Vlaška prezimena

[Marica]

Vlaška prezimena

Vlasi su nekoliko stoljeća živjeli izdvojeno u svojim katunima, organizirani u rodovskim, krvnim, srodničkim zajednicama. Živjeli su kao stočari dugo bez prezimena a čestim seljenjem na nova pasišta dugo i bez stalnih naselja.

Stoga vlaške ojkonimije na hrvatskom području gotovo da i nema.

Vlasi su "etnička i demografska tajna" na balkanskim prostorima. U Hrvata (dobri Vlasi na Hrvateh, kako su se rado predstavljali) imaju već u XII. stoljeću svoja naselja na Pagu (Vlašići). Još ranije prepoznaju se njihova imena i u dalmatinskim gradovima i na dinarskim pasištima.

Neki u Hrvatskoj su bili starosjedioci koji su se doseobom Hrvata povukli djelomično u dalmatinske, romanske gradove i većinom u gore na planinska pasišta, te su se postupno asimilirali s nadošlim Hrvatima. Od njih su se razlikovali jedino govorom, nošnjom i zanimanjem.

Drugi su se za kasnijih migracija doseljavali s istočnih krajeva s tromeđe hrvatsko-hercegovačko-crnogorsko-srpske. Vrlo rano započela je s njima gospodarska, a onda biološka i jezična simbioza koja je trajala vjekovima.

Oni su se od Hrvata razlikovali i vjerom. Vlasi su, rekli smo, živjeli po gorama, u katunima, bačilima, mandrama, košarama, stanirna. Uz dobra pasišta. Imali su mnogo djece, i bili su vrlo brojna populacija i, ako to štogod znači (a ne znači) u mnogima od nas teče dio vlaške krvi.

Nerazjašnjeno je pitanje autohtonih "kroatiziranih" Vlaha na današnjem hrvatskom prostoru od doseljenih pravoslavnih Vlaha, koji su se tek u XIX. st. u svojim kompaktnim enklavama, utjecajem Pravoslavne crkve, koja ih je pratila, izjašnjavali Srbima.

Dotad su uglavnom bili prepoznavani kao Vlasi i po ojkonimima: Vlašići, Vlaško Polje, Vlaške Moravice, nekoliko sela koja se po vlašku zovu Čići/Čiće i sl., po mikrotoponimima; Vlaške livade, Vlaško groblje, po hodonimima Mala Vlaška (Parva Valachia) u srednjovjekovnom slavonskom Svetačju, po mnogim ustaljenim izrazima: vlaški Božić, (stidljiva kao) vlaška mlada, vlaški post itd.

Mnoga vlaška imena naveo je K. Jireček prepoznavši ih, među ostalim, po njihovu postponiranom članu -ul pridodanom vlaškim svetačkim i hrvatskim narodnim imenima:

Dančul, Markul, Blasul, Jadrul (Andrija), Lovrul, Anzul, Krstul, Produl, Babul, Dobrul, Vlčul, Bakul ... ,

koja su bila u uporabi u ranom srednjem vijeku u dalmatinskim gradovima, ali i u srpskim poveljama: Barbat, Bukor, Bun, Fečor, Singur, Surdul, Njegul, Ursul itd. (v. Zbornik Konstantina Jirečeka II., SANU, Beograd 1962,45-48).

[Marica]

Vlasi su bili svjesni svoje etničke pripadnosti. Tako se uz ime Kožul (< Kozma) iz XIII. st. navodi "ex eo genere Illyrice hominis qui se Romanos putant".

Rano su bili prihvaćeni od Hrvata i prepoznavaju se jedino stočarskim zanimanjem i planinskim (katunskim) prebivalištima. Mnogi već u ranom srednjem vijeku nose hrvatska imena:

Vukota, Giljanović, Radunel, Voihna.

Već od najranije biološke i gospodarske simbioze dijele sudbinu Hrvata: ratuju zajedno, sele se s njima, daruju svoje (katoličke) crkve po Lici ... Zvali su se Vlasi Kraljevine Hrvatske, dobri Vlasi Svete krune Kraljevstva ugarskoga u Hrvatih, Valachi regni Croaticae.

Svoj su jezik do danas sačuvali u sjevernoj Istri (Ćićarija, npr. u Žejanima) i u nekim selima sjeveroistočne Istre (pod Učkom, npr. Stara Vas, Sušnjevica). Tek njih dvjestotinjak govori još vlaški (rekao mi je njihov istraživač i moj kolega G. Filippi).

