Senjsko plemstvo

[Marica]

Senjsko plemstvo

Senjsko je plemstvo po svom podrijetlu različito, a među plemićkim obiteljima ima autohtonih obitelji iz Senja ili bliže okolice, s Krka, iz Hreljina, Bakra, Modruša, Like ili dalje iz Dalmacije s teritorija pod upravom Venecije gdje su mnogi imali titulu conta i nobila, a bili su upisani u "Libro aureo dei veri titolati" ("Zlatnu knjigu plemića").

Nekoliko plemićkih obitelji doselilo se iz Bosne i Hercegovine ¹⁷ , bježeći pred Turcima, pa dosta plemića vodi podrijetlo iz starog "bosanskog hrvatskog plemstva". ¹⁸ Neki su došli kao plemići ili su kao trgovci, pomorci ili vojnici časnici, zbog po sebnih zasluga izdignuti u plemićki stalež i promaknuti u vitezove i knezove.

Dosta je bi lo plemićkih obitelji iz Italije, Njemačke, Austrije, Kranjske i Madžarske koji su zbog različitih poslova ostali u Senju duže vrijeme.
Domaće hrvatsko plemstvo iz svih hrvatskih krajeva, a ponajviše iz Bosne i Hercegovine, živjelo je u Senju tijekom različitih povijesnih razdoblja. Primjer su sljedeće obitelji:

Bačić, Baljardić, Bastašić, Batalović, Batalović, Blažiolović, Bogut, Brajković, Buhovatz, Celović, Čidinović, Čolić, Daničić, Desantić, Domazetović, Dragančić, Geržani – Kranjac, Gojčić, Heraković, Homolić, Hreljanović, Ježić, Jurić, Jurišić, Jurjević, Jurković, Kolaković, Konjiković, Krivošić, Kružić, Kuhačević, Kukuljević, Kukuljević, Lalić, Lasinović, Lenković, Lukinić, Malagrudić. Margetić-Margitić, Marinković,

Marković, Matijašević, Mikulanić, Milašin, Miletić, Miovčić, Mirković, Mudrovčić, Novaković, Perović, Poličanin, Posedarski, Radaković, Radibratović, Radić, Radojević, Rajković, Rožanić, Rožanić, Rubčić-Ručić, Rupčić, Simić, Skradinjanin, Smoljan, Stipanović, Stipšić, Suminić, Tomljanović, Tvrdislavić, Ugarković, Vlatković, Vraniczany, Vranjanin, Vučetić, Vudragović – Udragović, Vukasović, Vukelić, Vukotić, Vukšić, Živković.

U 17. st. dolaze Bunjevci koji se uključuje u razne vojne posade pa u vrijeme djelovanja Vojne krajine mnogi pripadnici bunjevačkog roda zbog vojničkih zasluga bivaju promaknuti u plemićki stalež s pravom na uporabu grba u svim prigodama.

Grad Senj imao je ustrojstvo vlasti po uzoru na velike gradove u Hrvatskoj. Senj i područje okolice Senjske župe imali su od stari e veliki broj plemenitaških porodica iz kojih su mogli izaći visoki časnici, suci ili crkveni veliko dostojnici. ¹⁹

Senjsko plemstvo uglavnom se formiralo prije dolaska Turaka u zaleđe Senja, tj. u Liku.

U Hrvatskoj se plemićki naslov stjecao na dva načina, carskom ili kraljevskom darovnicom ili plemićkom poveljom, tzv. grbovnicom koja se podjeljivala za različite doprinose nositelja grba ili cijele obitelji.

U svezi sa senjskim plemićkim obiteljskim grbovima, treba istaknuti pitanje nastanka senjskog plemstva. Dakako, o tomu imamo najranije potvrde već krajem 15. st., a na to nas upućuju mnogi heraldički kameni spomenici iz Senja koji kazuju o starijem postojanju plemstva u Senju i njegovoj bližoj okolici. Izvore za postojanje pojedinih obiteljskih grbova treba potražiti izvan ovoga područja, uglavnom, u različitim arhivima i muzejima ili privatnim obiteljskim fondovima.

Mnogi su bili upisani u patricijat grada Senja, kao istaknuti plemići, a narodnim knezovima bila su priznata stečena prava. Plemići su upravljali gradom, a zvali su se patriciji senjski i bili su udruženi u Gradsko vijeće (senatus urbis).
Postojala su tri vijeća u ranijem razdoblju, Malo općinsko vijeće, Veliko općinsko vijeće i Vijeće plemića. Veliko vijeće bilo je sastavljeno od plemića i puča na, a općinski sudac i kancelar bili su plemići pa su po Statutu iz 1388. bili najvažniji službenici općine– grada. ²⁰

U gradu Senju bilo je nekoliko plemićkih obitelji iz Njemačke, Austrije, Kranjske i Madžarske:

Ritter-Vitezović, Portner, Edling, Lamberg, Stauber, Wernegg, Pauss de Rosenfeld, Aichleburg, Marburg, Lang i Helmen.

