Vlaška prezimena
Vlasi su nekoliko stoljeća živjeli izdvojeno u svojim katunima, organizirani u rodovskim, krvnim, srodničkim zajednicama. Živjeli su kao stočari dugo bez prezimena a čestim seljenjem na nova pasišta dugo i bez stalnih naselja.
Stoga vlaške ojkonimije na hrvatskom području gotovo da i nema. Vlasi su "etnička i demografska tajna" na balkanskim prostorima.
U Hrvata (dobri Vlasi na Hrvateh, kako su se rado predstavljali) imaju već u XII. stoljeću svoja naselja na Pagu (Vlašići). Još ranije prepoznaju se njihova imena i u dalmatinskim gradovima i na dinarskim pasištima.
Neki u Hrvatskoj su bili starosjedioci koji su se doseobom Hrvata povukli djelomično u dalmatinske, romanske gradove i većinom u gore na planinska pasišta,
te su se postupno asimilirali s nadošlim Hrvatima. Od njih su se razlikovali jedino govorom, nošnjom i zanimanjem.
Drugi su se za kasnijih migracija doseljavali s istočnih krajeva s tromeđe hrvatsko-hercegovačko-crnogorsko-srpske. Vrlo rano započela je s njima gospodarska, a onda biološka i jezična simbioza koja je trajala vjekovima.
Oni su se od Hrvata razlikovali i vjerom. Vlasi su, rekli smo, živjeli po gorama, u katunima, bačilima, mandrama, košarama, stanirna. Uz dobra pasišta. Imali su mnogo djece, i bili su vrlo brojna populacija i, ako to štogod znači (a ne znači) u mnogima od nas teče dio vlaške krvi. Nerazjašnjeno je pitanje autohtonih "kroatiziranih" Vlaha na današnjem hrvatskom prostoru od doseljenih pravoslavnih Vlaha,
koji su se tek u XIX. st. u svojim kompaktnim enklavama, utjecajem Pravoslavne crkve, koja ih je pratila, izjašnjavali Srbima. Dotad su uglavnom bili prepoznavani kao Vlasi i po ojkonimima: Vlašići, Vlaško Polje, Vlaške Moravice, nekoliko sela koja se po vlašku zovu Čići/Čiće i sl., po mikrotoponimima; Vlaške livade, Vlaško groblje, po hodonimima Mala Vlaška (Parva Valachia) u srednjovjekovnom slavonskom Svetačju, po mnogim ustaljenim izrazima: vlaški Božić, (stidljiva kao) vlaška mlada, vlaški post itd.
Mnoga vlaška imena naveo je K. Jireček prepoznavši ih, među ostalim, po njihovu postponiranom članu
-ul pridodanom vlaškim svetačkim i hrvatskim narodnim imenima:
Dančul, Markul, Blasul, Jadrul (Andrija), Lovrul, Anzul, Krstul, Produl, Babul, Dobrul, Vlčul, Bakul ... , |
koja su bila u uporabi u ranom srednjem vijeku u dalmatinskim gradovima, ali i u srpskim poveljama:
Barbat, Bukor, Bun, Fečor, Singur, Surdul, Njegul, Ursul itd. (v. Zbornik Konstantina Jirečeka II., SANU, Beograd 1962,45-48).