CRO-eu.com
Listopad 22, 2014, 01:55:19 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:


Najbrže rastući hrvatski portal u Njemačkoj
http://fenix-magazin.com/


 Ljubimte

 
 
  DNEVNO HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Goli otok  (Posjeta: 7846 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7081



« : Travanj 08, 2009, 22:11:37 »


Goli otok – logor u kojem se lomilo ljude

Goli otok je bio otočni zatvor kroz koji je prema nekim podacima prošlo 16.400 ljudi. Danas je to samo otok s kojim, čini se, nadležni ne znaju što bi učinili. Iako je svojedobno pokrenui: projekt "Goli otok-novi hrvatski turizam" On još uvijek nije zaživio. Naime, na Golom otoklu i otočiću Svetom Grguruproglašeno je područje lovišta i uzgajališta, a lovačkom društvu Kuna iz Lopara dodijeljena je višegodišnja lovna koncesija, što je ogorčilo pokretače projekta - Multimedijalni clmtar (MMC) iz Rijeke i Udrugu građana bivših političkih zatvorenika Goli otok. Projekt je pokrenut prije četiri godine s ciljem prenamjene bivših zatvorskih objekata u multidisciplinarnu koloniju, školu mira, ekologije, umjetnosti i upozorenja na nekadašnju namjenu tog prostora. U MMC-u i Udruzi bivših zatvorenika smatraju da je na Golom otoku i Svetom Grguru moguće uvesti životopisni art-turizam.

Projekt je podupro i predsjednik Republike Sljepan Mesić. Goli otok je u nadležnosti novoosnovane općine Lopar a njezin načelnik Alen Andreškić kaže kako se ništa nije promijenilo i ništa se ne događa, usprkos njihovim nastojanjima. Naime, saborski Odbor za ljudska prava svojedobno je Saboru uputio prijedlog da se Goli proglasi spomen - područjem, kao što je to napravljeno u Jasenovcu, ali Ministarstvo kulture, koje bi trebalo provesti taj prijedlog, nije još ništa poduzelo i tako Goli, na kojem je imovina neprocjenjive vrijednosti, i u materijalnom i u duhovnom smislu, polako, ali sigurno propada.


Klikni na kartu da se poveća

Goli otok posjećuju mnogobrojni izletnici, a ovog ljeta općina Baška je bila domaćin susreta iseljenika otoka Krka, te je u njihovom programu bio i posjet Golom otoku. Iseljenici, uglavnom iz Amerike, među njima mnogo mladih ljudi, prvi put je čulo priču o tom logoru patnje i smrti, a ispričao ju je umirovljeni profesor povijesti Krčke gimnazije Vladimir Bobinac, koji je i sam prošao strahote Golog otoka.

Prva grupa kažnjenika došla je na Goli otok, točnije, bila izbačena iz broda na te stijene, 9. srpnja 1949., ukupno oko 1200 ljudi. Nije bilo pristaništa nego su ljudi iz broda iskrcani na stijene, a već je bilo pripremljeno četrnaest drvenih baraka za prihvat kažnjenika.
Tko je napravio te prve barake, ne zna se, a ja i ljudi koji su sa mnom došli bili smo graditelji prvih nastambi na Golom otoku. Pretpostavljam da nitko od graditelja onih prvih baraka nije ostao živ. Prva grupa bila je nekako smještena, ali ubrzo je došla druga, oko tisuću ljudi. U toj drugoj grupi nalazili su se agenti koji su oko sebe okupljali zatvorenike i govorili im da će budu li izvršavali ono što se od njih traži, biti pušteni na slobodu, pa je ta druga grupa odmah napala starosjedioce prve i u tom sukobu dvojica su ubijena, a tridesetak je bilo teško povrijeđeno. Sve su to promatrali oficiri UDBA-e i milicija, ali se nisu miješali. Eto, to je bitno za Goli otok i po tome se taj zatvor razlikuje od svih ostalih logora - da su sami zatvorenici bili čuvari jedni drugima.

Tko zna gdje su nestali svi ti ljudi. Prije dvije godine javio mi se jedan mladić koji je htio nešto doznati o svojem djedu jer je u Državnom arhivu u Zagrebu saznao kako je ubijen na Golom otoku 25. prosinca 1949., te da je sahranjen na riječkom groblju Kozala. Unuk je bio i u upravi groblja, gdje su mu potvrdili da je bio tu sahranjen, ali njegovog groba više nema - prekopali su ga.


- 1-
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7081



« Odgovor #1 : Travanj 08, 2009, 22:16:27 »



Na Goli otok ljudi su prevoženi brodom iz Bakra.

Prvi zatvorenik koji je ovdje ubijen sahranjen je na zagrebačkom Mirogoju, dok su drugi prebacivani na različita groblja po cijeloj bivšoj Jugoslaviji, ali obitelji o tome nisu ništa znali. A nekima je grob na Golom.

Prva zgrada koja je izgrađena na Golom otoku je, kako su je zvali kažnjenici - kamenazgrada, u njoj je bila smještena uprava. Sezdesetak metara dalje zgrada je koju su također izradili kažnjenici, a nazivali su je hotel, pa je u nju kasnije preseljena uprava, a u kamenoj je bila milicija koja je osiguravala logor.

Na Goli su ljudi prevoženi brodom iz Bakra u koji je stizao teretni vlak 'natovaren' kažnjenicima vezanima u lance. Kompoziciju se sastavljalo u Zagrebu, gdje su vagoni dolazili iz svih dijelova bivše Jugoslavije. U tom "vlaku bez voznog reda" vezani ljudi nisu znali ni kamo idu ni što će s njima biti.

Vlak je u Bakar stizao noću. Kada bi se vlak zaustavio, ljudima su skidani lanci i izbacivali su ih u mrak. Tu već čeka špalir ljudi koji tuku od vagona do broda, a trebalo je prijeći petnaest metara. Ljude su potom ubacivali u brod, zvao se Punat, nedavno je zdrobljen, uništen, umoran vjerojatno od tereta koji je prevozio.

U utrobu broda ubacivano je oko šest stotina kažnjenika, pa su ljudi u brodu klečali s rukama na leđima. Mnogi su po strmim stepenicama slomili ruke, noge, razbili glavu. Kada bi brod bio napunjen, zatvarana je štiva valjda da se ne bi čuli jauci. Tada bi u brodu nestalo zraka i samo su se čuli povici "zraka", "zraka", '''zraka''.

Svaki kažnjenik kad je došao na Goli otok, pripao je određenoj republičkoj UDBA-i, ali ne po nacionalnosti, nego po mjestu uhićenja. Svaka republika imala je svoju grupu oficira, istražitelja, isljednika koji su na svoj način ispitivali ljude. Upravitelj logora u pravilu je bio pukovnik UDBA-e i on je imao svoje oficire iz pojedinih republika bivše Jugoslavije koji su tu službovali.

U čemu je strahota tog logora? U logorima u Njemačkoj, u Sibiru, u Hrvatskoj, u tim logorima ubijalo se tijelo, a u ovom se logoru ubijao čovjek u čovjeku. To je bila osnovna logika. Sada često čujem kako ljudi kažu da su imali nekoga koji je bio na Golom otoku, ali nikada nisu o tome pričali. Zato jer smo svi mi duboko pogođeni onim što smo ondje doživjeli. U nama je bio ubijen čovjek, to je osnovno. Straža je samo pazila da ne bi tko pobjegao, a mi smo se međusobno razračunavali. U tome je ta strahota. Svaki je kažnjenik, čim je stigao, morao ići na raport kod svojeg isljednika. Morao si obavezno skinuti kapu i ruke staviti na leđa. Prva greška koju bi kažnjenik načinio bila je osloviti svojeg isljednika "druže isljedniče". Tada bi dobio odgovor: "Nismo mi drugovi, ti si bandit, a ja nisam". Dolaskom na otok izgubio si vlastito ime i postao "banda.". Druga je velika greška bila kad bi rekao isljedniku "Ja nisam kriv". To je bila velika greška, jer tom tvrdnjom uvrijedio si UDBA-u, ona znači, hapsi nevine ljude.


