CRO-eu.com
Prosinac 07, 2019, 05:15:05 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: 1 ... 8 9 [10]
 91 
  : Lipanj 01, 2016, 15:17:52  
Autor Marica - Zadnji post Marica

Pozivnica UHBDR 91.


Srdačno Vas pozivamo u utorak, 7. lipnja 2016. u 19 sati u dvoranu Hrvatske kulturne zaklade HKZ-Hrvatsko slovo, Hrvatske bratske zajednice 4 u Zagrebu, na svečanu dodjelu

VELIKE ZLATNE PLAKETE

ROMANU LELJAKU
slovenskom istraživaču arhiva i publicisti

Priznanje dodjeljuje Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.(UHBDR91.) u suradnji s drugim Udrugama proizašlim iz Domovinskog rata.

Nakon dodjele, Roman Leljak će održati predavanje na temu kojom se dugo bavi, naslovljeno

"OTMICA I LIKVIDACIJA HRVATA STJEPANA CRNOGORCA"

Radujemo se Vašem dolasku

Mladen Pavković

 92 
  : Lipanj 01, 2016, 12:49:12  
Autor Ante_Bruno_Busic - Zadnji post Marica

Dr. Josip Stjepandić: Otvoreno pismo predsjednici RH


Štovana gospođo predsjednice Republike Hrvatske,

Nakon što ste protekli mjesec uglavnom izbivali sa skoro svih svetkovina Vašeg naroda, pa i onih u glavnome gradu, neugodno ste me iznenadili Vašim jučer (30.5.16) objavljenim otvorenim pismom glede "Cjelovite kurikularne reforme" (CKR). Čini se da uopće niste upoznati niti s njezinim sadržajem, a pogotovo s dosad objavljenim kritikama, a niti s mišljenjem resornog ministra. Akademik Dubravko Jelčić na svoj način jezgrovito je izrazio ono što mnogi misle:

       
       
"….ovaj "kurikul" niti ne zaslužuje ozbiljnu raspravu nego samo ironiju i persiflažu. Ima li smisla nabrajati sve promašaje kojih je toliko da taj dokument čine nepopravljivim. Ako smo ljudi odgovorni za budućnost svojih potomaka i za sudbinu svoga (malobrojnog) naroda, u ovom spisu možemo pročitati samo uputu kako upropastiti hrvatsko školstvo, kako ga učiniti negacijom samoga sebe. I u obrazovnom i u odgojnom smislu. Po intencijama ove grupe "reformatora" i "Pedagoga", škola više i ne bi bila škola, mjesto gdje polaznici (t. j. učenici) uče, stječu naobrazbu, a to podrazumijeva i odgovarajući trud i napor), nego mjesto zabave. Sve što je imalo teže, sve što traži neki umni napor, valja "olakšati", a to u praksi znači banalizirati. Iz takve “škole” mogu izaći u najboljem slučaju samo mediokriteti i "fahidioti", intelektualno insuficijentni "stručnjaci", nepripremljeni i nesposobni za život, koji nije ispunjen samo radostima nego i teškoćama, s kojima se čovjek mora nositi."

Kao hrvatski iseljenik s dugogodišnjim radnim i roditeljskim iskustvom u Njemačkoj smatram se kvalificiranim ocjenjivati rad skupina, pa čak i kad se one zovu "ekspertnim". Koncentrirat ću se na one metodološke elemente, koje CKR NE SADRŽAVA, a morala bi:

1.   Budući da je odlikaša u Hrvatskoj između 30 i 50 %, a u Njemačkoj manje od 10 % (1 do 2 u razredu od 25 učenika), za očekivati bi bilo, da su u usporednim testovima (npr. PISA) hrvatski učenici puno bolji od njemačkih, jer bi silni odlikaši morali donijeti prevagu. Situacija je upravo suprotna: ne samo da je njemački prosjek 25 mjesta na ljestvici ispred hrvatskoga, nego je udio uspješnih pristupnika više od dva puta viši. Što nam kaže ta porazna statistika: u hrvatskim se obrazovnim institucijama ne proizvodi znanje nego svjedodžbe, jer je kriterij ispod svake razine! Kakve to katastrofalne posljedice ima, pokazuju sudbine većine hrvatskih akademski obrazovanih iseljenika društvenog smjera, koje na Zapadu naprosto nitko ne će zaposliti u struci, jer takvim svjedodžbama ne vjeruje!

2.   CKR se uopće ne bavi uvođenjem dualnog obrazovanja, koje je preduvjet za bilo kakvu značajniju industrijsku proizvodnju, te posljedično strane investicije. Tvorci CKR su izgleda čvrsto na putu Stipe Šuvara, koji je takvo obrazovanje prije 40 godina ukinuo.

3.   CKR ne nudi odgovor na pitanje ujednačavanja kvalitete nastave i uspjeha učenika na državnoj razini, jer državna matura očigledno nije dovoljna.

4.   Mnoge su zemlje uz veliki trud unaprijedile svoj školski sustav, među njima zemlje sa sličnim povijesno-kulturnim nasljeđem (Poljska, Estonija). Usprkos tome, nije poznato da bi tvorci CKR koristili iskustva tih zemalja ili najrazvijenijih industrijskih velesila (Njemačka).

Prije nego li se uopće promatra vrijednosna i svjetonazorska strana CKR, mora se usvrditi da su njezini autori naprosto metodološki promašili temu! Velika je iluzija da se takvim proizvoljnim pristupom mogu postići kvalitetni rezultati.

Za razliku od diletanta, koji nastupa kao znalac nesvjestan svojega neznanja, šarlatan se predstavlja stručnjakom, pače EKSPERTOM, pri punoj svijesti o svojemu neznanju. Školski primjer šarlatana je dr. Boris Jokić, koji niti je pedagogiju studirao, niti je ikad radio u školi, niti je vodio značajniji projekt, a usprkos tome vodi projekt od nacionalne važnosti! Takav projekt nikad nije smio pasti u ruke takvog voditelja niti takve skupine!

Koja će to zemlja dati milijarde za ovu reformu, kako to drug Jokić sam sebi laska?

Da Vi jednu takvu osobu smatrate vrijednu Vaše javne potpore, samo po sebi je iritantno. Da pritom kao najviša državna dužnosnica, deklarirana vjernica i majka malodobne djece svjesno ignorirate promicanje predofilskih sadržaja u CKR, vrlo je zabrinjavajuće. Umjesto toga, ja bih očekivao da slučaj proslijedite prosvjetnoj inspekciji, a možda i DORH-u.

Stoga Vas pozivam da se žurno ogradite od ovog bijednog uratka, te svojim ugledom i autoritetom pomognete da projekt CKR dođe u kvalificirane ruke. Hrvatska je tako nerazvijena, da će se svaka pozitivna promjena vrlo brzo uočiti, što upravo doživljavamo s razvojem BDP. Dobrim upravljanjem današnji problemi s CKR brzo bi se zaboravili.

Sa štovanjem
Dr. Josip Stjepandić

http://hrvatskonebo.com/2016/05/31/dr-josip-stjepandic-otvoreno-pismo-predsjednici-rh/

https://hr.wikipedia.org/wiki/Josip_Stjepandi%C4%87


 93 
  : Svibanj 31, 2016, 09:20:09  
Autor Ante_Bruno_Busic - Zadnji post Marica

Memorandum SANU 2 na djelu

 
Klikni za uvećani prikaz

Autori Memoranduma 2 SANU su u devet točaka osuvremenili i prilagodili novom vremenu ono što su započeli s prvim Memorandumom, osamdesetih godina dvadesetoga stoljeća, još u Yugoslaviji.

Cilj Memoranduma 2 jest da se u što većoj mjeri ponište negativne političke posljedice vojnih poraza iz ratova koje je Srbija započela 90 – tih godina 20. stoljeća te da se pokrenu političko – obavještajni i promidžbeni mehanizmi stvaranja Velike Srbije mirnim putem.

Tako u točci šest Memoranduma iz 2012. godine stoji da treba destabilizirati vlade susjednih država, provocirati unutarnje nezadovoljstvo i nemire, te slabiti oštricu optužbi protiv Srbije.

U Hrvatskoj ima mnogo onih koji se iz petnih žila trude raditi na ostvarenju te šeste točke Memoranduma 2, iako ih dobar dio uopće nije svjestan što čini. Mi Hrvati smo još uvijek deficitarni glede političke pismenosti, a naše vlasti ne čine ništa da se to popravi. Čak naprotiv, trude se da ostanemo politički što veći analfabeti. Naravno, jer dobar dio njih je još uvijek ucijenjen i ucjenjiv od Beograda i, glavnog im zajedničkog mentora, Londona.

Nino Mogorović
http://kamenjar.com/memorandum-2-na-djelu/

________________

Velikosrpski manifest: Memorandum SANU - Strateški program srpske države
http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=3332.msg9626#msg9626

 94 
  : Svibanj 31, 2016, 09:12:32  
Autor Marica - Zadnji post Marica

ĆOSIĆ: "SRPSKI PORAZI NISU KONAČNI"

Profesor dr. Nebojša Popov, sociolog i urednik lista Republika, za naš list kaže da velika briga srbijanske Vlade prema Srbima u Republici Srpskoj zapravo predstavlja liječenje rana sa Kosova.

     
       
"Svi nacionalizmi u bivšoj Jugoslaviji startovali su sa tezom o ugroženosti vlastitog naroda i što su bili grlatiji da tu ugroženost dramatizuju, time su opravdavali sve veće nasilje prema drugim narodima. To što oni brane svoju raniju politiku je istorijski i socijalno katastrofalno, pogotovo ako toj pogrešnoj politici nema šta da se suprotstavi. Kada bismo pravili paralelu sa devedesetim, onda možemo slobodno reći da nedostaje nešto što je onda postojalo, a to je jedan otpor nacifikaciji politike i države. Postojale su razne grupe građana, ja sam uglavnom s njima komunicirao, u Mostaru, Tuzli, Sarajevu, Brčkom i u drugim gradovima, gde su imali dosta jasnu poziciju ljudi koji se suprotstavljaju nasilnom rešavanju problema. Sada ne vidim da tako nešto postoji, dakle šta je alternativa da se bilo čiji remetilački pokušaji u formiranju normalne države BIH, spreče.
Istina je da Dobrica Ćosić ne odustaje od svojih ideala. On se sam u današnjem broju Politike (ponedjeljak, 21. mart) vrlo jasno izrekao. On kaže da je do sada, pa i sada obavlja, pazite - sudbinske dužnosti. Ta mistifikacija ljudi na vlasti, ili kad padnu sa vlasti, da se ponašaju po nekom prstu sudbine koji ih uzima kao svoje instrumente za ostvarenje ciljeva, dakle nečim što ne domašuje životno iskustvo običnih pojedinaca, tu nikakvog izlaza nema i može trajati i duže od biološkog života tih raznih mistifikovanih junaka".

Dobrica Ćosić je inače u listu Politika, u pismu kojeg je posvetio svom ratnom drugu Dragomiru Laziću Đurici, kazao:

     
       
"Nisam sa svojom revolucionarnom generacijom uspeo da promenim sudbinu srpskog naroda; bila je to naša partizanska i mladićka iluzija; nisam kao predsednik SR Jugoslavije uspeo da promenim nacionalnu i državnu politiku i započnemo preporod Srbije u socijaldemokratsko, prosvećeno i civilizovano društvo. Ti neuspesi su generacijski i nacionalni porazi koji su u mojoj svesti i duši postali muka i patnja koje mi umanjuju uspehe i zadovoljstva koja sam pored svih poricanja imao u svom romansijerskom radu. Promena koja je nastala petooktobarskim prevratom, izvedena je narodnim gnevom i milionima dolara američke obaveštajne službe i njenih saradnika; prevrat je u kome sam i ja zabludno učestvovao. Ta promena poretka pretvorila se u užasavajuću stvarnost: kriminalnom kontrarevolucijom stupili smo u kriminalni kapitalizam. Ja sam vrlo brzo uvideo da smo opet obmanuti".

Ćosić priznaje da je poražen, zajedno s ostalima koji su se borili za velike nacionalne ciljeve, ali nedavno u Ninu izgovara dvosmislenu rečenicu: "Ti porazi nisu konačni". Jedinu svijetlu tačku nalazi u "Republici Srpskoj" koja je dokaz da "smo osvojili i neke istorijske pobede, i u uvjerenju umnih i hrabrih ljudi sveta da smo na strani pravde i prava".

