CRO-eu.com
Prosinac 02, 2021, 16:14:36 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Povijest senjskih uskoka  (Posjeta: 28167 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« : Ožujak 10, 2009, 21:26:37 »


Povijest senjskih uskoka

Naslovna, prva i druga strana prijepisa djela Bare Poparića

Prijepis je sastavio pukovnik Stjepan Delić,
ovo je iz njegove ostavštine
.

Klikni na fotografiju da se poveća




* Prvi puta na internetu. Kopiranje za forume nije dozvoljeno.



Vidi: Pomorska skola u Bakru  > http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=836.0
Vidi: Moji omiljeni autori > http://www.cro-eu.com/forum/index.php?board=66.0
Vidi: Grad Senj > http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=364.0
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #1 : Travanj 07, 2009, 08:56:29 »


Klikni na fotografiju da se poveća

O izvorima za povijest Senjskih Uskoka

U povijesti nijednoga kulturnog grada na bijelom svijetu ne nalazimo stranica, koje bi bile nalik na stranice povijesti najstarijega hrvatskog grada, koje se bave tako zvanim Senjskim Uskocima.

Senjski su Uskoci osamljena pojava i u povijesti kršćanskih naroda novoga vijeka. Ne bijahu oni ni posebno pleme, ni pripadnici samo jednoga naroda. Broj im nije nikad premašio hiljadu ljudi sposobnih za vojevanje. Bijahu zapravo skupina ljudi, pribjeglih u Senj iz različnih zemalja štono leže na obalama Jadrana ; ali srčiku su njihovu sačinjavali uvijek i samo sinovi hrvatskoga naroda, koji, da se spasu od turskoga zuluma, "uskočiše" iz svojih domova, s rođene svoje grude, kad im otadžbina, po divljem ratnom pravu, postade turskom zemljom, pa se zakloniše kod svoje braće na morskoj obali, ali se i zavjetovaše, da će se za opustjela svoja ognjišta i za napuštene grobove otaca osvećivati Turčinu sveđer i svagdje, i da će strašni svoj zavjet namrijeti kao sveti amaneti potomstvu. Vidi >  Nesto o zavjetima iz katekizma katolicke crkve


Turci na Balkanu
Klikni na fotografiju da se poveća

Kolikogod je osveta, kao sveti amanet, nešto užasno, što se kosi s temeljnim načelima, na kojima se osniva kršćanska zajednica, danas je ipak čovjek prisiljen da se divi tome uskočkom zavjetu , ako uoči prilike XVI. stoljeća, kad je ta uskočka, recimo guerrillska borba započela. Da neznatna šaka ubogih bjegunaca preuzme takvu zadaću u doba, kad je otomanska sila kulminirala, kad je Zapad pred Prorokovim sljedbenicima strepio i kad su se moćni kršćanski vladari u međusobnim razmiricama, pokoravajući se načelu "svrha opravdava sredstva", kukavički ulagivali Visokoj Porti za njezinu "sklonost", koju su oni, da sebe i druge obmane, "savezom" nazivali; u doba, kad se je Beč kao po čudu spasao od prve turske opsade i kad je nad kraljevskim dvorom u Budimu izvješen konjski rep; u takvo strašno, za Hrvate apokaliptičko gotovo doba, da se šaka ubogih ljudi zavjetuje, da će se sustavno osvećivati državi, koja se prostiraše: od Perzijskoga zaljeva do Jadrana i čak do ispod uspona zapadnih Karpata, pričinja se ludo poduzeće ili pusta hajka.

Pa ipak Senjski su Uskoci baš tada zametnuli i tijekom dugih osamdeset godina izdržali tu nejednaku borbu. Ne ćemo ustvrditi, da su oni Turcima zadavali baš teških briga, ali su im ipak krvavo dodijavali, od Save do Boke Kotorske kao i na širokom i burnom Jadranu,  toliko, da se je kojiput o njima čak u Stambulu ozbiljno raspravljalo.

Senjski su Uskoci tu strašnu borbu izdržali sve dokle im kršćanske države toga ne neomogućiše. Protiv Turaka uskočka je borba potrajala, rekosmo, punih osamdeset godina na jednoj fronti, a nešto kraće protiv stare neprijateljice Hrvata, ohole Venecije, na drugoj, ne toliko na kopnu koliko na moru. Opća je povjesnica bila često puta prisiljena, da na svojim stranicama zabilježi nevjerojatne uspjehe tih osvetnika, za koje Venecija ne nađe prikladnijega naziva do li "barbari", dok njezina kupljena pera napeše sve sile, da ih okleveću i ocrne pred čitavim svijetom, da tako opravdaju naziv "barbara".

Uskočko se ratovanje na jednoj i drugoj fronti može nazivati tragedijom, u kojoj se, pri zadnjem činu, poznatom pod imenom "uskočkoga rata" ili "rata za Gradišku", pojaviše na ratnoj pozornici, osim mornarice španjolskoga kralja kao saveznika rimsko-njemačkoga cara i brodovlja "silnoga" turskog cara kao saveznika Venecije, pripadnici različnih naroda srednje i zapadne Evrope, i to kao plaćeni vojnici, bilo pod zastavom svetoga Marka protiv Uskoka, bilo pod zastavom austrijskih suverena za njih.

Ne smije se naime zaboraviti, da su Uskoci, od prvoga početka, teritorijalno spadali ne samo pod austrijske suverene u Beču, već i pod polusuverene austrijske nadvojvode. u štajerskom Gracu. U ono doba najmanju je riječ imao, na žalost, u kamenom Senju ban "ostataka slavnoga nekoć kraljevsta hrvatskoga“, dok su se hrvatska vlastela kojiput otimala za čast i služhu "senjskoga kapetana", ne iz banovih ruku, već iz ruku spomenutih suverena ili polusuverena. Između uputa, koje je tako imenovani senjski kapetan dobivao od dvora, jedna je glasila: "Ne ćeš dopustiti, da se išta dogodi na uštrb naše jurisdikcije u pitanju plovidbe na Jadranu".

Pitanje Senjskih Uskoka bijaše s vremenom postalo međunarodno, pa se je njime bavila od prvoga početka diplomacija susjednih, a kasnije i podaljih država. Toj činjenici imademo da zahvalimo, što danas raspolažemo golemim brojem diplomatskih isprava, od kojih je velik dio i štampan. Između tih isprava dolaze svakako na prvo mjesto, po vjerodostojnosti, mnogobrojni izvještaji papinskih nuncijatura u Mlecima, u Gracu i Pragu, te i dopisi, što ih je u uskočkom pitanju tim svojim podređenim organima slao državni tajnik iz Rima. Da se ta vjerodostojnost potkrijepi, ne treba već da se istakne, da su, pored svih vladara i država, jedini rimski pape zaštićivali, pomagali, dapače i odlikovali Senjske Uskoke. A nije baš izlišna ni druga historijska činjenica, da je Rim u doba interdikta, kojim je Pavao V. (1605.-1607.) kaznio Veneciju, razmišljao, ne bi li u borbi protiv Venecije uzeo u svoju službu nekoliko uskočkih brodova s uskočkom momčadi.


Klikni na fotografiju da se poveća

Poslije izvještaja papinskih nuncijatura dolaze po svojoj važnosti, s relativnom vjerodostojnošću, dopisi mletačkih poslanika kod različnih dvorova.

Lijepi niz isprava iz mletačkog arhiva štampao je još godine 1870. Šime Ljubić u II. knjizi "Starina" Jugoslavenske akademije, među prilozima za povijest Markantuna Dominisa, koji bijaše najprije administrator, pa onda, vrlo kratko vrijeme, biskup senjske dieceze, dok konačno ne postade nadbiskupom i primasom u Splitu. - Profesor Karlo Horvat stekao je znatnu zaslugu time, što je s velikim trudom sabrao i štampao, također u izdanju Akademije, preko dvanaest stotina isprava od prvoga početka Senjskih Uskoka pa do njihova raspusta. Ta je golema zbirka izašla g. 1910. i 1913. u dva omašna sveska pod natpisom "Monumenta Uscocchorum".


- 1 -
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #2 : Travanj 07, 2009, 09:03:22 »


Među tim ispravama imade tridesetak samih papinskih brevea i preko 50 izvještaja, što ih je francuski poslanik u Veneciji Chrles Brulart slao kralju Ljudevitu XIII., pa kraljici-materi Mariji Medici, te državnomu tajniku za vanjske poslove Puyssieuxu. U toj se zbirci nalazi i spomenica Markantunua Dominisa o djelovanju zlosretnoga senjskog povjerenika Josipa Rabatte. Ta je spomenica anonimna, ali ćemo na drugome mjestu dokazati, da je potekla iz pera biskupa Dominisa. Tu istu spomenicu štampao je i Ljubić g. 1870., ali u odlomcima, po primjerku, što ga je našao u mletačkom arhivu, dok je Horvatova iz rimskoga arhiva. Kako ovoj drugoj fali zadnji dio, obje se te publikacije lijepo upotpunjuju. - Tolikim brojem prvotnih izvora, ponajviše iz pera različnih diplomata, ne raspolažemo ni za jedno drugo pitanje u našoj prošlosti. Koliko pak imade još isprava - glede Uskoka - neistraženih i neproučenih u različnim arhivima talijanskim i negdašnjim austrijskim, pogotovu u arhivu bivše vlade u gradu Zadru, može se samo nagađati. Ali diplomatskih isprava dosele nepoznatih može da bude vrlo malo, a one su najvažnije.

