Gorski kotar - stanovništvo i naselja

[Marica]

Gorski kotar
Stanovništvo i naselja

Zemljopisne karakteristike Gorskoga kotara

Ovom knjižicom želim našoj kulturnoj javnosti pružiti kratak povijesno-zemljopisni pregled Gorskoga kotara, s naglaskom na njegova naselja te kretanje i podrijetlo njegova stanovništva. Taj izuzetno lijep dio naše domovine upoznao sam tijekom pedesetak godina obilazeći njegova mjesta, planine i šume. Najviše sam o Gorskom kotaru doznao od njegovih stanovnika, kršnih Gorana, koji najbolje poznaju svoj zavičaj. Što sam o tom kraju doznao iz objavljenih izvora ili tiskanih radova, navodim na kraju knjige u popisu izvora i literature.

Gorski kotar je onaj dio središnje Hrvatske koji povezuje Kvarnersko primorje s Panonskom nizinom. Na tom relativno uskom pojasu dinarskog visočja, nalazi se važan prometni spoj kojim prolaze glavne europske prometnice koje povezuju Srednju Europu i sjeverni Jadran.

Gorski kotar je, kako mu to i ime kaže, planinski kraj sa svim zemljopisnim karakteristikama dinarskoga krša. Uz to je dobro pošumljeno Do 18. stoljeća kroz taj kraj nije bilo prikladnih prometnica. Zato je Gorski kotar do pred kojih 250 godina imao sve karakteristike malo poznatog dijela Hrvatske. Na starim zemljovidima predstavljen je kao pust i gorovit s oznakom Hortus diabolicus (Vražji vrt). Do 18. stoljeća nije bilo ni više stalnih naselja. Ona koja su postojala bila su slabo povezana kako prema sjeveru tako i prema jugu.

Gorski kotar u prostoru nema jasno određene granice. Njegov središnji dio zauzima širi pojas prometnog koridora kojim prolaze današnje cestovne i željezničke prometnice od Karlovca prema Rijeci. Oko koridora leže goranska naselja Lič, Fužine, Lokve, Delnice, Skrad, Mokopalj, Ravna Gora i Vrbovsko. Sjevernije i južnije od koridora je slabije naseljen kraj u kojem dominiraju planinski masivi Risnjaka, Sniježnika i Obruča s prostranim goranskim šumama. U tom dijelu Gorskoga kotara prostire se danas Nacionalni park Risnjak. Tu se nalaze naselja Crni Lug, Mrzle Vodice, Gerovo, Čabar i Prezid.

Južno od spomenutog prometnog koridora nalazi se još slabije naseljen šumski kraj u kojem dominiraju planinski masivi Bjelolasice, te Bijelih i Samarskih stijena. Najveća naselja u tom dijelu Gorskoga kotara su Begovo Razdolje i Jasenak. Neki poznavatelji Gorskoga kotara smatraju da mu pripada i planinski masiv Kleka s Ogulinskim poljem.

Neki od njih drže da u Gorski kotar treba uključiti i okolicu Drežnice, Modruša i Josipdola. Meni se čini da se ti krajevi mogu smatrati prelaznima prema obližnjem Brinju.

Prema tome, Gorski kotar svojom površinom ne predstavlja jednu od većih hrvatskih regija, dapače on je prostorno malen, ali je značajan po svojoj prometnoj važnosti i pejsažnoj fizionomiji jer spada u najljepše dijelove gorske Hrvatske.

Turističko otkriće Gorskoga kotara potječe iz druge polovine 19. stoljeća. Zasluga za to pripada maloj grupi hrvatskih planinara na čelu sa zaslužnim Dragutinom Hircom. On je prvi obišao dotada nepoznate nedohode gorskoga krša i o tome dao klasične opise u knjizi "Gorski kotar" tiskanoj u Zagrebu 1898. godine.

Dok su Turci vladali Likom i Krbavom i dok su se često zalijetali prema susjednoj Sloveniji, Gorski kotar posve je opustio. Njegovi stanovnici povukli su se preko rijeke Kupe dalje prema sjeveru.

Nakon što su Turci bili prinuđeni na povlačenje iz Like i Krbave u Bosnu, sigurnost putnika po šumama Gorskog kotara se povećala, pa su goranski izbjeglice iz Slovenije selili nazad u stari zavičaj. Od toga vremena goranska naselja stalno se povećavaju.

Istovremeno počinje uređivanje cesta koje su od Rijeke, Bakra i Senja vodile prema Karlovcu i Zagrebu. Najstarija od njih, ona Karolinska, spaja Zagreb s Rijekom preko Ravne Gore i Mrkopija, zatim slijedi Jozefinska cesta iz 18. stoljeća, a mlađe, Lujzinska i Rudolfinska, potječu iz 19. stoljeća.

Željeznička pruga preko Gorskoga kotara dovršena je 1873. godine; odigrala je veliku ulogu u povezivanju Rijeke s urbanim središtima Srednje Europe. Od toga vremena jača i turistički interes za ovaj dio gorske Hrvatske.
U sljedećim poglavljima opisat ćemo važnije događaje oko naseljavanja i kretanja stanovništva po Gorskom kotaru, a u topografskom dijelu knjige upoznat ćemo čitatelje s važnijim goranskim naseljima i s njegovim stanovništvom.

Antičko i srednjovjekovno razdoblje

U razdoblju paleolitika Gorski kotar imao je već karakteristike krševitog kraja. U njegovoj blizini nije bilo Kvarnerskog primorja, jer je tadašnja razina Jadranskog mora bila oko stotinu metara niža od današnje. Zbog toga je bazen sjevernog Jadrana bio kopno, pa je okolno zemljište imalo poprilično drukčiji živi svijet.

