Lič

[Marica]

Lič

Selo Lič leži južno od Fužina, uz zapadni rub Ličkoga polja. U ispravama se spominje od kraja 15. stoljeća. Selo su nešto ranije naselili hrvatski Ličani koji su iz nepoznatih razloga napustili svoj zavičaj i došli na zemlju kojom su upravljali knezovi Krčki.

S obzirom da je Ličko polje svojom prirodom u priličnoj mjeri naličio na njihov stari zavičaj, doseljenici su mu dali ime koje ih je prisjećalo na kraj odakle su došli. Tadašnje selo podignuto je na polju ispod brda Gradine; na tom mjestu nalazila se i lička crkva koja je bila posvećena sv. Mariji Magdaleni.

Lički Hrvati ostali su u novom selu jedva nekoliko desetljeća, a potom su se nekuda preselili. Drži se da su otišli u Kočevsko, gdje su se poslije izmiješali s tamošnjim slovenskim stanovništvom. Nakon toga je Ličko polje bilo čitavo jedno stoljeće nenaseljeno.

Druga kolonizacija Ličkoga polja i sela Liča dogodila se početkom 17. stoljeća. Tada je zapovjednik Karlovački krajine bio general Kisel. Njemu su, u ljeto 1603. godine, došla dva vlaška kneza, izbjegla s teritorija turske Like, s molbom da bi oni nekamo preselili svoje sunarodnjake koji više ne žele živjeti pod turskom upravom. General Kisel nije o tome htio ništa odlučiti na svoju ruku, već je napisao pismo nadvojvodi Ferdinandu moleći ga da mu pomogne savjetom kamo bi se mogli naseliti turski Vlasi.

Nadvojvoda je predložio pusto Ličko polje gdje je bilo dovoljno zemlje za obradu i za ispašu vlaškoga blaga. Kako je ovdašnja zemlja bila u posjedu grofova Zrinskih, bilo je potrebno da se za tu kolonizaciju dobije pristanak vlasnika zemlje. Ličko polje je u to doba bilo u sastavu Vinodolske knežije, a guverner spomenute knežije bio je Julije Čikulin.

Čikulin je odmah dao svoj pristanak za kolonizaciju Vlaha u Lič, ali su Zrinski s odlukom odugovlačili. Konačno su i oni dali pristanak. U pismu što ga je Zrinski uputio nadvojvodi Ferdinandu i guverneru Čikulinu, i pored pristanka da Vlasi dosele na Ličko polje osjeća se i njegovo nezadovoljstvo jer će na svojoj zemlji imati doseljenike koji nisu dobra čeljad i koji se "ne boje Boga i koji nisu vični slušati svoje gospodare".

Unatoč tome, složio se neka lički Vlasi presele u novu sredinu i neka tu pokušaju živjeti u miru.

Seoba vlaških prebjega na Ličko polje odvijala se tijekom proljeća 1605. godine. Prvo su stigli oni Vlasi koji su seobu čekali na Gackom polju, a potom i ostali koji su se prikupljali u Vilićima.

Ti Vlasi nosili su zajedničko ime Krmpoćani, dok je druga skupina Vlaha imala ime Vojnići. Posebnu grupu činili su tzv. Gvozdenovi ljudi koji su također bili kandidati za kolonizaciju na Ličko polje.

Prije nego su spomenuti Vlasi dobili odobrenje krajiških vojnih vlasti za seobu, na Ličkom polju sagrađen je masivan kaštel u kojem je trebala biti stacionirana vojska. Kada je kaštel bio dogotovljen, pravoslavni Vlasi iz Gacke preseljeni su u Ličko polje.
 
O toj seobi sačuvan je i onodobni spis u kojem se spominju sve vlaške porodice koje su 1606. godine doselile u novi Lič.