Uz te brojne isprave imademo i dvije Uskocima suvremene ili skoro suvremene povijesne radnje, napisane od trojice Talijana, od kojih su dvojica bila u službi Venecije, te su umakali svoja pera u žuč, dok je treći vedro napisao svoje djelo protiv one dvojice, i to, kao što je lako shvatljivo, anonimno, da sačuva svoju kožu pred svemoćnom Serenissimom. Prvi od tih pisaca bijaše nadbiskup u Zadru, a zvao se Minucio Minuci. Njegovo djelce "Historia degli Uscocchi", više puta štampano u Mlecima, l) nastavio je od g. 1602. do pod konac "uskočkoga rata" glasoviti Paolo Sarpi, "teologo della Serenissima“. To su dva dodatka Minucijevoj historiji. Prvi nosi naslov: "Aggiunta all' historia degli Uscocchi di Monsignor Minucio Minuci fino all' anno 1613.," a drugi "Suplemento dell' historia degli Uscocchi" ecc.

Djelce talijanskoga Anonima nije bilo tada štampano, već nam se je sačuvalo u rukopisu, koji nekoć bijaše vlasništvo fiorentinske obitelji Strozzi, dok nije g. 1786., pod toskanskim velikim vojvodom Leopoldom, prešao u državno vlasništvo.

Franjo Rački pribavio je g. 1875. ovjerovljeni prijepis toga rukopisa, te ga je g. 1877. u IX. knjizi "Starina" naše Akademije i objelodanio. O piscu toga rukopisa znade se samo to, da se u njemu on krije pod imenom "Giovanni" i da bijaše iz grada Ferma, gdje se je rodio g. 1577. Njegov stric bijaše veletržac, te je imao velika skladišta svakojake robe na Rijeci. U 16. godini svoga života došao je i "Giovanni" na Rijeku, da pomaže stricu u trgovini. Ostao je na Rijeci i u našim stranama punih 47 godina, ali, razumije se, često je i putovao trgovačkim poslom ne samo po hrvatskom i dalmatinskom primorju, već i po Italiji, osobito u Firencu i Veneciju. Tako je dospio u priliku, da u Veneciji doživi neke događaje, a u našim krajevima da se upozna s našim narodom i da nauči hrvatski jezik. Imajući prečesto posla u Senju baš za Uskoke, on je i prijateljevao s odličnijima, kao što bijaše nadvojvoda uskočki Đuro Daničić, 2) a odsjedao je redovno kod biskupa, kad je donosio novac doznačen od pape Grgura XIII. za Uskoke. Tad su ga Senjani dočekivali s velikim veseljem i pucanjem.

Posve je razumljivo, da "Giovanni" ne bijaše po zanimanju nikakav pisac, već imućan i lijepo naobražen trgovac. Njega je natjerao da se lati pera jedino osjećaj pravde. On je u svojoj duši bio duboko potresen, kad je čitao i slušao, što su plaćenička pera širila po Italiji i kulturnom svijetu, da što bolje osvjetlaju Republiku, a što više ocrne Uskoke. "Giovanni" je napisao i predgovor svome spisu. Taj je predgovor doduše kratak, ali ipak vrlo važan, i ovdje ga prenosimo, da se istakne njegova poštena duša, koja je reagirala na nepravedno pisanje o Uskocima, premda je time morala da tangira dva odličnika, oba u Republici na visokom položaju. "Giovann" tu piše:

"Rat, što su ga zadnjih godina vodili u Furlanskoj Mlečani protiv nadvojvode Ferdinanda, pod izlikom, da oslobode svoja mora od uskočke najezde, pruža mi gradiva da opišem istinito, poput kakve povjesnice, prve početke, običaje i način života, kako ga Uskoci dnevice provode u gradu Senju, gdje borave.

Za taj se pothvat pogotovu oduševljavam stoga, što su mnogi razlažući o njima, pripisali Uskocima stvari, koje su vrlo daleko od njihove prirode. Mnogi zbog takvih prikaza povjerovaše i u svojoj duši drže, da su Uskoci po prirodi svojoj divljaci, koji samo kradu i pljačkaju; da je to jedina njihova sklonost, te da na drugo i ne misle, već kako će na moru gusariti, na kopnu otimati i ljude ubijati; dapače da oni nemaju druge nakane ni svrhe, da li kako će smućivati duše, spaljivati obitovališta i napadati uboge pomorce, a sve je to daleko od istine, i to su nepravde, koje pošteni ljudi ne mogu da podnesu.

Kada sam slušao takve krive prikaze, tako nepravedne riječi i tako protivna mišljenja, činilo mi se, da bi bilo i pošteno i pravedno, da se najspremnije latim obrane Uskoka, te da napišem njihovu povijest; budući da sam dugo vremena boravio u onom kraju, te njihove životne navike i vjersko vladanje toliko poznajem, koliko je nužno da se može prikazati svijetu prava istina o tim ljudima.

__________________________________________________
1) Ja sam imao pri ruci mletačko izdanje iz g. 1677.
2) Đuro Daničić stariji i mlađi jesu jedini uskočki "nadvojvode", koje spominju izvori.



- 2 -
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #3 : Travanj 07, 2009, 09:11:11 »


Ali da se u nikome ne pojavi nikakva sumnja glede same stvari, odlučio sam, da to napišem u obliku razgovora, da bude raspršena svaka sumnja i da se sve to lakše shvati.

Da u ovome svom uvodu dalje ne duljim, bit će dovoljno, ako ukratko izjavim, da se ja ne bih bio latio pisanja ove povijesti, da nisam slušao krive optužbe, kojima su se Uskoci napadali, Stoga neka nitko ne pomisli, da me je potaknuo bilo kakav interes da se ovime pozabavim, osim poštovanja prema istini, budući da sam dobro obaviješten čovjek, jer sam imao mnogo prigoda da crpem pouzdane vijesti, a daleko je od mene svaka druga strast, osim one, koja je nužna, a to je promicanje mira između kršćanskih vladara, spokojnost i sigurnost nedužnoga naroda, te spas tolikih duša što se upropašćuju."


Kako pisac svoga djela nije potpisao, dosele mu se je mogla pokloniti onolika vjera, koliko je anoniman pisac zaslužuje. Ali danas, kad nam je moguće da uporedimo njegove vijesti sa sadržajem isprava u Ljubićevoj i Horvatovoj zbirci što smo ih spomenuli u uvodu, njegova vjerodostojnost izbija iznad svake sumnje.

Dosljedan svojoj zadaći, da samo oprovrgne neistinu o Uskocima, on, kao gorljiv katolik, nastoji oprati već spomenutoga zadarskog nadbiskupa Minucia Minuci, dok senjskoga Markantuna Dominisa uopće ne spominje. Isto tako ne bavi se povjereništvom Rabatte u Senju, da izbjegne neugodnost, koje su ga mogle snaći kao tuđinca (iz Ferma u Italiji), koji se je nastanio na Rijeci, gdje je trgovao naveliko s krajevima podložnim caru i gradačkom nadvojvodi.

Naš Anonim dakle ne iskrivljuje i ne izopačuje ništa, već samo prešućuje nekoje stvari, koje bismo mi voljeli da nije prešutio. Ali on nam zato pripovijeda mnogo toga vrlo važna, o čemu dokumenti šute i čega oni, po svojoj prirodi, ne mogu sadržavati, a to su vijesti o životu, opremi i vojevanju Uskoka, te o prilikama i običajima u Senju koncem XVI. i početkom XVII. stoljeća, odvažno rušeći izmišljotine, kojima se je s izvjesne strane nastojalo oboriti poštenje Uskoka.


Idealna rekonstrukcija Senja u XVI. stoljecu. Dobrotom g. ravnatelja Đ. Szaboa.
 
Klikni na fotografiju da se poveća

Eto, tim njegovim vijestima moramo da poklonimo punu vjeru, jer nas ništa ne ovlašćuje da im je uskratimo, pogotovu kad je on jedini pisac, koji nam je te vijesti, kao tuđinac na našem tlu ostavio.

Kolika bijaše čestitost našega Anonima, najbolje se odrazuje u onom dijelu njegova spisa, gdje se on, kako rekosmo, napreže da opere zadarskoga nadbiskupa Minucia Minuci poradi neistina sadržanih u njegovoj "Historia degli Uscocchi". Naš Anonim piše, da mu je sami nadbiskupov brat dao na čitanje prvobitni rukopis toga djela, i veli, da u njemu ne bijaše baš onih rugoba, što se pripisuju Uskocima. Ali ipak dodaje, da je nadbiskup, kao podanik Republike, prešutio nekoje stvari, koje bi bile Uskocima na čast, hoteći time, kako veli poslovica, da "spasi i kozu i kupus". Konačno izjavljuje, da mu je taj isti Minucijev brat povjerio, da je za štampanja toga djela (u Veneciji) brisano sve ono, što je u njemu bilo lijepo i dobro, a umetnuto ono, što je moglo da bude sramotno za Uskoke. To je priznanje dragocjeno, jer nam sjajno ilustrira izvjesne metode što su u pogledu štampe vladale u Veneciji. Što se pak tiče dodataka Minucijevoj knjizi (od Paola Sarpi), duhovito ističe, da se te "povjesničice" međusobno ne slažu ni u broju, ni u rodu, ni u padežu. Stoga kad bi on htio da odgovori na sve što oni (Minuci i Sarpi) iznose, njegov bi spis bio preopsežan. Pa da ne bude dosadan, ograničit će se da pripovjedi samo nekoje stvari.

