Katolici su bili austro-ugarski državljani i kao takvi pod austrougarskom konzularnom zaštitom. Srpski zakoni nisu imali vlast nad njima zato nisu htjeli priznati ni Katoličku crkvu u Srbiji, ukratko Katolička crkva nije imala nikakva prava. Nasuprot tome u Hrvatskoj, odnosno Austro-ugarskoj car Josip drugi donio je 1781 g. Povelju o toleranciji (Toleranz-Patent), s kojom su protestantima i pravoslavnima dozvoljena sloboda vjeroispovjesti odnosno postali su ravnopravni sa katolicima.
Strossmajer je kod svoje prve posjete 1852 g. intervenirao kod kneza Aleksandra Karađorđevića da se katolicima dozvoli sloboda vjeroispovjesti, ali to nije išlo tako lako. Tek 11.travnja 1853 javio je austrijski konzul Radosavljević da je Senat odobrio katolicima posebno groblje, slobodan sprovod i podjeljivanje sakramenta mrtvacima, ali službeno priznanje Katoličke crkve ostaje i dalje na mrtvoj točki. 14-og.rujna 1853 konzul Radosavljević javlja biskupu Strossmajeru da je srpska vlada na savjet von Fontona ruskog državnog savjetnika 9-og. rujna izdala zakon o slobodi vjeroispovjesti nepravoslavnih konfesija.
Međutim biskup je na taj zakon po nalogu Svete Stolice uložio protest jer zakoni od 9-og.rujna ne daju katolicima nikakvu slobodu. Protest je 20 -og. travnja 1854 predao austrijski konzul direkciji Inostranih Dela u Beogradu.
Na ovaj protest Strossmajer nije nikad dobio odgovor.
Srbi nisu ostali mirni i oni zauzimaju jasno stjalište prema biskupu Strossmajeru. 1854 g. tj. prema Katoličkoj crkvi, a srpska vlada šalje u Bosnu Tomu Kovačevića k Marijanu Šunjiću biskupu bosanskome 11. studenog 1854 sa sto dukata za gradnju katoličkih crkava u Bosni i sa pismom od srpske vlade u kojem ona traži katoličkog svećenika koji neće biti austrougarski podanik; …
"sveštenika koji će Portin podanik, a ne stranac biti,kao što je sadašnji katoličeskij sveštenik austrijskog konzulata. Jer Pravitelstvo srbsko puno pravo ima nedati da nenadležnij stranij sveštenik kao što je više imenovani konzularnij, a isto tako i stranij biskup duhovnu vlast u Srbiji ima, kao što čujemo, da Gjakovačkoj Biskup takovu sebi pristaja, jer on je biskup austrijski, a Srbija nije austrijska, no Portina Provincija pa nikoim načinom nemožemo dopustiti da se strane vlasti u i strani sveštenici u verozakona i dela protiv svakog reda mešaju."(!!!?) Srbija je zuzela svoje stajalište i tad,1854 godine, mala Srbija, prema Katoličkoj crkvi, iako je Katolička crkva internacionalna, ona nema granica, etničkih kao srpska crkva, stajalište to bijaše protiv eventualnog austrijskog upliva na katolike u Srbiji i austrijske politike, interesantno je da to stajalište (legitimno) Srbija i srpska crkva Hrvatskoj, Bosni, Crnoj Gori i Makedoniji danas negiraju, od tada pa nadalje dakle od srpskih ustanaka srpska crkva ne radi ništa drugo nego promiče srpstvo, ukratko srpska je crkva otuđila i posrbila u Hrvatskoj 15% stanovništva, stvorila je od njih degenerike bez domovine i bez vjere.
Dakle, prije 161 godinu Srbija je rekla ne stranoj crkvi u Srbiji, a danas srpska crkva ima lobi nad pravoslavnim vjernicima u susjednim zemljama, Bosna, Hrvatska, Makedonija i Crna Gora.
Jedan od poznatih hrvatskih pravoslavaca, rođen Hrvat, je Bude Budisavljević plemeniti Prijedorski. Bude Budisavljević je primjer, ne jedini, procesa odnosno fenomena srbizacije hrvatskih pravoslavaca, taj fenomen je jedino posljedica srpskog pokreta 19 st. i promoviranja srpskog imena iz metropolije u Srijemskim Karlovcima i koji je naravno podržavan iz Srbije.
