Najbolju ocjenu jugoslavenske ideje dao je kardinal Josip Haulik prije 152 godine, 1860 godine. kojega neki i nazivaju prprokom jugoslavenske propasti:
"Iako sama Hrvatska u pogledu kulture ne ulazi među vodeće zemlje civilizirane Europe, ipak je nekoliko stoljeća ispred Slavena koji trpe tursku vlast. Može li se onda sa sigurnošću tvrditi kako će unija s tim narodom koji se nalazi na samom dnu civilizacije, donijeti Hrvatskoj sreću i blagostanje? To je svakako vrlo upitno, a po uvjerenju autora ovih redaka, teško ostvarivo."Izvorni znanstveni rad iz kojeg se lako da zaključiti srpsko shvaćanje Jugoslavije.
Autor: Bosiljka Janjatović Naslov: Položaj Hrvatske u Kraljevstvu (Kraljevini) SHS |
U procesu ubrzane centralizacije državne uprave i nacionalne unitarizacije
Hrvatska je u razdoblju između 1918 i 1928. izgubila autonomnost, teritorijalnu cjelovitost i pravo na isticanje nacionalne posebnosti: bila je razbijena kao politička, gospodarska i nacionalna cjelina.To je imalo brojne posljedice koje su se očitovale u neravnopravnom položaju Hrvatske i Hrvata u odnosu na Srbiju i Srbe u političkom, gospodarskom i kulturnom pogledu.
Hrvatska je izgubila autonomnost,
čak i u obliku ograničene autonomije kakvu je imala u vrijeme Austro-Ugarske (zemaljsku vladu, Sabor, bana). Izgubila je i dotadašnju teritorijalnu cjelovitost, te s njom povezano pravo na isticanje nacionalne posebnosti. Bila je razbijena kao politička, gospodarska i nacionalna cjelina,
iako je prvoprosinačkim aktom 1918. godine ušla u Krasljevstvo SHS kao ravnopravni čimbenik.
Provedeno je to raznim zakonskim i nezakonskim sredstvima, uredbama i naredbama centralnih vlada u Beogradu i regenta, odnosno od ljeta 1921. godine kralja Aleksandra Karađorđevića (
Karađorđevići su albanskog podrijetla iz plemena Klimenti, po najnovijim istraživanjima) glavnog arbitra u političkom životu države. Bili su to načini pritisaka, pa čak i svojevrsna nasilja spram Hrvatske i Hrvata: omogućili su i primjenu raznih vrsta represije protiv svakog iskazivanja nezadovoljstva ili oporbe.
Ovdje ćemo se zadržati na najznakovitijim primjerima spomenuta procesa centralizacije i njezinih posljedica usmjerenih podčinjavanju Hrvatske i Hrvata: oni ujedno i označuju i opću razinu represija protiv Hrvatske i hrvatskog naroda, konstantu u Kraljevini SHS. U osmišljavanju i primjeni centralističko-unitarističkog koncepta organizacije državne uprave u Kraljevini SHS veliku je, a ponajčešće i presudnu, ulogu imao regent, odnosno kralj Aleksandar Karađorđević.
Prvih godina te državne zajednice u tome je imao svestranu pomoć ministra unutrašnjih poslova
Svetozara Pribićevića, tada strastvena i zadrta zagovornika centralizma i unitarizma. On je nekoliko godina kasnije napustio politiku i koncepciju unitarizma i centralizma i prešao u opoziciju zajedno sa Stjepanom Radićem, osnovao Seljačko –demokratsku koaliciju, u koju je ušla i njegova Samostalna demokratska stranka nastala 1924.
Kralju su uz vojne krugove glavni oslonac bili brojni srbijanski političari, posebice članovi vodstva Narodne radikalne stranke na čelu sa
Nikolom Pašićem, ali i članovi novoosnovane Demokratske stranke.
Politika centralizacije državne uprave i nacionalne unitarizacije tj. majorizacije (povlašteni položaj) Srbije i Srba u odnosu na druge narode, a navlstito Hrvate, mogla se provoditi zahvaljujući odnosu snaga: od početka države tijekom navedenog razdoblja bila je osigurana prevlast centralističko-unitarističkog gledišta i politička premoć grupacija koje su ih zastupale, tj. velikosrpske buržoazije i vojnih vrhova s dvorom na čelu. Ti su politički i društveni čimbenici nastojali svim sredstvima "u ime narodnog jedinstva" osigurati
i zadržati premoć, političku i gospodarsku, Srbije i Srba nad svim drugim narodima u državi.