Moramo istaknuti, da mu obrana Minucija nije uspjela, jer su nam se sačuvala nekoja Minucijeva pisma, koja nisu našem Anonimu mogla biti poznata, a iz kojih izbija, da je Minuci bio običan zagrižljevac i proračunani izopačitelj istine na štetu Uskoka, dok je: na drugoj strani intimno prijateljevao s amoralnim čovjekom biskupom Dominisom, kojega je ne samo zaštićivao i preporučivao već kojemu bi bio spreman ustupiti i svoju nadbiskupsku stolicu u Zadru.
 
Osim kod Ljubića i Horvata, nalazi se isprava o Uskocima i u starim zbirkama, kao kod Eugena Alberi, "Relationi degli ambasciatori veneti al senato durante il secolo XVI.", Firenze 1839.-1862. (vol. VII.); pa u "Fontes rerum austriacarum" XXX. Wien, 1870., te kod Stich-Turba, "Venetianische Depeschen von Kaiserhofe“. Wien 1889.-95.3)

_____________________________________
3) Tko bi se htio upoznati s marljivo i iscrpljivo priređenim bibliografskim popisom glede Senjskih Uskoka, naći će ga u knjizi Pavla Tiana "Senj", koju je g. 1931 izdao Senjski Klub u Zagrebu.


- 3 -
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #4 : Travanj 07, 2009, 09:28:00 »


Grad Senj u doba Uskoka

Život, običaji, nošnja i vojevanje Senjskih Uskoka

Senj, nekoć metropola Liburnije, cvatući grad i u rimsko doba, najstariji je od hrvatskih gradova. U XVI. stoljeću bi jaše prilično i utvrđen. S istoka ga je branio kaštel Nehaj, kojega ime znači "nikoga se ne bojim“. U tom kaštelu nije trebala velika posada, da odoli svakoj navali. Uz ostalu artiljeriju, tada su u Nehaju bila dva neobično velika topa. Jedan su duhoviti Senjani zvali "Fratar", a drugi "Samson". Na zapadnoj je strani štitila grad utvrda "Šabac", što no se izdizala na samom gradskom bedemu. 4) Sa sjevera je branio grad "Papin kaštel", što ga je dao sagraditi Leon X. iz kuće Medici. Taj je kaštel bio okrugla oblika. Na sjevero-istočnoj strani, u tako zvanom "Gradskom kaštelu" boravio je gradski kapetan. I taj je kaštel bio čestito opskrbljen topovima. Ipak, duljina čitave gradske perimetrijske crte nije iznosila više od dvije tisuće metara.

Uskočki top u Nehaju – Fratar ili Samson (?)

S izborom Ferdinanda I. g. 1527. potpao je i Senj pod Habsburgovce. Oni su odmah uvidjeli, da je taj grad nenadoknadiv branič njihovih nasljednih zemalja, pa su se požurili, da ga izravno podlože svojoj kruni.

I Senj je doista bio prava kost u grlu susjednih Turaka. [/b]Ali važnost Senja nije se primijetila samo u Senju, već i u Rimu s obzirom na sigurnost Italije, pa je samo stoga papa Leon X. dao sagraditi spomenuti okrugli kaštel na onoj strani, gdje no izgledaše da je grad slabije zaštićen. Taj je papa u tom kaštelu uzdržavao o svom trošku nšto konjice i 25 pješaka. To isto je nastavio njegov nasljednik Klement VII, dok je još prije njih papa Aleksandar VI. pomagao Senjane hranom i zairom, konjicom i pješadijom.

Senjska pak luka bijaše toliko duboka, da je uz svaku točku njezine obale mogao pristati veliki brod i lako prebaciti most na kraj.

Senj bijaše uvijek znamenito trgovačko središte. Uvijek je posjedovao lijep broj velikih trgovačkih brodova, kakve je imao i Dubrovnik. Dugo vremena bijaše trgovačka luka za čitavo zaleđe, koje je prelazilo i samu Dravu. Pridolazili su u Senj trgovci iz Italije, osobito iz Firence. Iz ovoga su se grada, kad su bili protjerani "Ghibellini", nekoje obitelji i doselile u Senj, kao na pr. Strozzi, Salviati, Pasquini, Giacomini, Altoviti i druge, koje su podigle u Senju svoje kuće, a u crkvama sagradile svoje grobnice, jedne i druge ukrašene svojim grbovima.

Kako su fiorentinski trgovci dospjeli u Senj, lako se shvaća, kad se podsjeti, da u ono doba Firenca još ne posjedovaše luku Livorno, pa je držala dio svoga brodovlja u luci Ankoni, koja je tad spadala u Crkvenu državu. Nema sumnje, da je fiorentinskim trgovcima bilo vrlo neprilično dopremati svoju robu preko apeninskoga gorja, što su obavljali na mazgama, ali to znači da su njihove trgovačke veze s istočnom jadranskom obalom bile doista izdašne.

Pod izvjesno znamo, da su Fiorentinci trgovali tada ne samo s Neretvom i s Bosnom već preko Senja čak i s Ugarskom.

Poznato je, da je prvo zaklonište Uskoka, dakle prvo uskučko gnjezdo, bio Klis, za koji su Uskoci prolili mnogo svoje junačke krvi.

_______________________________________
4) Naš Anonim (Starine IX., p. 175.) veli, da "Šabac" znači divan, veličanstven. - Grad su branila još dva kaštela. Jedan je "Papin kaštel", što ga je dao sagraditi Leon X., a drugi se još danas zove " "Okrugla kula".


- 4 -
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #5 : Travanj 07, 2009, 09:37:22 »


Turci su im ga oteli g. 1537. Taj je događaj opširno već opisan u našoj književnosti5) . Kad su izgubili Klis, Uskoci su se povukli u tvrdi Senj, koji im se pričinio najpodesnijim za veliku svrhu: osvećivanja Turcima i prigodno oslobađanje bijedne svoje kršćanske braće.

Makar je Turčin, gospodar Like i Krbave, bio tada Senju najbliži susjed, ipak su se teško odvaživali i konjica i pješadija turska preko brdina, štono zaštićuju Senj, pogotovu kroz tada još guste šume, da se probiju do mora, da zagospodare u Senju.

Šume su napose bile velika njegova obrana,
pa ćemo vidjeti, koliko su se napinjali nekoj i himbeni njegovi skrbnici, da prikažu i u Gracu i u Pragu, gdje se je tada vedrilo i oblačilo, da samo sječa tih šuma može da obezbijedi grad Senj protiv Turaka, jer bi ona donijela carskoj blagajni toliko novaca, da bi se lako utvrdila čitava granica; dok bi uistinu takva sječa bila ogolila i lišila granicu njezine prirodne obrane, a prodaja drvlja samo bi napunila džepove tih vajnih senjskih skrbnika, koji kao da su bolovali od te fiksne ideje, koju na svu sreću u ono doba nisu dospjeli da ostvare.6) Značajno je i to, što se baš ona brda, štono zaštićuju Senj, u nekojim ispravama XVI. vijeka zovu "martološke gore", vjerojatno stoga, što su hrabri Senjani u njima pobili više puta martološke7) čete, koje su zadavale kršćanskim narodima veći strah i trepet od same redovne turske vojske. Klanci u onom gorju zapravo su se mogli nazvati "Senjske Termopile", ako im ne bi bolje odgovarao naziv "Jadranske Termopile", budući da je u njima više puta šaka naših ljudi znala potući brojne turske čete, koje su htjele prodrijeti do jadranske obale.


Nehaj, kojega ime znači "nikoga se ne bojim"

Klikni na fotografiju da se poveća

Nisu Senjski Uskoci dodijavali Turcima samo na kopnu, već su im se osvećivali i na moru, pa je Visoka Porta češće zaprijetila, da će poslati u Jadran svoje ratne brodove, da kazni Uskoke i da osvoji Senj s mora; ali je uvijek ostalo kod pustih prijetnja. Istina, pod konac uskočkoga rata Porta je konačno odlučila, da pošalje svoju ratnu mornaricu u pomoć Mlečanima, ali se zapovjedniku toga brodovlja nije nikako dalo da zađe iz. Jonskoga u Jadransko more, dapače on je već u Jonskome moru izgubio nekoliko brodova, kao što ćemo na svome mjestu i razložiti. Možda i nije suzdržavao pred Jadranom tursko brodovlje toliko strah od Uskoka, koliko činjenica, što su Turci dobro znali, a znadu i danas inozemni pomorci, da se nije baš lako snaći u našem arhipelagu ni po danu, kamoli u ono doba po noći, kad ne bijaše nikakve rasvjete. Uz to su pomorci od pamti vijeka strepili u svako doba godine pred poslovičnom jadranskom burom , koja je u Kvarneru najbjesnija, i za koju se veli, da se baš "u Senju rađa".
Te se bure samo Senjski Uskok nije bojao! Samo on je znao, da je iskoristi za svoje jedro,
i smo se je on usuđivao da joj prkosi, da se protiv nje bori naporom svojih vesala, dok je za sve ostale pomorce "senjska bura" bila crna avet, koja ždere i ljude i brodove. To se znade, a znalo se i onda, da se senjska bura, i u pasjim danima, posred žarkoga ljeta, znade razbjesnjeti s takvom silom, da joj ništa ne odoli, čak ni sidro prikvačeno na morskom dnu, koje počne, što no riječ, orati, kamoli da joj odoli čovjek, izuzevši dakako hrvatsknga mornara i Senjskoga Uskoka. Je li stoga čudo, što se na sva uskočka izazivanja turska flota nije nikad usudila da se pokaže i da kazni Uskoke u onome jadranskom kraju, gdje se podiže i stoljećima prkosi naš dragi i slavni Senj?

