završetak, a meni je samo žao uloge, koju su meni namijenili.
Fra Jerko slušao me pozorno; čas kimnuo glavom, čas se osmjjehnuo, a kad sam završio, reče:
- Da li je prošlo vrijeme legendama i čudesima, to ja ne znam, ali vas gospodine posve razumijem. U ostalom, vi ste se lako mogli izbaviti iz neprilike, da ste odbili poziv faitalra i da niste došli amo.
- Imate pravo. U prvi mah sam bio isto naumio; ali u jednu ruku mamio me je krasni ramski kraj, da ga se opet jednom očima nagledam, a u drugu nisam htio, da me fratri drže neuslužnim. U ostalom, recite mi, Fra Jerko, štoću ja za pravo na tom djevinom grobu ustanoviti?
- Stvar je ova, - odvrati fratar - Tamo u planini mala je ravan, a, sred nje samotan grob te djeve, za koju narod veli, da je tamo zaglavila. Premda se o toj djevi ne zna ništa pouzdano, igra ona u mašti našeg ovdašnjeg naroda  veliku ulogu. Po njoj se zove planinski do niže Kuka "Diva Grabovica"; istim imenom zove se planinski obronak između Gvozda i Čvrsnice, a Diva Grabovica zove se i gorski potok, što se ispod njih ulijeva u Neretvu. Djevinu grobu dolazi od nekoliko desetaka godina u ljetno doba ženski svijet iz okolice i iz daljine, da se pomoli Bogu, a često se zbije u toj planinskoj pustoši na stotine hodočasnica katolkinja, a po koji put i muslimanki. Nama franjevcima dakako nije svejedno, kud ide katolički narod na molitvu a ipak molitve bez prava razloga ne bismo smjeli zabraniti. Pomislite sada, da mi to godinama mirno gledamo, a da onda od jednoč dođe arheolog kao vi te pretraži grob i nađe, da to nijegni kršćanski grob, nego prehistorička grobnica ili, što bi još gore bilo, - a već je i bivalo u sličnim prilikama - da to uopće nije ni ljudski grob, nego grob uginula živinčeta ili čak paščeta! Sve bi iz jednog glasa graknulo na fratre, da su mirno gledali, kako se "šokci" klanjaju pasjem grobu! Da nam danas sutra ne bude takog rugla, zamolili smo vas, da pretražite grob i da ustanovite, što se u njem krije. Eto to je sve! - Ako nije više; rekoh udobrovoljen, onda drage volje i hvala Bogu, da se od mene ne očekuje, da znanstveno dokažem opravdanost kakove legende ili da čak utvrdim njenu istinu. Sad sam i sam radoznao, kakovu li "divu" krije onaj grob.
-_ Eto, brate, sad smo se sporazumili, reče Fra Jerko. Pođite vi sutra zorom mirno u planinu djevojačkom grobu. Ja vam jamčim, jedan pogled po onim planinama, što će Vam se pred očima razgaliti, naplatit će vam svu tegobu puta, a da vas, kao ono u V ... ne isprati čitava povorka, zato ću se ja pobrinuti. Kao manastirski penzijonirac ne imam doduše riječi u manastiru, ali to ću izraditi, a fratar, koji će vas pratiti, ponijet će mjesto misala i brevijara samo torbu s tjelesnom okrepom.

II. U planini

Sutra rano zorom krenemo: ja i Fra Luka na konju i dva momka Ramljaka kao provodići pješke. Razgovarajući se putem s Fra Lukom, razaberem, da je to čovjek ne samo vješt čitavoj ramskoj okolici, nego da je, osim u brevijar, zavirio u mnogu drugu knjigu i da je u svijet gledao širim pogledom, nego li se inače otvara s prozorčića fratarske ćelijice.

Na proslapskoj ćupriji pređemo preko šumne, tamnozelene Rame, a onda se sve južnim pravcem stanemo penjati širokim, ali ljuto kamenitim putem uz Proslapsku planinu prema Kragulju. U visini od 1100 m. stignemo pod Stražbenicom do bunara, gdje smo uz hladnu vodu malo odanuli a onda smo se, krenuvši na jugoistok, penjali prema Vratima. Donekle nas je pratio slabi puteljak, ali se brzo izgubio u ljutom kršu i kamenjaku, u koji se pretvorila čitava kraška ravan, što nas opasala. Kraška ploča sva je iscjepkana i ispucana dubokim škrapovima i brazdama, po njoj razasuto golemo vapneno grumenje, izlizano od kiše i vjetra, sijedo i sinje kao kamene more. Što smo se više penjali, sve je zrak postajao rđedi, svježiji i prozirniji; nebeska modrina sve zagasitija a drveće sve rjeđe i niže. Prošavši ovu krašku pustinju dohvatimo se malog zaravanka, zaodjenuta travnatim plaštem i tu popostanemo, da se naužijemo prekrasnog vidika. Pred nama ljuti grebenovi Čvrsnice, koja se, raskomadana u sto klanaca i klančića, obara niz strme ponore u dolinu Neretve; nje se s onu stranu Dugog polja hvata Vran-planina, a uz nju se nanizala Ravašnica. Sjevernim obzorjem prevladala je svojim masivom Raduša, dok je istočnu polu gorskog viienca opasao cijeli niz vrhova i gorskih kosa, dok se ovo romantično preko Plase planine nije svezalo opet Čvrsnicom. Kudgod bi oko pogledalo s onu stranu vijenca, sve se nižu brda uz doline a što dalje oko siže, postaje slika čarobnija te se gubi u daleku sivkastu maglevinu, koja je zaodjela rub obzorja srebrnim, od sunčanih traka titravim pasom, za koji ne znaš, da li spaja zemlju s nebom, ili ih razdvaja.

Gledajući tu krasotu, ote mi se usklik: Lijepa li je naša zemlja, na daleko joj nema ravne!

- I jest lijepa, oglasi se Fra Luka, ovako obasjana ljetnim suncem; ali da te planine ugledate u zimno doba, zaodjenute gustim sniježnim velom, kad se po njoj razbijesni burni sjever u naponu svoje snage, još bi vas taj prizor jače zatravio.

Nagledavši se planinske krasote uspesmo se na rub alpinskog područja. Drvlje zakržljalo, klekovina stablom polegla, plazi po ljutom kišu a samo glavica joj kuša da se uspravi prema suncu. Smrekov bus pokriva kameno tlo, zaklanjajući se od sjeverne bure za kojim kamenom ili glavicom. Grane mu ne teže u vis kao u obične smreke, nego sižu samo dotle, dokle ih zaklanja kamen. Po vrhu ih je bura ošišala kao modrozelenu serdžadu a dolje se grane i žile splele u gusto pletivo. Gdje se u škripovima nakupilo ponešto zemlje, izrasao niski, gusti bus, a iz njeg niče šaroliko miomirisno alpinsko cvijeće. Šareni kaćuni i tamnomodre zvijezde širištara, daju živom svojom bojom sagu, što nam se pod nogama stere, glavni ton; tu i tamo izbijaju iz busa modri zvončić, žutika, rezuh, kamenica i sto drugih biljki, koje žive i cvatu u alpinskom području našeg velegorja. Taj cvjetni šar nadvisivao bi mjestimice grmoliki vrijes obasut krasnim, često kao krv crvenim cvjetnim zvijezdama.

Prolazeći tom alpinskom baščom stignemo na malu ravan a sred nje ugledamo već iz daleka Djevin grob, a oko njega sjedi i kleči nekoliko žena i djevojaka.

Grob jednostavan; u čelo zelena, kamenom ograđena busa, drven krst s nekoliko urezanih krizića, a sve to ograđeno prostom drvenom ogradom, da stoka pasući ne pogazi groba. Pristupivši bliže pade mi na grobu u oči planinske cvijeće, okruženo kitama širištara. Uberem jedan te ga pružim Fra Luki.
- Eto Fra Luka, jedno vam čudo već mogu ustanoviti na djevojačkom grobu - ovaj cvijet.
- A kakvo je to čudo? - upita promatrajući radoznalo cvijet.
- Taj cvijet na ovom grobu doista je botaničko čudo. Ime mu je zečja stopa (geum coccineum) , a domovina mu je Mala Azija. U Evropi ga ima samo na Balkanu, u Rodopi i na Šardagu, a na cijelom pet stotina kilometara širokom prostoru odanle do Dinarskog gorja nije nađen ni jedan komad toga cvijeta, osim jedan na Bjelašnici, gdje ga botaničari, pretražujući pomno svu planinu, ne mogoše više naći, a eto tu na Djevinu grobu mogla bi ga se cijela kita nabrati.

- Pa kako je cvijet onda dospio amo? – upita Fra Luka
- To je baš ono čudo, a da ga protumačimo, valja segnuti u znanstvenu legendu - jer da znate i znanost ima svoje legende, samo ih zove hipotezama. U pliocenu nije Bospor dijelio Balkan od Azije već je tamo bila kopnena veza. Preko tog kopnenog mosta širio se cvijet na susjedno evropsko tlo, te je putujući sve uz rijeke i potoke, dospio i do Šar planine, a kad je veza nestala a klima postala blažom; popela se ta biljka,koja voli studen, u vrhove visokih planina. Da je na svom putu dospjela i do Djevina groba, nije do sada niko slutio i tu je kao svjedok davne geološke prošlosti doista malo čudo, ma da mu znanost znade tumača.

Dok je moj pratilac zamišljeno promatrao cvijetak, naložim obima-Ramljacima, da pomno razotkriju grob, označivši im mjesto, gdje će započeti. Prekrste se i zazovu božju pomoć, te stanu pomno i oprezno odgrtavati zemlju, kao da se nadaju pod njom staklenom lijesu. Nakon malo vremena ukaza se lubanja. Pomno je izvadim i stanem promatrati. Bila je niežna oblika, upravo idealne pravilnosti i simetrije, a površina joj glatka i sjajna, kao da ju je umjetnik najvećom pomnjom iz slonove kosti izgradio.


2.od 12
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #3 : Kolovoz 20, 2012, 09:05:49 »


Čeona kost svedena u visok svod, nadvisila duboke uske očnje šupljine; jagodnjače, uske i nježne, davale su licu klasični oval, a njima su se prilagodile i vilice, na kojima nije bilo ništa, što bi poremetilo cjelokupnu sliku nježnosti. I sami su šavovi na lubanji bili sitno i pravilno skulpirani, kao da su umjetničkim crtalom nacrtani.

Zagledam se u to antropološko remek-djelo i u duši mi se ukaza krasni djevojački lik: dugoljasto, ovalno lice s velikiim tamnomodrim očima gledale u me djetinjom blagošću; pod pravilnim nosom smješkala se ispod punih, rumenih usana dva niza biserasto sjajnih zubića; rumeni obrazi zaokruživali klasičnu oblinu lica, a vedro čelo zarubili svileni pramovi zlatolike kose.

Dugo sam stajao, promatrajući mrtvačku lubanju, duševnim očima gledajući tu planinsku djevu, a kad mi se njena slika rasplinula, polozim lubauju u grob te reknem svome pratiocu:
- Ja držim, da nije nužno dalje dirati u ovaj grob. Mogu vam već sad ustanoviti, da su to smrtni ostanci djevojke od 16 do 17 godina, vanredne ljepote i nježnosti. Moja je zadaća svršena a mislim, da je to i vama dovoljno, pa da zatvorimo opet grob.

Fratar je bio s tim zadovoljan, a naši Ramljaci počeli pomno zasipati grob te ga opet pokrili istim busom, koji je na njemu izrasao.

Od ženskinja, koje smo našli kod groba i koje su nekim strahopočitanjem promatrali naš rad, kušao. sam, da što pouzdanije saznam o toj djevi, ali mi nisu mogle ništa kazati, osim da narod vjeruje, da je ta planinska djeva pomoćnica djevojaka, - kolje drže do svog djevičanstva, da ih molitva na djevinu grobu okrepljuje i u tuzi tješi, a vjera u tu  zaštitnicu djevojaštva da se tako raširila, da bi starije žene u šali govorile prokšenim djevojkama: "vrijeme je da pođeš Djevinu grobu" a razuzdanim: "vidi se,da nisi bila na Djevinu grobu". Ko je ta djeva i kako je ovdje zaglavila, o tom, šuti predaja.

* * *

Nisam nikad običavao vraćati se sa svojih izleta i putovanja istim putem, kojim bi polazio, nego, kojim drugim, jer sam bio željan, da i na povratku što novo vidim ili nađem. Tako se ni ovaj put nisam vratio niz Ramu, nego sam naumio preko Klapavice na Vukovsko i na Kupreško polje. Nije mi se putem nimalo žurilo, jer ljetni dan je oduljio a na Kupreš lako je stići i za pola dana. Čim se razdanilo, krenem iz Šćita i stignem preko Kopčića u Varvanu. Tu pred prilično prostranom jednokatnom kućom, pokritom visokim drvenim krovom, komu je badža natkrita,vitkim drvenim tornjićem, a prozori – po običaju - ograđeni drvenim demirovima, zatečem sijeda starca muslimana, koji mi nazva dobro jutro te ponudi, da sjašem i popijem crnu kavu; Odazovem se toj značajnoj bosanskoj dobrodošlici i starac me izvede gore na divanhanu.
Srčući na širokom otvorenom trijemu kavu i promatrajući, kako se pramovi jutarnje magle dijele od šumne Rame i plove prema ogranulom suncu, udarimo mi razgovor i starac me upita, jesam li ja onaj "švapski alim", što je došao da pregleda Djevin grob na Čvrsnici.
- Kad sam mu-odgovorio da jesam i da bi mi vrlo drago bilo saznati šta pouzdano o toj djevi, zamisli se starac u duboke misli i prenuvši se iz duge šutnje reče:
- Gospodine, tebi ću kazati; što nikom kazivao nisam, nek ne misliš, da narod u taman ide Djevinu grobu.

I starac - ime mu je bilo Arslanaga – stane mi da priča zgode, po kojima sam napisao ovu priču.

III. Starenici

Ravno prije fetha gospodovalo je gornjom Ramom snažno pleme Kopčića, koje je u doba, kada su Turci osvojli Bosnu, spalo na dva brata, na dvije loze. Stariji baštinio je od oca prostrana imanja u tako zvanoj Kopčevini, a stolovao je u krasnom dvoru napram današnjeg sela Kopčića, gdje se i danas još nalazi stari "Odžak", a mlađi brat dobio je iza oca nešto dukatnih zemalja pod Radušom i živio na malom dvoru u Brajinu docu, gdje se danas nanizalo slikovito katoličko selo.
Kad je sultan Fatih provalio u Bosnu, poklonio mu se uz mnoge bosanske -plemiće, kojima je bilo žao gubiti djedovine, i stariji Kopčić te se poturčio i pod imenom Kasumbega služio u carevoj vojsci a protiv svoga kralja. Kad se sultan utaborio na Carevu polju kod Jajca, pošao je Kasumbeg kao provodić s Mahmudpašom Angelovićem na tvrdi Ključ, da uhvate bosanskog kralja, koji se tamo sakrio. I Kasumbegu, koji je s kraljem pregovarao, a da ovaj ni slutio nije da govori s poturicom, pošlo je za rukom, sklonuti kralja, da im se na vjeru preda.
Jadnog kralja smakoše pod Jajcem, a kad je sultan Mehmed Fatih svojim gazijama i junacima dijelio plijen i nagrade, pozva Kasumbega preda se, da ga nagradi što je kralja uhvatio. Pošto se za nj u carevu taboru pročulo, da je vrsni jahač, obreče mu car darovati toliko zemalja, koliko može za dan jednim konjem objahati.
S dva careva "vojnika" pođe Kasumbeg u Ramu, da ono dvoje bude sviedokom, kako će Kopčić objahivat svoj budući timar i da mu predade carski berat. Kasumbeg zajaši ponajboljeg konja i krene preko proslapske ćuprije na Kamen, otale na Trebiševo i Kongoru. U bisage natrpao bijelog riječnog šljunka te bi ga jašući prosipao, da obilježi put i granicu svog posjeda; ali doskora potroši kamenje te mjesto njega stade mrviti hljeb, što ga je ponio za okrepu. Zato se to mjesto i danas još zove Hlib. Ali ptice nebeske pozoblju mrvice pa se granica zamrsila i radi toga su Kopčići u potonjim vijekovima imali ovdje mnogo parbe sa susjedima radi granice.
Iz Hliba krenu jahač na Srgjane, te je htio da okruži čitavo Duvanjsko polje, ali se Duvnjaci sjatili i odbili ga. Sredinom polja, Preko Vedašića, Bukovica i Paklina stiže na Kupreško polje, nu Kuprežani ga odbiše na Redžanov bunar. Otale pojuri niz Klapavicu, Zahum do Draganj-vode.
Tu mu susta konj a susta i junak, te se kraj vode odmoriše. Već je sunce naginjalo Ravašnici, a pred Kasumbegom još dobar komad puta da sastavi kolo, što je naumio objahati. Upita neku babu Barabru - po njoj se i danas zove selo Varvara. - čim bi mogao konja i sebe okrijepiti. Baba svjetova, da se konj najede raži ozimice, a junak napije ljuta mlijeka. Prevari se junak i posluša babu, a kad uzjaši stade se konj nadimati, a jahača navale žigovi u prsima. Jedva ga konj ponese kroz Rumboke, te se na domak Varvare mrtav sruši, na mjestu, gdje su stareniku Kopčića poslije sagradili turbe.
Osjećajući i sam Kasumbeg da boluje, ustane te pođe pješke dalje, a dohvativši još jednom svu snagu svoju podiže se te zamahne topuzinom i baci je do svog odžaka, sastavivši tako kolo, kojim je objahao Kopčevinu.
Kad se vratio kući, poboljevao je neko vrijeme i umro. Zakopali ga više Varvare a nad grobom mu sagradili turbe, koje i danas još stoji. Njegovo se pleme vremenom množalo i svojatalo za se sav onaj kraj, što ga je starenik njihov objahivao. Kažu, da je poslije trojici Kopčića: Džaferbegu, Hajdarbegu i Ahmedbegu na prijedlog Numanpaše Ćuprilića, sultan Ahmed III. Izdao "temlikmanu" na taj posjed i potvrdio, da su im to čiste hasa-zemlje.
Pleme se ovih Kopčića tečajem množalo i razgranilo na više grana. Nije iz tog koljena izašao ni koji vezir ni sadrijazaim, dapače ni na bosanski divan nije nikada zasio valija Kopčića loze, ali se ime Kopčića raznijelo ipak po svoj Bosni, a narod bi često govorio o čovjeku, koji bi razvezao jezik, da što više steče - objahuje kao Kopčić Duvno.'
Kasniji naraštaj Kopčića zazirao je dapače i od svog bosanskog porijekla te bi tvrdio, te bi tvrdio, da im se starenik doselio iz Anadola; a čisto hrvatsko ime svoje tumačili su pričom, da je i sultanu - osvajaču, dijeleći ganima nagrade, ponestalo čelenki te je Kasumbegu poklonio zlatnu kopču, odakle da je nastalo ime Kopčića.
Mlađi brat Kasumbegov, Braja, ostao je vjeran domovini i pradjedovskoj vjeri. Kad su ošvajalačke čete Mehmeda Fatiha nahrupile u Bosnu, pohrlio je pod kraljev barjak; da brani, što se obraniti može, a kad je kralj na vjeru pogubljen, uteče kao toliko bosanskog plemstva u Dubrovnik. Tu  mu dubrovačko vijeće ponudi dubrovačko plemstvo i zaklonište pod barjakom svetoga Blaža, ali Braja nije došao u Dubrovnik, da zaklanja glave, nego da traži pomoći, ne bi li se Bosna oslobodila.
Ta ga je nada prevarila; jer je doskora opazio, da Dubrovnik od Turaka štrepi više nego sama Bosna; da ta ponosna i bogata vlastela već odavna plaćaju caru harač i žive kao turski haračnici, a gora sudbina ga napokon nije čekala ni u Bosni. Videći da tu nema nade ikakoj pomoći, vrati se razoružan kući u rodni kraj, da posluži jadnome narodu - ako ne mačem - a ono rukom i savjetom, ne bi li se laglje snašao pod novim gospodstvom.
U prvo vrijeme nije kršćanskom narodu pod turskim gospodstvom ni bilo teško. Tko je od vlastele ostao na svojoj plemenitoj baštini, nitko u nj dirao nije, niti mu išta otimao; nitko nije silio kršćanina, da se iznevjeri svojoj vjeri, štaviše sam sultan Fatih dao je Fra Angelu Zvizdoviću na Milodraževu polju svečnu ahanamu, kojom se kune da je katoliku slobodno ispovijedati svoju vjeru. I odnošaj između kmeta i vlastelina ostaje nepromijenjen, a ostali isti i porezi i danci, makar ih mjesto globara kupio mehfukčija; mjesto dukatnika filuridžija, makar je mjestimice zamijenio zaim i spahija.
Nije čudo, da je između podanika i novih gospodara bio snosljiv odnošaj, jer je i na Porti i na upravi Bosne u to doba bilo dosta odličnih ljudi, porijeklom iz Bosne ili iz Hrvatske, a na čelu im veliki vezir, Mehmedov slavni vojskovođa, Mahmudpaša Angelović, Hrvat. Naše gore lišće bili su i

-   Ishakheg i Isaheg Hranušić,
-   Skenderpaša Mihajlović,
-   Ahmedbeg Vranešević,
-   Mehmedbeg Obrenović,
-   Mustajbeg Jurišević i
-   Mustajbeg Bogojević.

