CRO-eu.com
Veljača 27, 2020, 19:20:35 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: 1 2 [3]
  Ispis  
Autor Tema: Narodno vijeće SHS - Hrvatski sabor  (Posjeta: 24577 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
max 2

Postova: 188


« Odgovor #30 : Studeni 25, 2012, 15:22:13 »


 Sramiti se

Osobe koje preuzimaju vodeće funkcije u Hrvatskoj uglavnom su iz uže Srbije i ne poznaju upravu u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji koja je izgrađivana desetljećima pa korupcija i vladavina žandarmerije, a osobito nepridržavanje postojećih zakona i propisa u Hrvatskoj, izazivaju veliko nezadovoljstvo koje se pretvaralo u krizu. Rješenja koja je donosila srpska vlast bila su zasnovana na francuskom sistemu i nisu odgovarala upravnom sustavu Hrvatskoj koji je bio izgrađen prema njemačkom uzoru te je dolazilo do stalnih nesuglasica, odnosno korak naprijed značio je deset koraka unatrag. (...) sustav zasnovan na poštenju prestao je funkcionirati, a prednost su dobili snalažljivost, veze i korupcija. Izgubila se pravna, a provođenjem agrarne reforme divljim načinom, i materijalna sigurnost. (...) poslovanje s Europom otežano je zbog toga što izvoznice za izvoz robe u Srednju Europu odobrava Beograd pa upravo u tom vremenu upravni organi otvaraju vrata korupciji i podmićivanju, pojavama koje su do 1914. bile u Hrvatskoj slabo razvijene...

(Mira K. Dimitrijević, "Hrvatska u prvoj Jugoslaviji – bitne značajke položaja", u: Hrvatska politika u XX. stoljeću, Matica hrvatska, Zagreb, 2006., 193, 194, 198.).[12]

Srbi, jugoslaveni i komunisti krivotvorili su povijest, jedinstven slučaj u svijetu, fenomen....., a Hrvati samo klimaju glavama, da li je to bizantska hipnoza kako je govorio Ivo Pilar?
Evidentirano

Quidquid in occulto est,in apricum proferet aetas!
Što god je bilo skriveno,vrijeme  će iznijeti na vidjelo!
max 2

Postova: 188


« Odgovor #31 : Studeni 25, 2012, 20:14:35 »


Antun Gustav Matoš nakon emigracije u Srbiji i ispočetka zanesen hrvatsko-srpskom slogom i jugoslavenstvom bolno i ironično spoznajući što se krije iza jugoslavenstva i hrvatsko-srpske "sloge", u veljači 1907 godine piše:

Srpski književni glasnik, list u kojem je štampan onaj krasni članak o "istrazi" i istrebljenju Hrvata, u taj krasno uređeni list danas pišu, popijevajući, prvi hrvatski poeti kao gospodin Damjanić.
-   Hrvatske socijaliste vodi Srbin,
-   hrvatskim saborom ravna Srbin,
-   hrvatskom knjigom vladaju Srbi,
-   hrvatskim novcem tjera se usred Zagreba srpska politika i trgovina.
-   Srbi u Dubrovniku, Srbi u Sarajevu, Srbi u Spljetu, Srbi u Zagrebu,
-   Srbi aristokrati, Srbi socijaliste, Srbi žandari,
-   Srbi naprednjaci i Srbi katolici,
-   Srpska banka i Srbin Korać
pa zar lažu srpske čitanke i zemljovidi govoreći da nema Hrvata?

Srpstvu je put kod nas prokrčio put Ilirzam, Strossmayer i Mažuranić, kao Vlasi Zrinskog i Frankopana tako su ti novi "Srbi" pomagali proti nama Austriju. Zatim pod mađaronima i Hedervariyem braća sjela za vrat s Mađarima. Pošto ih jezik nije dijelo od Hrvata uzeše vjeru kao znak narodnosti, premda vjera nije narodnost. Pošto ime je srpstvo najprije bilo pravoslavlje, u najnovije vrijeme uzeše te "nemoderne", nastražnjačke "klerikalne" maske druge "marifetluke", slobodoumne, demokratske.....

Od rusofilskih klerikala, postadoše košutovski radikali. Hrvatski i srpski jezik proglasiše istim, ali tako da i Hrvati hrvatski zovu srpskim, a Srbi i jezik hrvatski srpskim. Pošto smo isto pleme, oni nas proglasuju istim narodom i to srpskim.

Srbija je hrvatski Pijemont. Pošto u najboljim Hrvatima ima svećenika i dobrih katolika, oni hrvatstvo proglasiše klerikalnim, nemodernim, dakle preživjelim, glupim. Srpstvo postade preko noći  simbol svjetla, slobode, demokracije, a hrvatstvo jednog Kumičića i Kvaternika simbol rimske zasukanost, antikulturnih nagona i staromodnih pojmova. Srbija, zemlja najčešćih ubojstava u Evropi, i Beograd bez kanala i pločnika, to je kultura, a Hrvatska i naš lijepi dragi Zagreb gdje "Srbi"tako lijepo napreduju, Zagreb i Hrvatska su Srbima mrak, Sodoma i Gomora. Ali to još nije sve! Hrvatstvo nije samo antidemokratski, nesloboda pojam. Hrvat, pravi Hrvat nije samo jezuita, on je uhoda i sluga Austrije, on je Austrijanac. A pošto i naša omladina ima više srca no soli u glavi, voleći interesantnu prozu, paradokse moderne lozinke, pošto i kod naše omladine ima mnogo, vrlo mnogo fraze i nemoralnosti , veliki dio naše omladine dao se vlaškim kirkama pretvoriti u "realiste", u Srbe.

---------------------------------
Zapis sa bosanskog stećka:

A se leži Milac Povrzen od Gornjih strana na svojini na plemenitoj v Bosni.
Kad proletje dojde po tko zna koji put i moje bi pomahnitale kostji negdi išle
za mirisom nekih starih, tajnih i tujdih jubavi.
A i zivot mi takav bje.
U snovima bjeh ko planina, u mislima vitez, a u životu paž.
Ne prevrni moga kama, mogao bi vidjeti kako tćeš izgledati i ti.
dvadestog dana veljače 1165. godine Gospodnje
Evidentirano

Quidquid in occulto est,in apricum proferet aetas!
Što god je bilo skriveno,vrijeme  će iznijeti na vidjelo!
max 2

Postova: 188


« Odgovor #32 : Prosinac 03, 2012, 21:00:47 »


Dalje o položaju Hrvatske u Kraljevini SHS

Međutim, bez obzira na slobodne izbore i postignuti broj mandata, Hrvatska je u odnosu na Srbiju bila neravnopravna:očitovalo se to u činjenici  da je u Srbiji (zajedno s Vojvodinom) jedan mandat postignut na otprilike 3.000 glasača, a u Hrvatskoj na otprilike 4.700.
Kao što je u Privremenom narodnom predstavništvu bio mali broj hrvatskih predstavnika, tako se dogodilo i u Ustavotvronoj  skupštini. Zastupnici s lista Hrvatske republikanske seljačke stranke, kako se stranka počela zvati nakon izbora za Ustavotvornu skupštinu, odbili su ići u Beograd kako ne bi morali polagati prisegu kralju i monarhiji: tu je obavezu samovoljno propisala centralna vlada i za skupštinske i za zastupnike na nižim razinama prije sazivanja Konstituante.

Iz niza brzojava i spisa upućenih Zemaljskoj vladi u Zagrebu od strane centralne vlade i samog Svetozara Pribićevića iz kojih se jasno vidi da su oni naređivali obaveze prisege kralju, odnosno regentu i na razini općina. Navlastito se to događalo između siječanj a i kolovoza 1919 godine, ali i kasnije. Bilo je čak određeno ako su i kada općinski odborni odbili položiti prisegu da se raspuste općinski odbori i da se u takvim mjestima uvedu komesari.Ponegdje se događalo da opcinski odbornici budu novčano kažnjeni. Primjera odbijanja prisege bilo je diljem Hrvatske.

Vlada je samovoljno proglasila da ustav može biti donijeti natpolovična većina, a ne “brojno kvalifikovana" većina kako je bilo dogovoreno na Krfu 1917 između hrvatskih, slovenskih i srbijanskih zastupnika, vlada je ustrajala u toj odluci. Zato su Konstituantu napustili polovinom svibnja 1921 predstavnici Hrvatske zajednice, Hrvatske pučke stranke Slovenske ljudske stranke, Bunjevci i Komunisti. Vladi i regentu Aleksandru je ipak uspjelo  da u Ustavotvornoj skupštini 28. lipnja 1921 godine bude prihvaćen Vidivdanski ustav, doduše s malom većinom od 13 glasova, dobivenih potkupljivanjem. Vidovdanski je ustav izglasan, dakle bez hrvatskih (ako se ne računa 11 Hrvata, članova Demokratske stranke), slovenskih, crnogorskih i makedonskih predstavnika, a uz odbijanje 35 zastupnika među kojima se isticao sa hrvatske strane bivši ministar vanjskih poslova Kraljevstava SHS dr.Ante Trumbić.

Tim je ustavom koji je bio srpski ustav i po načinu donošenja i po onima koji su ga izglasali, kao najvišim pravno političkim dokumentom ozakonjen centralizam-unitarizam i monarhija: od tada su se centralizacija i unitarizacija mogle provoditi s formalnim zakonskim pravom.

Što se tiče Hrvatske, jedna od prvih mjera reganta i centralne vlade nako donošenja Vidovdanskog ustava bilo je smjenjivanje hrvatskog bana i imenovanje pokrajinskog kraljevskog namjesnika. Polovicom srpnja 1921 godine na dužnost pokrajinskog namjesnika imenovan je član Demokratske stranke Juraj Demetrović. Kraljevski namjesnik u Hravstskoj i Slavoniniji nije imao slobodu odlučivanja o bilo kojem hrvatskom pitanju. On je morao biti i uglavnom je bio, kraljev poslušnik, ovisan u potpunosti o centralnoj vladi i  kralju. Nakon imenovanja kraljevskog namjesnika i Zemaljska vlada za Hrvatsku i Slavoniju postaje Pokrajinskom upravom. Potkraj prosinca 1922 godine predsjedni centralne vlade u Beogradu, radikal Nikola Pašić prisilio je Demetrović na ostavku. Na duznost pokrajinskog namjesnika imenovan je radikal dr. Ernest Čimić, do tada “profesor pravnih nauka na zagrebačkoj tehnici“ i član Hrvatske zajednice: Čimić je tu dužnost obavljao još početkom 1924 godine kada su nastale nove promjene u državnoj upravi na području Hrvatske i Slavonije.



Zapis sa bosanskog stećka:
 ..... ne plašim  se ja vlkova vetć ljujdi.
Da je po vlkovma ovaj biljeg bi vjetčnost nadživio.
1377. , kad Kralj naš bješe Tvrtko.

Evidentirano

Quidquid in occulto est,in apricum proferet aetas!
Što god je bilo skriveno,vrijeme  će iznijeti na vidjelo!
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #33 : Listopad 12, 2013, 09:24:23 »


Sirenski zov Balkana

Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba u Zagrebu (1918./1919.)

      







Dr. sc. Zlatko MATIJEVIĆ
Hrvatski institut za povijest, Zagreb

   Autor je na temelju arhivskoga gradiva te relevantne znanstvene i publicističke literature rekonstruirao nastanak, djelovanje i nestanak NV SHS u Zagrebu tijekom posljednjih mjeseci postojanja Austro-Ugarske Monarhije, kratkotrajne Države SHS te prvih tjedana Kraljevstva SHS (ožujak 1918. - siječanj 1919.). Osnovna značajka NV SHS i njegove samoproglašene države bila je hotimična privremenost. Cilj NV SHS nije bio samo rušenje Austro-Ugarske Monarhije i uspostava samostalne države izvan njezinih granica, nego žurno ujedinjenje Države SHS s Kraljevinom Srbijom i Kraljevinom Crnom Gorom te stvaranje šire južnoslavenske državne zajednice na jugoistoku Europe.

"I kad mi Hrvati ne bismo bili samo dio cijelokupnog našega naroda od Triglava do Balkana, mi bismo u toj osamljenosti bili već propali. " Stjepan RADIĆ]

Ključne riječi[/b]: Austro-Ugarska Monarhija, Prvi svjetski rat, Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba, Središnji odbor Narodnoga vijeća, Država Slovenaca, Hrvata i Srba, Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca

   Gotovo da nije potrebno ni spominjati da je posljednje stoljeće minuloga tisućljeća obilježeno dvama svjetskim ratovima te rušenjem četiriju carstava – otomanskoga, ruskoga, njemačkoga i austro-ugarskoga – i nastankom novih, odnosno obnavljanjem nekih starih država na njihovim razvalinama. Godine 2008. navršilo se devet desetljeća od završetka Prvoga svjetskog rata, nestanka Austro-Ugarske Monarhije s političkoga zemljovida srednje Europe te osnutka kratkotrajne Države Slovenaca, Hrvata i Srba (Država SHS) i njezina žurnoga utapanja u Kraljevstvo/Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca (Kraljevstvo SHS). Glavna značajka Države SHS i njezina središnjega političkog tijela Narodnoga vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba (NV SHS), bila je njihova kratkotrajnost – nastali su da bi nestali. [1]

Osnutak i djelovanje NV SHS u Zagrebu od Zagrebačke rezolucije do prekida državnopravnih odnosa s Austro-Ugarskom Monarhijom
(2./3. ožujka – 29. listopada 1918.)

   Početkom 1918. stanje na europskim ratištima izgledalo je za članice Centralnih sila - Njemačku i Austro-Ugarsku Monarhiju - vrlo povoljno: 9. veljače zaključen je mir s ponovno uspostavljenom ukrajinskom državom; 3. ožujka je u Brest-Litovsku potpisan mir s Rusijom; 7. svibnja kapitulirala je Rumunjska. Nekoliko tjedana prije izlaska Rumunjske iz rata, njemačko je Vrhovno vojno zapovjedništvo, poneseno vojnim uspjesima, pokrenulo proljetnu ofenzivu na zapadnom bojištu (21. ožujka 1918.). Početni uspjeh nije izostao. Britansko-francuska crta obrane počela je popuštati. Njemačka se vojska približila Parizu na svega 70 kilometara. Vojno-politička vodstva Njemačke i Austro-Ugarske Monarhije gotovo da više nisu dvojila u svoju konačnu pobjedu nad državama Antante. [2] Međutim, uspješni protuudarci Antantinih vojski zaustavili su njemačko napredovanje, a bog rata je ponovno promijenio stranu.