Sami mletački pisci na više mjesta zabilježiše, da Uskoci znadu ploviti i kad bura "najstrašnije bjesni, kad ne mogu da joj odole ni galije oboružani brodovi mletački" 8.).

Ne bijaše Uskoka samo u Senju, već i po ostalom primorju hrvatskom, na posjedima knezova Zrinskih i Frankopana Tržačkih. Ti su hrvatski velikaši u vlastitom interesu zaštićivali Uskoke, budući da su im oni ne samo pomagali braniti kule i gradove, već su od njih dobivali i skupocjenih darova, kadagod su se Uskoci vraćali s obilnijim plijenom.

Ali uz Uskoke s vremenom su se sjatili u primorskim našim stranama i tako zvani "Venturini".
Njih bijaše i na samim mletačkim otocima, ne samo u Kvarneru već i niže, na svim prikladnijim otocima našega arhipelaga. Ti su se ljudi više puta izdavali za "prave" Uskoke, jer su ih oni kojiput uzimali kao pomagače u svojim naletima po moru, ali treba da se odmah naglasi, da, dok je postanak Uskoka čist, idealan, "Venturini" ne bijahu do li izbjeglice iz različnih krajeva oko Jadrana, koji izmakoše, što no riječ, "kocu i konopcu". Ti se ljudi prijevarno ušuljaše u uskočke redove, da kasnije svojim nedjelima pomognu oskvrnuti sveti uskočki zavjet i da omoguće neprijateljima Uskoka da ih proglase prostim razbojnicima "Venturini" bijahu onaj crv, koji je podmuklo podgrizao ugled pravih Uskoka, pa su ih oni konačno istjerali iz. Senja i protiv njih poduzimali prave hajke na moru.

______________________________________
7) Riječ "martoloz" naš Anonim tumači (o. c. p. 200.) drumski razbojnik. - O martolozima piše Smičiklas (Poviest Hrvatska I. str. 96): "Pred sultanovom vojskom znalo bi ići dvadeset do trideset hiljada neuređene neplaćene vojske, martoloza zvanih, koji bi se u većih i manjih čoporih lievo i desno razlietali, da sebi hranu i plien narobe, kršćanom strah zadadu i sultanovoj vojski glase donesu o kretanju kršćanske vojske. I u doba mira slobodno je bilo martolozom sabrati se u čete i čopore, koji su više puta bili jaki i više hiljada, a stavio bi im se na čelo kakav beg ili aga, kadgod bi sa svojimi četami pristao uz nje i sam paša."
8.) "Nei tempi piu fortunevoli di Bora, quando ne le galere ne le barche armate potevano reggersi alla furia del vento." Minuci, ibid.


- 5 -
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #6 : Travanj 07, 2009, 09:44:52 »



Vladimir Kirin: Senj, Ulaz u Nehaj

Klikni na fotografiju da se poveća

"Venturini" značilo je u XVI i poćtku XVII. vijeka pustolovi ; ali oni ne bijahu ni nalik na prave pustolove onoga doba, poznate pod nazivom "venturieri", makar su oba naziva slična, a i značenje im je jednako. "Venturieri" bijahu po zanimanju vojnici, a svijet ih je tako nazvao, što su tražili "la buona ventura" (dobru sreću), pa su stupali pod zastavu sad jednoga sad drugoga vođe uz ugovorenu plaću.

Takav se je vođa zvao "condottiere", i on je vojevao za onu ratujuću stranku, koja je njega i njegove ljude bolje platila. "Venturini" naprotiv ne bijahu po zanatu vojnici, već čeljad svake fele, kojoj u rodnom kraju bijaše postalo prevruće pod nogama pa su krišom jz domovine nestali."Venturini" su pribjegavali najviše iz talijanskih državica onoga doba, te iz same Venecije, kao i iz mletačkog dijela Istre. Posve je prirodno, što "Venturini" nisu nosili hrvatskih prezimena.9)

Bijaše u Senju znatan broj pribjeglica također iz mletačke Dalmacije i s njezinih otoka, kao i s mletačkih galija, ali se ti nisu smatrali niti su se ubrajali među "Venturine". Kako su ti ljudi bili ponajviše hrvatske krvi, u svojoj prošlosti gotovo svi prijatelji i pouzdanici Uskoka, to su ih u Senju i spremno i rado primali i uvrštavali u redove pravih Uskoka.

Razlika dakle između Uskoka i "Venturina" postajaše, bez obzira na moralna svojstva, i u tom, što je prve međusobno vezala i plemenska, više puta i krvna veza, i zajednički zavjet protiv svojih zatornika, bili oni na istočnom ili na zapadnom jadranskom kraju, dok su drugi pridolazili, ne bi li mogli da u uskočkirn poduzećima u mutnome love i da uz to budu dionici uskočkoga plijena. 10) Nije se stoga čuditi, što je široka evropska javnost s vremenom prestala razlikovati jedne od drugih, pa je časno ime Uskoka počelo, i kod prijatelja njihovih, gubiti od svoga ugleda, te su i nekoji diplomatski predstavnici, koji u početku bijahu pravedni, najviše pod sugestijom Mlečana, počeli da bilježe zlčdjela "Venturina" na teret Uskoka uopće. Eto, kako je i široka cvropska javnost dospjela da često puta krivo sudi o pravim Uskocima. Tomu su pak doprinijele i spletke gdjekojega uskočkog neprijatelja na najvišim mjestima, kao što je to radio kod Svete Stolice Austrijanac Josip Rabatta; pogotovu je pak utjecala onodobna štampa, kojom isključivo raspolagaše drugi, najopasniji dušmanin Uskoka, gizdava Venecija, dok se je rijetko kad ugledniji čovjek založio zborom i perom svojim u prilog istine, ako se izuzme koji diplomatski predstavnik Svete Stolice, ili član koje redovničke obitelji.

Tijekom vremena, dakle, uskočka su se gnijezda proširila i po otocima. Ali ta bijahu uskočka samo po imenu, dok su u njima, rekosmo, bili ponajviše zlosretni "Venturini". Bilo ih je na Braču toliko, da su nekoji i nazivali taj otok "Novi Senj".

Tamo su "Venturini" znali pridonašati koji put i svoj plijen, pa su ga tu i dijelili; tamo su dopremali i svoje zarobljenike, te su za pojedinoga određivali otkupninu, a nesretnike su držali u nekakvim spiljama, dokle ne bi stigla određena otkupnina.11) Nije "Venturine" na otoku mogao da iznenadi ni sami "kapetan gulfa", to jest zapovjednik tako zvanih "galija na straži", jer su mu oni na veliku udaljenost ugledali brodove, pa su uvijek imali vremena da se sakriju na sigurna mjesta, i da postave sigurne zasjede, a svaki se je razboriti čovjek bojao njihovih zasjeda.

Uskoci, oni pravi, bijahu ponajviše čvrsti i stasiti ljudi, protiv neprijatelja od zakletve nesmiljeni, a u naporima i oskudici nevjerojatno izdržljivi.

______________________________________
9) Riječ "venturino" upotrebljavala se samo na obalama mletačke države i u našim krajevima pri moru. Stvorena je u XVI. a nestala u XVII. stoljeću, jer u književni jezik nije dobila pristupa, premda se u historijskim spomenicima onih vjekova često spominje.
10) Monumenta Uscocchorum I. p. 152, u izvještaju Kristofora Valiera o Dalmaciji g. 1596. - Valier lijepo razlikuje prave Uskoke od Venturina".
11 ) Ibidem.


- 6 -
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #7 : Travanj 07, 2009, 09:55:22 »



Senjakinja i Senjanin - Uskoci

Po vjeri bijahu katolici, a što se ćudoređa tiče, bijahu čista života, nabožni i pošteni, muškarci i žene.12) Propalih žena, rođenih Senjkinja, u gradu ne bijaše. Je li se degilo, da je Senjkinja zanijela izvan braka, mogla je očekivati smrt od strane svoga roda ili svojte. Jeli pak koji .udac osudio takova ubojicu, ustala bi protiv njega cijelo pučanstvo. A nije ni zavodnik prolazio bolje. Je li pak koji Uskok pao prilikom četovanja protiv Turaka ili prigodom kakova naleta po Jadranu, njegovom se je udovicom oženio koji uskočki momak, koji se od toga časa skrbio za nju i za njezinu djecu. On je ne samo preuzima o upravu udovičina imutka, već je u neku ruku postao gospodarom toga imutka, pa su ga djeca iz prvoga braka smatrala svojim ocem. Možda smo najbliži istini, ako ustvrdimo, da su naši Uskoci bili nalik na drevne Spartance. U teškim naporima života bijahu potpuno otvrdnuli, a svijest dužnosti bijaše kod njih jača od nagona. Naš Anonim, koji nam sve to pripovijeda, dodaje, da su pravi Uskoci bili visoki, krasni ljudi, što on pripisnje križanju bosanske i senjske krvi. 13)   Što su pak bili nedostiživi u trci, to on pripisuje senjskoj klimi. Dapače spominje zgodu, kad je on sam vidio Uskoka , koji je dostigao zeca i ulovio ga; ali, odmah dodaje, da to nije bilo na ravnici, već u brdu. On je bio nakanio, da g. 1504. odvede sa sobom u Italiju jednoga takova brzoteču, da ga daruje velikomu vojvodi Ferdinandu toskanskomu, ali ga poslovi prisiliše, da tada posjeti samo Mletke. Što se pak tjelesne jakosti tiče, naš Anonim veli, da kad je velika vojvotkinja Kristina lotaringijska bila trudna, da mu je njezin suprug naručio, da pošalje u Firencu četiri snažna Uskoka, najjedrija što nađe, da nose vojvotkinju u nosiljci. I on je te ljude poslao, te veli, da su se gospodarima toliko svidjeli, da su ih pridržali u Fircnci, gdje su se oni kasnije i okućili.