3. od 12
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #4 : Kolovoz 20, 2012, 09:08:53 »


Tako je i Braja Kopčić nesmetano sjedio na svom malom dvorcu. Nije u njejga dirao ni spahija ni amil nego je svake godine dolazio samo carev mehfukčija, da pobire onaj dukat, što ga plaćaše kao filuridžija za svoju staru dukatnu baštinu, a inače ga nije teretio nikoji porez ni danak, tek je vršio svoju staru lensku dužnost i sa nekoliko filuridžija iz Varvare, muslimana, brinuo se za put iz Rame na Klapavicu, te bi ga zimi za snježne mećave obilježivao koljem, da se putnik uzmogne snaći. Među izokolnim seljaštvom imao je kao stari plemić veliki ugled, bio mu je uvijek savjetom i djelom na pomoći a osobito u poslovima s vlašću, jer je preko svojih znanaca na džakbegovu dvoru mogao gdjekojemu da posluži.
Brajino se natražje održalo na svojoj djedovini. I ako su bili tek mali posjednici, narod ih je cijenio i poštivao, jer se sjećao njihova porijekla i svega dobra, što bi u svako doba nalazio u Brajinu dvoru.
I taj se dvorac međutim vremenom osuo, a vlasnici prenijeli svoj dom s brda u Brajin do, te ga smjestili usred sela. Živeći :pak tu među seljacima, postali su sami seljaci premda prvi i glavni u selu i okolici.

Vremenom izgubila se u narodu uspomena, da su i oni porijeklom Kopčićeva plemena, a kako je dvorac Brajin bio usred zelena grabova gaja, pozvaše mu vlasnike Grabovcem i tako je s vremenom ime Grabovac zamijenilo ime Kopčića; narod je zaboravio, da su dvije loze, nikle na jednom čokotu; ali u samoj kući Grabovaca ta predaja nije zamrla, nego je prelazila s koljena na koljeno.

IV. U Brajinu dolu

Sredinom prošlog vijeka bio je domaćinom kuće Grabovaca Luka Grabovac, čovjek poodmakle dobe, kremena značaja i obljubljen kao svi njegovi predi u izokolna naroda katoličke i muslimanske vjere. Bio je vrstan težak, koji se jednakim marom brinuo i za zemlju i za stoku, a domaćica mu Luca, u koje radine ruke nisu nikad mirovale, vjerno ga pomagale te je držala sva četiri ćoška kuće.
Čudo, da je u njoj bilo narpretką i blagostanja i da je bila znana ne samo po Rami, nego daleko preko Klapavice i među Kuprešanima.
U životu mučile su Luku samo dvije brige, a ne zna se koja ga više pritiskala. Prva je.bila, da se od ustanka Husejnkapetanova amo često govorilo, da će se filuridžijska ustanova dokinuti a dukatni porez zamijeniti desetinom. U stolačkom kapetanluku to je doista učinjeno, a malo poslije i u kotarima Kozarcu, Dubici i u Novskoj Bekiji. Varvarski filuridžije, a s njima i Luka Grabovac, strepili su, da će skoro i na njih reda doći te se uzvrpoljili, da dignu kuku i motiku, ne bi li zapriječili ovu opasnost. Dosad su se oni držali slobodnjacima i malom seoskom gospodom, koji su samo cara znali kao svog gospodara te mu plaćali svoj dukat, a ako im se obori filurijsko pravo, davat će desetinu i ostale poreze spahiji kao i svaki drugi kmet i raja.
Već u prošlim vijekovima dizali bi se Varvarani listom protiv toga, da im se namiće bilo kakov namet. Kad bi se carevinom raspisali avarizi (nameti), uskratili bi ih, pozivljući se na carski kanun avarčijama plaćati nameta te bi na Portu slali arzuhale (tužbe). Tri puta su ishodili carski ferman s tugrom, da osim dukata nemaju plaćati ni danaka ni ńameta, ni sada ni u buduće, a s tim štitom u ruci nadali su se i sada odbiti opasnost i obraniti svoja prava. Vezan zajedničkim interesom sa svojim muslimanskim susjedima, družio se Luka često s njima, živio s Varvaranima u dobrim odnošajima te se brigao savjesno za zajedničko pravo.
Druga briga, što ga je morila, bila je ta, da mu Bog nije udijelio muška poroda. Otkad je doveo svoju Lucu prolazila godina za godinom, a oboje je uzalud uzdisalo za djetetom od rođena srca. Prošlo im je tako doba mladosti, prevalili i doba ljudskog življenja čekajući u taman, te im se valjalo sprijateljiti s mišlju, da će kuća Grabovaca, kad oboje oči stisnu, opustiti. No u to se Bog smilova vrućim molitvama Lucinim, pa je obdari ženskim kasnorođenčetom. Luka bi naravski volio, da mu se rodilo muško dijete, ali primio je i to kao dar nebeski. Ako mu i ne će nastavljati loze, vedrit će mu stare dane!
Na krštenju nadjenuli joj lijepo hrvatsko ime Djeva ili, kako je skroz ikavski narod onoga kraja izgovarao, Diva. Istina, stari Fra Marijan na Šćitu, koji je kraj ruševina pogorjele crkve sjedio u maloj kućici i čuvao tradicije nekog slavnog ramskog manastira, sjećajući se Epistola Fra Grge Varešanina, propovjednika protiv mnogih narodnih običaja, zazirao je malo od tog imena, što ga roditelji djetetu odabrali, pa je za veću sigurnost uz narodno ime Diva, zapisao u matrikulu u zaporci i kalendarsk "Virginija". U kući i oko kuće sve je malu zvalo Divom i kao Diva je odrasla. Dijete je bilo od poroda vanredno lijepo i nježno.Bila je prava milota gledati, kako se taj cvijetak razvija, a mati Luca, ponosna, što je svoga Luku obradovala i djetinjim sjajem obasjala njegovu kuću, propjevala je od materinske sreće, uspavljujući malu Divu u kolijevci:

"Nini, kćerko, radosna ti majka,
Beša ti se na moru kovala.
Kovalo ju devet kujundžija:
Po tri kuju, po tri pozlaćuju
A tri meću vedra ogledala,
Nek s' ogleda Divičina majka!"

Kad je prohodala, razlijegao se njen cvrkut, kao da je lastavica, a majka Luca pratila je sretnim i brižnim okom svaki njen korak. Kad je poodrasla do djevojčice, posvetila se mati svom dušom odgoju svoga mezimčeta te je učila sitnim prstićima držati iglu i vesti one šarolike, zlatnom niti oblijevene vezove, kojima su se onda odlikovale bogate poculice ramskih žena, prsluci i rukavi na košuljama ramskih djevojaka i široki rubovi naokrugama, kojima su pokrivale glavu. Pa kao što su Divini prsti bili hitri na vezu ili predući sitnu nit s vunena, lanena ili čak svilena povijesma na išaranoj preslici, tako je brzo obikla svakom kućnom radu i poslovima oko stoke.
Ali mati nije samo nastojala da odgoji valjanu domaćicu, nego se još više brinula za njen duševni odgoj, koliko se onda moglo na selu, gdje se ni znalo nije, što je škola. Učila ju vjeri i kršćanskom strahu; koji put, obilazeći ramska sela, uvratio bi se stari Fra Marijin sa Šćita te bi i on podučavao ovo bistro dijete, a mala Diva bi onda uprla svoje tamnomodre oči u ujakova usta, pohlepno bi hvatala svaku riječ, što bi se otela sa staračkih usana njegovih, pa ju je usadila u svoje mlađahno srce.
Kad bi je Fra Marijan pitao, je li zapamtila ovu ili onu molitvu, izmolila bi je, ali ne kao što se moli naizust, već bi joj svaka riječ izvirala iz dubine nevina srca. I Fratar znao bi često govoriti, da nema bolje djevojke u Rami od njena vrela pa do Ustrame.
Kad je Diva prešla petnajstu godinu, ramski su momci još pridodali, da u svoj Rami nema ljepše djevojke od Grabovčeve Dive i po gdjekoji, ugledavši taj gorski cvijetak, kako se razvio u svoj djevojačkoj ljepoti sjećao bi se narodne piesme:

"Suncem glavu prevezala,
Misecom se opasala
A zvizdama okitila"

Pa ipak nijedan od tih momaka ne bi se pod živu glavu usudio, da se primakne lijepoj Divi, da se s njom našali ili čak prozbori, kaošto zbore momci s djevojkama, jer su je smatrali nekim višim bićem i osjećali prema njoj neko strahopočitanje. Ta ona je i srcem i ljepotom nadvisila sve ostale seoske djevojke, a s njena se čela odrazivala vedrina duše, koju bi bilo grjehota sjenom zasjeniti.
Ali osim ljepote odlikovala se Diva i blagošću i srcem milosrdnim, koje je kao neka magična sila djelovalo na svakoga. U društvu, u koje bi ona stupila, zavladala bi neka zesebna vedrina i spokojnost, a ako bi susjednu kuću snašla tuga ili nesreća, trebalo je samo da Diva pređe preko praga i prije no će ustima prozboriti, da utješi ucviljene, raspršila bi sama njena prisutnost, sam njen blagi pogled i sažalni smiješaik svaku brigu i tugu.

Jednom riječi, Diva je bila radost očnje kuće, utjeha siromaka i ponos čitavoga sela.

* * *

Bilo je pred sumrak kišnoga dana oko Mitrova. Hladna jesenja kiša romonila sitnim mlazovima ko iglice, a kad bi sa Mlične glavice na Raduši popuhnuo sjevernjak, umješala se i po koja od sniježnih pąhuljica, koje su počele planinske vrhove zaodijevãti bijelim plaštem. S vrhova izokolnih planina plazili bi prarmovi sinje magle niz obronke u do, te`bi se mjestimice zaustavljali oko šikare i prorijetke drvljadi, što je silom osvojila malo tla u onom ljutom kršu, no čim bi vjetar življe prostrujao, vitlao bi njima amo tamo, dok ih ne bi otrgnuo i malo dalje niz do svaljao.
U to neprijatno doba vraćala se Grabovčeva Diva iz susjedstva s onu stranu dola kući. Na po puta, što vodi uskom prodolinom između oba proplanka sela, namjeri se na mladu ženu s naramčetom u naručaju, kako sva obnemogla sjedi na kamenu. Pristupi bliže i vidi, da je očito putujući sustala i nazvavši dobru večer upita putnicu sažalno,odakle je i kamo putuje.
- Ne .pitaj seko, odakle, odvrati glasom, koji je podrhtavao od slabine i studeni a možda i od suza. Niz Klapavicu me zatekla mećava te sam jedva stigla obnemogla dovle, a kuda ću otale dalje, to sam Bog zna, jer ja nemam ni kuće ni kućišta, da zaklonim glave.
Sažalno ju promatrala Diva i primijetila, da je dobro odjevena u ruho, na -komu su vez i izrada, odavali da je tkano i skrojeno u boljoj seoskoj kući, a i djetešce u naramku bilo je zaodjeto u meki topli vuneni pokrivač. Vidjelo se, da to nije obična prosjakinja, nego čeljade, koje je možda velika nesreća odbila od očinje kuće.
- Ne brini se, seko, za zaklonište ove noći; ja ću ti ga naći, a ti pričekaj ovdje časak, dok se vratim.
I Diva potrči do kovačeve kuće, koja je bila prva na gornjem kraju sela te pozove kovača Radoša, da joj pomogne obnemoglu putnicu dopratiti kući.
Došavši onamo reče ocu:
- Dragi oče, dovela sam ti gosta, eto ovu jadnicu, što sam je našla obnemoglu i ozeblu na putu, da joj damo konaka i da je okrijepimo.
- Neka si ju dovela, Divo,  odvrati otac i dobro nam došla! Sevap je putnika okrijepiti.
- Hvala, oče, odvrati Diva i obrativši se putnici, pozva je da se primakne ognjištu, a ona će se uto pobrinuti, da ju čim toplim okrijepi.
Kao kaka mala Samaritanka starala se Diva oko jadnice, koja je bila tako oslabila, da nije mogla ni riječima zahvaliti, nego bi samo časomice zahvalnim pogledom pogledala na to mlado, jedva procvalo djevojče. Videći ukućani, kako je putnica slaba i prozebla, nije je ovu večer niko mučio pitanjima, šta je i odakle je, nego joj rekoše, da legne na počinak u maloj komorici kraj izbe.


4. od 12
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #5 : Kolovoz 20, 2012, 09:13:41 »


Sutradan je Manda - tako se je zvala neznanka osjetivši se krepčom, htjela da se zahvali na gostoljupstvu te da nastavi svoj put u daleki neznani svijet, ali kako je vrijeme bivalo sve gore, nije Diva htjela o tomu ni da čuje, već je zamolila oca da beskućnicu ne pusti iz kuće; nego da joj od kršćanske samilosti dade zakloništa, bar dok se vrijeme ne okrene.
Luka Grabovac, ispred čije kuće sirornah nikad nije prošao bez pomoći i utjehe, pozva Mandu u odaju, da je pita tko je i odakle: jer neznanu čeljadetu daje se milostinja, ali mu se ne daje stalna boravka pod kućnim krovom.
Što je neznanica Luci nasanu kazivala, to on od ukućana nije nikomu kazivao a čeljad, koja je u to doba sjedjela u kući  kraj ognjišta te, se zabavila tuđim djetetom, čula je samo tiho šaputanje, isprekidano plačem i jecanjem. Nakon nekog vremena iziđe Luka s neznanicom, pa naloži ženskoj družini, da se brine oko djeteta, a on da ide s Mandom na Šćit Fra Marijanu, da ga priupita za savjet.
Nakon nekoliko sati vratile se. Fra Marijan odsudio, da kršćanska ljubav nalaže pomagati nevoljnika, a ako je ovaj šta skrivio ili sagriješio, da mi slabi ljudi nismo zvani suditi mu, a kamo li dizati i bacati se na nj kamenom. I posavjetovavši se Luka još sa starijim suseljanima odlučiše, da Mandu zadrže u selu i da joj dadu prosjačku kuću ukraj sela, da u njoj stoji.
U prijašnje doba - bar po bosanskim selima nije bilo prosjačenje u običaju. Tek o proštenju mogao si pred crkvom naći prosjake i sakate, gdje uz gusle pjevajući prose od naroda milostinje. No to nisu bili Bošnjaci, nego većinom iz susjedne Dalmacije, osobito iz Imotske Krajine, odakle bi se u buljucima razilazili po Bosni, da o sajmovima prose milostinju, U samoj Bosni, takih prosjaka od zanata ni bilo nije, nego ako bi se u selu desio koji sirornak bez išta svoga, dali bi mu samilosni kršćani koju napola oborenu kolibicu, da u njoj životari.
Otkako je umro stari slijepac Grgo, stajala je prosjačka kolibica u Brajinu dolu dulje vremena prazna i Luka Grabovac s ostalim seoskim starješinama odredio, da se očisti i uredi i da se u njoj nastani došljakinja Manda. Tako ona ostane u Brajijnu selu, a ako je bila snažna i jedra ženska, zvali je seljaci često na nadnicu te je zarađivala toliko, da je, ma i oskudno, živila. Ako bi joj baš štogod potrebovalo, namakli bi to dobri ljudi a osobito Grabovčeva Diva, koja ne bi nikad prošla kraj Mandine kuće, a da ju ne upita za zdravlje i da ne ostavi bar karličicu mlijeka od svoje rumenke.
Tako prođe zima i Manda se privikne dobrim ljudima i svojoj sirotinji. Pečal, što joj je dušu morila, nastojala je kriti pred svima, a samo kad bi došla k svojoj samotnoj kolibici, ne bi se mogla više svladati te bi kao pokajnica znala briznuti u ljutiplač i očajno jecanje. Diva bi-je slučajno katkada zatekla onako rascviljenu i tješila bi je, da se uzda u pomoć-milosrdnoga Boga i blažene Gospe, kojoj su ljuće rane parale srce, nego ikojemu samrtniku. Manda gledajući u nevine djevojačke oči i slušajući utješljivi romon njenih usana, smirila bi se te bi nekoliko dana bila opet spokojnija i vedrija.

