Iz okolnih goranskih sela:
1. Kezele,
2. Čop,
3. Pleše,
4. Majnarići,
5. Gašparci,
6. Mihelčići,
7. Štimci,
8. Jakovci,
9. Kauzlarići,
10. Zime,
11. Kruljci,
12. Kajfeši,
13. Žagari i drugi.
Tom prilikom stigli su u Mrkopalj i
strani radnici, koji su se tu kasnije skućili. Takve su, primjerice porodice
1. Časny,
2. Horaček,
3. Zaputil,
4. Kratohvil,
5. Fak,
6. Hibšer,
7. Forempoher,
8. Gmaz,
9. Stupert i
10. Abrahamsberg.
S obzirom da je Mrkopalj pripadao Vojnoj krajini, podigla, je u njemu krajiška vojska mnoge zgrade, kao, npr., poštu, kolarsku i kovačku radionicu, zatim gostionicu i konačište za putnike.
Osim toga, u selu je boravila vojna posada, koja je također imala svoju zgradu s dvorištem. U MrkopIju se nalazila i zgrada u kojoj je stanovao zapovjednik mjesta.
Godine 1753. zapovjednik mjesta zvao se Vuk Jakšić, po činu poručnik.
Vojnici, koji su činili krajišku posadu u mjestu, bili su: 1. Ilija Vučinić,
2. Simo Mišljenović,
3. Simo Stipanović,
4. Stanoje Jakšić,
5. Milin Mrvoš,
6. Todor Vujnović,
7. Ognjen Mamula,
8. Todor Mamula,
9. Filip Vujnović,
10. Ivan Vujnović,
11. Janko Vujnović,
12. Kojo Vujnović,
13. Nikola Bunjevac,
14. Saviša Vučković,
15. Blagoje Vučković,
16. Petar Dokmanović,
17. Aleksa Čanić,
18. Ivan Čanić,
19. Milin Jakšić,
20. Simo Vučinić i
21. Luka Rajnović.
Prema imenima i prezimenima, svi su ti vojnici bili podrijetlom Vlasi koji su u Gorski kotar došli nakon turskog rasula u Lici. Većina mrkopaljskih Vlaha živjela je u novom zavičaju mirno, baveći se zemljoradnjom i stočarstvom.
Manji dio Vlaha živio je od hajdučije. Vlaški hajduci ozbiljno su ugrožavali sigurnost putnika na Karolinskoj cesti.
Krajiške vojne vlasti teško su izlazile na kraj s mrkopaljskim hajducima, jer su i vojnici koji su ih trebali goniti bili njihovi krvni srodnici, pa su uvijek bili u prisluhu i jedni druge obavještavali gdje će što biti i kako će podijeliti plijen. Mrkopalj je u drugoj polovini 18. stoljeća postao oveće selo, pa je u njemu 1771. godine osnovana crkvena župa sv. Filipa. Matične knjige župe vođene su uredno, pa danas znamo kako se odvijalo kasnije doseljavanje i brojčano povećavanje sela.
Pod mrkopaljsku župu spadala su okolna sela:
Begovo Razdolje,
Brestova Draga,
Stari Laz i
Tuk.
Stanovništvo Mrkopija u drugoj polovini 18. stoljeća toliko se povećalo, da je Mrkoplje postalo najveće selo u čitavom Gorskom kotaru. Stoga su se, dok je postojala Severinska županija (od 1776. do 1786. godine), u Mrkopiju održavale županijske skupštine.
Kralj Josip II. priznao je zato Mrkopiju, posebnom poveljom, status kraljevskog trgovišta.
Gradnja
Lujzinske ceste pomogla je daljnjem napretku Mrkopija. Karolinska cesta povezana je s Lujzijanom preko Sungera, pa je dio prometa preko Mrkopija mogao teći i Lujzinskom cestom.
Negativan učinak u napretku Mrkopija izazvala je novosagrađena goranska željeznička pruga, koja je sav teret od Karlovca prema Rijeci prevozila po znatno nižim cijenama od cijene prijevoza zaprežnim blagom.
Od toga vremena žitelji Mrkopija ostali su po strani od glavne prometnice koja je povezivala Zagreb sa Rijekom. Zbog toga je iseljavanje postala sve češća pojava.
Selo koje je prije dvjesto godina imalo oko 3000 stanovnika do danas se trostruko smanjilo.
Svi pokušaji da se u naselje uvedu nove gospodarske inicijative nisu dali zadovoljavajuće rezultate. Zato je danas Mrkopalj lijepo goransko selo koje čeka svoju pravu gospodarsku revitalizaciju.
-2-