_______________________________________
16 Blaženka Ljubović-Enver Ljubović, Grbovi i natpisi na kamenim spomenicima Senja, Senjsko književno ognjište, Senj, 1996., str. 5.

17 Franjo Antun Ručić, Segniensium nobilium familiarum connotatio, Rukopis senjskog kanonika Ručića iz 1823. godine. Danas se ovaj rukopis nalazi u Arhivu HAZU, Zagreb, signatura III. d. 60.

18 Predlošci za grbove uzimani su iz različitih grbovnika, a ponajviše iz onih za ko je se tvrdilo da sadrže grbove bosanskog plemstva, a to su bili Korjenić-Neorićev  Fojnički grbovnik.

19 Stjepan Pavičić, Senj u svojem naselnom i društvenom razvitku od 10. st. do turskog perioda, Senjski zbornik III., 1967.–1969., str. 340.

20 Mirko Zjačić, Statut grada Senja, Rad JAZU, 369., Zag reb 1975., str. 50.–52.

Uskočka muška narodna nošnja. Foto: Marica

- Klikni na sliku da se poveća -

[Marica]

Neke od ovih doseljenih obitelji pripadale su plemstvu grada i države odakle su se doselile ili su im habsburški vladari podijelili plemstvo i grb za različite zasluge. Članovi nekih plemićkih obitelji dospjeli su do neposredne blizine habsburških nadvojvo da i careva. Kranjske i štajerske plemićke loze nosile su srednjovjekovnu kolonizaciju unutar austrijskih zemalja. Te su plemićke obitelji pripadale starim plemićkim lozama Svetog Rimskog Carstva.

Svi su oni došli u Senj zbog trgovačkih ili vojničkih poslova te se prilagodili novoj sredini i isticali kao vrsni trgovci, pomorci, ratnici, državni službenici ili crkveni veliko dostojnici. Bili su vjerni vladaru koji ih je uzvisio u plemićki stalež i dodijelio im grb.

Plemićke obitelji da ale su biljeg gospodarskom, politi kom i kulturnom životu grada kroz dugi niz godina. Plemići su isticali svoje grbove na pročeljima obiteljskih kuća, na obi teljskim grobnicama, u mnogim poveljama i potvrdama, pa čak i na grlima cisterni iz dvorišta svojih obiteljskih kuća. Za to su senjski plemići i po to mu bi li posebni u odnosu na druge plemiće.

Dva popisa senjske vojne posade iz 1540. i 1551. godine daju nam puno podataka o tomu, tko su bili pravi Senjani, a tko doseljenici te koji su rodovi bili pučki, a koji plemićki jer su časničke položaje mogli obnašati jedino plemići. ²¹ Posebna privilegija bila je dodjela gradskog patricijata koji je bio časno odlikovanje, a posebice se dodjeljivano kapetanima, vojvodama i drugim od ličnicima grada za različite zasluge.

U zapovjedništvu vojne posade, dakle, služili su plemići koji su zauzimali dočasničke i časničke položaje, a iznos mjesečnih plaća govori nam o to me, koje su bile časničke i dočasničke plemićke obitelji u stalnoj vojnoj posadi. ²²

Prelaskom grada Senja pod habsburšku vlast priznaje se gradski Statut, stare povlastice i gradsko plemstvo. Zasigurno je veći rang imalo ono plemstvo ko je je priznanje dobilo od Austro-Ugarske, a manji ono plemstvo ko je je imalo samo gradski plemićki status.

Plemstvo u zemljama pod austrougarskom vlašću dodjeljuje vladar na temelju grbovnice, a potvrđu je Hrvatski sabor na svojim sjednicama, dok su u Veneciji grbove birali sami pojedinci, nositelji pojedinih titula jer mletački duždevi u svojim poveljama nisu dodjeljivali grbove. Heraldika se u Veneciji, dakle, razvijala slobodnije, bez nekih strogih pravila kao u Austro-Ugarskoj.

U drugoj verziji Statuta iz 1640. kralj Ferdinand III. potvrđu je stare povlastice i privilegije građana Senja. Potom Statutu stanovništvo Senja dijelilo se na

plemiće (nobiles),
građane (cives) i
stanare (incolae) ko ji nisu bili Senjani, a među njima bilo je dosta trgovaca i obrtnika.