- 2-
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7081



« Odgovor #2 : Travanj 08, 2009, 22:23:52 »


Na Golom otoku moraš shvatiti da si kriv i moraš joj biti zahvalan što ti je omogućila da shvatiš da si kriv i da ti je DDBA omogućila da okaješ svoju krivnju. To je bilo osnovno pravilo. Što je isljednik na raportu tražio? Uvijek je tražio imena - s kime si na slobodi razgovarao, s kime si se družio. To je bilo najvažnije - imena. Ako kažnjenik ne bi rekao ime, tada bi ga isljednik predao onoj drugoj vlasti, kažnjenicima u žici koji su ga ispitivali.


Niđo Erceg: "Gušenje u vodi" tuš.
Ovu je kaznu od 1951. prošao
Svaki novopridošli kažnjenik.

Drugo što bi isljednik pitao bilo je o čemu ljudi u žici govore. Ako bi rekao "ništa", isljednik nije bio zadovoljan, jer kako to da banda u žici ništa ne govori. Stalno si se trebao dokazivati, druge prokazivati i prijavljivati. To je bilo osnovno - donositi prijavu -taj je rekao to i to.

Što je bilo kažnjivo na Golom otoku? Nikako nisi smio reći da si gladan, a bio si gladan, nisi smio reći da si žedan, a bio si žedan, ljeti si radio, a dobio bi dva decilitra vode na dan i, treće, nisi smio pitati za onog tko je nestao.
Danas je tu, sutra ga nema, ali se nije smjelo pitati za njega. O smrti se nije smjelo govoriti jer su to bile neprijateljske izjave koje su se odmah dojavljivale u hotel isljedniku.

Tako je jedan čovjek morao reći neko ime, ali nije ga rekao isljedniku. U žici ga ispituju, tuku, prolazi strašnu torturu i on je, na kraju, optužio svojeg vlastitog oca koji je također dospio na Goli. Čovjek je kasnije objasnio da je morao reći neko ime, a kada bi dao ime svojeg prijatelja, on mu to ne bi nikada oprostio, dok otac hoće.

Čitav niz sudbina ljudi i priča je na tom otoku.


Kroz otočki zatvor prošlo je više od šesnaest tisuća zatvorenika.

Prisjećam se još - kada bi brod pristao, u njega su uskočili kažnjenici, jer mi u brodu više ne klečimo, - kažnjenici izvlače ljude iz utrobe broda. Stojim i vidim mojeg kolegu s fakulteta, krvave su mu ruke, a on sad tuče ljude. Što se to ljudima dogodilo na Golom, s ljudima koji su bili normalni?!

Kada si s broda izbačen na taj kamen, skinuli su s tebe tvoju odjeću i navukli te dronjke, stare rashodovane vojničke uniforme. Postao si dio mase, mase koja urla "udri bandu, udri bandu" i ulaziš u špalir koji te tuče, nebo se prolama od uzvika "udri bandu, udri bandu", ljude polomljenih ruku i nogu izbacuju kao smeće iz špalira. Čim si podigao ruku i povikao "udri bandu",' počeo je proces umiranja čovjeka. Onog trenutka kada je ta ruka udarila, u tebi je umro čovjek. A to je bio zadatak i cilj Golog otoka.


- 3-
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7081



« Odgovor #3 : Travanj 08, 2009, 22:36:16 »


Bio je na Golom jedan kažnjenik, liječnik Nikola Nikolić, koji je bez ikakvih medicinskih sredstava mnogim ljudima pomogao. I on bi kada dolazi nova banda, nova grupa, morao stajati u stroju i tući ljude. Ali, doktor Nikolić nije mogao podići ruke, a iza njega stoji njegov isljednik i vikne "j .. ti boga digni šaku u zrak". Ali ruke doktora nisu da tuku nego da pomažu ljudima i taj doktor koji je sahranjen na krčkom groblju, zaboravljen je, spasio je mnoge ljude na tom otoku.


Ostaci logora u kojem se ubijao čovjek u čovjeku

Dolaskom na otok kažnjenici su odmah morali ići na rad. Što se radilo? U ono vrijeme je tu bio samo jedan uzak put nasut sitnim kamenjem. Nema tu drobilice koja bi tucala kamen. Kamen su tucali kažnjenici koji bi sjedili uz taj put, na suncu, jer nigdje nema hlada. Imali bi jedan veći kamen kao nakovanj i jedan manji kao bat, pa bi tucali kamen kojim se nasipavala put. Kažnjenici nisu smjeli upotrijebiti izraz 'logor', nego samo žica. Ako bi kazao "logor", oni do tebe bi te odmah istukli jer u našoj zemlji nema logora, to ostavimo Hitleru i Staljinu. Mjesto na kojem su bili kažnjenici na Golom zvalo se velika žica.

Sada je na Golom otoku šuma, koje prije nije bilo, već nisko raslinje, makija. I ta šuma je djelo kažnjenika koji bi u kamenu kopali rupe i sabijali zemlju u njih, a zatim bi tu stavili sadnicu. Ali ta mlada biljka treba izdržati jako sunce da bi narasla i postala stablo, pa kod te sadnice stoji kažnjenik S rukama na leđima, pognute glave i svojom sjenom štiti mladicu i okreće se tako da ta mladica uvijek bude u sjeni. Kako sunce putuje nebom, tako se i on okreće. Velika veza biljke, čovjeka i svemira! Eto, tako je nastala ta šuma.

Kakav je bio život u žici' Na ulazu u žicu, tada sam razmišljao, trebalo je staviti natpis iz Devetog kruga Danteovog Pakla - "Napustite svu nadu vi koji ulazite ovamo". Ali tamo je pisalo nešto drugo "Mi gradimo Goli otok, Goli otok gradi nas". Još i danas se mogu vidjeti ostaci te parole.

U žici nitko nije imao svoje mjesto. Uvijek se stajalo. U paviljon bismo ulazili samo kad nam narede, kada se iznosi neki politički stav. Sve obroke smo jeli stojeći. Nije bilo dovoljno žlica, pa čekaš kad netko pojede da bi se poslužio njegovom žlicom. Pada kiša - stojiš vani. Puše bura - stojiš vani. Uvijek smo stajali.

Kada kažnjenik u onom hotelu nije rekao imena, predali bi ga na ispitivanje sobnom starješini. Svi kažnjenici ulaze u paviljon, posjedamo u boksove kao u kazališnim ložama, pa sobni starješina proziva nesretnika koji stane ispred i tri puta izvikuje "ua banda". Sobni mu postavlja pitanje "gdje si bio za vrijeme rata?". Nesretnik je bio u njemačkom logoru i pokazuje broj tetoviran na ruci. Sobni se diže sa svoje klupice i obilno ga šamara pitajući "kako si ti ostao živ, a drugi nisu?" Zatim, "s kim si na slobodi razgovarao?" Ako odgovor glasi "nisam ni s kim", sobni kaže "lažeš, imaš brata, imaš prijatelja, s njima si razgovarao". Tada se u paviljonu mijenja uzvik, pa nije više "ua banda", nego "udri bandu." I sada, na znak sobnoga, s boksova skaču kažnjenici, premlate tog nesretnika koji krvav pada na tlo i sobni opet smiruje ljude koji se vraćaju u svoje boksove.


- 4-
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7081



« Odgovor #4 : Travanj 08, 2009, 22:41:44 »


Sobni mu opet postavlja isto pitanje i opet ne dobiva zadovoljavajući odgovor. I opet "udri bandu" na znak sobnoga. I, na kraju, proglašava se bojkot. To je najniži soj na Golom otoku - boikotirani kažnjenik. On je obilježen, jer mu straga sa žicom vezu jednu krpu da ga svatko može prepoznati i svi imaju - ne pravo, nego dužnost-udarati ga. Njemu je određen najteži rad. Kada ide na rad i kad se uvečer vraća, tada ga čeka topli zec. To znači da ispred svakog paviljona stoji špalir ljudi i on mora proći kroz taj špalir gdje ga svi tuku. Nadalje, dio noći on kiblari. Naime, noću se nije smjelo izlaziti iz paviljona, osim do drvene kible gdje se mokrilo i gdje su "proljevaši" cijedili posljednju sluz.

