CRO-eu.com
Prosinac 15, 2019, 00:43:49 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Prof. Vesna Kolić Klikić  (Posjeta: 5347 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« : Veljača 13, 2009, 13:14:45 »


Prof. Vesna Kolić Klikić

 

Paurka sam, a ne graničarka, i u Pakracu ću proživjeti starost

Nedavno objavljena knjiga "Ženske narodne nošnje zapadne Slavonije" i promocije gotovo "svuda oko nas", podsjetila je ponovno na Vesnu, našu bivšu sugrađanku iz Gupčeve ulice i kćerku, nešto starijim Pakračanima ipak mnogo poznatijeg, majstora Klikića. Vesna je već nakon gimnazijskih i studentskih dana otišla iz Pakraca i potom kao diplomirana etnologinja i arheologinja takorekuć "kružila oko njega", ali ju Pakrac, grad s bogatom prošlošću, grad templara i ivanovaca, grad sa starom utvrdom i kovnicom novca, s prebogatom narodnom baštinom pjesama, običaja i nošnji - grad kao stvoren za etnologa i arheologa, jednostavno nije zvao.

A, etnologija i arheologija nisu, na primjer, krojački ili frizerski zanat pa da Vesna nakon završene škole otvori radnju i vrati se u svoj grad, nego su ju pozvali u svoju sredinu najprije Vukovarci, pa zatim Požežani i, potom, Novogradišćani gdje je i danas. Kako Pakrac nije Novoj Gradišci preko svijeta, Vesna je ipak poslom povremeno u Pakracu i, mora se reći, u Prekopakri, ali, sve u svemu, prerijetko za toliko toga što bi se na ovim prostorima trebalo istražiti i zapisati. Upravo to, Vesna radi već 24 godine u Novoj Gradišci gdje je u Zavičajnom, a potom Gradskom muzeju bila kustosica, ravnateljica i sada muzejska savjetnica.

Uvod u ovaj razgovor u njenoj kancelariji u prostoru Gradskog muzeja u Novoj Gradišci, inače pretrpanoj literaturom, dijelovima nošnji, kojekakvih starih predmeta i sličnog - sve u jednom dobrom kreativnom neredu, potrajao je skoro cijeli sat. Bilo je tu sjećanja i podsjećanja na gimnazijske dane, na mladost i priče o Pakracu i prekopakranskim legendama. Podsjetila je Vesna na priču o pletenju stolčića od pruća u adventu i na veliku šuplju lipu u Martinovićevom - Pihirovom sokaku i o stvorovima i vilama u njoj... pa na rušenje Druckerove kuće i željeznog mosta, pa o tome kako i danas osjeća finu prašinu s prekopakranskog puta i miris Mirićeve radnje s cipelama... Pričala je i o češljevima češljara Puhmajera, o pralu - mjestu, odnosno kamenu na Pakri između Oblijanove i Pezetine kuće gdje su žene ispirale veš... i o još koječemu.

Etnologinja umjesto frizerka

Što, pak, znači imati u svojoj sredini osobu takve struke, ali, što je vrlo važno, i osobu koja istinski voli svoj posao, govori više od šezdeset objavljenih radova u raznim stručnim i lokalnim glasilima, knjigama i katalozima vezanih uz svilogojstvo, lončarstvo, vinogradarstvo, tradicijsko odijevanje te svatovske i uskrsne običaje - i to sve, što bismo rekli, u riječi i slici. U knjizi "Ženske narodne nošnje zapadne Slavonije" Vesna na trećini od ukupno tristotinjak i nešto više stranica obrađuje pakrački i lipički kraj, a knjiga je rezultat, kako je rekla, sustavnih istraživanja, razgovora, zapisivanja i prikupljanja materijala još od 1974. godine i njenih studentskih dana - dakle, više od trideset godina. "Imala sam 52 kazivača i sva je sreća
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #1 : Veljača 13, 2009, 13:15:52 »


da su moje zabilješke bile sa mnom a ne u Pakracu gdje bi vjerojatno nestale u ratu", rekla je Vesna.