Politiku srbijanske Vlade prema BiH možda je najpreciznije objasnila potpredsjednica Liberalno- demokratske partije Vesna Pešić:
     
       

"Srbija je i dan danas remetilački faktor u regionu. Srbija neprekidno rastura BiH. Zbog toga nema ništa od našeg puta ka EU. Ne možemo da idemo ka EU, a da ostavimo našu Republiku Srpsku. To je sve folirancija. Oni rasturaju i pokušavaju svima da pokažu je Bosna jedna neuspela država. Pokušavaju na neki način da rasture Bosnu, da se osamostali Republika Srpska i da dođe do nekog ujedinjenja. Oni se bave teritorijama. Za to vreme čekaju neke pogodne momente da svima to dosadi. Njima se iz nacionalističkih razloga uopšte ne žuri ka EU".

"MEMORANDUM 2" U KRATKIM CRTAMA

- Umanjiti odgovornost Srbije za počinjene zločine i razaranja, i optužnicama, potjernicama i montiranim sudskim procesima protiv državljana BiH, Hrvatske i Kosova staviti je u ravnopravan položaj sa državama u okruženju

- Odvratiti pažnju regionalnih i međunarodnih medija sa završnih procesa bivšim pripadnicima srbijanskog političkog, obavještajnog i vojnog vrha i političkog vrha Republike Srpske kojem se sudi u Haškom tribunalu

- Susjedne države BiH, Hrvatsku i Kosovo dovesti u položaj da odustanu od tužbi najavljenih pred međunarodnim sudovima

- Pokajničkim akcijama dovesti Srbiju u jednak položaj sa stradalim i oštećenim državama iz okruženja

- Insistirati na zatvaranju Haškog tribunala i na suđenju generalu Ratko Mladić pred domaćim pravosuđem

- Destabilizovati vlade susjednih država, provocirati unutrašnje nezadovoljstvo i nemire i slabiti oštricu optužbi protiv Srbije

- Pomagati otcjepljenje Republike Srpske

- Insistirati na konstitutivnosti Srba u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Kosovu i izvršiti tranziciji srpskih zajednica u državama regiona u unitarnu, svesrpsku zajednicu

- Zaustaviti odvajanje Vojvodine, spriječiti dalju regionalizaciju
Srbije i oslabiti djelovanje Islamske zajednice u Sandžaku

MEMORANDUM SANU IZ 1986.

...Memorandum SANU je dokument koji je stvorila Srpska akademija nauka i umjetnosti kao strateški program srpske inteligencije koji je trebao da odredi pravac rješenja srpskog pitanja unutar SFR Jugoslavije. Ovaj dokument je objavljen u aprilu 1986. godine.

Memorandum SANU u svom sadržaju nimalo ne odstupa od velikosrpskog Garašininovog programa Načertanije iz 19. stoljeće, takođe se oslanjao i na politički program četničkog ideologa Stevana Moljevića, ali i Nacionalni i državni program Kneževine Srbije iz 1844. godine koji je također sačinio Ilija Garašanin. Program Memoranduma SANU-a između ostalog sadrži:

- granice Srbije nisu u skladu s etničkim sastavom i kao takve one se trebaju prekrajati jer, prema Memorandumu, Ustav iz 1974. je nanio mnogo štete Srbiji, zbog stvaranja autonomnih pokrajina Vojvodine i Kosova, razvodnjavanje federacije, kao i zbog "umjetnih" administrativnih granica koje ne predstavljaju "pravu" sliku

- ugroženost srpskog naroda od strane drugih naroda unutar SFR Jugoslavije: asimilacija, iskorištavanje, istjerivanja, nemogućnost izražavanja, marginalizacija u političkoj, ekonomskoj, kulturnoj i naučnoj sferi

- jačanje antisrpskih snaga unutar SFR Jugoslavije (Hrvati, Albanci)

- potreba za brzom akcijom da se spriječi propadanje Srbije i srpskog naroda

Memorandum SANU imao je dalekosežan uticaj na razvoj nacionalizma u Srbiji, ali i direktan uticaj na Slobodana Miloševića koji je ideje izložene u Memorandumu pokušao provesti u djelo: antibirokratska revolucija i ideja o velikoj Srbiji koja je kasnije bila uzrok rata u Sloveniji, Hrvatskoj, BiH i na Kosovu.

Memorandum SANU je bio inicijalni akt kojim je praktično počela drama jugoslovenskih naroda sa strahovitim pogibijama, zločinima, stradanjima civila, razaranjima gradova, progonima i iseljavanjem čitavih regija, koncentracionim logorima, rušenjem kulturnih i vjerskih objekata...

Autori Memoranduma su akademici

-   Pavle Ivić,
-   Antonije Isaković,
-   Dušan Kanazir,
-   Mihajlo Marković,
-   Dejan Medaković,
-   Vasilije Krestić,
-   Ivan Maksimović,
-   Kosta Mihajlović...

http://europamagazine.info/
http://europamagazine.info/PDF/EuropaApril2011.pdf  - str. 12-15

Europa Magazine
P.O. Box 867
Lawrenceville, GA. 30046-0867
United States of America

_____________________

Memorandum SANU

"Sve nacije nisu ravnopravne: srpska nacija, npr. nije dobila pravo na vlastitu državu. Delovi srpskog naroda koji u znatnom broju žive u drugim republikama, nemaju prava, za razliku od nacionalnih manjina, da se služe sa svojim jezikom i pismom, politički i kulturno se organizovati, zajednički razvijati jedinstvenu kulturu svoga naroda…. Ukoliko se rešenje ne pronađe, posledice mogu biti višestruko štetne, ne samo po odnose u Hrvatskoj, već po čitavu Jugoslaviju."Navedeni tekst proglas je četničkog vođe Draže Mihailovića. Fragment je dokumenta Srpske akademije nauka i umetnosti pod nazivom Memorandum o položaju srpskog naroda.

Memorandum (Memorandum SANU), koji je napisalo šesnaest članova, objavljen je 24. rujna 1986.godine, u izvodima, u beogradskim Večernjim novostina. Tadašnji predsjednik Predsjedništva Ivan Stambolić nazvao ga je rekvijemom za Jugoslaviju, zlosutnim znakom narastajućega nacionalizma, jer je najveću naciju u zemlji pretvorio u najopasniju. U Memorandumu je istaknuta ugroženost egzistencije Srba, a navodi se kako im je osobito težak položaj na Kosovu i u Hrvatskoj. Tvrdi se kako su žrtve političke i gospodarske diskriminacije koju nad njima provode Hrvati i Slovenci još od Drugog svjetskog rata.

Sastavljen je iz dvaju dijelova. U prvom se govori o Krizi jugoslavenske privrede i društva, a u drugom o Položaju Srbije i srpskog naroda.

"Manje je poznato da Memorandum SANU – bar prema riječima njezinih članova – nikada nije bio dovršen. Rad je prekinut u rujnu 1986. kad je radna verzija toga važnoga dokumenta, pod sumnjivim okolnostima, dospjela u redakciju Večernjih novosti, tada najtiražnijih beogradskih novina."

Memorandum je prvi nacionalni program nastao u socijalističkoj Jugoslaviji izvan Saveza komunista. Početak Memoranduma seže u svibanj 1985.godine kada je SANU odlučio osnovati komisiju sa zadaćom da koordinira rad na nacrtu memoranduma o stanju u Jugoslaviji. Ugledni srpski znanstvenici i književnici korijen problema vidjeli su u prvenstvu nacionalnog nad klasnim interesom, što je posljedica uvjerenja SKJ da se revolucija mora osloniti na nacionalne pokrete. Memorandum je pozvao na reviziju ustava da bi Kosovo i Vojvodina ponovno postali sastavni dijelovi Srbije, a konfederalna načela izbačena iz ustava. U prošlosti su nesrpski nacionalni pokreti optuživali Jugoslaviju zbog dominacije Srba, a sada su srbijanski intelektualci dovodili u pitanje Jugoslaviju, optužujući je za nepravde prema Srbiji. Autori su Memoranduma zacrtali jedan cilj i dva puta prema tome cilju. Prvo je bilo nastojanje da se uspostavi jedinstvena Srbija koja će se nametnuti Jugoslaviji i upravljati njome. Ako prvotni plan ne bude moguć, alternativni je bio povezivanje svih područja na kojima su živjeli Srbi, bez obzira na republičke granice, s dijelovima Hrvatske i s Bosnom i Hercegovinom.

U Memorandumu se otvoreno optužuje Josip Broz Tito da je namjerno slabio Srbiju i time podilazio ostalim članicama federacije. Optužuju se sve republike, osim Srbije, da razvijaju vlastite nacionalne identitete te im se zamjera što podupiru proteste Albanaca na Kosovu. Tvrdi se da je u Hrvatskoj na djelu program asimilacije, odnosno pohrvaćivanja Srba. Osnovna je misao Memoranduma da je srpski narod u Jugoslaviji neka vrsta primarnog entiteta koji ima niz prava koja nadilaze političke i zemljopisne podjele.

U prvom dijelu Memoranduma Hrvatska i Slovenija optužene su za udruženu zavjeru da bi se što dulje sačuvao podređeni položaj Srbije i srpskog naroda. Ta je zavjera iščitana iz protivljenja jedne i druge republike promjeni ustava iz 1974. i napuštanju njegovih rješenja za republike te širokih prava autonomnih pokrajina. Biti protiv oduzimanja ustavnih prava autonomnim pokrajinama bilo je dovoljno da se postane neprijatelj Srbije. U drugom dijelu Akademijina prijedloga naglašena je potreba o integraciji cjelokupnog srpskog naroda u Jugoslaviji bez obzira na republičke granice. Težište je usmjereno, prije svega, na onaj dio srpskog naroda koji živi izvan republičkih i državnih granica Srbije, osobito u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Prema stajalištu Memoranduma, Kosovo nije jedino područje Jugoslavije gdje srpski narod živi pod pritiskom diskriminacije i asimilacije. Poslije Kosova, Hrvatska se navodi kao zemlja gdje se na razne načine smanjuje broj srpskog stanovništva. Međutim, prema popisu stanovništva iz 1948.godine u Hrvatskoj je bilo 543.795 ili 14,48% Srba, a u vrijeme 1981. smanjen je njihov broj na 531.502, što je u ukupnom broju stanovnika Republike Hrvatske iznosilo samo 11,5%. Ali, Memorandum je ove statističke podatke odbacio iako su potpuno pouzdani. Naime, na pojavu o smanjenju broja Srba u Hrvatskoj utjecalo je više razloga. Jedan je od osnovnih da se ne mali broj Srba u Hrvatskoj, nakon 1960-ih, izjašnjavao po nacionalnosti kao Jugoslaveni. Kada je ta praksa postala nedjelotvorna, opet raste njihov broj na hrvatskom teritoriju.

Prva potpora Memorandumu stigla je iz Srpske pravoslavne crkve, osobito od mlađih episkopa te, naravno, iz Udruženja književnika Srbije koji su smatrali da navedeni program ističe najvažnije probleme Jugoslavije koje što prije treba riješiti.

Vrlo je važno napomenuti da se u tekstu Memoranduma iznosi srpski nacionalni program koji će, nakon što 1987.godine dođe na vlast, usvojiti Slobodan Milošević i njegovi pristaše. Shvaćen je kao poziv Srbima na ujedinjenje. To je otvoreni program stvaranja velike Srbije i nastavak Garašaninovih Načertanija iz 19. stoljeća. Prvi je dio Memoranduma usmjeren protiv Kosova, dok se u drugom dijelu jasno izražava srpski stav koji će dovesti do velikosprske agresije na Hrvatsku. Dakle, temeljne odrednice Memoranduma postale su idejno opravdanje za osvajačke ratove Srbije, Crne Gore i JNA.

U vremenu nakon Memoranduma gotovo ključne riječi u političkim raspravama u Srbiji bile su grobovi, kosti, klanje i slično. Vuk Drašković izjavio je: Srpske granice su tamo gde su srpske jame i grobovi, Matija Bećković[23] ustvrdio je kako su Srbi u Hrvatskoj ostatak zaklanog naroda, a dnevna reportaža Radio Novog Sada nazivala se Odjeci iz jama.

Spomenutim su akcijama srpski političari i književnici slali jasnu političku poruku usmjerenu protiv nesrpskih naroda, prije svega Hrvata i Slovenaca, koje su optuživali za zatiranje srpskog stanovništva te napad na jedinstvenu srpsku državu. Iako Memorandum nije pisan kao nacionalni program, nego kao podloga za njegovo pisanje, jednostrana raščlamba srpske povijesti nametnula je odgovore prikladne rastućoj srpskoj, izrazito nacionalnoj, politici

http://povijest.net/raspad-socijalisticke-federativne-republike-jugoslavije-2/

2. od 2
   

 95 
  : Svibanj 31, 2016, 09:11:36  
Autor Marica - Zadnji post Marica

Velikosrpski manifest: Memorandum SANU - Strateški program srpske države

DRUGI MEMORANDUM SANU

Uznemirujuće otkriće: novi srpski velikodržavni "priručnik" - Srbija ima Memorandum 2!

