03. ožujak - "laž" - lažljivost, promjenjivost vremena

[Marica]

UJEDINJENA EUROPA

53. godina rimskih ugovora

U hodu prema današnjoj Europskoj uniji, 25.ožujka 1957., lideri Italije, Francuske, SR Njemačke, Belgije , Nizozemske i Luksemburrga potpisali su u Rimu sporazum o osnivanju Europske ekonomske zajednice (EWG) Cilj je bio stvaranje carinske unije te zaštita i širenje zajedničkoga tržišta. Širu Europu bez granica 1991.najavio je sporazum u Maastrichtu.

Danas je iz  EWG nastala EU

[Marica]

08. 03. - Međunarodni dan žena je jedan dan za prava žena, za mir i humano društvo.

Sve je započelo u kolovozu 1910. kada su 100 žena, iz 17 nacija, odlučile da održe svake godine "Dan žena" sa "internacionalnim karakterom" u obliku diskusije, demonstracija, priredbi i susreta.

   Tražimo li u literaturi o životu gradske i seljačke žene u srednjem vijeku, nećemo skoro ništa naći. Tu i tamo je, samo napomenuta, žena iz feudalnog staleža.

Sliku žene u srednjem vijeku "crtao" je muškarac i po njegovom mišljenju izgledala je:

-   žena je labilna, vodi u napast, svadljiva, bahata, uvijek s namjerom muškarca pokoriti i oduzeti muškarcu svaku životnu radost.
-   žena je samo zato stvorena da služi muškarcu – svom gospodaru.
-   žena je, po prirodi, malovrijednija, ona je muškarcu podležne fizički, duševno i umno.

Dok slika muškarca je izgledala, oduvijek, mnogo pozitivnija.

-   muškarac je stvoren da vlada, zapovjeda -  i sa ženom.
-   muškarac, najprije otac a onda suprug,  moraju ženu odgojiti na poniznost i pokornost.

Ženama nije bila dopuštena samostalnost kao ni javno izražavanje osobnog mišljenja.

Vrijednost jedne žene ovisila je o njezinoj nevinosti prije braka i kroz njezin brak. Neudane žene i udovice  nisu  uživale društveno poštivanje.

Ostavljene ili razvedene žene nazivalo se je "raspuštenicama". Žene koje su živile u izvan-bračnoj vezi bile su samo "priležnice".

Žena se nije udavala nego je bila udana ili obećana i to sa svojih 12 do 16 godina starosti. Starateljstvo je kroz udaju preuzeo, od oca, njezin suprug.koji je jedini imao pravo na korištenje njezine imovine.

Bogate udovice (Beatrice Frankopan – Korvin), da bi zadržale imovinu, bile su prisiljene na ponovnu udaju.

U 14-om do 16-og stoljeću "poboljšala" se je situacija žene. Iako manjina, usudile su se iz ovisnosti oca – supruga u samostalnost. Ali ta samostalnost ( babica, "biljna lječnica") joj je ubrzo kroz muškarca oduzeta te je kao  "vještica" osuđene na javno spaljivane na lomači.

Udane žene su i dalje živile u matrijalnoj ovisnosti supruga i njegove obitelji. Većina neudanih žena su radile kao sluškinje. Starije neudane ili bolesne žene ovisile su o milosti svoje obitelji.

Mnogo teži život imale su žene u selima. Da bi "osigurale" svoj život bile su one i dijeca prisiljene na najteže poslove. Osim kopati, sijati, žeti brinule su se i za vodu koju su iz velike udaljenosti, na glavi, donosile kući. Njezin radni dan bio je u prosjeku 14-16 sati. Tu nije bilo vremena za  "odmor“ ili posjetu kod roditelja. Seoske žene su često umirala "u najboljim godinama".

Još danas je "seljanka" jedna pogrdna riječ!

Građanke su živile duže!

Novorođeno žensko dijete bilo je samo "dijete" dok je muško dijete bio "sin". Kćerke se većinom nisu slale u školu. U selima su samo muškarci bili pismeni. Žene su morale vjerovati u ono što im muškarac pročita.