To su bili:

Krmpote:
1.   Domijan Petrović, knez,
2.   Tadija, njegov sinovac,
3.   Tomo Skorupović,
4.   Ivan Skorupović,
5.   Milašin Skorupović,
6.   Martin Malovridnjak,
7.   Božić Bilolasić,
8.   Vuk Marković,
9.   Ivan Krivašica,
10.   Radoje Pečijanić,
11.   Vuk Lersić,
12.   Mikula Mihovilić,
13.   Vid Šimunović,
14.   Ivan Dragovanić,
15.   Jakov Vukoslavić,
16.   Vid Balinović,
17.   Tomo Marković,
18.   Juraj Balinović,
19.   Ivan Kovač,
20.   Marko Šimunović,
21.   Jerolim Mikulić,
22.   Tadija Mihovilić,
23.   Pavo Mihovilić,
24.   Vugin Barilović,
25.   Mihovil Burulović,
26.   Martin Burulović,
27.   Matija Opurko,
28.   Ivan Opurković,
29.   Jakov Balinović,
30.   Martin Balinović,
31.   Ivan Miletić,
32.   Mikula Miletić,
33.   Martin Mikulić,
34.   Vid Mikulić,
35.   Martin Botorčić,
36.   Radoje Cvitić,
37.   Mikula Božić,
38.   Dujam Botorčić,
39.   Vuk Botorčić,
40.   Jakov Kriljavica,
41.   Mikula Vukoslavić,
42.   Martin Mikulić,
43.   Pavao Mihovilić,
44.   Mile Matijević i
45.   Ivan Kerajac.

Vlasi Vojnići:
1.   Petar sinovac Milinkov,
2.   Ivan Matijević,
3.   Vuk Galešić,
4.   Miho Petković,
5.   Vukidrag Petković,
6.   Antun Gudelić,
7.   Marko Božić,
8.   Tomo Vojnić,
9.   Milinko Vojnić,
10.   Mikula Vojnić,
11.   Simo Vojnić,
12.   Mile Vojnić,
13.   Pavo Pavličić,
14.   Mikula Jurjević i
15.   Simo Stojčević.

Vlasi, Gvozdenovi ljudi:
1.   Gvozden Sladović,
2.   Juraj Karanović,
3.   Martin Volovac,
4.   Andrija Dinić,
5.   Matija Lovrić,
6.   Živko Mikulić,
7.   Radan Mikulić,
8.   Novak Horčević,
9.   Jaro Karanović,
10.   Petar Harčević,
11.   Mikula Vilenica,
12.   Milko Mikulić,
13.   Tadija Balinović,
14.   Pavo Mikulić,
15.   Mihajlo Brošković,
16.   Pavo Veljanić,
17.   Mihajlo Burolić,
18.   Luka Mihovilović i
19.   Ilija Martinović.

Svi navedeni Vlasi koji su se doselili na Ličko polje bili su pravoslavne vjere.

Prema želji grofa Jurja Zrinskog oni su u novom zavičaju prihvatili katoličku vjeru i to bez ikakva otpora.

U jednoj ispravi, koja potječe od Gvozdena Sladovića, kaže se da su novi doseljenici došli ovamo na preporuku sv. Ivana, koji im se u Gackoj jedne noći ukazao i uputio ih da odsele na Ličko polje. Oni su ga poslušali i tako se doselili u novi zavičaj. U njem su sagradili kapelu Blažene Djevice Marije, a brijeg iza nje dobio je ime sv. Ivana.

Na Ličkom polju našli su ostatke ranijih kuća. Neke od njih su obnovili, a neke su morali graditi iznova jer se više nisu mogle koristiti za stanovanje.

U novom Liču bilo je početkom 17. stoljeća skoro pet stotina vlaških stanovnika s oko pet tisuća grla stoke.

-1-

[Marica]

Iako je Ličko polje prilično veliko, ono nije moglo ishraniti toliki broj ljudi i blaga. Zato su vlaški doseljenici, već na samom početku života u toj sredini, tražili od svojih gospodara svakovrsnu pomoć.

Oni su im isprva davali potrebno žito, zob, tkanine, alat i drvenu građu. Kada je tijekom idućih nekoliko godina takva pomoć izostala, lički Vlasi su se pobunili.

Tvrdili su da ovamo nisu došli da rade, već da ovaj kraj brane od Turaka i da svojim novim gospodarima omoguće miran i bezbrižan život.

Lički Vlasi su prema želji Jurja Zrinskoga dali zajedničku prisegu da će nove gospodare slušati i raditi ono što im oni narede. Kasnije to svoje obećanje nisu izvršavali. U svakoj prilici iskazivali su svoju buntovnu narav i želju za ratovanjem.