Tačno dvadeset i pet godina nakon objavljivanja Memoranduma Akademije nauka i umetnosti Srbije (1986. godine) koji je bio naučno-teorijska platforma za raspad SFRJ i krvave osvajačke ratove "u kojima Srbija nije učestvovala", u akademskim nacionalističkim krugovima u Beogradu "patentiran" je njegov nastavak - Memorandum II čiji su strateški ciljevi gotovo identični sa "prethodnikom", dakle velikosrpski, s tim da je način njihove realizacije prilagođen novim uslovima, iz njega je izbačeno nasilje i "bitke koje mogu biti i oružane". Prema našim saznanjima ovaj dokument dostupan je uskom krugu srpske političke elite, koja praktičnim potezima, naročito posljednjih nekoliko mjeseci, operacionalizira  novu spsku nacionalnu i geopolitičku doktrinu.

Dobrica Ćosić i akademici SANU savjetuju političare: Kako u miru vratiti ono što je izgubljeno u ratovima?!

"Zaštita interesa srpskog naroda u regionu je politički, istorijski, pa i moralni imperativ", poručio je prošle nedjelje šef srpske diplomatije Vuk Jeremić.

"Normalno je da je za nas prioritet položaj Srba u drugim zemljama u regionu…", pojasnio je riječi Vuka Jeremića, ministar policije i lider SPS-a Ivica Dačić, nakon zajedničke sjednice Vlade RS i Vlade Srbije u Banjoj Luci.

Nakon posljednjih izjava srbijanskih zvaničnika čak i oni potpuno neupućeni teško više mogu povjerovati u to kako su potezi koje u zadnje vrijeme povlači Srbija usmjereni na stabilizaciju odnosa u regionu. Istražujući i pokušavajući da dobijemo odgovore na čemu se zapravo zasniva srbijanska politike prema Bosni i Hercegovini i državama u regionu, naš list je došao do senzacionalnog otkrića.

Dobrica Ćosić, prvi predsjednik SR Jugoslavije i glasoviti  srpski književnik koji je od kreiranja Memoranduma SANU  ponio i epitet "oca nacije", nedavno je sa prof. Ljubomirom Tadićem, ocem srbijanskog predsjednika Borisa Tadića, i nekoliko akademika SANU-a, sačinio "Memorandum 2".

Za razliku od "Memoranduma 1" koji je ispisan u SANU osamdesetih godina i objavljen u dnevnom listu Večernje novosti 1986. godine, "Memorandum 2" je interni dokument koji je proslijeđen svim članovima Vlade Srbije. Kako saznajemo od izvora iz kabineta srbijanskog premijera Svetozara  Cvetkovića, ovaj dokument ne bi trebao procuriti u javnost jer  na sebi nosi oznaku "čitanje bez daljeg rasturanja".

MEMORANDUM ZA NOVE BITKE

Memorandum 2 je sačinjen sa ciljem da spasi Srbiju nakon svih balkanskih poraza i stavi je u ravnopravan položaj sa svim državama na koje je izvršila agresiju. U nekoliko poglavlja se navode osnovni pravci i ciljevi kako se Srbija treba i može spašavati u međunarodnim sudskim procesima. Također, kako umanjiti odgovornost Srbije za počinjene zločine i razaranja, i montiranim sudskim procesima staviti je u ravnopravan položaj sa državama u okruženju (Hrvatska, BiH, Kosovo).

Autori Memoranduma 2 detaljno su razradili na koji način Srbija može odvratiti pažnju regionalnih i međunarodnih medija sa završnih procesa bivšim pripadnicima srbijanskog političkog, obavještajnog i vojnog vrha kojem se sudi u Haškom tribunalu - Vojislavu Šešelju, Jovici Stanišiću, Frenkiju Simatoviću, generalu Momčilu Perišiću. Isto važi i za političko, policijsko i vojno rukovodstvo Republike Srpske. Misli se na Radovana Karadžića, Miću Stanišića, Stojana Župljanina... Jedan od načina je da se pažnja javnosti zaokupi optužnicama, potjernicima i sudskim procesima koji će se odvijati pred srbijanskim pravosuđem protiv državljana BiH, Hrvatske i Kosova koji su učestvovali u ratu.

Memorandum 2 razrađuje i načine kako susjedne države BiH, Hrvatsku i Kosovo dovesti u položaj da odustanu od tužbi najavljenih pred međunarodnim sudovima.

Takođe, kako se pokajničkim akcijama dovesti u ravan položaj sa stradalim i oštećenim državama iz okruženja. Zatim, na koji način kroz sve to spriječiti svaku izolaciju ili zapreku da Srbija pristupi pregovorima sa EU-om.

Tu je i uputstvo kako se pažnja svjetske javnosti treba zaokupiti do prestanka mandata i rada Haškog tribunala. Insistirati na zatvaranju Haškog tribunala i tražiti da se general Ratko Mladić procesuira pred domaćim pravosuđem, takođe je jedan od ciljeva Memoranduma 2.

Tu je još čitavo poglavlje u ekonomiji i podjeli imovine sa bivšim jugoslovenskim republikama.

MEMORANDUM 2: SAD GA IMA, SAD GA NEMA

Mračna politika srpskih akademika bavi se time na koji način treba destabilizovati vlade susjednih država, a sve pod motom "slaba vlast, slaba država". U tom kontekstu potrebno je, prema autorima Memoranduma 2, provocirati unutrašnje nezadovoljstvo i nemire. "U politički nestabilnim državama ujedno se slabi oštrica optužbi protiv Srbije", računaju autori
Memomoranduma 2.

Autori ovog državnog dokumenta savjetuju da se Srbija potpuno okrene NR Kini, politički, ekonomski i vojno, čime bi se kompenzirao izostanak ruske podrške koju je Srbija godinama imala.

Iako se deklarativno tvrdi da se suverenitet susjednih zemalja ne dovodi u pitanje, zvanični Beograd ne odustaje od uhodane strategije instrumentalizacije Srba u zemljama u regionu. Upravo Miloševićevo "događanje naroda", s kraja osamdesetih, čijeg se naslijeđa Ivica Dačić nikada nije odrekao, počelo je "brigom" za položaj Srba u tadašnjim republikama.

Tako je posebno poglavlje u Memorandumu 2 posvećeno Republici Srpskoj, zatim srpskoj zajednici u Vukovaru, Istočnoj Slavoniji i sjevernom djelu Kosova. Ističe se da Srbi u ovim krajevima treba da budu konstitutivan narod.

Autori "Memoranduma 2" nisu zaboravili ni Vojvodinu, kako zaustaviti njeno eventualno odvajanje i dalju regionalizaciju Srbije. Isto tako jedan dio je posvećen Sandžaku. Precizno je opisano koje aktivnosti treba poduzimati u Sandžaku i kako oslabiti djelovanje muftije Muamera Zukorlića.

Autori novog dokumenta Srbije, koji je na dnevni red vratio temu velikodržavnih aspiracija iz devedesetih, akademici koji su odgajali predsjednika Tadića, zbog čega se vjeruje da će Boris Tadić svesrdno podržati ovaj plan i prionuti na njegovo provođenje.

Da se Tadić već angažovao u njegovom provođenju, govori i činjenica da je iznenađujućom brzinom otvorio još nezavršeni srpski konzulat u Herceg Novom i poručio da Beograd na Srbe u regionu ne može gledati kao na dijasporu. Kako naš izvor tvrdi, Tadićeva posjeta Crnoj Gori bila je isključivo sa ciljem da se što više građana Crne Gore na predstojećem popisu izjasne kao Srbi. Nakon žestoke reakcije Vlade u Podgorici, iz novouspostavljene državne "Strategije o Srbima u regionu", izbačena je sporna odredba kojom se tražila politička konstutivnost za Srbe u Crnoj Gori i Hrvatskoj. Da nije bilo pritisaka i oštrog protesta zemalja u regionu, ova odredba posljednjeg dokumenta Vlade Srbije ne bi bila zamijenjena formulacijom "pojačane brige za Srbe u susednim državama". U tom kontekstu, iz Beograda poručuju da se o Srbiji više ne može govoriti kao o remetilačkom faktoru. Međutim, to nikako ne znači da je nestala i briga za Srbe u bivšim republikama. Upravo zato, ministar Jeremić hvali novu strategiju za Hrvatsku i Crnu Goru, ali i poziciju Srba u Bosni i Hercegovini.

"Republici Srpskoj prilično dobro ide, u tom smislu. Pre svega treba odati priznanje rukovodstvu Republike Srpske, na čelu sa predsednikom Dodikom, jer Srpska je danas stabilna, prosperitetna, Srpska korača sigurnim koracima. Srbija je naravno tu, Srbija je potpuno posvećena da pomogne na svaki način", kaže Jeremić.

Dobrica Ćosić zvani Gedža, otac srbijanske politike druge polovine 20. vijeka, nedavno je za beogradske novine rekao da su Srbi u 20. vijeku izgubili četiri rata (Slovenija, Hrvatska, BiH i Kosovo), ali da u 21. vijeku trebaju gledati kako se "u miru dobijaju izgubljeni ratovi". Ova njegova formulacija postaje jasnija ako se dovede u vezu sa izjavom prof. Ljube Tadića, jednog od najistaknutijih srpskih intelektualaca: "Vojni gubitak Srpske Krajine i slavonskih zemalja, gde su Srbi bili većina, mi ne smemo nikada prihvatiti kao definitivan gubitak. Te krajeve nikad ne treba smatrati izgubljenim, jer ni Nemci nisu Istočnu Nemačku smatrali definitivno izgubljenom. Čak ni u ustavu".

NASTAVAK SNA O VELIKOJ SRBIJI

Nedavno usvojeni srbijanski Zakon o dijaspori i Srbima u regionu, čije je usvajanje u javnosti prošlo prilično neopaženo, a koji govori o tranziciji srpskih zajednica u državama regiona u unitarnu, svesrpsku zajednicu, što je samo eufemizam za veliku Srbiju, neodoljivo podsjeća na Memoranum SANU. Međutim, ne podsjeća slučajno. Njegovi autori su upravo akademici koji su ispisali "Memorandum 2". Na odredbe ovog zakona nije reagovao niko iz političkog i javnog života niti jedne zemlje u regionu.

Skoro neopaženo i u našoj kao i u političkoj javnosti zemalja regiona prošla je sjednica "Saveta za odnose sa Srbima u regionu" održana 8. februara ove godine, na poziv srbijanskog predsjednika Borisa Tadića. Osnovna i jedina tačka dnevnog reda bila je ona koja se odnosila na popis stanovništva koji bi se u svim zemljama regiona, osim u Srbiji, trebao održati u toku ove godine. Miodrag Jakšić, sekretar srbijanskog Ministarstva za dijasporu, rekao je da je "cilj sastanka da Srbija potakne Srbe nastanjene izvan Srbije da se izjasne kao pripadnici srpske nacionalnosti". Jakšić je naglasio da se "vlast u Srbiji protivi asimilaciji[/u] našeg stanovništva u zemljama regiona i eventualnom sprečavanju njihovog prava na slobodno izjašnjavanje tokom popisa". Srbijanski režim čak otvoreno ističe kako predstojeće popise u zemljama regiona smatra "jednim od najvažnijih u istoriji srpskog naroda". Naš dobro upućeni izvor ističe da je slijedeći korak politička i diplomatska borba za položaj Srba kao konstitutivnog naroda u Hrvatskoj i Crnoj Gori, a odmah potom i zahtjevi za teritorijalnu autonomiju (konstitutivnih) Srba u tim državama. Posljednji korak bi bio onaj koji Milorad Dodik, predsjednik RS-a, provodi u BiH.

Pomenutoj sjednici je prisustvovao i Milorad Dodik, koji je inače Tadićev sluga pokorni u izvršenju ciljeva iz "Memoranduma 2". Naš dobro upućeni izvor ističe da hapšenje generala Divjaka treba posmatrati u kontekstu provođenja ciljeva Memoranduma 2. Zapravo i pokretanje istrage protiv Ejupa Ganića, generala Jovana Divjaka, hrvatskog branitelja Tihomira Purde, dr. Vesne Bosanac predstavlja prebacivanje krivice, zamagljivanje istine, obmanjivanje javnosti i skretanje pažnje sa slučajeva koji se protiv srbijanskih zvaničnika vode u Haagu, što su glavi ciljevi novog srbijanskog memoranduma. U tom kontekstu je i Dodikova izjava da će policija RS-a uhapsiti generala Jovana Divjaka, Ejupa Ganića ili članove ratnog Predsjedništva BiH ukoliko se nađu na teritoriji RS-a i isporučiti ih Srbiji.