Ova slika prikazuje jednog vojnika koji
naočale  jednog mrcvarenoga gazi

Bojkotirani kažnjenici stoje u krugu iznad kible, glava nagnutih nad kiblom. To je i faza razmišljanja o tvojem neprijateljskom radu, faza u kojoj moraš spoznati da si kriv. Više puta se dogodilo da je bilo toliko tih bojkotiranih kažnjenika da ne mogu svi stati iznad kible, pa se stvara drugi red tako da oni u prvom redu spuštaju hlače, a oni u drugom redu drže nosove u njihovim stražnjicama. To je, dakle, kiblarenje - noćno razmišljanje o krivnji.

Noću bi sobni u svoju sobu u paviljonu pozivao kažnjenika na isljeđivanje. Tukao bi ga i tražio imena, imena, imena.

Upamtite, na Golom nema heroja. Heroji su na bojištu, na ratištu, ali na Golom nema heroja. Na ratištu te ubija metak, a na Golom se umire polako, svakoga dana, mjesecima, godinama. I sigurno ćeš umrijeti. Svi smo to prošli. I umrli smo na tom otoku.

Kada se ide na rad ujutro, bojkotirani imaju najteži rad. Oni imaju jednu vrlo jednostavnu spravu koja se zove golootočki tragač, a ima dvije paralelne letve s nosivom površinom. Ali ručice su na jednom dijelu kraće, a na drugom duže. Kada se ide na rad, bojkotirani nosi kraće letvice gdje je teži teret. Bojkolirani uvijek nosi na težoj strani. Te ručice uskoro ranjavaju ruke, krvave rane, čovjek ne može više nositi, ali mora. Tada, da bi si olakšao, od svojih dronjaka kida krpe i omotava drvene ručice da bi ih koliko-toliko mogao prihvatiti. Ali to je trenutačna pomoć. Pitamo se zašto uopće taj čovjek pristaje da to nosi, zašto ne bi rekao - ja to neću. Što bi mu se dogodilo? Ubili bi ga.


Nekadašnji zatvor danas posjećuju brojni izletnici

Kada je na Goli 17.srpnja 1951. došao dr. Jovan Bjelić, aktivni pripadnik UDBA-e, on je napisao izvještaj za CK u Beogradu da je u sedamnaest dana mjeseca srpnja 1951. pet ljudi umrlo, a uzrok smrti je prijelom baze lubanje.


- 5-
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7081



« Odgovor #5 : Travanj 08, 2009, 22:47:36 »


Sve policije na svijetu muče ljude, ali u drugim policijama čovjek je pasivan u svoj muci, a ovdje je aktivan sudionik u svojoj muci. Kažnjenik se zadnjim snagama diže na noge jer zna, ako ostaje ležati, nastradat će. Kada više nije mogao, na tragač se stavlja žica, njemu preko vrata. Ruke su slobodne, ali se žica usijecala u vrat. Gonitelj bi stalno vikao "trkom bando, trkom, bando" - požuruje ga. Taj nesretnik će to raditi dok ne bude potpuno fizički i psihički slomljen, a kada bude slomljen, reći će, prije odlaska na rad, sobnom starješini - ja bih napisao dopunu zapisnika. On mu daje papir - to je papir od vreće cementa. Daje mu i olovčicu i tada taj čovjek prvi puta sjedi na Golom otoku. On sjedi i na dasci svojom izranjavanom rukom piše dopunu zapisnika u kojem navodi:

"Na slobodi u mojem mjestu sastajao sam se s tim i tim,
razgovarali smo o tome i tome", i na kraju se potpiše.

Tada sobni starješina to odnosi u hotel njegovom oficiru isljedniku koji to pogleda i pročita i kaže mu da ga više ne tjera na rad. Taj papir ide kuririma u mjesta u kojima žive ti ljudi. UDBA u tom mjestu poziva ih i pita ih "pa jesi li ti to znao, pa zašto ga nisi prijavio? Pa u Ustavu piše da se svaki neprijateljski rad mora prijaviti, to je dužnost svakog građanina. A ti ga nisi prijavio, jer si isti kao on." I onda bi i ti ljudi završili na Golom otoku i jednom slomljeni zatražili bi dopunu zapisnika i opet bi komad papira razbijene vreće cementa zapečatio sudbinu nekog čovjeka.

To je tako trajalo sve do 1954. godine kada je Služba sigurnosti smatrala da više nema ljudi koji su nešto znali, a to nisu prijavili. Goli je ispunio svoju ulogu.


Logoraški alat za čišćenje nužnika

Te godine na Goli dolaze vojna lica, oficiri koji su do tada bili u Bileći i koji su sudskom odlukom bili kažnjeni. Do 1956. dio je tih oficira amnestirani i pušten, tada dolaze kriminalci, da bi 1958. i zadnji politički bili premješteni u druge zavode ili bili pušteni.

Eto takva je bila ta sudbina ljudi ovdje.

Zanimljivo je da u tom izvještaju dr. Jovana Bijelića piše da je pet kažnjenika izvršilo samoubojstvo. Ali ubiti se na Golom, to je pravo umijeće. Uvijek si pod nadzorom - kako se ubiti?! Jedan kažnjenik je aluminijsku žlicu zabio u grlo, on ne može drškom prerezati žilu, ali kida je svojim rukama.

U mojem paviljonu bio je jedan mladić, no nije ga bilo kada smo se vraćali s rada. A uvijek se prebrojavalo. Dok se ne pronađe nestali - živ ili mrtav - nema izlaženja iz žice na rad. Mi stojimo jedan, dva, tri dana. Policija je pretražila cijeli otok, prevrtali su kamenje - nema ga. Angažirali su i službene ronioce koji su pretraživali podmorje i četvrti dan našli su tog mladog čovjeka na dnu mora, a u zagrljaju je imao kamen. Molim vas, je li taj mladi čovjek hrabar ili kukavica?

On je jako hrabar - on se odlučio na smrt, a u njemu još nije bio ubijen čovjek. U njemu je čovjek još bio živ.


- 6-
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7081



« Odgovor #6 : Travanj 08, 2009, 22:52:08 »


Nadalje, dr. Bijelić je napisao da su 42 kažnjenika umrla od iznemoglosti, da na radu dnevno pada četiristo ljudi. Drugi ga nose, stave ga na tragač, pa ga nose, jer se svi koji su izašli iz žice moraju i vratiti zbog prebrojavanja. Svi moraju ući u žicu - bili pokretni ili nepokretni.

Na Golom je bilo i epidemije pjegavog tifusa, koja je odnijela umogo ljudi, pa epidemije dizenterije i žutice.

Godine 1951. u posjet na Goli dolazi Aleksandar Ranković, ministar unutarnjih poslova FNRJ. Mi nismo znali da on dolazi, ali slutili smo da će se nešto dogoditi jer nismo išli na rad nego smo stajali ispred svojih paviljona, dok su policajci stalno jurili gore-dolje. Odjednom se pojavila grupa oficira, a među njima Ranković. Tu je stajala masa ljudi, u dronjcima, oborenih glava, a, kako je kasnije napisao jedan UDBIN oficir, ministra Rankovića je tada prvi puta čuo kako je opsovao. Imao je cigaretu, izvadio je, okrenuo se prema žici i rekao - "mater im jebem, što načiniše od naših ljudi". Nije rekao - što načinismo od naših ljudi, već "načiniše." Treba razmisliti koga on onda optužuje, a ne optužuje vlastite.

Na Golom je glavna ulica bila takozvana Ulica radionica. U početku su tu bile zanatske radionice koje su služile za potrebe žice - stolarska, opančarska, bravarska, a kasnije su nadograđivane i druge. Bile su tu i kao neke drvene saonice u koje su upregnuti ljudi koji su onda vukli te ogromne kamene blokove do mjesta gdje je bio gater i gdje se rezalo te ogromne kamene blokove. To se onda izvozilo jer Goli je poslovao kao poduzeće Velebit. Kupuješ i ne znaš da je to proizvedeno na Golom. Inače, poslovao je pod šifrom vojna pošta, samo je postojao broj.