U 19-om stoljeću se je mnogo promjenilo:

- dijevojčica je "kćer"
- žene samostalno odlučuju  kada i za koga će se udati.
- ženama je dozvoljeno studiranje i političko angažiranje.

Polovicom 19. stoljeća sve više žena pohađa fakultet. Početak je napravila Švicarska zatim Belgija, Nizozemska i skandinavske zemlje.

1889. je ruska matematičarka Sona Kovalevskaja prva žena profesorica u Evropi na fakultetu u Štokholmu.

1918. poboljšala se je i situacija žena u USA, Amerikanke su stekle pravo glasanja.

1939., kada je imala 15 godina, položila je Marija Draženović letački ispit i bila je prva žena-ratni pilot  u sastavu 113. lovačkog puka i učestvovala je u Drugom svjetskom ratu u borbama na Sremskom frontu 1945.

2006-e godine je Annemarie Drazenovich, vojna sudkinja u 172. Styker (pancer – oklopno vozilo) ratne brigade u Iraku

Doista, mnogo se je 08 veljače ili 8. marta promijenio i zato je značajan dan u životu svake žene.

[Marica]

11. 03. - Kardinal Franjo Kuharić

11. ožujk - šesta obljetnica smrti zagrebačkog nadbiskupa kardinala Franje Kuharića, čovjeka koji je vodio Crkvu u Hrvata u sudbonosnim danima borbe za opstanak hrvatske države i bio duhovno svjetlo hrvatskog naroda u tim najtežim trenucima novije hrvatske povijesti.

On nije bio ikona samo katoličkih vjernika, već moralni svjetionik svih iskrenih humanista i domoljuba. Kardinal Kuharić je ne jednom svojim javnim istupima, poslanicama, propovjedima, apelima domaćoj i svjetskoj javnosti te pismima političarima i diplomatima potvrdio svoju nepodijeljenu opredijeljenost za mir, ekumenizam i međureligijski dijalog, bratstvo među narodima i ravnopravnost među svim ljudima.

Rođen 15. travnja 1919. u Pribiću pokraj Krašića, kao najmlađe, 13. dijete Ivana i Ane rođ. Blažić, po zanimanju zemljoradnika. Završava nadbiskupsku klasičnu gimnaziju na Šalati u Zagrebu. Teologiju je završio na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Za svećenika je zaređen 15. srpnja 1945. u Zagrebu.

2. veljače 1983. sveti otac Ivan Pavao II. imenovao ga je kardinalom Svete Rimske Crkve. Umirovljen 5. srpnja 1997. Umro je u Zagrebu 11. ožujka 2002.

[Marica]

12. 03. - Elma Karlowa

Ekma Karlowa, rođena kao Selma Karolina Karlovac, poznata i pod imenom Elma Karlovaca. Rođena je 12. 03. 1932. u Zagrebu.

U Hrvatskoj je nastupala kao pozorišna glumica. 1953 ponudio joj je režiser Géza von Bolváry glavnu ulogu u filmu "Dalmatinski svatovi".

Između 1950-te i 1960-te igrala je većinom u komedijama i operetama. Radi njezinoga južno-slavenkog akcenta i zavodljivoga izgleda igrala je većinom ulologu ljubavnice i zavodnice. Bila je do 1963. godine „dobro plaćena“ glumica. Od 1963. do 1973. bolovala je od depresija. Između 1973. i 1992. igrala je u raznim filmovima i serijama. Umrla je 31.12.1994 u München-u.

Filmovi i sreije:

•   Einmal kehr' ich wieder... Dalmatinische Hochzeit (1953)
•   Gitarren der Liebe (1954)
•   König der Manege (1954)
•   Rosenmontag (1955)
•   Besuch aus heiterem Himmel (1955)
•   Der fröhliche Wanderer (1955)
•   Der Bettelstudent (1956)
•   Studentin Helene Willfüer (1956)
•   Gruß und Kuß vom Tegernsee (1957)
•   Almenrausch und Edelweiß (1957)
•   Der Czardas-König (1958)
•   Rivalen der Manege (1958)
•   Die grünen Teufel von Monte Cassino (1958)
•   Gauner-Serenade (1960)
•   Schick deine Frau nicht nach Italien (1960)
•   Die Post geht ab (1961)
•   So liebt und küsst man in Tirol (1961)
•   Am Sonntag will mein Süßer mit mir segeln gehn (1961)
•   Freddy und das Lied der Südsee (1962)
•   Übermut im Salzkammergut (1963)
•   Zwei blaue Vergissmeinnicht (1963)
•   Junge Mädchen mögen's heiß, Hausfrauen noch heißer (1973)
•   Auch Ninotschka zieht ihr Höschen aus (1973)
•   Angst essen Seele auf (1974)
•   Bolwieser (1977) (TV)
•   Das Einhorn (1978)
•   Der Millionenbauer (1979) Fernsehserie
•   Wehe, wenn Schwarzenbeck kommt (1979)
•   Berlin Alexanderplatz (1980) Fernsehserie
•   Im Himmel ist die Hölle los (1984)
•   Kir Royal (1986) Fernsehserie
•   Sedem jednou ranou (1988)
•   Tatort – Kainsmale (1992) (TV)

[Marica]

16. 03. - Vijest o revoluciji u Beču

Vijest o revoluciji u Beču i proklamiranim novim slobodama donio je u Zagreb poštar bečke pošte u noći između 15. i 16. ožujka 1848. Stara vlast je zbunjena i pasivna, a političku akciju vode stari ilirci oko grofa Janka Draškovića, Ljudevita Gaja, Ivana Kukuljevića Sakcinskog, Ambroza Vranyczanyja i dr. Zagrebačko gradsko vijeće središte je nove vlasti i narodnog okupljanja.

Revolucija u Beču i Budimpešti potakla je cara da 16. ožujka 1848. imenuje Josipa Jelačića za bana i zapovijedajućeg generala u Vojnoj krajini. 25. ožujka u Zagrebu je sazvana velika narodna skupština koja svojim.

(Od svibnja do kolovoza živio je Ferdinand I. sa svojom obitelji i dvorskim kućanstvom u exilu u Innsbruck-u.  02. 12.1 848.Ferdinand I, koji nije imao dijece, abdicirao je u korist svog nećaka Franca Jozefa I. Car Franc Josef I. krunjen je za cara od Austrije 02. 12. 1848. i apostolskog kralja Mađarske i u Budimpešti 08. 06. 1867.)

[Marica]

14. 03. - Albert Einstein

Rođen: 14. ožujka 1879. u Ulmu u Njemačkoj
Umro: 18. travnja 1955. u Princeton-u u američkoj državi New Jersey

Njemački židov Albert Einstein, otac teorije relativnosti, smatra se najvećim fizičarem 20. stoljeća.

Školu je pohađao u München-u. Od  1896.–1914. studira i radi u Švocarskoj gdje je za vrjeme studija upoznau svoju buduću ženu, tri godine stariju Milevu Marić. Tek nakon smrti njegovog oca (krajem 1902.) – protiv volje njegove obitelji – 23.01.1903 oženijo je trudnu Milevu.

S matematičarkom Milevom  imao je dva sina Hans Albert ((* 14. Mai 1904 u Bern-u; † 26. Juli 1973 u Woods Hole, Massachusetts  od srčanog udara) i Eduard ((* 28. Juli 1910 u Zürich-u; † 25. Oktober 1965 u Zürich-u od šicofrenije).

Tek 1987. kroz objavljivanje privatne korrespodencije saznalo se je, da se je već u siječnju 1902. rodila njihova vanbračna kćerka Lieserl, za vrijeme kad je Mileva boravila  u Srbiji kod svojih roditelja.

O Lieserls sudbini postoje samo predpostavke: njezina eksistencija je, radi čednosti, krita Predpostavlja se, da je rođena s Down-sindromom. U pitanju je, dali ju je Einstein ikada vidio. Moguće je da Lieserl živila u Srbiji kod dijede i bake. Drugi izvori pričaju o ranoj smrti kada je Lieserl bila 21 mjesec stara.

