Nepravedna emisija njemačko-francuskog TV kanala "Arte" o Hrvatskoj
U obilnoj ponudi televizijskih programa na njemačkom jeziku, govornom području od oko sto milijuna ljudi, strše svojom kakvoćom dvije RTV postaje internacionalnoga štiha: njemačko-austrijsko-švicarska "Drei Sat" i njemačko-francuska "Arte". To su nekomercijalne televizije, nemaju reklame, njihova gledanost nije velika, financiraju ih televizijske mreže dotičnih država, no očito je da ih prate intelektualne i političke elite, recimo uvjetno one koje donose najvažnije odluke u javnom životu svojih zemalja. Ako se poslužimo jednom njemačkom poslovicom, moramo ustvrditi da i na "Arteu" "nije sve zlato što sja". Tako je ta samoreklamno proeuropska RTV postaja 5. travnja emitirala veliki njemački dokumentarac pod naslovom "Desno, dva tri – kamo skreće Europa?" u kojoj su autori iznosili svoja viđenja skretanja udesno političkih stranaka i javnosti u Hrvatskoj, Poljskoj, Njemačkoj, Mađarskoj i Francuskoj, potpuno "izblendavajući" isto takva, ako ne i gora, desničarenja, u Nizozemskoj, Velikoj Britaniji, skandinavskim zemljama, Slovačkoj, Češkoj, Grčkoj i još nekim manjim europskim zemljama. Dok se prilozi o uspjesima ekstremnih desnih stranaka u većini zemljama o kojima je riječ, uglavnom bili koncentrirani na suvremena zbivanja, što nije baš politološki ispravno, jer sadašnje nemile pojave imaju svoje korijene u prošlosti,
kad je bilo riječi o Hrvatskoj, kojoj je bila posvećena najveća pažnja, ali u kojoj, što bi trebalo biti svima poznato, ekstremno desničarske stranke igraju sasvim perifernu ulogu, autori su posegnuli preduboko u prošlost sve do Nezavisne Države Hrvatske, ustaštva i Ante Pavelića,
sa svim klišejima i lažima iz jugokomunističkih i velikosrpskih "tvornica laži", kako bi navodno objasnili triumfiranje ekstremne desnice u našoj republici nakon posljednjih parlamentarnih izbora, premda na njima desnica nije ni izdaleka bila tako uspješna kao, primjerice u Mađarskoj, Francuskoj i Grčkoj.
Autori su bezrezervno sve ustaše proglasili fašistima, konzervativce proustašama, rodoljubne pjesme, pa i one iz vremena Prvog hrvatskoga preporoda, nacionalističkima, Hrvatsku čistu stranku prava ustaškom, isto kao i koalicijsku Hrvatsku stranku prava – Ante Starčević, a sve to bez ikakvih upozorenja da su sve te pojave tek fusnote u hrvatskom političkom životu, dok su rijetke ustaške provokacije u stvari iživljavanja polupijanih pojedinaca i neodgovornih skupinica na raznim svečanostima u kojima se većina sasvim drukčije, naime politički zaista korektno ponaša.
Začuđujuće je da već u "voršpanu" vidimo pripadnike Hrvatske vojske na mimohodu u Zagrebu u povodu proslave 20-te obljetnice "Oluje". Kasnije je rećeno kako se u Hrvatskoj opaža "sve veća militarizacija", što kao da je prepisano iz biltena Srpskog narodnog vijeća "Govor mržnje i nasilja prema Srbima u 2015.". Autori emisije prešućuju da su vojne parade posve uobičajene u nizu europskih zemalja, primjerice u Francuskoj na nacionalni praznik "Pad Bastilje" ili u Velikoj Britaniji u povodu Kraljičina rođendana.