Uskočka ženska i muška nošnja

Klikni na fotografiju da se poveća

Nošnja senjskoga Uskoka bijaše onakova, kakvu je nosio u svojemu prvom zavičaju. Inače, oni su se općenito odijevali ovako. Hlače im imađahu nogavice uske do koljena, a povrh koljena znatno šire. Nogavice preko listova do pete bijahu rastrižene bez priglavka, opskrbljene kopčicama željeznim, mjedenim ili srebrnim. K tomu su još bile suknene natikače i na nogama opanci. Povrh košulje imali su prsluk ili jačermu, a preko svega bi navukli halju do koljena. Jeli trebalo pregaziti vodu, Uskok je u trenutku raskopčao na listovima kopče i povukao nogavice visoko, do stegna. Opanci su bili od sirove dlakave kože, a dugo su odolijevali, makar se hodalo po oštrom kamenju. Osim kape sa  ždralovim perom druge zaštite za glavu nisu imali. Svaki je Uskok nosio uvijek sa sobom gunj složen na četvero, da ga štiti od kiše, dok zimi imađaše i kabanicu, s obilatim naplećkom, do pasa. Tim je naplećkom za nevremena pokrivao glavu, a privezivao ga je tako, da mu je stvarao neku vrstu kukuljice, koju mu vjetar nikako nije mogao strgnuti s glave.

_________________________________________
12) Gotovo je nevjerojatno što o tome piše naš anonimni suvremenik. On veli, da poste tri dana, kad se spremaju da pristupe svetoj pričesti, a kad prisustvuju sv. misi da drže upaljenu svijeću. Odatle običaj, da na blagdane, kad su dućani zatvoreni, trgovci u Senju ostavljaju pred svojim dućanima po jednu klupu, ćilimom pokritu, a na njoj više razvezanih svežanja svijeća od pravoga žutog voska. Tu robu nitko nije nadzirao. Ljudi, polazeći u crkvu, uzimali su svijeća koliko im drago, a novac su, jer im bijaše cijena poznata, stavljali ispod svežnja. Nikad se nije dogodilo, da je netko trgovca prevario. I neimućni je Senjanin nastojao da uštedi, makar od isprošene milostinje, barem pola t. zv. solda za svoju blagdansku svijeću.
Glede božićnoga čestitanja naš nam Anonim zapisa, da je bio g. 1580. u Senju, da preda Uskocima papinsku pripomoć. Na Božić ujutro prisustvovao je biskupskoj misi. Klečao je na posebnom klecalu zjedno s nadvojvodom Đurom Daničićem (mlađim). Kad je biskup rekao "Jaganjče božji ... daruj nam mir", pristupi k njemu plemenita jedna gospođa, od kakvih 45 godina, vrlo lijepa, a među naj uglednijima u gradu, i poljubi ga. Da se ne pokaže nepristojan, on uzvrati poljubac, a ona tad reče: "Bog Vam dao dobar Božić!"  a tada poljubi i Daničića. U prvi čas, veli, da je pomislio, da ta žena možda nije pri zdravoj pameti; ali Daničić mu protumači, da je to narodni običaj, da se svi, muški i ženske izljube u znak mira, što ga je Spasitelj donio na zemlju.   Ali, kasnijih godina, kad su nekoji Talijani htjeli da iskoriste priliku, pa se nisu zadovoljili poljupcem, već su htjeli da i grle žene, običaj je bio izmijenjen, pa se je uvelo, da muški poljube muše a žene ženske .- Cf. Starine IX. p. 236.

13) Ibid. 190.-191.- Napominjemo, da se u uskočk:o doba nije pod Bosnom razumijevala samo Bosna, već i sva zagorska Dalmacija, koju su držali Turci.


- 7 -
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #8 : Travanj 07, 2009, 10:00:28 »


Oružje Senjskoga Uskoka sastojalo se od lagana mušketa, čorde ili sjekirice, ili pak od buzdovana. Običajno je imao jošte nož ili bodež. Prema tomu, Uskoci, osim barutane, možda i ne imađahu kakvo drugo vojno skladište.

Sto se ličnoga poštenja tiče, naš nam Anonim pripovijeda, da je poštena riječ bila Uskoku svetinja. Pogotovu je pak bio pošten u pitanju dugova. Je li se Uskok zadužio, za novac ili za robu, a nije znao pisati, zadužnicu mu je napisao koji prijatelj ili sam trgovac, a svršavala je obično riječima: "Budući da rečeni ne zna pisati, on će na ovo pismo staviti svoj pečat." Svaki, pa i slabije imućni Uskok imađaše svoj srebrni pečatnik . Ako li ipak dotičnik nije imao pečatnika, onda je gornja klauzula glasila ovako: "Budući da dotičnik nema pečatnika, učinit će vlastoručni križ (+), prisižući pred Bogom, da je dužnik." Je li se dogodilo, da je trgovac ili prijatelj tražio svoje, zadužnik zanijekao dugovanje, pokesali bi se njegovi drugovi i platili dug, ali dotičnik bi ostao na zlu glasu: ne bi mogao na vjeru dobiti ništa ni kod trgovca ni kod svojih drugova, i svi bi mu se uklanjali. Najgore je bilo, kad su takovu vojniku postavljali na svaku stranu po jednu preslicu, i kad bi mu povezali glavu kao da je žena, te ga vodali po gradu kao čovjeka bez časti. - Je li pak dužnik izjavio svume vjerovniku: "platit ću ti, kad se povratim plijenom", ili "platit ću ti do 15 dana", tako bi i bilo.


Mušketa

Senjski Uskoci redovne pomoći nisu dobivali ni od koga, pa ni od svojih suverena. Događalo se dapače, da se ti njihovi suvereni u carskom, kao i polusuvereni u gradačkorn nadvojvodskom dvoru nisu stidjeli, da im ostanu dužni kukavnu soldačku plaću, ne samo za više mjeseci, već i za više godina.

Naš Anonim zabilježi, da se je sam više puta desio na Rijeci i u Senju, kad su dolazili povjerenici, da im unatrag plate po 20, 30, čak i 40 mjesečnina. Doduše, ti su im povjerenici koji put dali i po 20 plaća unaprijed, ali to plaćanje i unatrag i unaprijed  vršilo se ovako. Uskok je trećinu dobio u gotovu, trećinu u različnim srebrnim predmetima, a trećinu u raznobojnim tkaninama. Ubogi Uskok, da dođe do novca, bijaše najzad prisiljen, da tu robu razdaje u bescijenje. Suvremenik ističe, da je tu bila lična spekulacija gospode povjerenika, koji su novac primljen za Uskoke zadržavali za sebe, a robu uzimali na dugu veresiju, i još su Uskocima nabijali barem 3 % na onu cijenu, za koju su robu dobivali, a nisu je plaćali. Naravno, za Uskoke se je kojiput pravio dug i kod trgovačke tvrtke njegova strica, i taj je dug znao doseći 6, 8, pa i 10 tisuća dukata; ali čim bi došli povjerenici, Uskoci su svoj dug podmirivali.14)

Ni pola jada, da je ostalo kod toga plaćanja, jer, ako ćemo vjerovati tuđim izvorima, ne samo što nisu Uskoci redovno dobivali svojih soldačkih plaća, već su morali slati u dvorove svojih visokih dužnika skupe darove, naravno od plijena, samo da ih ne sprječavaju u vršenju njihova zavjeta i u pribavljanju svega, što im je za život trebalo, plijeneći po turskoj zemlji i progoneći svoje neprijatelje također po Jadranu. Njihove prve po redu žrtve na moru, već po zavjetu, bijahu turski brodovi i turski trgovci.


Bodež

Odmah iza njih bili su Mlečani i židovi, kojiput i Dubrovčani. Pljačkanje Turaka bijaše prva dužnost pravoga Uskoka. [/b]  Takva se je dužnost protegla i na Mlečane, kada god su im se zamjerili nepravdom ili pogaženom vjerom. Židove su Uskoci smatrali saveznicima Turaka utoliko, što je vladalo opće uvjerenje, da su mletački židovi turski doušnici protiv kršćana.

Kako su pak dospjeli među uskočke izopćenike podanici republike svetoga Vlaha, pripovjedit će nam sam naš Anonim.



Čorda ili sjekirica

Kad su se Uskoci vraćali - pripovijeda nam isti svjedok - s turskim plijenom, najprije su polazili u crkvu, da Bogu zahvale, što su se povratili zdravi i čitavi na svoja ognjišta. Poslije toga su se sastajali radi diobe plijena. Najprije su izlučili iz mase dar, primjeren količini plijena, što su ga predavali senjskim redovnicima, koji su bili vrlo siromašni, kad iz polja nisu mogli da izvuku nikakva ploda. Takvo je darivanje dalo povoda - vdi naš izvor - brbljarijama, kao da Uskoci to rade, da ih redovnici lakše odriješe. Naš izvor bi rado pobio i one glasine, kao da visoko položeni u dvorovima i uopće visoki dostojanstvenici primaju darove od Uskoka. On priznaje, da su Uskoci, ako su slučajno zaplijenili kakav lijepi komad oružja, kakav krasni ćilim ili krzno, darivali takve predmete senjskim guvernerima i kapetanima, ako su s narodom lijepo postupali. Ta što bi inače mogli oni da rade - veli - nojevim perjem, kad bi ga zaplijenili?