   Nakon četiri godine ratovanja članice Antante nisu bile suglasne o tome tko je zapravo glavni neprijatelj. Za Italiju je to bila Austro-Ugarska Monarhija, a za ostale savezničke zemlje – Francusku, Veliku Britaniju i Sjedinjene Američke Države – Njemačka. Niti jedna od njih nije kao svoj ratni cilj imala potpuno uništenje Monarhije kao suverene države. Drugim riječima, vodeći politički krugovi u državama Antante odnosili su se vrlo suzdržano prema planovima o rušenju Monarhije i stvaranju jugoslavenske državne zajednice od nekih njezinih dijelova. [3] Vlada Kraljevine Srbije, koja se još uvijek nalazila u izbjeglištvu na Krfu, imala je u pripremi dva rješenja glede budućnosti Austro-Ugarske Monarhije. Prvo je rješenje predviđalo da se od nje – prema "etnografskom načelu" - odvoje ona područja u kojima su obitavali "južnoslavenski narodi" (Hrvati, Slovenci i Srbi) i ujedine sa Srbijom, nakon što ova bude ponovno uspostavljena kao suverena država u svojim prijeratnim granicama. Drugo se rješenje ograničavalo na stvaranje tzv. Velike Srbije, tj. države koja bi u svojim granicama obuhvaćala sve one dijelove Monarhije u kojima su Srbi, navodno, imali "izrazitu" ili "pretežnu većinu". [4]

   Unatoč relativno povoljnom vanjskopolitičkom i vojnom položaju, Austro-Ugarska Monarhija je svakodnevno zapadala u sve veću unutarnju krizu, prvenstveno zbog nezadovoljstva svojih brojnih slavenskih naroda (Poljaka, Čeha, Slovaka, Slovenaca, Hrvata i Srba). Najdublja se kriza osjećala na jugu Monarhije. Opravdano nezadovoljstvo slovenskih političkih elita položajem njihovih zemalja u austrijskom dijelu Monarhije, ogorčenost hrvatskih političara zbog dualističkoga ustroja države, koji je doveo do odijeljenosti banske Hrvatske od Dalmacije te neriješeni državnopravni položaj Bosne i Hercegovine prerasli su u nerješiv problem, koji će u znatnoj mjeri doprinijeti konačnom rastakanju starodrevne države dinastije Habsburg-Lothring. U takvu se ozračju sve glasnije počelo isticati zahtjev za ujedinjenje Hrvata, Slovenaca i Srba, "triju plemena jednoga naroda", u zajedničku državu, naravno, bez jasnoga određenja što se pod tim stvarno mislilo. Akcija povezivanja svih političkih snaga koje su prihvaćale program "narodnoga ujedinjenja" odvijala se pod parolom – "nacionalne koncentracije". Na poticaj Jugoslavenskoga kluba [5] u Zagrebu su početkom 1918. vođeni međustranački pregovori o zajedničkom djelovanju svih "jugoslavenskih" stranaka u Monarhiji. Na čelo se akcije povezivanja stranaka, skupina i pojedinaca u banskoj Hrvatskoj stavila Starčevićeva stranka prava (milinovci), koja je zastupala jugoslavenski politički program. [6]Tijekom 2. i 3. ožujka u Zagrebu je održan sastanak na kome su sudjelovali predstavnici milinovačkih pravaša, skupine oko zagrebačkoga lista Glas Slovenaca, Hrvata i Srba, [7] skupine oko zagrebačkoga katoličkog dnevnika Novine, [8] Socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slavonije, Slovenske pučke (ljudske) stranke, Slovenske narodno napredne stranke te stranačke osobe iz Bosne i Hercegovine, Istre, Dalmacije i Međimurja. Pozivu na sastanak nisu se odazvali vladajuća Hrvatsko-srpska koalicija i oporbena Hrvatska pučka seljačka stranka. Sastanku je predsjedao milinovac Ante Pavelić (zubar). [9] Drugoga dana zasjedanja donesena je rezolucija u kojoj se, između ostaloga, kaže da je "narod Srba, Hrvata i Slovenaca jedinstven narod" koji traži "nezavisnost, ujedinjenje i slobodu u svojoj jedinstvenoj narodnoj državi". [10] Važno je naglasiti da se u Zagrebačkoj rezoluciji nije spominjalo Monarhiju kao unaprijed zadani okvir za stvaranje države «jedinstvenoga naroda“ Slovenaca, Hrvata i Srba, niti se govorilo o žezlu dinastije Habsburg-Lothring kao simbolu državnoga suvereniteta. Sudionici zagrebačkoga sastanka povjerili su jednom ad hoc odboru da provede sve predradnje neophodne za osnivanje NV SHS. Dogovoreno je da se sljedeći sastanak održi 21. i 22. travnja u Zagrebu te da se na njemu osnuje NV SHS. Međutim, do toga sastanka nije došlo. [11]

   Osnutku jedne opće organizacije, koja bi, povezujući južnoslavenske zemlje Monarhije, neovisno o tome jesu li u njezinu cislajtanskom (austrijskom) ili translajtanskom (ugarskom) dijelu, provodila politiku "nacionalne koncentracije", prethodilo je formiranje Narodne organizacije Srba, Hrvata i Slovenaca u Dalmaciji u Splitu (2. srpnja), [12] Narodne organizacije Slovenaca, Hrvata i Srba za Hrvatsko primorje u Sušaku (14. srpnja) [13] i Narodnoga sveta (vijeća) u Ljubljani (17. kolovoza). [14] Osnivačkoj su skupštini prisustvovali i izaslanici iz banske Hrvatske, Dalmacije i Istre:

-   Gjuro Šurmin,
-   Ivan Poščić,
-   Ivan Krstelj,
-   Mate Drinković,
-   Srđan Budisavljević,
-   Ivo de Grisogono,
-   Duje Mikačić,
-   Živko Petričić,
-   Matko Laginja,
-   Vjekoslav Spinčić,
-   Janko Šimrak i
-   Ivan Lorković. [15]

U izvješću podnesenom osnivačkoj skupštini izričito je rečeno da je Narodni svet sastavni dio općega jugoslavenskog Narodnog odbora (Narodnoga vijeća), koji će se uskoro sastati u Zagrebu. [16] Za predsjednika Narodnoga sveta izabran je Anton Korošec.

   Iako je Pripremni odbor [17] u Zagrebu još 22. srpnja sastavio pozive za konstituirajuću skupštinu NV SHS, s njezinim se sazivanjem otezalo. [18]

   Na sastanku predstavnika oporbenih stranaka [19] iz banske Hrvatske, održanom u Zagrebu 23. kolovoza, konstatirano je da je na prethodnim sastancima jednoglasno prihvaćen prijedlog "statuta za 'Narodno Vijeće za Slovence, Hrvate i Srbe' u Zagrebu" te da se "pristupa ustanovljenju zajedničkog predstavništva neodvisnih narodnih elemenata u Hrvatskoj i Slavoniji, koje bi kao cjelina šiljalo svoje odaslanike u 'Narodno Vijeće' ". [20]

______________________

1.   Ferdo ČULINOVIĆ, Državnopravni razvitak Jugoslavije, Sveučilište u Zagrebu, Zagreb, 1963., 129.
2.   Bogdan KRIZMAN, "Stvaranje jugoslavenske države. (Referat na Drugom kongresu historičara Jugoslavije)", Historijski (Istoriski) pregled, Zagreb, 4/1958., br. 3-4, 167.-168.
3.   B. KRIZMAN, "Austrougarska diplomacija u danima raspadanja Dvojne Monarhije 1918. god. ", Istoriski (Historijski) pregled, Beograd, 8/1962., br. 1, 15.
4.   B. KRIZMAN, "Stvaranje jugoslavenske države (Referat)", 170.
5.   Jugoslavenski je klub bio parlamentarno predstavništvo slovenskih, hrvatskih i srpskih narodnih zastupnika u bečkome Carevinskom vijeću iz slovenskih zemalja te Istre i Dalmacije.
6.   Vidi: Vaso BOGDANOV, "Starčevićeva stranka prava prema oslobođenju i ujedinjenju južnoslovenskih naroda u toku prvog svjetskog rata", u: Jugoslavenski odbor u Londonu u povodu 50-godišnjice osnivanja, V. BOGDANOV, F. ČULINOVIĆ i Marko KOSTRENČIĆ (ur.), JAZU, Zagreb, 1966., 27.-163.
7.   Riječ je o disidentima Hrvatsko-srpske koalicije. Vidi: Srđan BUDISAVLJEVIĆ, Stvaranje države Srba, Hrvata i Slovenaca. Povodom četrdesetogodišnjice jugoslovenskog ujedinjenja, JAZU, Zagreb, 1958., 73.-74.
8.   katoličkom dnevniku Novine vidi: Jure KRIŠTO, Hrvatski katolički pokret (1903.-1945.), Glas koncila – Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2004., 103.-105.
9.   Dragovan ŠEPIĆ, "Oktobarska revolucija i jugoslavensko pitanje u Austro-Ugarskoj 1917/1918", Historijski zbornik, Zagreb, 11-12/1958.-1959., 43.-44. Detaljnije o tijeku zagrebačkoga sastanka vidi kod: Janko PLETERSKI, Prvo opredeljenje Slovenaca za Jugoslaviju, Nolit, Beograd, 1976., 235.-243.
10.   Ante PAVELIĆ (zubar), Stvaranje Narodnog vijeća u Zagrebu. Na obljetnicu predaje adrese 1. XII 1918, Vlastita naklada, Zagreb, 1935., 2.
11.   B. KRIZMAN, Raspad Austro-Ugarske i stvaranje jugoslavenske države, Školska knjiga, Zagreb, 1977., 21.
12.   Ferdo ŠIŠIĆ, Dokumenti o postanku Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1914.-1919., Matica Hrvatska, Zagreb, 1920., 141.-142.
13.   Isto, 142.
14.   Isto, 156.-160. Opširnije o političkim odnosima u slovenskim zemljama koji su doveli do formiranja Narodnoga sveta vidi kod: Momčilo ZEČEVIĆ, Slovenska ljudska stranka i jugoslovensko ujedinjenje 1917-1921. Od Majske deklaracije do Vidovdanskog ustava, Institut za savremenu istoriju – NIP Export-press, Beograd, 1973., 104.-137; J. PLETERSKI, Prvo opredeljenje Slovenaca, 331.-342.
15.   Petar PEKIĆ, Propast Austro-ugarske monarhije i postanak nasljednih država, Subotica, 1937., 204. Iako je Dalmacija bila u cislajtanskom dijelu Monarhije zajedno s Istrom i slovenskim zemljama, ona nije bila zastupljena u Narodnom svetu. Ipak, u početku se govorilo da će dalmatinski zastupnici redovito dolaziti na njegove sjednice. (B. KRIZMAN, Hrvatska u Prvom svjetskom ratu. Hrvatsko-srpski politički odnosi, Globus, Zagreb, 1989., 215., 238.)
16.   J. PLETERSKI, Prvo opredeljenje Slovenaca, 340.
17.   Članovi su odbora bili: S. Budisavljević, B. G. Angjelinović i J. Šimrak.
18.   B. KRIZMAN, Hrvatska u Prvom svjetskom ratu, 214.
19.   Prisutni su bili članovi Starčevićeve stranke prava (Ž. Petričić, C. Akačić, I. Peršić, K. Šegvić i B. G. Angjelinović), disident Hrvatsko-srpske koalicije i predstavnik Glasa S.H.S. (S. Budisavljević), disidenti Hrvatske samostalne stranke okupljeni oko Malih novina (I. Lorković i Gj. Šurmin) i zastupnik Novina (J. Šimrak).
20.   Hrvatski državni arhiv, Zagreb, 124-1 NV SHS, Pripremni radovi oko stvaranja NV SHS.

- 1 -
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #34 : Listopad 12, 2013, 09:25:38 »


   Za čelnike Narodnoga sveta tih je dana glavno pitanje bilo kako privoljeti političke stranke i skupine u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini na suradnju oko osnivanja NV SHS u Zagrebu. [21] Težište je stavljeno na pridobivanje Hrvatsko-srpske koalicije. [22]

   Usprkos pritisaka kojima je bilo izloženo, vodstvo se Koalicije tvrdoglavo opiralo pristupiti "nacionalnoj koncentraciji" te dosljedno tome i osnutku NV SHS. [23]

   Zajedničkom akcijom vodstva Narodnoga sveta i političara u Zagrebu, koji su se zauzimali za provođenje "nacionalne koncentracije", dogovoreno je da se u hrvatskoj prijestolnici, 24. rujna, održi sastanak na kome bi se donijela konačna odluka o osnivanju NV SHS. Sastanak je rezultirao izjavom protiv mirovne note austro-ugarskoga ministra vanjskih poslova Istvána grofa Buriána od 14. rujna, [24] upućene "svim zaraćenim i neutralnim državama", i iznošenjem vlastitih gledišta o načelima na kojima bi trebalo sklopiti mir. [25] Konačno je zaključeno da se sastanak na kome će se osnovati NV SHS sazove 5. listopada u Zagrebu. [26]

   Izaslanici određeni za osnivački sastanak okupili su se već 4. listopada u Zagrebu. Očito uznemiren razvojem događaja, S. Pribićević, neprijeporni vođa Hrvatsko-srpske koalicije, pozvao je još istoga dana S. Budisavljevića na hitan razgovor u Sabornicu. Odazvavši se pozivu, Budisavljević se u zgradi hrvatskoga Sabora sastao sa S. Pribićevićem i Dušanom Popovićem. Iako je na početku napao Budisavljevića, tvrdeći da je akcija oko osnivanja NV SHS zapravo uperena protiv Koalicije, Pribićević je, smirivši se, zatražio obavijesti o tome što se smjera napraviti. Budisavljević je izvijestio dvojicu čelnika Koalicije da će na predstojećem sastanku biti donesena načelna odluka o osnutku NV SHS i dogovoren njegov unutarnji ustroj. Na kraju je dodao kako sazivatelji sastanka očekuju da će i Hrvatsko-srpska koalicija pristupiti u NV SHS te da se za nju namjerava osigurati određeni broj mjesta. Saznavši odluku organizatora sastanka, Pribićević je izjavio da bi se, ipak, trebalo odgoditi odluku o osnutku NV SHS sve dok Koalicija ne odluči hoće li i ona stupiti u njegove redove. Uzvrativši da to više nije moguće, Budisavljević je obećao da će urediti da sutradan, 5. listopada, Drinković posjeti S. Pribićevića, a Korošec D. Popovića. Na taj bi se način, prema njegovu mišljenju, omogućilo da se u neposrednom razgovoru razmotre sva pitanja vezana uz odnos Koalicije prema NV SHS. Na zakazanim je sastancima dogovoreno da se na sjednici izaslanika okupljenih radi osnutka NV SHS stavi prijedlog, kojim bi se tražilo da se prije donošenja zaključka o njegovu utemeljenju, pozove Hrvatsko-srpsku koaliciju na pristupanje. [27]

   Uoči konstituirajućega sastanka NV SHS, u rukama su se njegovih sazivatelja nalazile izjave Predsjedništva Srpske narodne radikalne stranke, Hrvatske pučke seljačke stranke i skupine oko Malih novina o njihovu pristupanju u NV SHS. Glavni odbor Socijalno-demokratske stranke Hrvatske i Slavonije, u izjavi od 4. listopada, istaknuo je da će Vitomir Korać prisustvovati konstituirajućoj sjednici NV SHS, ali samo u informativne svrhe. O pitanju pristupa NV SHS konačna je odluka trebala biti donijeta na konferenciji jugoslavenskih socijaldemokratskih stranaka. [28] Socijaldemokratska konferencija, održana u Zagrebu 6. listopada, donijela je, uz protivljenje delegata iz Bosne, [29] odluku o pristupanju u NV SHS. [30]

   Dana 5. listopada A. Pavelić je otvorio konstituirajuću sjednicu NV SHS. Na prijedlog A. Korošca izabran je i za predsjedatelja, dok su na mjesto bilježnika došli S. Budisavljević, Albert Kramer i Živko Petričić. [31] U pozdravnom govoru Pavelić je naglasio da se konstituirajuća sjednica NV SHS nastavlja na zagrebačko vijećanje od 2. i 3. ožujka (i njegovu Rezoluciju). [32] Dobivši riječ od predsjedatelja, Budisavljević je prikazao rad oko osnivanja NV SHS, a nakon njega je I. Lorković podnio referat o njegovoj "zadaći i svrsi". [33] Na poslijepodnevnom nastavku sjednice provedena je rasprava o Lorkovićevu referatu, koja je okončana Drinkovićevim prijedlogom zaključaka: "1) Sakupljeni, da utemeljimo 'Narodno vijeće S.H.S.' složni smo u misli i u radu za oživotvorenje potpuno samostalne, suverene i nezavisne slobodne države svoga naroda S.H.S. na cijelom neprekinutom etničkom teritoriju toga naroda. U tu svrhu već danas se zalažemo, da ni kao pojedine osobe, ni kao pojedine stranke, ni kao pojedine pokrajine, ni kao pojedine parlamentarne korporacije, ne ćemo stupiti u nikakve obvezatne dogovore s nikakvim faktorima izvan našega naroda, nego izjavljujemo, da ćemo, čim se 'Narodno vijeće' konstituira, skupno raditi prema uputama i zaključcima Narodnog vijeća S.H.S. i delegacije Narodnog vijeća za to opunomoćene. 2) Odabire se odbor od 7 lica, koji će odmah još danas ili najdalje sutra stupiti u dogovore sa Hrvatsko-srpskom koalicijom u svrhu da pod gornjim uslovima stupi i ona u Narodno vijeće S.H.S.". [34]

