CRO-eu.com
Lipanj 04, 2020, 11:09:50 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Crkveni običaj  (Posjeta: 8538 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« : Ožujak 21, 2008, 09:33:39 »


Vjera, ljubav i nada čine jedan svijet.
zbog vjere, ljubavi i nade i Krist je razapet.
 I bol kad dobiješ, kad ti duša strada,
utjeha neka ti bude ljubav, vjera i nada.

Andrea del Castagno: Isus na križu, oko 1450., National Gallery u Londonu
   
Veliki petak znači smrt na križu – žalost. Iz tog razloga se u katoličkim crkvama ne drži misa već samo riječno-bogoslužje.

Veliki petak je dan tišine, u crkvama miruju orgulje i ne zvone zvona, ne gore svijeće i svjetlo ostaje ugašeno, ne pijeva se.

U Jeruzalemu se, već od 3. stoljeća, održava procesija Križnog puta Isusa Krista. Put se sastoji od 14. postaja.

1. Isusa osuđuju na smrt.
2. Isus prima na sebe križ
3. Isus pada prvi puta pod križom
4. Isus susreće svoju svetu i žalosnu majku Mariju
5. Šimun cirenac pomaže isusu nositi križ
6. Veronika dodaje Isusu rubac
7. Isus pada drugi put pod križem
8. Isus tješi zaplakane žene
9. Isus pada treći put pod križom
10. Isusa svlače
11. Isusa pribijaju na križ
12. Isus umire na križu
13. Isusa skidaj s križa
14. Isusa polažu u grob

1. POSTAJA: ISUSA OSUĐUJU NA SMRT

Isus se nalazi pred ljudskim sudom. On koji je rekao: tko će mi od vas dokazati grijeh (v. Iv 8,46) – sada i ne može i ne želi dokazivati svoju pravednost. Isus je ne dokazuje – on je jednostavno živi - sada na jedini mogući način: ŠUTNJOM. Teško je stajati pred ljudskim sudom. Teško je stajati i kad smo nevini, a još teže nam je stajati kad nismo nevini i kad su oni koji nas osuđuju zaista u pravu. Tada se ne možemo braniti i još samo jedno želimo, a to je: da se sve to što prije završi.

Isuse Kriste, ti si bio osuđen nevin za mene i za nas grešnike. Ti nisi trpio svoje zlo nego moje i naše zlo, zlo cijeloga svijeta. I zlo onih koji nas sude i osuđuju. Ti nam daj milosti i snage da budemo tvoji i da mi nikada nikoga ne sudimo i ne osuđujemo.

2. POSTAJA: ISUS PRIMA NA SEBE KRIŽ

Križ je nerješiva zagonetka kršćanstva. Križ je prihvaćanje tuđega zla na sebe. Križ je jedini mogući odgovor na zlo svijeta. Zato će Pavao govoriti o ludosti i sablazni križa (v. 1 Kor 1,23). Onaj tko prihvaća križ – čini se da ga je i zaslužio. Inače bi se borio protiv križa. Lako je nositi križ na zlatnom lančiću. Ali križ o kojem govori Isus i kojega on prvi u povijesti čovječanstva prihvaća – to je nešto što nema nikakve ljudske logike. Ako postoji apsurd – onda je to križ!

Isuse Kriste, zahvaljujemo ti za tvoje prihvaćanje križa. Hvala ti što je tvoja ljubav bila takva da može prihvatiti i nositi križ. Ti nam daj milost da i mi prihvatimo križ, da prihvatimo s ljubavlju na sebe tuđe zlo i u sebi živimo tvoje umiranje i patnje. Ne dopusti da ikada odbacimo čovjeka koji nam nanosi zlo. Daj nam milosti da se i mi – kao Pavao – možemo hvaliti i ponositi tvojim križem (v. Gal 6,14).