Boško Jakšić, beogradski publicista i analitičar, za naš list kaže da su zvaničnici iz Vlade Srbije prekoračili svoje ingerencije i da se održavanjem zajedničke sjednice u Banjoj Luci direktno miješaju u unutrašnje stvari u Bosni i Hercegovini.

       
       
"Moje mišljenje je da to nije posao Beograda i da zvanični Beograd može samo da se opeče ukoliko nastavi sa jednom takvom politikom. Jedno je legitimna odbrana interesa Srba van Srbije, međutim, potpuno je drugo ako to može da zadire i čak da se podvede u mešanje u odnose unutar jedne suverene države. Tako da mi se, nažalost, čini da, što se tiče odnosa sa Srbima u Republici Srpskoj, Beograd nije izvukao dovoljno zaključaka koje je mogao na osnovu događaja koji su se dešavali u vrijeme Miloševića i Karadžića i da Beograd dosta rizikuje jer radi neke stvari koje su suprotne njegovom interesu. Pod tim interesom mislim pre svega da Evropska unija od srbijanskih zvaničnika očekuje jednu konstruktivnu saradnju, da se pomogne saniranju situacije u Bosni i Hercegovini, a ne da se ona dovodi do toga da Milorad Dodik otvoreno može da govori da će Bosna i Hercegovina proći kao bivša Jugoslavija i da će se raspasti. Što se tiče uticaja Dobrice Ćosića i akademika i drugačije postavljenih velikodržavnih aspiracija o kojim vi govorite, u tom slučaju trebao bi da postoji ozbiljan plan zvaničnog Beograda kako on vidi Srbiju za dvadeset ili pedeset godina. Međutim, ja smatram da zvanični Beograd nema tu viziju koja bi dugoročno pozicionirala Srbiju i da postoji jedna politika koja ide cik-cak, koja se provodi od danas do sutra i u kojoj se vidno primećuju uticaji tih intelektualno-nacionalističkih krugova, gde je Dobrica Ćosić jedan od njihovih simbola. Taj uticaj bi prema političkim programima mogao i trebao da pripada stranci Vojislava Koštunice DSS, ali na žalost njega je moguće identifikovati i u Demokratskoj stranci na čijem se čelu nalazi Boris Tadić. Istina, Srbija ima svoja legitimna prava da se brine o položaju Srba van granice Srbije, da im pomaže, ako hoće da ulaže u Telekom Srpske, ali rešavanje nekih statusnih problema, to jednostavno ne dolazi u obzir jer je to već uplitanje u legitimne stvari suverene države",
zaključuje za naš list publicista Boško Jakšić.

Nova strategija Vlade u Beogradu mnoge je podsjetila na čuveni Memorandum Srpske akademije nauka i umjetnosti, koji je, uvodeći pitanje ugroženosti Srba van Srbije, udario temelje programa Velike Srbije. Međutim, mnogi analitičari u Srbiji ne znaju da se zapravo radi o prepakovanom memorandumu, koji srbijanske vlasti uveliko provode.

Srđa Popović, beogradski advokat, u razgovoru kaže da su Ćosić i kompletna Miloševićeva ekipa iz devedesetih reaktivirani i angažovani na novim projektima.

       
       
"Mislim da se radi o tome da u svesti ljudi ovde ne postoji da je Srbija poražena u tim agresorskim ratovima i da se ceo taj projekat koji je počeo 1991. godine završio porazom. Zato je i taj takozvani prevrat kada je srušen Milošević ostao jedan ambivalentan događaj. Jedni su smatrali da je podvučena konačno crta na celu tu prošlost, drugi kao što su Vojislav Koštunica i Dobrica Ćosić smatrali su da se sklonio jedan predsednik, da je došao drugi a da oni nastavljaju tamo gde su stali. Taj frontalni sukob oko 5. oktobra doveo je zapravo do Đinđićevog ubistva koje je celu zemlju bacilo u apatiju i zaustavilo procese koje je on započeo. Tokom Koštuničine vladavine sve je pokušalo da se vrati u pređašnje stanje i sada, u trenutku kada počinjemo da se približavamo ulasku u EU koja je jedina tekovina Zorana Đinđića koja je preživala i ima podršku u javnosti, njih hvata panika i oni žele da uzvrate kontaraudarom. Ja to osećam na sve strane i video sam pre neki dan kako su se uspaničili zbog zahtjeva specijalnog tužioca da ispita političku pozadinu ubistva premijera Đinđića. Odmah su prešli u snažan kontranapad. Pojavila se jedna peticija u kojoj se daje podrška Koštunici i njegovoj odluci da se ne odazove pozivu Tužilaštva. Koštunicu su podržali Đogo, Nogo, Brana Crnćević, Smilja Avramov, Vučelić, Dobrica Ćosić... to je kompletna ekipa iz devedesetih. Koštunica je sazvao glavni odbor svoje stranke na kojem je pozvao na pobunu nacionalnih samosvesnih i slobodnih Srba protiv kursa kojeg zemlja zauzima, a to je približavanje Evropi. Ja mislim da je sve to prilično anahrono i to je jedan očajnički pokušaj koji može da nanese veliku štetu. Oni su još uvek tu, oni su još uvek živi i još uvek nastupaju vrlo agresivno. Opasno je to što je zemlja u velikoj ekonomskoj krizi i to je pogodna podloga za tako neku populističku pobunu koju bi oni pokušali izvesti. Što se tiče tih velikodržavnih aspiracije Srbije prema BiH, za koje me pitate, to je deo te stare politike, nacionalne strategije i taj projekat da će oni kad-tad da se dočepaju Republike Srpske i razbiju Bosni u Hercegovinu, oni od toga nikada nisu odustali".

"Memorandum 1" je prouzrokovao genocid, urbicid, ratne zločine i razaranja, međutim "Memorandum 2", prema njegovim autorima, treba da završi u miru sve one velikosrpske projekte koji nisu ostvareni u ratu.

1. od 2
   

 96 
  : Svibanj 28, 2016, 14:39:12  
Autor Ante_Bruno_Busic - Zadnji post Marica

Nepravedna emisija njemačko-francuskog TV kanala "Arte" o Hrvatskoj

U obilnoj ponudi televizijskih programa na njemačkom jeziku, govornom području od oko sto milijuna ljudi, strše svojom kakvoćom dvije RTV postaje internacionalnoga štiha: njemačko-austrijsko-švicarska "Drei Sat" i njemačko-francuska "Arte". To su nekomercijalne televizije, nemaju reklame, njihova gledanost nije velika, financiraju ih televizijske mreže dotičnih država, no očito je da ih prate intelektualne i političke elite, recimo uvjetno one koje donose najvažnije odluke u javnom životu svojih zemalja. Ako se poslužimo jednom njemačkom poslovicom, moramo ustvrditi da i na "Arteu" "nije sve zlato što sja". Tako je ta samoreklamno proeuropska RTV postaja 5. travnja emitirala veliki njemački dokumentarac pod naslovom "Desno, dva tri – kamo skreće Europa?" u kojoj su autori iznosili svoja viđenja skretanja udesno političkih stranaka i javnosti u Hrvatskoj, Poljskoj, Njemačkoj, Mađarskoj i Francuskoj, potpuno "izblendavajući" isto takva, ako ne i gora, desničarenja, u Nizozemskoj, Velikoj Britaniji, skandinavskim zemljama, Slovačkoj, Češkoj, Grčkoj i još nekim manjim europskim zemljama. Dok se prilozi o uspjesima ekstremnih desnih stranaka u većini zemljama o kojima je riječ, uglavnom bili koncentrirani na suvremena zbivanja, što nije baš politološki ispravno, jer sadašnje nemile pojave imaju svoje korijene u prošlosti, kad je bilo riječi o Hrvatskoj, kojoj je bila posvećena najveća pažnja, ali u kojoj, što bi trebalo biti svima poznato, ekstremno desničarske stranke igraju sasvim perifernu ulogu, autori su posegnuli preduboko u prošlost sve do Nezavisne Države Hrvatske, ustaštva i Ante Pavelića, sa svim klišejima i lažima iz jugokomunističkih i velikosrpskih "tvornica laži", kako bi navodno objasnili triumfiranje ekstremne desnice u našoj republici nakon posljednjih parlamentarnih izbora, premda na njima desnica nije ni izdaleka bila tako uspješna kao, primjerice u Mađarskoj, Francuskoj i Grčkoj. Autori su bezrezervno sve ustaše proglasili fašistima, konzervativce proustašama, rodoljubne pjesme, pa i one iz vremena Prvog hrvatskoga preporoda, nacionalističkima, Hrvatsku čistu stranku prava ustaškom, isto kao i koalicijsku Hrvatsku stranku prava – Ante Starčević, a sve to bez ikakvih upozorenja da su sve te pojave tek fusnote u hrvatskom političkom životu, dok su rijetke ustaške provokacije u stvari iživljavanja polupijanih pojedinaca i neodgovornih skupinica na raznim svečanostima u kojima se većina sasvim drukčije, naime politički zaista korektno ponaša.
Začuđujuće je da već u "voršpanu" vidimo pripadnike Hrvatske vojske na mimohodu u Zagrebu u povodu proslave 20-te obljetnice "Oluje". Kasnije je rećeno kako se u Hrvatskoj opaža "sve veća militarizacija", što kao da je prepisano iz biltena Srpskog narodnog vijeća "Govor mržnje i nasilja prema Srbima u 2015.". Autori emisije prešućuju da su vojne parade posve uobičajene u nizu europskih zemalja, primjerice u Francuskoj na nacionalni praznik "Pad Bastilje" ili u Velikoj Britaniji u povodu Kraljičina rođendana.

Za "Arte" je Hrvatska u raljama ekstremne desnice

Kad je riječ o Hrvatskoj reporteri "Artea" ograničili su se na samo rubne pojave u hrvatskom društvu, one koji ipak ne dominiraju hrvatskim javnim životom, pri čemu su, za razliku od dijelova reportaže o Njemačkoj, Francuskoj, Poljskoj i Mađarskoj, bili krajnje neobjektivni, jer nisu pozvali pred svoje mikrofone druge i drugačije od oporbenih, one koji su na vlasti ili njoj bliski, da kažu svoju verziju hrvatske zbilje, pa neka gledatelji sami donose svoja prosudbe o našim prilikama. Pronašli su potpuno nepoznatu osobu da govori o neizmjerno izpolitiziranoj temi što je bio, odnosno nije bio koncentracijski logor Jasenovac, ali i o drugim problemima, sladostrasno kopajući po hrvatskoj prošlosti u Drugom svjetskom ratu, što nisu učinili kad su referirali o drugim europskim narodima. Reporteri "Artea" odlaze najprije u Knin na Dan domovinske zahvalnosti gdje vidimo kako svi u svečanom raspoloženju slave taj praznik, ali nažalost ne samo autori filma nego i neki Hrvati pokazuju svoje neznanje i neprimjerno ponašanje pred strancima. Nakon što jedna Hrvatica kaže da je taj dan za Hrvate nešto kao Božić, glas u offu govori da postoji i druga verzija zbivanja u "Oluji" prema kojoj je Hrvatska vojska nasilno protjerala jednom kažu 200 tisuća, jednom pola milijuna Srba, spalila pet tisuća njihovih kuća i njih tisuću usmrtila. Naravno, ni slovca o izvorima za ovu tvrdnju, ali ni riječi o tome da su se krajinski Srbi pet godina prije, ničim izazvani, pobunili protiv svoje domovine i protjerali iz tzv. "Srpske Republike Krajine" sve nesrbe, uglavnom Hrvate. Prema izvrsno dokumentiranoj knjizi Nikice Barića "Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990-1995", vlasti u "Krajini" same su organizirali bijeg svojih podanika, što se može i vidjeti u ovome filmu kako polako s traktorima, na kolima i pješke bez ikakvih smetnji odlaze u smjeru Srbije i Republike Srpske. Sramotno je bilo ponašanje jedne hrvatske skupinice, očito pod utjecajem alkohola, koja je pjevala ustašku pjesmu: "Boj se bije, bije, ustaški se barjak vije...", dok su neki kliktali Paveliću i nosili na kapama neregularni hrvatski grb, mašući službenim hrvatskim zastavama, što je nespojivo. Jedan posebno agresivan podigao je ruku na rimski pozdrav i urlao "Za dom spremni..." Svakako je pogrješka redara da nisu prekinuli to divljanje kako u Kninu tako i u Čavoglavama, na koje su se itekako "upalili“ zlonamjerni autori ovoga filma koji su zaključili da su ti "fašistički" simboli, doduše zabranjeni, ali se toleriraju nakon nedavnih izbora. U Kninu je bila i hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, ali kamera je zabilježila pojedinca koji ju je fotografirao, a na njegovoj nadlaktici vidio se tetoviran njemački vojnički križ iz Drugog svjetskoga rata. Ništa ovdje nije bilo slučajno, pa ni to. Isto se može reći i za prodaju raznih značkica, zastavica i slikica s ustaškim obilježjima. To bi svako trebalo onemogućiti, ali isto tako i slične partizanske derneke u Kumrovcu i Srbu, gdje druga strana također paradira s jugoslavenskim zastavama, petokrakama i trorogim kapama, pjevajući komunističke pjesme i podižući stisnute šake.