   Nakon što je Drinkovićev prijedlog zaključaka jednoglasno usvojen, izabran je Odbor sedmorice: Matko Laginja, A. Korošec, Jozo Sunarić, Ž. Petričić, M. Drinković, S. Budisavljević i V. Korać. [35]

   Svi su članovi Odbora sedmorice još iste večeri otišli u Sabornicu, gdje su ih dočekali predstavnici Koalicije: S. Pribićević, Guido pl. Hreljanović i Većeslav Wilder. Korošec je predstavnicima Koalicije izložio zaključke prvoga dana konstituirajuće sjednice NV SHS. Posebno je naglasio kako je želja sudionika sjednice da i Hrvatsko-srpska koalicija uđe u njegove redove. [36] Nakon razmjene mišljenja, prisutni su, između ostaloga, zaključili da se NV SHS ne će konstituirati tako dugo dok Koalicija ne preda svoj pozitivan ili negativan odgovor o pristupanju u njegove redove. Iako se nije očekivao negativan odgovor Koalicije, Korošec je, ipak, nadodao da bi u tom slučaju bilo poželjno da njihovi međusobni odnosi ostanu prijateljski. [37]

   Drugoga dana konstituirajuće sjednice NV SHS Drinković je izvijestio prisutne o razgovorima koje je Odbor sedmorice vodio s predstavnicima Hrvatsko-srpske koalicije. Njegovo je izvješće, nakon nekih razjašnjenja, bez rasprave bilo jednoglasno prihvaćeno. [38] U nastavku je sjednice Budislav Grga Angjelinović pročitao prijedlog Pravilnika NV SHS. Nakon dulje rasprave i unošenja određenih preinaka, Pravilnik je jednoglasno prihvaćen. [39] Na Pavelićev prijedlog, a na temelju netom usvojena Pravilnika, pristupilo se izboru članova NV SHS u Zagrebu za slovenske zemlje (Kranjsku, Štajersku, Korušku, Goricu i Trst), Istru, Dalmaciju, Bosnu i Hercegovinu te Hrvatsku i Slavoniju s Rijekom i Međimurjem. [40] Pritom je bilo zaključeno da će Bačka, Banat, Baranja i ostala jugozapadna Ugarska kasnije birati svoje izaslanike. Također je bilo predviđeno da će se naknadno izabrati članove NV SHS u Zagrebu iz redova narodnih zastupnika hrvatskoga i bosanskog Sabora te Jugoslavenskoga kluba u bečkom parlamentu. Iako je bio proveden djelomični izbor za članove Središnjega odbora, on nije bio konstituiran, jer se još čekalo na odgovor Koalicije. Da bi NV SHS mogao normalno funkcionirati, izabran je Poslovni odbor koji je trebao voditi poslove Predsjedništva do konstituiranja Središnjega odbora. U Poslovni su odbor izabrani: A. Pavelić, S. Budisavljević, I. Lorković, S. Radić, V. Korać, J. Šimrak, M. Drinković i Ž. Petričić. Jednoglasno je prihvaćen i Pavelićev prijedlog u kome se tražilo da Poslovni odbor, u slučaju da Koalicija ostane izvan NV SHS, može proglasiti sastav Predsjedništva NV i Središnjega odbora. U tu je svrhu sastavljena i lista kandidata. [41]

   Nastavak pregovora s Hrvatsko-srpskom koalicijom povjeren je Odboru sedmorice u istom sastavu kao i prethodnoga dana. [42] Saborski klub Hrvatsko-srpske koalicije odlučio je na svojim sjednicama od 8. i 9. listopada, da Koalicija treba ući u NV SHS te je u tu svrhu izabran odbor od pet članova: Edo Lukinić, D. Popović, S. Pribićević, Ivan Ribar i V. Wilder. Odbor sedmorice i Odbor petorice, [43] na sastanku održanom 10. listopada, raspravljali su o svim pitanjima povezanim s ulaskom Hrvatsko-srpske koalicije u NV SHS. Nakon što su pregovarači postigli potpuni sporazum glede načelnih pitanja, postignut je i sporazum o broju zastupnika pojedinih stranaka i skupina iz banske Hrvatske u NV SHS. Koaliciji je u toj podjeli pripalo 12 mandata, a milinovskim pravašima 6. Sve su ostale stranke i skupine dobile od 1 do 2 mandata. U Središnjem je odboru Koalicija dobila 5 mandata, milinovski pravaši 2, a ostali po jedan. U pitanju Predsjedništva oba su se pregovaračka tima složila da se u najkraćem roku sazove Središnji odbor, koji treba izabrati njegove članove. Da bi se to moglo provesti, predloženo je Poslovnom odboru da sazove sjednicu Središnjega odbora za 17. listopada sa sljedećim dnevnim redom: 1. biranje Predsjedništva NV SHS i 2. rasprava o akciji koja se treba poduzeti u nadolazećim danima. Do predloženoga je roka tekuće poslove trebao i nadalje voditi Poslovni odbor, proširen s dva ili tri člana Koalicije. [44]

   Na ponovnom sastanku obaju odbora, održanom 12. listopada, Pribićević je izjav kako je plenum Koalicije prihvatio izvješće o pregovorima s "političke strane", ali da ima određene zamjerke glede njegove tehničke strane, tj. navodne prezastupljenosti milinovskih pravaša u NV SHS. Rasprava, u kojoj nije manjkalo povišenih tonova, nije donijela nikave konkretne zaključke. [45]

   Na dvije sjednice Poslovnoga odbora koje su održane 15. i 16. listopada, na kojima su prisustvovali i članovi Hrvatsko-srpske koalicije, raspravljalo se o ustroju Središnjega odbora te o njegovim zadaćama. Konačno su članovi Poslovnoga odbora zaključili da se Središnjem odboru, čija je sjednica zakazana za 17. listopada, predloži da izda "proklamaciju na narod" u kojoj će biti "označena načela narodne politike", odnosno istaknuto "narodno jedinstvo čitavog našeg naroda i rješenje njegova problema ne parcijalno, nego u svojoj cjelokupnosti". Posebno je trebalo naglasiti "suverenost jugoslavenske države, osnovane na narodnom samoopredjeljenju". [46] Konačno, Središnji je odbor trebao odlučiti "imade li se sazvati" hrvatski Sabor te "kakvo će on stanovište zauzeti u sadanje doba". [47]

   Skupivši se urečenoga nadnevka, dan poslije objavljivanja Manifesta (Proglas) cara i kralja Karla I. (IV.) o federalizaciji cislajtanskoga dijela Monarhije, [48] članovi su Središnjega odbora [49] proveli temeljitu raspravu koja je trajala tri dana, tj. do 19. listopada. Zasjedanje je Središnjega odbora rezultiralo izborom Predsjedništva: A. Korošec, predsjednik, [50] A. Pavelić i S. Pribićević, potpredsjednici, S. Budisavljević, M. Drinković i I. Lorković, tajnici. [51] Nadalje su prihvaćeni prijedlozi o: 1. radu u saborima (u Zagrebu i Sarajevu), 2. pribavljanju propusnica (putovnica) za Švicarsku članovima Središnjega odbora i 3. proglašenje rada (zasjedanja) Središnjega odbora permanentnim. [52]

   Sa sjednice je javnosti upućena Deklaracija (Izjava) Središnjega odbora NV SHS, kojom je, između ostaloga, otklonjen vladarev Manifest i otvoreno zatraženo "ujedinjenje cjelokupnoga našeg naroda Slovenaca, Hrvata i Srba na čitavom njegovom etnografskom teritoriju, bez obzira na ma koje pokrajinske ili državne granice, u kojima danas žive u jednu jedinstvenu potpuno suverenu državu". [53]

   Otprilike u isto vrijeme kada se održavalo trodnevno zasjedanje Središnjega odbora NV SHS u Zagrebu, osnovan je i Glavni odbor NV SHS za Bosnu i Hercegvinu sa sjedištem u Sarajevu. [54]

______________________

21.   B. KRIZMAN, Hrvatska u Prvom svjetskom ratu, 216.-217.
22.   B. KRIZMAN – Dragoslav JANKOVIĆ (prir.), Građa o stvaranju jugoslovenske države (1. I – 20. XII 1918), 1, Institut društvenih nauka – Odeljenje za istorijske nauke, Beograd, 1964., 305.
23.   B. KRIZMAN, Hrvatska u Prvom svjetskom ratu, 218.
24.   V. P. POTEMKIN (ur.), Historija diplomacije, 2, Matica hrvatska, Zagreb, 1951., 325.
25.   F. ŠIŠIĆ, Dokumenti, 165.-167.
26.   S. BUDISAVLJEVIĆ, Stvaranje države Srba, Hrvata i Slovenaca, 121.-122.
27.   Isto, 122.
28.   B. KRIZMAN, "Zapisnici središnjeg odbora 'Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba' u Zagrebu", Starine, JAZU, Zagreb, 48/1958., 332.-333.
29.   Vlado STRUGAR, Jugoslavenske socijaldemokratske stranke 1914-1918, JAZU, Zagreb, 1963., 165.-171.
30.   F. ŠIŠIĆ, Dokumenti, 169.-170.; Vitomir KORAĆ, Povijest radničkog pokreta u Hrvatskoj i Slavoniji, 1, Radnička komora za Hrvatsku i Slavoniju, Zagreb, 1929., 252.
31.   S. BUDISAVLJEVIĆ, Stvaranje države Srba, Hrvata i Slovenaca, 122.
32.   B. KRIZMAN, "Zapisnici središnjeg odbora", 332.
33.   B. KRIZMAN, Hrvatska u Prvom svjetskom ratu, 221.-222.
34.   B. KRIZMAN, "Zapisnici središnjeg odbora", 333.
35.   Isto, 334.
36.   S. BUDISAVLJEVIĆ, Stvaranje države Srba, Hrvata i Slovenaca, 123.
37.   B. KRIZMAN, "Zapisnici središnjeg odbora", 334.
38.   Isto, 335.
39.   F. ŠIŠIĆ, Dokumenti, 174.-176.
40.   Isto, 171.-174.
41.   B. KRIZMAN, Hrvatska u Prvom svjetskom ratu, 225.
42.   B. KRIZMAN, "Zapisnici središnjeg odbora", 338.
43.   Oba su odbora pregovarala u manjkavom sastavu. (Isto, 338., bilj. 9. i 10.)
44.   B. KRIZMAN, Hrvatska u Prvom svjetskom ratu, 225.-226.
45.   Isto, 226.
46.   B. KRIZMAN, "Zapisnici središnjeg odbora", 340.
47.   Isto, 340.-341.
48.   Vidi: F. ŠIŠIĆ, Dokumenti, 176.-177.
49.   Popis članova Središnjega odbora vidi kod: B. KRIZMAN, Hrvatska u Prvom svjetskom ratu, 241., bilj. 53.
50.   Korošec nije bio jednoglasno izabran na dužnost predsjednika NV SHS. Vidi: Mate DRINKOVIĆ, Hrvatska i državna politika, Vlastita naklada, Zagreb, 1928., 10.
51.   F. ŠIŠIĆ, Dokumenti, 181.
52.   Isto.
53.   Isto, 180. O značenju Deklaracije vidi: Ljubo BOBAN, "Kada je i kako nastala Država Slovenaca, Hrvata i Srba", Časopis za suvremenu povijest, Zagreb, 24/1992., br. 3, 45.-60. Također vidi: Hodimir SIROTKOVIĆ, "O nastanku, organizaciji, državnopravnim pitanjima i sukcesiji Države SHS nastale u jesen 1918. ", Časopis za suvremenu povijest, 24/1992., br. 3, 61.-74. i Stanislava KOPRIVICA-OŠTRIĆ, "Konstituiranje Države Slovenaca, Hrvata i Srba 29. listopada 1918.", Časopis za suvremenu povijest, 25/1993., br. 1, 45.-71.
54.   Nusret ŠEHIĆ, "Narodno vijeće SHS za Bosnu i Hercegovinu i njegova djelatnost nakon sloma Austro-Ugarske (novembar – decembar)", Prilozi, Sarajevo, 18/1982., br. 19, 166.

- 2 -
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #35 : Listopad 12, 2013, 09:26:53 »


   Dana 21. listopada, tj. istodobno kada je u zagrebačkim jutarnjim novinama već bio otisnut negativni odgovor Woodrowa T. Wilsona, predsjednika Sjedinjenih Američkih Država, na austro-ugarsku mirovnu notu od 4. listopada, [55] održao je Središnji odbor sjednicu na kojoj su ustrojene pojedine sekcije i izabrani njihovi pročelnici. M. Drinković je izabran za prvoga čovjeka sekcije za narodnu obranu, S. Radić je postao pročelnik agrarne, a I. Lorković financijsko-političke sekcije. S. Budisavljević je preuzeo sekciju za financiranje NV SHS, a B. G. Angjelinović je stao na čelo sekcije za agitaciju i organizaciju. Sekcija za promet je povjerena V. Wilderu. Sekcija za aprovizaciju (opskrbu) imala je dva čelnika: Cezara Akačića i Svetozara Delića. Sekciju za socijalnu politiku preuzeo je Vilim Bukšeg. Upravna je sekcija došla u nadležnost Predsjedništva NV SHS. Pripremne radove u sekciji za mirovne pregovore vodio je Fran Barac. Odluka o popunjavanju pročelničkoga mjesta u ustavnoj sekciji nije bila donesena zbog neslaganja članova Središnjega odbora. Na čelo «prezidijalnog biroa“ (Ureda predsjedništva) postavljen je tajnik Predsjedništva. [56]

   Sljedećega dana, 22. listopada, u povodu Wilsonova odgovora, u Zagrebu su, ispred Hrvatskoga narodnog kazališta i Sabornice, održani veliki skupovi podrške NV SHS. [57] Okupljenoj masi građanstva govorima su se obratili najistaknutiji članovi NV SHS: A. Pavelić, S. Radić, B. G. Angjelinović, S. Pribićević, M. Drinković, V. Bukšeg i dr. [58]

   Vrlo je vjerojatno da su još istoga dana A. Pavelić i S. Pribićević bili kod bana Mihalovicha, želeći od njega saznati što bi on, kao prvi čovjek izvršne vlasti u banskoj Hrvatskoj, učinio ako bi članovi NV SHS, koji su i narodni zastupnici, "složno podnijeli u Saboru prijedlog o raskidu svih državnopravnih veza s Ugarskom". [59] Napuštajući Banske dvore, dva su potpredsjednika NV SHS imali dojam da se ban ne će protiviti njihovoj nakani. O svom su razgovoru s Mihalovichem izvijestili i članove Središnjega odbora. [60]

   Na sjednicu Središnjega odbora, održanoj 23. listopada, pozvan je i ban Mihalovich, čemu se on spremno odazvao. Ban je prisutne članove Odbora upozorio kako se mora naći način da NV SHS dođe u doticaj sa Zemaljskom vladom, jer "dvije vlade ne mogu postojati", tj. vlada NV SHS i zakonita vlada banske Hrvatske. [61] Sa sjednice je upućen poziv pristašama NV SHS da po svim mjestima (gradovima i selima) započnu osnivati "Odbore Narodnog Vieća". [62]

   Na sjednici Središnjega odbora od 25. listopada raspravljalo se o sazivanju hrvatskoga Sabora i o sadržaju njegovih zaključaka. Tijekom rasprave došlo je do incidenta sa S. Radićem koji je, izgleda, zastupao neka "radikalna rješenja". Na istoj je sjednici za tajnika NV SHS izabran J. Šimrak. [63]

   Središnji je odbor održao sjednicu i sljedećega dana, 26. listopada, na kojoj je, između ostaloga, odlučeno da se objavi kako "Jugoslavenski odbor [64] ima pravo govoriti uime našeg naroda u vezi s Narodnim vijećem" te raspravljao o pitanju mogućega ulaska Stranke prava (frankovaca) u NV SHS. [65] Sa sjednice je upućen i poziv za "dobrovoljni narodni porez" u korist NV SHS. [66]

   Istoga je dana Predsjedništvo NV SHS uputilo Luki Šnjariću i Mihovilu Mihaljeviću, zapovijedajućim austro-ugarskim generalima u Zagrebu, upit o tome što kane poduzeti ako bi došlo do prekidanja državno-pravnih veza s Monarhijom. Oba su generala, prije nego što su se stavili na raspolaganje NV SHS, tražili da ih vladar razriješi prisege, što je on odmah i učinio. [67]

   Nakon što je u Beču imao određene političke razgovore s predsjednikom vlade Heinrichom Lammaschom glede budućnosti Monarhije, Korošec je, 26. listopada, uz dopuštenje austrijskih vlasti, kao izaslanik NV SHS u Zagrebu, zajedno s Gregorom Žerjavom, [68] otputovao u Švicarsku, gdje im se pridružio i Melko Čingrija. [69]

   Rad Središnjega odbora nastavljen je i 27. listopada. Na sjednici je ponovno raspravljano o ulasku frankovačkih pravaša u NV SHS, ali je konačni zaključak ostavljen za sutrašnju sjednicu. Nakon rasprave koja se povela o gorućem pitanju vojske, prihvaćeni su Angjelinovićevi prijedlozi: "1. da se iz vojničkih spremišta dobavi oružje za Narodno vijeće; 2. da se naoruža za utorak akademska garda za očuvanje mira i reda prigodom manifestacione sjednice Hrvatskog sabora; [70] 3. da se hrvatski i srpski sokoli organizuju i naoružaju u istu svrhu". [71]

   Posljednji austro-ugarski ministar vanjskih poslova, Gyula grof Andrássy ml., uputio je 28. listopada, uz suglasnost cara Karla, mirovnu notu Washingtonu, u kojoj je stajalo da je Monarhija spremna što prije započeti pregovore i što skorije potpisati primirje na svim ratištima. [72] Bio je to posljednji znak iz Beča na koji se čekalo u Zagrebu.