Razne srednjovjekovne vlaške antroponime u Hrvatdkoj  ilustrirat ćemo s nekoliko osobnih imena (jer prezimena tada nisu imali): Bukal 1178. (: rum. bucalau "bravče čija je njuška crna"); Dančul (: rum. danciu m. "ciganče"); Kokor/Kokora/Kukor, Trogir 1274. (: rum. Cocor/cocoara "ždral" < lat. coculus); Korda/Kordić (: rum. cordea "velik zakrivljen nož"); Laurić, Trogir 1279. (: rum.laur "lovor"); Marlović/Marlata (: rum. mirlaciu "ovan za oplodnju"); Mirčeta (: slavo antrop. osnova Mir-, vrlo često ime i prezime u Vlaha: Mirče, Mirko ... ); Negoš, 1207, Bubnjani kod Zadra (: rum. negos "bradavičast"), Prle/Prlić, XII!. st. Trogir (: rum. pirlit "spaljen", odatle oronim Pirlitor "spaljena gora" ); Poropat (: rum. Jara pat "beskrevetnik"); Faraguna (:rum. fara guna "koji je bez gunja") ...

Potonja dva vlaška prezimena nalaze se u Istri i zajedno s hrvatskim migracijama do danas su sačuvana u gradišćanskih Hrvata, što je naziv vlah "zaručnik" sačuvan u moliških Hrvata uz arbanaško žensko osobno ime Drita (=Svjetlana).

Kasnijim doseobama od XVI. do kraja XVII. stoljeća od Srba, Crnogoraca i Hrvata nalaze se mnogobrojna  vlaška imena:

*   Bursać (: rum. bursa "torba", usporedi: Torbarina); *   Čepo (: rum. cepos "gomoljast", Cepor "kapular"; *   Đupor (: rum. dupuros "šupljikast"); *   Durdov (: rum. durd "jak, stasit"); *   Đropulja/Dropulić (: rum. dropie "droplja, ptica močvarica",            metaforički: "krupna    žena", P. Skok I, 443); *   Furko (: rum. furca "rašlje"), *   Kel/Kelan (: rum. chel "ćelav"< lat. calvus); *   KUPRES/KUPREŠ (: rum. cupres "čempres" < lat. cypressus); *   Kutrović/Kutrovac (: rum. cutra "blebetuša"); *   Lepur (: starorum. lepure "zec" < lat. lepus, -oris); *   Luger (: rum. luger/lujer "izbojak", metaforički "potomak" ); *   Pariš/Parišić (: rum. piris "doušnik"); *   Roša/Rošić (: rum. rosiu, rosior "crvenkast").

[Marica]

Vrsni povjesničar Ivan Pilar u djelu Eine Geschichte Kroatiens- Serbiens und Bosniens (Bearbeitet von M. Ackermann, Bad Kissingen 1995.) govoreći o ovoj značajnijoj agrafnoj etniji koja u srednjem vijeku (i kasnije) luta balkanskim gorjem sve do Dinarida i Ćićarije navodi još ova prezimena:

Drakul, Furtul, Regul, Šanišul, Vidul, Kutul, Bambul, Didul, Musul, Šišul, Čirigul, Šikul, Mirča, Balša, Šola, Bilbija, Koran, Boban, Dejan, Princip, Sukara, Bobara, Vraneš, Peleš, Njegoš, Maras, Latas, Vidas, Dokman, Durman itd.

Često se vlaška imena i prezimena katkada mogu prepoznati uz već spominjani postponirani član -ul u rumunjskom,  po sufiksima
-as (Bujas, Lukas),
-at (Mihat, Mačukat),
-or (Znaor, Kapor, Midžor),
-man (Radman, Šurman, Durman) itd., ali to nisu isključivo vlaški sufiksi.

Literatura:
I. Ostojić, Vlasi u Hrvata, vlastita naklada, Krapina 1967;
Zef Mirdita, Vlasi u historiograjiji, Zagreb 2004;
J. Jordan, Dictionar al numerol de Jamilie romanesti, Bukuresti 1983.
Vidi u Bibliografiji mnoge članke o seobama Vlaha (M. Marković, M. Valentić i dr.).

Petar Šimunović 2008., Knjiga 1, 100. -101.

* Prvi puta na internetu. Kopiranje za forume nije dozvoljeno.