CRO-eu.com
Studeni 20, 2019, 15:33:38 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Ogulin  (Posjeta: 14924 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« : Ožujak 26, 2008, 10:49:43 »


Ogulin

Ogulin leži usred Ogulinskog polja na mjestu gdje se nalazi Dulin ponor u koji ponire rijeka Dobra. Ovo mjesto mnogi smatraju istočnim vratima kroz koja se ulazi u Gorski kotar. Zato je potrebno da i ovo mjesto uvrstimo u povijesno-zemljopisni prikaz goranskoga kraja.

Prema povijesnim izvorima, Ogulin nije srednjovjekovno naselje. Osnovao ga je potkraj 15. stoljeća knez Bernard Frankopan, nakon što su mu Turci razorili starohrvatski grad Modruš. To svjedoči i isprava koju je knez Bernard izdao novoosnovanom Ogulinu u kojoj se navode prava doseljenika i granice mjesta.

Teritorij novoosnovanoga naselja protezao se prema Modrušu do vrela Moškovca, Krnice na Mrežnici pa dalje do Bukovice. Prema Vitunju ogulinsko zemljište pružalo se do utoka potoka Zdiška u rijeku Dobru.

Stari ogulinski grad iznad ponora rijeke Dobre sazidan je od kamena. Sastoji se od dvije oble kule, utvrde koje su trebale štititi novo mjesto od napada Turaka. Lokalitet za ovu utvrdu odabran je vrlo uspješno, jer se zbog ponora rijeke Dobre ogulinska utvrda mogla lako braniti.

Prvi doseljenici u Ogulin bili su Hrvati iz Modruša i njegove okolice, oni, kojima su Turci i njihovi martolozi srušili kuće. Novi doseljenici sagradili su kuće naokolo staroga grada i to je bio početak stvaranja ogulinske varoši.

Knez Bernard je doskora to naselje dao okružiti bedemima. Tako je stari Ogulin dobio svoje prvo urbano lice. Bakrorez takvog Ogulina objavio je W. Valvasor u svome povijesnom djelu iz druge polovine 17. stoljeća.

Dvadesetak godina nakon osnutka Ogulina počele su turske čete pored njega i Gomirja provaljivati u Kranjsku. Zato je knez Bernard Frankopan imao pune ruke posla da obrani novi Ogulin.

Turske provale postale su češće i žešće nakon pada Like i Krbave pod tursku vlast. Žitelji ogulinske varoši živjeli su u velikom strahu. Obrađivali su samo zemlju i vrtove u neposrednoj blizini naselja, a vodom su se opskrbljivali iz rijeke Dobre.

Nakon kneza Bernarda, obranu Ogulina preuzeo je njegov sin Stjepan Frankopan Ozaljski. Tadašnji zapovjednik Hrvatske krajine, pukovnik Ivan Lenković, zamolio je gradačku Komoru da odobri novčana sredstva kako bi krajiške utvrde u Ogulinu, Modrušu, Slunju i Tršcu mogle dobiti stalnu vojnu posadu.

Toj je molbi bilo udovoljeno te je Ogulin od 1553. godine dobio vojnu posadu od trideset pješaka i pedeset konjanika, a ogulinska je utvrda prešla u nadležnost Vojne krajine.

Frankopanima je ostala briga oko stanovnika koji su živjeli van ogulinske utvrde. Prema jednoj ispravi od godine 1558., u Ogulinu je bilo svega trideset i sedam naseljenih kuća. Od toga broja dvadeset varošana plaćalo je državi porez za zemlju, a njih sedamnaest bilo je oprošteno takvog poreza jer su bili tako veliki siromasi da nisu mogli smoći novce za plaćanje poreza.

Ispod varoši, na rijeci Dobri, radile su dvije vodenice. Jedna od njih pripadala je Mihi Mrčiću, a druga je bila svojina Marka Petrušića. Zbog granice ogulinske varoši, mjestu su pripadala i dva zaseoka, Graberk i Zgulice. Stanovnici tih zaselaka bili su uvijek u strahu od turskih prepada.