Ipak, da se razumijemo, svi ti ispisani katalozi, brošure, knjižice i knjige nisu rezultat samo fakulteta, nego niza okolnosti koje su se događale Vesni još od roditeljskog doma, djeda Mije tamburaša, oca pjevača, pa preko bake Mare u Prekopakri... ali i "Seljačke sloge" čiji su svi njezini bili podupirajući članovi, a baka Mara i aktivna članica.

Možda sam početak njenog djetinjstva nije ukazivao da će otići u svijet prošlosti i starina, jer je kao mala željela postati glumica i pjevačica, a kada se približavalo vrijeme odabira budućeg poziva, otac je poželio, kao i mnogi drugi očevi, da mu kćerka postane doktorica ili profesorica, a majka nešto znatno skromnije - frizerka. "Pa, koja curica u vrijeme naše mladosti nije poželjela postati pjevačica i glumica, onako lijepo obučena, počešljana i našminkana, netko lijep poput Sofije Loren ili neke druge ljepotice sa sličica iz čokoladica i žvaki. U našoj se kući dosta pjevalo, posebno za blagdane. Otac Ivo je pjevao u Radničkom zboru na Pilani koji je vodio Ivo Sokač, a i ja sam naslijedila, kažu mnogi, dobar glas pa me u društvu jednostavno tjeraju da pjevam. Volim pjesme koje imaju dušu, jer one druge su samo tekst i tonovi i ništa više", rekla je Vesna.

Moj lokalitet u Kaniškoj Ivi

Niti na kraju gimnazije Vesna nije bila načisto što će studirati. Odabravši prošlost Pakraca za maturalnu radnju, put ju je odveo u Gradski muzej u Požegi gdje joj je poznati požeški povjesničar i ravnatelj muzeja Josip Langhamer, kada je vidio s kakvim entuzijazmom kopa po arhivskoj građi, rekao neka razmisli o studiju etnologije. "Tada sam prvi puta čula za tu riječ i nisam ni znala što je to etnologija. Ta Langhamerova sugestija se pacala, pacala oko 6 mjeseci i posložila se priča kada sam shvatila da etnologija u stvari ima veze s mojim ocem, majkom i kućom, s bakom Marom i Prekopakrom... zapravo, sa svim s čim živim i što volim...

Upisala je Vesna na Filozofskom fakultetu u Zagrebu dvije studijske grupe: etnologiju i arheologiju, oba kao A predmete. Tijekom studija bila je vrlo aktivna pa je, radeći na projektu za Međunarodnu smotru folklora 1975. ili 76. godine, došla u Gaj, gdje je čula kako su u Kaniškoj Ivi našli neke "zelene" predmete u zemlji kada su proširivali ribnjake. S ocem i sestrom je otišla tamo i pronašla u profilu zemlje ulomke keramičkih posuda, to odnijela profesoru na fakultet, a godinu i pol nakon toga počelo je iskapanje. Bio je to prapovijesni neolitički lokalitet tipa Malo Korenovo. U "Praistoriji jugoslavenskih zemalja" (5 tomova), profesor Dimitrijević spominje Vesnu kao nalaznika tog lokaliteta.

Tijekom studija Vesna je bila demonstrator na odsjeku arheologije, a radila je i na lokalitetima kod malog Lošinja, na Visu, kod Knina, Vinkovaca i na poznatoj benediktinskoj opatiji Sv. Mihovila kod Orljavca.... Kao diplomirani etnolog i apsolventica arheologije prvo radno mjesto dobila je 1979. godine od Gradskog muzeja Vukovara, uz najbolje preporuke gospođe Zdenke Lehner, prve etnologinje u Slavoniji, koja je radila u Etnografskom muzeju u Zagrebu. Ipak, zbog jednog zaostalog ispita Vukovar je otpao, pa joj je prvo radno mjesto bilo od listopada 1979. godine u Muzeju Požeške kotline u Požegi, a arheologiju je diplomirala u ožujku 1980. godine.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #2 : Veljača 13, 2009, 13:16:52 »