   Istoga je dana u audijenciji kod Karla bio i ban Mihalovich, kojega je vladar, nakon što je saslušao njegovo izvješće o stanju u Hrvatskoj, otpustio navodno rekavši: "Radite što vas je volja". [73]

   U tom je trenutku od presudne važnosti za daljnji razvoj događaja bila odluka Zajedničkoga ministarstva rata u Beču, uznemirenoga zbog sve težih unutarnjih nemira u državi, kojom se dopuštalo vojnim zapovjedništvima da u slučaju potrebe stupe u doticaj s predstavnicima narodnih vijeća na svojim područjima, da bi se očuvao mir i red u nestajućoj Monarhiji. [75]

   Na sjednici Središnjega odbora, održanoj 28. listopada, Pavelić je u svojstvu predsjedatelja stavio na dnevni red pitanje pripremanja odluka koje su trebale biti izglasovane na sutrašnjoj sjednici hrvatskoga Sabora. Iznesena su dva stajališta: "1.) diktatorsku vlast imade u svoje ruke preuzeti Narodno Vijeće; 2.) da se polako bez diranja u krunska prava stvore široki preduvjeti za rad Narodnoga Vijeća". [75] Tijekom sjednice vrlo je aktivan bio S. Radić koji je, odmah na početku, iznio svoje mišljenje o tome što treba biti "prvi akt" hrvatskoga Sabora. [76] Također je, za predstojeću saborsku sjednicu, predložio i prešni (žurni) prijedlog o vojnim bjeguncima. [77] Prema ranije donesenom zaključku, na sjednici je raspravljeno i pitanje ulaska frankovačkih pravaša u NV SHS te je zaključeno da njihov ulazak nije poželjan. [78] Nakon dolaska generala Šnjarića i Mihaljevića sjednica je Središnjega odbora privremeno prekinuta, a Predsjedništvo se s dvojicom visokih časnika povuklo u drugu prostoriju na pregovore, koji su okončani izjavom generala da se "bezuvjetno pokoravaju" vladi NV SHS. [79] Nakon njihova odlaska iz Sabornice, raspravljeni su prešni prijedlozi koje se kanilo podnijeti na sutrašnjoj sjednici hrvatskoga Sabora. Prvi je prešni prijedlog, zastupnika S. Pribićevića i drugova, glasio: "I. Predlaže se visokom saboru, da zaključi: Hrvatski državni sabor na temelju potpunoga prava narodnoga samo-odredjenja, koje je danas već priznato od svih zaraćenih vlasti, stvara ovaj zaključak: Svi dosadašnji državno-pravni odnošaji i veze izmedju kraljevine Hrvatske-Slavonije i Dalmacije s jedne strane, te kraljevine Ugarske i carevine Austrijske s druge strane razriješavaju se. Ukida se dakle i ništetnim proglasuje napose hrvatsko-ugarska nagodba (zakonski članak I. god. 1868.), a isto se tako ukidaju i ništetnim proglasuju svi kasniji njeni dopunjci ili revizije tako, da od danas Dalmacija, Hrvatska i Slavonija ne ima s kraljevinom Ugarskom ni pravno, ni faktično nikakovih zajedničkih državnih poslova. II. Dalmacija, Hrvatska, Slavonija sa Rijekom proglašuje se posve nezavisnom državom prema Ugarskoj i Austriji, te prema modernom načelu narodnosti, a na temelju narodnoga jedinstva Slovenaca, Hrvata i Srba pristupa u zajedničku narodnu suverenu državu Slovenaca, Hrvata i Srba na cijelom etnografskom području toga naroda bez obzira na ma koje teritorijalne i državne granice u kojima narod Slovenaca, Hrvata i Srba danas živi. Sveopća narodna ustavotvorna skupština svega ujedinjenoga naroda Slovenaca, Hrvata i Srba odlučit će sa unapred odredjenom kvalificiranom većinom, koja potpunoma zaštićuje od svakoga majoriziranja, konačno kako u formi vladavine, tako u unutrašnjem državnom ustrojstvu naše države utemeljene na potpunoj ravnopravnosti Slovenaca, Hrvata i Srba". [80] Potom je pročitan prešni prijedlog A. Pavelića i drugova: "Predlaže se visokom saboru, da zaključi: Sabor kao predstavnik kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije smatra objavu Narodnog Vijeća od 19. o. mj. za sebe obvezatnom, te izjavljuje, da priznaje Narodnome Vijeću Slovenaca, Hrvata i Srba vrhovnu vlast". [81] Na istoj je sjednici zaključeno da NV SHS za "vrhovnu vlast u svim jugoslovenskim zemljama, koje su zastupane u Narodnom Vijeću, proglašuje predsjedništvo Narodnoga Vijeća", koje sačinjavaju: A. Korošec, predsjednik, A. Pavelić i S. Pribićević, potpredsjednici te S. Budisavljević, I. Lorković i M. Drinković, tajnici. [82] Također je jednoglasno prihvaćeno da do "konačnog sastava vlade imade kao vlada Narodnog vijeća fungirati njegovo predsjedništvo". [83] Sjednica je zaključena u zoru 29. listopada.

   Ujutro 29. listopada Bogdan Medaković, predsjednik hrvatskoga Sabora, otvorio je sjednicu na kojoj su osim narodnih zastupnika prisustvovali još i ban Mihalovich te trojica odjelnih predstojnika: Aleksandar Badaj, Milan Rojc i Aurel Rauer. Marko Novosel, saborski bilježnik, pročitao je prešni prijedlog S. Pribićevića i drugova, koji je nekoliko sati ranije usvojen na sjednici Središnjega odbora NV SHS. Dobivši riječ od predsjednika Sabora, Pribićević je, obrazlažući prešni prijedlog, izjavio da "treba jasno naglasiti i prema vani i prema unutra" da se u smislu pročitanoga prijedloga "naša nezavisna potpuno suverena država proteže na čitavom našem narodnom teritoriju od Soče tamo do Soluna". [84] Prijedlog su narodni zastupnici primili uz "burni pljesak" i poklike "živio". Nakon što je prešni prijedlog Pavelića i drugova pročitan, njegov ga je glavni predlagatelj obrazložio. [85] Nakon potpredsjednika NV SHS, za riječ se javio ban Mihalovich, koji je izjavio: "čast mi je u ime vlade izjaviti, da potpunoma usvajam stanovište hrvatskoga sabora u pogledu jednog i drugog predloga, pa da cijelu egzekutivu stavljam na raspolaganje Narodnome Vijeću". [86] Predsjednik Sabora dao je još riječ Vladimiru Prebegu, pročelniku saborskoga kluba frankovačke Stranke prava, [87] Josipu Šiloviću [88] i D. Popoviću. Nakon što su se svi prijavljeni govornici izredali, Medaković je stavio na glasovanje Pavelićev prešni prijedlog koji je jednoglasno prihvaćen. [89]

   Nakon donošenja dviju sudbonosnih odluka, narodni su zastupnici napustili Sabornicu da bi prisustvovali misi zahvalnici u župnoj crkvi sv. Marka.

______________________

55.   B. KRIZMAN – D. JANKOVIĆ (prir.), Građa, 1, 367.-368. Izjavu NV SHS o Wilsonovu odgovoru austro-ugarskom ministarstvu vanjskih poslova vidi: F. ŠIŠIĆ, Dokumenti, 181.-182.
56.   B. KRIZMAN, Hrvatska u Prvom svjetskom ratu, 228.
57.   Proglas bana Mihalovicha u povodu zagrebačkih manifestacija vidi kod: F. ŠIŠIĆ, Dokumenti, 182.
58.     S. BUDISAVLJEVIĆ, Stvaranje države Srba, Hrvata i Slovenaca, 132.
59.     B. KRIZMAN, Hrvatska u Prvom svjetskom ratu, 230.
60.     Isto.
61.     Isto, 232.
62.     F. ŠIŠIĆ, Dokumenti, 183.
63.     B. KRIZMAN, Hrvatska u Prvom svjetskom ratu, 233.
64.     Vidi: Milada PAULOVÁ, Jugoslavenski odbor. (Povijest jugoslavenske emigracije za svjetskog rata od 1914.-1918.), Prosvjetna nakladna zadruga, Zagreb, 1925.
65.     B. KRIZMAN, "Zapisnici središnjeg odbora", 342.
66.     F. ŠIŠIĆ, Dokumenti, 184.-185.
67.     B. KRIZMAN, Hrvatska u Prvom svjetskom ratu, 299.
68.     Žerjav je bio tajnik Jugoslavenskoga kluba u Beču.
69.   B. KRIZMAN, "Predavanje Antona Korošca o postanku Jugoslavije", Historijski (Istoriski) pregled, 5/1959., br. 1, 70.-71.; B. KRIZMAN, Raspad Austro-Ugarske, 163.; J. PLETERSKI, Prvo opredeljenje Slovenaca, 355.
70.   Misli se na sjednicu hrvatskoga Sabora od 29. listopada.
71.   B. KRIZMAN, "Zapisnici središnjeg odbora", 343.
72.   B. KRIZMAN, Hrvatska u Prvom svjetskom ratu, 237. Vidi: F. ŠIŠIĆ, Dokumenti, 188.-189.
73.   B. KRIZMAN, Hrvatska u Prvom svjetskom ratu, 299.
74.   Hamdija KAPIDŽIĆ, "Veze austrougarske Vrhovne komande i narodnih vijeća u vrijeme raspada Habsburške monarhije", Godišnjak Društva istoričara Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 17/1966.-1967., 9.-21.
75.   B. KRIZMAN, "Zapisnici središnjeg odbora", 344.
76.   Prema Radićevu mišljenju prva je odluka hrvatskoga Sabora trebala biti proglašenje banske Hrvatske "suverenom državom i sastavnim dijelom države S.H.S." te provedba "potpune likvidacije s monarhijom i dinastijom". (Isto.)
77.   Isto.
78.   Isto, 346.-348.
79.   79 Isto, 348.
80.   Isto, 350.
81.   Isto.
82.   F. ŠIŠIĆ, Dokumenti, 212.
83.   B. KRIZMAN, "Zapisnici središnjeg odbora", 349.
84.   Stenografski zapisnici sabora kralj. Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Petogodišta 1913.-1918., sv. VI., Zagreb, 1918., 1468.-1470.
85.   Isto, 1472.-1474.
86.   Isto, 1474.
87.   Prebeg je izjavio da i "stranka prava prihvaća predlog, podnešen po gospodinu nar.[odnom] zast.[upniku] dr. Paveliću i drugovima, predlog naime da se sva državna vlast prenese na Narodno Vijeće i da ćemo glasovati za taj predlog". U nastavku je govora Prebeg ustvrdio da je "program Stranke prava ispunjen u onim točkama u kojima zahtijeva obustavu nagodbe i prelom s Ugarskom te ujedinjenje sviju hrvatskih zemalja u jednu samostalnu neovisnu državu" te da će "predložiti saborski klub Stranke prava stranačkomu svomu vijeću, koje će se sazvati u najkraće vrijeme, da se Stranka prava razidje". (Isto, 1474.)
88.   Šilović je u ime kluba unionista (mađarona) izvan stranaka izjavio da se njihov klub - "razilazi". (Isto, 1475.)
89.   Isto.

- 3 -
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #36 : Listopad 12, 2013, 09:28:20 »


   U nastavku saborske sjednice, kojoj je predsjedavao Pero Magdić, zastupnici su jednoglasno prihvatili prešni prijedlog S. Radića i drugova kojim se tražilo da ban zabrani izvoz živežnih namirnica u Mađarsku i Austriju. [90]

   Nakon što je jednoglasno usvojen zapisnik netom održane sjednice, predsjedavajući je zaključio rad Sabora uz poklik: "Živilo Narodno Vijeće! Živjela slobodna, suverena država Slovenaca, Hrvata i Srba!". [91]

   Bila je to za dugo vremena posljednja sjednica hrvatskoga Sabora koji je svoj rad obnovio tek tijekom Drugoga svjetskog rata. [92]

Djelovanje NV SHS u Zagrebu od sastava središnje vlade Države SHS do osnutka Kraljevstva SHS (29. listopada – 1. prosinca 1918.)

