Gerovo

[Marica]

Gerovo

Gerovo je također jedno od goranskih sela koje leži podalje od glavnih prometnih putova. Unatoč tome, ono tu postoji od vremena srednjega vijeka. Selo se danas nalazi na cestovnoj prometnici koja povezuje Delnice preko Crnoga Luga s Čabrom.

Danas u Gerovu živi. (svega) oko sedamsto stanovnika. Zemljopisni položaj sela dosta je specifičan. Selo se razvilo u krškoj zavali u izvorištu rijeka Kupe i Čabranke. Zato je gerovska okolica prepuna izvora zdrave pitke vode.

S obzirom na apsolutnu visinu zemljišta (oko 580 m), osjeća se to i na ovdašnjoj klimi. Zato po okolici Gerova uspijevaju mnoge poljoprivredne kulture, koje na višim položajima Gorskog kotara ne sazrijevaju.

Tko je i kada utemeljio Gerovo nije poznato; možda su to učinili Krčki knezovi ili netko od njihovih pomagača koji su radili na naseljavanju krajeva oko doline gornje Kupe i Čabranke. Selo je izgleda već početkom 15. stoljeća bilo dobro naseljeno jer je u njemu 1404. godine postojala crkvena župa.

Narodna tradicija iz Gerova ima o postanku sela drukčiju priču.

Predaja kaže: kada su turski Vlasi spalili selo i pobili stanovništvo, spasila se samo jedna žena imenom Gera zajedno sa svojim nejakim sinom. Ona je pred turskim martolozima pobjegla na obližnji Crkveni hrib i tu se sakrila dok se napadači nisu povukli. Potom se vratila u spaljeno selo i tu podigla prvu kuću.

Tada su na zgarište došli noviji doseljenici i tu sagradili svoje kuće. Novo selo je, prema toj Geri, prozvano Gerovo. Ova priča, svakako, neće biti istinita, jer iz povijesnih izvora znamo da je Gerovo po postanku mnogo starije.

Vjerojatnije je da su ovdašnje starosjedioce često uznemiravali turski Vlasi iz Like i da su zato Gerovčani odlučili napustiti stari zavičaj i skloniti se u obližnju Kranjsku, gdje turski martolozi nisu dolazili često.

Kada su se turski prodori do izvorišta Kupe i Čabranke prorijedili, sigurnost toga kraja postala je veća. Zato su feudalni vlasnici toga dijela Gorskoga kotara počeli pozivati raseljeno stanovništvo da se vrati u stari zavičaj. Izgleda da su takvi pozivi urodili plodom i da su se djeca ili unučad raseljenih Gerovčana vratili u rodni kraj. S njima su stigli i neki kranjski doseljenici, podrijetlom iz Kočevske krajine.

Tada je gerovski kraj još uvijek bio pod upravom knezova Krčkih. Oni su oko 1570. godine dali okolicu Gerova i Čabra istražiti zbog nalazišta željezne rude. Kada su ispitivanja pokazala da bi se proizvodnja željeza isplatila, počelo je s vađenjem željezne rude.

Koncem 16. stoljeća vlast Frankopana u Gerovu sprovodio je grobnički kapetan i vinodolski gubernator Mijo Dešić.

Među tadašnjim stanovnicima Gerova navode se:

  1.   Ambroz Merle,
  2.   Bastijan i Lenart Turk,
  3.   Jaklin Hočevar,
  4.   Fran Muhvić,
  5.   Pavao Čope,
  6.   Tomaš Žagar,
  7.   Ahac Žagar,
  8.   Jure Klemenčić,
  9.   Mato Mandin,
10.   pop Grgur Muratović i
11.   Miklouš Klasnić.

Ovaj potonji spominje se kao pismen čovjek i pisar glagoljskih isprava.

Poslije smrti kneza Stjepana Frankopana 1577. godine, goranska su imanja pripala braći Jurju i Nikoli Zrinskom, pa to važi i za Gerovo. Kada je Juraj Zrinski 1599. godine povjerio upravu vinodolskih imanja Ludoviku Čikulinu, za čabarski kraj spominje se samo Gerovo u kojem se kopala željezna rudača, ali o proizvodnji željeza još nema govora.