Pakrac zanimljiv za istraživače

"Pakrac je i danas veliko neistraženo područje i za arheologe i za etnologe - on je, kako se to kaže, još uvijek "bijela zona". On je etnološki zanimljiv zbog svoje različitosti, jer, na primjer, pakračko područje ima 5 vrsta nošnji. Niti srednjevjekovni grad nikada nije sondiran, a građeni su na tom mjestu i zgrada općine i policije. Lokalna zajednica takvo šta mora inicirati", rekla je Vesna, a na pitanje da li ju zanima takav izazov i da li bi došla u Pakrac - kaže: "Doći danas u Pakrac, značilo bi za mene istraživački kretanje ispočetka, a mislim da sam prestara za to. U Novoj Gradiški sam dugo i imam veliko znanje i tek sada ovaj kraj može od mene imati koristi. Sva moja ulaganja u moj posao postaju isplativa, kao i kod drugih sličnih poziva, tek nakon 25 do 30 godina rada. To je kao kićenje božićne jelke - sve ono što se uči i skuplja u životu slaže se i nadograđuje i ide se prema vrhu. A - ja sam svoju jelku kitila u Novoj Gradišci, a ne u Pakracu".

Vjerujem da mi u Pakracu nitko neće zamjeriti što kažem da rođenjem i djetinjstvom čovjek ima jedan zavičaj, a drugi mu je tamo gdje "jede kruh". Ipak, nikada nisam bila daleko od Pakraca, uvijek sam se vraćala ili roditeljskoj kući, ili u Prekopakru prijateljima i "Seljačkoj slogi". Sada sam, u neku ruku, mentor pakračkom muzeju i sigurno je da ćemo se i dalje viđati u Pakracu, ovisi i koliko me budu trebali". Želi još, kako kaže, ustrojiti etnografski muzej zapadne Slavonije u Pakracu, jer je to područje stoljećima zanemarivano.

Ipak, priča o Vesni i Pakracu nebi bila završena a da se ne kaže i ovo: osim naslijeđa u obiteljskoj kući u Gupčevoj ulici, Vesna i suprug Branko kupili su i mali stan u Pakracu, a plaćat ćemo i grobno mjesto na pakračkom groblju. Ja sam paurka, a ne graničarka i u Pakracu ću proživjeti starost", rekla je.

Vesna "od akcije"

Iz svake riječi, vidljivo je, izvire njen temperament, pa nije ni trebala reći kako u poslu ne trpi odlaganja jer kada se nešto treba napraviti, onda za nju nema sutra, nego se ide sada, odmah. I u školi je bila takva, radila je u fotosekciji, dramskoj, pisala igrokaze, pjevala u gimnazijskom oktetu kod profesorice Križ s Jasnom Pribanić, Mirnom Štetić i drugima.

U struci je također vrlo energična, poduzetna i cijenjena pa kolege kažu da je među etnolozima najbolja poznavateljica tradicija zapadne Salvonije. U istinitost tih tvrdnji ne treba sumnjati, nego samo pročitati u bilješci o njoj kao autorici knjige "Ženske narodne nošnje zapadne Slavonije": "... Organizirala je i postavila preko stotinu raznih izložaba, sudjelovala na mnogim stručnim i znanstvenim skupovima, utemeljila je "Smotru tradicijskih puhačkih instrumenata Hrvatske" u Novoj Gradiški i s kolegom Pavlovskim "Sačuvajmo običaje zavičaja" u Velikoj.