Jedno i drugo moralo bi se zabraniti temeljem Deklaracije Europskog parlamenta o suprostavljanju totalitarnim sustavima: fašizmu, nacionalsocijalizmu i komunizmu, a Ustaški pokret svakako se može označiti, barem po svojim političkim strukturama i nekim ideološkim postavkama, profašističkim.

Stopama srpskih povjesničara i propagandista

Po starom običaju srpskih povjesničara i publicista koji prilike u Hrvatskoj tijekom propadanja komunističke Jugoslavije odmah dovode u vezu sa sudbinom hrvatskih Srba za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, i autori "Artea" otišli su istom stazom. Tvrde da je ustaška država nastala uz odobrenje Trećega Reicha, no to nije posve tako jer je izaslanik njemačkog Ministarstva vanjskih poslova Edmund Veesenmayer prije 10. tranja 1941. Vlast nudio demokratskom predsjedniku Hrvatske Seljačke Stranke Vlatku Mačeku, koji je to glatko odbio. Upitan je i broj žrtava od pola milijuna Srba, Židova i Roma u NDH. Srbin Bogoljub Kočović i Hrvat Vladimir Žerjavić pronašli su da je taj broj znatno manji, barem za jednu trećinu manji, što je važno jer su za vrijeme komunizma bile spominjane astronomske brojke ustaških žrtava u logoru Jasenovac, kojih se srpski autori i danas drže, stalno tvrdeći da je riječ o 700 tisuća, neki pak kao vojni povjesničar Vladimir Terzić, prebacuju tu brojku preko jednoga milijuna. U "Arteovu" filmu navodi se da je u Jasenovcu smrtno nastradalo 380 tisuća ljudi što je gotovo pet puta više nego što je gornja granica kod Slavka i Ive Goldsteina i njihovih istomišljenika. Danas se u Hrvatskoj vode često previše emocionalne prepirke o broju jasenovačkih žrtava koje neki vjerojatno predimenzioniraju od 80 do sto tisuća, drugi minimaliziraju na nekoliko tisuća, a onda njima pridodavaju komunističke žrtve u istom logoru koje su, navodno, bile veće nego ustaške. Sve bi to još trebalo dokazati, no glavni dokumenti o možebitnoj komunističkoj verziji Jasenovca nalaze se u Beogradu i vjerojatno ih hrvatski stručnjaci nikad neće dobiti na uvid. U ovakovu manipulaciju upali su i autori "Artea" kad su neku posve nepoznatu osobu po imenu Karla Dragić, pronašli na Jadranu gdje zarađuje crkavicu, da im govori o Jasenovcu gdje je navodno rođena. Ona se najprije žalila na svoju sudbinu trajno nezaposlene, potom tvrdi kako u Hrvatskoj nitko nije sretan, te da je ono što se vidi tijekom turističke sezone samo privid, hrvatski Disneyland, da u njezinu mjestu ništa nije učinjeno da mladi ljudi nađu posao, a što je još gore, kako se u Hrvatskoj uopće ne govori o ustaškim zločinima nego da je ozračje u posljednje vrijeme ništa manje nego fašističko. U slične diple zasvirala je i poznata i u svijetu često prevođena književnica, Slavenka Drakulić, koja se stranim novinarima žali kako se danas u Hrvatskoj manipulira s ustaškom prošlošću. Potom veli: "Srbi su ponovno neprijatelji." Po njoj, jezik HDZ nije ustaški, ali je to duh. Otvoreno je rekla da je Franjo Tuđman obnovio ustaške simbole proglasivši sadašnju Hrvatsku sljednicom NDH, a to je, kako tvrdi Slavenka Drakulić – kriminalno. Teško je vjerovati da načitanoj književnici nije poznata često spominjana Tuđmanova definicija Nezavisne Države Hrvatske kao "izraza težnji hrvatskoga naroda za svojom državom", ali i "zločinom", "kvislinškom tvorevinom", te "posljedkom nacističkog odbacivanja versaillskog poretka". Na jednu pozitivnu odrednicu što je NDH, Tuđman je nadodao tri negativne. Je li to kriminalno?

Stranci nam dijele lekcije a nisu pomeli pred vlastitim vratima

Još goru ulogu u ovoj dokumentaciju preuzeo je dopisnik BBC, Allan Little, suautor knjige "The Death of Jugoslavia"- Smrt Jugoslavije , koji je tijekom petogodišnjeg rata u bivšoj Jugoslaviji izvještavao s terena. Njegove ocjene hrvatske današnjice i prošlosti upravo su katastrofalne za Hrvate kao cjelinu. Po njemu, dijelovi hrvatske političke klase preformulirali su hrvatsku povijest prema uzoru na četrdesete godine. Nacionalizam je, tvrdi dalje, uvijek služio za potiskivanje debata, skepse i preupitivanja, koji su životno važni za demokraciju. Doslovno veli: "Ne vjerujem da je nacionalizam ikad pobjeđen u Hrvatskoj." "Onaj tko sumnja u tragičnost hrvatske povijesti", naglasio je Little, "taj si presuđuje smrtnu kaznu". Nije za vjerovati da taj navodni poznavatelj jugoslavenskih prilika ne zna da su u Hrvatskoj ljevičari dva puta bili na vlasti, da su u današnjoj Srbiji to "novokomponirani" nasljednici Miloševićeve Socijalističke partije Srbije i Šešeljeve Srpske radikalne stranke, i da je utjecaj tako zvane ekstremne desnice u Hrvatskoj znatno manji nego sličnih stranaka u susjednim i ostalim europskim zemljama, pa i u njegovoj domovini gdje "United Kingdom Independence Party" – Neovisna stranka Ujedinjenoga Kraljevstva, postiže sve veće uspjehe na izborima, traži izlazak iz Europske Unije i širi nesnošljivost prema useljenicima. Sve hrvatske stranke prava, a ima ih barem pet ili šest, mačji su kašalj prema desničarskim partijama u Velikoj Britaniji, Francuskoj, Mađarskoj i Poljskoj, pa se pitamo zašto nam takvi stranci kao Englez Allan Little dijele lakcije o povijesti i demokraciji, a nisu u stanju pomesti pred vlastitim vratima. No samokritički valja ustvrditi da se i neki naši javni djelatnici, istina s ruba društva, čudnovato, ako ne i štetno ponašaju.

Mladi političari ne znaju s kime imaju posla

Autori ovog filma pronašli su omladinsku organizaciju Hrvatske čiste stranke prava, jedne zaista minorne strake, da im govori o svome viđenju prilika u Hrvatskoj, pri čemu ti mladci nisu bili svjesni pred kojim se nedobronamjernim strancima nalaze, hvalisajući se da je sadašnji ministar kulture dr. Zlatko Hasanbegović bio njihov predsjednik i da je on, što u ušima Zapadnjaka zvuči strašno - nacionalist. Dakako, vidimo i Hasanbegovića okružena nasrtljivim domaćim novinarima, ali i na slici tjednika Srpskog narodnog vijeća "Novosti", po riječima u offu "s ustaškom kapom na glavi", koja to i za slijepca nije nego kapa HOS-a, ali to strancima nije važno, naprosto su ga proglasili takvim i neka se sada pere.

Bilo bi ispravno da su "Arteovi" novinari postavili nekoliko pitanja ministru Hasanbegoviću, pa da TV publika čuje i njegove odgovore na optužbe protivne njega i na svojatanja bivših političkih prijatelja. Zar Hasanbegović nije rekao kako je "ustaštvo bilo najgore posrtanje u hrvatskoj povijesti"? U samopohvalnim izjavama predsjednik mladeži Hrvatske čiste stranke prava, Franjo Ćirko, fabulira o svojim idealima jednog nacionalista, o razgovorima sa sličnim orgnizacijama u državama od Baltika do Jadrana, i svojim uzorima u Poljskoj, Mađarskoj i Francuskoj, konkretno spominjući Marinu Le Pen. Po vlastitim riječima, njegovo vrijeme dolazi, no da su strani novinari bacili samo kratak pogled na rezultate izbora za cijelo vrijeme postojanja Republike Hrvatske, vidjeli bi da njegova stranka ne igra spomena vrijednu ulogu u hrvatskom političkom životu. Otišavši sa članovima Hrvatske čiste stranke prava u Šestine pred grob Ante Starčevića, autori filma bezočno tvrde da je Otac domovine bio "deklarirani antisemit". Sve njegove izjave govore protiv toga. Starčevića je volio i književnik Miroslav Krleža, intelektualna perjanica hrvatskoga komunizma. Starčevićev nasljednik u Stranci prava bio je Židov Josip (Jošua) Frank. I na kraju vidimo mimohod u povodu 20-te obljetnice "Oluje" u Zagrebu za koji autori ovog filma tvrde da se održava svake godine, što nije istina. Televizijska kamera snimila je hrvatsku predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović koja kao vrhovna zapovjednica Oružanih snaga preuzima paradu, ali snimatelj je izostavio predsjednika vlade Zorana Milanovića, čija je ideja bila da se mimohod održi u glavnom gradu Hrvatske, jer on je ljevičar, nije kriv za tobožnju fašizaciju Hrvatske. No to je tek jedno zatvaranje očiju prema činjenicama kao i preuzimanje podataka i mišljenja bez naknadnoga provjeravanja, odnosno bez poštivanja glavnog postulata svakog objektivnog žurnalizma da se uvijek dade mogućnost i drugoj strani da kaže svoje mišljenje, što je u hrvatskom slučaju potpuno izostalo .

Europska Unija nije ono kakvom je vide neki ljevičari

Britanski novinar Little tvrdi pri kraju kako Europska Unija odvraća pogled od pojava nacionalizama u jugoistočnoj Europi, ali mu izmiče iz vidnoga polja da su oni u zapadnoj Europi znatno snažniji i time opasniji za budućnost Unije. Slavenka Drakulić prorokuje da će se prilike u Hrvatskoj razvijati kao u Mađarskoj i Grčkoj, da će doći do kaosa i društvenih sukoba, što začuđuje jer situacija u Mađarskoj je itekako stabilna, ova zemlja bilježi izvrsne gospodarske rezultate i dovoljno je samouvjerena da se protivi nekim odredbama europske administracije u Bruxellesu. Nedavno je otac europskog ujedinjenja i bivši njemački kancelar, Helmut Kohl, najavio da će se sastati s mađarskim premijerom Viktorom Orbanom i razgovarati o tome kako bi trebalo "spasiti Europa", nazvavši Orbana "sjajnim Europljaninom". Posve je drukčija situacija u Grčkoj gdje su za kormilom vlasti ljevičari, pa bi tamošnja vladajuća stranka Syriza trebala biti simpatična Slavenki Drakulić, no očito je ova strašno zabrinuta književnica pobrkala neke političke lončiće u namjeri da zabije još jedan ideološki gol nevoljenoj Hrvatskoj, posebice Tuđmanu i HDZ-u, koji su joj, kako je jednom napisala "ukrali prošlost", a ona je bila jugoslavenska. Pri ocjenjivanju ove emisije TV-postaje "Arte" o prodoru ekstremne desnice u Europskoj Uniji moramo ustvrditi da je bila vrlo neujednačena. Dok su desničari u zapadnim članicama Unije bili donekle točno opisivani uz poštivanje načela "neka se čuje i drugo zvono", kad je bila riječ o bivšim komunističkim zemljama kao što su Poljska, Mađarska i Hrvatska kriteriji su bili znatno oštriji, dapače vrlo zlonamjerni, pogotovo kad se govorilo o našoj zemlji u kojoj, kako smo već rekli, desnica uopće ne igra neku važniju ulogu u političkom životu.