Kažnjenici nisu imali nikakve veze sa svojom obitelji, a obitelj je mogla pisati na adresu Pošta Zagreb 520.
S Golog se nije moglo javljati kući sve dokraja 1951. kada je u Beogradu donijeta odredba da jednom mjesečno svaki kažnjenik može napisati dopisnu kartu svojoj obitelji. Moglo se napisati samo "ja sam dobro", ali nikako gdje si. Nije bilo paketa, a novac na Golom nije ništa vrijedio i nitko ga ['ije ni imao. Tu je najveća vrijednost bio komad kruha.


Na saonicama upregnuti ljudi su vukli te ogromne kamene blokove

Znači, prerađivao se kamen, a tu je bila i velika metalska radionica, pa klesarska, a izrađivali su se tu i ukrasni predmeti, primjerice pepeljare i ukrasne lampe od kamena koje su kasnije prodavane. Kasnije se prerađivalo i drvo jer se na Velebitu sjekla šuma, drvo se dovozila i pililo u građu. S mora se Goli nije mogao vidjeti, tek kasnije načinjena je pristanište u uvali Mehla, gdje je kasnije bilo brodogradilište.


- 7-
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7081



« Odgovor #7 : Travanj 08, 2009, 22:55:14 »


Tu je bila i uskotračna pruga s vagonetima u kojima se turani kamen vozio do broda. Jednom je, sjećam se, neki čovjek skočio u kliješta drobilice, a očevci kažu da je iz te drobiiice izašao samo crveno obojen i tucanik.

Bila je tu i zgrada koja je bila kuglana, a izgrađena je za slobodno vrijeme oficira-isljednika. Tu kažnjenici nisu imali pristupa iako su oni izgradili tu zgradu, kamen po kamen je prošao kroz ruke kažnjenika.

Teško je reći koliko je ukupno ljudi prošlo Golim. Prema nekim podacima 16.400 ljudi, a o njihovoj "krivnji" najbolje govori podatak da je general Jefto Šašić, inače šef K0S-a, izjavio kako je manje od pet posto bilo zaista krivih. S otoka Krka bio je 21 kažnjenik, a trojici se ne zna njihova sudbina. Preživjelih ima malo, prošlo je pedeset godina od tada. Ja imam 84 godine, a predsjednik naše udruge 82. Nažalost, svake godine nas je sve manje, ne zna se koliko ima živih, ljudi su po cijeloj bivšoj Jugoslaviji.

Strašno je da su na Goli dolazili normalni ljudi, ali su se u golootočkoj školi promijenili, pošten čovjek udarao je svoga druga, to je taj fenomen ovog zatvora, a glavni akter toga otoka je masa.

Posljednjih godina izašlo je dosta knjiga o temi Golog otoka, prikupljeno dosta podataka, zabilježene su priče ljudi, no, ukoliko se na samom Golom ne napravi Memorijalni centar, taj će dio tužne povijesti otići u zaborav.


Jedan od brojnih natpisa u logoru još uvijek je čitljiv.
Najprikladniji bi bio onaj iz Danteovog Pakla:
"Napustite svaku nadu"

Jelena Butković

Vidi
http://www.goli-otok.com/
http://www.hsp1861.hr/vijesti2007-4/18042007-1.html
http://digilander.libero.it/lefoibe/tito.htm


- 8-
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7081



« Odgovor #8 : Lipanj 02, 2011, 12:56:42 »


Goli otok

Mjesto patnje protivnika komunističkog režima

 
Goli otok - Ima neke simbolike u ovoj slici.
U ovome polumraku Goli otok izgleda kao oaza svjetlosti, kao spas


O, pjesme moje! Vi, svjedoci živi,
Čitavog svijeta prolivenih suza!
Vi se rađate: kad iz teških uza
Jad ljudski vas krene!...
I vi o srca ljudska udarate
Ko vali od stjene!  

Posjetite Goli otok jer u tom golom kamenu su korjeni naše današnje slobode – mučilište i gubilište hrvatskih političkih osuđenika.


U robstvu

Foto: Jupi, svibanj 2011.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7081



« Odgovor #9 : Kolovoz 16, 2013, 14:43:07 »


Sveti Grgur i Goli otok

Slikano s vrha Velebita (Balinovca) 09. 08. 2013 u 10:24

Od 1948. pa do 1988. godine na njemu je bio kazneno-popravni logor za žene.

Sveti Grgur - Arta, San Gregorio, "Drivenik" ili Šagargur

Njegova površina je 6,37 kml, a dužina obalne crte iznosi 14,528 km. Najviši vrh Grgura je 232m visoki zaobljeni Štandarac na sredini otoka, a oko njega su malo niži i oštri vrhovi Jesenić 224m, Velibrig 218m, Galenica 2D2m itd. Najsjevemija točka Grgura je stjenoviti rt Kosaća, a najzapadnija niski plosnati rt Plitvac i na istoku oštri stjenoviti rt Tanka punta.

Od velebitske obale je udaljen oko 6 km, gdje ga od kopna odvaja Velebitskí kanal. Južne i zapadne obale Grgura su uglavnom niske i položito-kamenite s više šljunkovitih uvala prikladnih za kupače, a na jugoistoku nasuprot Golog otoka su dublje šljunkovite uvale Smokova i Banja. Jedino je na sjeveroistočnoj strani niz klisurastih odsjeka 'Veli Brig' visokih do 180m i dužine oko 2km, koji na istoku završavaju strmim klisurastim otočićem Zaglav, a iza njega je uvala Šorga s obalnom špiljom na kraju.

Osim klisurastih sjevernih padina na kojima raste rijetka endemska flora, najveći dio otoka je gusto zarastao tvrdolisnom makijom i to je na Jadranu najsjevemiji zimzeleni otok mediteranskog izgleda. Danas je nenastanjen, jer je zbog sušne meditaranske klime i kamenite kraške podloge, cijeli otok bezvodan i jedina opskrba vodom je iz par kišnih cisterna.

U sjeverozapadnoj uvali Sv. Grgur ima ruševnih zgrada i lučko pristanište Porat, a duž flišne obale je sitna pješčana plaža Melna. Do 17.st. se ovaj otok po obilju šume zvao Drivenik, a nakon toga postaje Šagargur (= domaći čakavski naziv iz susjednog Lopara i Baške), ali je u komunističkoj Jugoslaviji taj naziv administrativno štokaviziran u "ostrvo Grgur'. Kako je to protivno međunarodnim konvencijama izvorne toponimije, sada je vraćeno izvomo ime (Sv. Grgur), dok je stariji naziv Drivenik neprikladan jer je već stoljećima napušten, a sličan je i otoku Drvenik kod Trogira pa može izazvati zabune.

Među otocima Senjskog arhipelaga Sv. Grgur ima razmjerno najblaži reljef i najmanje vjetrovitu klimu, jer je višim i dužim grebenom susjednog Pnrića dijelom zaklonjen od izravnih udara Senjske bure. Zato je zaštićena južna padina Sv.Grgura uglavnom obrasla tvrdolisnim šumama i makijama Quercetalia ilicis. Reljef se većinom sastoji od zaobljenih brežuljaka i položitih obronaka, a samo nad sjevernom obalom od rta Kosaća do uvale Banja su klisurasti odsjeci Velibrig visine do 180 m. Ove klisurine na grebenastom vrhu Ćelo završavaju ljutim krasom stjenovitih kukova i kamenih tornjića, a niže su izbušene brojnim špiljama i klancima Velotocilo, Malotocilo i dr. Drugi su vrhovi prama sredini otoka: najviši zaobljeni Štandarac (232 m), od kojega se južnije odvajaju brdske kose Jesenić (228 m) i Galenica (202 m), te drugi niži od 200 m. Veći dio otoka je od krednog vapnenca, osim duž priobalnog ruba na sjeveru i jugu gdje su numulitni vapnenci i breče.

Sv. Grgur je kroz povijest uglavnom bio nenaseljen, osim nakon Il. svj. rata kada je u najvećoj uvali na zapadu izgrađen ženski kazneni logor, koji je napušten šezdesetih godina pa su preostale samo ruševine kuća i oko njih podivljali nasadi npr. Pinus brutia, Cupressus sempervirens, Ail anthus altissima, Opuntia compressa i dr.