3. POSTAJA: ISUS PADA PRVI PUT POD KRIŽEM

Evanđelja nam nigdje ne govore o Isusovim padovima pod križem. No, kršćanska pobožnost i kršćanska molitva u ovim postajama razmišlja više o kršćaninovu padu u grijeh. A Krist je došao pobijediti i zlo grijeha. Zato je dobro i potrebno shvatiti da smo grešnici. Ako to shvatimo onda ćemo daleko lakše izlaziti na kraj s grijesima drugih ljudi. Ali padamo i griješimo osobito po tome što gledamo tuđe grijehe, a lako prelazimo preko svojih grijeha.

Isuse Kriste, ti si jedini bez grijeha, jedini koji bi imao pravo osuditi i odbaciti nas grešnike. Ali tvoj nam križ neprestano govori da si došao upravo poradi nas ovakvih: ne osuditi, nego oprostiti i spasiti.

4. POSTAJA: ISUS SUSREĆE SVOJU SVETU MAJKU

Što ima ljepše od susreta s dragom osobom? Što ima ljepše od susreta s takvom majkom koja je imala tako jedinstvenu ulogu u povijesti svoga sina? – Ali što može biti tužnije od ove situacije koja ljubljenoj osobi donosi toliko razočaranja? Bio je to susret boli koja prodire do najdubljih dubina. Teško je reći kome je u ovome susretu teže: Majci Mariji koja je mogla veličati Boga jer je majka ovoga Sina – ili Isusu koji kao najveći neprijatelj čovječanstva mora šutke proći pokraj majke.

Isuse Kriste, Sine Božji i Sine Marijin! Ti sam znadeš kako nam je ponekad teško, mučno i bolno susresti dragu i ljubljenu osobu. A mi smo sami često krivi za to. Smiluj nam se i daj nam milost da uvijek ostanemo u ljubavi prema svojim najbližima.

5. POSTAJA: ŠIMUN CIRENAC POMAŽE ISUSU NOSITI KRIŽ

U nošenju križa svatko je najprije sam. Pa i onda kad nam netko pomaže – on je zapravo samo čovjek sa strane, bez obzira je li natjeran ili iz ljubavi. U takvim situacijama čak i ne smijemo drugoga opteretiti svojim križem i svojom situacijom. Kad je u pitanju križ – svatko je u biti sam, jer križ je slobodni i osobni izbor. Ipak smijemo osjetiti blizinu drugoga. Smijemo dopustiti da nam drugi u nošenju križa bude bliz. Isto tako moramo shvatiti da smo mi drugima potrebni osobito onda kad križ opterećuje njihov život. Jedno je čovjeku u takvim situacijama pomoći, a nešto je sasvim drugo nekome još otežati njegovu muku.

Isuse Kriste, prvi nositelju križa! Daj nam strpljivosti u križevima života i daj nam smisla i ljubavi da drugima u njihovim križevnim situacijama možemo biti blizi i pomoći im na križnome putu.

6. POSTAJA: VERONIKA PRUŽA ISUSU RUBAC

Šimun je bio prisiljen (v. Mk 15,21) pomoći. Tako nam govore evanđelja. Nigdje se u evanđeljima ne govori o Veronici. Ali kršćanska pobožnost osjeća sućut prema Isusu i među rasplakanim ženama želi prepoznati jednu koja pomaže Isusu da obriše lice. Po licu prepoznajemo čovjeka. Isusovo lice bilo je iznakaženo ljudskom zloćom. Veronika želi da Isusovo lice ponovno zasja u svojoj ljepoti, veličanstvenosti i dostojanstvu. Ali Isus – uvijek preobražen – i na brdu preobraženja (v. Mt 17,2) i na brdu križnoga puta – svojim licem razotkriva Božju ljubav. Ne znamo je li veći na gori preobraženja očitujući svoje božanstvo, svoju slavu, ili njegovo znojno i krvavo lice u solidarnosti sa svim patnicima ovoga svijeta.

Isuse Kriste, tvoje preobraženo lice i u božanstvu i u patnji neka i nas preobrazi da i mi budemo solidarni u patnji našega svijeta.