Djelomičnu krivnju za to snose i domaći "sufleri" stranih autora. Upravo je bilo karikaturno vidjeti Slavenku Drakulić u ovom televizijskom galamatijasu kako uživa u ozračju Gornjega grada u lijepoj palači Hrvatskoga društva pisaca, Basarićekova 24, i kleveće one koji su joj to omogućili. Ona je u svemu bila privilegirana. Knjige joj se izdaju netom ih napiše. Bila je uspješna u Hrvatskoj i inozemstvu. U medijima nastupa kad zaželi. Živi na adresama u Beču i Istri. Svuda je pozivaju na domjenke. Međutim, u jednoj od njezinih knjiga mogli smo pročitati što je brzo učinila kad je izbio Domovinski rat, u prepričanom obliku ovo: "uzela sam svoj leptop i psića i otišla u Beč." U to su vrijeme drugi intelektualci, pa i neki književnici, krvarili u borbi za opstanak Hrvatske. Nitko od nje nije tražio da ih slijedi, ali je mogla biti pravednija u svojim opisima hrvatskih ratnih i poratnih prilika. Još gore zamjerke moramo uputiti na adresu nama nepoznate Karle Dragić koja je strancima opisala Hrvatsku kao mračnu fašističku jazbinu. No trebamo biti i samokritični. Zlonamjerni medijski napadi na Hrvatsku bili bi znatno manji i ponekad vrijedni sudskih tužbi da naša Republika ima instituciju koja bi na velikim svjetskim jezicima izdavala časopise i knjige o našim problemima, svakako i samokritične, s dozom ironije, s priznanjima, da ponovnom upotrijebimo izraz ministra Hasanbegovića, i "vlastitih posrtanja". Drugi narodi posjeduju takve institucije i publikacije, Mađari, Poljaci, Česi, Rumunji pa čak i Grci, kojima možda nisu ni potrebne. Veliki njemački državnik Franz Josef Straus napisao je kako "nije dovoljno biti u pravu već da ga treba i dobiti". Moramo se zamisliti nad činjenicom da je više od 80 posto publikacija i knjiga o Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji napisano na engleskom, njemačkom i francuskom jeziku, dok je ostatak na hrvatskom, bošnjačkom i srpskom. Među tim knjigama ima i dobrih, no većina nije takova, jer oni koje nazivamo "velikim narodima", pri tome mislimo na njihovu brojčanost a ne moralnu snagu, u takvim publikacijama prvenstveno brane svoje interese odnosno opravdavaju svoje sramno nečinjenje u tako zvanom "jugoslavenskom ratu".

Gojko Borić

__________________

Znamo tko su domaći "sufleri" stranih autora: Oni koji sjede u Saboru i koji kažu, da je njihov glavni grad Beograd. Te osobe koje u Hrvatskoj i od Hrvatske dobro žive, pronašle su novi put kako u svijetu ocrniti Hrvate i ujedno opravdati sva srpska zlodjela od 1918 do danas.

Najveću odgovornost za negativnu sliku Hrvatske u stranim medijama snose hrvatski veleposlanici i konzuli kao i ministar vanjskih i europskih poslova Miro Kovač.

Marica

http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=556.msg9581#msg9581

http://citati.hr/tematike-citata/pravda-nepravda/

 97 
  : Svibanj 27, 2016, 20:21:18  
Autor Ante_Bruno_Busic - Zadnji post Marica

OPSEŽNI INTERVJU
Hasanbegović za ugledni Le Monde o apsurdnim ljevičarskim napadima


Apsurdno je da ljudi koji su vršili istaknute dužnosti u nedemokratskom poretku u kojem su mediji bili transmisija Komunističke partije, danas figuriraju kao simboli medijske slobode. To je ključni paradoks - Ministar kulture dao je opsežan intervju za ugledni francuski Le Monde. Razgovor je uslijedio nakon napada u lijevo orijentiranom Liberationu, koji je objavio pismo lijevih intelektualaca usmjereno protiv Hasanbegovića. U Le Mondu je dao odgovore na sva pitanja.

Kulturni miljei vas kritiziraju, a više tisuća umjetnika zahtijevaju vašu ostavku, ne smatrate li to problemom?

Jedan dio kulturne i umjetničke zajednice me kritizira, a drugi dio podržava. Moram se suočiti sa stanjem svojevrsnog „kulturnog rata". U našem postkomunističkom društvu zapravo još uvijek postoje podjele o tumačenjima prošlosti, posebice jugoslavenske. No, u mom slučaju, prekoračen je okvir uljuđene i civilizirane rasprave, radi se o histeriji, difamacijskoj kampanji koji dolaze s pseudo-ljevice koja nastavlja vršiti kulturnu i društvenu hegemoniju ne uzimajući u obzir pad komunizma.

Zašto ste smijenili direktora televizije? Zašto je, nakon smjene, 70 novinara promijenilo radna mjesta?

Direktora je temeljem zakona smijenio Hrvatski sabor na temelju zahtjeva Nadzornog Odbora Hrvatske radio televizije. Ministar kulture i ministarstvo ni na koji način nisu bili uključeni u tu proceduru. Ovo je samo jedan od primjera sustavnog obmanjivanja javnosti u vezi s mojim djelovanjem. Ova brojka od 70 novinara mi se čini pretjeranom. Nadzorni odbor HRT-a utvrdio je brojne nepravilnosti. Ravnatelj je bio smijenjen u skladu s postupkom i na isti način na koji ga je politička većina imenovala prije četiri godine. On je također po nalogu lijeve vlade izvršio promjene više desetaka novinara i urednika kad je preuzeo funkciju. No, u tom trenutku, to nije izazvalo bilo kakav interes međunarodnih krugova...

Čak je i predsjednica Vijeća za elektroničke medije dala ostavku u znak protesta protiv vaših metoda...

Ostavka predsjednice Vijeća, što se može pročitati iz njezina obrazloženja ostavke, nije bila povezana s bilo kojom mojom odlukom. Ipak, osoba takve biografije nije ni trebala biti na čelu tog Vijeća. Kao i bivši ravnatelj, osamdesetih godina predsjednik državne komunističke omladinske organizacije i direktor državne televizije izravno imenovan od Komunističke partije, i ona je bila istaknuta novinarka povezana s partijskim strukturama u vrijeme komunističke diktature. Oboje predstavljaju neku vrstu simbola utjecaja strukturâ komunističkog režima i nakon sloma komunizma i Jugoslavije. Apsurdno je da ljudi koji su vršili istaknute dužnosti u nedemokratskom poretku u kojem su mediji bili transmisija Komunističke partije, danas figuriraju kao simboli medijske slobode. To je ključni paradoks oko kojeg se u Hrvatskoj javljaju društvene podjele.

Je li vam žao što ste se družili s ustaškim simpatizerima 1990.-tih ? Postoji ta fotografija na kojoj nosite ustašku kapu...

Nikada nisam nosio „ustašku kapu". Potpuno sam zaboravio na tu fotografiju! Nastala je 1993., čini mi se, u Splitu gdje sam kao dvadesetogodišnji student slučajno susreo članove dobrovoljačke postrojbe legalne hrvatske vojske i fotografirao sam se s dijelom njihove uniforme. Taj, čiju sam kapu nosio na glavi je poginuo dvije godine kasnije u ratu u Bosni, u sklopu završnih hrvatsko-bošnjačkih savezničkih ratnih operacija protiv srpske vojske kojom je zapovijedao general Ratko Mladić. Za mene je bila i ostala čast da sam upoznao čovjeka koji je dao svoj život za obranu svoje domovine.

Žalite li poraz Ustaške države između 1941 i 1945?

Žao mi je što hrvatski narod nije uspio ostvariti svoje pravo na nacionalno samoodređenje nakon drugog svjetskog rata. Svaki Hrvat će vam dati isti odgovor, kao i svaki Litvanac, Latvijac ili Estonac kada ih suočite s izborom između nacionalne slobode i Jugoslavije i Sovjetskog Saveza. Žalim što smo se protiv svoje volje našli u Jugoslaviji, u anti-demokratskom boljševičkom sustavu. Ali, naravno, ne žalim za ustaškim režimom koji je odgovoran za brojne zločine.

Bili ste izdavač francuskog mislioca ekstremne desnice Alaina de Benoista i pristaše bijele supremacije Tomislava Sunića. Jeste li još uvijek bliski s ova dva čovjeka?

Rad Tomislava Sunića je politološki akademski rad o „novoj europskoj desnici" koji je izvorno obranjen i objavljen na američkom sveučilištu osamdesetih godina. Radi se o vrlo cijenjenom znanstvenom radu, ali to ne znači da podržavam sve što on kaže. Što se tiče Alaina de Benoista, kažete da je kontroverzan, ali po mom mišljenju, on je jedan od najvećih francuskih intelektualaca. Veliki broj de Benoistovih radova odigrali su važnu ulogu u mom intelektualnom formiranju.

Vi ste jedan od organizatora komemoracije blajburškog masakra, gdje svake godine dolaze nacionalisti i pokazuju se s ustaškim simbolima. Zašto nastavljate tamo i dalje ići?

Vi se usredotočujete na pet provokatora, ustaški simboli su samo rubni folklor. Bleiburg je simbol patnje i progona hrvatskog naroda kojeg su izazvali jugoslavenski komunisti. Nakon drugog svjetskog rata, oni su se na brutalan način riješili svojih protivnika, ne samo nenaoružanih vojnika već i civila. Došlo je do okrutnih pogubljenja više desetaka tisuća ljudi. I blajburški zločini bili su jedan od najvažnijih i najstrože čuvanih tabua jugoslavenskog komunizma.

Ne sudjelujete s toliko žara u komemoriranju ustanka u Jasenovačkom istrebljivačkom logoru...

To je Vaš subjektivan dojam jer se s jednakim pijetetom odnosim prema svim žrtvama bilo kojeg rata. Postoji značajna razlika između Bleiburga i Jasenovca. Tijekom 50 godina, bilo je zabranjeno komemorirati zločine počinjene u Bleiburgu, dok su manipulacije zločina počinjenih u Jasenovcu i pretjerivanje s brojem žrtava bili jedan od sastavnih elemenata jugoslavenskog komunističkog režima i njegove ideologije.

Ove godine, židovske i srpske organizacije su radije odlučile bojkotirati komemoraciju u Jasenovcu nego doći s vama. Žalite li zbog toga?

Neki Židovi! Neki Srbi! Na državnoj komemoraciji sudjelovali su predstavnici Katoličke crkve, Islamske zajednice i Srpske pravoslavne crkve, srpskih organizacija i velik broj istaknutih hrvatskih Židova, te izraelska veleposlanica. Bojkot je imao političku pozadinu vezanu uz unutarhrvatske stranačke odnose. Teško mi je to palo, izrazio sam svoje žaljenje te osim na državnoj komemoraciji osobno sam prisustvovao liturgiji za srpske žrtve u mjesnoj Srpskoj pravoslavnoj crkvi u blizini Jasenovca

Uspjeli ste upisati zabranu gay braka u Ustav 2013., biste li željeli također zabraniti pobačaj?

U hrvatskom ustavu nema nikakve zabrane već samo stoji odredba da je brak zajednica između muškarca i žene. To ne isključuje različite homoseksualne veze koje su i legalizirane, ali se ne nazivaju brakom. Pitanje zakonske zabrane pobačaja nikada nije bilo na dnevnom redu. Hrvatska društvena polarizacija se ne vodi oko uskoreligijskih pitanja već idejnih i političko-nacionalnih, pa ova problematika nema istu težinu kao u primjerice Poljskoj. Pobačaj je nesretni slučaj, ali po mome mišljenju oko toga ne treba sektaški nastupati i dalje produbljivati neslaganja u društvu. Vjerske zajednice trebaju obrazovati svoje članove da izbjegavaju pobačaj, no, nijedna zakonska zabrana nikada nije uspjela iskorijeniti ovu pojavu.

Vaša vlada se jasno približila g. Orbanu, koji nikada nije skrivao da odbacuje islam. Što o tome misli musliman kao vi?

Ne vidim u čemu bi Viktor Orban predstavljao avangardu u islamofobiji. Doista, zauzeo je stajalište protiv imigracije. No, svaki oblik kaotične i nekontrolirane imigracije društveni je problem i za useljenike kao i za domicilno stanovništvo. Nekontrolirana migracija može se usporiti samo uklanjanjem uzroka koji do nje dovode. Ako bi iznenada došlo do nekontrolirane imigracije azijskih budista ili taoista, otpori prema toj imigraciji bili bi apsolutno identični i izvorno se ne radi u islamofobiji kao takvoj.

G. Orban ne osporava činjenicu da je Islam sastavni dio Europe, a nedavno je primio i vjerskog poglavara i vrhovnog muftiju bosanskih muslimana, autohtonog europskog naroda islamske vjere. Ne bih ga uspoređivao s primjerice Alain Finkelkraut koji misli da je Europa samo judeo-kršćanska koji kritizira islam kao takav i koji su osobno uključuju u difamacijsku kampanju protiv mene s bizarnim prigovorom da vodim „opasni savez između fundamentalističkog katolicizma i radikalnog islamizma", što je ovdje u Hrvatskoj izazvalo salve smijeha. Originalni razgovor možete pročitati OVDJE http://www.lemonde.fr/europe/article/2016/05/25/accuse-de-revisionnisme-un-ministre-croate-denonce-une-guerre-culturelle_4926352_3214.html .