Paleolitski ljudi živjeli su po ovdašnjim špiljama, a hranu su pribavljali lovom i sakupljanjem biljnih plodina. Jedno obitavalište paleolitskih neandertalaca otkrio je
T. Kormos 1911. godine u špilji na Bukovcu u blizini Lokava. Na tom lokalitetu našao je mnogo kostiju špiljskog medvjeda. snježnog leoparda i drugih ledenodobnih životinja, što ukazuje na činjenicu da je Gorski kotar pred kojih trideset tisuća godina ovdje trajalo posljednje lede no doba.

Paleolitski ljudi lovili su ledenodobne krznaše od kojih su dobivali mesnu hranu i topla krzna koja su im služila za zaštitu od zime. Slična paleolitska nalazišta otkrivena su kasnije i po ostalim goranskim špiljama. Posvuda su zapaženi slični nalazi, što nas uvjerava da su i tu do konca posljednjeg ledenog doba živjeli ljudi neandertalskih psihofizičkih osobina kakvi su obitavali po čitavoj srednjoj i južnoj Europi.

S nadolaskom toplije klime, prilike se mijenjaju. Stariji paleolitski ljudi izumiru, a smjenjuju ih mlađi doseljenici koji pokazuju složenije, naprednije psihofizičke osobine. To stanovništvo izlazi postupno iz špiljskih skloništa i gradi prve poznate nastambe. Isprva su podizane pojedinačno, a kasnije u skupinama, tj. malim naseljima. U međuvremenu se razina Jadranskog mora stalno izdizala i već oko 10.000 godina prije današnjice kvarnerska zavala bila je ispunjena morskom vodom.

Sasvim je razumljivo da neolitski ljudi nisu tražili skloništa u krševitom i šumskom ambijentu gdje nije bilo zemlje za obradu i gdje se nije moglo živjeti od poljoprivrede. Po naseljima uz morsku obalu držali su pripitomljene ovce, koze i goveda, te su tako osiguravali dovoljno mesne hrane. Od toga vremena Gorski kotar postaje šumski kraj u koga su ljudi iz primorja slabo zalazili. Ostao je takav i tijekom čitavog brončanog doba što nam potvrđuju i arheološki nalazi. 

Locirani su po kvarnerskom primorju i otocima, te sjevernije od Gorskoga kotara u poriječju rijeke Kupe. Izgleda da kroz goranski krš nije dugo vremena bilo nikakvih putova koji bi povezivali Kvarnersko primorje s južnim rubom Panonske nizine. Takve komunikacije javljaju se istom u razdoblju željeznoga doba.

-1-

[Marica]

U predantičkom razdoblju bilo je duž Kvarnerskog primorja već više naselja koja su pripadala ilirskim Liburnima.

U kopnenom zaleđu, po današnjoj Lici i Gackoj, imali su svoje gradinske naseobine ratoborni Japodi. Jesu li Japodi imali takve naseobine i na području Gorskoga kotara arheološkim istraživanjima nije potvrđeno.

Kada su Rimljani zauzeli Liburniju i Japodiju, krenuli su dalje, u unutrašnjost Ilirika i Panonije. Doskora je čitava oblast jugoistočne Europe postala dio prostranog Rimskog Carstva. Poznati pokazatelji rasprostiranja rimskih naselja i prometnica u zaleđu Kvarnerskog primorja ukazuju da su Rimljani izbjegavali Gorski kotar kao prirodno nepovoljan kraj, nezgodan kako za podizanje naselja tako i za izgradnju cesta.

Prema Ptolemejevoj karti Ilirika i Panonije, u Gorskom kotaru u 2. stoljeću poslije Krista nije bilo naselja - u to doba bila su raspoređena samo duž Kvarnerskog primorja, ili sjevernije, u poriječju rijeke Kupe. Slično je i na Peutingerovoj karti iz 4. stoljeća.

Tadašnje rimske ceste obilazile su Gorski kotar sa sjevera i juga. Rimska magistralna cesta uz kvarnersku obalu Gorski kotar prolazila je od Tarsatike (Rijeke) do Senije, odakle je skretala preko Velebita u današnju Gacku.

Odavle je jedan krak ove ceste vodio preko Like prema Saloni, dok je drugi, preko Qudrate, skretao prema rimskoj Sisciji, današnjem Sisku. Od Tarsatike nije bilo izravne cestovne veze prema Sisciji, iako je takva trasa bila kraća od one koja je počinjala u Seniji. Znači, Rimljani su znali za Gorski kotar po njegovu lošem glasu, tj. da je to nego stoljubiv, krški i šumski kraj koga je pametnije izbjegavati. Zbog toga je taj dio zapadnog Ilirika i nadalje ostao pust i nenaseljen.

Ni u vrijeme seobe naroda, Gorski kotar nije pobuđivao interes doseljenika koji su s istoka dolazili na tlo Ilirika. Tako je bilo i s Hrvatima koji su do obala Jadrana stigli u 7. stoljeću. Podizali su naselja po jadranskom primorju na mnogo boljim i prikladnijim lokacijama. Takvo stanje nastavilo se do vremena razvijenog srednjega vijeka dok tim dijelom Hrvatske nisu zavladali knezovi Krčki, kasniji Frankopani. Prema tome, Gorski kotar ulazi u našu nacionalnu povijest relativno kasno, a prema nekim dijelovima Dalmacije u zakašnjenju od gotovo pet stoljeća.

Gorski kotar u posjedu knezova Krčkih i Zrinskih

Kako već spomenusmo, prvi feudalni gospodari Gorskoga kotara bijahu knezovi Krčki, kasniji Frankopani. Oni su taj dio Hrvatske dobili u sklopu starohrvatskih župa Modruše i Vinodola. Izgleda da ni u to doba goranski kraj nije imao stalno stanovništvo. Tu su povremeno obitavali primorski stočari koji su se usput bavili i paljenjem drvenoga ugljena.

Tek iz pisanih isprava iz 13. stoljeća doznajemo da su goranski krajevi u zaleđu Rijeke, Bakra i Grobnika dobili stalno stanovništvo. O njima se govori i u Vinodolskom zakonu iz 1288. godine.