Prije 161 godinu Srbija je negirala slobodu vjeroispovjesti nepravoslavnima i sahranjivanje mrtvaca po vlastitom obredu, a s druge strane srpsko ime koje je u pravoslavaca van Srbije bilo nepoznato je unosila i inzistirala na njemu.
Bude Budisavljević bio je pravoslavac i kao takav za današnju hrvatsku i srpsku modernu identifikaciju istog trenutka Srbin iliti "znameniti" hrvatski Srbin. Međutim se on rodio kao Hrvat i na njegovu se primjeru kroz njegov život, rad i političko djelovanje može pratiti proces srbizacije, posrbio se tek na kraju u doba bana Khuena, tek na kraju je da ne izgubi poziciju, egzistenciju i jednostavno kruh postao Khuenov Srbin, tj. postao je kao državni službenik čuvar režima bana Khuena, kao mnogi Hrvati komunisti u Jugoslaviji, odnosno srpstvo je postalo politička opcija, ukratko nastojao se prilagoditi novonastalim uvjetima kao i mnogi drugi hrvatski pravoslavci toga vremena
i u tom prilagoađvanju polako su izgubili sebe i svoj identitet.
Njegovo prvo približavanje srpstvu dogodilo se kad je bio na službovanju u Srijemu, dokaz je to još jedan da u pravoslavaca u Liki nije bilo srpske nacionalne svijesti.
Pavelić ga u svojim "Doživljajima" otvoreno optužuje da je jedan od Khuenovih Srba i kao takav da je tvorac srpstva u Hrvatskoj. Pavelić nije neki autoritet povjesničara ali u njegovom tekstu se vide mnoge druge stvari.
Povodom odluke mađarske vlade 1911 godine koja je tražila od Vatikana da se Rijeka odcijepi od Senjske biskupije i da se stvori zasebna Riječka biskupija, a tim bi činom Mađari lakše izdvojili i direktno pripojili Rijeku, zagrebački su sveučilištarci među kojima je bio i Pavelić potpisali izjavu da će preći na pravoslavlje.
Ove sgode kada smo mi preuzeli obavezu da ćemo preći na pravoslavlje i u njega prevesti pučanstvo senjsko-riječke biskupije, osjetila je srpska politika svu pogibelj koja je u tome ležala za nju i njenu promičbu,
jer je bilo poznato da smo mi bili isključivo pripadnici starčevićanstva i da nećemo preći na srbsko pravoslavlje, nego da mislimo osnovati vlastitu Hrvatsku pravoslavnu crkvu. Ta je pogibelj za srbsku politiku bila tim veća, što se radilo o senjsko-riječkoj biskupiji koja se prostire na cijelu Liku, tj. na cielu tadanju Modruško-riečku županiju, dakle na predjele u kojima je već postojao vrlo velik broj pravoslavnog pučanstva. Osnivanje Hrvatske pravoslavne crkve na tom području i medju već postojećim pravoslavnim pučanstvom, značilo bi zatvoriti za uviek vrata srbskoj promičbi, jer bi time nestale vjerske razlike između ovoga velikoga diela Hrvatske, dotadanje bi se pravoslavno pučanstvo bilo našlo po naravi stvari u središtu hrvatskog pravoslavlja, te bi time bilo sigurno i neopazice postalo sastavnim dielom Hrvatske pravoslavne crkve. Time bi preko noći bio propao sav političko-promičbeni rad, što ga je srpska promičba vršila više od pola stoljeća, a u kojem se radu napose odlikovao Khuenov suradnik I dugogodišnji Veliki župan Budo Budisavljević, koji je u tim krajevima stvarao srpstvo i koji se je s pravom smatrao njegovim otcem.
Ante Pavelić, "Doživljaji" Madrid 1968Razdoblje u kojem se rodio i živio Bude Budisavljević jedno je od najtežih u novijoj hrvatskoj povijesti. Mađarski nacionalizam (ekspanzionizam), Hrvatska nije nikad bila mađarska pokrajina, Hrvatska je bila u personalnoj uniji sa Ugarskom, je svim silama nastojao ugušiti hrvatski nacionalni preporod,odnosno mađarizirati Hrvate, a Rijeku su nastojali direktno pripojiti.