V. Sevdah

Predveče, u cik pramaljeća, skupila se ženska seoska mladarija na vrelu, što je izvirao posred Brajina dola, da nagrabe za večeru svježe vode. Neka ponijela na leđema bremu, neka po dva velika džuguma ili zemljane testije, a neka makar i rukatku od jelova drva. U radne je dane vrelo za seoske djevojke jedino mjesto, gdje bi se, osobito predveče sastajale i dok bi im voda, cureći iz česme, napunila sude, one bi se pozabavile i porazgovorile o svemu, što se preko dana desilo ili što bi se novo dočulo.
Obredavši u razgovoru prilično seoske novosti progovori kovačeva Anka tajnovito:
- Seke moje, da znate novosti, što sam ja saznala, čudom bi se začudile.
- De pričaj, bona, ako Boga znadeš, - navališe ostale na nju.
- Pričala bih, ali ne smijem, jer je tajna, a ne znam ni sama, može li se vjerovati. -
Kad je ženskadija začula, da se radi o tajni i k tomu još nevjerojatnoj, navale sve na Anku, da priča. Svaka je obećavala, da će tajnu čuvati i vjerovati u novost, pa bila Bog zna kako čudna.
- Pa dobro - prihvati Anka - znate li, o kom je novost? O sirotoj Mandi u prosjačkoj kolibi.
- A šta je s njom? - upitale djevojke. – Jesi li saznala, ko je i odakle je? De govori!
- Eto, kazat ću, ama, prije, nek ostane tajna među nama, jer da pravo kažem, ne znam, je li istina i smije li se vjerovati. Sinoć uvratio se u mog oca čovjek s Kuprisa, putujući u Prozor, kamo ga naib zove u mešćemu*), pa kako od naše kuće do Mandine kolibe nije daleko, ugleda je i prepoznade, te sam načula, kako mi je ocu stao pričati, da je ona iz Otinovaca, iz imućne kmetske kuće, ali je otac prokleo i protjerao u svijet, da se potuca od nemila do nedraga.
- A šta li je tako teško sagriješila, jadnica, da je otieraše?
- Ne pitajte, seke, sramota je i kazivati: ašikovala je s nekrstom, s Turčinom!
- S Turčinom! Nalete ga bilo! A s kojim? - upitaše neke djevojke, - a jedna od poodraslih, kojoj odjednoč obli rumeni mlaz jedre obraze, upade te će smeteno:
- Pa što bi je zato proganjali i proklinjali. Nije jadnica možda ni kriva, ko ni janje, koje se ne može oteti gorskom vuku. Neka je samo ostala u poštenju; nema na tomu grijeha!
- Eh, kad bi bila u poštenju, - prihvati Anka, ali Turčinu se svidjela djevojka, obećavao joj sve i sva, a jadnicu ujela guja, te se prevarila: osta na sramoti s malim djetetom; a kad otac saznao, protjerao je iprokleo.
- Kad je tako, -. osudile djevojke, - neka je; imao je i zašta.
I djevojke počeše na daleko i široko, da raspredaju o djevojci, koja nije mogla odoljeti napasniku, a onda zaokupiše Anku opet pitanjima, tko li je bio, što  je Mandu unesrećio.
- Ne pitajte me prije, - branila se ona, - jer doista ne znam. Nisam izbliza slušala, da razumijem svaku riječ, ali pričini mi se, kao da sam čula spominjati ime Tahirbega. Samo, seke, ako Boga znate, ne spominjite ni riječi, jer, kunem vam se, nisam pravo čula; možda ga je stranac radi čega drugog spominjao, a teško meni, ako se pročuje, da je takov govor pošao iz naše kuće.
Djevojke obrekle, a bilo im je i vjerovati, jer je TaHribega poznavala sva okolica od kupreskih Vrata pa do Rame pod imenom bijesna Tahirbega kao djevojačkog napasnika i bezobzinia čovjeka čijem se jogunluku nitko nije mogao oteti.
Dok su djevojke ovakorazgovarale o jadnoj Mandi, skoči Anka te će svojim drugama:
- Urnnknite, seke, eno naše Dive, gdje ide. Ovo nije razgovor za njene uši.
Kad stiže Diva, pozdravile je veselo drugarice te se požurile, da joj prihvate oba savatli-ibrika i podmetnu pod česmu, nek se ona sama ne muči i ne uprska vodom.

* * *

Dok su se djevojke o koječemu razbrbljale, spuštao se niz Križ prema Brajinu dolu mlad jahač. Sudeći po odijelu bio je musliman iz bolje kuće. Na njemu tanka, šareno isprutana anterija od dobre svile, preko nje kaparan, na prsluku optočen srebrnim, šeritom i tokama, a na ramenima mali ćohani fermen, gusto izvezen crveno-mrkim gajtanirna i svilenim zehom. Jednako bile izvezene i široke šalvare oko šavova, džepova i nogavica. Opasao se širokim šarenim svilenim trabolozom, a preko njega kožnim bensilahom, iz koga su provirivale jabučice srebrnih malih pušaka ledenjača i držak od srebrne harbije. O ramenu njihala mu se tanka, srebrom okovana latinka.
Kao junak bijaše i konj bogato opremljen: kajiševi na oglavlju i prsaluku optočeni srebrnim kovom i okićeni šarenim svilenim kitama, koje se zanjihaše svakim korakom konja, a preko sedla prebačena haša od kadife, izvezena zlatnom žicom. Konj bio dobra soja, a hodao savita vrata onim karakterističnim rahvanbm i poskočnim kratkim kasom, na koje bi bosanski muslimani velikom pomnjom naučali svoje jahaće konje.
Jahač bio skladna izgleda, povisok, pravilna lica, visoka čela, a oči mu gledale bezbrižno, živahno u svijet dok se usta smješkala čas prkosno, čas samosvjesno. Jednom riječi, bio je pojava ugodna, kad ne bi oštrom prornatraču upalo u oči nešto neobično podrugljivo u tom mladom licu.
Mašući po zraku srebrom okovanom kratkom kandžijom i pjevuckajući potiho napjev jedne sevdalinke, spuštao se jahač niza stranu te se uhvatio gornjeg čela Brajina dola, a kad se primakao vrelu, ugledao kitu djevojaka, koja ga je očito stala zanimati.
Odjednoč ga smotri i prepozna jedna od djevojaka te sva preplašena usklikne:
- Sveta Gospo, pomozi, - eno bijesna Tahirbega! Bježite, seke, ako Boga znate, dok ne stigne. I djevojke se užurbale, tražeći svaka svoj sud, da požure kući, a Taliirbeg, koji se valjda dosjetio, da mu kane uteći, podbode konja širokom uzendijom, i u nekoliko skokova dođe do vrela, te se ustavi pred djevojkama.
- Dobar večer, cure, - dovikne im prokšeno, - baš vas se lijepa kita sastala! Stojte, da mi vas se oči nagledaju!
Djevojke, koje su se nadale, da će možda ipak kraj njih mirno proći, smele se s njegova pozdrava i preplašene nisu znale ni da mu odzdrave, nego pokušaju, da se kraj njega provuku i umaknu kući.
- Dobar večer, cure, rekoh, zar ne znate odzdraviti junaku? .
- Dao Bog. dobro, uslobodi se po gdjekoja, plaho žmireći sa strane u mlada jahača.
Ovaj se radoznalo ogleda među djevojkama i primakne konja jednoj bliže. Segnuvši joj kukasto savitim kažiprstom ispod podbratka, dizao joj polagano lice, koje je u taj čas oblilo rumenilo stida.
- Vidi, vidi, moje lijepe Mare, zar ti ovdje?
Da li me se još sjećaš, dušo? Jesi li me ikadusnila?
- Mara sakrije od stida laktovima lice i jedva progovori:
- Mani me se, beže! Nit se imam koga sjećati, nit ga usniti.
- Vala, Maro, u tebe je kratko sjećanje, a vidiš ja se tebe sjetio!
- Mari bilo, da brizne u plač a opazivši to jahač, nasmjehne se porugljivo, pa se okrene drugiim djevojkama.
- Baš je lijepo kolo djevojaka, - reče. - Kako bi bilo da zapjevate ili zaigrate kolo? Putujući posustao sam, a gledajući vas, bar bi mi se oči odmorile.
- Nije vrijeme ni pjevanju, ni kolanju, reče jedna od slobodnijh djevojaka, nego seke, da idemo kući!" Okasnismo.
________________
* Naib = zamjenik kadije; mešćema = sudnica.

5. od 12
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #6 : Kolovoz 20, 2012, 09:16:09 »


- Stan'te cure, zapovjedi beg! Ne ćete šale od mene, dok ja ne reknem.
I on se primakne konjem bliže, a djevojke stale uzmicati. U tom komešanju nađe se jahač odjednom pred Divom, koja ga je promatrala svojim plavim, zastrašenim očima. Ugledavši to lijepo 1ice, bilo je Tahirbegu, kao da ga iznenada nešto u duši bocnulo i sabravši se nagnu se daleko konju preko vrata, upirući oči u Divu, da je što bolje vidi u lice. Promatrajući je nekoliko časka nepomično, ote mu se nehote s usana:
- Ta, Bože, to je lijepo kao sunce! Tko li je ta ljepotica?
Djevojke mukom zamuknu, ne odgovarajući na to pitanje, a Diva stajala nepomično, kao da je istesana iz kamena igledala mirnim, nevinim okom prokšena jabača.
- Takoti očiju, djevojko, reci mi, tko si, čija li si? - upita beg ponovo te pruži ruku, da i nju prihvati za podbradak, ali čim to Diva zapazi, uspravi se ponosno, ošinu ga okom, iz kojega sijevahu strijiele te snažnom kretnjom desnice odbaci drzovitu ruku, koja je mladiću klonula niza bok. Beg namršti čelo, a drugarice gledajući taj prizor opkolile, kao da su se dogovorile, Divu, da je zaštite, a ako treba, i obrane.
- Okani se, beže, ove djevojke, - dobaci mu jadna odvažno, stupivši između Dive i njega, jer neka znadeš, nije ona za te, niti si ti prema njoj! '
Mladić pokuša još jednom dase primakne Divi, ali je djevojke opkole i zaklone, te vrpoljeći se oko konja amo tamo i mašuči na nj rukama, odbijale ga od Dive. Dok je konj pomalo uzmicao, dohvati Diva svoj ibrik te skrenuvši s puta stade se strmom stranom penjati prema svojoj kući. Mladi beg nije se ni obazirao na djevojke, koje su mu potiskivale konja, već je nepomično upro pogled u Divu, koja se sve bliže primicala selu, a kad je zamakla za prvom kućom, ote mu se nehote s usana uzdah, a rukom mahne preko čela, kao da se probudio oda sna. Ugledavši djevojke, kako su se usplahirile, reče:
- Tako vam života vašega, kazujte mi, tko je ona krasotica?
Ali one, videći, da je Diva zamakla za kućama i da je sigurna, nisu se više  obazirale na bega, nego svaka dohvati svoj sud, da pođe kući, a mladi beg okrenu zlovoljan konja te pođe dalje niz do. Kad je minula opasnost, ustavile se djevojke, da se još malo porazgovore o tom doga đaju te stale ogovarati Tahirbega, koji je na daleko bio na glasu zbog svojih ljubavnih doživljaja, koji je ašikovao jednako s muslimanskim kao i s kršćanskim curama i za koga se govorilo, da mu se nijedna cura ne može oteti kao ni janje gorskom vuku, a kada bi se koje nasitio, okrenuo bi joj leđa i tražio drugu. Pošto je jahač odmaknuo podaleko niz do, od jednoć zapjeva jedna od djevojaka, a s njom i ostale poznatu narodnu pjesmu:

"Lipo ti je rano uraniti,
Kad slavuji hode u prozorje.
U prozorju bunar voda hladna,
Kraj bunara crno slovo piše:
Grihota je poljubit divojku,
Poljubiti pa je ostaviti!"

A Tahirbeg je zamišljeno jašio svojim putem i ne primjećujući, što se pjeva, a kad zamuknu pjesma, zujao mu uliom samo zadnji njen stih:
"Poljubiti pa je ostaviti!"

Tahirbeg Kopčić, putovao je u pohode rodbini u Kopčića Odžak naprama Šćitu, kamo ga je po'slao otac Džaferbeg Kopčić s Kupreša, da s rod'binom ugovara zbog nekog miraza, koji im je pripao i da pred naibom u Prozoru uredi, što bi trebalo po šerijatu. Zamaknuvši za Brajin dô, ustavi konja, pa se dugo ogledavao pravcem, gdje je Diva za kućama zamaknula, a videći da se uzalud ogledava i da se tamo niko ne ukazuje, pođe zamišljen dalje. Polagano jajšeći nije se obazirao ni lijevo ni desno, niti je opazio prolaznike, koji su ga pozdravljali, već se sanljivo zamislio u sliku lijepe djevojke, koja mu se u duši prikazivala te ga promatrala svojim tamnomodrim mirnirn djevojačkim očima.

U Odžaku ga dočekali bezi prijateljski i veselo te ga ukonačili u musafirhani na domak džamiji. Bila je to pomanja, hanu slična kuća. Dolje konjušnica i soba za momčad a gore uz prozračnu divanhanu, s koje se razgalio vidik u ramski do nekoliko sobica s minderom i dolaiima, a inače bez ikog drugog namještaja. Predaja veli, da je taj gostinjac zadužbina starenika Kasumbega Kopčića, koji je uz nju svezao nešto vakufa, da se od njegovih prihoda popravlja zgrada i pogoste putnici, koji bi onuda prolazili; ali kako selo Kopčići ne leži na nikojem prometnom putu, riejetko je tko zapamtio, da se onamo uvratio zbilja pravi putnik. Tim se češće svraćala razgranjena rodbina Kopčića raštrkana čitavim krajem od Duvna do Skoplja, kad bi koji dolazio u Ramu u pohode, a po koji puta i koji zabit ili amil iz Prozora, kad bi poslom dolazio tamo. Bezi bi mu onda poslali dušeke i prostirke, a pred večer sofru, da se polaznik navečera.
U toj je musafirhani odsio i Tahirbeg ali mu nisu sterali sofre, nego ga čas ova, čas ona begovska kuća zvala na ručak ili večeru, otimljući se za njegovim društvom, jer je bio poznat kao čovjek veseljak, a kad bi pred kojom kućom prolazio, virile bi djevojke iza mušebka pohlepno za njim, jer je bio na glasu kao seoski bekrija, koji je volio u sumrak hodati od kuće do kuće na ašikluk.
Međutim, tko se nadao u Tahirbega naći vesela i zabavna druga, taj se ovaj puta razočarao. Živahni, jogunasti mladić, otkako je ugledao Grabovčevu Divu promjenio se u mirna, zamišljena, koji put upravo nujna čovjeka, tako, da je stari Abdurrahmanbeg znao u šali zapitati, na što li je "bijesni" Tahirbeg nagrajsao, te se tako upitomio. On, koji je obikao lijetati iz društva u društvo, s jednog krivog demira do drugog, zavolio je samoću, a kadgod je moglo neopaženo biti, odjašio bi do Varvare, tu bi svezao svoga konja te se uspeo na Zahum promatrajući odanle Brajin do, koji se podno sterao. Nadajući se, da će iz daljine ugledati djevojku ili dobrom srećom čak ju sresti, ležao je tu po čitave sate uzalud, te bi se onda zlovoljan vraćao kući. Jedini uspjeh ovih tumaranja bio je taj, da je raspitujući se vješto i oprezno saznao, da je ona ljepotica Grabovčeva Diva, koju je čitavo selo poštivalo kao nešta vanredno.
Koji put prolazio bi Tahirbeg puškom o ramenu, kao da ide u lov, i kroz samo selo te se zadržavao osobito oko seoskog vrela, ne bi li sreo Divu, ali sva mu muka bila uzaludna. Diva je od onoga dana rijetko izlazila iz kuće, a kad bi pošla, pratila bi je majka. Jednog je dana bio bolje sreće. S visine Zahuma, odakle je za njom vrebao kao jastrijeb za golubicom, ugleda Divu, kako je izašla iz očinje kuće te pošla niz do putem, što ispod Bačvana silazi Rumbocima. Pošla je u Varvaru, da pohodi kuću Arslanage Zugića i da mu sinčiću Mehi ponese malo dara. Zukići i Grabovci od starine su prijateljevali, jer su obje kuće bile filuridžijske i vezane zajedničkim interesom, a Arslanaga, mladi čovjek od kojih dvadesetipet godina osobito je poštivao Luku Grabovca te ga je, premda je bio zimija (kršćanin) smatrao sebi ravnim, a kao od starijega čovjeka znao je od njega često tražiti i savjeta. To je prijateljstvo prešlo i na žensku čeljad. Grabovčeva Luca sa svojom Divom, dolazila bi često hanumama u pohode, a kad bi ove nakanile poći na teferić, ne bi pošle drugamo, nego u Brajin do do Grabovčeve kuće, gdje im se otvarao krasan vidik i gdje bi ih dočekali i podvorili kao mile goste. Prijateljstvo bilo je tako savršeno, osobito, otkad su se obje kuće pokumile, pa se ni mati ni žena Arslanagina od Luke nisu ni krile.
U Rami ostao je naime od starine običaj, da se muslimanke ne kriju a pogotovo se djevojke ni danas ne kriju. Tek udate begovice i neke žene, koje su držale da tako postaju otmjenijima, počele su se od nekog vremena, čim bi se udale, po osmanlijskom običaju kriti; ali to je skrivanje izgledalo više kao neko pričinjanje, nego li kao nešto prirodeno, starodrevnim običajem utvrđeno. I sami ramski muslimani znali bi se narugati ženskadiji, koja uvodi na selo tuđu modu.
Opazivši Tahirbeg Divu, kako ide putem niz krš, pojuri strelimice na prečac niz strmi obronak Zahuma prama turbetu Kasumbega Kopčića. Tu se popne na veliku kamenu gomilu, odakle je mogao prepoznati svako čeljade, koje bi silazilo, iz Brajin dola i da li će krenuti na Jakliće ili u Varvaru. Ugleda Divu, kako se polagano spušta niz kameniti od saonika utrti starinski put, a kad je stigla na podnožje, kako skreće prema Varvari.
Zaklonivši se za turbe, da ga ne zapazi i da se možda ne vrati, čekao je pola sata, dok djevojka stiže turbetu. Iznenada stvori se Tahirbeg pred njom, te će joj prigušenim glasom:
- Stani Divo, ako Boga znadeš! Imam s tobom važna razgovora.
Diva se ustavi i pogleda ga plaho ali mirno, te odvrati odrješito:
- Ne ustavljaj me, beže, žuri mi se i nemam kad razgovoru.
Djevojka pokroči, da nastavi svoj put, ali joj ga Tahirbeg zakrči:
- Zaklinjem te živim Bogom, molio je bijesni beg. Poslušaj me samo časak; nažao ti ništa učiniti ne ću, ali saslušati me moraš, jer zalud sve ove dane vrebam na tu priliku. Čuj me, Divo! Otkad sam te onomadne prvi puta očima ugledao, ne može mi se srce smiriti. Ni po danu ni po noći ne nalazim pokoja, nego uvijek snijem o tvojoj ljepoti. Ti si momu srcu najljepše na svijetu, pokraj tebe i samo srce tamni, a moje te se oči nagledati ne mogu, niti mogu usta iskazati, kako mi srce za tobom žudi i gine, kako te, Divo, ljubim. Vjeruj, sunce, što govorim, dok mi ljubav ne vratiš, ne će mi duša naći mira ni pokoja.
Tahirbeg, sav zanesen vlastitim riječima, pokuša da uhvati djevojčinu ruku, ali mu je ona mirnim kretom izvinu, te uzmaknuvši korak natrag okrenu mu rumenilom stida obliveno lice.
- Šuti, beže! Zar te nije stid nagoniti krv u obraz poštenoj djevojci s takim razgovorom? Ja mu nisam obikla niti ga mogu slušati. Puštaj, da
prođem!
Ali Tahirbeg je ponovo ustavi:
- Ne boj me se, zlatna rano moja. Osjećam, da mi riječima ne vjeruješ, a nisam ni drugo zavrijedio. Toliko sam se puta ogriješio o ljubav igrajući se iz obijesti srcima djevojačkim, ostavljajući ih prevarene i rascviljene; ali to je bilo pa prošlo. Što je ljubav, dotle ni znao nisam; što za te u srcu osjećam, nikad u životu osjetio nisam i kunem ti se grobom svoga starenika, na kojemu stojimo, da te nikada ljubiti prestati ne ću. Ta će mi ljubav biti rajem, ako ju uzvratiš a živim paklom, ako me odbiješ.
- Ne kuni se, beže - odvrati djevojka ozbiljno, - jer nismo jedno prama drugom: ti beg a ja sirota seoska djevojka, ja se molim krstu a ti se klanjaš ćabi. Naši putevi od starine drugim pravcem teku i nek znadeš, ništa ih sastaviti ne će, pa ni ono, što ti ljubavlju zoveš.
- Budi srca milostiva, saslušaj me, - odvrati Tahirbeg. - Ne marim ja ni za vjeru, ni za stalež ni za išta na ovom svijetu osim za ljubav, koja mi srce i dušu ispunjava.
- Ti ne mariš za vjeru, to vjerujem, jer da mariš, ne bi toliko djevojaka ucvilio, kako svijet govori; ali marim ja za vjeru. Otkako sam prohodala, ona mi je sve, u njoj živim, nju ću u grob ponijeti; ona mi je svetinja i ne dam ništa primaknuti joj, što bi je moglo zasjeniti. Nego dosta, beže, pusti me da pođem.