Krajiške branitelje Ogulina plaćala je Vojvodina Kranjska i to pola godine u gotovini, a drugu polovinu godine u tkaninama. Iz izvješća nadvojvode Karla Štajerskoga, od 30. kolovoza 1577., iscrpno se navodi stanje obrane za svako krajiško mjesto. Za Ogulin se kaže da ima dva topa, pet mužara, 31 pušku naslonjaču, deset ostalih pušaka i oko deset centi baruta. Karlo Štajerski zahtijevao je da se Ogulinu pridodaju još dva topa sa granatama od šest funti, četiri topa sa kuglama od tri funte i pet stotina pušaka naslonjača.

Od 1578. godine vojna posada Ogulina brojila je šezdeset i dva vojnika. Na njezinu čelu morao je biti školovani časnik. Doskora se pokazalo da je ogulinska posada bila preslaba za napade turskih martologa koji su često nastupali u skupinama od dvjesto i više konjanika.

Osim toga, vojna posada Ogulina nije imala za zadaću samo obranu varoši, već i obližnjeg klanca kojim su turski martolozi obično prelazili u obližnju Kranjsku. Prilikom višekratnih provala turskih martologa u ogulinski kraj, najviše su postradala nezaštićena okolna sela.

Dio njihovih stanovnika turski Vlasi su pobili, a dio odveli u Liku u tursko ropstvo. Krajiške vojne vlasti bile su nemoćne da zapriječe turske konjanike jer su oni uvijek dolazili iznenada, i dok bi ogulinska vojna posada doznala što se događa u bližoj okolici mjesta, turski martolozi su već obavili svoj posao i jednako brzo kako su došli tako bi i otišli iz popaljenih i opljačkanih sela.

Početkom 17. stoljeća počeli su knezovi Frankopani tražiti od krajiške uprave da im se vrate sva oduzeta goranska mjesta, pa je to važilo i za Ogulin. Bečki je dvor udovoljio molbi Frankopana, pa je 1609. godine stigla u Ogulin delegacija Zagrebačke županije koja je imala ogulinsku varoš uvesti u posjed Vuka Frankopana.

Međutim, krajiški zapovjednik Ogulina Mirt Gall i gradski kaštelan Lovro Nohtić spomenutu delegaciju nisu pustili u varoš s obrazloženjem da oni nisu od svoga karlovačkog zapovjedništva dobili nikakvu zapovijed o prestanku krajiške vlasti u Ogulinu. Zbog toga se zagrebačka delegacija morala vratiti neobavljena posla.

Zanimljivo je da je Ogulin, unatoč carske naredbe da prijeđe pod civilnu upravu, ostao pod upravom Vojne krajine. Očito su carsku naredbu na tihi način zaustavili visoki austrijski časnici, carski savjetnici u Beču.

U međuvremenu su stanovnici Ogulina ostali i dalje frankopanski podanici, pa su bili dužni da im kao svojim feudalnim gospodarima obrađuju polja i čuvaju blago. Vuk Krsto Frankopan izdao je 1622. godine, u Ogulinu, povelju koja je stanovnike Ogulina oslobodila feudalnih obaveza. Ovu povelju doskora je potvrdio i kralj Ferdinand II., čime je dobila još veću snagu.

Godine 1630. izdao je Vuk Krsto Frankopan u Karlovcu novu povelju u kojoj je naveo poimence sve stanovnike Ogulina koji su bili oslobođeni feudalnih obaveza.

Kako je to prvi poznati dokument u kojem se spominju stanovnici tadašnjega Ogulina, prenosimo ovdje imena istim redom kako su zabilježena u spomenutoj ispravi:

1.   Ivan Puškarić,
2.   Mato Puškarić,
3.   Miko Kučinić,
4.   Grgur Turković,
5.   Petar Salopek,
6.   Juraj Živčić,
7.   Jurko Vrančić,
8.   Niko Kaurić,
9.   Gašpar Luketić,
10.   Ivan Blašković,
11.   Niko Blašković,
12.   Grubiša Vukelić,
13.   Niko Milobratović,
14.   Grgur Sabljak,
15.   Martin Stipetić,
16.   Jure Magdić,
17.   Jurica Krstinac,
18.   Mate Grdić,
19.   Ive Grdić,
20.   Bartol Vukoić,
21.   Bartol Cindrić,
22.   Tomica Cindrić,
23.   Ive Cindrić,
24.   Juraj Cindrić,
25.   Grubiša Kolić,
26.   Petar Šušanj,
27.   Vujin Gnjatović,
28.   Matek Domitrović,
29.   Jure Plibet,
30.   Luka Prebeg,
31.   Ivan Ković,
32.   Petar Cindrić,
33.   Mato Cindrić,
34.   Lovrika Galetić,
35.   Petar Galetić,
36.   Novak Galetić,
37.   Grubiša Ručić,
38.   Niko Stošić,
39.   Niko Magdić,
40.   Ive Mlinarić,
41.   Ivica Blažević,
42.   Miko Galetić,
43.   Paval Zorić,
44.   Pero Dražetić,
45.   Mate Magdić,
46.   Mikula Magdić,
47.   Luka Jecalić,
48.   Lovro Erb,
49.   Šimun Lončarić,
50.   Jurica Kostelić,
51.   Luka Boban,
52.   Ivanac Brdarić,
53.   Juraj Paulić,
54.   Miko Puškarić,
55.   Luka Cindrić,
56.   Martin Dojmić i
57.   Beste Vučić.

Iz navedenih imena i prezimena razabire se da je do toga vremena ušlo u Ogulin dosta vlaških doseljenika iz turske Like koji su izbjegli jer nisu više htjeli služiti u martološkim četama.

U međuvremenu su u Ogulin stalno pristizali novi doseljenici. Među njima je i dalje bilo dosta pravoslavnih Vlaha, koje je krajiška uprava primala u vojnu službu kao svoje vojnike. Za njih je u Ogulinu važio status vojnika krajišnika i doseljenika koji nisu potpadali pod feudalne obaveze frankopanskog vlastelinstva.

-1-
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #1 : Travanj 07, 2008, 09:22:18 »


Kako je u tom pogledu u Ogulinu dolazilo do nerazumijevanja između starih i novijih doseljenika, Vuk Krsto Frankopan objavio je 1633. godine popis novih doseljenika u Ogulin oslobođenih feudalnih obaveza.

Bijahu to doseljenici:

1.   Mihajlo Podvorac,
2.   Mikula Dojmić,
3.   Lovro Kirasić,
4.   Pavao Petrušić,
5.   Mato Grdišić,
6.   braća Miko i Grgur Mauraković,
7.   Ivo Stipetić,
8.   Jurko Porubić,
9.   Juro Bradarić,
10.   Juro Mesarić,
11.   Luka Mesarić,
12.   Ivo Polak i
13.   Juro Fabijančić.

Budući su krajiški gradovi u Hrvatskoj tijekom 16. stoljeća bili dosta oštećeni, naredio je kralj Ferdinand II. vojnom inženjeru Ivanu Pieroniju, koji je bio vještak iz topografije i graditeljstva, da pregleda krajiške vojne utvrde i da mu o njima podnese detaljan izvještaj s popratnim nacrtima.

Tako je Pieroni 1639. godine došao u Ogulin i o njem sastavio pismeno izvješće popraćeno s dva plana. Rukopis toga izvješća nalazi se danas u Državnom arhivu Slovenije u Ljubljani i koliko mi je poznato prema Pieronijevim prijedlozima nije u Ogulinu učinjen bilo kakav graditeljski zahvat.

U proljeće 1639. godine buknuli su u Ogulinu i njegovoj okolici nemiri. Uzrok bijahu pravoslavni Vlasi koji su 1639. godine doselili u obližnji Vitunj. Ogulinski kapetan naredio je stanovnicima Ogulina da ne smiju ometati naseljene Vlahe na njihovim novim posjedima.

Ali upravo na vitunjskom zemljištu imali su stanovnici Ogulina svoje sezonske pašnjake na koje je izlazila ogulinska stoka na dnevnu ispašu. Zbog toga su stanovnici Ogulina bili vrlo ogorčeni.