- 8 -
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #9 : Travanj 07, 2009, 10:08:03 »


Isto tako, kad su određivali iznos otkupnine za zarobljene odličnije Turke, znali su osim gotovine tražiti pod istim naslovom i par gospodskih konja i desetak vučjih koža, pa i koji komad oružja srebrom okovana.
Eto, ovakve su predmete - veli naš Anonim - darivali njemačkim velikašima, kao i povjerenicima, kad bi im donosili zaostale plaće. Ali se je događalo, da nisu mogli ili, zbog zabrane, nisu smjeli rasprodavati zaplijenjenu robu na teritoriju nadvojvode, pa su tad prodavali takvu robu u bescijenje na Krku, Rabu, Pagu, Osoru i u mletačkoj Istri, i to samim mletačkim upraviteljima. Tada se je dešavalo, da su razdavali po dukat baršun i druge skupocjene tkanine, koje su se inače plaćale lakat po četiri dukata.
Mletački bi upravitelji tako sabrali mnogo te robe, pa su je na svome povratku nosili u Veneciju i ondje preprodavali Turcima. Mletačkim upraviteljima bijaše dapače ugodno, kad su Uskoci sretno plijenili, jer su i sami polazili u Senj, da kupuju stvari, kad god su im Uskoci zadali vjeru, da im se ne će dogoditi ništa neugodna. 15)

U Senju i u ostalom primorju moglo je biti oko 1.200 Uskoka vještih ratovanju. Kad je trebalo poći po kakav veliki plijen, pozivali su, da im se pridruže, drugove iz Otočca, Vinodola, Brloga, pa i podaljih mjesta, tako da im je kojiput broj narastao do 2000. Imali su pak svoje vojvode, i svoga nadvojvodu. Tako je poslije pada Klisa (g. 1537.) došao u Senj Đuro Daničić, plemenita roda a vjere katoličke. On se je u Senju oženio iz vrlo odlične senjske porodice, i u tom je braku imao tri sina i kćer. Sinovi su mu se zvali: Đuro, Matija i Ivan.

Pošto su ga izabrali za svoga nadvojvodu, neki su ga vojvode odveli na dvor k caru Ferdinandu, kojemu ga predstaviše, opisaše njegove zasluge u vojevanju i zamoliše cara, da ga u toj časti potvrdi. Kad ga je car potvrdio, veselo se povratiše u Senj, da nastave vojevanje. Prodirali su u tursku zemlju ne samo na sjeveru, već i dolje, u tursku Neretvu, gdjeno tada bijaše skela za svu Bosnu, pa su ondje pljačkali brojne karavane, štono su prenosile tursku robu.


Turci - Odvođenje dječačića iz kršćanskih
provincija 15. -16. stoljeće (Janjičari)

Kako se je to pljačkanje više puta vršilo u neposrednoj blizini dubrovačke granice, Turčin prosvjedova, zašto republika sv. Vlaha ne sprječava takve uskočke ispade, dapače i zaprijeti, da će joj se ljuto osvetiti, ako tomu ne stane na put. Dubrovčani se nisu pobrinuli, da Turcima razjasne, kako se to dešava bez njihove krivice, već, kad su jednom doznali, da se Đuro Daničić s brodicama svojim nalazi u bližnjoj jednoj luci odaslaše k njemu poslanika, da ga zamoli, neka posjeti njihov grad, jer bi senat rado s njime raspravio neke svoje i njihove stvari. Poručiše mu, da dođe na riječ Republike, a u znak vjere poslaše mu državni pečat. Daničić im odgovori, da on pečatima ne vjeruje, već samo Kristu. Kad se je poslanik povratio s tim odgovorom, senat ga pošalje natrag s jednim raspelom i s porukom neka dođe, a za svjedoka zadane vjere da uzimaju Krista. Sad Đuro povjerova, uzme to raspelo, koje bijaše maleno, i sa svima svojim brodicama uniđe u Dubrovačku luku. Ali ne dopusti, da se tko iskrca osim njega i još sedam vojvoda: svega osam ljudi. Kad su unišli u grad, tobožnji je razgovor bio to, da su im u jednoj bašči svima odrubili glave. Đurinu glavu nataknuše na motku i pokazaše s bedema ostalim Uskocirna.

Kad su Uskoci to vidjeli i uvjerili se o tolikoj nevjeri i okrutnosti, odvezaše svoje brodice i žurno isploviše, da ih ne bi s gradskih bedema topovima još i potopili. Pristadoše u jednu luku, gdjeno oplakaše svoga nadvojvodu i sedam vojvoda. Kako se tad našao s njima na brodicama Daničićev stariji sin, kojemu također bijaše ime Đuro, mladić od 18 godina, i jer bijaše momak odvažan i lijepe vanjštine, svi ga prisutni izvikaše svojim nadvojvodom, prisegnuše mu slijepu poslušnost, ali prisegnuše također, da će osvetiti i umorenoga nadvojvodu i ostalu svoju braću. A kad su pristali pod Senjom, dadoše služiti zadušnice za  mile svoje pokojnike. Poslije zadušnica ugledniji vojvode odvedoše mladoga Đuru u carski dvor, gdjeno izvijestiše o dubrovačkom događaju i zamoliše cara, da potvrdi njihov izbor. Kada su to postigli, požuriše u Senj i tu se svi Senjanini složno zakleše, da će osvetiti krv svojih drugova. Odmah stadoše opremiti nekoliko svojih brodica, da krenu u potjeru za dubrovačkim brodovima. Svojom su lukavošću ulovili sad veći sad manji trgovački brod dubrovački; a u ono se doba govorilo, da Dubrovnik posjeduje 60 brodova duge plovidbe.

Zbog toga uskočkog djelovanja skela je neretvanska prenesena u Split. Ali, koliko god su zatekli na tim brodovima Dubrovčana, ili su ih sve posmicali, ili su ih odvukli na pučinu, pa ih zajedno s brodom potopili, da pokažu svijetu, da im nije do kršćanske robe, što je njihov brod vozi, već samo hoće da osvete krv prolitu na izdaju.

________________________________
14) lbidem, p. 192.
15) O. C. p. 242-43.


- 9 -
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #10 : Travanj 07, 2009, 10:10:33 »


Istom nakon 2 ili 3 godine što su tako postupili, i kad im se krv donekle primirila, nekoji između Uskoka primjetiše, da je ipak šteta, što se tolika roba uništava, pa su takav brod teglali u Senj, i tu su probirali samo dubrovačku, tursku i židovsku robu, Dubrovčane bi pogubili, a Turke i Židove pridržali kao zarobljenike. Poslje tih događaja, kršćansku, tursku i židovsku robu vozile su u Veneciju dvije velike galije "trgovačke". Jedna od tih pristajala pod Splitom, a druga je vozila ravno u Mletke. Kako su te galije prevažale i putnike, bile su opskrbljene jakim topovima i imale su jošte vojničku posadu. Ipak se ni takva "trgovačka galija" nije usudila da plovi sama, već ju je pratila po koja ratna galija i nekoliko oružanih brodova. Jednaku su pratnju imale i na povratku iz Mletaka, od Istre pa sve do Splita, Uskočki je bijes potrajao kakvih 25 godina, sve do g. 1579. Dubrovčani su čitavo to vrijeme molili i pape, i carcve i kraljeve, da posreduju kod Uskoka, ne bi li prestali proganjanjem, ali sve uzaman. Pokušali su da sami to postignu bogatim darom, 16) pa su otpremili u Senj k Đuri Daničiću i njegovoj braći poslanike s poklonom od dvadeset hiljada dukata, ali to je braću još više ogorčilo, pa su smjesta otpravili poslanika s tim novcem natrag u Dubrovnik uz poruku, da će se oni već pokajali, što su samo i pomisliti mogli, da će Daničići prodali krv svoga oca. I nastaviše progoniti Dubrovčane još oštrije negoli dotle.


Uskok

To je, kako rekosmo, potrajalo do g. 1579., kad je sjedio na Petrovoj Stolici papa Grgur XIII. Te je godine17) pohodio Rim Đuro Daničić sa svoja dva brata i nekoliko vojvoda, da se poklone Papi, koji ih je veselo primio, odriješio od svih cenzura, i nadario. Daničić i drugovi tom prigodom obećaše sv. Ocu, za se i za sve Senjane, da ne će više napadati ni Dubrovčane ni luke mletačke gospode, nego će i sami proganjati razbojnike, koji pod uskočkim imenom vrše napadaje na moru. Tom je prigodom Papa riješio jednu molbu nadvojvode Ferdinanda, i doznačio Uskocima stalnu godišnju pripomoć od 2000 škuda, a napose za senjske siromahe 400. 18)

Nisu svi Dubrovčani odmah doznali za obvezu, koju bijahu Uskoci preuzeli pred Papom, pa se je dogodilo, da su slijedeće godine, 1581, Uskoci ulovili veliki jedan brod, što je dolazio iz Levanta, na kojemu bijaše Turaka, Židova i drugih trgovaca, najviše kršćana. Netom su Uskoci zaposjeli brod, zapovjediše: "Turci i Židovi na jednu, kršćani na drugu stranu!" Tad se Dubrovčani, koji se još prije bijahu preobukli po levantinsku, pomiješaše među Židove. Bilo ih je pet ili šest. Uskoci, kad su se iskrcali u Senju, darovaše baš te tobožnje Židove kapetanu barunu Lambergeru, da im sam po volji odredi iznos otkupnine. Tad su se oni istom otkrili kapetanu i povjerili mu, zašto su se prijavili kao Židovi, na što ih je Lamberger smjesta oslobodio.