Autor: direktno.hr
http://direktno.hr/en/2014/direkt/49223/Hasanbegovi%C4%87-za-ugledni-Le-Monde-o-apsurdnim-ljevi%C4%8Darskim-napadima.htm


 98 
  : Svibanj 27, 2016, 20:12:53  
Autor Marica - Zadnji post Marica

Poštovani,

šaljem vam Analitički prilog akademika Mirka Vidovića o pravim uzroci političke i gospodarske krize u Hrvatskoj.

Pobijedili smo u ratu, a gubimo u miru, jer nije obavljena lustracija, nisu kažnjeni ratni zločinci, četnici, ratni profiteri; državne vlasti su uzdržavale antihrvatske (''antifašističke'') organizacije, stranke, Srpsku (četničku) crkvu, četničke (Pupovčeve) "Novosti" - da ne nabrajamo sve...

Hrvatska je Vlada dovedena u položaj da HDZ može biti preglasan u Saboru i nakon toga komunisti bi mogli preko ''mosta'' ponovo doći na vlast. Ovakav bi ishod bio učitelj za luđake! (Eventus stultorum magister!)

Bože ne oprosti onima koji znaju da zlo čine!  

S hrvatsko odanošću pozdravljam vas ZDS!,

Rudi

________________________________________

Analiticki prilog

Fasizam je podvaljen Talijanima
Antifasizam dolazi iz istog izvora!

Uzme li se u obzir povijest zavrgnuca i uspona na vlast fasizma u Italiji, shvatit cemo da je Marguerita Sarfatti bila vrlo uspjesna suloznica Benita iz Predapia, sto je ona potanko opisala u svom remek-djelu 'DUCE'.

Njezini rodjaci i simpatizeri na sirokim prostorim poslovnog svijeta, a osobito upliva rastuceg boljsevizma su se napajali Margeritinom filozofijom i natjecali se tko ce brze doci sto blize Duceovoj stolici. Prvi od njih bio je Winston Churchill, a prvi koji se je okrenuo protiv filozofije Sarfatti bio je Hitler. I sve se to pomijesa. Urusi se fasizam, a nakon njega i komunizam, ali demon Sarfatti se ne predaje tako lako.

Evo ga s posve novom odorom na pomladjenom tijelu: Globalna konstelacija agenata KGB se nadje u skripcu medjunarodne gospodarsko-monetarne izolacije i - velike kaponje KGB rasute po zapadnom svijetu se snadjose - promijenuse naziv 'marksisti' u naziv ANTIFASISTI i - obnovise svoje postrojbe tu i tamo, a najprije u Hrvatskoj.

Okusase svoj otrov na ministru Hasanbegovicu i otkrise sto ni u snu nisu pomislili: hrvatska nacija slijedi uvijek i u svim prilikama starcevicansku dokrtinu hrvatskog DRZAVNOG PRAVA i ne da se sputati ni lijevo ni desno. Prvi nasrtaj 'antifasizma' testiran u Hrvatskoj - slomljen je u povodu nedavnih parlamentarnih izbora, gdje se sve dogadja po volji nacije, a ne grupa servilnih koritara, i - tu je zmija izgubila zube, a bezzubne zmije se ni djeca ne plase.

I odose ANTIFASISTI na posao u - rodnoj grudi komunizma - u Francusku - kao veci komunisti od komunista. Tu sad - poput 1968 - sire otrov na sve strane - iscrpljuju ionako prezaduzenu zemlju do obustavljanja komunikacija a sve pod isprikom da se time i tako bore protiv fasizma u zemlji u kojoj vladaju umjereni ljevicari dobro personificirani u osobi predsjednika Hollande - koji ne zna kako se otresti zmije koja ubija njegovu policiju.

Vrijeme je da zapadne sluzbne shvate da je ANTIFASIZAM tek na pocetku svoje antizapadne misije i da iza njega stoji premundureni KGB koji, u gospodarskoj izolacije, dobiva snagu po nalozima koji dolaze od Zuroffa - velikog kaponje premundurenih bivsih KGB-ejaca i sadasnjih ANTIFASISTA, zaboravljajuci tko je izmislio fasizam a tko KGB. On je osobno dolazio u Zagreb da primjeni svoj plan ponizenja Parlamenta medjunarodnom hajkom trecerazrednih agenata. Tu je, u Parizu, reaktivirana i uloga tiska koji je predvodio ideoloski analognan kaos u svibnju 1968. Kad je to shvatio general De Gaulle, otisao je u Madrid da se pomiri s Francom kako bi nestalo mrznje i u miru i povjerenju pocela izgradnja europskog zajednistva u krscanskoj ljubavi i slozi.

U izboru od cetiri jahaca Apokalipse, lazov i ubojica uvijek ima mogucnost udariti s ledja i one koji mu, poput Isusa, zele spas od njih samih. Zapetljano? Na Francusku se je ocito srucila srdzba mitomana i kleptomana protiv predsjednika Hollande zbog njegovog projekta za sanacijom 'Palestinskog pitanja' - zbrka je velika i koncentrirana oko Pariza. Na zrtvama ANTIFASIZMA je da shvate da je u svemu tome potencijalnost maksimalnog zla - stvaranja kaosa u svijetu reda i poretka - udarom u zakoniti poredak i na policiju njegovog cuvara.

Tko je zaboravio 'crvenog Dany-ja?...
Ni on se sam vise ne sjeca sta bude s njim prije 48 godina.
Memnorija ne zadrzava lazi. A povijest je nesto sasvim suprotno!

Mirko Vidovic
Akademik i
su-Utemeljitelj Medjunarodnog Helsinskog udruzenja.

P.s. Kad je, onomade, gosp. Puhovski sjedeci na polozaju Predstavnika hrvatskog ogranka HHO trazio kaznene sankcije protiv Stjepana Mesica zbog njegovih za Puhovskog ne prihvatljivih izjava, trazio sam od Sredisnjice MHU da se smijeni Puhovski koji trazi sankcije za one koji govore ono sto misle jer je sloboda svjesti jedino temeljno mjerilo slobode. Puhovski je nakon toga bio smijenjen.

OVOG Puta trazim od MHU da zajamci isto pravo - na slobodu savjesti – oklevetanog ministra Hasanbegovica kako bi - Hrvatska koja je voljom svoje nacije izborila nezavisnost, mogla biti i zemlja u kojoj se priznaje, postuje i jamci - sloboda govora bar nasim ministrima.
Hrvatska nacija ima jedino pravo da (pr)ocjenjuje misli, rijeci i djela svojih slobodno izabranih duznosnika na visokim polozajima. Bez terora stranih obavjestajnih agenata provokatora.

M.V.

________________________________________

PERVERZNI 'ANTIFASISTI'

Ako mogu reći i reći ću, iako znadem da ću naići samo na kritiku. Jedina je u Hrvatskoj CRKVA (naša stara, uvijek mlada Katolička crkva u Hrvata), koja bi mogla SPASITI HRVATSKI NARO i HAVATSKU od KOMUNIZMA i od "ANTIFAŠIZMA". Svi će me kritizirati i reći CRKVA to čini. DA, CRKVA TO ČINI i HVALA JOJ, ALI NE ČINI DOVOLJNO. I ona se udružuje sa SRBSKIM SOTONAMA. Gradi srbsku gimnaziju u najhrvatskijem dijelu Zagreba, a nije u stanju obnoviti TORANJ PRVOSTOLNICE. Moja zavičajna CRKVA PRESVATOG TROJSTVA U SLUNJU, KOJU OBNAVLJAMO NAKON SRBSKOG DIVLJČKOG RAZARANJA IZ VJERNIČKIH MILODARA - NEMA JOŠ GLAVNI OLTAR.

Pred dvije godine sam bio Topuskome i obnavlja se zgrada SPC-a. Pitam protu odkud mu sredstva, odgovor je ovakav: OD DRŽAVE (Hrvatske) i od sestrinske katoličke crkve. Mi plaćamo majstore i građu, a ovi ljudi rade dobrovoljno.

Zašto naše Sveta rimokatolička crkva ne obnavlja CISTERCITSKU CRKVU u TOPUSKOMU iz 12. Stoljeća?

Država Hrvatska plaća srbskoj nacionalnoj manjini 9 (devet) milijuna kuna godišnje, da bi Pupovac mogao klevetati Hrvate, a ta ista država nema novaca za plaćanje autobusa HRVASKOJ DJECI, koja idu pješice u školu udaljenu po nekoliko kilometara.

"Nešto je trulo u zemlji Hrvatskoj!", ali i u Crkvi hrvatskoj! Već sam pripremio obraze za ispljuvke od velikih Hrvata i od još većih Katolika, koji su zaboravili na "Mea culpa!"

U doba moje mladost, vlč. IVAN MIKAN je bio odličan svećenik i odličan hrvatski političar, isto su bili odlični svećenici i HRVATI vlč. Dragutin Kukalj i vlč. IVAN NIKŠIĆ. Ispred oltara smo služali BOŽJU RIJEČ i HRVASKU RIJEĆ (političku Hrvatsku riječ), a danas je katoličkim svećenicima ZABRANJENA POLITIKA U CRKVI, a dozvoljeno nje djelovanje POLITIČKE i NACIONALNE SRBSKE PRAVOSLAVNE CRKVE. Papa daje rješavanje sudbine SVETOM ALOJZIJA STPINCA hrvatskim neprijateljima. To je kao dati VUKU da prosuđuje kakova je vuna od janjeta. Koliko je hrvatskih biskupa uložilo prosvjed kod pape radi ovog protuhrvatskog čina. NITKO!

S pripremljenim obrazima čekam ispljuvke od VELIKIH HRVATA i od još VEĆIH BISKUPA KATOLIČKE CRKVE U HRVATA.

Dragan Hazler Hrvat, katolik - HVALJEN  ISUS! i ZA DOM SPREMNI!!!

 99 
  : Svibanj 25, 2016, 22:52:05  
Autor Marica - Zadnji post Marica

Bivši hrvatski politički zatvorenik dr. Ante Kovačević pred sudom u Murskoj Soboti, 26. veljače 2015.

<a href="http://www.youtube.com/v/MFqNWJVf8j8?version=3&amp;feature=player_detailpage" target="_blank">http://www.youtube.com/v/MFqNWJVf8j8?version=3&amp;feature=player_detailpage</a>

Došao sam podržati Romana Leljka i sve ljude u Sloveniji koji imaju snage i hrabrosti otvarati slovenskom narodu mrakove o kojima nije imao pojma.

Slovenija i Hrvatska imaju zajedničku sudbinu. Ni u jednoj, ni u drugoj državi nije provedena lustracija i desilo se je i u jednoj i u drugoj, da joj se nova kuća počela praviti od staroga materijala.

Kompletno udbaške-kosovske strukture drmaju Hrvatskom i drmaju Slovenijom. Oni i danas bahato smiju se svojim žrtvama. I znajući da je Roman Leljak otvorio mrakove i otvara mnogima oči glede ubojstva Nikice Martinovića, glede ubojstva Stjepana Crnogorca, njegove otmice, osjećam se dužnim doći i podržati sve one koji se zauzimaju za lustraciju jer lustracija je conditio sine qua non (uvijet, bez kojeg ništa... nužan uvijet) svakog napredka: ekonomskog, političkog, gospodarskog i svake države i Hrvatske i Slovenije.

Tamo gdje lustracija nije provedena kao u Sloveniji i Hrvatskoj, tonemo sve dublje i sve dublje u gospodarski, politički i ekonomski mrak. Dakle, tonemo sve dublje. A one zemlje koje su provele lustraciju kao što je to Poljska, kao što je to Slovačka, kao što je to Češka, kao što je to Istočna Njemačka, te zemlje bilježe ekonomski, gospodarski, politički i moralni napredak. One zemlje koje to nisu provele kao što je to Slovenija, kao što je to Hrvatska, te zemlje tonu dublje i dalje u gospodarski, politički i ekonomski mrak.

Ako u Sloveniji ne zaživi "Rezolucija vijeća Europe" i u Hrvatskoj "1481" o osudi komunističkih zločina, o osudi totalitarnih režima, mi i dalje ostajemo ono što smo bili 50 godina – balkanska močvara, jedno beznađe u totalitarnom komunističkom mraku.

Mi moramo poštovati "Rezolucija vijeća Europe" i osuditi komunistički zločin, totalitarizam, a prije svega one osudi koji su ubijali ljude, intelektualce samo zato što su drugačije shvaćali slobodu nego što su to činili komunisti.