Primorska naselja Vinodolske knežije Novi, Ledenice, Bribir, Grižane, Drivenik, Hreljin, Bakar, Trsat i Grobnik imala su svoja općinska područja koja su se duboko prostirala prema unutrašnjosti kopna.

Po ovdašnjim šumama živjeli su "pastiri, seljaci i ostali ljudi". Iz nešto kasnijih pisanih izvora doznajemo da su vinodolska mjesta Grobnik, Hreljin i Ledenice imale svoje sudčije koje su zauzimale šumski prostor s malim naseljima od po nekoliko stalno naseljenih kuća. Feudalni gospodari tih naselja u 13. i 14. stoljeću bili su knezovi Krčki, tj. Frankopani.

Frankopani su već od 14. stoljeća uspostavili trgovačke veze svojih imanja po Kvarnerskom primorju sa susjednim krajevima. Osobito su Gorski kotar unaprijedili veze morskim putem do obližnjih jadranskih luka. Doskora ostvaruju i karavanske veze po kopnu.

Iz bakarske luke, krajem 14. stoljeća, polazile su trgovačke karavane prema Modrušu i dalje prema Zagrebu. Na trasi puta nastaju i tzv. putne postaje, gdje su se ljudi i tovarno blago mogli odmoriti. Na takvim mjestima bila bi obično i gostionica ili prenoćište gdje se moglo prenoćiti. Iz takvih postaja razvila su se, postupno, stalna naselja, s osiguranom egzistencijom. Neka goranska naselja spominju se prvi put u vrijeme vladanja kralja Matije Korvina.

Iz toga vremena poznato je i nekoliko sudskih odluka prema kojima je kraljevski sud iz Zagreba zabranio Frankopanima da na goranskim posjedima u Moravicama, Delnicama, Lokvama, Brodu, Hreljinu i Vrbovskom ubiru tzv. maltarinu.

Prema spomenutim lokalitetima razabiremo da je tim pravcem vodio tada karavanski put od Bakra prema Zagrebu. Naselja na trasi toga puta nastala su jamačno u 14. ili početkom 15. stoljeća; sastojala su se od desetak kuća s pedeset ili nešto više stanovnika.

U Modruškom urbaru iz 1486. godine, nalazimo i više podataka o goranskim selima koja su se nalazila u sklopu modruškoga imanja kneza Bernardina Frankopana. Spominju se Vrbovsko, Bosiljevo, Lukovdol i Gomirje zajedno sa žiteljima i feudalnim obavezama koje su imali prema svojim gospodarima. Frankopani su već u 14. stoljeću počeli iskorištavati rudno bogatstvo Gorskoga kotara.

Ivan Frankopan, Bartolov sin, dobiva 11. studenoga 1392. pismeno dopuštenje kralja  Sigismunda da istražuje, kopa i prerađuje gorunske rude. Tim su se pravom stalno koristili Ivanovi, potomci, pa su već početkom 15. stoljeća organizirali kopanje i prerađivanje željezne rudače.

O srednjovjekovnom rudarstvu na području Gorskoga kotara postoje samo fragmentarne vijesti. Zna se da se tamo iskopavala i olovna rudača, zatim bakarna, a otkriveni su i rudnici srebra i zlata, ali o svemu tome nema dovoljno podataka - jesu li nalazišta bila isplativa ili se samo radi o nalaziš tima bez ekonomske vrijednosti.

Kada su Turci početkom 16. stoljeća zauzeli Liku i Krbavu i stigli nadomak Gacke, prilike u goranskom kraju počinju se mijenjati.

Turci su u Liku doveli velik broj pravoslavnih Vlaha koji su služili u njihovim martološkim četama.

Ti Vlasi stalno su se iz Like zalijetali u ne osvojene dijelove Hrvatske i Kranjske te pljačkali tamošnja sela.

Zbog nesigurnosti, sela u blizini turske granice pomalo su opustjela. Ljudi su iz njih selili u sigurnije krajeve. Tako su mnoga goranska sela nestala, a karavanski promet i trgovina su prekinuti.

Frankopani, koji bijahu feudalni gospodari Gorskoga kotara, nisu bili u mogućnosti braniti svoja imanja i podanike pred Turcima. Zato su odlučili stupiti u vezu sa svojim susjedima i rođacima, grofovima Zrinskim, kako bi svoja Gorski kotar imanja branili zajednički.

-2-

[Marica]

Tako su sva imanja Stjepana Frankopana, nakon njegove smrti, prešla u vlasništvo Nikole Zrinskoga te je Gorski kotar, u drugoj polovini 16. stoljeća, promijenio feudalne gospodare. Zrinski su taj dio Hrvatske branili koliko su mogli. Turci od toga vremena nisu više bili u stanju granicu pomicati dalje prema zapadu.

Zrinski su, kao novi gospodari goranskoga kraja, znali bolje iskoristiti njegova šumska i rudna bogatstva.

Petar Zrinski je na svom imanju u Brodu na Kupi uredio središte velikog vlastelinstva. Druga dva središta postadoše Gerovo i Čabar.

Zrinski su nastavili s kopanjem željezne rudače u starijim rudnicima u Liču. Kada je u okolici Čabra otkrivena bolja kvaliteta željezne rudače, Zrinski je stari rudnik u Liču dao zatvoriti, a u Čabru je otvorio novi pogon. Tu je 1651. podignuta visoka peć za taljenje željeza.

U tu svrhu doveo je Petar Zrinski iz Kranjske, Njemačke i Češke, majstore ljevače i kovače koji su to malo goransko selo preobrazili u pravo metalurgijsko središte.

Na čabarsko vlastelinstvo Zrinski je naselio dosta seljaka koji su obrađivali zemlju, uzgajali stoku i palili drveni ugljen. Od kvalitetnih željeznih proizvoda imao je Zrinski velike koristi.