7. POSTAJA: ISUS PADA DRUGI PUT POD KRIŽEM

Svakome od nas dogodi se pad – a onda se trgnemo i opametimo. Ali što ako nam se opet dogodi pad? Tada počinjemo mrziti i osuđivati sebe. A pogotovo druge: nakon ponovnog pada oni više nemaju šansu pred nama. – Tako mi razmišljamo. A Isus razmišlja sasvim drugačije. On je došao spasiti grešnika a ne oprostiti tek jedan grijeh. Došao je čovjeku ponovno i ponovno otvoriti i darovati mogućnosti – a ne pred čovjekom zatvoriti vrata novoga Božjega života.

Isuse Kriste, daj da budemo tvoji učenici i tvoji nasljedovatelji u opraštanju i uvijek ponovnom prihvaćanju čovjeka. Pomozi nam da iz svoga zla uzdignemo pogled prema tebi koji si na sebe uzeo naše zlo i zlo svega svijeta.

8. POSTAJA: ISUS TJEŠI ZAPLAKANE ŽENE

Isusov susret s majkom Marijom prošao je na jedan jedini mogući način: u šutnji, ali i u susretu srdaca. Ovaj susret je sasvim drugačiji, a on izvire i svoju dubinu dobiva iz Isusovog poslanja. Sam je govorio: blago ožalošćenima i zaplakanima – oni će se utješiti (v. Mt 5,4; Lk 6,21). I sada, ovdje, na svome križnome putu, Isus ostaje Krist: on ožalošćenima i zaplakanima donosi utjehu. I još više od toga: on sam jest njihova utjeha! Ali Isus nije u iluziji. On zna da njime otpočinje križevna povijest. I ove će žene imati svoj križ (v. Lk 23,27-31). I svaki njegov vjernik imat će svoj križ. Ali od sada svaki križonoša zna da je tim putem prošao Isus Krist.

Isuse Kriste, utjeho žalosnih, ti imaš riječi života, ti si uvijek smirio nemirno i tjeskobno čovjekovo srce. Ti si imao osjećaja za ljudsku patnju. Budi s nama u našim križevnim situacijama i neka nas tvoja riječ utješi i ohrabri.

9. POSTAJA: ISUS PADA TREĆI PUT POD KRIŽEM

Sveti nam Pavao govori o velikoj unutarnjoj borbi, o dva zakona u svom tijelu, o tome da mu ide htjeti dobro – ali ne i činiti dobro (v. Rim 7,18). Možda je naša situacija takva da smo gotovo nepopravljivi grešnici. U takvoj situaciji možemo početi očajavati i misliti da je s nama gotovo i da smo propali. A može nas ta situacija grijeha učiniti takvima da se sa grijehom olako mirimo. Ne valja ni jedno ni drugo. Isus nije uzalud nosio križ. Ali prihvatimo ozbiljno već jednom da ga je nosio za nas i da se njegovo spasenje mora u nama dogoditi.

Isuse Kriste, toliko si nas ljubio da si za nas prihvatio poniženje. Kroz tvoj se križ dogodila čudesna razmjena: na tebe pade naše zlo da bismo mi bili očišćeni i obnovljeni. Hvala ti na tome daru!

10. POSTAJA: ISUSA SVLAČE

Prvi čovjek našao se gol u grijehu. Otada je golotinja teška i mučna za čovjeka. Ona predstavlja za čovjeka najveće poniženje. Isusu nisu mogli dokazati nikakvu krivnju. Ali su ga zato mogli prikazati i pokazati krivim i poniziti ga time što mu svlače odijelo. Zao čovjek uvijek želi drugoga raskrinkati i dokazati mu zlo. Ostaje i tajna i pitanje: s kojim pravom? Zato je sam Bog prvoga čovjeka odjenuo (v. Post 3,21) da bi mu vratio njegovo dostojanstvo. A isto to Isus govori i u svojoj prispodobi o milosrdnom Ocu koji sinu daje prvotnu haljinu (v. Lk 15,22). Možemo li iz ove postaje naučiti ljudima priznati i vratiti njegovo dostojanstvo?