Žalosno je, da u Hrvatskoj nije bilo političke volje i snage, da se njih (Mustača i Perkovića) procesuira u Hrvatskoj, da to mjesto nas mora raditi Njemačka. To je znak, da smo mi taoci Udbe i da nije bilo snage, a držim ako bude istine, pravde i pravednosti, a želim, treba se boriti za istinu, govoriti istinu Njemačkoj. Proces lustracije je počeo u Njemačkoj. Evo ovih dana je počeo i u Hrvatskoj. Na Pantovčaku dobili smo novu predsjednicu i zvijezda petokraka je zamjenjena križem i križ je pobjedio zvijezdu petokraku. I dobili smo ženu za predsjednicu koja za sebe kaže da je vjernica, da je Hrvatica i da je antikomunist.

Antifađizam da ali komunizam ne! Dakle, onaj vrjednosni sustav koji su branili De Gaulle, De Gasparin, Schumann, oni koji su stvarali Europsku Uniju, taj antifašizam da, a ne antifašizam Joze-Mafijoze, Josipa Broza koji nije ništa drugo nego desna ruka Staljinizma na ovim prostorima.

Prema tome više ni bista Josipa Broza ne stoluje na Pantovčaku kojeg sam ja nazvao Jozo-Mafijozo,

Nema više simbola tiranina i nije mu mjesto među hrvatskim velikanima. Neka mu rep okrenu gdje god hoće (Ne vuci vraga za rep!) jer tako je on govorio, da će prije Sava teći uzvodno nego što Hrvati dobiju svoju državu- Dakle da je nećemo imati nikada. Hrvati imaju svoju državu, Sava teče kako teče, a Joze-Mafijoze više nema.

... Da to su Milanovićevi, Josipovićevi i Vesna Pusić, to su kontra prosvjedi protiv hrvatskih branitelja jer oni cijelo življenje žive po paroli "divide et impera" (podjeli pa vladaj) i oni drugačije ne znaju držati vlast.

Dakle, ja kao hrvatski nacionalist, u pozitivnom značenju riječi, koji sam htjeo hrvatsku državu, zauzimam se istino za pomirdbu ali pomirdbe bez istine nema.  Dakle ovi udbaći moraju se istino ispovjedati Perković, Mustač koji su zločine činili ovome narodu samo zato što drugačije shvaćamo slobodu nego što to čine oni. Dakle, prvo ispovjediti istinu, pokajati se, onda slijedi oprost. Čovjek je velik onoliko koliko može oprostiti. A bez praštanja nema pomirenja. Da bi se napravila prava pomirdba i u Hrvatskoj i u Sloveniji potrebno je napraviti lustraciju jer lustracija dolazi od talijanske riječi "lustrare", što znači odstraniti, očistiti zlo.

____________________

http://www.maxportal.hr/roman-leljak-u-sloveniji-je-za-udbu-radilo-najvise-novinara-i-ucitelja-ukupno-65-tisuca-osoba/

Znam kako je hrvatskog emigranta Udba otela i ubila 1972.!

http://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/bivsi-djelatnik-kos-a-otkriva-%E2%80%98znam-kako-je-hrvatskog-emigranta-udba-otela-i-ubila-1972.%E2%80%99/919100/

http://hercegovina.news/dossier-udba-citajte-najiscrpniji-elaborat-o-tajnoj-policiji-titove-jugoslavije-1/

 100 
  : Svibanj 25, 2016, 22:48:08  
Autor Marica - Zadnji post Marica

Hrvatska i Slovenija – zajedno protiv Udbe

Ubojice su među nama

Poštovanje,

Kriminalna policija u Salzburgu podigla je kaznenu prijavu protiv Silva Gorenca, šefa Udbe zbog ubistva. On je 1972. godine naredio otmico i likvidaciju hrvatskog državljanina Stjepana Crnogorca *. U kaznenoj prijavi stoji, da je drugo obtuženi Boris Mužić, šev slovenske Udbe tih godina, priznao to kazneno djelo.

Pišite i pomozite, da se što prije podigne optužnica i izda uhidbeni nalog.

Roman Leljak

U privitku prvi dvije stranice od ukupno 28 i 340 stranica dokaza.

Klikni za uvećani prikaz

REPUBLIK ÖSTERREICH
LPD -LANDESPDLIZEIDIREKTIUN SALZBURG

GZ: B5/4018/2015

Salzburg, am 02. Juni 2015

Bearbeiter: 5126411
Landesamt für Verfassungsschutz
5020 Salzburg, Alpenstraße 90
UP-Code: UP02364 DVR: 0002810
Tel:  059133 50 3333
Fax: 059133 50 8009
postlvt-salzburg@bvt.gv.at
Sicherheitsbehörde: Landespolizeidirektion Salzburg

Staatsanwaltschaft Salzburg
Weiserstraße 22
5020 Salzburg


Anlass - Bericht

Betreff:
   
GORENC Silvester;
MUZIC Boris;
DESNICA Mladen und andere

Verdacht auf: MORD
Verdacht auf: Uberlieferung an eine ausländische Macht

Berichterstattung gemäß § 100 StPO

Ersuchen um Anordnung einer Maßnahme
Ersuchen um Anordnung einer Festnahme

Anlass: Ersuchen um Anordnung einer Festnahme

Bericht: Das Landesamt Verfassungsschutz Salzburg regt im gegenständlichen Ermittlungsverfahren gem. § 171 Abs. 1 StPO die Festnahme von GORENC Silvester und MUZIC Boris Person, sowie die Auslieferung nach Österreich an.

Begründung: GORENC Silvester und MUZIC Boris werden beschuldigt. Auftraggeber einer gewaltsamen Entführung des in Salzburg wohnhaft gewesenen Stjepen CRNOGORAC und dessen Verschleppung durch staatliche Agenten des Dienst für Staatssicherheit nach Slowenien, sowie dessen Ermordung in Slowenien im Juli 1972 durch bislang unbekannte Personen bestimmt zu haben, Die Beschuldigten werden von einem Zeugen und übergebenen Dokumenten glaubwürdig der Täterschaft beschuldigt und durch die sichergestellten Unterlagen schwer belastet, wobei MUZIC Boris die Entführung und Verschleppung des Opfers bereits zugegeben hat Aufgrund der Höhe der angedrohten Strafe (10 - 20 Jahre oder Lebenslang bei Mord und 10 - 20 Jahre bei Überlieferung an eine ausländische Macht) und der zu erwartenden Strafe besteht die Gefahr der Flucht, sowie besteht bei beiden Beschuldigten Verdunkelungsgefahr, dass sie Zeugen und mehrere Mitbeschuldigte, deren Identität demeit nur teilweise bekannt ist, in Österreich und Slowenien zu beeinflussen versuchen, die Spuren der Tat beseitigen und die Ermittlung der Wahrheit erschweren werdenr Der Beschuldigte GORENC Silvester wurde bereits am 17, Oktober 2014 aufgrund eines 6 Monate zuvor gestellten Rechtshilfeersuchens in Slowenien vernommen, wobei er die Beantwortung von Fragen durch einen slowenischen Untersuchungsrichter von vornherein veniveigerter Der Beschuldigte MUZIC Boris erschien trotz Vorladung aufgrund des Rechtshilfeersuchens vom 64 Mai 2014 nicht zu seiner Vernehmung.

Anmerkung: GORENC Silvester ist in einem Verfahren vor dem Oberlandesgericht München als Zeuge im Fall der Ermordung DUREKOVIC Stjepan durch Agenten des Dienst für Staatssicherheit für den 20, April 2015 geladen gewesen, wobei er der Ladung nicht Folge leistete.

Vorfallszeit: 03.07.1972, (Tatzeit) (OZ 1, OZ 2)

Vorfallsort: 5020 Salzburg, Konrad-Laib-Straße 10, sonstige Orte, (Tatort) (OZ 1, OZ 2)

__________________________________
Anlas-Berich – GZ: B5/4018/2015
Formularversion 05.01.2015
Seite 1 von 28


Darstellung der Tat:

GORENC Silvester ist verdächtig als Leiter des "Dienstes für Staatssicherheit" ("Sluzba dazvne bezdbednosti"), der ehemaligen Sozialistischen föderativen Republik Jugoslawien, zu einem nicht näher bestimmbaren Zeitpunkt im ersten Halbjahr des Jahres 1972 den Auftrag zur völkerrechtswidrigen, gewaltsamen Entführung des Stjepan CRNOGORAC aus 5020 Salzburg, Konrad - Laib-Straße 10, seine Verschleppung auf das Staatsgebiet des heutigen Sloweniens am 3. Juli 1972 unter Missachtung der staatlichen Souveränität Österreichs durch neun teils namentlich bekannte staatliche Agenten des Geheimdienstes Jugoslawiens angeordnet zu haben.

MUZIC Boris, als damaliger stellvertretender Leiter des Dienstes für Staatssicherheit für die Teilrepublik Sloweniens war für die operative Umsetzung und Ausführung der völkerrechtswidrigen und gewallsamen Entführung, Verschleppung und die Verhöre des Opfers gemeinsam mii dem Agenten Mladen DESNICA und anderen Agenten zustandig.
Die Entführung und Verschleppung von CRNOGORAC aus Salzburg nach Slowenien wurde in einem nach professionallen geheimdienstlichen Methoden in einem auf mehreren Komponenten abgestimmten Verfahren durch staatliche Organe Jugoslawiens durchgeführt, weil ein offizielles und rechtmäßsiges Auslieferungsersuchen der Sozialistischen Föderativen Republik Jugoslawien an Osierreich erfolglos geblieben wäre.

Stjepan CRNOGORAC befand sich bereits bei seiner Entfilhrung aus seiner Wohnung in Salzburg in erheblicher Gefahr für seine Freiheit, Leib und Leben.

Vom 3. Juli 1972 his zum 21. Juli 1972 wurde Stjepan CRNOGORAC in Räumlichkeiten des Dienstes für Staatssicherheit in Lalbach, Slowenien, durch Agenten dieses Dienstes verhört.
Nach dem 21. Juli 1972 existieren keinerlei Aufzeichnungen mehr über das Schicksal von Stjepan CRNOGORAC wobei nach bisherigen Erkenntnissen davon ausgegangen werden muss, dass CRNOGORAC auf bislang unbekannte Weise und durch bislang unbekante Täter noch im Juli 1972 ermordet, wobei die Liquidierungsanordnung von Silvester GORENC als Leiter des "Dienstes fiir Staatssicherheit" getroffen und von Boris MUZIC in Slowenien umgesetzt wurde.

Beweismittel:

Der slowenische Hisioriker Roman LELJAK erstattete aufgrund von im Staatsarchiv der Republik Slowenien gefundenen Originalunterlagen Strafanzeige beim Landeskriminalamt Salzburg. Die weiteren Erhebungen wurden vom Landesamt Verfassungsschutz Salzburg übernommen. Roman LELJAK wurde zu seiner Strafanzeige und zu den vom ihm übergebenen Unterlagen aus dem Staatsarchiv der Republik am 23. Februar und 13. Mai 2015 als Zeuge vernommen. Siehe seine Vernehmungen, sowie übergebenen Dokumente als Beilage 3 (Dokumente als Beilage 0 - 11) und Beilage 4 zum Anlass - Bericht.

__________________________________
Anlas-Berich – GZ: B5/4018/2015
Formularversion 05.01.2015
Seite 2 von 28

____________________________________________________

* Leljak je prošle godine ustvrdio da je slovenska Udba 1972. u Salzburgu otela emigranta Stjepana Crnogorca, koji je onda prevezen u Sloveniju i ondje najprije ispitivan, a potom tajno likvidiran bez ikakva suđenja te pokopan na nepoznatome mjestu, vjerojatno u Kočevskom rogu.

https://hr.wikipedia.org/wiki/Stjepan_Crnogorac
____________________________________________________

Udbine osobine (bile) su: pokvarenost, podmukla brutalnost, primitivnost, nemilosrdnost i bezgranično nepovjerenje. Prije svega Udba – ta crvena smrad - prezirala je iskrenost.

Marica

____________________________________________________

Šef jugoslovanske Udbe Silvo Gorenc tvrdi, da ne razumije hrvatski jezik iako je vojni rok služio u Zagrebu.

 
Silvo Gorenc, od 1966. do 1974. šef slovenske Udbe (SDV-a - Služba državne varnosti)

 
 
Obrigheim – Krško saradnja od 70ih, Silvo Gorenc treći sa desna

https://viktorkossudba.wordpress.com/upravljanje-insceniranim-terorom-i-antiterorom-sudski-proces-udbi-u-minhenu/

 Str: 1 ... 8 9 [10]
Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.20. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!