U samom Čabru podigao je svoju rezidenciju, zatim zgrade za vlastelinsko činovništvo te stanove za radnike. Osim toga, dao je u Čabru sagraditi pilanu i mlin. Zrinski se brinuo za svoje goransko imanje sve do svoje nesretne smrti.

Kada je turska moć u Lici počela slabiti, lički Vlasi nisu se više usuđivali upadati u goranska sela. To je pripomoglo da se promet iz Bakra preko Gorskoga kotara obnovi. Od toga vremena trgovačke karavane polaze iz Čabra i Broda na Kupi u dva pravca. Jedne kreću prema sjeveru, prema Zagrebu i Karlovcu, a druge na jug prema Bakru.

Iz bakarske luke Zrinski je proizvode iz svoje željezarije u Čabru pomorskim putem prebacivao i prodavao u Veneciji, gdje su takvi proizvodi traženi i dobro plaćeni.

Stanovnici Gorskoga kota¬ra na imanjima Zrinskih nisu imali mnogo posla. Bavili su se prijevozom željezne robe i nošenjem pošte. Zrinski ih je koristio u lovu na goransku divljač, oko održavanja putova i sječe šume.

Urbari Bosiljeva i Grobnika daju vjernu sliku o društvenom stanju tadašnjega žiteljstva i njihovu udjelu u vlastelinskim poslovima koje su obavljali. Može se reći da je taj kraj bio izoliran od bliže i daljnje okolice i da se tu živjelo drukčije nego po ostalim dijelovima tadašnje Hrvatske.

Kada je grof Petar Zrinski sa svojim šurjakom Franom Krstom Frankopanom završio na stratištu u Bečkom Novom Mjestu zbog urote protiv cara Leopolda, na posjede Zrinskih u Gorskom kotaru stigli su izaslani carski provizori sa zadaćom da popišu goransku imovinu Zrinskih.

U Gorski kotar otputovali su carski činovnici Petar Prašinski i Franjo Špoljarić. Oni su od 19. svibnja do 2. kolovoza 1670. obilazili goranska sela.

Prvo su Gorski kotar otišli u Bosiljevo. Tu su popisali sve pokretne i nepokretne vrijednosti bosiljevačkog dvora i njegova posjeda.

Ali u izvješću o onom što su tamo našli, spomenuli su da su pokretnu imovinu prije njih odnijeli krajiški službenici i carska vojska. U dvoru su našli samo nekoliko starih željeznih oklopa i kapa.

Slično stanje zatekli su i u dvorcu u Severinu, "jer su odavle najvrednije predmete odnijeli karlovački časnici".

U Brod na Kupi carski provizori stigli su 17. lipnja. U izvješću o brodskom vlastelinstvu zabilježili su da tu živi oko šest stotina stanovnika u stotinjak kuća.

Prilikom popisa imanja u Čabru, provizori su zabilježili da su našli čabarsku talionicu željeza opljačkanu.

Slično stanje zatekli su i u dvoru Zrinskih - sve vrednije predmete odnijela je krajiška vojska sa svojim zapovjednicima.

Prilikom boravka u Liču, provizori su našli slično stanje. "Krajiški vojnici", kažu provizori, nisu tu uništili baš sve, ali su iz ovdašnje pilane odnijeli sve najvrednije. Razgrabili su i gotovu drvenu građu. Na ovdašnjem slagalištu građe bilo je na stotine drvenih greda, dasaka i rogova za pravljenje krovišta." Tako se završilo razdoblje uprave Zrinskih u Gorskom kotaru.

Nakon toga ovdje je došla nova uprava. Nosioci te uprave slabo su poznavali Gorski kotar. Ovdašnji narod novu upravu, na čelu sa stranim upravljačima, nije smatrao svojom, a stranci ne poznavajući jezik domaćih, nisu pronašli ni način da se s goranskim stanovništvom bar koliko toliko zbliže. U takvim okolnostima, u privredi Gorskoga kotara došlo je do neminovnog  zastsloja.

Gorski kotar na starim zemljovidima

Prvi zemljovidi Hrvatske na kojima se vidi Gorski kotar javljaju se sredinom 16. stoljeća.

Među djelima ove vrste za nas je zanimljiva karta "Sclauomia oder Windisch Marke, Bossen, Crabaten etc", objavljena 1545. godina u Munsterovoj Kozmografiji. Gorski kotar na njoj je lociran između Kvarnerskog primorja i sjevernih dijelova Hrvatske u poriječju rijeke Kupe.

U primorju označene su kvarnerske luke S. Veit (Rijeka), Wackar (Bakar) i Zeng (Senj). U primorskom zaleđu vidljiv je gorski pojas koji se prostire od zapada prema istoku kao kontinuirana šumska zona. Taj šumski kraj na zapadu nosi ime Birnbaume Wald (Hruščica), a prema istoku - Tufels Gartn (Vražji vrt).

Naselja u šumskom pojasu nema. Dalje prema sjeveru, u poriječju rijeke Kupe, upisane su tri veće rijeke, Mrežnica, Dobra i Korana. Naselja u tom dijelu Hrvatske ima tek nekoliko. Karlovca, dakako, još nema.

Tko je za Munstera izradio ovu kartu, nije poznato. Jamačno je to učinio netko iz tadašnje bečke kartografske škole, jer je poznato da je u to doba kralj Ferdinand tražio od bečkih sveučilišnih profesora da se angažiraju u snimanju zapadnih krajeva Hrvatske, jer su mu kartografska djela mogla služiti pri planiranju obrane zemlje od Turaka.

Druga karta Hrvatske na kojoj se vidi Gorski kotar nastala je oko 1560. godine. Izradio ju je austrijski kartograf Augustin Hirschvogel. Objavljena je 1570. godine u prvom izdanju
Ortelijeva atlasa „Theatrum Obrbis Terrarum“. Na njoj je ucrtan, slično kao i na prethodnoj karti pojas Kvarnerskog primorja s većim priobalnim mjestima, zatim gorski i šumski pojas koji dijeli Kvarnersko primorje od zemljišta u poriječju rijeke Kupe.