Isuse Kriste, ti nisi došao ni slomiti ni uništiti čovjeka. Ti si bio pažljiv prema čovjeku koji nije mogao sakriti svoju golotinju, svoj grijeh, svoju slabost. Neka nas tvoja ljubav zaodjene i dade nam snage i hrabrosti da i mi druge zaodjenemo ljubavlju i praštanjem.

11. POSTAJA: ISUSA PRIBIJAJU NA KRIŽ

Biti pribijen na križ. To nitko ne može učiniti sam sebi. To uvijek čine drugi. Ovdje se nalazimo pred najdubljom tajnom ljudskoga zla koje ide do kraja, do samoga pribijanja na križ. Time se zapravo samo očituje slabost onih koji to čine. I onda i danas. Ali mi znamo da je Stari zavjet prepun tekstova koji nam govore o likvidaciji pravednika. Kojeg li paradoksa: onaj koji je prošao zemljom čineći dobro, završava život pribijen na križ da više ne čini dobro! Ali – taj pribijeni i na križu jest Krist, i na križu moli zagovornu molitvu (v. Lk 23,34), a jadniku uz sebe daruje spasenje (v. Lk 23,43).

Isuse Kriste, znao si što te čeka i nisi promijenio način svoga djelovanja da ti se sve ovo ne bi dogodilo. Ti ostaješ vjeran svome poslanju. Tako, pribijen i uzdignut, ti nas privuci k sebi da iz tvoje blizine možemo i mi prolaziti zemljom čineći dobro.

12. POSTAJA: ISUS UMIRE NA KRIŽU

Sveti Pavao nam je zapisao da je Isus bio poslušan do smrti, smrti na križu (v. Fil 2,8). Isus je išao i došao do kraja. Ništa nam ne bi značio njegov život da je proživio 70-ak godina i onda umro. Ovako – umro je u naponu snage, umro je za svoje ideale, za ono što je propovijedao, umro je vjeran Bogu Ocu i čovjeku. Ovako se umire samo iz ljubavi. Isusova ljudska egzistencija prošla je ono najdublje iskustvo koje nam se nameće: iskustvo Božje odsutnosti! Zato je Isus molio: Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio (v. Mk 15,34)?! Ali ta egzistencija doživjela je i svoj vrhunac u povjerenju i  u predanju završava svoj život moleći: Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj (v. Lk 23,46)!

Isuse Kriste, umrli na križu! Ti si prošao svu apsurdnost života, sve do u samu smrt. Bio si nam bliz životom i svojom dobrotom, a sada si nam postao bliz i svojom smrću. Daj nam snage izdržati sve apsurdnosti života i milost predanja svoga života u Očeve ruke.

13. POSTAJA: ISUSA SKIDAJU S KRIŽA

Do Isusove smrti na djelu su bili Isusovi neprijatelji. To su oni koji se bave tzv. važnim poslovima. I takvim se mislima žele opravdati od svoje nepravde. – Sada nastupaju Isusovi prijatelji. Do sada su bili nemoćni. Isusova riječ o prihvaćanju križa učinila ih je nemoćnima i vezala im ruke da ne učine kakvo zlo. Sjetimo se situacije kad su Isusa uhvatili i kad je Isus rekao Petru: djeni mač u korice (v. Iv 18,11)! To je logika križa. Sada Isusovi prijatelji promatraju prvoga čovjeka koji je istinski nosio križ. Nezasluženo – i upravo zato istinski! Možda sada počinju shvaćati Isusove riječi o nošenju križa?!

Isuse Kriste, tvoje je mrtvo tijelo bilo položeno u krilo one od koje si primio to tijelo. Marijina bol u ovom trenutku bila je najdublja. Ali vjerojatno i duboka unutarnja radost jer si se do kraja dao. Daj nam milost da znademo doživjeti snagu tvoju ljubavi.

14. POSTAJA: ISUSA POLAŽU U GROB

Isusa su po židovskom običaju položili u grob. Svjedoci su bili malobrojni Isusovi prijatelji. Još mu mogu samo to učiniti. Za ovaj čin polaganja u grob tijelo je Isusovo bilo pomazano još za  njegova života u Betaniji. Učinila je to Marija, Lazarova sestra (v. Iv 12,3). Ne znajući značenje svoga čina, Marija pomazuje za ukop onoga koji joj je brata iz groba dozvao u život! Kako je Isus bio tankoćutan i nježan! Već izdaleka osjeća i proživljava svoj ukop (v. Iv 12,7)!