Srbi također, srpski je nacionalni program bio pripajanje Bosne i Hrvatske. Hrvati su se morali boriti na dva fronta. Pravoslavna je manjina do godine 1861 g.bila satavni dio hrvatskog integracijskog pokreta ili afirmacije u modern hrvatsku naciju. Od godine 1860 g.pravoslavna manjina uzima drugi kurs, velikosrpski. Odnosno inteligencija, popovi i sitna buržoazija, trgovci iz drugog ili trećeg koljena,pravoslavne mase su se dugo opirale srpskom imenu.
Srpski pokret je ustrajno promicao srpsku državnu ideju, nastojeći takvu ideju Hrvatima pod svaku cijenu osporiti. Dok se Hrvatska borila za garantiranje svojih osnovnih municipijalnih prava u okviru zajednčke tvorevine sa Ugarskom (a ne kako se srpska "historiografija" voli igrati "historije" da su Hrvati isli za uništavanjem Srba, upravo je bilo obratno, provedena je srbizacija Hrvata), Srbija nije birala sredstva u ostvarivanju i propagiranju svojih velikosrpskih ciljeva i teritorijalnih aspiracija na Bosnu i dijelove Hrvatske. Glavno sredstvo i temelj toga propagiranja bila je pravoslavna vjera, (odnosno srpska crkva ili svetosavlje), srpski je pokret od godine 1860. za svoju ideju zadobio skoro sve pravoslavno stanovništvo Bosne (posebno)i Hrvatske.
Pred kraj Prvoga svjetskog rata srpski ministar Miljenko Vesnić rekao je za bosanske Srbe hrvatskom slikaru Ivanu Meštroviću: "Da nije bilo Srbije, ne bi znali tko su (ili što su). Mi smo od njih stvorili Srbe."
Glavni razlog nemoći hrvatske oporbe u borbi s Mađarima bili su Srbi, svi su oni bili za režim, odnosno protiv Hrvatske, nadajući se ostvarivanju svojih velikosrpskih ciljevai naravno okoristivši se dobro od tog istog režima, bila je stvorena kasta Srba uz vlast koja je imala svoje materijalne interese i povlastice, dok je naravno ostala masa pravoslavaca egzistirala na rubu gladi.
Ukratko, pravoslavna manjina je spriječavala proces integracije moderne hrvatske nacije,odnosno ograničila ga je samo na katolike, pravoslavna manjina je postala odraz tuđinske vlasti u Hrvatskoj, i tu je cijenu platila, najprije mađarske, a onda u obadvije Jugoslavije, isto tako u NDH, ma koliko se pozivali na ustaše i njihove zločine četnici su sve radili pod talijanskom komandom, direktno,
četnici su bili produžena ruka talijanske imperijalističke politike.
Naš "dragi" Poglavnik je prozvao Budu Budisavljevića kao velikosrbina, a moderna ga "historiografija" idem naziva Srbinom na osnovu njegove "srpsko-pravoslavne" vjere (ovdje pod navodnicima, ma koliko god oni inzistirali na tome srpska vjera ne postoji, to je devijacija, to je vjerski etnocentrizam, etnofiletizam i fundamentalizam, to nije kršćanstvo, tu je kršćanstvo samo maska, privid).
Isti je Bude Budisavljević napisao memoare u vrijeme prvog svjetskog rata, Pomenke, kako ih je on nazvao i iz njegovih se mladih dana vidi da se nedvojbeno smatrao iako "srpsko-pravoslavan" Hrvatom.
Godine 1730. spominje se u selu Jošani kraj Korenice knez Dmitar Budisauleuich. Jedan predak Budisavljevića Marko koji je služio u Ličkoj regimenti (u kojoj se nikad ne spominju "Srbi graničari") kao potporučnik 1787. godine dobio je austrijski plemikći naslov.