Jednoga dana krenula je grupa ob oružanih Ogulinaca u Vitunj, gdje su pogazili tamošnjim Vlasima mlado proso i posjekli voćke. Vitunjskim Vlasima zaprijetili su da se za osam dana maknu s njihove zemlje jer će ih porobiti a kuće spaliti.

Kada su stanovnici Ogulina dočuli da su hreljinski Vlasi o svemu izvijestili Vuka Krstu Frankopana, poslaše oni u Graz Dvorskom ratnom vijeću svoju delegaciju koja je imala objasniti čitav slučaj.

Zbog toga je kralj Ferdinand II. naložio Vuku Frankopanu da ga obavijesti što je u svemu tome istina. Frankopan je stao na stranu vitunjskih Vlaha. Optužio je nove doseljenike Ogulina da ne prihvaćaju nikakvu vojnu službu, neće da rabotaju niti da plaćaju desetinu i da ih zato ne može podržati.

Kralj je na to poslao iz Beča svoga savjetnika baruna Katzianera da ispita obje sukobljene strane i da mu o tome podnese pismeno izvješće. Kako Katzianerovo izvješće nije bilo povoljno za stanovnike Ogulina, kralj je zapovjedio da se buntovni Ogulinci smekšaju i u Ogulinu i njegovoj okolici zavede red i mir.

Sve se završilo tako da su organizatori pobune iz Ogulina pozvani pred pukovnijski sud u Karlovcu, gdje su dvojica najžešćih buntovnika bili osuđeni na kaznu odsijecanja glave, a ostali, kada su vidjeli što se i njima može dogoditi, zamolili su oproštenje i vratili se svojim kućama.

Kako je Ogulin i dalje stalno rastao, nastao je problem kuda smjestiti njegovo novije stanovništvo. Tako se iznova počelo pomišljati na vitunjsko zemljište oko koga su se ranije sporili stanovnici Ogulina i vitunjski Vlasi. Tako je 1667. godine došlo do sudskoga spora za vitunjsko zemljište. Tu parnici Vlasi su izgubili i zato su morali dopustiti novijim ogulin skim doseljenicima da na toj zemlji grade svoje kuće.

Karlovački general Auersperg izvijestio je Ratno vijeće u Grazu da se Ogulin u posljednje vrijeme povećao za stotinjak novih kuća, pa je zato dozvolio Ogulincima da se mogu širiti po zemljištu koje im je dosudio vojni sud u Karlovcu. Sukob s vitunjskim Vlasima završio je tako da se jedan dio tih Vlaha odselio iz Vitunja. Oni su otišli u tadašnju Varaždinsku krajinu, većinom u Garešnicu.

Nakon toga je kralj Leopold, poveljom od 24. rujna 1668., potvrdio ogulinskoj općini njezin teritorij kakav je bio od starine i stanovnicima podijelio razne povlastice. Među povlasticama bilo je i imenovanje četiriju ogulinskih vojvoda koji su dobili čast plemića.

Ogulinskim vojnicima dopušteno je da po okolnim šumama mogu sjeći drva, a po rijekama i potocima loviti ribe. Od ogulinskih mlinova mogli su ostati samo oni koji su sagrađeni do 1668. godine, dok se ostale imalo srušiti. Stanovnicima Ogulina priznaje se pravo kupoprodaje zemlje i kuća, ali samo na teritoriju općine.

Ogulinska općina stekla je kraljevskom privolom pravo da iz svojih redova bira mjesnoga suca i šest porotnika. Izabranoga suca morao je potvrditi karlovački general. Na kraju spomenute povelje kralj Leopold je zapovjedio svojim podanicima, bez razlike staleža ili časti, da ne smiju ogulinsku općinu ometati u stečenim pravima, jer će ih inače stići njegova nemilost. U uživanju navedenih povlastica ostala je ogulinska općina do reorganizacije Vojne krajine 1746. godine.

Tada je Ogulin postao sjedište krajiške pukovnije i u njem je zavladala samo vojnička vlast.