   Odmah nakon završetka rada Sabora, Središnji je odbor održao sjednicu na kojoj je M. Drinković otvorio pitanje austro-ugarske ratne mornarice smještene u jadranskim lukama. Nakon rasprave je odlučeno da u Pulu, kao izaslanici NV SHS, pođu Ante Tresić Pavičić, Ivan Marija Čok i V. Bukšeg. [93] U nastavku sjednice S. Pribićević je izvijestio prisutne kako je Predsjedništvo NV SHS suglasno da se nova vlada povjeri banu Mihalovichu, da dotadašnji odjelni predstojnici za pravosuđe (Badaj) te bogoštovlje i nastavu (Rojc) ostanu i nadalje u vladi te da se "u najkraće vrijeme" imenuju povjerenici za preostale resore. [94] Gotovo su istodobno, tj. u razdoblju od 29. do 31. listopada, izabrani Albert Kramer za tajnika NV za Sloveniju, Matko Laginja za povjerenika za Istru i Rikard Lenac [95] za velikoga župana grada Rijeke i okolice. [96]

   Dana 29. listopada Predsjedništvo je NV SHS uputilo proglas bivšim austro-ugarskim vojnicima, u kojem ih se poziva na bezuvjetnu disciplinu, jamči amnestija glede ranijega samovoljnog napuštanja vojnih jedinica, ali i prijeti prijekim sudom ako bi sudjelovali u pobuni protiv nove vlasti. [97]

   Na sjednici Središnjega odbora održanoj sljedećega dana, 30. listopada, zaključeno je da Narodni svet u Ljubljani [98] i Narodno vijeće za Bosnu i Hercegovinu u Sarajevu [99] predlože Predsjedništvu NV SHS u Zagrebu svoje kandidate za pokrajinske vlade, a da ih ono zatim potvrdi. [100] Na taj su način sačuvane autonomije pokrajinskih narodnih vijeća, a nije povrijeđen autoritet središnjega NV SHS u Zagrebu. Za razliku od slovenske i bosanske vlade, dalmatinska je nastala kao rezultat politike svršenoga čina (2. studenoga). Naime, Predsjedništvo NV SHS imenovalo je, 3. studenoga, I. Krstelja povjerenikom za Dalmaciju, tj. nakon što je njezina vlada već bila sastavljena bez obzira na Zagreb. [101]

   Proces raspadanja austro-ugarske vojne sile bio je nezaustavljiv. Dana 30. listopada Karlo I. (IV.) je izdao "previšnji nalog" da će se "mornarica, mornaričke ustanove i druga mornarička imovina sukcesivno predati jugoslavenskom Narodnom vijeću u Zagrebu". [102] Mogući razlog vladareva prepuštanja ratne mornarice NV SHS može se tražiti i u njegovoj nadi da će se, nakon završetka rata i sklapanja mirovnih ugovora, Monarhija sačuvati u nekoj formi ("Nova Austrija") te da će u novu vladu ući i predstavnici država nastalih na njezinu teritoriju. Na taj bi način, zapravo, brodovlje izručeno NV SHS ponovno došlo pod Karlovo zapovjedništvo. [103]

   Predsjedništvo NV SHS je 31. listopada, napravilo svoj prvi diplomatski korak, uputivši notu američkoj, britanskoj, francuskoj, talijanskoj i srbijanskoj vladi: "Država Slovenaca, Hrvata i Srba, koja se konstituirala na teritoriju južnih Slavena, što je dosad spadalo u sastav austro-ugarske monarhije, i koja je spremna stupiti u zajedničku državu sa Srbijom i Crnom gorom, izjavljuje formalno da se ne nalazi u ratnom stanju sa aliiranim državama". [104] Središnji je odbor istodobno izvijestio i Jugoslavenski odbor o noti upućenoj savezničkim vladama te dodao da Narodno vijeće "ovlaštuje Jugoslavenski odbor u Londonu, da zastupa interese države Slovenaca, Hrvata i Srba kod drugih država". [105]

   Izaslanstvo NV SHS, predvođeno A. Tresićem Pavičićem, stiglo je 31. listopada u Pulu te se popelo na admiralski brod Viribus Unitis, gdje ih je čekao admiral Miklós Horthy. Primopredaja ratne mornarice izvedena je u skladu s carevim nalogom i bez ijednoga incidenta. [106] Dapače, bilo je i određene kavalirske geste vezane uz spuštanje austro-ugarske i dizanje hrvatske zastave na jarbol Viribus Unitisa, prilikom silaska admirala Horthyja s broda. [107]

   Istoga su dana Drinković i Krstelj preuzeli austro-ugarske ratne brodove u Šibeniku. Primopredaja je, u sporazumu s dalmatinskim pokrajinskim zastupnikom Antom Franićem, obavljena i u Boki Kotorskoj. [108]

   Dobivši u svoje ruke ratno brodovlje nestale Monarhije, Središnji je odbor, na sjednici održanoj 31. listopada, imenovao kontraadmirala Dragutina pl. Pricu povjerenikom za mornaricu, a kapetana bojnoga broda Janka Vukovića Podkapelskoga zapovjednikom flote. [109]

   Talijansko pomorsko zapovjedništvo ubrzo je saznalo što se dogodilo u Puli te je odlučilo izvesti brzu akciju s ciljem potapanja admiralskoga broda usidrenoga u luci. Akcija dvojice talijanskih diverzanata (Paolucci i Rosseti) bila je munjevita i zastrašujuće učinkovita – admiralski brod Viribus Unitis potopljen je zajedno sa svojim zapovjednikom Vukovićem Podkapelskim, s kojim je u plavoj grobnici nestalo oko dvjestopedest mornara. [110] Potonuće Viribus Unitisa označilo je početak kraja ratne mornarice Države SHS. [111]

   Shvaćajući da se Država SHS ne će moći lako održati bez vlastite vojne sile, M. Drinković je u ime NV SHS objavio poziv na mobilizaciju: "Sveta je dužnost svakoga sina naše domovine, da obrani od propasti svoju ljubljenu državu, koja se u mukama rađa". [112] No, na njegov se poziv gotovo nitko nije odazvao. NV SHS je raspolagao neznatnom vojnom silom: 25. i 53. domobranska pukovnija u Zagrebu (slabo popunjene), nešto hrvatskih i srpskih članova sokolskih organizacija, naoružani omladinci i studenti, odred mornara iz Pule, Narodna straža i poneke dragovoljačke skupine te jedinice srbijanskih ratnih zarobljenika. [113] Drinković je u punom smislu riječi bio general bez vojske.

   Primirje između zemalja Antante i Austro-Ugarske Monarhije, koja je u određenoj mjeri postojala još samo formalno, potpisano je 3. studenoga u Padovi, a stupilo je na snagu sljedećega dana. [114] Talijanska je strana, ne priznajući realnost nestanka Monarhije, vješto iskoristila uvjete primirja za zauzimanje onih teritorija na istočnojadranskoj obali koji su joj bili obećani tajnim Londonskim ugovorom iz 1915., ali i više od toga (Rijeka). [115]

   Na sjednici Središnjega odbora održanoj 3. studenoga, upućena je nova nota vladama u Washingtonu, Londonu, Parizu, Rimu i Skopju, [116] te Jugoslavenskom odboru, u kojoj je ponovljeno, uz određena objašnjenja, sve ono što je već rečeno u noti od 31. listopada te dodano kako NV SHS moli "visoke antantine vlasti" da priznaju "pravo našeg narodnog samoodređenja u potpunom opsegu" te da se talijanskim "okupiranjem jednog dijela našeg narodnog teritorija ne stvara prejudic protiv potpunog našeg narodnog i državnog ujedinjenja". [117]

   Na istoj su sjednici članovi Središnjega odbora prihvatili tri prijedloga Tugomira Alaupovića i Vladimira Ćorovića: 1. da Predsjedništvo NV SHS pošalje predsjedniku Wilsonu, "osloboditelju malih i potlačenih naroda i poborniku načela narodnoga samoodređenja", pozdrav zahvalnosti te zatraži da "uzme državu S.H.S. u svoju moćnu moralnu zaštitu", [118] 2. da se, u povodu oslobođenja Beograda, pozdravi "bratska srpska vlada" s kojom će Država SHS «uskoro zajedno dijeliti vedriju i svjetliju budućnost“ i 3. da se u svim prilikama "gdje dolazi do izražaja država S.H.S., odsele viju zajedničke zastave S.H.S. kao simbol našeg jedinstva". [119]

   Ubrzo nakon dolaska u Ženevu, Korošec je, 3. studenoga, saopćio vladama Francuske, Velike Britanije, Italije, Sjedinjenih Američkih Država i Srbije da je NV SHS "vrhovna vlada jugoslovenskih zemalja, kojima već upravlja" te ih moli da "izvole priznati Narodno vijeće u Zagrebu kao redovnu vladu". Predsjednik NV SHS nadalje je izjavio da "vlada u Zagrebu smatra kao svoj zadatak oslobođenje austro-ugarskih Jugoslovena od svake tuđe vladavine i njihovo ujedinjenje s njihovom braćom iz Srbije i Crne Gore u nezavisnu državu, na osnovi načela narodnosti i prava narodnoga samoodređenja" te konačno priopćio kako je A. Trumbić dobio mandat da predstavlja NV SHS "kod vlada savezničkih i vlade Sjedinjenih [Američkih] Država". [120] Na Koroščevo traženje priznanja NV SHS Pašić je odgovorio 8. studenoga. [121]

   U Ženevi su od 6. do 9. studenoga predstavnici NV SHS (A. Korošec, M. Čingrija i G. Žerjav), Jugoslavenskoga odbora (A. Trumbić, Gustav Gregorin, Nikola Stojanović, Jovan Banjanin i Dušan Vasiljević), predsjednik srbijanske vlade (Nikola Pašić) i zastupnici u srbijanskoj Narodnoj skupštini (Marko Trifković, Milorad Drašković i Vojislav Marinković) održali konferenciju. [122] Sudionici konferencije jednoglasno su, u deklaraciji od 9. studenoga, "svečano i pred celim svetom" konstatirali ujedinjenje Države SHS i Kraljevine Srbije u "državu Srba, Hrvata i Slovenaca", očekujući raširenih ruku u "bratski zagrljaj" i narod Crne Gore. [123] Na temelju postignutoga sporazuma odlučeno je osnovati "zajedničko ministarstvo za kraljevinu Srbiju i područja Narodnoga Veća u Zagrebu, komu je zadaća, da organizuje zajedničku državu SHS, kojoj će konstituanta doneti ustav". Osnutkom "zajedničkoga ministarstva", tj. vlade sastavljene od 12 ministarstava, nije se diralo u "opstojeći upravni sistem" u Kraljevini Srbiji i Državi SHS, tj. i nadalje su ostale kraljevska vlada i vlada NV SHS, ali sa smanjenim opsegom poslova. Također je dogovoreno da ministri koje u "zajedničko ministarstvo" izabere Kraljevina Srbija polože, prema odredbama Ustava, prisegu svome vladaru (kralju Petru I. Karađorđeviću), a da ministri koje imenuje NV SHS daju prisegu njegovu predsjedniku (A. Korošcu). [124] No, Ženevskome sporazumu nije bilo suđeno da bude duga vijeka. Zbog otpora u samoj vladi (Stojan Protić i dr.) Pašić je bio prisiljen, 14. studenoga, izvijestiti Korošca, Trumbića i Čingriju da njihov dogovor nije naišao na odobravanje odlučujućih srbijanskih političkih čimbenika te da odustaje od Ženevskoga sporazuma. [125]

   Na sjednici Središnjega odbora, 4. studenoga, V. Korać je predložio da Predsjedništvo NV SHS pozove u pomoć Antantine čete koje bi trebale obraniti "naš teritorij od vojske bivše A.[ustro] U.[garske] što se u krajnjoj dezorganizaciji vraća s bojišta". [126] No, već 3. studenoga, na vijest da su dva dana ranije njemačke čete napustile Beograd, u Zagrebu je sastavljeno posebno izaslanstvo (Laza Popović, Valerijan Pribićević [127] i Dragutin pl. Perko) sa zadaćom uspostavljanja veza između NV SHS te srbijanske vlade i vojske "negdje na balkanskom ratištu". Oni su prema pisanim instrukcijama trebali zatražiti od "bratske" srbijanske vlade da "pomogne zaštititi zemlju i pučanstvo Srijema i istočne Slavonije" od vojske bivše Monarhije koja bi se zbog nestašice hrane mogla pretvoriti u "neuređenu hordu, koja će harati i pljačkati". Postrojbe srbijanske vojske trebale su se staviti na raspolaganje NV SHS i to "otprilike" do pruge Osijek - Šamac. [128] Izaslanstvo je uspješno, u razdoblju od 5. do 11. studenoga, obavilo svoju vojno-diplomatsku misiju u Srbiji. Dapače, Popović je čak i prekoračio ovlasti koje je imao glede pozivanja srbijanske vojske u dubinu teritorija Države SHS (Bačka, Banat, Baranja, Rijeka, Međimurje). [129] Dok su se Popović i Perko vratili 12. studenoga u Zagreb, V. Pribićević je ostao u Beogradu kao "konzularni agent" NV SHS. [130]

______________________

90.   Isto, 1476.
91.   Isto, 1479.
92.   Posljednja manifestacija hrvatskoga Sabora bila je poklonstvena deputacija, 24. lipnja 1920., prilikom posjeta regenta Aleksandra Zagrebu. Regentovom odlukom, 30. studenoga 1920, raspušteni su svi raniji državni parlamenti te pokrajinski i zemaljski sabori na teritoriju Kraljevstva SHS. Vidi: Neda ENGELSFELD, Prvi parlament Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca – Privremeno narodno predstavništvo, Globus, Zagreb, 1989., 50.
93.   B. KRIZMAN, "Zapisnici središnjeg odbora", 351.
94.   Isto, 352. Za predstojnike ostalih odjela imenovani su: S. Budisavljević za unutarnje poslove, Ž. Petričić za narodno gospodarstvo, F. Braum za financije, E. Marković za prehranu, C. Akačić za poštu brzojav i telefon, V. Bukšeg za socijalnu skrb, V. Wilder za željeznice, Gj. Šurmin za trgovinu, obrt i industriju, M. Drinković za narodnu obranu. Za perovođu je imeonovan V. Havliček. Ž. Petričić je svoje imenovanje za povjerenika imao zahvaliti rodbinskim vezama s A. Pavelićem. Vidi: F. ŠIŠIĆ, Dokumenti, 212.; B. KRIZMAN, "Zapisnici sjednica povjerenika hrvatsko – slavonsko – dalmatinske zemaljske vlade u Zagrebu (1918) ", Zbornik Historijskog instituta Slavonije, Slavonski Brod, 2/1964., 244.; Ivan PERŠIĆ, Kroničarski spisi, Stjepan MATKOVIĆ, (prir.), Državni arhiv u Zagrebu – Dom i svijet – Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2002., 226.
95.   Vidi: Petar TRAJKOVIĆ, "Rijeka u beleškama Egana Lajoša", Dometi, Rijeka, 21/1988., br. 9, 471.-481.; Mira KOLAR, "Dokumenti o vlasti Narodnog vijeća Države SHS nad Rijekom – listopad/studeni 1918. godine", Vjesnik Državnog arhiva u Rijeci, Rijeka, 41-42/1999.-2000., 3.-38.
96.   F. ŠIŠIĆ, Dokumenti, 213.
97.   Isto, 211.-212.
98.   Vlada za Sloveniju formirana je 31. listopada. (Isto, 217.-218.)
99.   Vlada za Bosnu i Hercegovinu sastavljena je 1. studenoga. (Isto, 218.-219.)
100.   B. KRIZMAN, "Zapisnici središnjeg odbora", 353.
101.   B. KRIZMAN, "Zapisnici središnjeg odbora", 355.; ISTI, Raspad Austro-Ugarske, 99.; Zapisci Dra Josipa Smodlake, JAZU, Zagreb, 1972., 57. Sastav dalmatinske vlade vidi kod: S. BUDISAVLJEVIĆ, Stvaranje države Srba, Hrvata i Slovenaca, 142.
102.   B. KRIZMAN, Raspad Austro-Ugarske, 105.
103.   Isto, 109.
104.   B. KRIZMAN – D. JANKOVIĆ (prir.), Građa, 1, 430.
105.   F. ŠIŠIĆ, Dokumenti, 218. To je ovlaštenje potvrđeno 8. studenoga. (Isto, 230.-231.)
106.   Monarhija je predala Državi SHS ukupno 300 lađa. (Vidi: P. PEKIĆ, Propast Austro-ugarske monarhije, 274.)
107.   F. ČULINOVIĆ, 1918 na Jadranu, Glas rada, Zagreb, 1951., 217.-220.; Mate BALOTA [Mijo MIRKOVIĆ], Puna je Pula, Izdavački zavod Jugoslavenske akademije, Zagreb, 1960., 305.
108.   B. KRIZMAN, Raspad Austro-Ugarske, 110.
109.   F. ŠIŠIĆ, Dokumenti, 220.
110.   F. ČULINOVIĆ, 1918 na Jadranu, 220. Također vidi: M. GRAKALIĆ, "Nepoznati zapis Frana Barbalića o uzrocima potonuća admiralskog broda 'VIRIBUS UNITIS' ", Istarski mozaik, Pula, 1967., br. 1-2, 88.-90.
111.   Vidi: B. KRIZMAN, "Nešto o sudbini austro-ugarske ratne mornarice 1918. godine", Riječka revija, Rijeka, 3/1954., br., 3-4, 99.-105.; ISTI, "Razdioba austrougarskog ratnog brodovlja poslije prvoga svjetskog rata", Anali Jadranskog instituta, Zagreb, 4/1968., 205.-291.
112.   F. ŠIŠIĆ, Dokumenti, 219.
113.   Opširnije vidi: Tomislav ZORKO, "Sigurnosne prilike i stvaranje vojno-policijskih snaga Države SHS na prostoru Banske Hrvatske". (Magistarski rad obranjen na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, 2006.)
114.   F. ŠIŠIĆ, Dokumenti, 221.-224.
115.   Milan MARJANOVIĆ, Londonski ugovor iz godine 1915. Prilog povijesti borbe za Jadran 1914.-1917., JAZU, Zagreb, 1960.; F. ČULINOVIĆ, Riječka država. Od Londonskog pakta i Danuncijade do Rapalla i aneksije Italiji, Povijesno društvo NR Hrvatske, Zagreb, 1953., 42.-65. O držanju srbijanskoga predstavnika Milenka Vesnića na konferenciji u Padovi vidi: Ante SMITH PAVELIĆ, Dr. Ante Trumbić. Problemi hrvatsko–srpskih odnosa, Knjižnica Hrvatske revije, München, 1959., 157.-159.
116.   Tada je u tome makedonskom gradu privremeno boravili srbijanska vlada.
117.   B. KRIZMAN, " 'Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba' u Zagrebu i talijanska okupacija na Jadranu 1918. godine. Građa o vanjskoj politici Predsjedništva Narodnog vijeća SHS od 29. X. do 1. XII. 1918. ", Anali Jadranskog instituta, 1/1956., 88.-89.
118.   F. ŠIŠIĆ, Dokumenti, 227.
119.   B. KRIZMAN, "Zapisnici središnjeg odbora", 355.
120.   F. ŠIŠIĆ, Dokumenti, 225.-226.
121.   "U ime kraljevske srpske vlade čast mi je izvestiti Vas, da ova priznaje Narodno Veće u Zagrebu kao zakonitu vladu Srba, Hrvata i Slovenaca, koji žive na teritoriji austro-ugarske monarhije, i da sam danas uputio notu vladama Francuske, Engleske, Italije i Severnim Sjedinjenim Državama Američkim moleći ih, da i oni sa svoje strane priznaju Narodno Veće u Zagrebu, kao zakonitu vladu jugoslovenskih zemalja bivše monarhije Austro-ugarske, kao i da priznaju dobrovoljačkim trupama ovih zemalja karakter ratujuće stranke. [...] U isto doba kraljevska vlada prima k znanju, da je Narodno Veće poverilo g. Trumbiću [...] mandat, da ga predstavlja kod Saveznika [...]. Sa naročitim zadovoljstvom srpska kraljevska vlada prima k znanju izjavu Narodnog Veća u Zagrebu, kojom ono smatra, da mu je cilj, da oslobodi od svake tuđe dominacije Srbe, Hrvate i Slovence iz bivše monarhije Austro-ugarske i da ih ujedini sa njihovom braćom iz kraljevine Srbije i kraljevine Crne Gore u jednu jedinstvenu i nezavisnu državu". (F. ŠIŠIĆ, Dokumenti, 233.)
122.   Ženevska konferencija o jugoslavenskom ujedinjenju. Događaji, dokumenta i komentari., Braća Kralj, Zagreb, 1919., 38.
123.   F. ŠIŠIĆ, Dokumenti, 236.
124.   Isto, 239.-240.
125.   Ženevskoj konferenciji opširnije vidi: M. PAULOVÁ, Jugoslavenski odbor, 550.-574.; B. KRIZMAN, "Ženevska konferencija o ujedinjenju 1918 godine", Istoriski glasnik, Beograd, 1958., br. 1-2, 3.-32.; D. JANKOVIĆ, "Ženevska konferencija o stvaranju jugoslovenske zajenice 1918. godine", Istorija XX veka, Institut društvenih nauka – Odeljenje za istorijske nauke, Beograd, 1963., 225.-262.
126.   B. KRIZMAN, "Zapisnici središnjeg odbora", 359.
127.   V. Pribićević je kao član izaslanstva zamijenio B. Medakovića. (B. KRIZMAN, Hrvatska u Prvom svjetskom ratu, 322.)
128.   B. KRIZMAN – D. JANKOVIĆ (prir.), Građa, 2, 475.
129.   Isto, 561.-562. Srbijanska je vojska granice Države SHS prešla 4. studenoga kod Višegrada, te je dva dana kasnije ušla i u Sarajevo. (B. KRIZMAN, Raspad Austro-Ugarske, 130.)
130.   B. KRIZMAN, Hrvatska u Prvom svjetskom ratu, 332.