Da se riješi brige oko ličkih Vlaha, grof Juraj Zrinski poklonio je Lič vinodolskom kapetanu Juliju Čikulinu koji je mislio da je s Ličem dobio vrijedno imanje i korisne ljude koji će mu pomagati u pothvatima koje je tu naumio izvesti.

Međutim, ljuto se prevario što je doskora osjetio i u stvarnosti. Zrinski očito nije pogriješio u sudu o ličkim Vlasima.

Naime, lički Vlasi su se u novom zavičaju prometnuli u pljačkaše, zalijetali su se u Vinodol i ostale krajeve Kvarnerskog primorja gdje su tamošnjim žiteljima otimali do čega god su došli.

Kapetan grada Rijeke tužio se zbog toga nadvojvodi Ferdinandu, no on nije pokazivao dovoljno dobre volje da stane na kraj takvom ponašanju ličkih Vlaha. Oni su se pak branili i tvrdili da od nečega moraju živjeti i da su tako sebi i ranije pribavljali što im je bilo potrebno za život. Stalno su ponavljali kako u novi zavičaj nisu došli da rade, već da ovaj kraj brane od Turaka. Očito pljačku i otimačinu nisu smatrali nečim lošim i nisu razumjeli ljude oko sebe koji su im to branili.

Kada je konačno odlučeno da se lički Vlasi kolektivno presele upravu Liku na Gušićevo polje, oni nisu na to pristali. Videći da se neće moći oduprijeti krajiškim vojnim vlastima, odlučili su da se presele kamo su sami odlučili.

Potajno su s Mlečanima stupili u dodir i jedne noći spustili se u primorje gdje su ih dočekali mletački brodovi kojima su otplovili prema Istri. Tamo se kasnije opet spominju zbog buntovnoga načina života, ali se čini da su ih Mlečani ipak savladali i priveli mirnijem načinu života.

Nakon toga događaja Lič je ponovno ostao bez stanovništva. Kako su u međuvremenu iz turske Like stalno pritjecali novi vlaški bjegunci, krajiške vlasti ponovno su na Ličko polje naselile takve bjegunce.

Tom prilikom u Lič su doselile vlaške porodice

1.   Radošević,
2.   Budiselić,
3.   Milošević,
4.   Tomić,
5.   Vicić,
6.   Vlahović,
7.   Maras,
8.   Golac i druge.

Potomci tih doseljenika održali su se u Liču sve do najnovijega vremena. U 18. stoljeću Lič je napredovao brže od Fužina. Godine 1727. bilo je u njem 148 naseljenih kuća sa blizu tisuću žitelja.

Novije vlaško stanovništvo u Liču nije bilo kao ono prijašnje. Ljudi su živjeli mirno i najviše su se bavili stočarstvom. Mnogi su odlazili na rad - sječu šume i izvoz trupaca do najbližih primorskih luka.

Dosta stanovnika otišlo je za poslom van zavičaja. Zbog toga je Lič u posljednjem stoljeću imao sve manje stanovništva, a tendenciju depopulacije nije zaustavio ni do danas.

-2-

[Marica]

Kolera u Liču god. 1886

Obćina Lič leži na Ličkom polju pod 12°2 iztočne dužine i 45°2 sjeverne širine. Ličko polje je velika (jedno 8 klm. dugačka, a (6 klm. široka) od sjevera prama jugu slabo pošiknuta Kraška ponikva sred vispoljane jugozapadne hrvatske visočine, ležeća preko 700 metara nad morem. Zatvoreno je sve naokolo većinom golimi kosami, kojim se vrhunci još do 700 m. (Viševica 1430 m. v.) nad njim uzdižu. Kroz sredinu polja, od sjevera prama jugu teče veći ogranak potoka Ličanke, poniruć kod Kobiljaka u više razdjelina i pukotina. U koritu toga potoka pod desnom mu obalom i niže sela Podkobiljaka izviru tri vrela. Još dva vrela izviru ponad prvih kuća, odmah na ulazu u polje. Osim toga su tri veća jezera: Marasovo, ono kod pile kod Pirovišta i ono pred Banovinom.