Za "Arte" je Hrvatska u raljama ekstremne desnice
Kad je riječ o Hrvatskoj reporteri "Artea" ograničili su se na samo rubne pojave u hrvatskom društvu, one koji ipak ne dominiraju hrvatskim javnim životom, pri čemu su, za razliku od dijelova reportaže o Njemačkoj, Francuskoj, Poljskoj i Mađarskoj, bili krajnje neobjektivni, jer nisu pozvali pred svoje mikrofone druge i drugačije od oporbenih, one koji su na vlasti ili njoj bliski, da kažu svoju verziju hrvatske zbilje, pa neka gledatelji sami donose svoja prosudbe o našim prilikama. Pronašli su potpuno nepoznatu osobu da govori o neizmjerno izpolitiziranoj temi što je bio, odnosno nije bio koncentracijski logor Jasenovac, ali i o drugim problemima, sladostrasno kopajući po hrvatskoj prošlosti u Drugom svjetskom ratu, što nisu učinili kad su referirali o drugim europskim narodima. Reporteri "Artea" odlaze najprije u Knin na Dan domovinske zahvalnosti gdje vidimo kako svi u svečanom raspoloženju slave taj praznik, ali nažalost ne samo autori filma nego i neki Hrvati pokazuju svoje neznanje i neprimjerno ponašanje pred strancima. Nakon što jedna Hrvatica kaže da je taj dan za Hrvate nešto kao Božić, glas u offu govori da postoji i druga verzija zbivanja u "Oluji" prema kojoj je Hrvatska vojska nasilno protjerala jednom kažu 200 tisuća, jednom pola milijuna Srba, spalila pet tisuća njihovih kuća i njih tisuću usmrtila.
Naravno, ni slovca o izvorima za ovu tvrdnju, ali ni riječi o tome da su se krajinski Srbi pet godina prije, ničim izazvani, pobunili protiv svoje domovine i protjerali iz tzv. "Srpske Republike Krajine" sve nesrbe, uglavnom Hrvate. Prema izvrsno dokumentiranoj knjizi Nikice Barića "Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990-1995", vlasti u "Krajini" same su organizirali bijeg svojih podanika, što se može i vidjeti u ovome filmu kako polako s traktorima, na kolima i pješke bez ikakvih smetnji odlaze u smjeru Srbije i Republike Srpske. Sramotno je bilo ponašanje jedne hrvatske skupinice, očito pod utjecajem alkohola, koja je pjevala ustašku pjesmu: "Boj se bije, bije, ustaški se barjak vije...", dok su neki kliktali Paveliću i nosili na kapama neregularni hrvatski grb, mašući službenim hrvatskim zastavama, što je nespojivo. Jedan posebno agresivan podigao je ruku na rimski pozdrav i urlao "Za dom spremni..." Svakako je pogrješka redara da nisu prekinuli to divljanje kako u Kninu tako i u Čavoglavama, na koje su se itekako "upalili“ zlonamjerni autori ovoga filma koji su zaključili da su ti "fašistički" simboli, doduše zabranjeni, ali se toleriraju nakon nedavnih izbora. U Kninu je bila i hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, ali kamera je zabilježila pojedinca koji ju je fotografirao, a na njegovoj nadlaktici vidio se tetoviran njemački vojnički križ iz Drugog svjetskoga rata. Ništa ovdje nije bilo slučajno, pa ni to. Isto se može reći i za prodaju raznih značkica, zastavica i slikica s ustaškim obilježjima. To bi svako trebalo onemogućiti,
ali isto tako i slične partizanske derneke u Kumrovcu i Srbu, gdje druga strana također paradira s jugoslavenskim zastavama, petokrakama i trorogim kapama, pjevajući komunističke pjesme i podižući stisnute šake.
Jedno i drugo moralo bi se zabraniti temeljem Deklaracije Europskog parlamenta o suprostavljanju totalitarnim sustavima: fašizmu, nacionalsocijalizmu i komunizmu, a Ustaški pokret svakako se može označiti, barem po svojim političkim strukturama i nekim ideološkim postavkama, profašističkim.