6. od 12
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #7 : Kolovoz 20, 2012, 09:20:02 »


- Još jednu riječ, Divo! - moljaše mladi beg. - Tako ti krsta, komu se moliš!
- Dobro, jednu riječ, - odvrati Diva, osokolivši se, - ali tu ću ja reći. Ti se kuneš, da me ljubiš: dokaži mi to i obećaj mi tu na grobu svoga starenika, da me nikad više ne ćeš napastovati, nek čista li vedra obraza prolazim kroz taj lijepi svijet! Obećaj!
Tahirbeg ušutio i vidjelo se, da u duši bije težak boj. Nakon male stanke progovori:
- Obećajem ti, sunce moje, i kunem ti se opet grobom starenika.
- Baš ti hvala Tahirbeže, - reče Diva veselije te mu sa smiieškom na u snama pruži ruku. – Baš ti hvala, a sad zbogom! Tu nam se putevi razilaze.

* * *

Grabovčeva Diva odjuri niz proplanak prema Varvari, gdje je iznad krošnja,voćaka provirivao strmi krov Arslanagine kuće, a Tàhirbeg osta za njom željno gledajući.

Nekoliko je dana prošlo od ovog sastanka i Tahirbeg je kušao na sve načine, da se otme strasti, koja je njime ovladala. Išao je češće u društva i na akšamluke, a kad bi mlađarija polazila na ašikovanje, polazio bi i on; ali između svih begovskih djevojaka nije naišao ni na jednu, koja bi mu sliku Dive potamnila. Strast mu nadjačala i razbor i volju, nije joj se mogao više otimati, a kudgod se okrenuo, pratile ga one čarne nevine oči Dive Grabovice. Počimao je osjećati, da uz to i tjelesno boluje i tek sad je upoznao, što je pravi sevdah, tek sad je pravo razumio pjesmu, što ju je tako često zapjevao:

"Ne ašikuj, dušo, ne veži sevdaha,
Od sevdaha gorjeg jada nejma,
Ni bolesti od ašikovanja!"

Od dana u dan bivao je nujniji, neveseliji i to više, što' je i prošlo vrijeme, te je poslove svoje u Odžaku obavio, pa se pristojalo, da se vrati kući i da ne dodijava rodbini.
Prije nego li će otputovati, naumi bar još jednom uvratiti se u Brajin do, ne bi li za zadnji put iz daleka ugledao nesuđenu dragu. Sjećajući se svoje zakletve, tvrdo je naumio, da Dive ne će potražiti, tek samo iz daleka pogledati; ali sudbina je to drugačije udesila.
Idući prema Mandinoj kolibi ugleda pred njom djevojku, gdje se na suncem obasjanoj tratini zabavlja s malim djetetom, a ovo vrišti od veselja i zadovoljstva. Stupivši bliže svrne okom na tu proljetnu sliku i uto ga ošinu začudeni, prijekorni pogled Divin, koja je naravski pomislila, da je prekršio svoju riječ te namjerice došao, da je opet napastuje.
Nekoč bijesni Tahir porumeni od neprilike i zapenta:
- Oprosti mi, Divo; nisam došao naumice, da te smetam u tvom miru. Samo sam prošao, ne bi li te izdaleka ugledao, da te još jednom vidim, jer
sutra putujem kući.
- Bog dao, da nisi došao, jer ne bi riječi prekršio - prekori ga Diva.
- Nije prvi puta, - osmijehnuse Tahirbeg gorko, - a .kad sam se baš dobrom srećom nanijerio na te, bar ću ti prije polaska zadnji put reći, koliko si mi draga, kako mi srce gine i vene za tobom, kako kunem sudbinu, koja nas dvoje razdvaja ...
I Tahirbega obuzela sve više strast, sve je življe govorio o svom sevdahu, koji mu srce para; oči mu se stale krijesiti, lice rumeniti, a Diva ga strašivo, bez pravog razumijevanja slušala i polako uzmicala pred elementarnom silom strasti, koja je tu pred njenim očima rasla i kao bujica nabujala. Odjednoč korakne Tahirbeg bliže, raskrili ruke, da zagrli i poljubi nesuđenu ljubu, pa makar onda časom umro i očima je nikad ne gledao.
Diva vrisne, uzmakne natrag, ali u to izleti iz kolibe Manda i kao bijesna lavica baci se između Dive i Tahirbega te zgrabivši ga snažnom šakom za prsluk, gurne ga, da je nekoliko koračaja posrnuo.
- Natrag, rđo! - povikne Manda. - Ne diraj u tu djevu, ako ti je draga na ramenu glava, jer nek znadeš, to je svet, nevin anđeo a ti nisi dostojan, da svoje pogane oči dižeš k njojzi! Natrag ti velim, - vikala je Manda van sebe. Kud tvoje oko, sve će usahnuti, kud tvoj jezik, sve će otrovati, kud tvoja ruka, sve će obamrijeti. Natrag, rđo, i nek znadeš: nisam bila kadra obraniti sebe od tvojih griješnih šaka, ali ovu ću djevu obraniti, pa makar me stalo i zadnje kapi krvi, tako mi Bog pomogao i sveta Gospa na oba svijeta!
Tahirbeg se okamenio, onjemio i nije znao progovoriti nego je mucao:
- Mando, Mando, zar ti ovdje? ona u porugljiv smijeh. -- Da, tvoja nekoč Manda sad sluša, kako njen Tahir kuša omamiti i preva....
- Da, "Mando, Mando“, - ja ovdje! udarila je riti drugu djevojku, ne bi li i nju zavio u crno, a sve to pred ovim jadnim u grijehu rođenim djetešcem! - Pogledaj ga bar, babo, - dometne porugljivo, - jel' ti ikako nalik! - Dive ne ćeš, dok je meni života!

Opreka izmedu zanosa, u koji ga je zanio sevdah i nenadane pojave djevojke, koja mu je povjerovala te se u nj pouzdala i koju je nekoč ljubio i na sramoti ostavio, bila je prevelika, a da bi se Tahirbeg mogao snaći. Nije znao sebi protumačiti, odakle je Manda iznenada iznikla da rastrgne mrežu, s kojom je kanila nevidljivo oplesti Divu a donekle sujevjeran, tumačio je to posljedicom djevojačke kletve, koje se narod boji više nego ičeg drugog.
Diva je promatrala opet taj prizor bez pravog shvaćanja i sretna, što se riješila napasnika, umakne u kolibu. I tek se sada Tahirbeg donekle sabere, te progovori okrenuvši se Mandi:
- Mando, ja osjećam, da sam ti teško sagriješio i ne znam, može li se ikako okajati; ali eto: osvetu si našla da ne možeš ljuću!
I ne rekavši ni zbogom okrene se i pođe žurno niz do, a Manda, kojoj su se grudi nadimale od uzrujanosti, uljeze u kolibu, sjede u kut promatrajući zamišljeno Divu te je od jednoč zapita:
- Divo, zlato, kazuj mi po duši! Jel' te Tahirbeg išta dirnuo u srce?
- Nije ništa, - odvrati djevojka mirno. - Ta, zar može nekrst dirnuti u srce kršćanina?
- E Bogu hvala, Divo. Sad sam mirna. Vidim, da te čuva sveta Gospa, a čuvat ću te i ja, koliko mi slabe sile dadnu.

VI. U Kuli

Pod crnim vrhom, na sjevernom rubu Vukovske ravni, koje se kao zaton na istoku vezalo široko [/b]Kupreško polje, ustrmila se niže sela Šumelja a pod vrelom Tremošnice[/b] četverasta, dvadeset metara visoka, strmim krovom pokrita kula. Bila je opasana debelim kamenim zidom, a ii njoj u pet sprata hrastovim gredama i podnicama odijeljene prostorije jedna više druge. U prizemlju magaza ili "podrum", gdje bi gospodar kule držao jahaćega konja a domaćica svoju ponajbolju kravu muzaru; nad njom redomice sobe:
donje za družinu, srednje za kućnu čeljad a gornje za domaćina i domaćicu. U jednom uglu daskama ograđeni tamni tijesni prostor, a u njem
se`kao u vijak savile uske hrastove stepenice, kojima se penjalo iz jednog sprata u drugi do navrh kule,'gdje je bila najprostranija odaja sa širokim, na sve četiri strane u duvaru izgrađenim prozorima. Ovi, poduprti nizom kamenih potpora, daleko se izbočili iz zida. Stijene su ove odaje bile urešene širokim šarovito islikanim vijencem, a zvjezdastim šipkania okićeni strop na srijedi velikom šarenom "otrom", a naokolo širokom ornamentiranom zarubom. To je bila has-odaja u kuli, gdje bi domaćin dočekivao otmene goste, a ljeti sa širokih prozora uživao krasan vidik preko dalekog Kupreškog polja.
Uz kulu se prislanjao dugoljast, uski obor, opasan visokim kamenim zidom. Sred obora bila široka presvođena kapija, na koja su mogla i kola ulaziti, a iznutra prislanjale se uza zid pomanje drvene zgrade, hambari, štale i spremnice. Vrata u samu kulu bila su uska, okovana debelim željeznim pločama, a uski su bili i prozori u donjim spratovima.
Taj gradić, komu temelji potječu još iz srednjeg vijeka, zvao se nekoć Tremošnik, ali mu je narod zaboravio ime te ga zove naprosto Kulom, a zaboravio je davno, i tko mii je nekoč bio gospodarom.
U doba naše priče stolovao je u njemu Džaferbeg Kulenović, stari sojlija i član razgranjene kuće Kopčića. Bijaše već prošao, kako narod veli "sredovječno" doba, čovjek visoka rasta, krupna, gotovo prekrupna stasa, a zbog toga polagan u svim kretnjama, dobroćudan kao svi krupni ljudi, razgovoran i nešto spor u mišljenju. U razgovoru imao je tu manu, koju mu valja već stoga oprostiti, što je običajna u mnogo ljudi, a ta je, da mii misli i govor nisu tekli jednakom brzinom. Glava bi mu redovito zaostajala nešto za jezikom i dok bi mu misli stigle govor, uastajala bi mala stanka, koju bi ispunjavao jednom od onih razgodaka, što ih narod u Bosni tako zgodno zove "poštapalicama".
Ovaj narodni izraz doista je venredno zgodan, jer ovake "poštapalice" služe u govoru kao štap pri hodanju: da čovjek ne posrne jezikom, a ne sustane mišljenjem. Tih poštapalica ima u Bosni sva sila. Seljak poštapa se obično riječima
- "biva",
- "kaže",
- "veli",
- "dušo si medena", muslimani volili su upotrebljavati turske riječi, kao "efendum, efendesi benum, efendum hazretleri* demek**" itd.
Džaferbegova poštapalica bila je turska riječ "baka, baka" (gledaj!) a upotrebljavao ih je, makar u njegovu govoru ne bilo šta za gledanje ili za čuđenje.
Kada bi se Džaferbeg prošetao sobom, zanjihale bi se pod njim debele hrastove grede i dvostruke podnice a kad bi se penjao uz stepenice kule u svoju odaju, nije se znalo, tko li više stenje: stepenice, jer im je teško podnijeti toliki teret ili Dzaferbeg, koji se penjući sav zapuhao i crvenio te se, stignuvši u sobu, zasopljen bacio na minder, da odahne od teška napora. Zato Džaferbeg nije volio uzlaziti ni silaziti stepenicama  van ako je bilo od prijeke nužde i nevolje, te je po vas dan sjedio na dušeku, pio kavu i odbijao plave dimove iz svog dugog čibuka od ružina drva, obavita zelenom svilom i srmali vezom. Što je bilo posla ili nadgledavanja u gospodarstvu, obavljao mu je vjerni sluga, čauš Ibrahim, a stari beg je mirovao, ili kako se kazivalo, vas se dan odmarao od naporna penjanja uz stepenice svoje kule.

U Vukovskom imao je Džaferbeg lijepe beglučke zemlje i dosta kmetskih kuća ga osim toga, kao dizdar Kupreškoga grada, timar, koji mu je godišnje nosio lijepu svotu novca. Kao ni vlastitim gospodarstvom nije se premučio mnogo ni dizdarskim.
____________
* gospodine, moi gospodine, uzvišeni gospodine,
* * recimo

7. od 12
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #8 : Kolovoz 20, 2012, 09:22:23 »