Lič leži u području aequinokcialnih kiša, koje u kasnoj jeseni i u proljeću najčešće padaju. Klima je veoma studena. Srednja godišnja temperatura je tekar 7,5 C. Snieg pada kroz 6 mjeseci te zameće do tri m. dubljine. Ljeto je toplo, nu traje jedva dva mjeseca. U listopadu pada obično već snieg. Ove godine osvanuo je prvi snieg pod Viševicom na dan 19. rujna, a bura brijala je kao u zimi. Kasnije je vrieme bilo toplije. Temeljik polja sastavljen je od sivoga vapna trijaške, tvorbe, koje u vrstah prema jugu u kutu od kakovih 30° pada. Na ovom vapnu leži selo Lič pružajuć se uzduž iztočnoga obronka posvema gologa Vranjaka, u duljini od 2 km. Polje samo izpunjeno je 25 m. diluvijalnimi naplavinami, ruševinom, šljunkom, survinom, pieskom i ilovačom. Na tom tlu leže sela Banovina, Pirovište i Podkobiljak. Krumpir rodi i sije se obilno. Zatim uspieva heljda, zob, bob i zelje. Kukuruz i ostalo zrnje ne uspieva. Voća ima malo i loše vrsti. Konja imade samo bosanske pasmine. Volova ima malo i loše vrsti; krava više, mi samo bušaka. Ovaca slabe vrsti i malo. Kokoši ima veoma malo. Ostala perad ne uspieva.

Obćina Lič sastoji od sela Banovine sa 375, Pirovišta sa 190, Podkobiljaka sa 130 stanovnika i Liča sa 996 stanovnika (po župnoj matici) u jedno 170 kuća. Doseljeni su iz Like, porietla kriepka i žilava, te su većinom svi starci, kojih mnogo ima, još čvrsti i zdravi. Nu sadašnji naraštaj zaostao je za svojimi djedovi; osobito pako su žene i djeca slaba; žene u brzo ostare. Odielo im je veoma nepraktično i neprimjereno oštroj zimi. Domaće, čvrste i tople tkanine, - kako ju krajina i primorje nosi, nestalo je posvema.

Stanovi su svi od kamena i daskami pokriveni; ali večinom na pola razvaljeni i trošni, puštajuć buri i studeni na sve strane da ulaze. Imade ih visokih i prizemnih. U prvih je dolje staja za blago i konoba za živež, gore je kuhinja i soba, a u ovoj daskami pokrita jama, trap za krumpir. Pokućtva imade veoma malo u kućah; u boljih jedna široka postelja, stol i klupa te škrinja. Siromašni, a tih je većina, spavaju na tlu i okolo ognjišta, mnogi jih na goloj zemlji. Okolo ognjišta jedu i obavljaju laglje poslove. Tu su većinom i bolestni ležali

Hrana Ličana je slaba i kukavna. Vodom zakuhani žganci, krumpir bez soli. kiselo mlieko, loša kava te kadkad bob i bažulj. - to im je sve. Mesa i dobro pečena kruha mnogi nikada ne jedu.

Najviše stradaju Ličani što nemaju zdrave, pitke vode. Odkada je željezničko družtvo vodu iz Ličanke vodovodom na svoju prugu navelo, teče potokom na polovicu manje vode, a ovu zakaljuju kožari i opančari te ini Fužinarci tako, da ju često ni blago piti neće. Jezera u polju nisu im velike mlake stajaćice bez odvoda. Ona dva vrela pako na ulazu u polje malena su i predaleka, a ono u koritu potoka takodjer predaleko te skoro uviek zamuljeno. S toga moraju oni, koji hoće zdravu vodu da piju, čak u Fužine po nju poći.

Premda je polje široko i plodno, Ličani su veoma siromašni. Zemlja je velikim dielom u rukuh Fužina i Grižana, a za ono malo, što imaju, nemaju blaga, da ga podgnoje i obradjuju. S toga su Ličani prisiljeni, da si izvan kuće kruha traže. Svake godine u rujnu ide ih do 500 radnika, od 13.-60.
godine u široki sviet, odkuda se obično u svibnju vraćaju.

Na Rieku ne idu rado u nadnicu. Samo ove godine išlo ih više tamo na svoju nesreću.

Odma, čim je medju strani mi radnici na riečkom kolodvoru puko glas, da je kolera medju nje uljezla, razbjegoše se oni na sve strane. Poduzetnik u neprilici bez radnika, dozove jedno 50 Ličana. Od ovih uskoči polovica još u dobar čas, odmah prvoga tjedna. Drugi su radili dalje sebi i svojim na propast. Vraćajuć se svake subote s nadnice kući, a okuživ se tamo, donesoše bolest u svoje kuće.