Stopama srpskih povjesničara i propagandista
Po starom običaju srpskih povjesničara i publicista koji prilike u Hrvatskoj tijekom propadanja komunističke Jugoslavije
odmah dovode u vezu sa sudbinom hrvatskih Srba za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, i autori "Artea" otišli su istom stazom. Tvrde da je ustaška država nastala uz odobrenje Trećega Reicha, no to nije posve tako jer je izaslanik njemačkog Ministarstva vanjskih poslova Edmund Veesenmayer prije 10. tranja 1941. Vlast nudio demokratskom predsjedniku Hrvatske Seljačke Stranke Vlatku Mačeku, koji je to glatko odbio. Upitan je i broj žrtava od pola milijuna Srba, Židova i Roma u NDH. Srbin Bogoljub Kočović i Hrvat Vladimir Žerjavić pronašli su da je taj broj znatno manji, barem za jednu trećinu manji, što je važno jer su za vrijeme komunizma bile spominjane astronomske brojke ustaških žrtava u logoru Jasenovac, kojih se srpski autori i danas drže, stalno tvrdeći da je riječ o 700 tisuća, neki pak kao vojni povjesničar Vladimir Terzić, prebacuju tu brojku preko jednoga milijuna. U "Arteovu" filmu navodi se da je u Jasenovcu smrtno nastradalo 380 tisuća ljudi što je gotovo pet puta više nego što je gornja granica kod Slavka i Ive Goldsteina i njihovih istomišljenika. Danas se u Hrvatskoj vode često previše emocionalne prepirke o broju jasenovačkih žrtava koje neki vjerojatno predimenzioniraju od 80 do sto tisuća, drugi minimaliziraju na nekoliko tisuća,
a onda njima pridodavaju komunističke žrtve u istom logoru koje su, navodno, bile veće nego ustaške. Sve bi to još trebalo dokazati, no glavni dokumenti o možebitnoj komunističkoj verziji Jasenovca nalaze se u Beogradu i vjerojatno ih hrvatski stručnjaci nikad neće dobiti na uvid. U ovakovu manipulaciju upali su i autori "Artea" kad su neku posve nepoznatu osobu po imenu
Karla Dragić, pronašli na Jadranu gdje zarađuje crkavicu, da im govori o Jasenovcu gdje je navodno rođena. Ona se najprije žalila na svoju sudbinu trajno nezaposlene, potom tvrdi kako u Hrvatskoj nitko nije sretan, te da je ono što se vidi tijekom turističke sezone samo privid, hrvatski Disneyland, da u njezinu mjestu ništa nije učinjeno da mladi ljudi nađu posao, a što je još gore, kako se u Hrvatskoj uopće ne govori o ustaškim zločinima nego da je ozračje u posljednje vrijeme ništa manje nego fašističko. U slične diple zasvirala je i poznata i u svijetu često prevođena književnica,
Slavenka Drakulić, koja se stranim novinarima žali kako se danas u Hrvatskoj manipulira s ustaškom prošlošću. Potom veli: "Srbi su ponovno neprijatelji." Po njoj, jezik HDZ nije ustaški, ali je to duh. Otvoreno je rekla da je Franjo Tuđman obnovio ustaške simbole proglasivši sadašnju Hrvatsku sljednicom NDH, a to je, kako tvrdi Slavenka Drakulić – kriminalno. Teško je vjerovati da načitanoj književnici nije poznata često spominjana Tuđmanova definicija Nezavisne Države Hrvatske kao "izraza težnji hrvatskoga naroda za svojom državom", ali i "zločinom", "kvislinškom tvorevinom", te "posljedkom nacističkog odbacivanja versaillskog poretka". Na jednu pozitivnu odrednicu što je NDH, Tuđman je nadodao tri negativne. Je li to kriminalno?
Stranci nam dijele lekcije a nisu pomeli pred vlastitim vratima
Još goru ulogu u ovoj dokumentaciju preuzeo je dopisnik BBC, Allan Little, suautor knjige "The Death of Jugoslavia"- Smrt Jugoslavije , koji je tijekom petogodišnjeg rata u bivšoj Jugoslaviji izvještavao s terena. Njegove ocjene hrvatske današnjice i prošlosti upravo su katastrofalne za Hrvate kao cjelinu. Po njemu, dijelovi hrvatske političke klase preformulirali su hrvatsku povijest prema uzoru na četrdesete godine. Nacionalizam je, tvrdi dalje, uvijek služio za potiskivanje debata, skepse i preupitivanja, koji su životno važni za demokraciju. Doslovno veli: "Ne vjerujem da je nacionalizam ikad pobjeđen u Hrvatskoj." "Onaj tko sumnja u tragičnost hrvatske povijesti", naglasio je Little, "taj si presuđuje smrtnu kaznu".
Nije za vjerovati da taj navodni poznavatelj jugoslavenskih prilika ne zna da su u Hrvatskoj ljevičari dva puta bili na vlasti, da su u današnjoj Srbiji to "novokomponirani" nasljednici Miloševićeve Socijalističke partije Srbije i Šešeljeve Srpske radikalne stranke, i da je utjecaj tako zvane ekstremne desnice u Hrvatskoj znatno manji nego sličnih stranaka u susjednim i ostalim europskim zemljama, pa i u njegovoj domovini gdje "United Kingdom Independence Party" – Neovisna stranka Ujedinjenoga Kraljevstva, postiže sve veće uspjehe na izborima, traži izlazak iz Europske Unije i širi nesnošljivost prema useljenicima.