Jedva je jednom u godini odjašio u Kupreš, da vidi, stoji li grad još na starom mjestu, a sve ostalo svidao je opet čauš Ibrahim, koji se radi toga nižim volio prikazati kao da je dizdarev ćehaia.
Od svih gradova, što ih je bilo u tursko doba u Bosni, najmanju je važnost imao kupreški grad. Kraj njeg od postanja nije prošla neprijateljska vojska; pet mjeseci u godini, kad bi sniježna vijavica zatrpala kupreska vrata, nije onud uopće niko strani prolazio, a samo u ljetno doba pred rat ili za odulje ratne stanke, znali bi izokolni spahije slati svoje konje na kupresko polje, da se nazoblju slatke trave i malo ugoje, prije nego će ih uzjašiti. Onda bi kupreski grad oživio od prolaznika, za širokim zelenim poljem vitlale bi nepregledne ergele, što bi se izobijestile od bistrog planinskog zraka i mirisne gorske trave.
U mirno doba drijemao je grad, a drijemali su mu i čuvari. Mustahfizi pobirali su doduše redovito svoj timarski prihod, svoj drlik od hiljadu dvije akče, ali su sjedili kod svojih kuća, baveći se svojim poslovima, a na Kupreš slali bi po kojeg momka - gulmana - koji ni ne zna, kako se puška puni, kako odapinje, da ih zamijeni i da u slučaju, te naiđe koji od valijinih ljudi putem u Hlivno, ne zateče grad posve prazan. Ako bi se ovaj ustzvio, podvorili bi ga kavom, mlijekom, sirom i medom, pa bi ga na polasku ispratili sa mnogo temena i selamaleća, - pa mirna Bosna! Naravno, kada mustahiizi nisu vršili svoju službu Bog zna kako marno, nije se ni dizdar za njom otimao i tako je Džaferbeg sjedio u svojoj kuli, pio kavu, odbijao dimove, a čauš Ibrahim igrao je ulogu dizdareva ćehaje.
Jednog dana oko podne sjedio je Džaferbeg ko obično kraj prozora i gledao niz polje, kad od jednoč uletiše dvije mu kćeri, Alka i Fata, i zavikaše veselo:
- Daj muštuluk babo, eno brata Tahirbega!
- Baka, baka'(vidi, vidi!), zer je ipak došo?
- odvrati beg, ne maknuv se s mjesta, a djevojke izletiše, da obraduju majku.
U to uđe i Ibrahim, ispravi se ravno pred svojim dizdarom te skrstivši ruke niz trbuh javi?
- Efendisi benum, Džaferbeže, eno mlada Tahirbega, gdje se vraća iz Rame.
- Baka, baka, neka se vratio, i vakat je da se vrati i da Bog da s hairom (srećom). Nego leti, Ibrahime, da mu prihvatiš konja, pa ga dovedi amo.
S veseljem dočekale sestre i majka Tahirbega te ga ispratile gore u hss-odaju, gdje ga dočeka stari:
- Džela, džela (hodi) sinko, baš si se dugo zabavio. Pa kako si mi, kako su oni tamo u Rami? I jesi l' mi bar svidio posla ili -si se vrzo pod krivim demirovima?
- Svršio sam, babo, posao - reče Tahirbeg, poljubivši oca po običaju u ruku. A vi ste hvala Bogu zdravo svi na domu?
- Jesmo, sine dušo, odvrati majka; ama ti mi nešto slabo izgledaš, sinko: da se nisi razbolio?
Džaterbeg, upozoren time, pogleda tek sada sina bolje u lice i opazi, da su mu obrazi doista malo ulegli. Nestalo je sa njih prijašnjeg zdravog rumenila, a oči mu se zamutile, kao da zbilja boluje od skrovne bolesti.
- Baka, baka, sinko, baš si smršo i uvenuo; da se nisi zbilja razbolio?
Mati, videći, da otac potvrđuje, što joj se pričinilo, još se više zabrinula i utvarala si je, da - joj sin dvaput gore izgleda, nego joj se u prvi mah predvidilo, te zaokupi sina svojom brigom i stane jadikovati:
- Kuku meni, zlato moje, teško li se razbolilo! De kazuj majci, oda šta boluješ, da te znade lije- čiti i njegovati!
- Manite se, - odvrati Tahirbeg, - nije mi ni na kraj pameti bolovati,već sam zdrav, ko i prije.
Kad ga još i sestre stale oblijetati i tvrditi, da zbilja slabo izgleda, izleti zlovoljan na vrata niz kulu, da se malo poljem prođe. Bez koristi! Jer se nije dalo kriti, da Tahirbeg zbilja boluje. Više nego njegovo blijedo lice palo jer svakomu u oči, kako mu se promiienila ćud, otkako je bio u Rami. Bijesni Tahirbeg, koji je znao uzjašiti ponajdivljeg hata, za konje ni mario nije; srebrom okovana puška, kojom je znao po citave dane gonjati zvijerku u planini, čamila je čiviji pod rafom a on, koji nije mogao proći kraj seoske djevojke a da se  njom ne našali, prolazioje i kraj najljepše, a da se na nju ni osvrnuo ne bi.
Zabrinuta majka obredala bi od glave do pete dijelove njegova tijela, pitajući, boli li ga tu ili tamo; ali on bi samo zlovoljno zaklimao glavom, a kimnuo bi i stari Džaferbeg, komu  nije ulazilo u pamet, da se čovjek može u tako kratko vrijeme promijeniti, a da ga ne zaboli bar kurje oko.
Tahirbeg prividao se majci sve bolnijim i nujnijim, a kako materino budno oko nije moglo na njem naći traga fizičkoj boli, sunu joj u glavu, da to ne će biti ograma ili urok. Zaludu je kušala, da potajno viđa uroke vodom i žeravicom i gatala onu staru: "Urok sjedi na pragu, uročica pod pragom; što urok ureče, uročica odreče; u uroka dva su oka: jedno ognjeno, drugo vodeno; puče oko vodeno i pogasi ono ognjeno!" Zaludu je išla staroj babi Staki u Donje Vukovsko, poznatoj vračarici, da joj vračanjem razmrsi niti, na koje je njen Tahir nagrajiso, a zaludu je slala i Ibrahima na Kupreš hodži po zapis, te ga potajno ušila sinu u jeiek; sve to nije pomagale: Tahirbeg ostao nujan i blijed, kao da mu se sedam guja oko srca savilo, čelo mu se sve više mrštilo, a na usnama mu davno smiješka ne ugledaše.
Ucviljena majka pokušala je i zavjetom, te je nagovarala sina, da ode na dovu u Ajvazovicu kod Prusca, gdje bi se u ljetno doba znalo sjatiti na hiljade Muslimana, da klanjaju kod stijene, koja se je na molbu Ajvazdede rastvorilari provrela živim vrelom. Ali Tahirbeg se na to tek gorko osmjehuje, pa je valjalo čaušu lbraliimu, koji se toliko volio graditi dizdarevim kajmekamom (zamjenikom), da kao kajmekam Tahirbegov hodočasti
Ajvazovici.
Ali ni od dove nije bilo hasne.
Dok je mogao Tahirbeg, podnosio je jade čeznuća za nesuđenom dragom i svu gorčinn svoga sevdaha, a kad je osjetio, da ono lutanje i tumaranje po svijetu bez svrhe i cilja ne može više podnositi, sunula mu je, kako je mislio, sretna misao: da zaprosi Grabovčevu Divu i da je oženi. To mu se činilo jednim priličnim izlazom iz nesnosna, sumorna položaja, a nadao se, da će Diva, vidi li, da u poštenju za njom žudi, privoliti te će uz nju naći mira i sreće. Znao je doduše, da će ova misao, koja se protivila svim vjerskim i društvenim nazorima bosanskog begstva, u oca naići na otpor, a sva rodbina da će se upravo zgražati, jer bezi Kopčići vodili su od starine samo djevojke iz begovskih kuća, a i tu bi probirali stare sojlije i zazirali od kuća, koje su u novije vrijeme svojatale naslov bega, a da niko ne zna, tko ili je za pravo zabilježio. Kad svi ti ponosni Kopčići dočuju, da jedan njihov ženi muslimanku - da prostite – ćafirku, seljakinju: graknuti će jednim glasom po svim odžacima od Hlivna i Duvna pa sve do Skoplja. Ali i tomu se je nadao Tahirbeg junačkim čelom oduprijeti; neka ga zalud nisu zvali bijesnim Tahirbegom!
Ova ga je misao odjednoč smirila i bilo kao da mu je kanuo melem na srce. Postao je vedriji, slobodniji, očima se vraćao stari sjaj, a dušu mu oživjela nova nada. Svoju nakanu krio je nekoliko dana u srcu, da o njoj dobro promišljava i da se sprema, kako će stupiti pred oca; a kad je sve misli smislio u jednu, uspe se uz stepenice kule u has-odaju i kucajućim srcem stupi pred oca.
- Babo dragi, - reče, - došao sam, da se nešto važno razgovorimo.
- Baka, baka, - reče Džaferbeg provirivši kroz oblak dima, koji ga iz čibuka obavio. - Nešto važna ? Kaka bi ti važna razgovora imao ?
- Hoću, babo, da se ženim, - izlanu Tahirbeg.
- Da se ženiš ? Baka, baka, momak hoće da se ženi, pa nek se ženi i ja sam se oženio.
- Jest oče, ali ne znam, hoćeš li privoliti.
- Baka, baka ! A što ne bi privolio ? Ima ljudi pa se žene u osamnaestoj, pa što ti ne bi u dvadesetčetvrtoj ? Vakat (vrijeme) ti jest, sinko, da se ženiš, ama bolan, zar ti tako brzo dodijala slobodica zlatna ?
- Nije, babo dodijala, - odvrati Tahirbeg, - ali prohtjelo mi se srcu.
- E pa sinko, ženi se, ženi, - odsiječe stari Džaferbeg. A komu ćemo u prosce Il' ćemo u Livno Firduzima, il' u Duvno Kapetanovićima, il' u Ramu Dugalićima ?
- Nećemo, oče, ni jednima, jer nisam odabrao begovske djevojke.
- Nećeš begovice, bolan ? - odvrati začuđen otac. Baka, baka, e pa dobro, a mi ćemo u Travnik da nađemo koju Osmanlinku. Kažu da ih tamo u divanskih zabita i ćatiba ima baš naočnih.
- Ne ćemo ni Osmanlinku, babo, - odvrati Tahirbeg sustežući se.
- Ja koga ćemo, ako Boga znadeš. Ne daj Bože, da se nisi zagledao u esnafsku curu ?
- Nisam, babo, - odvrati Tahirbeg, poniknuv očima. - Nisam, zavolio nikoju muslimanku, nego - kršćansku djevojku.
Džaferbeg pogleda sina razvaljenim očima, kao da gleda čudo neviđeno, te stade odbijati guste dimove iz čibuka, dok se malo sabere, a kad ga je dim zavio u gusti, nasmija se grohotom: Baka, baka, - progovori, odahnuvši od smijeha, - baš mi zgodne šale ! De, ne luduj bolan, nije vakat za maskare: gdje će Kopčić uzimati ćafirke?
- Ne šalim se ja, babo, već govorim posve ozbiljno, - odgovori Tahirbeg mirno
- Baka, baka, ne šališ se ? Ja šta radiš ? Zar ti ne znaš, sinko, otkad stoji Ćaba, nije bilo, da je Turčin uzimao ćafirske djevojke ?
- Bilo je, babo i biti će, - odvrati Tahirbeg, - jer ne pita srce ni za vjeru, ni za rod, ni soj, nego pita, što je njemu drago.
- Bilo je veliš - odvrati Džaferbeg, - bilo je ? Ja, kad je bilo, ako Boga znadeš?
- Kad pitaš, bilo je u bega Bušatlića. Nema kuće po svom Arnautluku starijega soja i viđenijeg plemena od Bušatlija, pa ipak su oni najvolili' uzimati kršćanske djevojke i bili sretni s njima i sretni rod izrodili, a nema nikog, da im to prigovara.
- Baka, baka, u Arnautluku! - odvrati prezirno stari. - Zar smo mi divlji Arnauti il' pitomi Bošnjaci?
Tahirbeg stao sad ocu da nabraja sve slučajeve, što je čuo po pjesmi i priči, kako se musliman oženio s kršćankom, pa ipak ostao dobar Turčin a
napokon je kazivao, da je i u carev harem dovedena po koja kršćanka - ta eno carice Mare u sultan Murata, eno Šehsuvarsultane Rose u cara Osmana - a ipak od tog nije potamnila kuća Al-Osmanova, nit se Ćaba pomaknula s mjesta svoga! Na koncu reko je odrješito, da je tvrdo odlučio oženiti Divu Grabovčevu, pa makar se i cijeli svijet tomu opro!
Otac, koji se dosadanjim razgovorom dosta namučio, klimao je samo glavom i gledao razvaljenim očima sina, kako živim riječima brani i opravdava svoju ljubav, koja ga je odvojila od starih običaja drevnoga soja Kopčića. Od sto briga i nesređenih misli zamutilo se starom u glavi, a da odahne, reče sinu, nek ga ostavi, da stvar promisli i prespava. Kada je ostao na samu, vrtilo mu se i komešalo kao mlinsko kolo u glavi. Bušatliće zamijenio sa Sokolovićima, sultaniju Maru udao je za cara Murata a Šehsuvarsultanu Rosusa carem Osmanom, a kad se nikako nije mogao snaći, jer mu misli preveć opteretiše glavu, odsiječe u sebi: "Što car Murat i car Osman mogu; može beli i Kopčić!"


8. od 12
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #9 : Kolovoz 20, 2012, 09:24:45 »


Tahirbeg ode međutim k majci, ne bi li u nje našao zagovora, pa joj stade pričati, što mu je srce obuzelo, kako je u Rami ugledao djevojku lijepu ko Danicu zvijezdu a čestitu, kao da je meleć (anđeo) s neba; kako ju je zavolio, kako teško gine i boluje od svog sevdaha i kako ne će nikad ozdraviti niti se života naužiti, ako ne dobije svoje zlato. Majci, koja je bolnim srcem gledala, kako joj jedinac boluje, sažali se, te ga stane miriti i tješiti, a na koncu obreče, da će Džaferbega natjerati, da privoli.

I tako je stari neodlučni dizdar došao među dvije vatre: s jedne strane ga zaokupila hanuma, moljakajuć za sina, a s druge strane se mrštio sin, za koga je znao, da će potamaniti kulu i sve Vukovsko polje, ako mu se ne ispuni želja i on izusti glasno, što je već jednom u sebi govorio: "'Što može sultan Murat i sultan Bajazid, beli more i Kopčić." I Džaferbeg privoli i prista, da će sam glavom u Brajin do, da zaprosi Divu Grabovčevu.

VII. U proscima

Rano prije zore urečena dana vikne Džaferbeg svoga vjernog lbrahima, da osedla dva konja, jednoga za se, a drugoga - staru krupnu bedeviju, koja je jedina bila snažna ponijeti dizdarevu težinu - za njega. Onda stade uz pomoć lbrahimovu metati na se stajaće odijelo: na noge obukao visoke crvene široke čakšire sa zlatnim čaprazima i gajtanima, preko jednako izvezena džemadana zelenu dolamu sa širokim, zlatom izvezenim skutovima, a preko ramena prebacio samurli ćurak, komu su postrani rasporeni rukavi visjeli niz legja. Struk je opasao mrkom, srebrom ispirlitanom pošom, na noge nadio žute mestve i firale od crvena sahtijana, a oko glave ovio zlaćanom svilom protkanu ahmediju. S rafaluka mu Ibrahim dohvatio male, srebrom okovane puške i palacke, da ih zadije za bensijah, a kad se beg gotov opremio, siđe niz kulu, popne se, odimajući se kao duhaonica, na binjiš-taš, usađen kraj kule u zemlju, da uz pomoć sve družine prebaci nogu preko sedla i uzjaše svoju bedeviju.
Mašući cijelo vrijeme glavom promatrao je Ibrahim svoga gospodara, te se čudom čudio i utaman se pitao, kakim li to važnim poslom polazi, u komu mu on ne bi mogao biti kajmekamom, nego ide glavom sam i vodi njega sa sobom. Smjestivši se na sedlu, mahnu Džaferbeg svojima rukom: - Dovale! (Zbogom!) - a Tahirbeg priđe, poljubi oca u ruku te sam otvori vrata od obora, da ispusti jahače.
Da Bog da sretno pošli, babo, - povika za njim - i sretno nam se vratili!
- Amin, da Bog da, - odvrati stari i podbode bedeviju uzendžijom, širokom kolik lopata.
Šuteći prevale oba jahača Duge mekotine, stignu na Križ i tu je valjalo sjašiti i pješke sići niz strmi kamenak u Brajin do. Mukom sjaši Džaferbeg, a nevičan ovakovu kamenom nogostupu, brzo se usopio te neprestano mrmljao –ispod brka.
- Vražji dečko! Hoće da se ženi! E baš- tuhaf! - A kad bi malo više posrnuo, znao je oštrije opsovati i dodati: - da je bar za koga! ...
I tako pomalo vodajući konja pomalo popustajući da odahne, stigne na nešto širi put te se uspne u selo.
Luka Grabovac ugledao iz daleka-Džaferbega Kopčića i čauša mu Ibrahima, kako skreću s glavnog puta, te se čudom čudio, šta li će stari dizdar u njihovu selu, a još se  više začudio, kad je došljak ustavio konja pred njegovom kućom, te se spremao, da sjaši. Izleti pred kuću, vikne momke, da pridrže konja i pomognu begu, da siđea,  kod je ovaj stao na tle, dovikne dizdar dobrovoljno Luki:
- Dobro jutro, gazda Luka, kako ste na domu? '
- Hvala, beže, božja ti pomoć bila!
Beg zamahne rukom prema ahmediji a Luka videći, da je posjet doista njemu namijenjen, rastvori vratnice, naredi momcima, da se brinu za konje, a okrenuvši se begu reče: "Bujrum, (izvoli) beže" i uvede ga u kuću.
Kućna čeljad ugledavši tako odlična gosta skočila prestrašeno na noge te skrstivši ruke na prsima, promatrala, ukočena od strahopočitanja, odlična gosta, koji im odzdravi, mahnuvši rukom prema čelu. Luka uvede Džaferbega u svoju izbu, malu, jednostavnu ali seoski udobnu i vanredno čistu sobicu, podmalme mu kneževsku stolicu sa širokim naslanjačem i ponudi da sjedne. Dok se beg stenjući spuštao na onisku "skemliju", da se udobno na njoj smjesti, šapne Luka Luci u kuću "Kave!" i onda se okrenu da ponovno pozdravi gosta na svom domu i da ga zabavi.
Razgovor bijaše kao obično pri takim nenadanim sastancima: o lijepu danu, o ljetini, o travi i stoci, ali je Luka ipak slutio, da Džaferbeg nije tek slučajno zabasao amo, nego da se namjerice uvratio. Pitati za svrhu dolaska nije bilo onda u običaju, pa je valjalo strpljivo čekati, dok polaznik sam ne rekne, po što je došao. U to uđe i Diva sa srebrenom pliticom, a na njoj je bio ibrik bi dva findžana te ponudi begu findžan i natoči, a onda ponudi i oca. Džaferbeg ugledavši to krasno djevojče raskolači oči, a onda se nasmješi te tapkajući je očinski rukom po rumenu obrazu mrmljao je ispred sebe:
- Baka, baka,vražji dečko! Mašala! . .. Baš su mu oči valjale!
Diva stidno porumeni i izleti iz sobe, a Luka reče "bujrum, beže", nudeći ga da pije kavu.
- Neka brate, neka, - odvrati Džaferbeg, imam prije s tobom razgovora, Luka.
Opazivši ovaj, da mu beg ima nešto kazivati nasamu, pritvori vrata - znak ukućanima, da niko ne ulazi - a onda se okrene gostu:
- Pa bujrum, beže, govori, ja te slušam.
Džaferbeg se nekoliko puta nakašljuca, dok se smisli, kako će započeti a došjetivši se konačno započne:
- Gazda Luka, ti znaš, u mene ima ono momčića, Tahirbega ... i zapevši, pogleda u Luku, kao da čeka odgovora.
- Znam, beže, kako ne: mlad, kršan, naročit momak; ama, vele, poživahan ... bijesan.
- Jest, pravo veliš: bijesan. Potamanio bi, kad ga uhvati jogunluk (obijest), čitavo Kupreško polje. Ama neka, džanum, bili smo i mi bijesni u mladosti, pa se smirimo, jel' de Luka ? - I beg namignu šaljivo ispod oka.
- Ej, beže, mladost ... ludost, - odvrati Luka, samo da nešto govori, ne znajući kud Džaferbeg s ovim uvodom smjera.
- Baka, baka, baš pravo veliš, mladost ... ludost! Ama Luka, ja hesabim (nislim), prijeći će ga i ludost i bijes i jogunluk, kad ga oženimo. Jel' de Luka? Ko'što je i nas stare prošlo, jel' de ?
- E beže, a vi ga oženite, - nasmjehnu se Luka čudeći se, da mu jedan Kopčić tako povjerljivo govori o sasvim rodbinskim odnosima.
- Baka, baka, zar i ti veliš ? E beli ćemo ga, onda, oženiti ! Nego, čuješ Luka, u tebe ima ono djevojčeta, kako li joj ime, Diva, jel' de !? E baš dupla cura, mogla bi i stara pomladiti, kako je prikladną! ... Vražji dečko, baš su mu oči dobre kao u sokola! Blago onome, ko ju povede!
Luka se smeo ne znajući, što da odgovori, nego stao promatrati začuđeno bega, da vidi, kamo li ta šala smjera.
- Kako bi bilo Luka, da nju udamo ? Rek' bi, taman (baš) je uhvatila pravo vrijeme za udaju
- Mani beže, odvrati Luka, nama se ne žuri, a i djevojka ima dosta vremena pred sobom, dok se smisli hoće li se udavati.
- Baka, baka, - zaklima Džaferbeg glavom, odbijajući dim iz čibuka, koji mu Luka zapalio. - Ne žuri joj se, veliš; ama, bijes ga odnio, mom se Tahirbegu žuri, jedva može dočekati dana ! ... Nego, Luka, - okrene se odriješito - da mi stari u prijateljstvu i ljubavi to uredimo, pa da vjenčamo to dvoje mladih ?
Luka skoči na te riječi, sav u čudu, ne znajući da li se beg šali ili se već ranom zorom ponapio rakije; ali Džaferbeg, sretan da se mukom dokopao prave svrhe svojoj zadaći, počne Luki razlagati kako je njegov Tahir zavolio Divu, te kako se budala od ljubavi za njom razbolio i ne može ni da živi, ni da umre, dok mu je ne dovedu u gerdek. Istina, seosko je dijete, ćafirka, a Kopčići su bezi od starine na glasu, ali sultan- Murat oženio Maru a sultan Osman Šehsuvar-sultanu Rosu, pa je i on, Džaferbeg ma i teškim srcem privolio, da mu sin oženi Divu Grabovicu i došao glavom, da je, kako stari dobri adet (običaj) zapovijeda, u poštenju zaprosi u oca.
Luka, videći, da se radi o ozbiljnoj stvari, jer stari krupni beg zacijelo se ne bi radi puke šale toliko namučio, slušao je zamišljeno Džaferbega, a kad ovaj svrši svoju prošnju, odvrati mu ozbiljno:
- Dragi beže, od srca ti hvala na čestitoj i poštenoj prošnji. Hvala za to, jer je Tahirbeg na Kuprešu poznat, da je ašikovao s po gdjekojom seoskom djevojkom, a da mu ni na kraj pameti bilo nije, zaprositi je, već joj kad se nasitio, okrenuo leđa; i baš zato to ne znam kako da Bogu dosta zahvalim, što je moje dijete izuzeo od ostalih, te pokušao, da je u poštenju zadobije.
Hvala, rekoh Bogu, a hvala za to i njemu; ama, beže, bez zamjere, bojim se, da od te muke ne će biti kaše.
- Baka, baka, - začudi se sada beg, - neće biti kaše veliš ? Rašta neće?!
- Ne će, - odvrati Luka mirno - jer ne mislim da bi moja Diva htjela poći u harem.
- Baka, baka, čoče, ne luduj. Ne bi htjela? Jašta bi nego htjela? Da je upitamo ?!
Luka zovnu Divu, te joj ukratko razloži, zašto je beg došao i upita, je li ikad kazivala Tahirbegu, da ga voli i da će za nj poći?!
- Nisam nikad, oče, - odvrati pogledavši ga mirno i bezazleno, - nisam nikada, a kako i bih ? Zar može krštena djevojka poći za nekrštena?!
- Eto vidiš, Džaferbeže, - prihvati Luka namignuvši Divi, da ih ostavi nasamo. - Eto vidiš, ona neće, nit o čemu znade.
- Neće ?! - odvrati beg, kameći se od čuda, da seoska djevojka odbija njegova Tahirbega, za kim su pomahnitale sve cure odžaklije od Duvna pa do Kupreških vrata. - Neće, veliš, pa zar je došao vakat (doba), da se cure pitaju, za koga će ?
- Nije došao, beže, ali neću ni ja !
- Što nećeš ? - planu Džaferbeg skočivši na noge od uzrujanosti. Svoga djeteta nećeš dati mom Tahirbegu ? Zar seljačine neće u gospodske dvore Kopčića, kojim loza ide davno prije fetha? Jesi li pobudalio čovječe, ili se svijet toliko izopačio, da se sojliji (koljenoviću) smije takim ruglom doći ?
- Ne ću, beže, bez zamjere, - ponovi Luka mirno. - Ne ću, jer nije kršteno čeljade za nekršteno, pa makar i bilo najstarijega soja, a što se loze tiče, neka znadeš Džaferbeže, moja loza ni za dlaku nije mlada od tvoje, ni za dlaku gora, samo je ta razlika: dok je tvoj starenik gladan zemlje objahivao Duvno i prodao svoju vjeru za ono more planinskih paša, starenik se Grabovaca borio kao pošten, plemenit vitez za slobodu vjere i za domovinu. Onda su se te dvije, nekoć jedne, loze raskrstile i ... pamti, beže ... ni do vijeka sastati se ne će, pa ni po ... sevdahu! (ljubavi) ... Nego, beže, isprosi ti svomu sinu koju odžakliju a nas puštajte na miru, da spokojno uživamo ono malo zemlje, što nam je ostalo od naših praotaca!
Džaterbeg je sav ukočen stajao i slušao, što mu govori taj ponosni seljak, koji se pred njim osovio, kao da mu je ravan. U rukama mu podrhtavao findžan (šalica), koga dosad nije tako usnama, a kava mu kapala niz prste na pod. Mukom se naprezao, da se sabere i napokon progovori promuklim glasom:
- Zar to meni? ... Zar to Džaferbegu Kopčiću? - zaviče i krv mu navrije u čelo i obraze te zamahnuvši rukom baci findžan o tle, gdje se razmrska, a kava prolije po ćilimu. Onda se uspravi u svoj svojoj visini prama Luki i zaprijetivši mu podignutom šakom završi:
- Zapamtit ćeš Džaferbega Kopčića, ti seljačino - ćen-ćafire (pasji nevjerniče)!
I beg, ispade na vrata. Zalupivši njima, da se sva kuća potresla, iziđe na dvor ne rekavši nikomu zbogom te u svojoj uzrujanosti skoči na konja, a da mu Ibrahim ni pomogao nije. Još jednom mahne šakom prema Lukinoj kući i krene putem prema Križu.