Sv. Grgur je bio poznat i na srednjovjekovnim kartama gdje je zapisan pod bizantskim imenom Arta, pa pod Venecijom kao San Gregorio, ili kao slavenski "Drivenik" zbog šumskog pokrova. Od najranijih vremena, Rabljani su ljeti dovodili na Sv. Grgur na ispašu ovce. Ranije se na otoku kopao boksit, a u novije doba je taj otok iznajmljen kao lovište jelena lopatara.

Do 17. st. se taj otok po obilju šume zvao Drivenik i nakon toga postaje Sv. Grgur, a lokalni narodni naziv je Šagargur. Sv. Grgur je reljefno, klimatski i ekološko-vegetacijski bitno različit od Prvića i Gologa, a puno sličniji južnijem Rabu ...

http://www.adriaticsailor.com/sveti_grgur/sailing_adriatic/7/charter_portal/3040/876/hr


Osvrt Mire Sunić-Žakman: Žene u patnji

http://www.hrsvijet.net/index.php?option=com_content&view=article&id=5064:osvrt-mire-suni-akman-ene-u-patnji&catid=28:povijesni-identitet&Itemid=112

IDEJA O GOLOM OTOKU
Kako je nastala ideja o Golom otoku?


- Nastala je u samom vrhu vlasti. Rusi su blokirali dio državne granice, trideset ruskih divizija na teritoriju Mađarske, Rumunjske i Bugarske bile su spremne uletjeti na tlo Jugoslavije. Ranković nam je rekao da očekujemo rat protiv Rusa i da ćemo se boriti. Rekao je i da ih vjerojatno, napadnu li, nećemo moći zaustaviti, ali da moramo spriječiti da pristalice IB-a postanu peta kolona koja će Ruse dočekati sa zastavama, a nas povješati po trgovima. Oni koji danas pričaju kako je netko na Golom otoku dobio batina, nemaju nikakve svijesti o tome u kakvoj situaciji je zemlja bila. Znadete li tko je najveća žrtva Golog otoka?

Mnogo ih je. Tko je po vašim mjerilima najveća?

- Najveća žrtva Golog otoka sam ja, jer jedino mene kojekakvi već godinama nazivaju dželatom i ocrnjuju me, a u tome prednjači Crna Gora. Ali, pustimo sad to. Ideja je bila da se sve kojima je administrativnom mjerom određen zatvor zbog pripadnosti IB-u, a koji su se nalazili po zatvorima diljem zemlje, presele na jedno mjesto u neki logor, negdje na moru.

Znadete li čija je ideja da to bude baš Goli otok?

- Odluka o Golom otoku donesena je u razgovorima s Titom, ali ja u njima nisam sudjelovao. Znam samo da je ideja bila Krležina.

Slikano s vrha Velebita (Balinovca) 09. 08. 2013 u 10:24

Jeste li sigurni? Krleža nije bio u državnom aparatu, kako je mogao utjecati na takve odluke?

- Da, ideja je Krležina, a nešto malo u tome je sudjelovao i kipar Antun Augustinčić. Ali, Krleža je bio Titov pravi intimus i sugerirao mu je da to bude Goli otok. Siguran sam u to, zapišite ga crvenim slovima. To nam je rekao Ranković. Rekao nam je da postoji tamo neki otok u Jadranu, na kojem nema ništa osim kamenja, a uz to ima i mramora, pa bi tamo trebalo izgraditi prihvatilište za te ljude kako bi se usput eksploatirao mramor. Mi, njegovi pomoćnici, rekli smo mu: "Nemoj, druže Marko, da ih šaljemo na gomilu, to su ljudi koji su ratove prošli, opasni su borci, ratnici, mogu zlo napraviti i sebi i nama svima, nego dajte da im se sudi i kazni one koji su stvarno krivi. Jedna je stvar, rekli smo, ako netko kaže da voli Rusiju, neka je voli, a posve druga ako prikuplja oružje i priprema pobunu." Ranković nam je, međutim, rekao, nemojte drugovi tako gledati, poslat ćemo ih tamo na dva-tri mjeseca, a potom će se svi vratiti i svojim kućama i na pravi put. Rekao mi je, Jovo - ti ideš tamo da izvidiš kakav je to otok. Uzeo sam grupu ljudi među kojima je bio i jedan geolog s beogradskog sveučilišta koji je trebao dati stručnu procjenu kamena na tome otoku. Putovali smo automobilom preko Zagreba, gdje smo se sastali s pomoćnikom Steve Krajačića, šefa hrvatske Udbe, pa od Rijeke za Goli otok. Šef riječke Udbe, jedan sjajan čovjek, osigurao je ribarsku brodicu kojom smo oplovili otok. Prema Italiji otok je imao strmu padinu koja se mogla kaskadno urediti i upotrijebiti kao malo pristanište s nekoliko improviziranih objekata. Što se tiče kamena, geolog je ustanovio da to nije mramor za eksploataciju, nije sedimentna stijena koju čine ploče debele i do 20 metara, već nekvalitetna eruptivna stijena iz koje se mogu raditi šalice, pepeljare, sitni ukrasi i ništa više. Obišli smo i jedan mali otok, Grgur se zove, i zaključili da bi bio pogodan za smještaj žena IB-ovki. Vratio sam se u Beograd i izvijestio Rankovića. Odlučeno je da tamo bude logor. Izdana je naredba hrvatskoj Udbi da angažira zatvorenike, klasične kriminalce, da sagrade barake. Izgradili su super mjesto, barake kakve se samo mogu zamisliti, super za stanovanje, povezivale su ih ulice popločane kamenom, proširena je plaža, nekoliko stabala je tu već raslo, još nešto je posađeno. Sagrađeni su i kuhinja, čitaonica, bolnica, u nju su poslani liječnici iz bolnice Dragiša Mišović koji su inače liječili politbiro Jugosavije. U izgrađeno naselje moglo se smjestiti nekoliko tisuća ljudi.

"VRAĆANJE NA PRAVI PUT"
Kako je izgledala metoda "vraćanja na pravi put"?


- Crnogorci su isljeđivali Crnogorce, Hrvati Hrvate. Imali su zadaću uvjeriti ih da je podrška Informbirou i rušenje vlastite zemlje pogrešna stvar. Naši isljednici iz Udbe nisu ulazili u barake. U masi zatvorenika pronalazili su one koje je bilo lakše pridobiti. Zatvorenicima koji su nam bili skloni i htjeli se vratiti kući rečeno je da razgovaraju s onima u baraci koji su tvrdokorniji i da im pomognu da shvate političku situaciju. Zatvorenik nije morao ništa specijalno uraditi, već potpisati da se pokajao, promijenio mišljenje i da nije više IB-ovac.

Čemu je služio kamenolom na Golom otoku?

- Služio je tome da se ljudi zaposle. Izrađivali su pepeljare i sitnice od kamena, ponekad su samo prenosili taj kamen s jednog mjesta na drugo, tek toliko da se ljude zaposli da ne bi imali vremena smišljati kako dići bunu ili druge gluposti. Morate znati da tamo nisu bili samo obični ljudi s ulice, već i dio elite komunističkog pokreta, generali, pukovnici, oficiri.

Svjedočenja bivših zatočenika Golog otoka o režimu preodgoja nešto su drukčija. Okrutnosti, slamanje psihičko i fizičko, uostalom neki su umrli? Ne čini li vam se da taj gulag slikate ružičastim tonovima?

- E, tu vas čekam. Odgovorit ću vam na sva ta pitanja. Drugi put na Goli sam došao kad su tamo stigli prvi kažnjenici, nekoliko stotina njih uglavnom iz Beograda, Crne Gore i nešto iz Hrvatske. Obišao sam sve barake, u svakoj od njih održao govore. Govorio sam im: dragi moji prijatelji, bivši, vi ste sad ovdje na nezgodnom mjestu, ali zapamtite, nije Titov sistem riješen da vas uništi, nego da vas ukloni da ne možete uništiti poredak koji ste i sami stvorili u ratu i poslije rata. To nećemo nikad dopustiti, ali nećemo vam nikakvo zlo napraviti. Rekao sam im, niste kažnjeni sudski, kazna vam ne ulazi ni u kakvu sudsku evidenciju, to je kao da prijeđeš debelu liniju, to je administrativna kazna, godinu-dvije, netko i više ako je što teže napravio, svi ćete otići kući. Razgovarajte međusobno, zadovoljite svog upravnika i svoje isljednike. Dakle, nije nam bio cilj da te ljude kao štakore bacimo i podavimo u moru, da smo htjeli, mogli smo i to napraviti. Iznad svega nam je bilo stalo da ih vratimo na pravi put.