Ti su plemićki nazivi i titule hrvatskih pravoslavaca bili ubrajani u hrvatsko plemstvo!!! Marko Budisavljević je sa svojom četom često prelazio preko tadašnje granice u Osmansko Carstvo (Bosnu). Zbog svoje hrabrosti od austrijskog cara Josipa II, dobio je plemićku titulu i naziv "Prijedorski". Otac Budin, istoimeni Bude pl. Budisavljević Prijedorski 1802- 1868. bio je siromašni krajiški niži časnik, mater Budina se zvala Sofija, rođena Marić. Bude je imao dva brata Emanuel (Mane) i Stanko.Emanuel (1836-1903.), dvorski savjetnik Dalmatinskog namjesništva u Zadru, a zatim okružni kapetan i šef policije u Kotoru. U Zadru je uredivao upravno-političke novine Objavitelj dalmatinski i Pokrajinski list. Stanko 1837-1907 je bio nastavnik u vojnoj Marine-Akademie u Rijeci, (suautor knjige Handbuch der Militaer-Statistik) kasnije generalni komesar komesarijata ratne mornarice u Beču, a kao umirovljenik u Puli predsjednik tamošnje Slavenske čitaonice. Bude je imao dva sina Srđana, političar u Austro-Ugarskoj i Kraljevini SHS. I Julija poznati zagrebački kirurg i redoviti profesor na Medicinskom fakultetu u Zagrebu izmeu dva svjetska rata, utemeljitelj kirurške klinike.
Bude Budisavljević opisuje svoje djetinjstvo i igre u kojima se banovci bana Josipa Jelačića bore protiv mrskih Mađara. Kad je ban Josip Jelačić išao protiv Mađarske 1848 g. krajišnici iz granice bili su njegova glavna snaga, nastupali su oni kao Hrvati. Nema tu ni traga srpskoj nacionalnoj svijesti ni u pohodu na Mađare ni u kasnijim igrama Bude Budisavljevića.
Budisavljević je od rane mladosti bio ponosan na svoje ličko podrijetlo, mada je Srbi ustrajno u stvaranju svoga "srpsko-pravoslavnog" identiteta žele podijeliti i iščupati iz Hrvatske, ona je nekava srpska Lika sa “zasebnim” srpskim ličkim identitetom. Kao da drugi u njoj ne postoje.
1802 g. u hrvatsko-slavonskoj vojnoj granici bilo je 284 000 katolika i 264 000 pravoslavaca, otkud tu srpske pretenzije na Vojnu Krajinu, po čemu je ona isključivo srpska vojna krajina? Osmi razred i maturu Budisavljević je završio u riječkoj gimnaziji gdje se učilo na hrvatskom jeziku. Tu se rano uključio u rodoljubnu skupinu hrvatskih đaka i profesora. Na Budisavljević je posebno velik utjecaj imao
Fran Kurelac s kojim se kasnije često dopisivao, npr. Kurlec mu je govorio da radi na narodnom jeziku posebice nad graničarskim časnicima: "…..čim krajišnik, govore o službi, na svoje noge stane, odmah si ga uzvisio, ohrabrio i narodni mu ponos u dušu ulio. Onda za njega prestaje čarobija jezika njemačkoga."
Nema ni ovdje traga nikakvom srpskom identitetu, radi se o borbi za hrvatsku stvar, a pod terminiom krajišnik Kurlec misli na sve graničare, pravoslavne i katolike.U biti su graničari bili ponosni na taj svoj status i identitet graničara, a vez obzira na vjeru.
U Rijeci gdje je Budisavljević išao u gimnaziju mađarski je pritisak bio jak jer su Mađari htjeli pripojiti Rijeku, po njegovom pisanju …."kako smo se borili, što smo sve morali podnjeti". Iako je želio studirati slavistiku, zbog siromaštva nije mogao i završio je tečaj u Zavodu za krajiške upravne časnike u Beču (Grenzverwaltungskurs) od 1861. do 1863. godine.
Budisavljević se u to vrijeme družio sa tada najeminentnijim hrvatskim (hrvatskim!!!) književnicima Ivanom Trnskim, Augustom Šenoom, Ivanom Dežmanom i dr. Počinje pisati u Pozoru. Na poticaj Kurelca Budisavljević u Beču počinje prijevod njemačke vojne terminologije na hrvatski jezik posebno prijevod Pravilnika službi vojnikovoj, kako ju je nazivao Budisavljević.