Sinovi Hans Albert i Eduard bili su bliski s ocem sve do rastave roditelja 1914. Eduard je najveći dio života imao zdravstvene probleme, i živio je s majkom do njene smrti 04.08. 1948 u Zürich-u.

Poslje rastave od Mileve (1914) oženio je 1919. svoju sestričnu Elsu Löwenthal (umrla 1936.)

1921. dobiva Nobelovu nagradu za fiziku.
Umro je 18. travnja 1955. u Princeton-u u američkoj državi New Jersey

Website o Mileni Marić http://www.pbs.org/opb/einsteinswife/family/index.htm

[Marica]

26. 03. - Glazbeni genij Ludwig van Beethoven

26. ožujka 1827.u Beču ja umro Ludwig van Beethoven, jedan od najvećih svjetskih skladatelja. Za njega je Goethe rekao da nikada nije postojao umjetnik tako nabujale snage, silovite volje i skrivene nježnosti.
 
On označuje kraj klasike proširujući stil Haydna i Mozarta u pogledu trajanja skladbi,osjećaja,dinamičnosti te svih ostalih glazbenih elementa.Neki autori njegovu Treću simfiniju, Eroicu, 1803. smatraju prvim procvatom njemačkoga romantizma ali nju također nije pogrešno tumačiti vrhuncem klasicizma.

Kao osoba nasrtljiv i težak, nesposoban za trajne veze sa ženom,zaljubljuje se u pjevačicu Willmann, u svoju učenicu Giuliettu Guicciardi, u Terezu Brunswick i Izabelu Brentano, ostaje usamljen i pogođen okrutnom bolešću-gluhoćom.Umire sam i jadan, pred kraj uzdržavajući nekog rođaka koji je ispao nezahvalan.

Simfoniju (treću) Eroicu prvobitno je zamislio kao posvetu Napoleonu, a kada se shvatilo da ovaj brani svoje interese, a ne demokratski duh,Beethoven je posvetu izbrisao žestinom koja je poderala papir. Konkretno, do Beethovenova bijesa je došlo nakon što se Napoleon proglasio carem, što je kompozitor komentirao da Napoleon nije ništa bolji od ostalih.

Izvor: TSRB - Tehnička škola Ruđera Boškovića

[Marica]

26. 03. - Progon vještica

Vještice su bile, po mišljenju naroda, žene koje su posjedovale magičnu moć, dobro su poznavale ljekovite biljke i često su bile zvane kod  bolesnika i porađanja.

Poneke su imale intuitivne i vidovite sposobnosti. Često su to bile žene koje su znale čitati i pisati što je u tadašnje vrijeme bila rijetkost.

Neka vanjska obilježja kao crvena kosa, bijela put i zelene oči, bila su dovoljna sa se takva žena proglasi vješticom. Ali to nije bio jedini kriterij: Za vrijeme progona vještica, progonile su se mlade, stare, lijepe i ružne  „vještice“.

Prvobitno je kršćanska crkva čarobnjaštvo, magiju i vradžbinu odbijala smatrajući da su to pogane praznovijernosti.

U 14. stoljeću kršćani su vjerovali da su vještice u paktu sa sotonom. Sve nesreće, prirodne katastrofe, glad i kugu pripisivali su "vješticama".

Bilo je dovoljno, iz osvete, osuditi žene da su u paktu sa sotonom, da bi došlo do preslušavanja koje je izgledalo tjelesnom mučenju, zavezanom bacanjem u vodu. Ako bi se utopila značilo je da je nevina, ako bi ostala na površini vode, bio je dokaz da je vještica i kao takva od suda proglašena.

Osuđene žene su pod tjelesnim mučenjem većinm priznale sve optužbe. Jedan od načina ucijene priznanja bilo je natezanje prstiju i nogu ili, pri zavezanim rukama, rastezanje kičme da bi na kraju završile na lomači.

U Europi su, imeđu 14. i 18. stoljeća, oko 200 000 žena spaljene kao „vještice“.

S promjenom krivičnog zakona Carica Marija Terezija je zaustavila progon vještica. Sve smrtne presude trebale su joj se dostaviti "na potvrdu", a ona ih je redom odbijala. Tu je odluku 26.ožujka 1756. ozakonio i naš Sabor. Poslije je carica zabranila procese bez njena dopuštenja što je označilo kraj stoljetnih progona.