Prvi je bio Mate Milošević, koji se je 14. kolovoza iz Rieke vratio, a 16. istoga mjeseca već (kako bi sekcijom g. Dr. Riegera dokazano) od kolere umro. Druge subote dodjoše doma
-   Mate Starčević kbr. 98,
-   Mate Milošević Stipin kbr. 99.
-   Luka Radošević kbr. 118,
-   Mate Vlahović br. 164,
i drugi, kojim ne mogosmo saznati za imena, jer ih je rodbina, bojeć se kazni, tajila.

Svi ovi bili su bolestni od kolere, te su većinom i umrli. Još 10. rujna odveze se Pave Starčević kbr. 136 sa drvi u noći na Rieku. U kući, gdje je odsjeo, ležahu dva od koleri umrla. Vrativ se drugi dan doma, umre i on od najžešće kolere.

Navadjam ove činjenice, jer su kuće ovih navedenih legla, od kojih je kolera naokolo susjedne kuće zarazila. U ovih kućah i okolo njih palo je najviše žrtava; a čim dalje od njih, tim je redje slučajeva bolosti bilo. Ovako jednom unesena kolera zahvatila je nabrzo veći dio sela Lič. Ko kada stog siena na četiri strane užgan na jedanput plane, tako je i ovdje za nekoliko dana na stotine ljudi oboljelo. Velikim siromaštvom, nedostatnom slabom hranom i hrdjavom vodom oslabljena probavila lako su bolest prihvatila, a iztrošeno tielo brzo joj je podleglo. K tomu pridolazi jošte, da je selo Lič osobito nepravilno i nagusto gradjeno. Kuća uzidana je rek bi u kuću, dvorišta i ograde skoro nigdje ne ima. Ljudi dolaze vazda u najuži dodir. Nadalje je skoro čitavo selo u rodu ili barem u svojti, što jih još više sbližuje. Stoga bijaše svako izolovanje nemoguće, a desinfekcija često otežćana i bezuspješna.

Uzmemo li osim toga, da većina samo jednu odaju imade i da u toj do 10 čeljadi stanuje, da je u mnogo kuća po dva tri bolestnika oko ognjišta ležalo, na kom se je jelo kuhalo; da zahoda neima, već da se ljudi svuda naokolo kuća svojih izmetina lišavaju, to nam je jasno: da je kolera u Liču iz posve lokalnih te socialnih uzroka tolikim dielom pučanstva zaraziti morala.

I u selu Podkobiljak bje bolest unesena. Dne 5. Rujna oboli tamo Antun Radošević[/b] kbr. 3. Nu ovaj nije koleru iz Rieke donio. Njegova sestra Marija, udata za Josipa Radoševića kbr. 74. u Liču ležala je bolestna, a u istoj kući još troje drugih. Ovamo je Antun svaki dan zalazio te sebe okužio. Već isti dan po podne oboljela je Marija Sojat kbr. 6. njegova susjeda. Osim ovih oboljela je u tom selu samo još pet ljudi, a svih 7 ozdravilo je dosta brzo.

U Podkobiljaku su kuće u sredini zemljišta: oko njih je dvorište i vrt. Tamo su ljudi imućniji, a dobra voda im je sasma blizu. Ne ima tuj toli škodljivih napremica, ko u Liču; nije stoga ni bolest toliki obseg zahvatiti mogla.

Kako znademo, leži Lič na čvrstoj vapnenoj podlozi, a Podkobiljak na rahlom diluvijalnom zemljištu. Iz toga te iz gore navedenoga vidimo, da se kolera i na neprobojnom tlu širiti može, ako su tamoo drugi uvjeti povoljni. A tako i protivno ne razvija se na sipkom i probojnom tlu, ako tih uvjeta neima. Isto vriedi i za klimu i za elevaciju tla. Klima lička je oštra i zdrava, elevacija znatna. U koliko je godišnje doba uticalo, ne da se konštatovati. Epidemija je počela doduše 16. kolovoza, dakle u najtoplijem mjesecu, nu trajala je samo do 30. rujna, pa premda je tada već dobrano zahladilo bilo, ne usudjujem se tvrditi, da je stoga bolesti nestalo. A tim više, što je već 16. rujna znatno jenjati počela. Sve, što za Podkobiljak rekosmo, vriedi i za Banovinu i za Pirovište, gdje se je svagdje po jedan slučaj desio.