Isuse Kriste, i ti si bio u čamotinji groba. I u tebi je zrno života moralo umrijeti da bi donijelo novi život. Daj nam milost da shvatimo da se po muci i smrti dolazi do slave uskrsnuća.

Seljačke izreke (stečene iskustvom)

Ako na Veliki petak kiša pada, žetva će biti slaba.
Ako na Veliki petak sunce s`ja, biti će tužna godina.
Tele koje se na Veliki petak oteli, neće naprjedovati.
Tko na Veliki petak posti, grijeh će mu se da oprosti.
Tko na veliki petak pjeva, bolest će ga da obljeva.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7768



« Odgovor #1 : Travanj 06, 2009, 15:50:09 »


Nešto o zavjetima iz katekizma katoličke crkve

2101 U nekim okolnostima kršćanin je pozvan da nešto Bogu obeća. To se događa u Krstu i potvrdi, u ženidbi i rođenju. Iz osobne pobožnosti može kršćanin Bogu obećati također neko djelo, molitvu, milostinju, hodočašće itd. Vjernost datim obećanjima izraz je štovanja koje dugujemo božanskom Veličanstvu i ljubavi prema vjernome Bogu.
 
2102 "Zavjet, to jest promišljeno i slobodno Bogu dano obećanje o mogućem i većem dobru, mora se ispuniti iz kreposti bogostovlja".Zavjet je čin pobožnosti, kojim kršćanin prinosi samog sebe Bogu ili mu obećava neko dobro djelo. Držeći svoje zavjete, daje Bogu što mu je obećao i posvetio. Djela apostolska pokazuju nam svetog Pavla kako se brine da ispuni zavjete što ih je učinio.


Post-pepelnica-6 tjedana prije Uskrsa

Čojvek može činiti zavjete na različite nakane i po različitim obrazcima. Možda je i najmanje važno kome i kako činiti određene zavjete. Sigurno je važno da ih ne shvatimo kao neku trgovinu s Bogom: Ja tebi ovo i ovoliko, a ti meni ono i onako! Ili još gore da ih miješamo i povezujemo s bilokakvim oblicima praznovjerja. Navedeni primjer u drugom navedenom dopisu očiti je slučaj povezivanja praznovjerja sa zavjetima.

Bog nije nikakva bezlična sila, nekakva neman, koju treba kojekako udobrovoljiti da bi mi dao ono što ja tražim i hoću. Sigurno: trebamo moliti za ono što nam u životu treba (za ‘’kruh naš svagdanji’’). No u molitvi još više trebamo sebe osposobiti da iz Božje ruke primimo i ono što nismo molili i željeli, ali Bog nam daje. I za to mu biti zahvalni. Jer ako nam to on daje, onda je to i njegov način kako da nas vodi. Mi smo ipak djeca u odnosu na njega, našeg Oca, i ona najbolje zna što nam je potrebno. A što je najvažnije, toliko nas voli da će i umrijeti samo da bi nam to darovao. Treba vjerovati da je Bog pametniji od mene i da ’’zna vaš Otac što vam treba i prije nego li ga zaištete’’. Cilj molitve, pa tako i svih zavjetovanja, jest da nas sa svim našim potrebama i željama stavi u Božju prisutnost i ovisnost.


Zavjet bolesne Katarine

Različiti oblici zavjetovanja i obećanja Bogu sigurno su dobri, jer nas dodatno motiviraju da se više na Boga oslanjamo, da više od njega tražimo i očekujemo pomoć i zaštitu. Pogotovo je dobro učiniti pokoji zavjet ili hodočašće u važnim stvarima života ili pred važne odluke ili pak kao zahvala za velike milosti. U našem puku zavjeti su bili jako prisutni. Ali ih treba razborito činiti. Neke zahtjevnije možda u dogovoru sa svećenikom u kog se ima povjerenja – sa ispovjednikom u ispovijedi. Najvažnije je od svega da je u zavjetima prisutna iskrena i ispravna vjera prema Bogu.