- 4 -
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #37 : Listopad 12, 2013, 09:29:25 »


   Osim Srbiji, NV SHS se za vojnu pomoć, 4. studenoga, obratilo i vrhovnom zapovjedniku savezničkih vojski maršalu Ferdinandu Fochu. [131]

   U trenutku kad je talijanska vojska počela ubrzano provoditi vojnu okupaciju istočnojadranske obale, [132] a Korošec boravio u Ženevi, izaslanstvo NV SHS – Tresić Pavičić, Čok i Bukšeg – boravilo je na Krfu, gdje su razgovarali s francuskim viceadmiralom Gauchetom i predstavnicima srbijanske izbjegličke vlade. Nakon tih razgovora Tresić Pavičić je, 7. studenoga, poslao u Zagreb brzojavku punu ničim opravdanoga optimizma glede predstojećega razvoja događaja na Jadranu. [133]

   U svome nastojanju da zaustavi daljnje prodiranje talijanske vojske na istočnojadranskoj obali, Predsjedništvo NV SHS prosvjedovalo je kod američkoga predsjednika Wilsona: "Pošto je [...] Italija sa svojim četama počela zaposjedati naše čisto narodne teritorije i svojim ratnim brodovima ulaziti u naše luke, Narodno Vijeće, tumačeći osjećaj i želje cijeloga našeg naroda, umoljava predsjednika velike američke republike, da nam sa svojom moćnom zaštitom pomogne, da država Slovenaca, Hrvata i Srba nesmetano provede zajedno i u suglasju sa Srbijom i Crnom Gorom državno ujedinjenje cjelokupnoga našeg naroda". [134]

   Osim poziva za pomoć upućenih u inozemstvo, Predsjedništvo NV SHS proglasilo je, 5. studenoga, osnutak prijekoga suda koji je trebao kažnjavati sve one koji su bili odgovorni za pobunu, umorstvo, grabež, palež, javno nasilje i "siloviti otpor vojnoj sili". [135]

   Dana 6. studenoga NV SHS je primilo neočekivani brzojav podrške od francuskoga generala Franchet d'Espèreya: "Savezničke armeje na Istoku sa entuziazmom pozdravljaju jugoslovensko narodno Vijeće u Zagrebu i u Ljubljani, kao i novu jugoslovensku armeju na kopnu i moru, koja stupa pod stijeg saveznika za pobjedu slobode i prava. Saveznici računaju, da će jugoslovenske čete u Zagrebu i u Ljubljani bezodvlačno stupiti u tijesnu vezu sa savezničkim zapovjedništvom u Beogradu. Ta će veza biti simbolom sjedinjenja u krvi protiv zajedničkoga neprijatelja svih Slovena, oslobođenih ispod Habsburškoga jarma". [136]

   Istoga je dana predsjednik Wilson apelirao na narode bivše Austro-Ugarske Monarhije da "učine sve moguće, da kritične promjene, koje se imadu izvršiti, budu obavljene uredno, umjereno, blago isto tako kao i odlučno, tako da se ukloni i priječi svako nasilje i svaka okrutnost [...]".[137]

   Predsjedništvo NV SHS prvih se dana nakon odluke Sabora o prekidanju svih državno-pravnih veza s Austrijom i Mađarskom našlo posve izolirano. Nije imalo nikakve obavijesti o tome jesu li njegove note i brzojavke uopće stigle na prave adrese. Zbog toga se ono, 8. studenoga, obratilo Ministarstvu vanjskih poslova Kraljevine Srbije sa sljedećom zamolbom: "Tokom zadnjih dana Narodno je Vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba otposlalo bezžičnom telegrafijom depeše, kojih su prepisi ovdje priloženi. Pošto Narodno Vijeće nije stalno [= sigurno; op. a.], da su ove depeše bile otposlane i primljene od naslovnika, to ima čast da priloži njihov tekst i uputi bratskom kraljevskom ministarstvu inostranih dela i da ga zamoli, da uzme na znanje sadržaj depeše na nj upućenih, i da poduzme potrebito, da ostale depeše budu bezodvlačno otpremljene bezžičnom telegrafijom kamo su određene". [138]

   Predsjedništvo NV SHS je održavalo i određene diplomatske veze s novonastalim državama na teritoriju bivše Monarhije. Tako je mađarsko vojno izaslanstvo, koje je predvodio Alladár pl. Balla, stiglo u Zagreb 10. studenoga. Iako su mađarski izaslanici primljeni svečano, kući su se vratili neobavljena posla, jer njihovi domaćini s njima zapravo uopće nisu htjeli pregovarati. [139]

   Predsjedništvo NV SHS nije se ograničilo samo na ugošćivanje stranih izaslanika u Zagrebu nego je, osim V. Pribićevića u Beogradu, imalo svojevrstne "diplomatske" predstavnike ("konzularne agente") u Budimpešti (Marko Petrović), Beču (Petar Defranceschi) [140] i Pragu (Roko Bradanović). [141] Čehoslovačka je vlada zauzvrat imenovala novinara Engela (Emila) Šimeka za svoga opunomoćenoga predstavnika u Zagrebu. [142]

   Na sjednici Središnjega odbora, 8. studenoga, primljen je prijedlog D. Popovića da "predsjedništvo N. V. stupi u diplomatski dodir s antantom, kako može i kako nađe za najprikladnije". [143] Ono je istoga dana poslalo prosvjednu notu talijanskoj vladi zbog njezine zavojevačke politike na Jadranu. [144] O talijanskim je postupcima obaviješten i N. Pašić: "Država je SHS od prvoga početka svoga postanka izjavila, da želi s kraljevinom Srbijom i Crnom Gorom stupiti u jednu zajedničku državu. Krajevi i luke, što ih talijanske čete sada okupiraju, ulaze u sastav te države i talijanska su presizanja uperena upravo tako protiv naših interesa, kao i protiv interesa kraljevine Srbije. Narodno se Vijeće SHS obraća s toga razloga bratskim pouzdanjem na srpsku vladu, moleći je usrdno, da i ona sa svoje strane odlučno podupre naš zahtjev i da poduzme što prije sve nužne korake, kako bi se sa strane Talijana odustalo od okupacije naših krajeva". [145]

   Sljedećega dana, 9. studenoga, Predsjedništvo NV SHS prosvjedovalo je kod talijanske vlade zbog zahtjeva "vrhovnoga zapovjedništva talijanske" flote da "ratni brodovi moraju na krmi nositi austro-ugarsku zastavu" jer "jugoslavenska zastava po saveznicima nije priznata". [146] O problemu bivšega austro-ugarskog brodovlja izviještena je, 10. studenoga, srbijanska vlada, uz zamolbu da se u Zagreb pošalje srbijanski delegat u svrhu dogovora "kako bi se našim zajedničkim nastojanjem brodovlje za našu buduću zajedničku stvar spasilo". [147]

   Drinkovića nisu mučili samo problemi s ratnom mornaricom, koja je svakim danom sve više izmicala iz ruku NV SHS, nego i nemogućnost organiziranja vojnih snaga na teritoriju Države SHS onako kako je to želio Zagreb. Naime, bosanska je vlada "s osobitom zahvalnošću i priznanjem" primila na znanje vijest da Drinković šalje u Sarajevo i Mostar podmaršala Teodora Bekića i general-majora Adama Durmana. No, to nije značilo da ih želi i primiti. Vlada NV za Bosnu i Hecegovinu smatrala je kako je za održavanje reda i mira najbolje ako srbijanska vojska uzme stvar u svoje ruke. Drinković i njegov vojni stožer bili su u Bosni i Hercegovini savršeno nepotrebni. [148]

   Na sjednici Središnjega odbora, 11. studenoga, raspravljalo se o "republikanskoj i monarhičnoj formi države S.H.S". Ne mogavši donijeti nikakvu konkretan zaključak, članovi su Središnjega odbora prihvatili Pavelićev prijedlog da se rasprava nastavi na sljedećoj sjednici zakazanoj za 14. studenoga. [149]

   Opterećeni brojnim unutarnjim i vanjskim problemima, članovi NV SHS vjerojatno nisu ni primijetili, ako ih je uopće i zanimalo, da se u Beču, 11. studenoga, austrijski car i hrvatsko-ugarski kralj Karlo I. (IV.) odrekao prijestolja. [150]

   Istoga dana, 13. studenoga, kada je u Beogradu potpisano primirje između poražene Mađarske i savezničkih država, [151] potpukovnik Dušan T. Simović je stigao u Zagreb kao izaslanik Vrhovne komande srbijanske vojske pri NV SHS. Prije odlaska na novu dužnost Simovića je primio regent Aleksandar, koji ga je i imenovao delegatom, te mu je zapovjedio da u Zagreb prenese njegove pozdrave, i pozdrave srbijanske vlade, te da izrazi njihovu spremnost izlaženja u susret svim željama NV SHS glede održavanja unutarnjega reda i zaštite nacionalnih granica. [152] Vojvoda Živojin Mišić dao je Simoviću vjerodajnicu u kojoj je stajalo da će on održavati vezu između NV SHS i Vrhovne komande srbijanske vojske "po svim pitanjima, koja se budu pojavila u našim sadanjim međusobnim odnosima". [153]

   Simovića je u Zagrebu, na željezničkoj postaji, dočekao V. Wilder i otpratio do M. Drinkovića koji ga je odveo u Sabornicu, gdje se nalazilo sjedište Predsjedništva NV SHS. Tu su ga dočekali: S. Pribićević, A. Pavelić, A. Kramer, I. Lorković i dr. Predavši svoje punomoći, Simović je prenio prisutnima stajališta Regenta i vojvode Mišića te ih izvijestio da je iz Rume, preko Zagreba, za Rijeku krenuo jedan bataljun 5. pješačkog puka srbijanske vojske sa zadaćom da zaštiti Rijeku od talijanske okupacije. Nakon Simovića riječ je uzeo I. Lorković, koji je govorio o stvaranju Države SHS s granicama na Drini, Savi i Dunavu te o njezinoj neovisnosti od kraljevina Srbije i Crne Gore i "priznatoj" od srbijanske vlade. [154]

   Saslušavši Lorkovića, Simović je, otklanjajući davanje bilo kakvih političkih izjava, rekao i sljedeće: "Srbija, koja je u ovom ratu dala 1,5 miliona žrtava za oslobođenje i ujedinjenje svoje jednokrvne braće preko Dunava, Save i Drine, ne može ni u kom slučaju dozvoliti, da se na njenim granicama formira neka nova država, koja bi u svoj sastav uzela sve njezine sunarodnike i da - posle 4-godišnjih muka i potpunog poraza neprijatelja – ostane u pozadini i sve plodove dobivene pobede prepusti drugome, koji je u ratu učestvovao na neprijateljskoj strani. Srbiji, po pravu oružja, a na osnovu ugovora o primirju s Mađarskom [...] pripada sledeća teritorija: Banat do linije Oršava-Karansebeš-r.[ijeka] Maroš-Arad-ispod Segedina; Bačka do linije Horgoš-Subotica-Baja; Baranja do linije Batasek-Pečuj-Barč i dalje rekom Dravom do Oseka; Srem i Slavonija do linije želj.[ezničke] pruge Osek-Đakovo-Šamac; cela Bosna i Hercegovina i Dalmacija do rta Planka. Van te teritorije, da se možete opredeljivati po volji: da idete sa Srbijom ili da formirate zasebnu državu". [155]