-1-

[Marica]

Isto tako nema Čabra ni prigodom diobe imanja između braće Zrinskih 1638 i 1641. godine.

Tada je knezu Petru dopao Grobnik, Gerovo i Bakar. Iz toga se razabire da je Gerovo bilo i u 17. stoljeću središnje mjesto Zrinskih u zapadnim krajevima Gorskoga kotara.

Kada je konačno Petar Zrinski postao punopravni gospodar gerovskoga kraja, javljaju se u onovremenim ispravama i podrobniji podaci o tome kraju. Gerovo tada uistinu postaje središnje naselje toga dijela Gorskoga kotara, a uz njega sve se češće spominje i Čabar, zbog njegove uloge u proizvodnji željeza.

Izgleda da je prva peć za taljenje željeza proradila u Čabru 1651. godine. Isprva se ruda iz Gerova prenosila do Čabra pomoću tovarnoga blaga, što je svakako bio skup i mukotrpan posao.

Idrijski rudarski časnik Garibaldi, koji je 1783. godine obišao Gerovo i Čabar, izradio je povijesni pregled rudarske aktivnosti u tome kraju. U tom spisu kaže on da je toponim Čabar nastao od ilirske riječi Zaiber koja znači isto što i krčevina. Taj je kraj, veli Garibaldi, naseljen pred jedno stoljeće dok su tim krajem upravljali Zrinski. Nekoć su tu, nastavlja. isti kroničar, Zrinski imali svoje upravno središte, a ljevaonicu željeza u Čabru koja je služila Zrinskom da u njoj proizvodi topove i granate, što dakako treba prihvatiti s razumljivim oprezom.

Bliže istini su dokumentirani podaci iz kojih se razabire da su se u Čabru proizvodili čavli, konjske potkove, obruči, željezne šipke i mužari. Takva željezna roba rađena je pod nadzorom Josipa Benalia koji je svoj posao obavljao prema uputama Zrinskoga. Kada je Petar Zrinski, zbog urote prema kralju Leopoldu bio smaknut, Benalia je u Čabru bio maknut sa svoga položaja.

Poslije smrti Petra Zrinskoga, na njegova goranska imanja došla je carska komisija da izvidi i popiše pokretna i nepokretna dobra. Ta je komisija u Gerovu našla nekoliko kupova iskopane željezne rudače, zatim zgradu uprave talionice i nekoliko zidanih kuća u kojima su živjeli vlastelinski činovnici. Našlo se i nešto alata, prvenstveno onoga koji je služio ovdašnjim radnicima za vađenje željezne rudače.

Nakon toga sva su goranska imanja Zrinskih pripala ugarskoj Komori, ali ne za dugo. Bečka carska komora otkupila je goranske posjede Zrinskih za iznos od 500.000 forinti.

Čabarska talionica nastavila je pod novim vlasnicima s radom, a za dobivanje čistoga željeza koristila je željeznu rudaču koja se iskopavala u Gerovu i na području Kočevskoga.

Oni, kojima rad ove talionice nije bio po volji i koji su u njoj vidjeli konkurenciju, često su tražili od bečke Komore da je zatvore. Opravdali su svoj zahtjev tvrdnjama da čabarska talionica ne proizvodi dobru željeznu robu. Međutim, konkurentske firme kupavale su po niskoj cijeni željezne proizvode iz Čabra, a potom su te iste proizvode, po znatno višim cijenama, prodavale kao svoju robu.

Zbog svega toga iskopavanje rude u Gerovu je 1785. godine obustavljeno, a talionica u Čabru prestala s radom. Od toga vremena Gerovo se prometnula u malo goranska selo i u takvom stanju ono je ostalo do naših dana.