9. od 12
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #10 : Kolovoz 20, 2012, 09:26:20 »


VIII. Na jajlaku

Nadošlo u to vrijeme, da se šalju ovce na jajla (ljetnu pašu) u planinu. U planinskim krajevima, gde je bilo izobijlja ljetne paše, bilo je stočarstvo oduvijek za bosanskog seljaka glavni dio privrede. Tomu je bilo u prilog, što je porez na stoku bio kudikamo manji, nego li u težaštva, jer se na prvog ožujka davalo na svako sure (stado) od 300 komada samo po jedan dobar ovan otlak-haka (travarine), a kad se ovce ojanjile, izbrojale bi se o Ðurđevu, te bi se od svake ovce plaćala po jedna jaspra adedi agnama (ovčarine).

l Luka Grabovac spremao se pomalo, da šalje svoje ovce (a bilo je u njeg lijepih stada) u planinu. On i drugi suseljani iz Brajina dola izgonili su obično u Radušu, gdje je na Prodajnici i Plandištu bilo krasne paše i gdje je tik do malog planinskog jezerca pod Idovcem imao svoj vlastiti stan za pastire, a uz to štale i torišta za ovce.
Pod nadzorom stopanice Kate sve se užurbalo za polazak u planinu. Pregledavalo se i krpalo čobansko odijelo, u mlinu pod vrelom Rame mljelo se brašno, nabavljala se so i maslo i sto drugih stvari, a stopanica je pomno obilazila torove, da vidi, je li sve zdravo. Mlađarija svom je dušom prionula oko priprema, kao da će na pir i žurila se, da što prije krene u planinu u zlatnu slobodu pod onim vedrim nebom.
Luka je bio Divi davno obećao, da će i ona ovaj put u planinu, pe se veselo spremala na polazak, a preuzela je osobitu brigu na se: koledar. Kako čobani tamo na visini žive više mjeseci, a da ne vide tuđeg čovjeka, lako bi se pobunili i u samom računanju vremena, pa je Diva zato pošla staroj susjetkinji, koja se, premda nepismena, razumijevala u koledar, da s njenom pomoći načini "svetački raboš". Bila je to četverasta šipka ko i drugi raboš, a na njoj je radne dane redomce označla zarezom, nedjelje križićem a blagdane dvostrukim križićem. Danomice na večer odrezao bi se s rovaša zarez minula dana i tako je Diva imala koledar, po kojem će i u planini znati, koji je dan nedjelja, a koji svetac, te ne će zanemariti svetkovati ih, kako se dolikuje dobrom kršćaninu, molitvom.
Posred ovih priprema zatekao je Luku Džaferbegov posjet, koji ga je ostavio silno zabrinuta. Beg je otišao uvrijeđen, prijeteći mu šakom, a Luka je dobro znao, da takova prijetnja nije šala u doba, gdje je kršćanin morao uzmicati i pred najzadnjim muslimanom, a nekamo li pred begom, koji se ponosno zvao sojzade (koljenović). Luki je bila prva briga, da od Dive sazna, kako se sastala s Tahirbegom i ona mu kazivala vjerno svaku riječ njegovu, a i Manda mu je morala pričati, kako je zaštitila Diva od njegove nasrtljivosti.
Da će Tahirbeg raditi o osveti, to je Luki bilo posve jasno, pogotovo kad mu je Manda javila, da je opazila, kako od nekoliko dana iza odlaska Džaferbegova u Brajiu dolac potajno obilazi neki Vlah Risto sa Vukovskog, Džaferbegov kmeet, koji bijaše vođa i desna ruka Tahirbegova u svim njegovim pustolovinama. Luki je bilo sad jasno da vrebaju na Divu i da mu preko nje prijeti osveta. Ne bi li tome predusreo, naumi ukloniti Devu, a što bi njega sama čekalo od uvrijeđena dizdara, to će uzdajući se u božju pomoć znati mirno da dočeka.
Za Divu bila bi baš planina najzgodnija zaklonište, ali na nesreću Raduša je blizu Vukovskog, s Idovca mogla bi se Džaferbegova kula gotovo dozvati, pa što, ako Tahirbeg sazna, da je Diva tamo? Zabrinutom se ocu i srce sledilo na pomisao, što bi je sve snaći moglo.
Uto se sjeti prijatelja Arslanage u Varvari, Premda je ovaj bio mnogo mlađi od njega, pođe k njemu, da se posavjetuje.
- Kume Luka, - mirio ga ovaj, - ne brini se! Na Radušu ne smije Diva ni na koji način, jer pravo imaš, moglo bi svašta biti; ali i tomu ima pomoći eno u mene lijepi stan i lijepa paša Marnici pod Čvrsnicom, pa da se ovo ljeto promijenimo. Ja ću sa svojom stokom u Radušu u tvoj stan, a ti pošalji svoju u Marnicu. Tamo je. daleko do 'Vukovskog i niko se dosjetiti ne će. Luka zahvali Arslanagi i ureče s njime, da će im ovc drugu noć krenuti u planinu, da niko ne opazi, kako su pošle promijenjenjm pravcem. Na polasku blagoslove Luka i Luca svoju Divu, te je preporuče stopanici Kati, da je čuva kao zjenicu oka svoga, a onda krenu čobani veselo na put obasjani mjesečinom, gonjajući potiho ispred sebe ovce.
Divi je bilo u planini, kao da je uljegla u raj.
Rano jutrom budila bi stopanica Kata čobanice, dala im zajutrak i dok bi Diva na glas izmolila molitvu jutarnjicu, obišla bi Kata torove i našavši sve u redu, ispuštala bi stado po stado, označivši čobanima, na koju će stranu goniti. Diva bi veselo potjerala malo stado, što ga je sama odabrala, a oko nje i oko stada oblijetao bi golemi rutavi bijeli ovčarski pas, Rundov, snažniji no i jedan vuk, koji je pazio svoju gospodaricu još više, nego li je čuvao povjerene mu ovce.
Diva se nije mogla naužiti dosta božije krasote: gorskog zraka, planinskog cvjetnog mirisa i tamne nebeske modrine, pa je spokojno, sred veličanstvene gorske prirode, hodala za svojim stadom s preslice uza to predući ili zabavljajući se vezivom. Kad bi onda opodne sunce pripeklo, te bi ovce legle da planduju, sjela bi pod sjenu koje smreke, izvadila bi svoj ručak iz torbe: komad hljeba i krišku sira, pa bi sestrinski dijelila sa svojim Rundovom, jednu krišku sebi, jednu njemu, a on bi zahvalno mašući repom hvatao zalogaje svojim ljutim zubima oboružanim raljama. Nakon što bi poručali, gledala bi Diva sanljivo u onu daleku beskrajnu gorsku daljinu, a Rundov bi joj položio rutavu glavu na krilo, te je promatrao svojim velikim, pametnim očima.
Čim bi sunce prevalilo vrhunac svoga puta, te se nagnulo k zapadu, ustale bi ovce, te bi pošle, brsteći slatku gorsku travu, i skrenule bi same prema vrelu ispod Malog Kuka, da se napiju, a onda prema stanu, gdje bi stigli baš u pravo doba, da ih pomuzu i zatore, prije no će smrknuti.
Koliko je stari Džaferbeg isprva bio protivan, da mu sin uzme nevjernicu, ćafirku, toliko se raspalio, kad mu je prošnja bila odbijena. Mirni i dobroćudni inače beg vratio se mrk i ljut u svoju kulu te se popeo i ne osjećajući obične zaduhe uz stepenice svoje kule, zbacio sa sebe stajaće odijelo i preobukavši se viknuo, da mu zovnu Tahirbega.
Nadajući se veselu glasu pohiti ovaj, da pozdravi oca dobrodošlicom, i zapita, je li sretno prošnju obavio.
- Ne, pitaj, sine, - odvrati Džaferbeg mrko, - pade prošnja u vodu; svatova ne će biti!
- Šta to veliš, babo?- upita Tahirbeg razvalivši oči od čuda i razočaranja; - Svatova ne će biti? - To ne more da bude, oče!
- Nemore da bude, veliš, - odvrati otac. More, brate! Kako se svijet izopačio, danas more i prosta seljačina da odbija prošnje jednog Kopčića!
I Džaferbeg se bijesno ušeta po sobir gore dolje i onda se baci na svoj minder (divan) te stane nesuvislo pričati, kako je sve bilo i kako ni cura ni otac ne će da čuju za Tahirbega.
- Eto, nastavi, - može li za sojliju biti veće sramote nego li se meni desila?
- Ma to je nemoguće, oče, - odvrati Tahirbeg, koji je tu sramotu više oćutio, nego otac te mu od stida i ljutine navrla krv u sljepoćnice. - To nije moguće, - ponovi griskajući usnice, pa se i on stane uzrujano šetati po sobi, a kad se ponešto sabrao, stupi pred oca te upita:
- Šta sad?
- Šta Sad? - odvrati Džaferbeg, zaboravljajući na svoju običnu poštapalicu –"baka-baka", koja mu je služila uporištem pri razgovoru. - Šta sad? Ona, seljačina naravski hvastat će se, kako je odbio prošnju jednog Kopčića, a po svim odžacima od Neretve do Save bit će rugla i sprdnje s nama, koji smo se ponizili i sišli u seosku kolibu, da prosimo djevojku, a oni nas odbiše, kao da smo najgora klatež.
- Znam ja to, oče, pa baš za to pitam, šta sad, kako li će se tomu doskočiti?
- E kad pitaš, kazati ću ti. Take sramote ne da obraz podnositi, a za moga vakta u takom slučaju nije bilo drugog lijeka osim otmice!
- Pravo veliš, oče, - odvrati Tahirbeg. - Curu, koja ne će milom, valja dovesti silom, a to ću ja znati. Neka me nisu u taman zvali bijesnim Tahirbegom!

U staro je vrijeme bila otmica djevojaka po svoj Bosni doista u običaju. Kad bi se dvoje mladih zavolilo, a otac bi djevojci branio, dogovorili bi se ljubovnici te bi momak djevojku oteo i poveo kući. Ovaka, jer je bila sporazumna, zvala bi se bjegunicom ili samodošlicom, a od nje bi ukućani i susjedi obično zazirali, te bi joj spočitavali: "Da si valjala, ne bi sama došla!" - Drugačije je bivalo, ako ni otac ni djevojka nisu pristali na prošnju. Onda otmica nije bila namještena, nego ozbiljna i često povodom krvavoj drami; jer sramota je za čitavo selo, komu se djevojka ukrade, pa čim bi susjedi ili ukućani zapazili otmičare, diglo bi se listom sve u potjeru za njima, a kad bi ili stigli, došlo bi do krvava boja. Često se onda dešavalo, da bi svatovi - otimači, ako su bili brojem slabiji, podlegli i svi mrtvi ostali na krvavu razbojištu. Takovih svatovskih groblja znade narod u Bosni još danas, dosta i priča o mrtvim svatovima, sahranjenim ondje, jer nisu znali obraniti otetu djevojku. - Ako li je svatovima uspjelo umaći ili obraniti svoj plijen, sva bi ženska okolica zavidala takovoj djevojci, jer je časno, što su rad nje ponijeli svati svoje glave u torbi, pa ako bi bila i niska roda, sama otmica nadvisila bi je u cijeni nad ostalim ženama.
I Tahirbeg je tvrdo naumio, da otme svoju Divu, a bila je tu samo jedna poteškoća, po srijedi. Da je Diva muslimanka, našao bi u mladih bega koliko god hoćeš pomagača za otmicu; ali, koji će se mladi odžaklija dati na to, da mjesto begovice otimlje seljanke? Otetu djevojku smatrao je svako dostojnom da pređe prag begovske kule, ali otimati seljanče, na to sigurno ne bi ni jedan pristao. Stoga morade Tahirbeg odustati, da traži pomoćnike u svojih vršnjaka, ali se za to sjeti svoga kmeta u Vukovskom, Riste Furtule, koji ga je često pratio na njegovim prijašnjim pustolovinama te se znao za to naplatiti, davajući haka četvrto, mjesto trećine, treće, gdje je trebalo davati polovinu, a Ristin kantar (vagu) nije niko pregledavao, mjeri li pravo
ili krivo.
[/b]Risto Furtula bio je potomak onih "Vlaha"[/b], koji su se već u srednjem vijeku sa svojim stadima naselili na Raduši i tu podizali svoje kolibe i osnovali vlaški katun ili katun Vlaha, kako b se govorilo, kojim je upravljao katunar ili premićur kao starješina sela. Otale bi ganjali svoju stoku na sve strane po izokolnim planinama, a kad su se u Vukovskom starožitelji od turskog straha razbjegli, sišli su s .planine, zaposjeli opustjele kuće i njive. Staro njihovo naselje na Raduši opustilo je, ali ga narod i danas još zove Katuništem, a u Vukovskom se novo naselje množilo, te se proširilo čitavim sjeveroistočnim rubom Vukovskog polja.


10. od 12
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #11 : Kolovoz 20, 2012, 09:28:17 »


Živeći gotovo pet vijekova opkoljeni samim bosanskim staro-sjediocima Hrvatima, poprimili su od njih i nošnju i jezik ikavskog narječja, ali ćud im mišljenje ostalo isto kao u njihovih sunarodnjaka, koji su se dva, tri li vijeka poslije doselili u Bosnu.
Što god je bilo Vukovljaka, Risto Furtula bio je najlukaviji i najodvažniji među njima, a Tahirbeg nije mogao naći boljeg pomoćnika za svoju namjeru. Da ga što sigurnije predobije, obeća mu pokloniti čifluk, na komu je kmetovao, ako mu uspije ugrabiti Divu Grabovicu i dovesti je u begovsku kulu ...
Risto je živo prionuo oko posla. Dan je i noć potajno obilazio Brajin dolac, ne bi li uvrebao priliku, zgodnu naumljenom pothvatu. Štogod je saznao, doiavljivao je Tahirbegu, a jednog mu je dana morao javiti, da je Diva' nestala iz Brajina dola. I Risto poče iznova da joj ulazi u trag. Uzalud se raspitivao, je li pošla kud u rodbinu, uzalud je prošao Radušu, nadajući se naći je u Lukinu stanu pod Idovcem, a jednako je uzalud obletio Ravašnicu, Proslapsku planinu do Kopčevine: Divi nigdje ni traga ni glasa! Da je u planini, to je pod sigurno slutio, jer začudo ni Grabovčevim ovcama nije bilo nigdje traga!
Već je htio okaniti se jalova posla, ali čifluk nije mala stvar, i on stade pretraživati redom planinu za planinom od Ljubuše, do Čvrsnice. I jednoga dana ugleda Divu iz daljine, kako goni ovce. Brzo se sakrije za kamenom, da ga ne prepozna te je stao promatrati, a kad mu nesta s vida, skoči veseo i pobrza u Vukovsko, da obraduje Tahirhega, koji je bijesnio i očajavao, otkad je Dive netragom nestalo.