______________________

131.   F. ŠIŠIĆ, Dokumenti, 229.
132.   D. ŠEPIĆ, Italija, Saveznici i jugoslavensko pitanje1914-1918, Školska knjiga, Zagreb, 1970., 379.-387.
133.   B. KRIZMAN, "Talijanska okupacija na Jadranu i misija A. Tresića-Pavičića 1918. god.", Pomorski zbornik, Zadar, 5/1967., 662. O djelovanju izaslanstva na Krfu vidi Tresić Pavičićevo izvješće upućeno NV SHS. (B. KRIZMAN – D. JANKOVIĆ /prir./, Građa, 2, 626.-628., bilj. 3.)
134.   F. ŠIŠIĆ, Dokumenti, 227.
135.   B. KRIZMAN, Raspad Austro-Ugarske, 140.
136.   F. ŠIŠIĆ, Dokumenti, 230. Predsjedništvo NV SHS zahvalilo je francuskom generalu na brzojavu podpore te ga je, između ostaloga, izvijestilo da je već poslalo u Srbiju svoje izaslanstvo – L. Popović, V. Pribićević i D. pl. Perko - s ciljem stupanja u što tješnje odnose sa srbijanskom vladom i vojskom. (Isto, 234.-235.)
137.   B. KRIZMAN – D. JANKOVIĆ (prir.), Građa, 2, 488.-489.
138.   F. ŠIŠIĆ, Dokumenti, 231.
139.   B. K.[RIZMAN], "Poslanik grofa M. Karolyi-a u Zagrebu godine 1918" i "Što je Balla zapravo tražio u Zagrebu? ", Narodni list, Zagreb, 14. svibnja 1954., 2. i 18. svibnja 1954., 3. Također vidi saopćenje o dolasku mađarskoga izaslanstva u Zagreb. (F. ŠIŠIĆ, Dokumenti, 243.-245.) O proglašenju mađarske državne neovisnosti opširnije vidi: Péter HANÁK (ur.), Povijest Mađarske, Barbat, Zagreb, 1995., 210.-212.
140.   U Beču je kao predstavnik slovenske vlade djelovao Ivan Schwegel, bivši austro-ugarski konzul u Sjedinjenim Američkim Državama. O njegovu imenovanju i pomutnji koja je s tim u svezi nastala vidi: Andrej RAHTEN, Pozabljeni slovenski premier. Politična biografija dr. Janka Brejca (1869-1934), Mohorjeva založba, Celovec, 2002., 198.-199., bilj. 60.
141.   Opširnije vidi: B. KRIZMAN, "Predstavnici Predsjedništva 'Narodnog vijeća SHS' u Budimpešti, Beču i Pragu 1918. ", Historijski zbornik, 10/1957., br. 1-4, 23.-43.
142.   B. KRIZMAN, Raspad Austro-Ugarske, 141.
143.   B. KRIZMAN, "Zapisnici središnjeg odbora", 359.
144.   F. ŠIŠIĆ, Dokumenti, 231.-232.
145.   Isto, 235.-236. Tjedan dana kasnije Predsjedništvo NV SHS je prosvjedovalo, posredstvom srbijanske vlade, protiv talijanske okupacije Rijeke. (Isto, 251.-252.)
146.   Isto, 237.-238.
147.   Isto, 245.-246.
148.   B. KRIZMAN, Raspad Austro-Ugarske, 146.-148.
149.   B. KRIZMAN, "Zapisnici središnjeg odbora", 361. Na istoj je sjednici zaključeno da se u Pravilnik Središnjega odbora ugradi odredba na temelju koje njegovu radu smiju prisustvovati: «1. povjerenici svih narodnih vlada države SHS; 2. narodni zastupnici stranaka, koje su ušle u Narodno vijeće. To vrijedi za sve sabore uz dozvolu Središnjega odbora. Isto tako imadu pravo prisustvovati sjednicama i zamjenici članova Središnjega odbora bez prava glasa“. (Isto, 362.)
150.   F. ŠIŠIĆ, Dokumenti, 246. U Beču je 12. studenoga njemačko-austrijsko Narodno vijeće proglasilo republiku. Vidi: Ernst Joseph GÖRLICH, Grundzüge der Geschichte der Habsburgermonarchie und Österreichs, Wissenschaftliche Buchgesellschaft, Darmstadt, 1980., 275.
151.   B. KRIZMAN, " 'Beogradsko primirje' od 13. novembra 1918. ", Zbornik za društvene nauke, Novi Sad, 47/1967., 111.-134.
152.   B. KRIZMAN, Hrvatska u Prvom svjetskom ratu, 335.
153.   B. KRIZMAN, "Izvještaj D. T. Simovića, delegata srpske Vrhovne komande kod vlade Narodnog vijeća SHS g. 1918.", Historijski zbornik, 8/1955., br. 1-4, 123.
154.   B. KRIZMAN, Hrvatska u Prvom svjetskom ratu, 336.
155.   Isto, 336.-337. Ta je Simovićeva izjava učinila "najdublji dojam" na sve prisutne, što mu je sutradan rekao i sam S. Pribićević. (Isto, 337.)

- 5 -
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #38 : Listopad 12, 2013, 09:30:56 »


   Poslije kraće šutnje riječ je uzeo A. Pavelić koji je izjavio da NV SHS ne pomišlja na formiranje neovisne ("jugoslavenske") države, nego da želi "ujedinjenje sa Srbijom". No, prema njegovu mišljenju, tu su se, ipak, postavljala dva pitanja: 1. oblik zajedničke države, tj. federativno uređenje u kojem bi postojale posebne upravne jedinice: Srbija, Crna Gora, Makedonija, Bosna i Hercegovina, Vojvodina, Hrvatska, Dalmacija i Slovenija i 2. "razgraničenje" između hrvatskoga i srpskog stanovništva koje bi se zbog izmiješanosti moralo provesti "preseljavanjem i izmjenom" srpskoga stanovništva iz Hrvatske i Zapadne Bosne i hrvatskoga pučanstva iz Hercegovine. [156]

   Paveliću je Simović, između ostaloga, rekao sljedeće: "Odluka o pitanju budućeg državnog uređenja suvereno je pravo samog naroda i on to ima da odluči preko slobodno izabrane Ustavotvorne skupštine – Konstituante. Ni srpska vlada ni vi niste ovlašćeni da sad to pitanje rešavate mimo naroda i ne pitajući narod. Stoga mislim da o pitanju budućeg državnog uređenja ne treba sad ni raspravljati". [157]

   Paveliću nije preostalo ništa drugo nego da se povuče i ustvrdi da se "uglavnom" slaže s onim što mu je rekao Simović te da je sada glavno pitanje formiranje zajedničke države. [158]

   Tijekom boravka u Zagrebu Simović je u više navrata izvijestio svoju Vrhovnu komandu o vojno-političkom stanju u Državi SHS. [159]

   Na sjednici Središnjega odbora, 14. studenoga, zaključeno je da "Predsjedništvo vlade Narodnoga vijeća S.H.S. u Zagrebu mora što prije stupiti u dodir sa srpskom vladom u Beogradu glede obrazovanja zajedničke vlade za čitavu suverenu državu S.H.S.". [160] U njezine bi zajedničke poslove ušle: željeznice, vojska, financije i vanjski poslovi. Prije sastavljanja vlade trebalo je sačekati informacije Jugoslavenskoga odbora o vanjskopolitičkim odnosima. [161]

   Dva dana kasnije, 16. studenoga, Simović je izvijestio Predsjedništvo NV SHS o Ženevskoj konferenciji i njezinim zaključcima, premda oni više nisu imali nikakvu obvezujuću moć. [162]

   Istoga dana, koristeći se Simovićem kao posrednikom, srbijanski ministar Momčilo Ninčić također je obavijestio S. Pribićevića o zaključcima Ženevske konferencije. Prema njegovoj tvrdnji, srbijanski su političari sve više imali dojam kako "izvesni hrvatski krugovi imaju plan da odvoje Srbiju i Crnu Goru od ostalih naših krajeva" te da se na taj način "mesto jedinstvene države u kojoj se oni boje da Srbi ne vode glavnu reč stvori jedna čista austrijska kombinacija", tj. stvore dualistički državnopravni odnosi kakvi su nekada bili između Austrije i Ugarske. [163] Za Ninčića nije bilo dvojbe da će "većina Hrvata u Hrvatskoj prihvatiti ideju nerazdvojne i nedjeljive države Srba, Hrvata i Slovenaca pod dinastijom Karađorđevića tek kad im se opipljivo dokaže da će, ako tu ideju brzo i iskreno ne prihvate, svi Srbi bez oklijevanja prići Srbiji", kao što je to ubrzo pokazao slučaj Vojvodine, [164] koja ionako nije bila čvršće povezana s NV SHS-om u Zagrebu, [165] ali i banjalučki pokušaj samostalnoga ujedinjenja sa Srbijom. [166] Da bi se učinio kraj odnosima između srbijanske vlade i Jugoslavenskoga odbora, koji su, uz sudjelovanje predsjednika NV SHS, urodili Ženevskim sporazumom, trebalo je između Zagreba i Beograda otpočeti neposredne pregovore o stvaranju zajedničke države. [167] Ninčićevo gledište o Ženevskoj deklaraciji palo je kod S. Pribićevića na plodno tlo. [168]

   Na sjednici Središnjega odbora, 20. studenoga, S. Pribićević je ustvrdio kako je "slabost čitave situacije" u Državi SHS "u tome, što se dosada nijesmo stavili u uži dodir sa kraljevinom Srbijom i kraljevinom Crnom Gorom", jer "naši izaslanici ne imadu pravo sklapati na svoje ruke obvezatne ugovore s ententinim vlastima uime Narodnoga vijeća S.H.S. u Zagrebu". [169] Bila je to više nego jasna osuda potpisivanja Ženevskoga sporazuma. Na istu je sjednicu stigao i "kompromisni prijedlog" Zemaljske vlade za Dalmaciju, datiran u Splitu 16. studenoga, "za privremeno jedinstveno uređenje države SHS". [170] Rasprava o dalmatinskom prijedlogu provedbe državnoga ujedinjenja sa Srbijom odgođena je za sljedeću sjednicu Središnjega odbora. [171]

   Kao predigra za predstojeću sjednicu, Pribićević i krug njegovih istomišljenika dali su uhititi, noću 22./23. studenoga, generala Antona Lipošćaka pod optužbom da kuje urotu protiv NV SHS. [172] Izmišljanje urote i njezino brzo razotkrivanje, zahvaljujući "budnosti" V. Koraća, [173] trebalo je zastrašiti i psihološki "obraditi" eventualne kolebljivce glede donošenja odluke o bezodvlačnom ujedinjenju Države SHS sa Srbijom. [174]

   Dana 23. [175] i 24. studenoga održana je sjednica Središnjega odbora kojoj je predsjedavao S. Pribićević. Prema njegovim uvodnim riječima Država SHS se nalazila u "kritičnom stanju" i trebalo je brzo djelovati, tj. stvoriti zajedničku državu sa Srbijom, da zemlja ne bi upala u kaos. [176] Na dnevnom se redu sjednice nije nalazio samo prijedlog dalmatinske vlade, koji su potpisali I. Krstelj i Josip Smodlaka, nego i njihova ultimativna prijetnja da će Dalmacija sama proglasiti ujedinjenje sa Srbijom ako Središnji odbor u roku od pet dana ne donese odluku o stvaranju zajedničke države. [176] U dva se dana izredalo više govornika koji su obrazlagali razne prijedloge o ujedinjenju sa Srbijom. [178] Za riječ se javio i J. Smodlaka, čiji je govor bio "improviziran" i izrečen u "velikom afektu". [179] Na kraju je izabran odbor od sedam članova, [180] koji je trebao izraditi "zajednički prijedlog" o provedbi ujedinjenja. [181] Na poslijepodnevnoj sjednici drugoga dana zasjedanja Središnjega odbora, nakon provedene rasprave, prihvaćen je, uz jedan glas protiv (Radić), [182] prijedlog Odbora sedmorice da se izabere delegacija od 28 članova [183] koja će otići u Beograd da tamo u sporazumu sa srbijanskom vladom i predstavnicima svih stranaka u Srbiji i Crnoj Gori, [184] neodgodivo provede organizaciju jedinstvene države. [185] Odbor sedmorice je predložio i Naputke po kojima su članovi delegacije morali postupati u Beogradu. [186]

   Na sjednici Središnjega odbora, 25. studenoga, razgovaralo se uglavnom o financijama i agrarnom pitanju. [187]

   Sljedećega dana, 26. studenoga, na sjednici Središnjega odbora raspravljalo se o što žurnijem odlasku u Beograd. Nakon dulje rasprave većina prisutnih se razišla svojim kućama u uvjerenju da se sutradan, 27. studenoga, ne putuje u Beograd. S. Pribićević i njegovi pristaše ostali su na okupu te su zaključili da se ipak putuje. Vođenje NV SHS-a prepušteno je privremeno banu Mihalovichu, S. Budisavljeviću i V. Bukšegu. Zanimljivo je, da je na istoj sjednici iz Središnjega odbora isključen S. Radić, ali ne i njegova stranka. [188]

   Ujutro, 27. studenoga, članovi delegacije [189] krenuli su sa zagrebačkoga glavnog kolodvora u Beograd. S izaslanicima su putovali i financijski stručnjaci, te srbijanski potpukovnik Milan Pribićević i Rudolf Giunio, koji je toga jutra stigao iz Pariza da u Trumbićevo ime izvijesti članove NV SHS o najvažnijim događajima u inozemstvu. [190]

   Delegacija je 28. studenoga stigla u Beograd. Nakon svečanoga dočeka započela su pojedinačna primanja kod regenta Aleksandra. Predstavnici srbijanske vlade: S. Protić, Lj. Jovanović i M. Ninčić ubrzo su počeli pregovarati s predstavnicima delegacije NV SHS o načinu i formi proglašenja državnoga ujedinjenja. Donesena je odluka da se izabere odbor od šest članova u koji će svaka strana odrediti svoja tri predstavnika. Srbijanski su predstavnici bili: S. Protić, Lj. Jovanović i M. Ninčić, a predstavnici NV SHS: S. Pribićević, [191] A. Pavelić i J. Smodlaka. Budući da nijedna strana nije htjela otezati s proglašenjem ujedinjenja, dogovoreno je da delegacija NV SHS uputi adresu regentu Aleksandru u kojoj će mu saopćiti zaključke Središnjega odbora od 24. studenoga, a Regent će u svome odgovoru proglasiti ujedinjenje Kraljevine Srbije i Države SHS. O tom su dogovoru S. Pribićević, A. Pavelić i J. Smodlaka izvijestili delegaciju NV SHS, koja je potom izabrala odbor od pet članova komu je povjerena zadaća da sastavi adresu. [192] Prilikom vođenja pregovora članovi delegacije nikada nisu posegnuli za Naputkom koji je cijelo vrijeme bio ugodno smješten u džepu J. Šimraka. [193]