 

Suđenja vješticama u Hrvatskoj

Domaćim će čitateljima svakako biti zanimljivo potražiti i dijelove koji se odnose na Hrvatsku i progone vještica na ovim prostorima. Dva članka Croatia i Balkans napisao je Trpimir Vedriš, s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu. On s historiografske stane opisuje i donosi podatke o suđenjima vješticama u Hrvatskoj, čiji se počeci mogu datirati u 1214. godini na području Dalmacije, a završavaju uredbama Marije Terezije 1756. i 1758., u kojima, doduše, ti procesi nisu potpuno zabranjeni, nego su postroženi mehanizmi suđenja. Očito da je s općom intelektualnom klimom u Europi krajem 18. stoljeća i u Hrvatskoj prestalo suđenje vješticama, koje autor spretno obrađuje, s obzirom na to da su se u spomenutom razdoblju na raznim područjima današnje Hrvatske izmjenjivale mnoge vlasti, jurisdikcije pa i kulture, od kojih je svaka sa sobom donijela nešto od “tradicije” spaljivanja vještica.

Ova enciklopedija svakako će dati odgovore na pitanja zašto su Europljani vjerovali da vještice lete na sijela, da imaju seksualne odnose s vragom, te zašto su bile opasne za kršćanstvo, ali će također dati uvid i u društvenu i kulturnu klimu zapadnog svijeta u kojemu su te iste vještice “nastale”. Velikim brojem članaka, kojima je pokriveno gotovo sve što se odnosi na vještice, magiju, mistiku i demonologiju u zapadnoj tradiciji obrađeno je na način da početnicima zorno opiše svaki problem, a stručnjacima ponudi nova, šira, interdisciplinarna tumačenja s referencama na recentnu literaturu koja pruža dobar oslonac za daljnja istraživanja. Encyclopedia of Witchcraft: The Western Tradition svakako će predstavljati dragulj u knjižnici svakog pojedinca ili znanstvene i kulturne ustanove.

Više o temi > http://www.matica.hr/HRRevija/revija302.nsf/AllWebDocs/muzur

[Marica]

27. 03. - Wilhelm Conrad Röntgen

Rođen je, kao jedino dijete tekstilnog fabrikanta Friedricha i Charlotte, 27. 03. 1845. u Lennep pored Remscheid-a. Iz ekonomskih interesa roditelja proveo je, od treće godine života, dijetinjstvo i školovanje u  nizozemskom Apeldoorn-u.

Od 1861. do 1863. pohađao je Tehničku školu u Utrecht-u, koj jer iz disciplinarskih razloga morao napustiti. Pokušaj, kroz privatnu obrazovanje 1864., isto je prekinuto neuspjehom.
Godinu dana bio je neredovni student na univerzitetu u Utrechtu da bi zatim otišao u Zürich gde se je upisao, kao redovni student, na mašinskom fakultetu.

1868,  sa 23 godine, stekao je diplomu mašinskog inžinjera. 22. 06. 1869. promovirao je kod Augusta Kunta fiziku kod kojeg je, sljedećih godina u Würzburgu asistirao.

19. 01. 1872. oženio je u Apeldornu, kćerku jednog zürchiškog gostioničara Annu Berthu Ludwig. Njihov brak koji je više od 50 godina bio sretan ostao je bez dijece. Posvojili su šetsogodišnju Josephinu Berthu od Röntgenovog brata.

1879. dobio je Röntgen poziv za profesora fizike na univerzitetu u Gießenu gdije je pronašao  x-zrake  kasnije po njemu nazvane "Rentgenovi zraci“.

1901. Wilhelm C. Röntgen i Nikola Tesla radili su u Strassburgu i bili od 1883. studenti, kolege i jako dobri prijatelji.

1901. dodjeljena mu je Nobelova nagrada.

1919. nakon duge i teške bolesti umrla je Anna Bertha Röntgen.