Kao udarna snaga organa vlasti djelovala je vojska s pretežito srbijanskim vodećim kadrom.
Vojska se u Hrvatskoj, a i u nekim drugim dijelovima države ponašala kao okupatorska sila. O nasilnom ponašanju vojske pisao je i Svetozar Pribićević, koji na više mjesta govori o nasilju vojske. U hrvatskoj se javnosti, međutim prikazivala kao osloboditeljica, zaboravljajući da je do ujedinjenja u Kraljevstvo SHS došlo sporazumom a ne osvajanjem. Srbijanska je vojska došla na područje Hrvatske i Slavonije prije 1 .prosinca 1918.godine na poziv Narodnog vijeća Države SHS da pomogne u suzbijanju seljačkih nemira. Predsjedništvo Narodnog vijeća u kojem je značajne utjecaje imao Svetozar Pribićević, objavilo je 3. prosinca 1918 godine da će do formiranja prve centralne vlade u Beogradu obavljati administrativne funkcije u sporazumu sa srpskom vladom: na temelju takvog opredjeljenja imalo je važnu ulogu u jačanju utjecaja srbijanske vojske u Hrvatskoj. Ono je, naime, pet dana nakon u krvi ugušena prosvjeda nekoliko jedinica hrvatske vojske na Jelačićevu trgu u Zagrebu protiv monarhije, a za republiku, tj. 10. prosinca 1918 godine, objavilo da je u Zagreb stigla vojna misija Srbije. Ta je misija zajedno sa vojnim odsjekom Narodnog vijeća i "delegacijom srpske vojne komande kod Narodnog vijeća"
počela odmah reorganizirati hrvatsku vojsku. Rasformirane su dotadašnje hrvatske pukovnije i uspostavljene su nove koje su odmah uključene u jedinstvenu vojnu silu Kraljevstva SHS. Ubrzo su vojni srbijanski zakoni i odredbe protegnuti i na područja Hrvatske: najprije po naredbi vrhovnog vojnog komadanta, reganta Aleksandra, donesenoj 28.travnja 1919. godine,
vojni sudovi postali su nadležni i za građanske osobe optužene po vojno-kaznenom zakoniku Kraljevine Srbije. Bilo je znakovito, da se po toj naredbi područje Hrvatske smatralo zaposjednutim, dakle osvojenim teritorijem.
Uz vojsku karđorđevićevskom režimu je u potpunosti služila i
žandarmerija, poluvojna organizacija osnovana početkom 1919 godine. Ona je imala velike ovlasti u praćenju i kažnjavanju nepoćudnih osoba i organizacija. Istom je cilju služila i policija, koja je u gradovima imala velike ovlasti u održavanju "reda i mira".
Istog dana kada je ustrojena prva centralna vlada Kraljevstva SHS, 20 prosinca 1918 godine,
a imala je u svom sastavu samo četiri Hrvata, donijela je odluku o državnoj zastavi, grbu i nazivu države. Bilo je očito da se tom odlukom
želi naglasiti važnost srpske komponente na račun Hrvata i Slovenaca.
Državnom zastavom postala je trobojnica modra, bijela, crvena. Tada je još bila dopuštena i uporaba narodnih zastava, pa tako i hrvatske trobojnice. Međutim, vrlo brzo se počela sprječavati upotreba nacionalnih zastava,
a osobito hrvatske trobojnice, i to u prigodama koje su se slavile kao državni blagdani.
Naglašavanje srpske komponente osobito je došlo do izražaja u koncepciji državnog grba,i zrađenom pod izravnom upravom Svetozara Pribićevića.
Iako je i državni grb imao označavati formalnu ravnopravnost hrvatskog naroda u prvom nacrtu bili su zanemareni heraldički principi i povijesna autentičnost šahovnice, bitnog dijela hrvatskog grba: k tomu je u dijelu državnog grba koji je predstavljen šahovnicom, kao oznakom Hrvatske, bio po razmještaju bijelih i crvenih polja vidljiv bijeli križ-oznaka srbijanskog grba. Nakon žestokih prosvjeda u hrvatskoj javnosti, ta
očita, vjerovatno namjerna, pogreška je ispravljena, ali je ostao osjećaj hotimična poniženja Hrvata i Hrvatske.