Strah pred Uskocima bijaše golem, pa im stoga ne bijaše uvijek teško da osvoje i poveći brod. Tako g. 1575•. prije uskočkoga pohoda u Rim, u badnjoj noći, Daničić i njegova braća sa 250 Uskoka zaposjednuše u jednoj luci možda najveći trgovački brod mletački, t. zv. "nave Contarina" po prezimenu brodovlasnika. Brod je plovio iz Levanta s vrlo skupocjenim raznovrsnim teretom. Na brodu bijaše i 300 vojnika, što su sc vraćali s Kandije. Uskoci su imali samo pet brodica, u kojima bijahu najvećim dijelom sakriti, a tek nekolicina se je vidjela. Uskoci se prikazaše kao ribari, koji nude svoj lov na prodaju. Brodski pisar pozove ih, da se popnu na brod, i oni poslušaše, ali taj čas provališe i svi drugi i osvojiše krasni brod. Zaplijeniše svu tursku, židovsku i dubrovačku robu. Zahtijevali su knjigu teretnicu i po njoj su doznali, koja je roba kršćanska, i tu su robu ostavili. Turke i židove su zasužnjili, a Dubrovčane pobili. Mornare i vojnike su poštedili.   Kad je došla u Mletke vijest o toj sramoti, brodovlasnik je htio da poludi, pa se je na samom trgu Sv. Marka udarao šakama po glavi, neprestano ponavljajući: "Pet je čamaca osvojila moj krasni brod, koji imađaše nalog, da ne uzmiče ni ispred 50 galija! "

Događalo se i to, da bi Uskoci, kad su osvojili mletački brod, koji je plovio put Levanta, odmah upitali kapetana broda: "Gdje je bala s tim i tim znakom? " Kapetan, naravno, morao je da je pokaže, a u njoj bijaše ništa manje nego 80 hiljada dukata. Uskoci su ponijeli sa sobom zlato i uzeli svaki za sebe toliko sukna, koliko je trebalo svakomu za jedno odijelo.

Ovoliko smo naveli kao ilustraciju uskočkoga djelovanja, dok su inače Uskoci, jedina zapreka Veneciji da se ne proglasi gospodaricom čitavoga Jadrana, bili prepušteni sami sebi i svojoj sreći. Ali oni se nisu bojali ni turske sile na kopnu ni sile Lava sv. Marka na moru: bojali su se samo nevjere svojih gospodara, naime, ne će li ih gospodari u izvjesnom času žrtvovati svojim i uskočkim neprijateljima! Inače oni su prezirali ljude, koji su vjerovali i zapisano ostavili, da Senjani mogu, po miloj volji, razulariti strašnu senjsku buru, kada god im se prohtije, i to tako, što u izvjesnom brdskom ponoru raspale veliku vatru, koja po nekakvim nepoznatim rovovima tako ugrije žile zemlje, da one kroz nekakve tajne oduške ispuštaju toliku sapu, da se iz nje izvija vjetar neodoljive bjesnoće, - senjska bura 19)

___________________________
16) I Turci su više puta pokušali da darovima kupe mir od Uskoka. O. c. p. 188.
17) Anonim to pogrešno bilježi pod g. 1580., moglo je biti samo g. 1579.
18) Prvu papinsku pripomoć ponio je u Senj, po nalogu iz Rima, naš Anonim, budući da ju je papinska komora i doznačila preko tvrtke njegova strica na Rijeci. Tada je došao po nju na Rijeku sam Đuro Daničić s braćom i s još 300 Uskoka, da bude sigurnija plovidba do Senja. U njihovu je društvu prispio u Senj u zoru Badnjaka, dočekan s velikim slavljem.


- 10 -
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #11 : Travanj 07, 2009, 10:15:38 »


Ipak Uskocima ne bi bio lak posao ni na kopnu ni na moru, da nisu imali u neprijateljskuj zemlji bezbroj tajnih prijatelja, koji su ih i opskrbljivali svim i svačim, i koji su im po danu davali ugovorene znakove dimom, a po noći vatrom. Ti znakovi bijahu uskočka tajna, a po njima su bili obaviješteni o svakom kretanju ratnih i trgovačkih brodova mletačkih. Tako su oni kojiput znali u Senju danas, da je jučer, prije 24 sata, prošao koji neprijateljski brod mimo koji otok srednje Dalmacije.


Dubrovačka nova iz XVI. stoljeća

Da ne bi čitatelj krivo shvatio, odmah ćemo naglasiti, da Uskoci doista nisu pravili razlike između podanika Sv. Marka i podanika Visoke Porte ali ćemo također naglasiti, da su Mlečani više puta zamjerili Turcima, što nisu ulovljene Uskoke odmah posmicali, već su im dopuštali, da se novcem otkupe. Utvrdit ćemo brojnim podatcima i to, da za ulovljenoga Uskoka  Venecija nije imala da li konopac ili okove uz veslo.

Za svoje nalete po moru - a njima čem se mi pozabaviti – Uskoci su trebali mnogo malenih brodova, kadšto 20 do 30. Veliki brodovi ne bi kod njih odgovarali uskočkoj svrsi; a da su ih i trebali, nisu imali sredstava da ih grade. Uz to, veliki su brodovi trebali i veliki broj veslača, bez kojih, sa samim jedrima, ili ne bi mogli, ili bi teško plovili po našim kanalima. A kako da Uskoci uzdržavaju veliki broj veslača, kad su i sami često oskudijevali u hrani i u svemu! Stoga uskočke brodice po nosivosti ne bijahu znatno jače od današnje jadranske "bracere", ali posebnoga tipa, brzoplovke, 20) i na jedra i na vesla, a podesne za gusarenje.


Uskočki brod

Koliko je redovno takva brodica imala vesala, danas točno ne znamo; ali znademo, da se je razlikovala od svih drugarica, koje bijahu namjenjene prijevozu trgovine. U sačuvanim nam je ispravama ta razlika naglašena 21) Gradnja tih brzoplpvka ne bijaše skopčana s većim troškovima,  pa stoga ako su kada koje izgubili, gubitak nisu teško osjetili. Na takvim brodicama, pod snažnim udarcima vesala, plovili su s velikom brzinom uzduž svakoga žala i obale; mogli su se verati po najužim kanalima i nad vrlo plitkim dnom; mogli su ih s najvećom lakoćom izvući na kraj, a tad se sami posakrivati u zasjedu, po danu i po noći, iza najmanjih klisura, pogotovo iza otočića i školja. Takve su se brodice mogle uvući i u najmanju uvalicu ili dražicu, koja je jačem brodu, bez opasnosti da se nasuče, nepristupna.

Uskoci nisu nikad postavljali zasjedu, a da nisu pouzdano saznali, da će mimo proći ili neprijateljski ili koji drugi, recimo neutralni brod s neprijateljskim teretom, turskim ili židovskim. Ta njihova obavještajna služba bijaše tako savršena, da su redovno bili Mlečani iznenađeni, kad su ih najedared zaokružile uskočke brodice i kad je s njih odjeknuo uskočki mušket.

Ako su se galije ili oboružani manji mletački brodovi dali u potjeru za kojom uskočkom brodicom, ona im je kojiput nestala, kao da ju je ponor progutao; a što se je dogodilo? Kad bi Uskoci' uvidjeli, da će okršaj biti nejednak, s obzirom na znatnu brojčanu nadmoć progonitelja, oni bi uprli u vesla koliko su samo mogli, da umaknu, gdje im je bila poznata pličina, pa bi tu izvukli čep na dnu svoje brodice, koja bi lagano počela tonuti. Oni bi tad žurno poskakali u more, dokopali se kraja i tu se posakrivali iza grmlja i kamenja, a međutim je njihovu brodicu već pokrio slani val.22) Jeli se progomitelj zaletio na samu pličinu, on se je nasukao, posakriveni su Uskoci tad na nj otvorili vatru i često puta poubijali mu ljude. Ako je pak veći brod progonitelj spustio čamce, da mu ljudi nastave potjeru na kraju, Uskoci su i njih oštrom vatrom iz busije* dijelom postrijeljali, dijelom prisilili na uzmak. Oni su naime bili općenito poznati kao izvrsni strijelci, A nisu ni smjeli da svoje zaire u ludo troše: svaki je njihov hitac morao da pogodi! Stoga, ako su Mlečani najedared izgubili s vida uskočku brodicu, bojeći se varke, da očuvaju vlastitu kožu, često su odustali od daljnjega proganjanja. Ali osim te, Uskoci su se služili i različnim drugim lukavštinama, koje im je nevolja i prirođena domišljatost nadahnjivala. Nije stoga čudo, što su i Turci u Carigradu znali reći: "Bog te čuvao senjske ruke!"


 Bog te čuvao senjske ruke!

Uza sve to, još i danas je gotovo neshvatijivo, kako su Uskoci mogli da sa svojim malenim brodicama 23) toliko puta osvoje mletačku "fregatu" i "galiju", na kojima, baš koncem XVI. stoljeća, bijaše i mušketa i topova, k tomu još i strjelica. Da su takva osvajanja zabilježili naši kroničari u našim analima, mogle bi se odbiti te vijesti kao plod njihove patriotske mašte, ali takve su događaje registrirali tuđi ljudi i opisali ih u diplomatskim ispravama, koje se još i danas čuvaju u arhivima talijanskim, ponajviše mletačkim; dapače, o gdjekojoj tako otetoj mletačkoj galiji govore i sami njihovi historici.