Da kolera samonikla ne postaje, vidjesmo i u Liču. Ona je svagdje, gdjer se pojavila unesena izravno po ljudih, koji od nje boluju. Izmetine tih bolestnih, blato ili bljuvotine okužuju, kada kroz prorodjena prela u probavilo ma kojim načinom dospiju. Ne ima bolesti, koja bi u toliko različitih stepenih intensiteta čovjeka popasti znala, kano što kolera i ne ima je, koja bi unutar nekoliko sati toliki niz ozbiljnih simptoma prouzrokovati mogla.

Kolika li je razlika od lakoga proljeva sa dvie do tri stolice na dan do žestokog proljeva sa neprestanim lievanjem biele vode, od slaboga podrigavanja do sveudiljnoga bluvanja i grčevitog štucanja, od malo tamnije mokraće do posvemašnjeg usahnuća njenoga, od slaboga štipanja u listovib do užasnih grčeva, pod kojimi se jadnik previja, od lake tjeskobe na srdcu do podpunog prestajanja cirkulacije, usljed koje bolestni sasvim osinjave! Sve funkcije mogu za malo sati poremećene biti. Red simptoma bijaše uvjek isti, samo intensitet i razmak medju njimi bijahu različiti.

Kod točnoga izpitivanja doznao sam uvjek, da bolest nije naglo nahrupila, već da su ju prodromi navješćivali. "Nije mi od večeri ili od jutra dobro bilo, rekoše mi većinom. Zatim sliedjaše slabiji ili jači proljev. Ovako se držao obično nekoliko sati prije, no što je bljuvanje započelo. Odmah s proljevom počeli su i grčevi u listovih, sad manje, sad jače, a brzo za tim se opažala laka cianosa (cijanoza/MD/). Takav bijaše tok bolesti kod većine. Bilo je takodjer slučajeva, gdje su simptomi svi toli brzo jedan za drugim sliedili, da bi se činilo, da su najednoč skupa navalili. To bijahu teži slučajevi, te su bolestnici veoma brzo propali, Oči bijahu duboko upale, lice suho, nos rtast i tanak, koža nabrana i ljepiva, a put sivkasto modra. Koža hladna ko u zmije, jezik suh sa dobelom navlakom. Bilo titraše jedva.

U ovom stadiju osta bolest nekoliko sati ili duže – do dva dana, da onda na bolje ili na gorje okrene.

Ondje, gdje bi na gorje okrenula, jenjalo je obično lievanje, nu bljuvanje postalo, bi jače, a od žestoke žedje i vanredno težke muke u žličici stenjahu bolestnici vapijući za vodom. Grčevi i cianosa povećali bi se, te naskoro bi i smrt sliedila.

Temperatura bijaše veoma opala, a mrtvačka ukočenost veoma razvita.

U većini slučajeva usahnula bi mokraća sasvim, nu bilo je nekoliko njih, koji se potužiše, da ih voda muči, i sbilja je kroz katetar do pol litre izcurilo.

Bilo je takodjer slučajeva, gdje je lievanje i bljuvanje prestalo bilo, samo neprestano štucanje bi preostalo. Ovo štucanje (singultus) trajalo je kod jednoga 3,5 dana.

Ondje pako, gdje bi na bolje okrenulo, prestalo bi najprije bljuvanje, a onda lievanje i samo u žličici ostala bi ona muka još duže vremena. I žedja trajala bi više dana. Prave nagle reakcije, iza koje bi bolestni u topal znoj udarili i zaspali, te oporavljeni se kašnje prenuli, bijaše samo u dva slučaja. Naprotiv primila je bolest u više njih sliku typhoida (tifusa (MD/), iz kojega su se nekoji tekar treći tjedan podigli. Oni, koji su živi ostali, ojačahu dosta brzo, samo su se tužili na muku i slabinu u želudcu.

Bilo je više bolestnika, koji su li od jačeg ili slabijeg proljeva bolovali. I ovi se proljevi imadu u koleru ubrojiti te predočuju prvi, rek bi, abortivni stadij bolesti. Zanemareni ili dijetnom pogrješkom pogoršani razviju se u podpunu koleru, a blato od tih oboljelih kadro je okužiti. Stoga bijaše desinfekcija i kod ovih slučajeva pomno obavljeno.