Na čelu grada bila su dva suca, jedan plemićki, a drugi pučki (građanski), ko ji su birani svake godine. Sve općinske časti obnašalo je nekoliko obiteljiko je su činile gradski patricijat. Pridošlice svojim obrazovanjem, dobrim imovinskim stanjem, obnašanjem različitih vojnih dužnosti ili ženidbenim vezama stječu veliki ugled u novoj sredini.

Oni ističu svoj stari grb ili daju izraditi novi. Ženidbene veze, kao i sporovi oko pojedinih posjeda, povezivali su pojedine plemićke obitelji. Neke od ovih pridošlih obitelji pripadale su, dakle, plemićima još u svo joj staroj domovini pa su tražili priznavanje plemićkih povelja. Zanimljiv je bio položaj doseljenih uskoka ko ji su mogli sudjelovati u životu grada Senja jedino ako ih je Vijeće plemića proglasilo plemićima ili građanima Senja.

____________________________________________
21 Stjepan Pavičić, nav. dj. str. 341.
22 Radoslav Lopašić, Spomenici Hrvatske krajine, sv. 1., str. 273.

Uskočka ženska narodna nošnja. Foto: Marica

- Klikni na sliku da se poveća -

[Marica]

Uskoci koji su došli s plemićkim titulama nisu još imali plemićke povlastice jer nisu bili na hijerarhijskoj ljestvici senjskoga društva. Senjski plemići i građani zadržali su različite povlastice, koje vojnici koji su služili u posadama nisu imali.

Civilna i vojna uprava u gradu Senju, koji je još od rimskog razdoblja imao dugu tradiciju gradskog života, bila je integrirana u jednu cjelinu, jer grad Senj nije bio nikada isključivo vojni grad. Civilni dio života, dakako, odvijao se po kodeksima Statuta iz 1388., kada je grad priznavao vlast krčkih knezova Frankopana. ²³

Između domaćih senjskih obitelji i novopridošlih uskoka često su sklapani brakovi pa se i na taj način jedan dio doseljenog življa inkorporirao u grad i gradski život.

Daničići, jedna od najslavnijih uskočkih obitelji podrijetlom iz Bosne, ženidbenim vezama bili su povezani s plemićkom obitelji Verones, Mikulanić ²⁴ , Blagajić, Hreljanović i Homolić.

Prema jednom rodoslovlju obitelji Daničić iz 18. st., Juraj Daničić mlađi, uskočki vojvoda, oženio se oko 1580. Helenom Verones koja je pripadala starom senjskom plemstvu obitelji Verones. Obitelj Verones doselila se u Senj iz Italije, iz grada Verone. Njegov brat Matija bio je oženjen Katarinom Mikulanić, ko ja je bila kćerka uskoka građanskog podrijetla iz obitelji Mikulanić, koja će kasnije od cara Rudolfa II. dobiti plemstvo i grb.

Nekoliko plemićkih obitelji vodi podrijetlo iz Italije, a to su: Milanes, Marchioli, Verones, Carina, Bassan-Sacchi, Demelli, Sussani, Benzoni, Strozzi, Marotti, Petazzi, De Ponte, Della Rovere, Barbo, Cardinalibus, Locatelli, De Spalatin, Zandonati, Caballini, Palegriani, Tausani, Rubelli, Moretto, Desanti, Scarpa, Costtelioni, Benzoni, Gismano i Minoli. Većina talijanski plemićkih obitelji bila je ženidbenim vezama povezana s mnogim hrvatskim plemićkim obiteljima i te su obitelji uglavnom bile pohrvaćene.

U popisu koji je objavio Mile Magdić nalazi se i popis građanskih porodica senjskih (familie citta dine di Segna). ²⁵ Većina tih građanskih obitelji dobile su plemstvo zbog različitih doprinosa, a to su uglavnom bile domaće i doseljene obitelji koje su branile grad i čiji su članovi bili u vojnim posada a ne samo Senja nego i drugih gradova na prostoru Senjske kapetanije. Ove građanske obitelji uzdignute su u rang senjskih plemića, a neki su kao znak plemićke časti imali i kamene grbove na ulaznim portalima svojih kuća.

Bilo je slučajeva da su istaknuti pojedinci da bi podigli svoj ugled sami uzimali grb, npr. trgovačka obitelj Bobuš. Grb je za njih bio znak časti i dostojanstva u gr du Senju jer su oni bili imućni trgovci i bogati građani. Neki plemići zadržali su se u Senju duže vrijeme, neki su napustili grad u drugoj polovi ci 19. st., kada Senj gospodarski slabi poslije izgradnje pruge Zagreb – Rijeka i uvođenja parobroda u pomorski promet, tako da se sva trgovina i promet prebacila u Rijeku.