______________________

156.   Isto, 337.
157.   Isto. Na Pavelićevu tvrdnju da bi Makedonija trebala biti posebna federalna jedinica u novoj državi, Simović je izjavio: "Ne bi bilo ni pravo ni pošteno, da vi za čije se oslobođenje borila Srbija i koje će ona primiti raširenih ruku u bratsku zajednicu, cepate istu na Srbiju i Makedoniju". (Isto.)
158.   Isto.
159.   B. KRIZMAN, "Izvještaj D. T. Simović", 123.-132.
160.   B. KRIZMAN, "Zapisnici središnjeg odbora", 363.
161.   Isto.
162.   B. KRIZMAN, Hrvatska u Prvom svjetskom ratu, 341.
163.   Isto.
164.   Isto. Također vidi: Kosta MILUTINOVIĆ, "Vojvodina i stvaranje Jgoslavije", Historijski (Istoriski) pregled, 7/1961., br. 3-4, 207.; F. ČULINOVIĆ, Jugoslavija između dva rata, 1, 119.-126.
165.   Ante Bešlić je zastupao "Jugoslavene iz Ugarske". (B. KRIZMAN, "Zapisnici središnjeg odbora", 362.)
166.   H. KAPIDŽIĆ, "Pokušaj ujedinjenja Bosne i Hercegovine sa Srbijom u novembru 1918. godine", u: Bosna i Hercegovina pod austrougarskom upravom. (Članci i rasprave), Svjetlost, Sarajevo, 1968., 262.-282.
167.   B. KRIZMAN, Hrvatska u Prvom svjetskom ratu, 341.-342.
168.   Pribićevićevu udjelu kod diskreditiranja Ženevskoga sporazuma vidi: Hrvoje MATKOVIĆ, Svetozar Pribićević i Samostalna demokratska stranka do šestojanuarske diktature, Sveučilište u Zagrebu – Institut za hrvatsku povijest, Zagreb, 1972., 24.-25.
169.   B. KRIZMAN, "Zapisnici središnjeg odbora", 365.-366.
170.   Tekst prijedloga vidi: F. ŠIŠIĆ, Dokumenti, 268.-269.
171.   B. KRIZMAN, "Zapisnici središnjeg odbora", 365., 369.
172.   Vidi: T. ZORKO, "Afera Lipošćak", Časopis za suvremenu povijest, 35/2003., br. 3, 887.-902.
173.   Isto, 896.
174.   B. KRIZMAN, Hrvatska u Prvom svjetskom ratu, 344.
175.   Toga je dana Predsjedništvo NV SHS prosvjedovalo kod vlada savezničkih država zbog talijanske okupacije Istre, dijelova slovenskih zemalja te Hrvatskoga primorja i nekih strateških točaka u Dalmaciji. Vidi: B. KRIZMAN – D. JANKOVIĆ (prir.), Građa, 2, 638.-639.
176.   F. ŠIŠIĆ, Dokumeti, 268.
177.   Zapisci Dra Josipa Smodlake, 75.; B. KRIZMAN, Raspad Austro-Ugarske, 206.
178.   F. ŠIŠIĆ, Dokumenti, 270.-274.; B. KRIZMAN, "Zapisnici središnjeg odbora", 371.-374.
179.   Zapisci Dra Josipa Smodlake, 75.
180.   U Odbor su izabrani: A. Pavelić, S. Pribićević, I. Cankar, J. Smodlaka, V. Bukšeg, H. Svrzo i M. Drinković. (B. KRIZMAN, "Zapisnici središnjeg odbora", 374.)
181.   Isto, 373.; Smodlaka je kasnije tvrdio da su članovi Središnjega odbora "s ogromnom većinom glasova" primili sve što je on govorio o hitnom ujedinjenju sa Srbijom. Dapače, Odbor sedmorice je imao raspraviti njegov (i Krsteljev) "nacrt privremenoga uređenja" zajedničke države sa Srbijom te na osnovu toga nacrta donijeti sljedeći dan (24. studenoga) članovima Središnjega odbora na odobrenje uvjete za provedbu državnoga ujedinjenja. (Zapisci Dra Josipa Smodlake, 75.-76.)
182.   Radićev glasoviti govor na noćnoj sjednici Središnjega odbora vidi: Stjepan RADIĆ, Politički spisi, govori i dokumenti/izbor, Dom i svijet, Zagreb, 1995., 79.-86. Već sljedećega dana, 25. studenoga, Radić je u zagrebačkoj Streljani, na glavnoj skupštini svoje stranke, oštro napao odluku Središnjega odbora o ujedinjenju sa Srbijom. Prisutni su seljački izaslanici odlučili da Radić ne putuje u Beograd. (Ivan MUŽIĆ, Stjepan Radić u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenca, Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda, Zagreb, 1987., 32.-33.) D. Hrvoj, nezadovoljan Smodlakinom argumentacijom za ujedinjenje sa Srbijom, uputio je A. Paveliću pismo u kojem kaže: "Molim Vas stoga i zaklinjem, prepriečite na koji god znate način da se večeras ne stvori sudbonosna odluka, da se stvori jedinstvena vlada s kraljevinom Srbijom sa regentom Aleksandrom na čelu". (A. SMITH PAVELIĆ, Dr. Ante Trumbić, 207.)
183.   U delegaciju su izabrani: F. Barac, I. Cankar, L. Čabrajić, M. Drinković, Š. Grđić, H. Hrasnica, V. Korać, A. Korošec, A. Kramer, A. Kristan, M. Laginja, I. Lorković, E. Lukinić, S. Ljubibratić, I. Paleček, A. Pavelić, Ž. Petričić, D. Popović, S. Pribićević, S. Radić, J. Smodlaka, V. Stajić, J. Sunarić, H. Svrzo, J. Šimrak, V. Šola, A. Tresić Pavičić, A. Trumbić. (F. ŠIŠIĆ, Dokumenti, 256.)
184.   ujedinjenju Kraljevine Crne Gore sa Srbijom vidi: Dimitrije Dimo VUJOVIĆ, Podgorička skupština 1918., Školska knjiga – Stvarnost, Zagreb, 1989.
185.   F. ŠIŠIĆ, Dokumenti, 255.-256.
186.   Isto, 275.-276.
187.   B. KRIZMAN, "Zapisnici središnjeg odbora", 376.-382.
188.   F. ŠIŠIĆ, Dokumenti, 279. Pokušaj rekonstrukcije manjkavoga izvješća sa sjednice vidi kod: Zvonimir KULUNDŽIĆ, Atentat na Stjepana Radića, Stvarnost, Zagreb, 1967., 94.-100.
189.   S delegacijom u Beograd nisu otišli: A. Trumbić, S. Radić, I. Lorković i A. Korošec, koga je zamijenio J. Brejc. Slovenski izaslanici, kojima je pridodan i Josip Puntar, priključili su se ostalima s malim zakašnjenjem. (B. KRIZMAN, Hrvatska u Prvom svjetskom ratu, 353.; M. ZEČEVIĆ, Slovenska ljudska stranka, 207.)
190.   B. KRIZMAN, Hrvatska u Prvom svjetskom ratu, 353.
191.   S. Pribićević je primljen u audijenciju kod regenta Aleksandra 29. studenoga. (Isto, 356.)
192.   Nekoliko godina kasnije S. Pribićević i A. Pavelić su vodili polemiku o autorstvu Adrese. Vidi: H. MATKOVIĆ, Svetozar i Samostalna demokratska stranka, 28.
193.   Josip HORVAT, "Zapisci iz nepovrata. (Kronika okradene mladosti – 1900-1919)", Rad, JAZU, Zagreb, 1983., br. 400, 144.

- 6 -
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #39 : Listopad 12, 2013, 09:32:09 »


   Dok su još pregovori bili u tijeku, 30. studenoga, u Beograd je iz Splita stigla brzojavka dalmatinske vlade u kojoj se "zaklinjalo u ime čitavoga pučanstva Dalmacije sve kompetentne faktore, da bez daljnjega oklijevanja i bez obzira na sporedna pitanja provedu formalno ujedinjenje svih Slovenaca, Hrvata i Srba od Jadrana do Vardara u jedinstvenu državu te da odmah stvore jedinstvenu reprezentaciju i vodstvo". [194]

   Na zajedničkoj sjednici delegacije NV SHS i srbijanskih predstavnika, 1. prosinca, pročitan je i konačno stiliziran tekst Adrese i Odgovora regenta Aleksandra. Ujedno je dogovoreno da će sam čin ujedinjenja odigrati istoga dana, u večernjim satima, u Regentovoj privremenoj rezidenciji na Terazijama (kuća Krsmanović).

   Pročitavši u ime delegacije NV SHS Adresu A. Pavelić je uskliknuo: "Neka živi slobodna ujedinjena Jugoslavija!". [195] U Odgovoru [196] regent Aleksandar je "u ime Njegova Veličanstva Kralja Petra I." proglasio "ujedinjenje Srbije sa zemljama nezavisne države Slovenaca, Hrvata i Srba u jedinstveno Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca". [197]

   Već sutradan, 2. prosinca, Drinković je poslao Trumbiću brzojavku: "Amo je uređeno sve kako se najbolje moglo". [198] Drinković je sa sebe konačno skinuo teško breme ustrojavanja i vođenja vojske Države SHS.


Epilog

   Dva dana nakon proglašenja osnutka Kraljevstva SHS, 3. prosinca, u Zagreb je stigao predsjednik NV SHS-a A. Korošec, pod čijim je predsjedanjem održana sjednica Središnjega odbora. On je izvijestio prisutne o svome djelovanju u inozemstvu. [199] Poslije sjednice S. Budisavljević je, preko Simovića, obavijestio S. Pribićevića o Koroščevu referatu i o njegovu odobrenju načina provedbe državnoga ujedinjenje. [200] Iz Zagreba se Korošec uputio u Beograd gdje ga je čekala karijera kraljevskoga ministra.

   Sa svoje beogradske sjednice, 3. prosinca, delegacija NV SHS je izdala saopćenje u kome, između ostaloga, stoji da je stvaranjem Kraljevstva SHS "prestala funkcija Narodnoga vijeća kao vrhovne suverene vlasti države S.H.S. na teritoriju bivše Austro-ugarske monarhije. Sa konstituiranjem ministarstva prestaće i njegove administrativne funkcije, koje će sve dotle voditi predsjedništvo Narodnoga vijeća u sporazumu sa srpskom vladom". [201]

   Delegati NV SHS izabrali su, 6. prosinca, uži odbor od dvanaest članova, [202] kome je povjerena zadaća da i nadalje ostane u Beogradu radi sastava liste ministara u prvoj zajedničkoj vladi. [203] Ostali su se članovi delegacije vratili svojim kućama.

   Nakon beogradske sjednice delegata NV SHS, u Zagrebu su, 5. i 12. prosinca, održane još dvije sjednice Središnjega odbora. [204]

   Odlukom Predsjedništva NV SHS, 28. prosinca, raspušteni su svi njegovi mjesni organi. [205] Istoga je dana Vlada NV SHS podnijela ostavku. [206]

   Posljednja važna zadaća koju je NV SHS trebao obaviti, prije svoga konačnog utrnuća, bilo je biranje izaslanika za Privremeno narodno predstavništvo u Beogradu. Prvih dana 1919. Središnji je odbor donio načelnu odluku, prema kojoj su svi članovi plenuma NV SHS trebali ući u sastav Privremenoga narodnog predstavništva, a utvrđen je i ključ na osnovu koga je određen odnos među pojedinim političkim strankama pri izboru preostalih zastupnika. NV SHS nije na sebe uzeo zadaću izbora pojedinih zastupnika. [207]Uskoro su, nakon organiziranja državnih institucija Kraljevstva SHS, svi organi NV SHS izgubili raison d'etre.

   Južnoslavenskim političarima s juga Austro-Ugarske Monarhije okupljenima u NV SHS, kratkotrajna je Država SHS poslužila kao most za siguran izlazak iz srednjoeuropskoga uljudbenog kruga i brzi ulazak u balkanski geopolitički prostor sa svim njegovim zamkama.

Sirenski zov Balkana
Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba u Zagrebu (1918./1919.)

   Tijekom Prvoga svjetskog rata nijedna od država članica Antante nije imala za cilj potpuno brisanje Austro-Ugarske Monarhije s političkoga zemljovida Europe. Stoga planovi o njezinu rušenju i stvaranju jugoslavenske državne zajednice koji bi obuhvaćali i neke dijelove Monarhije nisu nailazili na širu potporu među savezničkim političkim elitama. Moglo se govoriti samo o amputaciji pojedinih njezinih dijelova u korist Antantinih saveznica (Italija, Srbija). Unatoč relativno povoljnoga vanjskopolitičkog položaja Monarhija je svakodnevno zapadala u sve veću unutarnju krizu, prvenstveno zbog nezadovoljstva svojih brojnih slavenskih naroda (Poljaka, Čeha, Slovaka, Slovenaca, Hrvata i Srba).

   Opravdano nezadovoljstvo slovenskih političkih elita položajem njihovih zemalja u austrijskom dijelu države, ogorčenost hrvatskih političara zbog dualističkoga ustroja države, koji je doveo do odijeljenosti banske Hrvatske od Dalmacije te neriješeni državnopravni položaj Bosne i Hercegovine prerasli su u nerješiv problem koji će znatno doprinijeti konačnom rastakanju Monarhije. U takvu se ozračju sve glasnije počelo isticati zahtjev za ujedinjenje Hrvata, Slovenaca i Srba, "triju plemena jednoga naroda", u zajedničku državu. Akcija povezivanja svih političkih snaga koje su prihvaćale program "narodnoga ujedinjenja" odvijala se pod parolom – "nacionalne koncentracije". Osnivački sastanak Narodnoga vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba (NV SHS) održan je u Zagrebu 5. i 6. listopada 1918. Nakon kraćega oklijevanja, u redove je NV SHS stupila i Hrvatsko-srpska koalicija, vladajuća grupacija u banskoj Hrvatskoj. Središnji je odbor NV SHS, 19. listopada 1918., objavio Deklaraciju kojom je otvoreno zatraženo "ujedinjenje cjelokupnoga naroda Slovenaca, Hrvata i Srba na čitavom njegovom etnografskom teritoriju", bez obzira na pokrajinske ili državne granice, u "jednu jedinstvenu potpuno suverenu državu".

   Na sjednici Središnjega odbora, 28./29. listopada 1918., usvojeni su prešni (žurni) prijedlozi Svetozara Pribićevića o prekidu svih državno-pravnih odnošaja između kraljevine Hrvatske-Slavonije i Dalmacije te kraljevine Ugarske i carevine Austrije i Ante Pavelića (zubara) o odluci hrvatskoga Sabora da priznaje NV SHS kao "vrhovnu vlast". Hrvatski je Sabor, 29. listopada 1918., jednoglasno prihvatio oba prešna prijedloga.

   Jedina svrha postojanja Države Slovenaca, Hrvata i Srba (Država SHS) bilo je njezino bezodvlačno ujedinjenje s Kraljevinom Srbijom i Kraljevinom Crnom Gorom u južnoslavensku državnu zajednicu (Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca). Samoproglašenu je državu, točnije njezinu vladu, priznala samo srbijanska vlada (8. studenoga 1918.). Čin ujedinjenja Države SHS i Kraljevine Srbije proglasio je srbijanski regent Aleksandar Karađorđević (1. prosinca 1918.). Uskoro su svi organi NV SHS izgubili raison d'etre.

   Južnoslavenskim političarima s juga Austro-Ugarske Monarhije, okupljenima u NV SHS, Država SHS je bila most preko koga su dragovoljno napustili srednjoeuropski civilizacijski krug i ušli u nestabilni balkanski geopolitički prostor.

______________________

194.   B. KRIZMAN, Hrvatska u Prvom svjetskom ratu, 357.
195.   Tekst Adrese vidi: F. ŠIŠIĆ, Dokumenti, 280.-281.
196.   Regentov Odgovor vidi: F. ŠIŠIĆ, Dokumenti, 282.-283.
197.   Isto, 282.
198.   B. KRIZMAN, "Korespondencija A. Trumbić – M. Drinković – J. Gazzari (1918-1919) ", Istoriski (Historijski) pregled, 9/1963., br. 1, 57.
199.   B. KRIZMAN, "Zapisnici središnjeg odbora", 383.
200.   B. KRIZMAN, Raspad Austro-Ugarske, 241.
201.   B. KRIZMAN, "Zapisnici središnjeg odbora", 383.
202.   U uži su odbor izabrani: A. Korošec, S. Pribićević, A. Pavelić, M. Drinković, V. Korać, Š. Grđić, H. Svrzo, J. Smodlaka, E. Lukinić, F. Barac, A. Kramer i J. Šimrak. (B. KRIZMAN, Raspad Austro-Ugarske, 251.)
203.   Nakon što N. Pašić zbog Regentova protivljenja nije uspio sastaviti prvu zajedničku vladu u kojoj su trebali biti zastupljeni i članovi NV SHS, to je pošlo za rukom S. Protiću (20. prosinca 1918.-16. kolovoza 1919.). Od bivših članova NV SHS iz Zagreba, Ljubljane i Sarajeva u ministarske su fotelje zasjeli:
-   Korošec (potpredsjednik vlade),
-   S. Pribićević (ministar unutarnjih poslova),
-   E. Lukinić (ministar pošta i telegrafa),
-   Živko Petričić (ministar poljoprivrede),
-   Tugomir Alaupović (ministar vjera),
-   Mehmed Spaho (ministar za šumarstvo i rudarstvo),
-   Albert Kramer (ministar priprema za Ustavotvornu skupštinu i izjednačenje zakona),
-   Vitomir Korać (ministar za socijalnu politiku),
-   Uroš Krulj (ministar za narodno zdravlje) i
-   Franjo Poljak (ministar bez lisnice).
Vidi: B. KRIZMAN, Raspad Austro-Ugarske, 257.; F. ČULINOVIĆ, Jugoslavija između dva rata, 2, 287.-288.
204.   B. KRIZMAN, "Zapisnici središnjeg odbora", 385.-386.
205.   F. ŠIŠIĆ, Dokumenti, 292.
206.   N. ENGELSFELD, Prvi parlament, 48.
207.   Branislav GLIGORIJEVIĆ, Parlament i političke stranke u Jugoslaviji (1919-1929), Institut za savremenu istoriju – Narodna knjiga, Beograd, 1979., 27.

- 7 -
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: 1 2 [3]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.20. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!