Godine 1715., zavladala je, zbog izuzetne suše, u ogulinskoj okolici glad. Oni, koji su narodu trebali pružiti pomoć, još su ga više pritisnuli poreznim obavezama. Zato je jedan dio stanovnika Ogulina odlučio napustiti mjesto i preseliti u okolicu Pečuha u južnu Ugarsku.

O povijesti Ogulina između 1746. i 1873. godine sačuvalo se u vojnom arhive pukovnije malo podataka. Naime, prigodom razvojačenja Hrvatske krajine 1873. godine, prodan je na javnoj dražbi kompletan arhiv ogulinske pukovnije. Kupio ga je tadašnji ogulinski trgovac Franjo Lalić. Kasnije se toj arhivskoj građi zametnuo svaki trag.

Do polovice 18. stoljeća izgledao je Ogulin onako kako ga je prikazao Valvasor na svojoj veduti iz 17. stoljeća. Tako omeđeno naselje nije više odgovaralo potrebama novo nastalog vremena.

Zato je početkom druge polovine 18. stoljeća stari ogulinski grad napušten, a u ravnici što se prostire pred starim frankopanskim gradom počeo se širiti današnji Ogulin.

Prema izvješću krajiškog školskog nadzornika, baruna Filipa Becka, u Ogulinu je bila otvorena njemačka škola koju su polazila djeca krajiških časnika i činovnika. Škola je bila osnovana s namjerom da ogulinska pukovnija dobije što bolji časnički kadar.

Napoleonsko razdoblje u Ogulinu nije ostavilo značajnije tragove. Francuska uprava u mjestu trajala je samo četiri godine, pa je potkraj 1813. godine taj dio Hrvatske pripojen opet Austriji.

Iz kronike Ogulina 19. stoljeća potrebno je izdvojiti epidemiju kolere koja je zadesila naselje 1855. godine. Od te opake bolesti u roku od dva mjeseca pomrlo je u Ogulinu 288 ljudi.

Kada je 1873. godine ukinuta Vojna krajina, proradila je preko Ogulina novo sagrađena željeznička pruga od Karlovca do Rijeke. Ukinuće krajine bio je za Ogulin veći gubitak nego dobitak željezničke pruge. Ogulin je, doduše, 1886. postao sjedište nove Modruško-Riječke županije, ali taj administrativni privilegij nije mu donio očekivani prosperitet.

Vjerovalo se da će Ogulinu sretnije dane pružiti izgradnja nove željezničke pruge preko Like za Dalmaciju. Ta je željeznička pruga bila dogotovljena 1925. godine i na 25. srpnja bila je puštena u promet uz neopisivo narodno slavlje. Međutim, tijekom vremena, uvidjelo se da ni ta pruga nije Ogulinu donijela brži napredak.

Prof. Mile Magdić, koji je do danas najpotpuni¬je opisao prošlost Ogulina, navodi u svojoj knjizi „Topografija i povijest Ogulina“ (Zagreb, 1926.), da je u tadašnjem Ogulinu bilo ukupno 8611 žitelja. Od toga broja katolika bijaše 6372, a pravoslavnih 2180. Prema narodnosti, Hrvata je bilo 6333, a Srba 2147. Pripadnika drugih narodnosti bilo je vrlo malo.

Prema službenim statističkim podacima u Ogulinu je sredinom 19. stoljeća živjelo oko 3700 stanovnika. Do konca 19. stoljeća taj broj narastao je na oko pet tisuća. U 20. stoljeću broj stanovništva Ogulina stalno je pomalo rastao i do konca stoljeća dosegao je brojku od jedanaest tisuća žitelja.

Današnji Ogulin je slikovito položeni grad u istoimenom polju u podnožju Kleka, koji je simbol toga mjesta. Hrvatski planinari vide u Kleku svoju povijesnu planinu jer je ona potakla Zagrepčane da 1874. godine osnuju Hrvatsko planinarsko društvo.

Ogulin je, prema tome, turistički ulazak u Gorski kotar; tko želi što bolje i potpunije upoznati Gorski kotar treba prvo doći u Ogulin i popeti se ogoljelu tjemenicu Kleka odakle će moći segnuti pogledom na skoro čitavi Gorski kotar, pa će tek tada vidjeti koliko je to prelijepi dio Hrvatske koga mnogi nisu dovoljno upoznali.