10. 02. 1923. umro je u starosti od 77 godina nakon teške bolesti raka na debelom crijevu u  München. Sahranjen je na Starom groblju, pored svojih roditelja, u Gießenu.

**********

„Dankesbrief „ - München, 20. Juli 1901
  
Herrn Nicola Tesla in New York
  
Sehr geehrter Herr!

Sie haben mich ungemein überrascht mit den schönen Fotografien
von den wunderbaren Entladungen und ich sage Ihnen vielen Dank dafür.
Wenn ich nur wüsste, wie Sie solche Sachen machen!
Mit dem Ausdruck besonderer Hochachtung verbleibe ich
  
Ihr ergebener W.C.Röntgen

*************

„Zahvalnica“ - München, 20. Juli 1901

Gospodin Nicola Tesla u New Yorku

Poštovani gospodine!

Izuzetno ste me iznenadili sa lijepim fotografijama od predivne pražnje * za koju Vam se zahvaljujem. Kada bih ja samo mogao znati, kako Vi takve stvari načinite.

S izrazom posebnog poštovanja

Vaš odani W.C.Röntgen

* Entladung - entladen - trošenjem se prazni akumulator (baterije)

Opis fotografija:

  1.   Röntgenova rodna kuća u Lennep pored Remscheid-a
  2.   Wilhelm Conrad Röntgen
  3.   Röntgenova zahvalnica upućena Tesli
  4.   Anna Bertha Ludwig - 19.01.1872. oženio je u Apeldornu
  5.   Anna Bertha Röntgen
  6.   Ruka Anne Berthe Röntgen
  7.   Labor Wilhelma Conrada Röntgena
  8.   Deutsches Röntgen-Museum Schwelmer Str. 41 u  42897 Remscheid
  9.   Obiteljska grobnica u Gießenu
10.   Röntgenov monument u Gießenu

Izvor: http://www.roentgen-museum.de/

Povećane fotografije > u galeriji http://www.cro-eu.com/

[Marica]

Zlatko Šulentić

autoportret

rođen je u četvrtak, 16. 03. 1893. u Glini, u ulici  Stjepana i Antuna Radića br. 23.
Bio je slikar ugođaja, pejsažist i portretist. Počeo je slikati u ranoj mladosti začudnom kvalitetom i senzibilnošću, koja je svojstvena njegovu kasnijem radu. Za studij slikarstva spremao ga je Konrad Filip, a diplomirao je u Münchenu 1914. godine. Godine 1930. odlazi u Pariz, gdje je naslikao jednu od svojih najboljih slika Place de Tertre, upotrijebivši pritom samo nekoliko boja, s modernim osjećajem za prostor

U 42. godini starosti, 1935., oženio se je Boženom Reputin, njegovom ucenicom u gimnaziji koja se je zaljubila se u profesora, u njegovu frčkasu kosu kada bi pokisao (pričala je Božena, Vladi). Zlatko i u starosti imao bujnu kosu  ¹ U 54. godini straosti, 1947., odlazi u mirovinu, što je za njega pravo oslobađanje.

Od 1964. do 1968. godine Šulentić je radio za samostan franjevaca na Ksaveru u Zagrebu.

Slika Propovijedi na gori njegov je posljednji autoportret. Religijska je umjetnost izvor iskrenih osjećaja i istinskih inspiracija i u drugim njegovim radovima: na primjer na freskama Rođenje Kristovo i Bijeg u Egipat koje se nalaze u crkvi majke Božje Bistričke. ²

Proživjevši zajedničke dane sa Boženom na zagrebačkome Naumovcu umro je u petak, 09. 07. 1971. u 79. godini svoga života i djelovanja.

Zlatkov grob je odmah pri glavnom ulazu u Mirogoj, odmah do velikana Krleže. Božena je sve Zlatkove slike darovala Zagrebu a kuću crkvi.