-3-

[Marica]

Duž primorja označena su mjesta S. Veit, Tersat, Wackar, Wackariza, Novi, Tersich, Ledenicze, Gerane i Zeng.

Šumski pojas u zaleđu primorja teče kontinuirano od Cerkniškog jezera u Kranjskoj do Gacke i Kapele na istoku. To je tzv. Vražji vrt koji je to ime dobio prema izgledu krajolika i po njegovoj teškoj prohodnosti.

Sjeverno od Gorskoga kotara označeno je nekoliko mjesta u poriječju rijeke Kupe. Spomenuti su Costel, Modrusch, Grabezki, Lipa, Agolaj, Korana, Turnaw, Sluckij, Ribnik i Wolfsdorf. Sve ovdašnje rijeke, Dobra, Mrežnica i Korana prikazane su kao pritoke rijeke Kupe. Na ušću Korane u Kupu nema još Karlovca. Autor ove karte, Augustin Hirschvogel, rodom Bečanin, bio je u službi kralja Ferdinanda. Neko vrijeme živio je u Ljubljani, odakle je u tri navrata proputovao tursko-hrvatsku granicu uz rijoku Unu. Zna se da je tom prilikom obišao i neke utvrde uz rijeku Koranu, ali izgleda da dalje prema zapadu nije bio.

U drugom izdanju Ortelijeva atlasa objavljena, karta pod naslovom "Illyricum", djelo madžarskog kartografa Johanna Sambucusa. Na njoj je data polpunija kartografska slika zapadne Hrvatske.

Prikaz kvarnerske obale govori da je Sambucus poznavao taj dio naše zemlje. Od ovdašnjih naselja zabilježio je S. Veit am Pflaum, Trsat, S. Martin (Martinčica), Bachri (Bakar), Novi, Ledenize i Zeng.

Goransko zemljište u zaleđu primorja označio je kao planinsko i pokriveno šumama. Na goranskom zemljištu spominje se i nekoliko naselja. To su Wrot, Moraviu, Wasajt, Modrusch, Czernowitz, Wrewier, Kapella, Plas, Prindl i Ogulin. Rijeke su predstavljene na način kako su to učinili slariji autori. Zanimljivo je da ni na toj karti nema spomena grada Karlovca.

Značajan iskorak u zemljopisnom poznavanju Gorskoga kotara, na početku 17. stoljeća, učinio je hrvatski kartograf  Ivan Klobučarić, rodom iz Dubašnice na otoku Krku. On je živio u Rijeci kao redovnik u tamošnjem augustinskom samostanu. U kartografiranju se usavršio za vrijeme školovanja u Rimu. Od nadvojvode Ferdinanda dobio je nalog da obiđe slobodne dijelove Hrvatske u zaleđu Kvarnerskog primorja i da ga kartografski skicira.

Klobučarić se tim poslom bavio od 1603. do 1616. godine. Za to vrijeme prošao je čitavim Gorskim kotarom i susjednim dijelovima Hrvatske sve do Zagreba. Na terenskim putovanjima stalno je mjerio zemljište i crtao topografske skice. Na kraju, izradio je i kartografsku sintezu naših primorskih krajeva od Istre do Dalmacije s kopnenim zaleđem.

Među Klobučarićevim topografskim skicama ima dragocjenih kartografskih podataka koji su dotad bili nepoznati. On je prvi zabilježio sva goranska sela, koja su tada zbog opasnosti od Turaka većinom bila pusta. Zabilježio je i planinske masive Obruča, Sniježnika, Risnjaka i Bjelolasice. Osobito su zanimljive topografske skice gorskoga zaleđa Rijeke i Bakra. Sva Klobučarićeva kartografska djela ostala su do novijega vremena slabo poznata. Izvorne skice čuvaju se u Zemaljskom arhivu Štajerske u Grazu.

Ako koga posebno zanimaju, može ih pobliže upoznati u mojoj knjizi Klobučarić i Rijeka objavljenoj u Rijeci 2002. godine.

Kako je zapadna Hrvatska sredinom 17. stoljeća bila strateško područje važno u obrani zemlje od Turaka, kartografski rad stalno se intenzivirao. U tome poslu sudjelovali su najviše karlovački topografski časnici. Kada je u Karlovcu boravio vojni inženjer Martin Stier, nastalo je nekoliko desetaka planova vojnih utvrda po Hrvatskoj krajini.

Stier je 1664. godine izradio i preglednu kartu toga područja na kojoj ima mnogo, do tada neregistriranih, detalja. Novosti se primjećuju i u predodžbi konfiguracije zemljišta, čemu nije bilo pridavano dovoljno pažnje.

Daljnji napredak u kartografiranju Gorskoga kotara može se vidjeti na velikom zemljovidu zapadne Hrvatske koga je 1673. godine izradio varaždinski franjevac Stjepan Glavač.

Glavačeva kartaa Hrvatske je pravo remek-djelo naše kartografije druge polovine 17. stoljeća. On je oko dvije godine obilazio naše krajeve radeći na terenu topografske skice. Zemljovid je prepun izvornih topografskih podataka koji prije nisu bili poznati. Gorski kotar nije zahvaćen u cijelosti. Snimljen je samo njegov istočni dio oko Ogulina, Drežnice i Oštarija. Zašto Glavač nije prikazao zapadne goranske krajeve - nije nam poznato.

Novija pregledna karta Gorskoga kotara potječe od talijanskog kartografa Cantellia da Vignole. Objavljena je 1690. godine u atlasu „Mercurio Geografico“ u Rimu. Karta je izrađena s mnogo novijih topografskih podataka. Od goranskih sela označeni su Gerovo, Luka, Elana, Tresenić, Moravice, Lukovdol, Goljak, Vrbovsko, Gomirje, Ogulin i još neka sela. Na karti je istaknut planinski masiv Kleka koji je tadašnjim putnicima kroz ovaj kraj služio kao dobro vidljiv orijentir.