Sve hrvatske stranke prava, a ima ih barem pet ili šest, mačji su kašalj prema desničarskim partijama u Velikoj Britaniji, Francuskoj, Mađarskoj i Poljskoj, pa se pitamo zašto nam takvi stranci kao Englez Allan Little dijele lakcije o povijesti i demokraciji, a nisu u stanju pomesti pred vlastitim vratima. No samokritički valja ustvrditi da se i neki naši javni djelatnici, istina s ruba društva, čudnovato, ako ne i štetno ponašaju.
Mladi političari ne znaju s kime imaju posla
Autori ovog filma pronašli su omladinsku organizaciju Hrvatske čiste stranke prava, jedne zaista minorne strake, da im govori o svome viđenju prilika u Hrvatskoj, pri čemu ti mladci nisu bili svjesni pred kojim se nedobronamjernim strancima nalaze, hvalisajući se da je sadašnji ministar kulture dr. Zlatko Hasanbegović bio njihov predsjednik i da je on, što u ušima Zapadnjaka zvuči strašno - nacionalist. Dakako, vidimo i Hasanbegovića okružena nasrtljivim domaćim novinarima, ali i na slici tjednika Srpskog narodnog vijeća "Novosti", po riječima u offu "s ustaškom kapom na glavi", koja to i za slijepca nije nego kapa HOS-a,
ali to strancima nije važno, naprosto su ga proglasili takvim i neka se sada pere.
Bilo bi ispravno da su "Arteovi" novinari postavili nekoliko pitanja ministru Hasanbegoviću, pa da TV publika čuje i njegove odgovore na optužbe protivne njega i na svojatanja bivših političkih prijatelja. Zar Hasanbegović nije rekao kako je "ustaštvo bilo najgore posrtanje u hrvatskoj povijesti"? U samopohvalnim izjavama predsjednik mladeži Hrvatske čiste stranke prava, Franjo Ćirko, fabulira o svojim idealima jednog nacionalista, o razgovorima sa sličnim orgnizacijama u državama od Baltika do Jadrana, i svojim uzorima u Poljskoj, Mađarskoj i Francuskoj, konkretno spominjući Marinu Le Pen. Po vlastitim riječima, njegovo vrijeme dolazi, no da su strani novinari bacili samo kratak pogled na rezultate izbora za cijelo vrijeme postojanja Republike Hrvatske, vidjeli bi da njegova stranka ne igra spomena vrijednu ulogu u hrvatskom političkom životu. Otišavši sa članovima Hrvatske čiste stranke prava u Šestine pred grob Ante Starčevića,
autori filma bezočno tvrde da je Otac domovine bio "deklarirani antisemit". Sve njegove izjave govore protiv toga. Starčevića je volio i književnik Miroslav Krleža, intelektualna perjanica hrvatskoga komunizma.
Starčevićev nasljednik u Stranci prava bio je Židov Josip (Jošua) Frank. I na kraju vidimo mimohod u povodu 20-te obljetnice "Oluje" u Zagrebu za koji autori ovog filma tvrde da se održava svake godine, što nije istina. Televizijska kamera snimila je hrvatsku predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović koja kao vrhovna zapovjednica Oružanih snaga preuzima paradu,
ali snimatelj je izostavio predsjednika vlade Zorana Milanovića, čija je ideja bila da se mimohod održi u glavnom gradu Hrvatske, jer on je ljevičar, nije kriv za tobožnju fašizaciju Hrvatske. No to je tek jedno zatvaranje očiju prema činjenicama kao i preuzimanje podataka i mišljenja bez naknadnoga provjeravanja, odnosno
bez poštivanja glavnog postulata svakog objektivnog žurnalizma da se uvijek dade mogućnost i drugoj strani da kaže svoje mišljenje, što je u hrvatskom slučaju potpuno izostalo .