Grad Senj i grad Bakar gospodarski slabe, opada broj stanovništva, a mnoge plemićke obitelji napuštaju Senj i odlaze u prosperitetnije gradove, u Rijeku, Karlovac i Zagreb.

Plemstvo grada Senja bilo je hrvatsko-ugarsko (Nobilis Hungariae Croatiae ac Slavoniae) te plemstvo Svetog Rimskog Carstva (Nobilis Sacri Romani Imperii), plemstvo Austrijskih nasljednih zemalja (Regnorumque Dominiorum haereditariorum), austrijsko carsko plemstvo, ugarsko i kranjsko plemstvo, dok papinskog plemstva nije bilo u gradu Senju.

Mnogi plemići pripadali su plemstvu grada Senja i bili su uneseni u protokol senjskih plemića – patricija, tj. senjskog gradskog patricijata.

Mnogi dobivaju austrijsko ili ugarsko grofovstvo i barunat kao i pravo na proširenje svoga plemićkog grba s novim pridjevcima. Nekima je dodijeljeno odlikovanje viteza, Carskog ili zlatom ovjenčanog viteza (eques aureatus), za tim Red anđeoske zlatne Konstantinove vojske Sv. Jurja ²⁶ , Orden podvezica, utemeljen 1439., Orden zlatno runo Habsburgovaca kao nagrada za zasluge i vjernost vladaru, utemeljen 1429., Red željezne krune III. razre da i Red Franje Josipa.

Vitezovi Reda željezne krune III. razreda imali su pravo zatražiti od vlada ra nasljedno viteštvo koje se uglavnom i dobivalo. Priznavanjem i dodjeljivanjem plemstva od strane Austro – Ugarske pojedine plemićke obitelji dobivaju nove pridjevke koji postaju sastavni dio njihova imena kod tituliranja.

Austrijsko plemićko vi eštvo i barunat dobivao se promaknućem u plemićki stalež i dodjeljivanjem plemićke diplome, odnosno grbovnice. Bilo je dosta senjskih plemića i plemićkih obitelji koje su odlikovane Redom Željezne krune ili Redom Franje Josipa, a svako od ovih navedenih odlikovanje nosilo je viteški naslov.

Grbovi senjskih plemića uglavnom pripadaju tzv. razdoblju mrtve heraldike (16.– 18. st.), a nekoliko grbova je iz razdoblja 19. stoljeća. U stilskom pogledu grbovi uglavnom nose osobine razdoblja u kojem su nastali te su renesansne i barokne izvedbe, a odlikuju se bogatim dekorativnim elementima i različitim ukrasima.Nekoliko kamenih grbova iz grada Senja pripada razdoblju gotike i renesanse.

Iz 20. st. nema grbova jer se nakon propasti Austro – Ugarske 1918. grbovi nisu dodjeljivali.

Najviše je plemićkih naslova i grbova dodijeljeno u 18. st., kada je plemstvo gospodarski ojačalo svoj položaj i ugled na ljestvici senjskog društva i pripadnosti nobilima. Raspon starosti senjskih plemićkih grbova ide od 14. st., a obuhvaća vladavinu krčkih knezova Frankopana, hrvatsko – ugarsko razdoblje i austrijsko, odnosno razdoblje vladavine loze Habsburgovaca.

__________________________________
23 Radoslav Lopašić, Spomenici Hrvatske krajine, knjiga III. (Monumenta 15. 16. i 20.), 1899.str. 392.–393. i 406.–409.

24 O podrijetlu plemićke obitelji Mikulanić raspravlja se u: I.O.H.K.R., Croatica fa sc. 12., 1607., br. 25., od 25. ruj na 1607.

25 Mile Magdić, Popis patricijskih i građanskih porodica senjskih od godine 1758., Časopis Starine br. 17., Zagreb 1885., str. 49.–53. Ovaj popis slučajno je pronađen u Gradskom arhivu koji je izgorio tijekom bombardiranja Senja u Drugom svjetskom ratu, listopada 1943.

26 Ovo odlikova je ustanovio je Fridrik III. godine 1486. za doprinos i požrtvovanje u obrani protiv Turaka. Sveti Juraj, svetac i vitez, bio je zaštitnik grada Senja, pa je zato ovo odlikovanje senjskim plemićima bilo najdraže.

Enver Ljubović profesor na Gimnaziji u Senju   .

