CRO-eu.com
Kolovoz 18, 2019, 05:23:39 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1]
  Ispis  
Autor Tema: Delnice  (Posjeta: 3024 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« : Ožujak 26, 2008, 10:01:26 »


Delnice

Današnje Delnice su mali grad od oko pet tisuća stanovnika i središnje naselje Gorskoga kotara. Leže uz Lujzijanu i željezničku prugu prema Rijeci.

Prostiru se po Delničkom polju na apsolutnoj visini oko 720 metara, ispod brda Drgomalja (1154 m). Potječu s kraja srednjega vijeka.

Prvi spomen naselja javlja se 1481. godine u sudskoj odluci u kojoj stoji da se u Delnicama ne smije pobirati maltarina * od zagrebačkih trgovaca koji prolaze pored Delnica na putu prema Rijeci. Zagrebački trgovci su, kao građani kraljevskoga grada, bili oprošteni poreza po čitavoj Hrvatskoj.

Srednjovjekovne Delnice nisu se nalazile na današnjoj lokaciji, već oko dva kilometra južnije u današnjim Lučicama, na granici između hreljinskog i brodskog (nekoć gerovskog) vlastelinstva.

Odatle Delnicama potječe i ime, jer su bile na crti razdjela između dva dominija. Na mjestu starih Delnica još su se početkom 20. stoljeća raspoznavali temelji kuća srednjovjekovnog naselja.

Delnice su do 16. stoljeća pripadale knezovima Krčkim, kasnijim Frankopanima. Stjepan Frankopan napisao je 1572. godine oporuku kojom je svoje goranske posjede prepustio u vlasništvo porodice Zrinskih. Zrinski su Gorskim kotarom upravljali do 1670. godine, kada je posljednji Zrinski, kao hrvatski ban, bio smaknut u Bečkom Novom Mestu zbog urote protiv kralja Leopolda.

Slovenski povjesničar Valvasor u XI. knjizi svoga djela „Die Ehre des Herzogthums Krain“ kaže da su Turci (zapravo balkanski Vlasi) u nekoliko navrata poharali goranska sela oko Delnica. U dva takva prepada Delnice su bile uništene. Nakon toga, stanovnici, koji su preživjeli tu tragediju, odlučili su napustiti zavičaj i pobjeći u susjednu Kranjsku. Tamo su proživjeli preko sto godina. Kada su se prilike u prvoj polovini 17. stoljeća donekle smirile, praunučad prijašnjih Delničana vratila se u stari zavičaj. Tu su ih novi vlasnici Gorskoga kotara, Zrinski, lijepo primili i pomogli im da se što prije skuće. Povratnici u Delnice nisu podizali kuće na staroj lokaciji, već uz put od Broda na Kupi prema Delničkom polju.

Kasnije su se nove Delnice širile upravo po Delničkom polju, isprva uz stari put prema Lokvama, a potom i u  širinu tako da su do danas zauzele gotovo čitavo pollje do brda Drgomalja.

Prof. Rudolf Strahal, koji je svojoj knjizi „Uz Lujzinsku cestu“ opisao stare Delnice, još se sjećao kako su izgledale delničke kuće krajem 19. stoljeća. Sve su to bile drvene prizemnice načinjene od balvana sa strmim krovištem pokrivenim drvenim daščicama kako bi se snijeg što lakše s njih obrušavao. U takvim gooranskim kućama nalazile su se, u pravilu, tri prstorije. U prvoj soba za spavanje, u drugoj kuhinja za pripravljanje hrane, a u trećoj se nalazila štala gdje je noćivala blago koje je ljeti, preko dana, izlazilo na Delničko polje na ispašu.

Svaka goranska kuća imala je postrance natkriven hodnik iz koga se ulazilo u sobu, kuhinju i štalu. Kućni tavani bili su prostrani predviđeni za spremnanje sijena za blago. Zime su na Delničkom polju, zbog njegove apsolutne visine, bile duge i prilično hladne, pa je svakoga ljeta bilo potrebno nakositi mnogo trave i osušiti je za zimsku prehranu blaga.

Danas u Delnicama nema takvih kuća; prave se od čvrste građe, ali još uvijek su krovišta kuća prilično visoka i strma kako bi se snijeg s njih lako obrušavao.

Nakon pogibije Petra Zrinskoga i Frana Krste Frankopana, seljaci iz Delnica došli su pod upravu ugarske, a kasnije austrijske Komore. Kada je talijanski grof Rajmund Perlas poklonio bečkom dvoru svoja imanja na Siciliji i Abruzzima, dobio je od austrijskog kralja vlastelinstva Grobnik, Brod na Kupi i Ozalj.

Rajmundov sin Franjo Perlas prodao je spomenuta vlastelinstva 1766. godine grofu Teodoru Batthyanyju. U posjedu ove porodice ostala su ova imanja do 1872. godine, kada ih je kupila kneginja Viktorija Thurn-Taxis. Tako su delnički seljaci do konca 19. stoljeća promijenili više gospodara.

O Delnicama iz toga vremena prikupio je prof. Rudolf Strohal malu zbirku isprava. Iz njih se razabire kako se nekoć živjelo u Delnicama i kakve su sve brige mučile tadašnje delničke stanovnike. Tako, primjerice, iz jedne isprave datirane 12. lipnja 1639. godine doznajemo da su grofovi Nikola i Petar Zrinski dopustili primorskim trgovcima da napasaju blago u Lučicama kraj Delnica i da su im Delničani to branili, jer su Lučice smatrali svojim pašnjakom.