Europska Unija nije ono kakvom je vide neki ljevičari
Britanski novinar Little tvrdi pri kraju kako Europska Unija odvraća pogled od pojava nacionalizama u jugoistočnoj Europi, ali mu izmiče iz vidnoga polja da su oni u zapadnoj Europi znatno snažniji i time opasniji za budućnost Unije. Slavenka Drakulić prorokuje da će se prilike u Hrvatskoj razvijati kao u Mađarskoj i Grčkoj, da će doći do kaosa i društvenih sukoba,
što začuđuje jer situacija u Mađarskoj je itekako stabilna, ova zemlja bilježi izvrsne gospodarske rezultate i dovoljno je samouvjerena da se protivi nekim odredbama europske administracije u Bruxellesu. Nedavno je otac europskog ujedinjenja i bivši njemački kancelar,
Helmut Kohl, najavio da će se sastati s mađarskim premijerom Viktorom Orbanom i razgovarati o tome kako bi trebalo "spasiti Europa", nazvavši Orbana "sjajnim Europljaninom". Posve je drukčija situacija u Grčkoj gdje su za kormilom vlasti ljevičari, pa bi tamošnja vladajuća stranka Syriza trebala biti simpatična
Slavenki Drakulić, no očito je ova strašno zabrinuta književnica pobrkala neke političke lončiće
u namjeri da zabije još jedan ideološki gol nevoljenoj Hrvatskoj, posebice Tuđmanu i HDZ-u, koji su joj, kako je jednom napisala "ukrali prošlost", a ona je bila jugoslavenska. Pri ocjenjivanju ove emisije TV-postaje "Arte" o prodoru ekstremne desnice u Europskoj Uniji moramo ustvrditi da je bila vrlo neujednačena. Dok su desničari u zapadnim članicama Unije bili donekle točno opisivani uz poštivanje načela "neka se čuje i drugo zvono", kad je bila riječ o bivšim komunističkim zemljama kao što su Poljska, Mađarska i Hrvatska
kriteriji su bili znatno oštriji, dapače vrlo zlonamjerni, pogotovo kad se govorilo o našoj zemlji u kojoj, kako smo već rekli, desnica uopće ne igra neku važniju ulogu u političkom životu.
Djelomičnu krivnju za to snose i domaći "sufleri" stranih autora.
Upravo je bilo karikaturno vidjeti Slavenku Drakulić u ovom televizijskom galamatijasu kako uživa u ozračju Gornjega grada u lijepoj palači Hrvatskoga društva pisaca, Basarićekova 24, i kleveće one koji su joj to omogućili. Ona je u svemu bila privilegirana. Knjige joj se izdaju netom ih napiše. Bila je uspješna u Hrvatskoj i inozemstvu. U medijima nastupa kad zaželi. Živi na adresama u Beču i Istri. Svuda je pozivaju na domjenke.
Međutim, u jednoj od njezinih knjiga mogli smo pročitati što je brzo učinila kad je izbio Domovinski rat, u prepričanom obliku ovo: "uzela sam svoj leptop i psića i otišla u Beč." U to su vrijeme drugi intelektualci, pa i neki književnici, krvarili u borbi za opstanak Hrvatske. Nitko od nje nije tražio da ih slijedi, ali je mogla biti pravednija u svojim opisima hrvatskih ratnih i poratnih prilika. Još gore zamjerke moramo uputiti na adresu nama nepoznate
Karle Dragić koja je strancima opisala Hrvatsku kao mračnu fašističku jazbinu. No trebamo biti i samokritični.
Zlonamjerni medijski napadi na Hrvatsku bili bi znatno manji i ponekad vrijedni sudskih tužbi da naša Republika ima instituciju koja bi na velikim svjetskim jezicima izdavala časopise i knjige o našim problemima, svakako i samokritične, s dozom ironije, s priznanjima, da ponovnom upotrijebimo izraz ministra Hasanbegovića, i "vlastitih posrtanja". Drugi narodi posjeduju takve institucije i publikacije, Mađari, Poljaci, Česi, Rumunji pa čak i Grci, kojima možda nisu ni potrebne.
Veliki njemački državnik Franz Josef Straus napisao je kako "nije dovoljno biti u pravu već da ga treba i dobiti". Moramo se zamisliti nad činjenicom da je više od 80 posto publikacija i knjiga o Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji napisano na engleskom, njemačkom i francuskom jeziku, dok je ostatak na hrvatskom, bošnjačkom i srpskom. Među tim knjigama ima i dobrih, no većina nije takova, jer oni koje nazivamo "velikim narodima", pri tome mislimo na njihovu brojčanost a ne moralnu snagu, u takvim publikacijama prvenstveno brane svoje interese odnosno opravdavaju svoje sramno nečinjenje u tako zvanom "jugoslavenskom ratu".
Gojko Borić
__________________
Znamo tko su
domaći "sufleri" stranih autora: Oni koji sjede u Saboru i koji kažu, da je njihov glavni grad Beograd. Te osobe koje u Hrvatskoj i od Hrvatske dobro žive, pronašle su novi put kako u svijetu ocrniti Hrvate i ujedno opravdati sva srpska zlodjela od 1918 do danas.
Najveću odgovornost za negativnu sliku Hrvatske u stranim medijama snose hrvatski veleposlanici i konzuli kao i ministar vanjskih i europskih poslova Miro Kovač.
Marica
http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=556.msg9581#msg9581 http://citati.hr/tematike-citata/pravda-nepravda/