Od 191 oboljelih bilo je odraslih 141 (73,8%) i to:
67 mužkaraca (35,0%),
74 ženskih (38,8%) i
50 djece (26,2%)
i to: 29 mužke (15,6%) i 21 ženske djece (10,6%).
Od ovih je umrlo 37 odraslih (17 m. 20 ž.) ili 26,3% i 15 djece (8 m. 7 ž.) ili 30,0%, a ozdravilo je 104 odraslih (50 m. 54 ž.) ili 73,7% i 35 djece (21 m. 14 ž.) ili 70,0%, svega je dakle oboljelo 191 (96 m. 95 ž.), od ovih je ozdravilo 70 m. (72,9%) i 69 ž. (72,6%), a umrlo je 26 m. (27,l%) i 26 ž. (27,4%). Oboljelo je najviše odraslih ženskih (38,8%), a umrlo je najviše ženske djece (33,3%).

1. od 2

   

[Marica]

Prvi slučaj se je pojavio dne 16. kolovoza, a zadnji dne 30. rujna. Bolest je dakle trajala 45 dana. Od 27. kolovoza do 17. rujna obolilo je 140 osoba, a od 17.-30. rujna samo njih 8.

Uzmemo li još k tomu. da su svi (osim 8) u selu Liču oboljeli, to moramo bolest pravom epidemijom nazvati. Naglo buknuti i brzo se širiti jest oznaka epidemije.

Pošto je tekar osam dana minulo (početkom listopada) iza zadnjega slučaja, nemože se tvrditi, da je bolest posvema ugušena; vjerojatnije je dapače, da će se po gdjekoji slabiji slučaj jošte pojaviti. A kako će u proljeću biti, visi po mom uvjerenju jedino o tom, kako se velikom siromaštvu tog biednoga puka, koje će u proljeće još veće biti, doskočilo bude.

Koliko su okolnosti dopuštale, branilo se zdravim polaziti u kuće bolestnika. Odmah u početku bolesti uredjena bje kadionica, gdje su se svi iz dolnjega sela na ulazu u gornje karbolovinom kadili.

Od velikoga zamašaja pako i neizmierna blagodat bijaše pučka kuhinja, u kojoj je iniciativom kotarske oblasti za siromašne kuhano.

Mati g. bilježnika preuzela je težku zadaću, da ubogim dobar objed pripravlja. U početku za malo njih, kuhalo se kašnje, kad milodari obilnije prispješe, svaki dan za 60 i više ljudi. Liečnik i bilježnik kupovahu sami meso, vino i kruh. Tako dobila je sirotinja bar jedanput na dan kriepko i zdravo jelo. Osim toga biaše višeputa kod trgovaca i krčmara vino, rakija, kruh pregledan i pokvareno i zločesto konfiskovano.

Pod uplivom ideje, da je kolera infekciozna bolest i da je kuživo u probavilu, napose u tankom crievu, valjalo je upotriebiti onaj desinficcens, koji se u najvećoj mjeri, a bez štete za organizam davati može. Ovakav liek je Subnitrat Bismuta, koji je ujedno i dobar adstringens.

Rp. Bism. subnitr. 5,00. Opii puri 0,10, Sacch. alb. 3,00, 01. menth. pp. gtt. 3. D. in dos. decem. S. Na 1/2 sata 1 prašak.

Uspjesi pobudjuju na dalnje pokušaje.

Ostalo liečenje bijaše simptomečno. Kod slabih i starijih davalo se izmjenice s praškovi: Tinct. Valer. aeth. 10,00, Tinct. Opii 1,00, 01. menth. pip. gutts. 5.

Proti grčevitom bljuvanju i proti štucavici upotrebilo se je veoma povoljnim uspjehom uštrcanje morfia pod kožu (120), jedna do četiri štrcaljke. Kano excitans trljanje s octom i spir. sap. camph. - Kušalo se na dalje injicirati pod kožu Ergotin (1.20) proti lijavici; Aeth. camph. Kano excitans, nu bez ikakva vidljiva uspjeha.

Osobitom pažnjom skrbilo se za to, da se tjelesne sile uzdrže toplim crnim vinom, vinskom juhom i t. d.