Dakako, kao što je i prirodno, nisu Uskoci uvijek potapljali tako osvojenu mletačku fregatu ili galiju. Oni su se kojiput zadovoljili da takav brod potpuno opljačkaju i ostave na miru; kojiput su pak poubijali samo časnike, koji su prije skrivili smrt njihove braće, a veslačima bi zapovjedili da veslaju i da ga dovuku čak do Senja, gdje su najprije iskrcali topove i ostalo ubojito oružje, onda ispraznili skladište municije, pa sve ostalo što im je moglo poslužiti; i kad su topovima bolje opskrbili svoje kule a municijom svoju barutanu, istom tada su potapljali brod. Stoga se je događalo, da su Uskoci kojiput pucali na Mlečane iz njihovih vlastitih topova, njihovom vlastitom municijom!

________________________________________
19) Minucio Minuci: Historia degli Uscocchi, Venetia 1577., pag. 14, - Nije sam Minuci zabilježio tu glupost, već i nekoj i drugi. suvremenici, uključivši dapače i našega Anonima. Koliko u tome, bit će toliko istine i u drugim Minucijevim tvrdnjama, kao na pr. da Senjkinja ne zna ni što je igla ni što je preslica ; da u Senju redovnici nagovaraju ljude na lupeštine; te da su najplemenitije obitelji u Senju one, koje se mogu iskazati s najvećim brojem predaka, koji su svršili na vješalima.
20) Minucio, o. c. p. 20. "Usando barchette velocissime, minori delle venete.
21) Monumenta Usc. 1. str. 315. u prijedlogu praškoga nuncija. monsignora Spinelli, za rješenje uskočkoga pitanja.
22) Svaki je uskočki brod imao na dnu rupu i u njoj čvrsti čep. Uskoci su kojiput potapljali na taj način svoje brodice i u vlastitim pristaništima, kakva su imali na pr. u Planinskom kanalu. - Zgodno je kazao već spomenuti Mlečanin Valier, da je "razbor nadahnuo pametnim ljudima svakovrsni otpor protiv sile, običaj je poučio o tome ljude uopće, nužda je pak nadahnula barbare, kao što je i priroda zvijeri"
23) Na običnom uskočkom brodu nije bilo više od 30 ljudi. Kad su s vremenom sagradili i koji veći brod, bivalo ih je do 50. Suvišno je spomenuti, da o kakvoj udobnosti na tim brodovima nije bilo ni govora, pa ni za same vojvode.

*  busija od turske riječi "pusu" > zasjeda (Marica)



- 11 -
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #12 : Travanj 07, 2009, 10:17:26 »


Po svemu se čini, da su u ono doba mletačke galije strepile pred uskočkim brodicama, kao što danas strepe goleme oklopnjače pred podmornicama !

Da upotpunimo ove općenite vijesti o Uskocima, dodajemo jošte da su, u XVII. stoljeću, kad se neprijateljstva između Uskoka i Mlečana bijahu do kraja raspalila, Uskoci raspolagali i kojim jačim brodom. Tako se u vatikanskoj biblioteci čuva vijest, od 15. travnja 1606., koja glasi: "Kažu, da su Uskoci, njih 700 na broju, budući da im se pridružio znatan broj Vlaha (Morlacchi), 24) opljačkali i jednu marcilijanu, 25) te da su isplovili s dugim brodovima, poput fusta, 26) a na svakom su bile 22 veslačke klupe." Dakle Uskoci su kojiput imali na brodu čak 44 veslača, ali oni ne bijahu okovani uz veslo kao "galioti", već slobodni ljudi i zatočnici slobode. Svoje su brodove Uskoci gradili donekle u Senju, ali ponajviše na Rijeci.


Nehaj - uskočka nošnja

Mlečani više puta bijahu gotovo nemoćni protiv Uskoka, ali kao da su se u takvim prilikama tješili pričom, u kojoj se pripovijeda, kako je i lav, kralj životinja, bio nemoćan protiv komarca, koji mu je neprestano oko uha zvrndao.

Da je pak mjesto Austrije koja druga država u ono doba mogla raspolagati takvim "komarcem", kao što bijahu Senjski Uskoci, bila bi osigurala sebi drugačiji položaj na Jadranu. Ali, trebalo je da proteku poslije uskočke epopeje još dvije stotine i pedeset godina, da se na plavom Dunavu počne shvaćati važnost mora za narode i države! Značajno je, i treba da se više puta naglasi, da se je Austrija, kad je žrtvovala Uskoke, sama lišila sjajnoga sredstva, da se u ono doba afirmira na Jadranu, a s vremenom da i zagospoduje njime. Nikad nije posjed same zapadne jadranske obale davao pravo na gospodstvo, "dominium", nad Jadranom, već je to pravo vršio samo onaj, koji je vladao na njegovoj istočnoj obali. Ali kako da shvate nešto takova u ono doba ljudi, koji nisu uopće znali, da li je more slano!


Kvarnerski zaljev – Uskočko područje

____________________________________
24) Vlah (tal. Morlacco) je naziv za hrvatske žitelje na istočnoj obali Jadrana sve do blizu Splita. Primorci dalmatinski zovu tim imenom žitelje dalmatinske Zagore, a otočani tako nazivlju primorce. Taj naziv potječe iz grčkoga Maurovlahos. U uskočko doba pod imenom Vlaha razumijevali se samo Zagorci dalmatinski.

Zanimljivo je, da se kod Germana nalazi riječ Welsch,  koja se upotrebljava u značenju tuđinac, naročito za Romane. Isto je tako bilo kod Anglosasa, koji su riječju Wealas = tuđinac označivali Kelte, koje bijahu potisnuli u brda. Taj se naziv onda ustalio za stanovnike pokrajine Walesa. Glasovni prijelaz od Wealas i Welsch nije teško razumjeti.

Ovaj germanski naziv lako su primili Slaveni kao oznaku za tuđtinca. Tako i danas Slovenci nazivlju Talijana Lah, gdje je početno V ispalo. (Usporedi . kajkavsku riječ ladanje, koja je postala od vladanje = posjed a onda selo uopće.)

Kad su Hrvati zagospodovali Dalmacijom i potisnuli u brda Romane, koji nisu ostali u gradovima, lako je moguće da ih stoga, što im nisu razumjeli govora, nazivom Vlah označišc kao tuđince. Hrvti su tu riječ mogli lako baštiniti od Gota kao Germana.
 

25) "Marcilijana" bijaše jači trgovački brod, prozvan tako možda u čast dužda, koji se je zvao Marcel, a pod kojim se je sagradio. prvi brod toga tipa, kao što se je po duždu Marcelu prozvao mletački jedan novac "Marcello", u vrijednosti od današnjih 60 centima.

26) "Fusta" bijaše manji brod, na vesla, s niskom palubom, brzoplovka vrlo zgodna i za ratovanje i za gusarenje.


- 12 -
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #13 : Travanj 07, 2009, 10:20:10 »


Više o Uskocima

Hrvatska > Povijest > Povijest senjskih uskoka > http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=1317.0 > Nastavlja se ...

Hrvatska > Hrvatski gradovi i sela > B > Pomorska skola u Bakru > http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=836.0

Hrvatska > Hrvatski velikani > Bartol -Bare- Poparic > http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=1379.0

Vojna krajina > Cjelovita topografija Karlovačke vojne krajine od Franz de Paula Julius Fras  > Žumberački okrug > Kratka povijest doseljenja uskoka i uspostave Karlovacke vojne krajine > http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=1102.0

Vojna krajina > Cjelovita topografija Karlovačke vojne krajine od Franz de Paula Julius Fras  > VIII. Lička pukovnija > Osvajanje zupanija Like, Krbave i Zvonigrada * > http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=1116.0

Lika > Lički gradovi i sela > Š > Svica > O povijesti Vlaha u švičkom okružju > http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=910.0

Lika > Prilozi za povijest Like > Područje Like u razdoblju vladavine Turaka  > http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=293.0

Lička prezimena > Plemstvo Gacke, Like i Krbave > Senjsko plemstvo > http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=1070.0

Hrvatski otoci > Otoci, "biserje hrvatskog Jadrana" > Krk > http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=342.0

Uskočke obitelji

Lička prezimena > Ličke plemićke obitelji > Z > ZDUNIC > http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=802.0

Lička prezimena > Ličke plemićke obitelji > V > VIGNJEVIC ili VIGNEVICH > http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=851.0

Lička prezimena > Ličke plemićke obitelji > V > VUKASOVIC > http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=354.0

Lička prezimena > Ličke plemićke obitelji > R > RUPCIC ili RUBCIC > http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=810.0

Lička prezimena > Ličke plemićke obitelji > M > MARGETIC ili MARGITIC > http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=798.0

Lička prezimena > Ličke plemićke obitelji > M > MUDROVCIC > http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=787.0

Lička prezimena > Ličke plemićke obitelji > H > HERAKOVIC > http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=741.0

Lička prezimena > Ličke plemićke obitelji > B > BUHOVAČ - BUKOVAC – BUHOVATZ - BUHOVACH > http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=676.0

Lička prezimena > Ličke plemićke obitelji > B > BASTAŠIĆ > http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=306.0

Lička prezimena > Ličke plemićke obitelji > Ć > COLIC - CSOLLICH - CHIOLICH > http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=680.0


- 13 -
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.21. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!