Duž primorja označena su mjesta S. Veit, Tersat, Wackar, Wackariza, Novi, Tersich, Ledenicze, Gerane i Zeng.
Šumski pojas u zaleđu primorja teče kontinuirano od Cerkniškog jezera u Kranjskoj do Gacke i Kapele na istoku. To je tzv. Vražji vrt koji je to ime dobio prema izgledu krajolika i po njegovoj teškoj prohodnosti.
Sjeverno od Gorskoga kotara označeno je nekoliko mjesta u poriječju rijeke Kupe. Spomenuti su Costel, Modrusch, Grabezki, Lipa, Agolaj, Korana, Turnaw, Sluckij, Ribnik i Wolfsdorf. Sve ovdašnje rijeke, Dobra, Mrežnica i Korana prikazane su kao pritoke rijeke Kupe. Na ušću Korane u Kupu nema još Karlovca. Autor ove karte, Augustin Hirschvogel, rodom Bečanin, bio je u službi kralja Ferdinanda. Neko vrijeme živio je u Ljubljani, odakle je u tri navrata proputovao tursko-hrvatsku granicu uz rijoku Unu. Zna se da je tom prilikom obišao i neke utvrde uz rijeku Koranu, ali izgleda da dalje prema zapadu nije bio.
U drugom izdanju Ortelijeva atlasa objavljena, karta pod naslovom "Illyricum", djelo madžarskog kartografa Johanna Sambucusa. Na njoj je data polpunija kartografska slika zapadne Hrvatske.
Prikaz kvarnerske obale govori da je Sambucus poznavao taj dio naše zemlje. Od ovdašnjih naselja zabilježio je S. Veit am Pflaum, Trsat, S. Martin (Martinčica), Bachri (Bakar), Novi, Ledenize i Zeng.
Goransko zemljište u zaleđu primorja označio je kao planinsko i pokriveno šumama. Na goranskom zemljištu spominje se i nekoliko naselja. To su Wrot, Moraviu, Wasajt, Modrusch, Czernowitz, Wrewier, Kapella, Plas, Prindl i Ogulin. Rijeke su predstavljene na način kako su to učinili slariji autori.
Zanimljivo je da ni na toj karti nema spomena grada Karlovca. Značajan iskorak u zemljopisnom poznavanju Gorskoga kotara, na početku 17. stoljeća, učinio je hrvatski kartograf Ivan Klobučarić, rodom iz Dubašnice na otoku Krku. On je živio u Rijeci kao redovnik u tamošnjem augustinskom samostanu. U kartografiranju se usavršio za vrijeme školovanja u Rimu. Od nadvojvode Ferdinanda dobio je nalog da obiđe slobodne dijelove Hrvatske u zaleđu Kvarnerskog primorja i da ga kartografski skicira.
Klobučarić se tim poslom bavio od 1603. do 1616. godine. Za to vrijeme prošao je čitavim Gorskim kotarom i susjednim dijelovima Hrvatske sve do Zagreba. Na terenskim putovanjima stalno je mjerio zemljište i crtao topografske skice. Na kraju, izradio je i kartografsku sintezu naših primorskih krajeva od Istre do Dalmacije s kopnenim zaleđem.
Među Klobučarićevim topografskim skicama ima dragocjenih kartografskih podataka koji su dotad bili nepoznati. On je prvi zabilježio sva goranska sela, koja su tada zbog opasnosti od Turaka većinom bila pusta. Zabilježio je i planinske masive Obruča, Sniježnika, Risnjaka i Bjelolasice. Osobito su zanimljive topografske skice gorskoga zaleđa Rijeke i Bakra. Sva Klobučarićeva kartografska djela ostala su do novijega vremena slabo poznata. Izvorne skice čuvaju se u Zemaljskom arhivu Štajerske u Grazu.
Ako koga posebno zanimaju, može ih pobliže upoznati u mojoj knjizi Klobučarić i Rijeka objavljenoj u Rijeci 2002. godine.