Bog vas blagoslovio

Don Marinko



Ament i zakletva


Zavjet od Santiago de Compostela
u katedrali Voto de Santiago-Spanija

Zavjet znači obećanje. Zavjetovati se može svaki kršćanin, recimo da blagduje nekog svetca koji pada u dan kada mu se nešto značajno, dobro ili loše, dogodilo, kada mu je taj svetac pomogao. Zavjetovati se može čovjek da pomaže sirotinju, da posti određeni dan ili vremenski period, da daje određeni iznos godišnje priloga za dobro svoje kuće i zdravlje svojih ukućana Kršćanin daje zavjet sam pred sobom i pred Bogom. Kada se jednom da zavjet, nije dobro da se obećanje ne održi. Obično tada čovjeka stiže kazna. Naravno, zavjetovati se može samo za neki pozitivan posao. Ne može se čovjek zavetovati da ubija, pljačka, pali itd.

Amanet je posljednja volja, ostavština, nasljedstvo ili testament. Amanet se ostavlja pismeno ili usmjeno. Obično to radi otac kada umire. On tada ostavlja svojoj porodici izvjesne savjete, uputstva, želje i naredbe. Sve je to amanet. Amanet roditelja se u našem narodu duboko poštuje. To je kada je amanet u skladu sa kršćanskim moralom. Međutim, ako je amanet uperen protiv nekoga ili na štetu nekoga, on se ne mora poštivati i ispunjavati.


Amanet - posljednja volja, ostavština, nasljedstvo

Zakletva nije u skladu sa kršćanskim moralom. Isus je rekao: "Ne kunite se! Vaša riječ neka bude da - da i ne - ne, što je više od toga od zla je". Ovo se odnosi na svakodnevni život čovjekov. Ali ima trenutaka kada crkva odobrava zakletvu. Naprimer, zakletva u vojsci, redovnička-svećenička zakletva, zakletva na sudu i sl. To je onda, kada su u pitanju viši interesi jedne zajednice, i tada u tome učestvuje crkva na način koji je propisan i određen.


Zavjet Bogu -polaganjem redovničkih zavjeta čovjek javno
u liturgijskom slavlju posvećuje svoj život Bogu i službi Božjem narodu.

Zavještanje grobova i kostiju

Grobovi, cedo moje, grobovi i kosti cine narod.

Oni koji ne znaju za svoje grobove i kosti nikada nece postati narod. Oni su slicniji vukovima i lisicama, koji ne znaju za svoja groblja.

A groblja su, cedo moje, tiha seoca u kojima još uvijek borave pod zemljom našI pokojnici. Grobovi su tihe postelje u kojima zauvijek spavaju, u miru neprobudnom, tijela naših predaka.


Narod ne cine samo oni zivi na zemlji, što po njoj hode i tvore, nego i svi mrtvi, svaki na broju koji u njoj pociva. Jer bez onoga pod zemljom, cedo moje milo, onoga najneznatnijeg i bezimenog, ne bi bilo ovoga na zamlji, sada znatnog i imenitog.

Ni njivu ne cini jedna ljetina, pa ni narod ne cini jedan naraštaj. Livadu ne cini jedan otkos, niti moze uništiti jedna kosidba. Što je za livadu jedan otkos, to je za narod jedna bitka ili morija.

Narod nice u talasima i pada u otkosima smrti kao trava, alii opet prorasta sve gušce zemlju i buja u novim naraštajima. Zapamti, cedo moje, naša groblja su najsvetiji biljezi našeg naroda i najsvetiji granicnici naše domovine.

Ako ti niko ziv ne moze kazati dokle dopier tvoja zemlja i tvoja baština, potrazi kosti i grobove, i mrtvi ce ti istinu kazati.

Vidi: > http://www.spc-altena.de/latein/ebene03/eb3_hs5_us07.html
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.21. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!