U sklopu podvrgavanja državne uprave u Hrvatskoj centralnoj vlasti u Beogradu
znatno je umanjena i važnost tradicionalne dužnosti hrvatsog bana. Znakovito je u tom pogledu razrješenje bana
Antuna pl. Mihanovića: on je podnio ostavku u isto vrijeme kada i Zemaljska vlada za Hrvatsku i Slavoniju,
a za svoje razriješenje je saznao iz novina u kojima je objavljeno da je regantovim "ukazom" za hrvatskog bana imenovan
dr. Ivan Paleček, osoba Pribićevićeva povjerenja. Bilo je to u drugoj polovici siječanja 1919. godine. Ban je do prihvaćanja Vidovdanskog ustava u lipnju 1921 godine imao rang ministra i mogao je sudjelovati u radu ministarskog savjeta, tj. centralne vlade u Beogradu, sa savjetodavnim glasom kada se radilo o pitanjima vezanim za Hrvatsku i Slavoniju. No, po svojim ukupnim ovlastima postao je visoki upravni činovnik, a izgubio je funkciju državnog dužnosnika. U pravilu ga je imenovao regant, a na preporuku ministra unutarnjih poslova Svetozara Pribićevića. Istog dana kada je hrvatskim banom imenovan dr. Paleček potvrđena je funkcija predsjednika dalmatinske Pokrajinske vlade
dr.Ivanu Krstelju, pa je i taj čin pokazivao kako centralna vlada procjenjuje dužnost hrvatskog bana.
Još više se to se to očitovalo u stalnom smjenjivanju hrvatskih banova. U prosincu 1919.god. Palečeka je zamjenio
dr.Tomislav Tomljenović, koji je bansku čast obavljao u dva navrata:od prosinca 1919. do veljače 1920. I drugi put od ožujka do srpnja 1921. godine. Tomljenovića je na banskom položaju zamjenio
dr.Matko Laginja, predsjednik Hrvatske zajednice i, po svemu što je uradio i kako je nastojao osigurati ravnopravnost Hrvatske i Hrvata, posljednji hrvatski ban.
On je tu čast obavljao od kraja veljače do 11. prosinca 1920. godine. Nakon bana Laginje do drugog dolaska dr.Tomljenovića na bancki položaj imenovan je
dr.Teodor Bošnjak. Uz bana određeni su ulogu imali i dužnosnici na funkciji podbana:
oni su bili Pribićevićevi ljudi, odnosno osobe povjerenja centralnih vlasti. Tako je u vrijeme dr. Palačeka podbanom imenovan
dr.Srđan Budisavljević, a u vrijeme dr. Laginje
dr.Franko Potočnjak.
Proces centralizacije time se, dakako nije završio, Centralnoj vladi i samom regentu se žurilo da se prije na izborima izabranih zakonodavnih foruma, predviđenih prvoprosinačkim aktom ujedinjenja, tj. adresom Narodnog vijeća Države SHS i odgovorom regenta Aleksandra prigodom ujedinjenja 1.prosinca 1918. godine ostvare unitarističko-centralističku koncepciju organizacije državne uprave i regantovu nepovredivu vlast, premda se deklarirao kao drugi ustavni faktor. Služili su se naizgled pravnim sredstvima: uredbama i naredbama "ukazima", koje su dobivale snagu zakona kada ih je potpisivao regent. Tako je izvršna vlast postajala zakonodavnom. Primjera za provođenje centralizacije ima mnogo: ovdje ćemo se zadržati na dva-na izboru, sastavu i djelatnosti Privremenog narodnog predstavništva, prvog parlamenta u Kraljevstvu SHS,
te na ukidanju Hrvatskog sabora. Privremeno narodno predstavništvo trebalo je prema prvoprosinačkom aktu biti izabrano na općim izborima: ono je trebalo imenovati centralnu vladu i pripremiti izbore za Ustavotvornu skupštinu.
Konstituanta je trebala odrediti osnovne državne organizacije i odnosa u državi na temelju ravnopravnosti, barem onih naroda čije se ime nalazilo u nazivu države. Međutim, privremeno je narodno predstavništvo ustrojeno nakon centralne vlade i uz njenu odlučujuću ulogu kao i uz regantovu suglasnost iako su formalne članove toga prvog imenovala Narodna vijeća, srbijanska narodna skupština i još neke organizacije. Vladinom je intervencijom osiguran takav sastav toga formalno zakonodavnog tijela koji je jamčio provedbu regentove i vladine centralističke politike.