Kao najvatreniji pristaša riječke filološke škole i Frana Kurelca, postao je i glavni animator među svojim kolegama u Beču za taj pravac pisanja i standardizaciju hrvatskog jezika. Na Vukove članke o svesrpstvu odnosi se i jedno pismo Frana Kurleca Budisavljeviću: "Na što ide ona plitka i preplitka mudrolija? Na kakav "remek" ide i mudrost Vidovdanova. Dobro dakle činite čto što uz naše narodno ime tako živo priljepljujete. Srbljem nikad ne ugodismo, dok im god bude današnja pamet, što je grozne vike i rugle vsakoga bilo na ime Ilirsko' a sad se grade kao da im je žao, što smo od njega odstupili."
Budisavljević u tadašnjim procesima integracije hrvatske moderne nacije ne odstupa od hrvatskog narodnog imena, pojavom nacionalnih preporoda ne može se govoriti o integraciji srpskog etniciteta u Hrvatskoj, jer je on neprirodan, sav je proces nastran, u Hrvatskoj se nacionalizrati kao Srbin, to je otimačana, nasilje, kao nasilje je taj proces i završio.
U jednom pismu Kurlecu Budisavljević piše da Hrvata u vojnoj školi u Beču ima mnogo: "Hrvatov, aj bogo, trećina, i to "nomine", inače nas lagko pobrojit na prste".
Budisavljević jasno razlikuje Hrvate od Srba, (ne hrvatskih jer ih tad u Hrvatskoj nije bilo, odnosi se to na prave Srbe iz Srbije) 1862. govori povodom posjete crnogorskog vojvode Mirka Petroviaća Beču koji je od od Srba pozdravljen, …."a zatim se k njemu uputi 12 mladića hrvatskih, a na čelu jim ranko naš Jelačić i svi hrvatski odjeveni".
Budisavljević jednom komentira učitelja u đakovačkom sjemeništu i opis hrvatskih zemalja; "Samo zapesmo kod "zemlje bosanske i slavonske zemlje". Nam se vidi, da je to vse hrvatska zemlja, ali ako vas bude volja, Bosna je danas krivicom turska, a za koje vrieme bude, ako bog da, opet hrvatska zemlja. Ne veli se ni Bosanska, ni Hercegovacka, ni Slavonska već Bosna, Hercegovina, Slavonija, ali se veli "Hrvatska" i bez "zemlja".
Nema ni tu traga nikakvom srpskom ni "srpsko-pravoslavnom "identitetu. Povodom sve veće propagande srpskog pokreta, posebice u vani, a gdje su srpske teze prihvatili strani pisci i znanstvenici poput Pavela Josefa Šafarika, Ivan Kukuljević Sakcinski 1851 odgovara Šafariku u vezi štokavice:
"Vi ćete se valjda kao i mi ovde ljutiti na novu raspru koja se je po novinama provodila medju Serblji i Hervati, ali neimadu ni Serblji baš u svemu pravo, jer niti to stoji da su svi pravoslavni Jugoslaveni Srblji, niti se može kritički dokazati da su štokavsko nariečje Serblji sami izumili; a s druge strane nemože se Hervatom za zlo uzeti ako su malo žešći kad im različiti pisci, medju koje se isti Miklošić broji, baš u ovo vrieme kad su toliko na glas došli, u književnosti isto ime utamaniti žele, pa ih medju Slavenske puke, kad iste Slovake i Lužičani i Slovence spominju ni poimence kao osobito pleme uvrstiti za vriedno nedrže."
Budisavljević je povodom posjete znamenitog ruskog slaviste Antona Budiloviča Vojnoj krajini, još jednom stao u obranu svog hrvatskog identiteta, jezika i narodnosti.
Budilovič je bio uvjeren da su svi štokavci po narodnonosti Srbi, no Budisavljević mu je u Plaškom pokazao da je u zabludi. Pred Rusom upitao je jednog štokavca graničara kojim jezikom govori, a on mu odsiječe: …"a ma 'rvacki ka i ti".
"…….. besmislenoj pram vješto tkanoj bajci, po kojoj se zemaljska zastva Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, nevještom narodu označuje kao rimokatolička, čim se hoće uprav da izazove zazor i prijepor vjerski, a u daljnjoj konsekvenci i vjerski." Bude Budisavljević o pojavi srpskih zastava na pravoslavnim crkvama u Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji.
_______________
http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=674.msg1273#msg1273http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=601.0 