IX. Vlašići

Jedne krasne večeri usred ljeta sakupili se čobani po mirisnoj ledini ispred stana na sijelo. Pastirice posijedale oko vatre, pa stale zabavljati pjesmama i pričama, a mladi se čobani odvojili na stranu i bacali kamena s ramena ili se zabavljali drugim momačkim igrama. Plamen vatre, vrcajući hiljade sitnih iskara, plamsao prema nebu i obasjao svojim rujno-zlatnim žarom okolicu.
Diva se zamišljeno zagledala u krasno ljetno noćno nebo, na komu se mjesec povisoko uspeo sipajući na zemlju svoj blijedi srebroliki sjaj. Zagledala se u one nebrojene zvijezde, što se prosule po tamnom nepronicavom nebeskom svodu, titrajući i sjajući se ko dragulji neprocijenjive vrijednosti, a zadivljena od tolike krasote osjećala je u duši duboku pobožnost prema vječnom Tvorcu, koji je ta ljudskom umu nedosežna čudesa stvorio te im dao vječni zakon, po kome se kreću i upravljaju. Oko joj osobito zapelo za hrpicu zvijezda, koje su se držale na okupu kao malo stado ovaca a za njom dvije pomanje zvijezde, jedna pored druge, kao da su štapom vezane.
Pokazavši prstom na njih upita stopanicu:
- Kato, kako li se zovu one zvijezde na hrpici?
Kata, kao valjana seljanka, vješta donekle zvjezdanome nebu jer se po njem računalo noćno vrijeme, odgovori:
- To su ti, dijete, Vlašići. O Petrovu oni rano sviću i kažu koscu, da je vakat za kosidbu, a težaku da je blizu žetva; u listopadu rano zalaze i opominju, da je vrijeme oranju i da će skoro navaliti jesenje kiše.
- Baš su lijepe i poredane kao mala vojska, - reče Diva promatrajući ih pomno. - Naprijed u dva reda po dvije uporedo, onda tri u redu, a za njima osobito sjajna zvijezda. Njihovom društvu kao da spadaju i one dvije male zvijezde, jedna tik do druge podaleko otraga. Bože, zna li se, kako li su dospjele onamo?
- Kako da se ne zna, - odvrati Kata, ponosna, da nešto znade protumačiti. - ima o tom jedna priča a ako hoćeš, mogu ti je pričati.
- De pričaj, - reče Diva, a uz nju pristaše i ostale čobanice, željne da opet čuju novu pripovijetku.
- E pa čujte, djeco! - poče stopanica. – U davno doba bila stara sirotica baka, a nije imala ništa na svijetu, osim svoje preslice, da njom prehrani sebe i jedinicu kćerku, Mizulinku. Uzgojila je materinjom ljubavi i učila kršćanskom strahu, kako valja dobru katoliku. Mizulinka je bila materinje jedino blago, a krasna kao krasan dan: ni dva oka ne bi je se nagledala, a mnogi bi se momak smatrao sretnim, da povede ovo zlato. I nije za to čudo, da se u nju zagledao mladi Vlašić te joj često obilazio oko kuće. Kada je to opazila ostarjela majka, svjetovala je svoju Mizulinku, da se čuva nevjerna Vlašića. Ali Mizulinki se svidio Vlašić, a ovaj, videći da mu je djevojka sklona a mati protivna, naumi djevojku ugrabiti.
Jedne večeri, kad je Mizulinka pošla na vrelo, da zagrabi vode, dočeka je Vlašić sa šestero braće svoje, pograbi je i posadi na konja, a otmičari nagoše u bijeg. Začuvši majka topot konja, izleti na vrata a kad ugleda otmicu, poleti onako stara, hroma poštapajući se svojom štakom za otmičarima. Konji, brži, ostaviše baku daleko za sobom a ona očajna zamahne svojom štakom i baci je za njima; ali štap ih ne dohvati, nego pade daleko za njima na zemlju. Videči baka, da joj je potjera zaludu, stade naricati kao sinja kukavica i prokle svate otmičare i nevjernu djevojku, a Bog usliša maternju kletvu, okameni svate, te ih sveza na na nebeski svod, gdje po njemu do vijeka bez prestanka jure.
- Eno vidiš: one dvije prve zvijezde Vlašići su Mile i Mileta, za njima uporedo Vule i Vuleta, a za ovim Vora, Škora i Bariša. Najzadnja i najsjajnija zvijezda je Mizulinka. Do po puta po nebeskom svodu zaostaje, kao da se otimlje i oteže poći za svatima, a kad joj nesta materinje kuće iz vidika, sve se pomiče polako naprijed, dok ne dođe u čelo svatima. A one dvije zvijezde, što su zaostale daleko za Vlašićima, to je materin štap, što ga je bacila za otmičarima, pa ih nije dostigao.
Zamislivši se u duboke misli slušala je Diva ovu priču a kad je legla na počinak, nije joj dugo mogao san na oči, sve razmišljajući o otmici lijepe Mizulinke. I kad se zorom probudila, Vlašići joj bili opet prva misao, a njeno srce, kome je dosele briga bila neznana, obuzela je neka slutnja, neki strah. Tek se sad, prvi puta preplašila se, što je ispred njene kuće otišao odbijeni prosac, a kad je onaj Vlašić smio da otimlje djevojke, zar ne će smjeti isto Turčin bijesni Tahirbeg?
Da smiri neugodno čuvstvo, koje ju iznenada obuzimalo, klekne kraj svoje postolje, te se vruće pomoli Bogu, preporučajući sebe i svoju nevinost zaštiti blažene Gospe, a smirivši donekle u molitvi svoje srce pođe veselija čela za svojim ovcama.

Saznavši Tahirbeg od Riste, da je Diva u planini, vrlo se obradova i stade s njim snovati i dogovarati, kako će je ugrabiti. Urečena dana, rano prije zore popnu se iz Kongore, gdje su se, da zametu trag, noću krili, na Ivan-dolac a otuda ispod Čvrsnice pođu prema Marnici, gdje su se nadali naći Divu. Bilo ih je svega troje: Tahirbeg, Risto i mladi brat mu Mane a osim konja, što su ih jašili, povedoše još četvrtog za djevojku. Prošavši Ivan-dolac zađu istočnim rubom Dugog polja i tu se sklonu u mali, šikarom obrasli klanac, da se sporazume kako će se najljepše domoći djevojke.
- Čuješ, Risto, - progovori Tahirbeg, - čini mi se, premalo nas je ljudi za naš posao i da bi valjalo,da smo bolje bar malim puškama oružani, jer se djevojka ne otimlje šale, a ako joj ko priskoči na obranu, moglo bi biti zlo i naopako!
- Ne brini se, beže, - odvrati Risto. – Nismo pošli otimat ni gospodske ni begovske cure. Za takovu bi se, jašta, valjalo dobro providiti oružjem,
jer ako bi došlo do potjere, moglo bi svega biti; ama za seljanku - za šokicu, - dometne porugljivo, - svega toga ne treba. Do pucnjave doći ne će, a ako se baš slučajno namjeri koje čobanče, dosta je oružja i toljaga.
- A kako si smislio, da se cure dokopamo?
- Lako! - odvrati Risto. - Ti se u me uzdaj, jer sam je ove zadnje dane tako pomno uhodio, da unaprijed znadem, gdje ćemo je bilo u koje doba dana naći. Konje ćemo ovdje privezati. a mi ćemo, polako se krijući, potražiti djevojku. Ako bude sporazumna, pa je mirno nagovoriš da s nama pođe, nema druge brige, već na konja s njom pa juri, što god moreš. Ako li se odupre, a mi ćemo je silom dovući do konja, pa je svezati na sedlo.
- Lako ie to govoriti, Risto, ali poteško izvesti, jer djevojka će se valjda otimati, braniti i zapomagati, koliko može, a ako nam je valja vezanu nositi podaleko do konja, sjatit će se svi čobani iz okoliša, još prije nego stignemo do konja a onda bi moglo i do gusta doći.
- Ej, beže, - nasmjehne se prezirno Risto, - vidi se, da si još mlad i nevješt poslu! - Mi na djevojačkoj otmici znamo sebi lako pomoći, pa nema cure, koja ne bi pošla kao janje, ako je prisilimo.
- A kako, čime?
- Eto čime, - odvrati Risto, izvadivši iz njedara bocu ljute rakije. - Jedan od nas će je držati a drugi usta zalijevati rakijom, dok je ne omami, pa onda lako s njom kao s malim djetetom!
Tahirbeg se namršti, jer očito mu se ovo sredstvo nije pričinjalo ni viteškim ni ljudskim, ali kad se već dao u takom kolu na posao, valjalo je razmisliti sve mogućnosti.
- A šta je ako rakija ne pomogne? - upita.
- Ako se prospe ili je ne oniami?
- Onda nam još ostaje ova soha!
- Ova soha? - upita Tahirbeg u čudu. – A šta ćemo s ovom sohom? Ne ćemo sa njome umlatiti djevojku?
- E, baš si neuk, beže, - nasmija se zlobno Risto. - Evo u nas se tako radi: ako se djevojka nikojom silom ne može prisiliti da ide, provuče joj se soha iza leđa kroz oba rukava gunjce, da joj ruke stoje raskrštene; te njim ni maknuti ne može a kamoli se obraniti. Cura je onda tvoja, ti s njome radi po svom ćejifu i ne boj se, da će ti odolieti. Kad je oženiš bez nikjaha (vjenčanja), da vidiš, kako će svojevoljno poći za tobom i bježati pred ostalima, samo da joj se ne sazna sramota. Eto, ova ista. soha natjerala je po gdjekoju prkosnu i ponosnu djevojku, da je pošla, za kime nije htjela, košto ide pitomo janje za ovcom! ...

Kolikogod je Tahirbeg bio lakouman sebićnjak, zgražao se i pomišljati samo na zvjerski prizor, što mu ga je Risto pasminskim značajnim rugom ocrtavao te mahnu rukom, kao da goni nemilu sliku ispred očiju i okrenuvši se naglo prema Risti reče:
- Ne, ne, Risto, toga ne će trebati, toga ja nikako ne ću!
- Hoćeš, bome, - šapnu Risto u sebi, - nek ti se samo krv zapali!
Polako iziđu iz svoga skrovišta i Risto, vrebajući na sve strane, stade ih voditi. Nisu išli ni pola sata, kad ugledaju Divu, gdje za svojim stadom ide. Okrenula im je leđa te nije ni slutila, da su joj otmičari za stopama. Kad od jednoć iznenada tik za sobom začuje koračaje, okrene se i ugledavši Tahirbega s dva strana čovjeka, nehotice joj sinu glavom priča o Vlašićima. Obuze je zla slutnja, pa problijedi, a Tahirbeg ju pozdravi kucajućim srcem:
- Dobro jutro, Divo, koja sreća, te sam te našao ovdje u planini. Lutao sam svijetom, tražeći te kao izgubljeno blago, a patio sam muke nečuvene, otkako mi se otac vratio s prošnje. Kazuj, dušo, da mi je otac slago, da me ne odbijaš i da hoćeš, biti moja.


11. od 12
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #12 : Kolovoz 20, 2012, 09:32:12 »


- Okani me se, beže, ako Boga znadeš. - branila se djevojka, sabravši se malo. - Uvrijediti te nisam htjela, ali što sam rekla, na tomu i ostajem. Ti sebi traži drugu spram sebe, koja te je vrijednija nego li ja sirota, a mene jadnicu puštaj na miru.
- Ne mogu, Divo, ne mogu! - Ja ginem i bolujem za tobom i ne ću naći mira dok te ne dobijem. Ti moraš, Divo, za me - reče i uhvati je za ruku ...
Rundov, koji je sumnjivim očima promatrao Tahirbega i njegovo društvo, čim ugleda kretnju njegove ruke, zareži kroz bijele svoje zube te sunu, da na nj zaskoči; - ali Risto, koji je isto tako pozorno promatrao svaku kretnju pseta, trgne nožem iza pasa i za čas se vjerni čuvar valjao u svojoj krvi na zemlji. Gledajući krv jedinog svog čuvara, koji joj je tu na osami mogao biti od pomoći, obuze Divu neopisiva strava, ali osjećajući, da je za uju osvanuo osudni, kobni, možda posljednji čas, uspravi se i zavika:
- Natrag, ubojice, natrag, napasniče! - i dignuvši oči nebeskomu svodu ote joj se sa usana vruća molitva: Bože, ti mi budi na pomoći!
Tahirbeg pokuša da djevojku smiri, ne bi li je lijepim predobio, ali Risto priskoči, obuhvati Divu odotraga te zavika:
- Nije, beže, vakta razgovoru, nego valja raditi. De, Mane, zalij!
I dok joj je gvozdenim šakama držao ruke, da ni maknuti nije mogla, pokuša Mane jednom rukom, da rastvori usta a drugom da joj zalije ljuto piće u grlo.
- Sveta, Gospo, pomozi mi! - stenjala je Diva, pa se svom silom trgne; u tom hrvanju izmakne se boca Mani iz ruke i udarivši o kameno tlo rasprsnu se u stotinu komada. Diva, koja se uto istrgla iz Ristinih ruku, stane bježati, što su je god noge ponijele. Ali Tahirbegovi su dželati bili brži; zamalo je dostignu, te je uhvate. Risto provuče djevojci sohu kroz rukave i da bude tvrde, sveže obje ruke uz njene krajeve. Kao starokršćanska mučenica, koju na križ razapinju, stajala je Diva raskriljenih ruku nepomična nijema, kao da je od užasa obamrla, a samo nevine joj modre oči živim se sjajem upiljile u ono plavo nebo, kao da tamo traže pomoć i spas.
- Eto, bujrum beže, - progovori podrugljivo Risto Tahirbegu, koji ih je u to stigao. - Mi ćemo se ukloniti, a ti svrši i požuri, jer nije vrijeme dan gubiti.
Oba se seljaka uklone podaleko na stranu, da ne budu svjedoci prizoru, koji je imao nadoći, a Tahirbeg, blijeda lica i kucajućeg srca pristupi Divi te raskrilivši ruke zavapi:
- Divo, Divo, usliši me! Očuvaj me nasilja, kojoga bi se sav svoj vijek imao da stidim. Pođi dobre volje za mnom, jer ja te ljubim više nego ikoga na svijetu! - Zemlju ću ti u raj pretvoriti, a na domu veseljem će te dočekati i otac i majka moja.
- Pođi za me, da mi srce ozdravi, jer bez tebe mi nema života!
Razapeta Diva stajala je nepomično, upirući nevine oči u ono visoko nebo, a samo su joj usnice micale, moleći se Bogu, vječnom pravedniku, da je zaštiti i obrani joj djevojačku nevinost. Njena šutnja još je više raspalila Tahirbega. Prsa su mu se nadimala od uzrujanosti, u lice mu čas navirala, čas odmicala krv a žile na čelu i na sljepočnicama kucale, kao da će probiti čelnu kost.
- Uslišaj me, Divo, - progovori opet nakon stanke. - Ti moraš, jer bez tebe mi nema života, bez tebe svijet mi je pakao, a ja ću se u njemu u vraga pretvoriti. - Govori, Divo, hoćeš li mirno za mnom poći?
Diva ga pogleda prezirno, pa mu odgovori mirno:
- Moje srce za te ne zna, a da je znalo, od danas bi te preziralo. Natrag, odstupaj od mene, nečastivi, i da znadeš, ja nikad za te znati ne ću!
- Moraš, Divo,- zavika Tahir izvan sebe i kao obuzet nekim ludilom, koje mu je potamnilo i svijest i ljudsko osjećanje, poleti prema njoj i krikne ponovo: - Ti moraš, Divo, ti si moja!
Diva klonu korak natrag, pogleda opet u nebo i zavapi:
- Sveta Gospo, pomozi mi jadnici očuvati obraz!
I uto se dogodi čudo: slabo, jedva doraslo djevojče, osjeti, kako su joj od jednoč ojačale mišice, kao da je njima čelik mjesto krvi zastrujao. Trgnu rukama, a ona jaka grabova soha, koja je podnosila toliko tereta, prebi se na pola kao slamka. Jedna pola osta djevojci u ruci i zamahnuv njom
zavika:
- Natrag, nekrste, ne diraj u kršteno čeljade!
Tahirbeg osjeti, kako ga je po licu ošinulo a to ga pogotovo raspalilo. Strast i gnjev oduzmu mu i posljednji tračak pameti, te on kao ranjen ris nasrne na djevojku, ali u to začu iz daleka glas:
- Drž' se Divo, eto me u pomoć!
Tahirbeg, videći, da mu je plijen umaknno, uhvati ljevicom Divu te riknu:
- Ti si moja, Divo, moja i ničija!
I u desnici mu zabljesnu nož iza pasa, i on ga sune usred grudi djevojačkih. Teško ranjena pade Diva na tle, rumena krv joj oblije prsa, a ubojica i njegovi pomagači udariše u bijeg, kao da ih srde proganjaju.

Divi je stigla kasno pomoć Arslanage Zukića iz Varvare, prijatelja i kuma njene kuće. Ugledavši on smrtnu ranu položi joj glavu na svoje ruke, da joj bude lašnje mrijeti, pa je stade samilosno pitati, je li rana ljuta?
- Nije, Arslanaga, ljuta, ta kako će biti ljuta, kad me je izbavila od sramote? Prebolit je ne ću, to osjećam, - nastavi sve slabijim glasom; nego jedan ću ti amanet ostaviti: pozdravi mi oca i majku i sve na domu i kazuj im, da lako umirem i da Bogu hvalim, što me je pomilovao, te sam svojom krvi mogla da obranim djevojaštvo svoje. Kazuj im to i nek se Bogu mole za me i zahvaljuju na milosti!
Mukom je Diva proustila posljednje riječi, a onda joj se otkinu s usana dubok uzdah i pod ono visoko modro nebo poleti djevičanska duša u rajsko nasolje.