U tradiciji stanovnika Gerova sačuvano je pamćenje na njihova suseljana Petra Klepca koji je prema ostalim Gerovčanima bio pravi div: dva i pol metra visok i toliko jak da mu po snazi nitko u okolici nije bio ravan. Petar Klepac rodio se u Malom Lugu kraj Gerova jamačno u 17. stoljeću.

Nekoliko crtica iz života toga diva priopćio je neumorni Dragutin Hirc u svojoj knjizi o Gorskom kotaru.

Među tim crticama čitamo i ovo: Klepac je jednom iz Gerova došao pješice na Grobničko polje i tu nije našao prikladan kamen da na njega sjedne i da se odmori. Zato je pošao na obližnje brdo i rukama odlomio kamen, i donio ga na Grobničko polje i potom na njega sjeo. Danas taj kamen još uvijek stoji na Grobničkom polju, ali se on ni snagom petero ljudi ne da pomaknuti.

Druga crtica o Klepcu, koju je zabilježio Hirc, spominje da se Klepac jednom zgodom u goranskim šumama sreo s desetak hajduka. Kad su ga oni htjeli napasti, Klepac je iz zemlje izvukao jedno drvo i jednostavno pomeo pljačkaše tolikom snagom da su oni ostali na zemlji bez volje da se podignu. Klepac je imao za dobroga prijatelja jednoga trgovca u Budimu. Kada mu je, već kao starac, otišao u posjete, zatekne ga tamo smrt.

-2-

[Marica]

Gerovo

Ponikva (1) u kojoj leži Gerovo (584 m), Smrečje i selo Vode, ogromna je kraška uvala zarasla crnogoricom i šumama zelenicama.

S jedne strane izbočila se Sv. gora, a dalje nje svio se na kamenu briegu Hrib, okrunjen na zelenoj tjemenici na daleko vidljivom crkvom Sv. Leonarda. Nekako u sredini Gerovskoga polja iztako se Crkveni hrib, te ga dieli u dvie polovice od kojih je prednja plodna, a stražnja pusta ili močvarna, gdje šaš i rogoz uz drugo povodno bilje gospoduju. Prieko ovoga diela teku gorski potoci, dok se u zajedničko korito ne sliju i onda poniru.

Od Vode dolazi Vodanka; dubokom, kamenitom jarugom šumi i praši se Sokolića, od Prhaca lažni Brzni potok, dočim se od Repečkoga laza svija Gerovčica.

Sve te vode poniru pod Crkvenim hribom u Gerovsku pećinu, kojoj su vrata do 60 m duga, 6 m visoka, 3 m široka. Sviti potoci imadu trajnu vodu, samo je Gorovčica sušica. Pravilno nabuji u listopadu, a kakovom silom dere, svjedoči dovaljano kamenje. Došav do Smrečja, ruši se izpod mosta slapom, slije poslie u zajedničko korito i provaljuje kod Zamosta, utičući u Čabranku. Nije tomu dugo, da je Gerovčica cielu iztočnu polovicu Gerovskoga polja zaplavila, dignuv se 4 - 6 m visoko, a Crkveni hrib vazda je branio, da nije poplavila drugi dio i neplodnim ga učinila. Dapače još god. 1876 bijaše ovdje periodično jezero, nu od onda propada voda pravilno. Zar se u tako kratko vrieme voda u pritocima možda umanjila? Nije.

Dno prijašnjega jezera bijaše mnogo dublje, što na 10 -12 m debele naslage prudja i koturina svjedoče, nu što bijaše naplav deblji, to se dno više dizalo, a došav voda do pećine, poče ona propadati. I tako se prijašnje stalno jezero pretvorilo u periodično. Kroz mnogo godina mogla bi voda nanesti prudja, panjeva, mulja i kamenja, koje se i sa svoda ruši i odtok zabrtviti, nu moglo bi se dogoditi, da se onaj uzak otvor kod Zamosta zatvori. Dogodi li se to, voda ne bi mogla izbijati, ona bi se povraćala i Gerovsko polje opet u jezero pretvorila.