"PLODOVI MAŠTE"
Međutim, ipak ljudi su na Golom otoku zlostavljani, slamani, objavljene su knjige svjedočanstava preživjelih.


- Da, tamo je bilo više tisuća ljudi, neki od njih su ugledni i vjeruje im se pa su i knjige objavili. Međutim, to je plod mašte, novim državama na tlu Jugoslavije odgovaralo je da se bivši režim ocrni, a kako Titu nisu mogli mnogo toga naći, sjetili su se Golog otoka. Da si Rankoviću došao i rekao eno prebili su onog čovjeka i ubili ga, uvjeravam vas da bi on toga tko je to učinio objesio na Terazijama. To je takav čovjek bio. Sukobi se jesu događali unutar samih baraka, među zatvorenicima, ali nikome nisu vađene oči ni rezane uši. Uostalom, arhivi iz toga doba su otvoreni, oni koje to razdoblje zanima neka dođu i vide, umjesto da vjeruju knjigama nastalim iz mašte. Uostalom, svi koji su bili na Golom otoku manje više su ostali živi.

Neki baš i nisu. Znate li koliko je ljudi ondje umrlo?

- To ne znam. Nisam ja bio čovjek koji je neposredno vodio Goli, već zamjenik ministra unutarnjih poslova. Neki su bolovali od dizenterije, bilo je i starijih ljudi, neki su umrli. Ništa nije bilo smišljeno da se namjerno uništava te ljude.

Je li bilo djece na Golom otoku?

- Ne, samo žene. Bile su na Grguru. One su bile najtvrdokornije, ja takvo što nikad ni prije ni poslije nisam vidio.

Tko je sve mogao biti proglašen IB-ovcem i jesu li svi zatočenici Golog bili IB-ovci?

- To jest moglo biti šareno. Bilo je slučajeva da je netko nekome podvalio. Goli sam obišao ukupno tri puta, treći i zadnji put u delegaciji je bio i Ranković. Kad smo se vratili s Golog, rekao sam: "Vidite, druže Marko, u kakvoj smo nevolji, mi ovdje ne znamo ni tko je kriv ni tko je prav." Znam ja, rekao je, to ću objaviti. Nakon obilaska došao je u Beograd na televiziju i rekao, Goli otok jest teška stvar naše zbilje, ali najteže je to što je tamo trećina nevinih. Nedugo nakon toga broj zatočenika smanjen je za trećinu. Nije, dakle, Goli otok bio nikakvo mučilište gdje su ljudi ubijani, ali da je tamo netko mogao dobiti batina, mogao je.

U intervjuu za beogradski "Svet" 1990. Simo Dubajić je otvoreno progovorio o zločinima partizana počinjenim u svibnju i lipnju 1945. na Kočevskom rogu nad zarobljenim ustašama, domobranima, četnicima, Čerkezima i civilima koji su se povlačili s njima. Priznao je da je on sam organizirao likvidacije, a da ste nalog o likvidaciji 30.000 zarobljenih izdali šef Ozne za Sloveniju Ivan Matija Maček, hrvatski boljševik Maks Baće i vi. To je teška optužba. Je li točna?

- Simo Dubajić, s tim njegovim izjavama i tim njegovim brkovima, to nije čovjek, to je životinja. S tim čovjekom nikad nisam sjeo ni izmijenio niti riječ, a kamoli da sam mu izdavao zapovijedi. Moj rat se završio na potezu od južnog dijela Mađarske do Virovitice i nakon toga sam se vratio u Beograd. Je li Dubajić sudjelovao na Kočevskom rogu ili nije, to ne mogu reći, ali on je jedan kreten. Jedan od ljudi koji su u svibnju i lipnju 1945. bili u Sloveniji jest moj brat, bio je vojnik, komandant jedne brigade, čist i pošten čovjek. Novinari u Crnoj Gori prije više godina pitali su isto što i vi, kako to da su ljudi pobijeni tamo. Rekao sam njima i sad kažem vama - ubiti ljude bez oružja koji su se predali je zločin. Tko god da je to uradio, zločin je napravio. Teoretski gledano, oni su kolateralna šteta jer su partizani tamo htjeli da se osolobode ljudi koji će sutra biti problem. To je obračun. Tko je sudjelovao, tko je naredio, ne znam. Ja tamo nikada nisam bio, znam da su se zločini dogodili. Jedan od tih ljudi koji je stalno dolazio tu kod mene i govorio: "Nisam, Jovo, ja to učinio", bio je general Danilo Basta, umro je prije mjesec dana. Bio je u Sloveniji u to doba i Peko Dapčević uime Crnogoraca. Neka me Hrvati, ako hoće, zovu na televiziju, spreman sam doći i pričati o svemu što znam, pa da vidimo tko je bio Druga dalmatinska brigada, tko su bili ovi ili oni, gdje je bio Tito, a gdje sam bio ja. Izvolite, gospodo Hrvati, o svemu možemo razgovarati, ja s tim nemam nikakav problem.

http://www.goli-otok.hr/jk.htm

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7081



« Odgovor #10 : Kolovoz 17, 2013, 22:36:11 »


Sveti Grgur - konclogor

Odazivajući se zamolbi glavnoga urednika prof. dr. Zvonimira Šeparovića evo i moga skromnoga doprinosa knjizi supatnika Želimira Kužatka. Od srca mu čestitam i zahvaljujem što tim svojim kazivanjem skida veo zaborava s relativno dugoga razdoblja jednog zločinačkog sustava, krvavoga jugo-komunističkog  režima kojemu je na čelu bio Josip Broz Tito.

U mom je osobnom slučaju Svetome Grguru prethodilo kažnjavanje zbog studentskih demonstracija od 11. svibnja 1959. zbog kojih me sudac za prekršaje kaznio s mjesec dana zatvora i šest mjeseci izgona (!) iz Zagreba. I dok sam izdržavao tu kaznu uhićen sam u zatvoru (!!) i odveden u istražni zatvor u Savskoj 60. Optužba vrlo teška: "….povezivanje s izbjegličkim emigrantskim neprijateljskim centrima…. s ciljem da se oružanim putem sruši postojeće državno i društveno uređenje… da se silom obori vlast radnog naroda… te propagandom izazivali i raspaljivali nacionalnu mržnju…", čime smo, ja i suoptuženi: "….počinili krivična djela protiv naroda i države i to kontrarevolucionarni napad na državno i društveno uređenje." Spominje se potom krivično djelo neprijateljske propagande i slične apsurdne optužbe. Smještaj odgovarajući takvoj optužbi - mala podrumska ćelija s prozorčićem pri vrhu zida na kojem je bila zabijena daska. I u tom mraku, bez sunca i mjeseca, s namještajem koji se sastojao od "kible" te daske ("palače") za spavanje, proveo sam puna 3 mjeseca, od 24. kolovoza do 24. studenoga 1959., bez i jedne sekunde dnevnoga izlaska na šetnju, što se inače omogućavalo i u zloglasnim nacističkim logorima. Društvo su mi povremeno pravili samo miševi.