U 18. stoljeću kartografiranje Gorskoga kotara prešlo je u nadležnost topografskih časnika iz karlovačke tvrđave. Neki od njih bili su u tom poslu vrlo uspješni. Takav je, primjerice, bio poručnik Andreas Schillinger, koji je sredinom 18. stoljeća izradio desetak topografskih karata zemljišta južno od Karlovca. Na sekcijama na kojima je prikazan Gorski kotar, registrirana su sva goranska sela s okolnim putovima i šumskim čistinama.

Predočena je i konfiguracija zemljišta na način kako se to tada radilo, tj. sjenčanjem. Na Schillingerovim topografskim kartama Gorskoga kotara vide se planinski masivi Risnjaka, Sniježnika, Bjelolasice, Viševice, Bitoraja te Bijelih i Samarskih stijena.

Kada je prilikom izvođenja jozefinskog premjera Hrvatske, oko 1780. godine, ponovno sniman goranski kraj, posao vojnim topografima bio je prilično olakšan jer su imali pri ruci ranije karte Andreasa Schillingera.

Na jozefinskim topografskim kartama u razmjeru 1:28.800 prikazan je čitav Gorski kotar tako detaljno da je putnicima bilo omogućeno kretanje po svim nedohodima bez opasnosti da će zalutati.

Nove topografske karte omogućile su konačno i projektiranje novih cesta. Tako je Gorski kotar ušao u sastav poznatog zemljišta Hrvatske i zauvijek je nestalo ajanstvenog "Vražjeg vrta".

Gorski kotar u doba turskih provala

Tijekom 16. i prve polovine 17. stoljeća Turci su se često iz okupirane Like zalijetali u pljačkaške pohode prema zapadu. Najviše su napadali gacka, brinjska i goranska sela sve do rijeke Kupe. Iako Turci nikada nisu osvojili Gorski kotar, veće ili manje skupine njihovih četa često su upadale na goransko područje.

-4-

[Marica]

Tu su Goranima palili kuće, ubijali žene i djecu, a mlađe muškarce i mušku djecu odvodili u Liku kao roblje.

Najviše su od turskih upada stradala sela severinskog i bosiljllvskog vlastelinstva. Najviše štete i zlodjela učinili su u Delnicama, Lokvama, Mrkopiju i Ravnoj Gori.

Drugi pravac turskih upada u Gorski kotar vodio je iz Vinodola prema Liču, Hreljinu i  Fužinama.

Preko Delnica Turci su odlazili dalje prema sjeveru. Od takvih njihovih pohoda stradavali su stanovnici Broda na Kupi, Gerova, Čabra i Prezida. Spomenuta mjesta najteže su pogođena 1522. i 1530. godine kada su sve kuće bile spaljene.

Tada je većina ovdašnjeg stanovništva odselila na susjedno, kranjsko zemljište te u Belu krajinu. Na bosiljevskom vlastelinstvu bila je uništena i feudalna organizacija. Tek kad su tim krajem zavladali Zrinski, taj je dio Hrvatske ponovno naseljen i gospodarski revitaliziran.

Turski pljačkaši u neosvojenim hrvatskim zemljama, važno je naglasiti, nisu bili etnički Turci (Osmanlije), već Vlasi koje su Turci doveli u Liku preko Bosne sa izvorišnih dijelova rijeke Drine u Srbiji.

Naime, kada su Turci okupirali srednjovjekovnu Srbiju, zatekli su u njoj, pored etničkih Srba, i priličan broj balkanskih Vlaha. Te Vlahe Srbi nisu smatrali legalnim pripadnicima svoje države. Zato u Dušanovu zakoniku piše da Srbi i Srpkinje ne smiju stupati u bračnu vezu Vlasima.

Tko bi u tom pogledu pogriješio, smatran je otpadnikom iz srpske narodne zajednice.

Balkanski Vlasi su u srednjovjekovnoj srpskoj državi bili starosjedioci. Oni su tu prisutni iz antičke davnine. Kršćani su postali prije doseljenja Srba. Pravoslavlje su usvojili, kao i Srbi, nakon kršćanskog raskola na Istočnu i Zapadnu Crkvu.

Zanimljivo je da ista vjera nije zbližila Srbe i Vlahe, kako se to dogodilo u Hrvatskoj, gdje su se romanski Vlasi i Hrvati rano stopili u jednu etničku zajednicu.

Balkanski Vlasi živjeli su u srednjovjekovnoj Srbiji u zimskim staništima po riječnim dolinama Pive, Ibra i Komarnice, dok su ljeta provodili po planinskim pašnjacima Prokletija, Komova i Durmitora.

Kada su Turci pokorili srednjovjekovnu srpsku državu, balkanski Vlasi brzo su se sprijateljili s Turcima i stupili u njihovu vojnu službu.

Turci su ih prihvatili u pomoćne (martološke) čete i uz pomoć Vlaha nastavili su ratovati dalje, prema zapadu. Kada su se balkanski Vlasi u Bosni pokazali kao odani turski vojnici, Turci ih koriste i u daljnjim vojnim akcijama protiv Hrvata u Lici, Krbavi i Pounju.

Tako su spomenuti hrvatski krajevi u 16. stoljeću dobili veliko mnoštvo pravoslavnoga stanovništva vlaškoga podrijetla. Naime, Vlasi se u tadašnjoj Hrvatskoj nisu izjašnjavali kao Srbi, sjećajući se kako su Srbi s njima postupali u njihovu starom zavičaju.

Kada su Turci osvojili Liku i Krbavu, u ovaj dio Hrvatske doselilo se malo etničkih Turaka. Većinu su činili balkanski Vlasi pravoslavne vjere. Oni su u okupiranoj Lici živjeli od diobe ratnoga plijena koga su otimali po okolnim hrvatskim krajevima.