Kod Gerova imamo i zanimivi potok Starovnicu, koji nahrupi svake 10. ili 15. godine izpod Lukeševih rebara. Ovaj se na oko čudan pojav temelji na istim fizikalnim zakonima, kao i vrela na prestanke. Pod spomenutim briegom svakako su ogromne šupljine, za koje treba onoliko vremena, dok se napune vodom, a tada izlazi iz njih voda drugim šupljinama, kao na pretakala.

Gerovo najstarija je župa u Gorskom kotaru, jer je podignuta god. 1404, brojeća do 2000 duša, a spadaju k njoj osim spomenutih, još mjesta: Kraj, Šegine i Lazac do kojega ima dva sata hoda. Da li je današnje Gerovo prvobitno mjesto, težko nam je reći, jer puk priča, da kad su Turci u ove krajeve provalili i selo popalili, spasi se jedina neka Gera sa svojim sinom, pobjegnuv na Crkveni hrib, gdje su se sakrili pod bukovo korienje. Kad su Turci otišli, dodje Gera na garište, sagradi sa sinom kuću, naseli mjesto, koje se od onda zove Gerovo.

Podneblje je u Gerovu blago; zima počima mjeseca prosinca i traje do druge polovice ožujka. Krumpir cvate oko polovice srpnja, kad i pšenica-jarica, a siju i ječam, zob (kojom hrane svinje), kukuruz, sade ili siju mrkvu, korabu, krastavce, repu, krumpir, blitvu, rotkvu, grah i grašak, koji cvate početkom srpnja, dočim sam ga u Tršću našao u najljepšem cvietu mjeseca kolovoza. I rajčice u Gerovu cvatu, zametnu plod, ali ne dozrievaju.

Gerovo se diči i spiljom, što leži izmedju Gerova i Crnoga luga u Tatinskom vrhu. Bilo je 18. lipnja god. 1882, kad je cestar Abramović opazio, da je tlo na cesti gerovskoj poniknulo i da se pojavio osovan otvor. Abramović se spusti po konopu, a kad tamo, evo mu spilje pune raznolične sige. Prijavi gospoštiji čabarskoj, što je našao, a ova podžupaniji delničkoj, koja posla mjernika, da spilju pregleda. Idući napried, naidju na drugi odjel, a poslie borme i na treći pun prekrasnih sigastih prilika. 19. kolovoza dodje u Tršće dr. Pilar, da novu tu spilju tačno pregleda, a s njime uputih se i ja do Gerova, odkuda se povezosmo do Tatinskoga vrha. Po drvenim stubama spustismo se u zemaljsku utrobu. Ciela spilja pada u kut od 30°, a prvi odjel, u koji unidjosmo, širok je 4 m 38 cm, dug 10 m 14 cm, a 4 m visok. Na lievo nadjosmo veliku ovapničenu gromadu, a do nje stup od sige, kojemu je premjer u pridanku 1 m 60 cm, a u sredini l m 10 cm. Iz ovoga odjela uljegosmo l m 26 cm dugim ulazom u drugi razdjel, koji je 4 m 40 cm dug, 3 m 46 cm širok i 1 m 70 cm visok i pun prekrasnih prilika, medju kojima je opet najljepši stup, što mjeri u objamu 4 m. Otvorom, kojim se jedva potrbuške provukosmo, dodjosmo u treći odjel, koji je 7 m 24 cm dug, 5 m 20 cm širok i samo 1 m 80 cm visok, a sige tako pun, da smo ju mjestimice morali odbijati, da si prokrčimo put. Ciela je spilja duga 21 m 78 cm, prostorom se dakle ne odlikuje, nu zato se iztiče bogatstvom sige, jer ima u njoj na tisuće stalaktita i stalagmita, a moguće je, da se podzemno širi i dalje.

_________________
1 ponikva > veća udubina u kršu; škrapa, usp. vrtača (ljevkasta udubina u kršu), mjesto gdje voda ponire pod zemlju

Dragutin Hirc "Gorski Kotar", 1898