Na kraju sam oslobođen daljnjeg krivičnog gonjenja, jer za takvo nešto nije bilo elemenata. No, tu sve ne završava …Udba je "nepogrešiva", nepredvidiva u svojim zlikovačkim planovima i nadasve okrutna. Ne mogu oni samo tek tako jednostavno priznati da sam nedužan odležao 90 dana u tom vlažnom, pljesnivom i smrdljivom podrumskom prostoru. Ne drže potrebnim niti provesti bilo kakav sudski postupak. Ne, ništa od toga. Sve je završilo time što su mi u samicu donijeli nekakvo Rješenje suca za prekršaje, onoga istog Vladimira Jagića koji me u lipnju iste godine kaznio zbog demonstracija. Ovaj puta ga nisam ni vidio ni čuo. Bilo kakve mogućnosti obrane niti je bilo, niti je to ikada netko spomenuo. Osuda vrlo drastična. Zbog neprijateljske propagande, kako rekoše drugovi iz Udbe - s pozicija HOP-a (Hrvatski oslobodilački pokret, emigrantska organizacija za koju sam prvi puta čuo tijekom istražnoga postupka), uz mjesec dana zatvora (velikodušno su mi priznali tri mjeseca istrage u podrumskoj samici za taj mjesec!), budući da je "…postojala opasnost ponavljanja takvoga djela..", primijenjena je i dodatna zaštitna mjera upućivanja u određeno mjesto, odnosno ustanovu, u trajanju od dvije godine.

Ta posebna ustanova, u što sam se za dva-tri dana uvjerio, bio je konc-logor Sv. Grgur. Tamo sam stigao u društvu

-   Šime Dujmovića,
-   Ive Gregova Vuka,
-   Josipa Joje Ricova i
-   Ante Benzije.

Bila je to Zadarska grupa, kako su nas nazivali, iako smo svi, što zbog studija ili posla živjeli u Zagrebu, a kasnije nam se pridružio još jedan Zadranin, Šime Mihatov. Svi zbog iste optužbe! Svi nakon duge, mučne i ponižavajuće istrage oslobođeni pa odmah bez suda i sudskoga postupka osuđeni! Sve u režiji Udbe koja je bila i tužiteljem i sucem. Gdje su tada, i uopće kroz čitavo vrijeme jugokomunističke diktature, bili svjetski moćnici, veliki demokrati, zaštitnici ljudskih prava, autori, zagovornici i promicatelji Opće deklaracije UN-a o ljudskim pravima u kojoj jasno stoji da - "Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja"?! Znali su svi oni predobro za progone političkih neistomišljenika u Titovoj Jugoslaviji. I što su učinili? Malo, uglavnom ništa.

Roditelji, prijatelji, kolege, znanci, nitko, baš nitko o svemu tome što se s nama događalo nije ništa znao. O tome je bilo vrlo opasno i kasnije, na "slobodi" (?) uopće govoriti. O svojim su zločinima komunisti uvijek šutjeli, a svima drugima su čak branili o njima govoriti. Nažalost i danas u slobodnoj, neovisnoj, suverenoj Republici Hrvatskoj, ima takvih, često politički i gospodarski visoko pozicioniranih moćnika, koji su doslovce do jučer denuncirali ili izravno progonili sve one koji su drugačije zborili, pisali pa čak i mislili, posebno ako su hrvatski mislili, koji čak uporno negiraju sve one brojne likvidacije, jezovita mučenja, zatvaranja, javna ponižavanja neistomišljenika. Zamislite drskosti, oni se čak nazivaju časnim imenom "antifašista" i svojim dojučerašnjim žrtvama, a koje su, želim se nadati, njihova nemirna savjest, lijepe etikete ustaša, fašista… E, pa tko je tu fašista, valjda je jasno. O tempora o mores!

Iako nas nitko nikada od naših progonitelja, a još ih ima i živih[/u], kao niti od njihovih ideoloških i političkih sljedbenika, koji i dalje upravo luđačkom tvrdoglavošću i bolesnom upornošću brane to vrijeme jednoumlja i surove diktature te brojnih zločina, nije molio za oproštenje, mi smo im kao kršćani oprostili. Ne, zaboravili nismo! I neka to nitko od nas ne očekuje! Neka im veliki i milosrdni Bog oprosti, jer valjda nisu znali što čine! Kako drugačije to shvatiti?!

Vratimo se "posebnoj ustanovi", logoru Sv. Grgur. Treba odmah kazati da su nam čak branili rabiti u pismima ( jednom mjesečno) pridjev "sveti". Ako ste pokušali na tome inzistirati, onda se to smatralo klero-fašističkom provokacijom. Svašta! O posljedicama ne treba ni govoriti.

Uvjeti su življenja bili krajnje neljudski. Bili smo smješteni u velikim paviljonima, bez grijanja, po pedesetak osoba. Hrana, poglavito s obzirom na težak fizički posao, na granici preživljavanja. Za zatvorsku upravu, u kojoj je većina, od upravitelja do milicionara-stražara, bila srpske nacionalnosti, mi smo bili nepopravljivi neprijatelji naroda, - oni su naime poistovjećivali narod s diktatorskim režimom -, nad kojima treba strogo bdjeti. Zato i jesu na brežuljku iznad logora bili reflektori i mitraljeska gnijezda. I veliki natpis napravljen od kamenja – TITO. Kakve li perverzije i cinizma!

U stanovitom smislu bili smo opasne zvijeri koje je trebalo stalno motriti, a svaki i najmanji "prekršaj", po procjeni stražara, kažnjavao se odlaskom u samicu. Tako sam jednom i ja napravio "prekršaj", jer sam na drvenu gredu uz svoj krevet, na Božić 1960. postavio grančicu jelke. Dežurni je istražitelj procijenio k tome da je ta grančica imala oblik slova "U", iako je u najboljem slučaju mogla imati samo oblik ćiriličnoga slova "u" ("Y"), čime sam, po njegovom dubokom uvjerenju manifestirao svoje političko raspoloženje. Znam da to nije lako povjerovati, ali upravo je tako bila sročena optužba i obrazložena kazna, a ona je glasila: 3 dana samice. A samica je bila dimenzije groba, na tlu glina il nekakav grubi beton, više se ne sjećam, jedna daska kao krevet, i samo dvije pohabane stare deke koje su nam preko dana oduzimali. Dobro se sjećam, ta tri zimska dana i noći puhala je orkanska bura…

A ima ih i danas koji kažu da smo mi u Jugoslaviji tada živjeli u socijalizmu s ljudskim likom i da je čovjek bio središte svega, najveća vrijednost!

Za Boga, nemojte takve odvratne laži i besmislice govoriti barem ne nama koji smo prošli vaše kazamate po Svetim Grgurima, Golim otocima, Gradiškama, Lepoglavama….

Ive Livljanić, prof.
bivši robijaš na Svetom Grguru
prvi demokratski izabrani predsjednik SO-e Zadar
prvi veleposlanik  Hrvatske pri Svetoj Stolici i Suverenom viteškom malteškom redu

http://www.croatianhistory.net/etf/livlj_grgur.html
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7081



« Odgovor #11 : Kolovoz 17, 2013, 22:39:40 »


Od utopije do totalitarizma (Goli Otok, Sv. Grgur, Lepoglava...)

Podržavali ili ne socijalističku ideju, moramo se složiti s činjenicom da su mnogi socijalistički projekti od početnog utopijskog zanosa koji je trebao donijeti bolje i pravednije društvo nerijetko (a možda i u pravilu) završili u totalitarizmu. Tako je bilo i s Jugoslavijom. Poslije Drugoga svjetskog rata i raskida sa Staljinom, na Jadranu se stvara pravi "arhipelag Gulag" s vlastitim obilježjima i metodama mučenja. Goli otok, kao otok za muške političke zatvorenike, i Sv. Grgur za ženske, u to su vrijeme bila nepostojeća mjesta o kojima se nije govorilo, a i o kojima se danas malo zna. Nakon 1956. otoci više ne služe prvenstveno za zatvaranje političkih zatvorenika. Iskustva logoraša danas su nam dostupna iz sjajnih knjiga Ivana Kosića, Mihovila Horvata i Ženi Lebl, premda šira javnost i dalje nije upućena u sve užase tog "nepostojećeg mjesta". Ovaj će panel tom kompleksnom i dalje traumatičnom fenomenu poslijeratne Jugoslavije pokušati pristupiti iz različitih perspektiva, pokušavajući se suočiti s pitanjem nije li upravo Goli otok zapravo bio "istina" Jugoslavije?