Zbog toga su balkanski Vlasi bili, rekosmo, učesnici pljačkaških pohoda po svim krajiškim krajevima Hrvatske, pa tako i po Gorskom kotaru.

Ono što su oteli ovdašnjim Hrvatima bio je njihov ralni plijen i to im nitko u Lici nije osporavao. Ako su, pak, iz neosvojenih krajeva Hrvatske doveli u Liku mušku djecu, dobivali su za njih posebnu nagradu. Ta su djeca bila potom predana na turski odgoj, poturčena i poslije, kao odrasla, uključena ti redovitu tursku vojsku.

Iz sačuvanih vojnih izvješća iz 16. i prve polovine 17. stoljeća često se govori o zlodjelima što su ih na području Gorskoga kotara počinjali turski martolozi. Zato šlo goranski seljaci nisu imali dovoljno žita, suhoga mesa, kokoši, sira ili meda, Vlasi su ih nemilosrdno kažnjavali: obično bi zapalili kuće, a mušku su mladež otimali roditeljima i odvodili u tursko roblje.

Hrvatska krajiška vojska teško je mogla sprečavati upade vlaških pljačkaša po goranskim šumama. Oni su ovamo dolazili pritajono, a kada bi naišli na šumske čistine sa selima, odjednom bi se na njih obrušavali uz bojne pokliče. Kako se Gorani nisu mogli obraniti od lokvih prepada, odlučili su napustiti svoj zavičaj.

Selili su najviše u obližnju, Kočevsku krajinu. Tamo su balkanski Vlasi stizali rjeđe, jer su se bojali odlaziti predaleko od svoje vojne baze u Lici.

Kada je uprava Hrvatske vojne krajine u 17. stoljeću organizirala svoje pogranične utvrde, turski Vlasi su na svojim pljačkaškim pohodima stradavali, i to ih je odbijala da se prepuste prevelikim rizicima. To je među ličkim Vlasima izazivalo veliko nezadovoljstvo jer su na taj način izgubili važan izvor prihoda i sredstava za život.

Nakon poraza turske vojske pod Bečom, 1681. godine, došlo je do povlačenja Turaka iz Like. S njima su tada otišli u obližnju Bosnu i neki njihovi Vlasi, no velika ih je većina ostala u Lici i Krbavi i doskora su se brzo raselili po tadašnjoj Hrvatskoj krajini. Tada su se dijelom naselili i po goranskim selima (osobito u Drežnicu, Jasenak, Tuk i još nekima).

Tu su oni, početkom 19. stoljeća, usvojili srpsko nacionalno osjećanje i od toga vremena prestaju se zvati Vlasima. Nakon odlaska Turaka iz Like, izbjeglice iz Gorskoga kotara počeli su se vraćati u stari zavičaj. Tako je većinsko stanovništvo po Gorskom kotaru postalo opet hrvatsko.

Naseljavanje Gorskoga kotara u 18. i 19, stoljeću

Naseljavanje Gorskoga kotara nakon odlaska Turaka iz Like nije se odvijao u kolonizacijskim valovima, već pomalo i spontano kako su određivale opće okolnosti.

Krajem 17. i početkom 18. stoljeća u stari zavičaj vraćali su se Gorani koji su napustili Gorski kotar u 16. ili u prvoj polovini 17. stoljeća. U povratnoj seobi nisu se vraćali svi već samo oni koji su to željeli.

Najviše ih se vratilo iz Kočevske i Bele krajine iz susjedne Kranjske. Povratnici, koji su u Kranjskoj boravili duže vremena, prilično su izmijenili svoj raniji, hrvatski jezik.

-5-

[Marica]

U stari zavičaj unijeli su hrvatsko-slovensku jezičnu fonetiku te neke riječi kojima se Hrvati prije, u goranskoj sredini nisu služili. Od hrvatskih povratnika najviše se vratilo onih koji su živjeli u Prezidu, Gerovu, Čabru, Brodu na Kupi, ali i u Lokvama, Delnicama, Skradu i Kupjaku.

Nekako istovremeno stizali su u Gorski kotar i hrvatski doseljenici iz susjednih krajeva Gacke. Tamo se nalazio veliki zbjeg ličkih Hrvata, koji su ovamo stigli iz turske Like.

Veći dio tih Hrvata vratio se, krajem 17. i početkom 18. stoljeća, u oslobođenu Liku, ali je jedan dio selio prema sjeveru i zapadu. Tako su lički Hrvati naselili i neka goranska sela gdje su se izmiješali s onima koji su ovamo došli iz susjedne Kranjske.

Lički Hrvati unijeli su u novu sredinu svoj način govora - štokavsko-ikavski. Iz kvarnerske oblasti stizali su u Gorski kotar Hrvati iz Podvelebitskog primorja. Oni su bili Bunjevci koji su potjecali iz sjeverne Dalmacije odakle su bježali od turskih zuluma.

Ti doseljenici naseljavali su goranska sela bliže primorju - Lič, Plase, Fužine i Lokve. Oni su u novi zavičaj unijeli štokavsko-ikavski govor s izrazitom dinarskom akcentuacijom.

Osim toga, Bunjevci su imali svoju narodnu nošnju, svoje običaje i pjesme kakve hrvatski Gorani nisu poznavali.

Nadalje su u Gorski kotar stizali i balkanski Vlasi pravoslavne vjere. Oni su nakon turskog rasula u Lici bježali na sve strane. Dio ih je zajedno s Turcima otišao u obližnju Bosnu, dok su se ostali neko vrijeme skrivali po ličkim vrletima kao hajduci. Kasnije je većina tih Vlaha prešla na krajišku stranu. Tu su ih prihvaćali austrijski vojni zapovjednici i s njima popunjavali praznine u krajiškoj vojsci.