Arslanaga, potresen u duši, položi pokojnicu na mirisnu tratinu i zavikavši iz sveg grla, da je gorom odjeknulo prizove okolne čobane i čobanice. Klečeći poredali su se ovi oko pokojnice, da joj se pomole za dušu. Dohrlila je van sebe i stopanica Kata, kukajući, gruvajući se u prsa i proklinjujući neznana ubojicu, a kad se jadikovke ponešto smirile; iskopale su čobanice na mjestu, gdje je Diva poginula, grob, načinile u njem stelju od mirisna planinskog cvijeća, pa u nj položile truplo svoje druge. Sutradan ga ogradili čobani drvenom ogradom, da ga očuvaju od prolazećih ovaca i tako je ostao grob do današnjeg dana, a narod ga još i danas zove Divinim ili djevojačkim grobom.
Crni glas o kćerinoj smrti oborio, je Lucu na pol mrtvu, a kad se osvijestila, bolovala je i nije se više dignula s bolesničke postelje. Nakon mjesec dana ponesu i njuna seosko groblje, a Luka Grabovac je životario odonda tek nekoliko godina, slomljen teškim udarcem, te je čamio kao samac bez ikoga svoga. Od dana u dan postajao je sve nujnijim (melankoličnijim) i slabijim, a kad je Ali Rizapaša dokinuo filuriju i nadomjestio ju desetinom, nije mogao podnijeti taj posljednji udarac. Postao je rajom ko i svaki drugi, izgubio i posljednji tračak slobode, a to ga je u srcu grizio i peklo, dok od jada nije izdahnuo.
Ljeto iza Divine smrti, na godišnjicu, pošla je iz Brajina dola i iz okolnih sela lijepa povorka djevojaka, sve samih druga i prijateljica Divinih, na njen grob. Vođa je toj povorci bila Manda, koja je za Divom najviše tugovala. Došavši na grob okitile su ga cvijećem i voštanicama kao kakav oltar te poklekle, da se pomole. Lupajući se pokajno u grudi kao griješnica, koja nije znala napasniku odoljeti, molila se osobito skrušeno Manda na grobu djeve, koja je svoju nevinost životom otkupila, a vrativši se u Brajin dolac dočeka je nenadana sreća, njen otac, koji ju je nekoć prokleo, sad je došao, da joj oprosti-i da joj opet otvori prag očinske kuće.
Desilo se to tako: Luka je žudio u svojoj tuzi, da progovori s čovjekom, koji će mu boli razumijeti, a tko će bolje nego Mandin otac, komu je kći stradala od istog Tahirbega? Zato uzjaši konja te pođe na Otinovce, da se izjada i srce bar nešto olakša.
Slušajući veliku tugu Lukinu učini se Mandinu ocu vlastita manjom, a i Mandin grijeh, jer u raljama siledžije, kaki bijaše bijesni Tahirbeg, slaba djevojka nema drugog izbora, ili braniti život ili obraz. Što će ko obraniti, u božjim je rukama, a nas slabih ljudi nije dizati kamen ni na koga, ni miješati se u sud božji. I Maudin otac odluči ispratiti Luku do Brajina doca te oprostiti svojem djetetu.
To su oproštenje pripisale Divine drugarice molitvi na njenu grobu i od onda je taj grob među ženskom mlađarijom izišao na glas. Djevojke onih krajeva, kad bi im tuga ili briga pritisnula srce, hodočastile bi na Divin grob, da na njem u molitvi nađu utjehe.

XX. Krv za krv

Svršivši svoje pričanje zurio je stari Arslanaga zamišljeho preda se, a onda se odjednom prene iz misli i nastavi:
- Gospodine, imam ti još nešto pričati o sebi.
U doba, kad se zbivalo, što sam ti kazivao, bio sam mlad čovjek, jedva oženjen koju godinu dana, a imao sam sina prvijenca, a onda još jedinca, Mehu. Eno ga još živa i božjom pomoći i on dočekao unučadi. To dijete, naša jedina radost, prešavši četvrtu godinu, teško nam je obolilo. Njegovali ga i liječili, koliko god smo znali, ali ni ljekovite trave, ni saljevanje strave, ni zapisi hodže u Prozoru i fratra na Šćitu nisu bili od koristi. Dijete od dana u dan slabije i bolnije i svaki smo se čas bojali, da će izdahnuti. U to se srećom sjeti postarija rodica, da pokušamo naći djetetu kuma. Valja da znaš, gospodine, i mi muslimani, ako i ne krstimo djece, znamo za kumstvo, premda ne za "mokro" nego za "suho" ili "šišano"i¡ narod vjeruje, da bolnom djetetu može pomoći, ako mu se nađe sretne ruke kum.
Nevolja, vele, ne moli Boga i ja odmah pristanem. Povijemo dijete u tople haljine, iznesemo ga pred kućna vrata, posadimo na stolicu, a kraj njeg položimo na zemlju sahan s makazama (škarama). Kako adet ište, povučemo se u kuću čekajući, kakva li' će mu kuma nanijeti sreća.
Ne prođe dugo i eto putem ide Luka Grabovac iz Brajina dola. Ugledavši dijete i makaze sjeti se, što se od prolaznika ište, pristupi djetetu pa mu makazama stade šišati kosu, a svršivši posao, izvadi dukat, zavije ga u duge pramove i položi kao dar kumovski djetetu u sahan. Htjede da ode svojim putem, ali ja izletim te ga ustavim i uvedem u kuću, da ga kao kuma pozdravimo i da mu se zahvalimo.
I kumovska ruka Lukina bila je doista sretna. Dijete ozdravilo i odonda Meho - danas i on dobrano ostario - nikad u životu nije bolovao.
Moji stari i Grabovčevi oduvijek su se dobro pazili, a i nas dvoje, premda u godinama nismo bili ravni, pazili i gledali smo se, kao da smo od jednog bratstva, jer da znaš, gospodine, u ono staro doba, kumstvo još je bilo sveto i prije bi brat brata ostavio nego li kum svoga kuma. Njegova radost bila moja radost, moja briga njegova briga, a što tko njemu učini, učinio je i mem, ma on bio kršten a ja musliman.
Kad smo se ono ja i Luka zbog Dive promijenili za jajlak, imao sam jednog dana posla u Duvnu. Svidjevši, što je valjalo svidjeti, vratim se uz Ivan-dolac kući,, a putem naumim skrenuti svojemu stanu pod Marnicom, da obiđem Divu i da ocu javim za njezino zdravlje. Idući na prečac ugledam u nekom klancu privezana četiri konja. To me je začudilo, ali kad prepoznam Tahirbegova vranca, dosjetim se, o čemu se radi - o otmici. Štogod sam mogao, potjeram konja i tako zatečem otmičara.
Nije mi bilo suđeno, da izbavim jadnicu djevojku, nego da joj mrtvu glavu položim na zelenu ledinu i da tužnom ocu nosim posljednji pozdrav Divin. Kad sam se nešto sabrao od užasa i kad je stigla Kata s ostalom družinom, -da pokojnici spreme grob, stanem razmišljati: Pala je krv nevina, a krv vapi za osvetom, osobito u ono doba, gdje se uzimalo oko za oko, zub za zub a krv za krv.
A tko će biti Divi osvetnikom? Brata nema, otac ostario; tko dakle drugi nego ja, kum Grabovičeve kuć, pred čijim je očima krvnik zarinuo nož u njedra svoje žrtve.
I tek se sada dosjetim, da je božja volja, da budem osvetnikom krvniku Tahirbegu.
Uzjašim konja te pojurim, da nađem krvnika. Znao sam mjestimice, gdje su bili svezani konji, znao sam i to, da će Tahirbeg, nevješt kraju, lutati neko vrijeme, dok naiđe na konje, a slutio sam, da ne će smjeti kući na Vukovsko preko Rame, nego da će se kriti skrovnim putem, valjda dolom Grla, da se ispod Ljubuše planine dohvati Kupreškog polja. I smislivši sve to pojurim do Grla, gdje u tijesnu klancu legnem u busiju.
Račun me moj nije prevario: još se sunce nije primaklo zalazu, a ja začujem topot konja i upoznam Tahirbega sama, kako jaši niz dol. Kada se primaknuo, skočim iz busije nasred puta i zaviknem:
- Stoj, krvniče, da mi platiš krv!
Tahirbeg me pogleda, kao da ne razumije i htjede projašiti krajem puta, ali mu konja uhvatim za uzdu i poviknem:
- Sjaši, krvniče, i daj krv za krv! To je kandava (krvna razmirica) - a ja Divin osvetnik!
Kad začu Divino, ime, prene se i krv mu još više uzmakne iz problijedela lica te odvrati:
- Pusti me proći, Arslanaga. Ako si osvetnik, platit ću vraždu i poslati pomirnike, da ugovore krvni mir.
- Ne ćeš, kukavice! Zar krv Dive Grabovice misliš otkupiti za trista talira? – Velim ne ćeš, kukavice, nego daj oko za oko, zub za zub, krv za krv, kako ište obraz junaka! Siđi s konja!
Tahirbeg posluša i sjaši, a kad sam mu viknuo "vadi nož!", izvadi ga još okrvavljena iz pojasa i ne prozborivši ni riječi stavi se preda me.
Podignemo noževe, te se stanemo gledati neko vrijeme nijemo i nepomično, a onda srnerno jedan na drugoga. Tahirbeg mahne nožem; oštrica mu se rumenila krvlju djevojačkom, a oko mu časom zapelo na tom rumenilu, a onda srne na me i posrne! - Ili mu je oči zamaglila ona krv ili se poskliznuo: Tahirbeg klecne desnom nogom, nož mu sune u prazninu i za tren je ležao mrtav na zemlji.

***

Starac Arslanaga ustane, maši se rukom za gredu i izvadi dugoljasti smotak. Polagano ga stade drhtavom staračkom rukom odmatati i ja ugledam nož s tamno-smeđim krvavim ljagama.
- Eto, reče, ovim sam nožem osvetio Divu Grabovicu! - a onda doda, kao da se ispričava: - Bilo je to davno gospodine, u dobro, staro doba, kad se uzimao zub za zub, oko za oko a krv za krv, kad je kum kumu bio brat i više nego brat!

Dr. Ćiro Truhelka
Kedžara - Zagreb, 1900 -1901
✧tur. kedža ← diva; djeva; djevojka

http://www.katolicki-tjednik.com/vijest.asp?n_UID=1553

Kopčići > http://rama.co.ba/html/rama_u_rijeci.html#Kopčići
http://rama.co.ba/html/zrtvoslov/scit.html

12. od 12
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #13 : Rujan 24, 2012, 13:47:38 »


Diva Grabovčeva, Vran planina – Hercegovina

<a href="http://www.youtube.com/v/KnU1-71EYt4?version=3&amp;feature=player_detailpage <br />http://www.youtube.com/v/KnU1-71EYt4?version=3&amp;feature=player_detailpage" target="_blank">http://www.youtube.com/v/KnU1-71EYt4?version=3&amp;feature=player_detailpage <br />http://www.youtube.com/v/KnU1-71EYt4?version=3&amp;feature=player_detailpage</a>

Filmić je lijep, predivan, super!
Volim detalje, te mi je čičak (biljka) upala u oči. Zgodno je to što baš taj čičak Hercegovci zovu "Turčin". Možda zato što bode?
Namignut
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #14 : Srpanj 01, 2015, 21:13:21 »


Diva Grabovčeva
 
Usred dične Herceg Bosne
Gornjom stranom Rame stare,
Loze roda sveđ ponosne
Braća Kopčić gospodare.
Velikani, ime slavno,
Pradjedova časnih sjeme.
Zapisala povijest davno –
Mnogog stvora broji pleme.
Živjelo se kojekako,
Božja volja svoje čini.
Pleme mrlo; sve polako
U grob liježu vrli sini.
Od prastare loze njine
Dva Kopčića, mila brata,
U dvorima djedovine
Stišću k srcu stijeg Hrvata.
To čestiti ljudi bili,
Kras im praga – vjera sveta.
Poštenjem ih okitili
Svi guslari davnog svijeta.

Vrijeme nosi i odnosi,
Puno suza, trunčić smješka.
Od postanka baš prkosi
Bosni našoj sudba teška.
Ajme, Bože, jada ljutog,
Idu Turci, Osmanlije!
Kršćanima bit će krutog
Jarma, danka i kandžije.
Pomozite, oj Nebesa,
Smiluj se o Djevo, Mati!
Bez milosti i čudesa
Tko će raji utjeh dati?
Molitva se Bogu vija,
Al’ nadjača sablje sila.
Sultanova Turadija,
Cijelu Bosnu preplavila.

Na muci se čovjek pozna
U nevolji ćud pokažeš,
Ščepa li te muka grozna
Ili trpiš, ili lažeš.
Junak si il’ prelivoda
Poture il’ sluga Krista,
Izdajica slavnog roda,
Il’ ti savjest vijekom čista.
Kad pritisnu gorki jadi
Blijedi nauk od davnina.
Jedan Kopčić, blaga radi,
Uze vjeru od Turčina.
Zemlju, dvore, spasit treba,
Imanje je srcu milo.
Što govori knjiga Neba,
U glavi se tajno krilo.
Dobri Bog je Otac svima,
Turčin, kršćan – krv crvena.
Plaću bereš po djelima,
Ljubav –  zakon svih plemena.

Drugi Kopčić čvrste vjere
Prezr’o zemskog žića dare.
Nek mu Turčin danak bere,
Al’ ne će u janjičare.
Nek o njemu povijest piše
Da je Braja kamen stanac,
Dok mu duh u tijelu diše,
Ne slomi ga nik’vi stranac.
Stajali mu bijeli dvori
Sred grabovog zelen gaja;
Još narodna priča zbori –
Tu j’ živio Kopčić Braja.
Zub vremena dvor rušio
Mili spomen na djedove.
Gdje no grabov gaj je bio,
Grabovcima kraj se zove.

U tom kraju kamenjara
Nedaleko Vran planine
Živio od Božjeg dara,
Luka, sinak djedovine.
Im’o malo, ma je sretan,
Tek mu oči čedo žele.
Dani lete, a on sjetan,
Pokriše ga vlasi bijele.
Na koljena žuljnih, goli’,
Pred oltarom kleči, grca.
Godinama posti, moli,
Ah da mu je plod od srca.
Eto čuda, zdrava, živa,
Rodila se kćerka mala!
S mlijekom majke, slatka Diva,
Zapovijedi usisala:
Ljubi Boga, Domovinu,
Djevičanstvo čuvaj, cijeni.
Poštenje si, krepost finu,
Grešnim blagom ne zamjeni.
Sretna rasla Diva mlada
Grabovčeva bajna vila.
Usred sela, velegrada,
O njoj viječna priča bila.
Molitva ju ocu dala
Svetinja se u njoj krije.
Usta muška uzdisala,
Bože dragi, lijepa li je.
Perivoja krasi cvjetni
Ne mogu se s njom poredit.
Koji li će momak sretni
Grabovčevo smilje gledit?

Čuva Diva bijelo stado
Po livadi i vrleti;
Gle, na konju, Ture mlado
Sa Kupresa ko zmaj leti.
Džafer – bega sinak to je,
Loze Kopčić, ramska klica.
Pradjed bris’o ime svoje,
Od kršćana – poturica.
Sin mu Tahir, zloduh sami,
Teferiči, Bosnom skita.
Ne vole ga ni imami,
Ni kadije, raje svita.
Što poželi imat mora,
Tko mu na žulj, tome jao.
Svijet mrzio suro’g stvora,
S puta mu se uklanjao.

Leti  momak ko na krili’,
Al’ mu plamni pogled stade
Na prelijepoj ramskoj vili,
Na njedrima Dive mlade.
Lecnuo se. San il java –
Pred njim cura ljepotanka
Ko boginja da je prava,
Rumen ruža, stasa tanka.
”Oj djevojko čija li si,
Tko te takvu šesnu rodi?
Da l’ sa drugog svijeta nisi?
Jel u tebi anđel hodi?
Prođoh Bosnom nadaleko
Carigrada mnogom stranom.
Ma tek za te zape oko,
Pred srećom mi Bogom danom.
Ajme, curo, opčara me
Tv’a ljepota, pogled mio,
Od ljubavne vatre same
Nisam više koj’ sam bio.
Duša mahom svate sanja
Tvoje rujne usne žudi.
Tahir – beg se tebi klanja,
I moli te, moja budi.
Sto sluškinja na te čeka
Da te spreme i pozlate.
Ma željela ptičjeg mlijeka,
Đuvegija nać’ će za te.
Oj tako mi moga dina
Nema para tvome liku.
Ljubav si mi ti jedina,
Spas ubogom nevoljniku.
Kunem ti se babe vjerom
Sretnom ću te učiniti,
Kitit zlatom i biserom
Tvoj rob, sluga, vječno biti”

Herceg Bosne cura, Diva,
Gordo, smjelo, glavu diže.
Planu bićem hrabrost živa
Tahir – begu riječi niže:
”Hvala, ali nisam za te,
Katolička ja sam kćera.
Jedan zakon za Hrvate:
Nacija i oca vjera.
Ti veličaš Muhameda,
Meni Krist na srcu leži.
Za kršćankom Kopčić gleda –
Moja mis’o k rodu teži.
Djedi bili katolici
Klanjali se svetom križu,
Danas dankom mučenici,
Imena si slavom nižu.
Zar će Diva Grabovčeva
Prezret vjeru i Raspelo?
Sramom da ju svijet opjeva,
Da izdajom kiti čelo?
Tahir – beže, sine turski,
Idi svoje gore listu.
Mene žari ponos curski –
Ja ostajem vjerna Kristu.”

Ode beže, guja ljuta,
Sutra dan se opet vrne.
Dolazio često puta,
U zaruke k Divi grne.
Silovito momče ludo
Zabranjeno želi voće.
Je li Bogu pravo, hudo,
Srdašcu se slasti hoće.
Babo Džafer zlata ima –
Neće cura pustog blaga.
Tahirovim u grudima
Planu uja ljutog vraga;
”Kaurkinjo, čuj me mlada,
Sa Turčinom šale nije;
Nećeš mene – eto jada,
Pod zemljicu leći ti je.”
Ruka oštri handžar rinu
U Divino tijelo krasno.
Natopila krv ledinu
Ode cura u raj časno.

Tahir – đavo kući žuri,
Srce vatrom pakla gori.
Gle, konjanik za njim juri,
Vran planinom glas mu ori:
”Stan’ šejtane, stan’ džudijo,
Lako ti je ženu ubit.
Ako lažem, živ ne bio,
Mrtvog će te nana ljubit!”
Dobrodušnom Arslanagi
Milo kumče bila Diva,
Osvetit će kum ju dragi
Nek u miru Božjem sniva.
Oštra sablja mladca zgodi,
Stari Džafer gorko plako:
”O moj, sine, ti se rodi
Uzočas i naopako.
Gdje ti obraz, gdje poštenje,
Ne ljubi se cura silom.
Pravo ti je tek volenje
Kad se svidiš stvoru milom.
Ajme, sine, nesretniče,
Teška kazno mojeg žića.
Ubojico, o krvniče,
Ti izrode u Kopčića.”

Mrla Diva, Hrvatica,
Junakinja s Herceg kama.
Katolkinja, mučenica,
Nevinosti slika sama.
Grob joj čuva Vran planina
Pred Kedžarom eno znaka;
Hrle grobu, od davnina,
Tri nacije djevojaka
I mole se: ”Dive draga,
Pomozi nam bitku biti.
Napasnika tjeraj vraga,
Djevičanstvo sveto štiti.
Mladost nek te vazda cijeni,
Nek ti u čast pjesmu pjeva.
Nek u vječnoj uspomeni
Živi Diva Grabovčeva.”
 
Marija Dubravac Brisbane

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.20. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!