[Marica]

Uskoci Daničići iz Senja

Otac Sin Sin

Juraj Daničić (stariji, vojvoda) Juraj Danićič (mlađi, vojvoda) Matija Daničić (išao u pohode s drugim uskocima, ali je postao i imućan trgovac.

Daničići su s podrijetlom vjerojatno iz Bosne, naselili su se i podigli nekoliko naraštaja uskoka u Senju, postajući osim znamenitih uskoka i istaknutim članovima senjjskog društva. Prema rodoslovlju obitelji Daničić iz osamnaestog stoljeća, Juraj Daničić (pretpostavljam sin), drugi uskočki vojvoda tog imena oženio se tijekom 1580-tih godina kćerkom starog senjskog plemstva Helenom Veronez i dobio tri sina i kćer, dok se njegov brat Matija Daničić oženio Katerinom Mikulanić, kćerkom uskoka koji je bio prihvaćen za građanina Senja i čijoj će obitelji kasnije car Rudolf II podijeliti plemstvo.

Treća generacija djece Daničića također je vjenčanjem ušla u stare senjske obitelji (Blagajiće) kao i u nove uskočke loze (Hreljanovće).

Godine 1583. Rudolf II je Jurju Daničiću dodijelio posjede u Žrnovnici, a njemu i trojici njegove braće dodijeljen je 1587. plemićki status. U Žrnovnici su bili vlasnici mlinova u kojima se mljelo žito za senjske vojnike. Te su mlinove spalile mletačke snage 1612. godine u znak odmazde za uskočke prepade.

Plemička povelja nosi datum iz 1751. godine.

Vojvoda Daničić (stariji) ubijen je 1571. godine na teritoriju kod  Dubrovnika. Odmah nakon njegove pogibije sin Juraj je izabran za nasljednika svog oca (vojvodu)

Godine 1591. Već je bio vrhovni vojvoda kojeg je jedan mletački uhoda opisao kao vrlo ružnog 55.-godišnjaka bez jednog uha koji svejedno uživa poštovanje i poslušnost svojih ljudi.

Povijest Žrnovnice > http://www.zrnovnica.info/index.php?subaction=showfull&id=1141937706&archive=&start_from=&ucat=&do=okolica

Žrnovničke mlinice > http://www.zrnovnica.info/index.php?subaction=showfull&id=1142266410&archive=&start_from=&ucat=&do=okolica

Iz knjige "Senjski uskoci" od Caterine Wendy Bracewell.

Za forum priredila: Lidija, 8. veljača 2011.

__________________________

U Senju, 4. veljače 1584.

Bašan de Saki i Juraj Mikulanič javljaju po cijelom Vinodolu i dalje, da kreće turska vojska na Koče uje i Pivku.

Plemeniti i zibrani i va vsem visoko poč(tovani) kapitani po Vinodolu !

Neka da znate, kako ovo ovi čas priđe iz puta vojvoda Juraj Daničić i sa svojom družinom, ki skrativši put svoj moral se je ovamo doma nadzada vernuti. Uzrok jest, da rečeni vojvoda stajal se je i s dvojimi vernimi i pravimi prijatelji, ki mu jesu povidali, da istinim načinom mnoga zastupna vojska turska piša i konjička očito van gre. Konjici gredu na Hočevje, a pisci na Pivku, tere ti jedni i drugi imaju se na Pivki stati i spraviti. Pred tom vojskom jesu ovi: Ali beg, brat Perhat pašin, a drugo hlivanjski beg, a treto Koraćević, lički beg, a četerto Cehaja hercegovskoga baše. Ti vsi sa svojimi silami sada van gredu, kako se zgora uderži, i jur vsi v Liku prišli jesu spravni putovati.

Ote takove glase jesmo vam otili dati na znanje, da se budete znali guvernati i čuvati, a to z dobrimi stražami i v gorah i u gradih, i susedom svojim to dati na znanje, da vam se ka škoda i sramota ne učini, od ke nas sada i vazda vsemogući g(ospo)d(i)n bog očuvaj, amen.

Pisan(o) u Senju miseca febrara dan 4. 1584.
Mjesto suhih pečata (2.) Bašan de Saki.
Juraj Mikulanič.

Izvana: Ovi turski glasi da se nesu od grada do grada po vsem Vinodolu do Grobnika, Tersata, Rike, Kastva, Klane, Gotnika, Krasa, Pivke i dalje dan ter noć. - Berzo, - berzo, - berzo, - berzo, - berzo, - berzo i kam berže.

Glagolski original na cijelom tabaku papira čuva se u zemaljskom kranjskom muzeju Rudolphinumu u Ljubljani.