U njemu su naime prevladavali članovi, odnosno pouzdanici srbijanske Narodne radikalne stranke i novoosnovane Demokratske stranke, dok su ostali članovi pripadali manjim strankama bez obzira iz kojeg su djela Kraljevsta dolazili.
Centralna je beogradska vlada intervenirala i u izboru članova prvog parlamenta s područja Hrvatske i Slavonije te Dalamcije: odredila je njihov broj u sklopu zastupnika iz Države SHS, osigurala premoć zastupnika Hrvatsko-srpke koalicije, Pribićevićevih pristaša, od kojih su mnogi ušli u Demokratsku stranku, pa je tako već na početku uvelike umanjila mogućnosti hrvatske oporbe i u brojčanom, a zatim i u političkom pogledu.
Prvi parlament u Kraljevstvu SHS od početka svog rada 1. ožujka 1919 godine sve do raspuštanja regentovim "ukazom" 28. listopada 1920.godine, točno mjesec dana prije održanih izbora za Ustavotvornu skupštinu – a radio je s prekidima, povezanim s čestim smjenjivanjem vlada – umjesto da bude najviše zakonodzavno tijelo u Kraljevstvu SHS, bio je ovisan o vladama i volji regenta Aleksandra, odlučujućeg čimbenika u političkim igrama i u borbi za vlast.
Nametanje odluka od strane centralne vlasti i regenta Aleksandra došlo je do izražaj i u postupku centralne vlasti spram Hrvatskog sabora, toga tradicionalno najvišeg predatavnika hrvatskog naroda.
Karađorđevićevski je režim od samog početka nove države izbjegavao sazivanje Hrvatskog sabora kako ne bi na taj način priznao hrvatsku državnost kao ni pravo Hrvatske na autonomnost. Svetozar Pribićević je uz to odgađao sazivnje Hrvatskog sabora zbog straha da će hrvatska oporba odbiti način ujedinjenja u Kraljevstvo SHS i da će se oštro usprotiviti političkoj praksi nakon 1. prosinca 1918 godine.
Hrvatski sabor nije uopće sudjelovao u političkom životu nakon ujedinjenja. Nije ni raspravljao o prvoprosinačkom aktu o ujedinjenju, iako je raspravu o tome važnom državnom pitanju očekivala hrvatska javnost.
Očekivanje se temeljilo na činjenici da je o aktu ujedinjenja raspravljala srbijanska Narodna skupština još potkraj prosinca 1918. godine, te ga u cijelosti potvrdila. Kraljevim "ukazom" (kralja Petra I.), a zapravo regentovim, objavljenim u narodnim novinama 30. studenog 1920. godine, dva dana nakon završenih izbora za Ustavotvornu skupštinu,
Hrvatski je sabor jednostavno raspušten. Iako je u to vrijeme raspuštena i srbijanska Narodna skupština i druge skupštine, taj je "ukaz" u hrvatskim političkim krugovima ocjenjen negativno.
Samovoljnim aktom centralne vlasti prestao je djelovati taj predstavnički forum hrvatskog naroda, Hrvatska je izgubila jednu od oznaka državnosti.
Beogradska je centralna vlada samovoljno istupila i prigodom izbora Ustavotvorne skupštine. Izbori za Konstituantu raspisani su i provedeni na osnovi kraljeva(regentova) "ukaza". Održani su 28. studenoga 1920. godine u cijeloj državi, osim u onim dijelovima Hrvatske u kojima je još bila talijanska vlast (Grad Sušak,Kastavština i otok Krk, sjeverna Dalamcija) ili koji su već bili pod savojskom Kraljevinom Italijom(Istra, Rijeka itd.).
Bili su to, čini se, jedini slobodni izbori na području Hrvatske tijekom Kraljevine SHS. Zahvaljujući banu dr. M. Laginji, vrijedila je puna sloboda agitacije i glasovanja. Demokratska je stranka u cijeloj državi postigla najveći broj mandata: i srbijanskoj je Narodnoj radikalnoj stranci uspjelo postići značajan, drugi po redu rezultat. Međutim, na području Hrvatske i Slavonije, gdje je jedino i istaknula svoje liste, pobjednica je bila Hrvatska (pučka) (republikanska) seljačka stranka, inače četvrta po redu odnosni po broju postignutih mandata u cijelome Kraljevstvu SHS. Ostale hrvatske političke stranke na istom području su dobile mali broj mandata i glasova: slično se dogodilo i srpskim strankama.