Kako je zapadna Hrvatska sredinom 17. stoljeća bila strateško područje važno u obrani zemlje od Turaka, kartografski rad stalno se intenzivirao. U tome poslu sudjelovali su najviše karlovački topografski časnici. Kada je u Karlovcu boravio
vojni inženjer Martin Stier, nastalo je nekoliko desetaka planova vojnih utvrda po Hrvatskoj krajini.
Stier je 1664. godine izradio i preglednu kartu toga područja na kojoj ima mnogo, do tada neregistriranih, detalja. Novosti se primjećuju i u predodžbi konfiguracije zemljišta, čemu nije bilo pridavano dovoljno pažnje.
Daljnji napredak u kartografiranju Gorskoga kotara može se vidjeti na velikom zemljovidu zapadne Hrvatske koga je 1673. godine izradio varaždinski franjevac Stjepan Glavač.
Glavačeva kartaa Hrvatske je pravo remek-djelo naše kartografije druge polovine 17. stoljeća. On je oko dvije godine obilazio naše krajeve radeći na terenu topografske skice. Zemljovid je prepun izvornih topografskih podataka koji prije nisu bili poznati. Gorski kotar nije zahvaćen u cijelosti. Snimljen je samo njegov istočni dio oko Ogulina, Drežnice i Oštarija. Zašto Glavač nije prikazao zapadne goranske krajeve - nije nam poznato.
Novija pregledna karta Gorskoga kotara potječe od talijanskog kartografa Cantellia da Vignole. Objavljena je 1690. godine u atlasu „Mercurio Geografico“ u Rimu. Karta je izrađena s mnogo novijih topografskih podataka. Od goranskih sela označeni su Gerovo, Luka, Elana, Tresenić, Moravice, Lukovdol, Goljak, Vrbovsko, Gomirje, Ogulin i još neka sela. Na karti je istaknut planinski masiv Kleka koji je tadašnjim putnicima kroz ovaj kraj služio kao dobro vidljiv orijentir.
U 18. stoljeću kartografiranje Gorskoga kotara prešlo je u nadležnost topografskih časnika iz karlovačke tvrđave. Neki od njih bili su u tom poslu vrlo uspješni. Takav je, primjerice, bio poručnik Andreas Schillinger, koji je sredinom 18. stoljeća izradio desetak topografskih karata zemljišta južno od Karlovca. Na sekcijama na kojima je prikazan Gorski kotar, registrirana su sva goranska sela s okolnim putovima i šumskim čistinama.
Predočena je i konfiguracija zemljišta na način kako se to tada radilo, tj. sjenčanjem. Na Schillingerovim topografskim kartama Gorskoga kotara vide se planinski masivi Risnjaka, Sniježnika, Bjelolasice, Viševice, Bitoraja te Bijelih i Samarskih stijena.
Kada je prilikom izvođenja jozefinskog premjera Hrvatske, oko 1780. godine, ponovno sniman goranski kraj, posao vojnim topografima bio je prilično olakšan jer su imali pri ruci ranije karte Andreasa Schillingera.
Na jozefinskim topografskim kartama u razmjeru 1:28.800 prikazan je čitav Gorski kotar tako detaljno da je putnicima bilo omogućeno kretanje po svim nedohodima bez opasnosti da će zalutati.
Nove topografske karte omogućile su konačno i projektiranje novih cesta. Tako je Gorski kotar ušao u sastav poznatog zemljišta Hrvatske i zauvijek je nestalo ajanstvenog "Vražjeg vrta".
Gorski kotar u doba turskih provala Tijekom 16. i prve polovine 17. stoljeća Turci su se često iz okupirane Like zalijetali u pljačkaške pohode prema zapadu. Najviše su napadali gacka, brinjska i goranska sela sve do rijeke Kupe. Iako Turci nikada nisu osvojili Gorski kotar, veće ili manje skupine njihovih četa često su upadale na goransko područje.
-4-