Ugo Vlaisavljević: "Goli otok – nepostojeće mjesto stvarno postojećeg humanizma"

Goli otok nije bio samo kažnjenička kolonija već i mjesto za naseljavanje ljudi koji su nestali s lica zemlje. Pitanje koje treba pretresti jest zašto su u ranijim stadijima izgradnje jugoslavenskoga socijalizma neki građani bili osuđeni na nestajanje. Goli je otok ime mjesta koje je u to vrijeme iščezavalo iz stvarnosti. Nedostajalo je pravo ime za to mjesto. Samo su ga oni koji su se uspjeli vratiti s toga nepostojećeg mjesta uspjeli konačno učiniti postojećim i dati mu primjereno ime. Bilo je to stvarno mjesto koje nije stvarno postojalo unutar postojećega socijalizma. Je li moguće da je ta rupa u stvarnosti, koju su nastanili "manjkavi ljudi" odnosno "neljudi", bilo najizravnija i stvarna posljedica utopijske ideologije? Slavna "ničija zemlja" nasred mora poziva nas da preispitamo stvarni i simbolički prostor ranoga titoističkog režima. Tajni transport manjkavih ljudi na nemjesto vjerojatno ima veze s manjkavosti u proizvodnji "novoga socijalističkog čovjeka". Sumnjamo da je iza glavnih puknuća u tkivu socijalističke stvarnosti (na koje ukazuje nužda nemjesta) postojao "konstitutivni nedostatak" u ustrojstvu vodećega subjekta dominantnoga političkog diskursa. Užasne patnje na Golom otoku bile su odjek poteškoća koje su komunistički vođe imale kad su javno objavljivale "mi, jugoslavenski narod". 

Milan Rakovac: "Jadranski arhipelag Gulag"

Krenuti jahtom (ili radije na vesla, kao Nazorov Galijot Ilija), od Trsta do Ugljana, otok po otok, logor po logor, vidjeti historiju, okusiti ju, stvarati (iz toga) novu. Jadranski arhipelag Gulag u prvoj polovini 20. stoljeća osobit je "in assoluto", napose stoga što je inter-etatistističan i multi-ideologičan. Metaforički ga sažimaju dva "sveta" istoimena otoka, dva Sveta Grgura, jedan pri ulazu u pulsku luku, gdje je K. und K. bila zatočila "panslavenske subverzivce" u Prvome svjetskom ratu, a drugi pored Golog, na kojem su robijale mahom žene, nakon rezolucije Informbiroa 1948. Krenemo li veslajući putem mletačkih galija od sjevera, tu je najprije tršćanska Rižarna sveti Saba, otočki izoliran nacističko-fašistički logor mahom za Hrvate i Slovence. U Barbarigi nasuprot Brijuna (također otok na Terra ferma) do 1918. bili su zatvoreni talijanski "subverzivci", hrvatski na rečenom Svetom Grguru. Južnije, tu su Goli otok i Sveti Grgur, jugoslavenski komunistički pakao za komuniste, još tek nekoliko zaveslaja i eto nas na Rabu, talijanskom fašističkom logoru, osobito za Slovence. Nedaleko, i evo ustaškog logora na Pagu, "voga, Šćavo, voga", i evo Molata, talijanskog logora mahom za hrvatske antifašiste i taoce, kao i otočić Ošljak pred Ugljanom... "Logorski turizam“"zacijelo bi bio zanimljiva novost u jadranskoj "ponudi", osobito ako bi se prihvatio prijedlog riječke omladine da se na Golom postavi internacionalni centar europske mladeži; muzeji, smještaj, workshops...

Renata Jambrešić Kirin: "Političke zatvorenice i zavjera šutnje: profilaktične mjere kontrole ženskog (političkog) tijela"

Žene su u ime socijalističkog projekta opće modernizacije društva do kraja poštivale zavjeru šutnje o totalitarnom nasilju uz pomoć kojeg se, nakon raskida odnosa Tito-Staljin, održavao hegemonijski poredak. Fantazme o opasnom, prikrivenom i prerušenom državnom neprijatelju svoj su perverzno/patološki oblik dobile na (ne)mjestima za "preodgoj" političkih zatvorenica i "seksualnih delikventica". Premda brojčano zanemarive, ove žene bez građanskih prava postaju oličenje subverzivnog "ženskog nereda" (C. Pateman) koji prijeti društvenom poretku i novom "komunističkom moralu". Rodno specifične politike sramoćenja, tjelesnih kazni, ugrožavanja reproduktivnih sposobnosti, te orodnjeno simboličko nasilje u srcu anatomo-politike kažnjavanja na Golom otoku i Sv. Grguru, pokazuju da su penalne prakse jugoslavenskog (anti)staljinizma odražavale represivnu patrijarhalnu politiku seksualnosti koja je služila kao "matrica discipliniranja i kao načelo regulacije" (Foucault) ženskog političkog tijela.


Vera Winter: "Stradanja žena na Golom otoku i Sv. Grguru"

Stradanja žena u udbaškim zatvorima i na Golom otoku po mom su uvidu ponajbolje opisana u knjizi autorice Ženi Lebl Ljubičica bela, s podnaslovom Dve i po godine u jugo-gulagu za žene. Zajedno sa Ženi, koja je nažalost umrla u listopadu 2009. u Tel Avivu, u Izraelu, provela sam najteže dane na Golom otoku, gdje smo bile izložene svim vidovima stradanja od ubacivanja u brod Punat do izbacivanja, dočeka, novog  isljeđivanja, bojkota, natjerivanja u nošenju kamena, izgladjivanja, ponižavanja i gaženja svih ljudskih prava. Za ilustraciju svega navest ću niz primjera.

Vladimir Bobinac: "Vođenje po logorištu Golog otoka (uobičajena ruta)"

Odnos čovjeka prema čovjeku, međuljudski odnosi kažnjenika pod upravom i kontrolom UDBE. Zlostavljanja u zatvoru nastavljena su na brodu Punat. Najteže je bilo podnijeti da te tamo tuče dojučerašnji kolega, da kažnjenik optužuje nedužnog oca (u znak popravljanja) ‒ jer zna da će mu on to oprostiti. Zanimljiva su i mišljenja posjetilaca. Jedan od njih mi je rekao: Mislim da sam razumio vašu sintagmu Goli otok nije priča o pojedincu i o njegovoj  tragičnoj sudbini. To je priča o čovjeku kao takvom na Golom otoku. Posebno je tragična sudbina umrlih i umrlih na Golom otoku: najprije su sahranjivani bilo gdje nedaleko od logorišta, ponekad i vrlo plitko, pored puta, a kasnije kao neznanci po grobljima naselja uz obalu, čak bez obavijesti njihovim obiteljima, lišenim i takvog prava da dolično sahrane svoga člana.

Pavao Ravlić: "Trostruko određenje Golog otoka: zemljopisno, kao sustav udbaškog preodgajanja i kao Spomen područje"

Unutar općih informacija o Golom otoku najprije ću govoriti o njegovu trostrukom pojmu: kao otoku, kao sustavu UDBA-škog preodgajanja i kao budućem Spomen području. O njemu ću reći najbitnije iz naše Promemorije Vladi Republike Hrvatske. Nadalje kao najvećem Titovu konclogoru ‒ prema knjizi Ivana Kosića ‒ o raznim strukturama golootočkih kažnjenika (socijalnim, nacionalnim i političkim), o sudskim i, posebno, o administrativnim kaznama  i njihovu beskonačnom produžavanju, o besprimjernom lišavanju kažnjenika i članova njihovih obitelji svih ljudskih prava. Zaključno ću se, nakratko, zadržati na vokabularu Festivala u kojem se koristi atribut subverzivan, riječ rušenje i sl. ‒ koji su termini primjereni u uvjetima postojanja totalitarnih sustava, ali jedva ili nikako prihvatljivi u uvjetima demokracije u kojima također postoje borbe, ali borbe mišljenja iz kojih proizlaze modifikacije postojećih i njihove zamjene novim vrijednostima.

Petak, 7.05.2010., 15.00–17.00
Moderator: Igor Štiks
Sudionici: Ugo Vlaisavljević, Milan Rakovac, Renata Jambrešić-Kirin, Vera Winter, Pavao Ravlić, Vladimir Bobinac

http://www.archive.subversivefestival.com/subff2010/index_direkt_det.php?tekst_id=145&menu_id=30&sm_id=32&spn=1
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.20. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!