Autor. Mirko Marković
Za forum priredila: Marica Draženović


Oguline, grade moj

Na obalama Dobre - rijeke,
na podnožju Klek – planine,
pružio si svoje grane,
rodni grade Oguline.
Ogulinci su veseljaci,
odani porodici,
al’ kad domovinu opasnost vreba,
oni su uvijek tamo gdje treba.
Lijep si grade Oguline,
asfaltiran, uredan,
cvijećem okićen.
A stari grad Frankopan
ponosno na stijeni stoji
i više od pet stotina godina broji.
Našu sreću muti
nezaposlenih poveći broj,
kako riješiti problem taj,
tiho mi šapni grade moj.
Ima li neki Ogulinčina
koji to odgonetnuti može i zna,
nek se javi,
dignut ćemo za njega
prsta dva.
Mladi, ostavite barem nakratko,
kafiće i diskače,
krenite hitro u „biznis-boj“
za bolji život svoj
Nek’ sreća zakuca na vrata svima,
i velikima i malenima,
i starima i mladima,
bolesnima i zdravima,
svima, svima
Na obalama Dobre – rijeke,
na podnožju Klek – planine
oj, Oguline, Oguline, oj,
najdraži grade moj!

Nada Stipetić

-2-

Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #2 : Travanj 18, 2011, 01:10:11 »


Legenda o klečkim vješticama (Ogulin, planina Klek)

Legenda govori kako za vrijeme olujnih noći oko ponoći iz cijelog svijeta na Kleku se sakupljaju vještice, vile, vilenjaci, a njihovo kolo i vrisak dopiru čak do Ogulina.

Kako bi se turistima pružio poseban doživljaj, danas u Ogulinu možete u vrijeme prometovanja eko-turističkog vlaka Karleka susresti kostimirane Klečke vještice ili posjtiti Ogulinski festival bajke, kojim Ogulinci ne samo da slave bajkovitost svoga kraja već i potičući umjetničko i kulturno stvaralaštvo namijenjeno djeci pokušavaju omogućiti svim zainteresiranima rad na projektima za djecu i mlade. Osim brojnih predstava i promocije vlastite kazališne produkcije, festival u Ogulin dovodi i gostujuće predstave mnogih lutkarskih kazališta, kazališta za djecu i mladež, a za one malo odraslije priređen je i ambijentalni program u obliku predstava, koncerata i natjecanja. Namjenskim predstavama koje zajedno prate i dijeca i njihovi roditelji, festival potiče kvalitetniju komunikaciju između odraslih i najmlađih, a različitim radionicama i susretima umjetnika i stručnjaka podržava neposredan umjetnički proces.

http://www.hpd-klek-ogulin.hr/

http://croatia.hr/hr-HR/Otkrij-Hrvatsku/Kulturni-turizam/Legenda-o-kleckim-vjesticama-(Ogulin-planina-Klek)-?Y2lcNTI2LHBcNDM0

Vila-planinkinja
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #3 : Travanj 18, 2011, 01:12:50 »


Jezero Sabljaci

Pravi biser ogulinskog kraja je jezero Sabljaci, udaljeno svega oko 3 km od Ogulina. Jezero Sabljaci je umjetno stvoreno jezero u svrhu akumuliranja vode rijeke Zagorska Mrežnica za potrebe proizvodnje električne energije. Ovo jezero je tunelom povezano s jezerom Bukovnik udaljenim oko kilometar i pol, odakle se nastavlja tunel prema hidroelektrani Gojak udaljenoj oko desetak kilometara od Ogulina.


Površina jezera Sabljaci je oko 170 ha, pa zauzima jedanaesto mjesto u nizu jezera Hrvatske. Zbog toga ga mnogi zovu "Ogulinsko more".[...]

Tekst: http://www.ogulin.hr/turizam/ponuda/rijeke-i-jezera
Foto: Autor želi ostati anoniman. Snimljeno: 09. 04. 2011., 14:43
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.20. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!