Na mnogim folklornim priredbama u regiji članica je, već gotovo dva desetljeća, prosudbenih komisija za izbor najljepše djevojke i snaše. Zanimljivo je i ovo - Vesna je prvi zaposleni etnolog na prostoru zapadne Slavonije, a danas je i predsjednica Muzejskog društva Slavonije i Baranje.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #3 : Veljača 13, 2009, 13:17:49 »


Muža "iskopala" u Zagrebu

Osim kopanja po brojnim lokalitetima, Vesna je, izrazivši se arheološkim rječnikom, svog muža Branka "iskopala" u Zagrebu. Naime u KUD-u "Joža Vlahović, plesala je s Brankovom sestrom i tako je sve počelo, a završilo vjenčanjem u Pakracu 1981. godine. Nakon toga, s Brankom odlazi u Pulu gdje je dobio posao u "Uljaniku" kao industrijski sociolog, ali, budući da i tamo "vole svoje", Vesna nije mogla dobiti posao. Kada je u Novoj Gradišci objavljen natječaj i Branko dobio posao u srednjoj školi, došli su zajedno, zaposlila se i Vesna u Muzeju i - ostali su do današnjih dana.

I, da obiteljska priča Kolićevih bude kompletna, njezin dio je i sin Mislav, rođen 1982. godine, naravno, u Pakracu, i koji će, i pored mamine želje da studira pravo, koje je po njoj financijski unosnije, ipak završiti arheologiju i povijest - također dvije studijske grupe.

Zanimljivu priču ima i zašto je uz novo prezime Kolić, zadržala i prezime Klikić: "Otac i majka su me do 26. godine hranili, oblačili i školovali, a moj suprug nije do tada uložio u mene ništa". Slično, vjerojatno, razmišlja i njezina šest godina mlađa sestra Jasminka, koja također živi u Novoj Gradišci i koja je također uz novo prezime Bura, zadržala i Klikić.
Inače Vesna je s mnogo ljubavi govorila o svom ocu Ivi, nekada poznatom pakračkom VKV električaru i kovinotokaru koji je "rastao" s prvom pojavom bijele tehnike. Majstor Ivo je radio u pakračkoj Bolnici, u "Papuku", središnjem servisu "Končara" u Pakracu (preko puta gostionice "Lovac" u Tomislavovoj ulici"), a ispostava je bila, danas je to zanimljivo, u Požegi. Otac i majka Terezija, djevojački Martinović iz Prekopakre, od malih plaća činili su čuda, pa su, kao i mnogi drugi i kuću izgradili. Vesna je, pak "ferija" trošila na rad pa je konobarila u "Papukovom" odmaralištu na Krku, radila na Pilani i u "Jasenu"...

Kulen, šunka i rakijica

"Onaj tko ne pozna prošlost svog kraja ne može ga dovoljno voljeti", kaže Vesna, "i stoga je potrebno: teren, teren, teren, pa skupljati, skupljati i skupljati, a lako će se kasnije, u miru, vući paralele, pisati povijest ovog kraja - mi, ili netko drugi nakon nas - svejedno je. I, nikada nije kasno početi, jer i danas ima ljudi koji imaju što reći o tradicijama ovog kraja, nešto što još do sada nije rečeno, pokazati što još nije viđeno...".

Iako posao voli i najveći dio dana troši upravo na njega, sa suprugom mir nalazi u 1/4 jutra velikom ili malom voćnjaku i dva reda vinograda, u radu i šetnjama. Voli, kaže, kao prava Slavonka, pojesti kulen, šunku i popiti pravu domaću rakijicu.

I tako u 54 "kvadrata" stana u Novoj Gradišci, uz automobil punto i malo voćnjaka te uz knjige i kataloge, ormare i vitrine pune tradicija i prošlosti, živi sa suprugom i sinom Vesna, kći Terezije i majstora Klikića koja će, iako kruh jede u Gradišci, starost provesti u Pakracu - zato što je paurka, a ne graničarka i zato što toliko pozna prošlost Pakraca da ga jednostavno ne može ne voljeti.

Duško Kliček
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.20. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!