Druga isprava, izdana od gradskoga suda u Bakru 1645. godine, obznanjuje delničkom knezu Mikuli Majnariću i njegovim suseljanima Luki Pleše i Jurju Malnariću da su kažnjeni novčanom kaznom, jer su u Lučicama ogradili svoje pašnjake i onemogućili primorcima da tamo napasaju svoju stoku. Zanimljiva je i isprava izdana 24. prosinca 1646. u Brodu na Kupi kojom upravitelj brodsko¬ga vlastelinstva oprašta delničke seljake Leonarda Štimca, Mihalja Šafara, Vida Rugelja te Petra i Martina Štimca obaveze konjske tlake i prenošenja pošte.

Navedeni seljaci bili su oprošteni i od pratnje vlastelinske gospode, osim u slučaju putovanja grofa Petra ili grofice Katarine. Kada su bili u njihovoj pratnji, za to su dobivali posebnu novčanu nagradu.

Delnice su u crkvenom pogledu spadale pod župu u Podsteni, ali su već početkom 17. stoljeća dobile vlastitu župu. Nova župna crkva bila je dovršena 1650. godine. Bila je posvećena sv. Ivanu Kristitelju. Pod delničku župu potpadala su do potčetka 19. stoljeća, sela Lokve i Crni Lug.

Najslarije matice delničke župe vode se redovito od 1715. godine.

Iz njih doznajemo da su najstarija poznata prezimena stanovnika Delnica glasila:  

  1.   Malinarić (kasnije Majnarić),
  2.   Pleše,
  3.   Gašparac,
  4.   Kezele (prije Kezerle),
  5.   Ožanić,
  6.   Briški,
  7.   Andler,
  8.   Čop,
  9.   Mihelčić,
10.   Bolf (ranije Wolf),
11.   Grgurić,
12.   Gregorić,
13.   Tomac,
14.   Rački,
15.   Petranović i
16.   Račić  

_____________
* maltarina > pristojba što su je u feudalno doba ubirali vlasnici područja za prolaz kroz maltu

* * malta >  mjesto na ulazu u određeno područje, posjed ili grad na kojem se ubire taksa za ulazak robe ili osobe; carina, carinarnica

-1-
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
Marica
Administrator
*
Postova: 7767



« Odgovor #1 : Ožujak 26, 2008, 10:03:55 »


U novije vrijeme doselilo je u mjesto više porodica iz primorja. Od njih najviše su se povećali rodovi

1.Polić,
2.Lončarić i
3.Marušić.

Kada su se u 18. stoljeću prilike u jugoza¬padnoj Hrvatskoj smirile, iz Delnica je dosta žitelja preselilo u Liku i u druge krajeve.

U Kosinj su preselili Majnarići, Petranovići i Pleše.

Jurkovići i još neki odselili su u Moslavinu i tamo su se održali sve do naših dana.

Prema popisu stanovništva iz 1805. godine, u Delnicama su bile 143 kuće sa 1229 stanovnika.

Tada se pored mjesta gradila Lujzinska cesta koja je mnogo pridonijela daljnjem povećavanju mjesta. Zbog Lujzinske ceste podizane su, kasnije, najljepše kuće u Delnicama, dok se uz cestu prema Brodu na Kupi naselje slabo povećavalo.

Kada se u 20. stoljeću počeo javljati interes domaćih i stranih turista za Gorski kotar, u mjestu je uređen mali park i prihvatilište za goste.

Zagrebački su liječnici savjetovali bolesnicima osjetljivih pluća da provedu u Delnicama preko ljeta dva do tri mjeseca. Naime, u Delnicama ni preko ljeta nikada nije prevruće, a noći znaju biti tako svježe da je uz otvoreni prozor potreban topli pokrivač.
 
Stari Delničani bili su poljoprivrednici i stočari. Po Delničkom polju sadili su krumpir, zelje, repu, buču, luk i grah. Od žitarica sijali su pšenicu, ječam i zob. Voće je zbog oštre klime uspijevalo slabije. Zato je po svim čistinama bilo obilja trave, pa su domaće životinje preko ljeta imale izvrsnu ispašu. Delničani su oko mjesta kosili viškove trave, sušili je i spremali sijeno kojim su preko dugih zima hranili goveda, konje i ovce.

Delnički seljaci bavili su se nekoć najviše drvodjelstvom, a predmete koje su proizvodili prodavali su u Rijeci, Karlovcu i Zagrebu. Nezaposleni su se bavili i "kočevarenjem", tj. kandiranjem voća i prodajom tih proizvoda u Rijeci, Zagrebu ili Beču. Kao tzv. kočevari obilazili su restorane i gostio nice po većim gradovima i pred sobom su na uzici obješene oko vrata nosili drvene sandučiće s izborom kandiranog voća. Sjećam se da sam kao dijete viđao takve kočevare po zagrebačkim gostionicama i tražio od oca da mi kupi kandirane banane ili naranče. Preko ljeta takvih kočevara u Zagrebu nije bilo. Oni koji ne bi našli druge izvore zarade odlazili su za poslom u strani svijet.

Stari Delničani, koji su živjeli na lokaciji I,učica, govorili su hrvatskim čakavskim narječjem.

Izbjeglice, koje su zbog turskog zuluma preselile u susjednu Kranjsku, usvojile su dosta elemenata slovenske kajkavštine. Kada su se vratili u stari zavičaj, u novim su se Delnicama služili kajkavskim dijalektom.

Hrvatske riječi nisu zaboravili, ali su u njihov izgovor unijeli dosta slovenske glasovne fonetike i taj se utjecaj dugo osjećao pa još se i danas može primijetiti kako Delničani neke hrvatske riječi izgovaraju sa slovenskim naglascima ili muklo izgovorenim samo glasnicima.

-2-
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
 Str: [1]
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.20. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!