Proti silnoj žedji služilo je izvrstno kiselo mlieko. U svakom stadiju bolesti podnose ga bolestnici, kao ni jedno drugo piće, a popivši ga jednom, vapiju vazda za njim.

Uvidih odmah prvi dan, da se oboljeli prekasno javljaju, bila nam je zadaća, nečekati, dok se bolestnik javi, već sami ga potražiti.

Obilazeć dva put na dan od kuće do kuće, bilo je moguće u mnogih slučajevih pomoć za vremena pružiti.

Desinfekcija bijaše radi spomenutih već napremica veoma otešćana. Razkuživalo se je sublimatom i karbolovinom. Blato se, zakapalo a posteljina i oprava težih bolestnika većinom se sažgalo. Postelje, podovi, klupe i t. d. bjehu toplim lugom oprani.

Mrtvaci bjehu čim prije u mrtvačnicu odneseni i iza propisanog vremena u novo groblje zakopani.

Godine 1855. bijaše takodjer u Liču kolera. Umrlo je nje 17 osoba, a trajala je od 16. kolovoza do 23. rujna.

Ovo bi u kratko bila slika djelovanja proti koleri u Liču. Žalim, što nije točnija i da je mnogo izostalo, česa bi vriedno bilo spomenuti, nu kratko vrieme i pomanjkanje sredstava osujetiše po gdjekoju dobru nakanu.

Izvješće dr. Luje Harazima, gr. liečnika u Karlovcu.
Liječnički vjesnik 1886. br. 12.

______________________
U Karlovcu, 17. travnja. (Dopis.)

Oproštaj dr.
Harazima i naše sanitarne neprilike

Koliko
vriedi valjan i sdušan liečnik u jednom gradu, to smo vidjeli
ovih danah, gdje se po cielom gradu žalilo, što nas dr. Harazim ostavlja. A i pravom se je žalilo, jer je gosp. Harazim
ostavio ovdje, častnu spomen i vješta i humana liečnika. Pred
stanom dra. Harazima bila su neprestance seljačka kola, iz daleka dovažali su bolestnike k njemu; isto su tako siromašni
zanatlije nalazili u njem pravog otca. Naša mladež izgubila je
prijatelja i savjetnika svoga. Dr. Harazim jednom rieči bio je
tražen liečnik na daleko i široko u našoj okolici.
Možemo samo čestitati Vinici, da je dobila liečnika, koga
si Karlovac nije znao uzčuvati. Družtva "radničko" i "Pokupski Sokol" prirediše mu liepe ovacije, a na kolodvor ga odpratila
liepa kita prijateljah i štovateljah, a najviše krasnog spola, te
predsjednici družtva "radničkoga" i "Sokola", gdje se u suzah
s njime razstasmo, doviknuv si "S Bogom, do skora vidjenja".
Naše se grad. zastupstvo ove godino ponovilo, ali so gradski
poslovi ipak nemiču uapried. O gradnji kasarne, i pučkih školah neima još govora.
Narodne novine (Zagreb. 1861), 22. travnja 1890

Prošli mjesec preminuo je dr. Ljudevit Harazim, kr. kotarski liječnik u Gjurgjevcu. Rodjen 1850. u Gornjem Miholjcu, učio je najprije filozofiju, te je nakon apsolviranih studija prešao na medicinu i 4. travnja 1884. promoviran u Gracu. Do travnja 1885. bio je privatni liječnik u Ludbregu, zatim je do srpnja 1888. služio u gradskoj bolnici u Karlovcu, a iza toga prakticirao kano privatni liječnik u istom gradu do travnja 1890. kada je imenovan općinskim liječnikom za Vinicu, Petrijanec i Maruševac, a u rujnu 1891. općinskim liječnikom u Virju. U rujnu 1893. imenovan je kr. kotarskim liječnikom u Slunju, u srpnju 1904. premješten kr. kotarskoj oblasti u Gjurgjevac; u svibnju 1906. promaknut je u IX. činovni razred. U rujnu 1886. izaslan je prigodom kolere kao pošasni liječnik u Lič, gdje je pohvalno djelovao. Svoja opažanja opisao je u Liječničkom vijesniku od god. 1886. pod naslovom Cholera u Liču god. 1886.
Umro u travnju 1916. godine.
Liječnički vjesnik 15. svibnja 1886., 1916. br. 5.str.160

2. od 2