Neraspoređeni Vlasi iz Like živjeli su neko vrijeme u Gackoj po tzv. vilićkim selima, odakle su se pomalo, selili na razne strane. Dio ih se opet vratio u Liku, a dio je išao prema sjeveru sve do Karlovca. Manji dio tih Vlaha dospio je i na goransko područje. Tu su naselili Drežnicu, Jasenak i Tuk. U ostala goranska sela došlo ih je manje.

Uvjeti života novih doseljenika u Gorskom kotaru nisu bili osobito povoljni. Zato su goranska sela u 18. stoljeću bila relativno mala, imala su desetak, najviše do dvadesetak kuća.

U 19. stoljeću bolje su napredovala mjesta uz novouređene putove; živjeli su od izgradnje novih cesta, sječe šuma i izvlačenja oborenih trupaca do najbližih pilana. Sela po šumskim zabitima sve do sredine 19. stoljeća nisu osjetnije povećavana.

Tijekom 18. stoljeća obnovljeno je na goranskom području nekoliko bivših feudalnih vlastelinstava.

- Severinskim vlastelinstvom upravljao je neko vrijeme grof  Franjo Oaršić. Njegovi potomci prodali su tu gospoštiju Ambrozu Vranyczanyju-Dobrinoviću, koji je vlastelinstvom upravljao do ukinuća feudalizma sredinom 19. stoljeća.

- Bosiljevskim vlastelinstvom upravljao je isprva Juraj Kukliljević, a potom Nikola Erdödy. Ženidbenim vezama tu su gospoštiju naslijedili grofovi Auerspergi. Prije ukinuća kmetstva u Hrvatskoj, uživao je to imanje grof Laval Nugent koji je stalno živio u Rijeci.

- Čabarsko vlastelinstvo revitalizirana je isprva u vlasništvu Dvorske komore iz Beča. Rudarska aktivnost i proizvodnja željeza u Čabru prekinuta je 1787. godine. Nakon toga je kralj Franjo II. poklonio čabarsko vlastelinstvo Matiji Paraviću. Kasnijim ženidbenim vezama to je vlastelinstvo prešlo u posjed madžarske plemićke porodice Ghyczy.

Kraljica Marija Terezija je 1776. godine osnovala u Hrvatskoj Severinsku županiju. Pod nju su spadala tri kotara: primorski, kupski i gorski.

Od toga vremena zemljopisni pojam Gorskoga kotara dobio je i svoju političko-administrativnu potvrdu.

Za poboljšanje prometa, trgovine i obrta u Gorskom kotaru, kralj Josip II. proglasio je Vrbovsko, Ravnu Goru i Mrkopalj povlaštenim kraljevskim trgovištima. Isti kralj je u svojim reformama iz 1785. godine ukinuo ovdašnje feudalne obaveze goranskom stanovništvu, ali se sve to u praktičnom životu nije ostvarilo.

Za vrijeme francuske uprave u Gorskom kotaru, stanovnici su dobili prve škole i nove ceste. Magistralne ceste preko Gorskoga kotara građene su u različitim razdobljima.

- Prvo je uređena tzv. Karolinska od Karlovca preko Vrbovskog, Ravne Gore, Mrkopija, Fužina te Hreljina do Bakra i Rijeke. Ta je cesta istom trasom postojala od ranije, ali je bila toliko zapuštena da se kolski promet po njoj jedva mogao odvijati. Zato je još za vladanja cara Karla VI. od 1726. do 1732. temeljito obnovljena. Tada je prozvana Karolinom ili Karlovom cestom. Prilikom obnove Karoline država nije htjela u nju uložiti veća sredstva, pa ju je njezin graditelj, Matija Weiss, radio onako koliko je imao na raspoloženju novaca.

Zato je ostala preuska, previše zavojita i s previše strmim dionicama. Zbog nesolidne izvedbe, kiše i bujice često su kvarile tu cestu, pa je 1830. i 1831. ponovno temeljito obnovljena, a dijelom i prelocirana. U tom stanju ostala je do novijega vremena kada je dijelom proširena i asfaltirana.

- Druga tvrda cesta koja je izgrađena istočnim rubom Gorskoga kotara sagrađena je 1779. godine. Kada je bila gotova, dobila je ime Jozefina ili Jozefinska cesta. Ona je spajala Ogulin preko Jesenka i Otočca do Senja. Omogućila je napredak goranskih krajeva s istočnih strana Bjelolasice.

- Najmlađa goranska cesta je Lujzijana. Građena je od 1803. do 1809. godine kroz samo središte Gorskoga kotara. Njezin idejni začetnik bio je zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac. Cestu je gradilo privatno dioničko društvo koje je tijekom pedeset godina ubiralo cestarinu i tako podmirilo i roškave izgradnje.

Projekt Lujzijane izradio je hrvatski general Filip Vukasović. Tom cestom spojena su središnja goranska sela Skrad, Kupjak, Delnice, Lokve i Fužine. Lujzijana je služila svojoj svrsi do sredine 20. stoljeća kada je izgrađena današnja, asfaltirana autocesta od Karlovca do Rijeke. Kao što je poznato, danas je u izgradnji dvosmjerna autocesta preko Gorskoga kotara, koja će u skoroj budućnosti biti najkraća prometna veza Srednje Europe sa sjevernim Jadranom.

Od 1875. dobio je Gorski kotar i željezničku vezu sa Zagrebom i Rijekom. Spomenute cestovne prometnice i željeznička pruga u velikoj su mjeri pospješili daljnje naseljavanja Gorskoga kotara. Mnogi radnici koji su radili na izgradnji ovdašnjih cesta i željezničke pruge, nakon završenih radova ostali su po goranskim selima gdje su sagradili kuće i postali stalni stanovnici Gorskoga kotara.

Zbog toga današnji stanovnici toga dijela Hrvatske nemaju homogeno podrijetlo, ali su, ipak, u velikoj većini, potomci onih Hrvata koji su se ovamo doselili u prvoj polovini 18. stoljeća.

-6-

Autor. Mirko Marković

Slijede > Naselja u Gorskom kotaru