Zlatkov otac je bio liječnik, kao i Ivan Šulentić, djed od Vlade. Skupa su službovali u Glini jedno vrijeme. Zlatko je kao dijete ostao bez majke i zato ga je otac često vodio na putovanja. Zlatko je poslije i sam proveo puno na putavanjima po svijetu. Komunisti ga nikada nisu "volili" i nikada nije imao pažnju koju je po svojoj nadarenosti zaslužio.¹

_______________________
1 Kazivač: Vlado Šilentić (praunuk Antuna Pavlovića iz Križpolja)
2 http://www.hrt.hr/

[Marica]

100 godina "Dan žena" Nakon 100 godine mnogo je postignuto, ali još uvijek postoje masivna strukturna zapostavljanja. Prihodi žena i muškaraca nisu još uvijek izjednačeni. Žene zarađuju 23 posto manje za isti posao, pod istim uvjetima. Obiteljsko nasilje je široko rasprostranjeno. Siromaštvo osjete najprije žene samice dali mlade, dali starice. Žene, vićinom puno mlađe od svog supruga, kojeg njeguju kod kuće do smrti, ostaju ovisne o skrbi u skromnim staračkim domovima. Puno se toga mora još promjeniti da bi žene bile priznate za sve poslove koje dnevno za bolje našeg društva obavljaju. Svima prijateljicama, kolegicama, majkama, kćerkama, bakama, ljubavnicama i protivnicama moje najbolje želje za Međunarodni dan žena! Marica

[Marica]

Proglas vođe hrvatskoga naroda

Prigodom posljednjih događaja u Zagrebu izdao je predsjednik dr Maček slijedeći proglas:

Od kako je osnovana Banovina Hrvatska, ona je trn u oku beogradskim begemonistima. Upeli su sve sile, da - kad već nijesu mogli spriječiti obnovu Hrvatske - spriječe barem njezin razvitak, napredak i konačno uređenje.

Ni položaj hrvatskih ministara nije lagan, jer se imaju boriti sa još uvijek jakim ostatcima srbijanskih pljačkaša, koji se kao obično zaogrnuše plaštem šovinizma. To nas, međutim, ne može smesti u našim stojanjima, jer smo sa zaprekama takove vrsti od prvog početka računali.

Žalosnije je od toga ali to, što se među Hrvatima našla šačica dijelom plaćenih a dijelom zavedenih ljudi, koji su se upregli u kola beogradske reakcije, potpomognute, ako svi znaci ne varaju, vanjskim neprijateljima i naroda hrvatskoga i naroda srpskoga, da ometu normalni razvitak političkih prilika u pravcu demokracije i parlamentarizma, a time i konačnog dovršenja sporazuma hrvatskoga naroda sa narodom srpskim. Ti ljudi znadu vrlo dobro, da se kod bilo kaovih izbora - bili oni za hrvatski Sabor ili za zajedničku skupštinu - ne mogu gotovo ni pojaviti. I zato bi htjeli što dalje odgađati dan narodnog suda.
Počeše raznim letacima; a kad su vidjeli da je hrvatki narod previše zrio, a da bi se na njihove letake ma samo i osvrnuo, pokušaše svratiti na sebe pažnju eksplozivnim napravama.

Dne 24. pr. mj. postaviše u 6 javnih telefonskih govornica dinamitne patrone, a danas postaviše u gradu Sudbenog Stola čak i pakleni stroj. U prvom i drugom slučaju prošlo je, hvala Bogu, bez ljudskih žrtava, kojih je ali moglo biti. Na to počinitelji jamačno nijesu računali, a ako su mislili, onda je to još bolji dokaz kako pred ničim ne prezaju u svojem nastojanju da prikažu u vanjskom svijetu hrvatski narod nezrelim da sam sobom vlada.

Tomu se jedamput mora stati na kraj i počinitelji moraju biti prevedeni zasluženoj kazni u interesu ugleda i slobode hrvatskoga naroda.

Pozivam stoga sve hrvatske rodoljube da pomognu pronaći krivce. Pozivam svakoga i to naročito sve organizirane članove HSS, da svaki podatak koji im u toj stvari dođe do znanja, saopće bilo izravno policiji bilo vodstvu svojih organizacija, To smo dužni sašnjosti i budućnosti hrvatskog naroda i domovine Hrvatske.

U Zagrebu, 4. ožujka 1940.

Dr. Vladko Maček