CRO-eu.com
Kolovoz 07, 2020, 23:31:23 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: 1 [2] 3 4 ... 10
 11 
  : Listopad 12, 2018, 22:00:05  
Autor Marica - Zadnji post Marica

Prosvjed u Vukovaru, 13. 10. 2018. u 14 sati

Vukovarski gradonačelnik Ivan Penava obratio se medijima uoči prosvjeda zbog neprocesuiranja ratnih zločina koji je on inicirao. Rekao je da prosvjed neće biti odgođen te pozvao cijelu javnost da dođe u subotu u Vukovar….

Predsjednik Kluba zastupnika HDZ-a Branko Bačić izjavio je kako, iako taj skup Predsjedništvo stranke ne podupire,
neće biti sankcija za članove HDZ-a koji se u subotu pridruže prosvjedu u Vukovaru….

https://vijesti.hrt.hr/466254/penava-pozvao-sve-da-dou-u-vukovar

__________________________________

Sutra, u 14:00 sati je prosvjed u Vukovaru, a ja, u zadnji trenutak, želim kratko komentirati ovu temu i postaviti dva pitanja koji mi leže na jeziku.

Gospodin Penava poziva cijelu javnost ….

-   Najprije bih htjela znati, što za njega znači javnost jer za mene je taj pojam relativno neodređen. S jedne strane, javnost se odnosi na sve ukupno društvo i mišljenja građana, a s druge strane javnost znači kolektiv koji, mora biti precizno definiran.

-   Drugo pitanje je: Pripadaju li predsjednica, ministri i saborski zastupnici toj javnosti, kolektivu tj. zajedničkom projektu?

Za mene bi bio pravi paradoks kada bi oni koji donose i odlučuju zakone ili ih ignoriraju ili nekažnjavaju ratne zločonce i mučitelje, bili dio prosvjeda.
Predsjednica, ministri i saborski zastupnici nemaju što tražiti na prosvjedu u Vukovaru jer upravo oni ostavljaju utisak da su svi ratni zločinci proteklih 27 godina, bilo unutar ili izvan vlade, bili zajamčeni nekažnjavanjem.

Političari se pridružuju prosvjedim jer vole izlaziti na ulice i izraziti svoju povezanost s narodom. To me jako razljuti.

Prosvjed je oblik izražavanja naroda, ventil i sredstvo utjecaja na one koji nisu zadovoljni radom i postignućima političkog sustava i koji zahtijevaju promjene ili reforme. Tu stvarno nije mjesto onima koji su odgovorni za nezadovoljstvo i razočaranje naroda.

Ta politička elita, koja nije ništa drugo nego preostala komunistička struktura u zemlji, i koja je iskoristile produbljivanje društvene, materijalne i duhovne krize kako bi održale vodeće političke i gospodarske pozicije, nema ni na jednom prosvjedu što tražiti.

Hrvatski političari se još uvijek nisu potpuno oslobodili komunističke ideologije. U skladu s tim, lustracija komunizma u Hrvatskoj namjerno je odgođena, ali lustracija fašizma u bivšoj Jugoslaviji bila je sveobuhvatno provedena. I zato je do danas jedina tema fašizam i Jasenovac, a hrvatske žrtve čekaju još uvijek na pravdu.

Hrvatska politička elita nije se (dovoljno) bavila pitanjem prošlosti i zbog toga ne može skrenuti pozornost na svoju budućnost.

Zemlja koja ne raščisti s prošlošću teško se može okrenuti boljoj budućnosti.

Zemlja koja tolerira ratne zločince kao saborske zastupnike teško se može okrenuti boljoj budućnosti.

Političkoj eliti, isprepletenoj komunističkom misli, koja krade narodu nadu u pravednost i nagrađuje kriminalce i zločine i tako poziva na daljnje zločine, mržnju i potpuno uništenje morala, koja uništava žrtvama njihovu vitalnost i volju na život, mora biti zabranjeno pridružiti se prosvjednicima koji oplakuje svoje žrtve i prosvjeduje kako bi zaustavili skandal nepravde.

Paradoks je kada hrvatska politička elita polaže vjence na grobnice hrvatskim žrtvama, a njihove zločince ne kažnjava.

Licemjerno suosjećanje!

 12 
  : Listopad 05, 2018, 19:26:42  
Autor Marica - Zadnji post Marica


Klikni za uvećani prikaz

Srpski narod u jednoj državi.
Za prisajedinjenje *
(* zauzimanje, pripojenje, osvojenje)

Svaka država je okružena granicom. Ovo ograničenje obično priznaju druga država i ne smije se prekršiti. Na primjer, granična povreda bi bila ako dijelovi mađarske vojske napadnu Austriju.

U Austriji trenutno živi 60.113 ljudi s mađarskim korijenima. U ovoj zemlji registrirane su 55.323 osobe rođene u Mađarskoj početkom 2014. godine.
Godine 1957. vratilo se 7.700 Mađara u domovinu. Oko deset posto od 180.000 imigranata ostalo je u Austriji.
Mađari danas neće doći na ideju tvrditi, da je Austrija dio Mađarske.

Unutar granice Hrvatske primjenjuju se njezini zakoni za dominantnu skupinu kao i manjine od kojih su u Hrvatskoj 90,4% Hrvati, a 4,4% Srbi.

U Švicarskoj pripada 65 % ukupnog stanovništva etničkoj skupini Nijemaca. Tih 65 % Nijemaca nije nikada pokušalo niti referendumom niti nasilnim zauzimanjem pripojiti se Njemačkoj. Takve gluposti, s kojima vijekovima pravoslavni narod onesposobljavaju samostalno razmišljati, mogu samo Srbiji pasti na pamet i srpskoj mentalnoj bijedi u Hrvatskoj.

Puno bi se moglo pisati o granicama Raške osnovane na početku 7. stoljeća na teritoriju Bizantskog carstva ili Srbije ali u ovom tekstu to nije tema.

Gesta ruku pokazuje kako Srbi međuljudski komuniciraju

I na kraju ovoga mojeg komentara još dvije "poslastice" za razmišljanje.

Ovo je spisak svih srpskih kraljeva, vođa, koji su ubijeni, svrgnuti ili su abdicirali:

- Časlav Klonimirović - ubijen
- Jovan Vladimir - ubijen
- Veliki Župan Stefan Nemanja - abdicirao
- Kralj Stefan Prvovenčan - abdicirao
- Kralj Radoslav - svrgnut
- Kralj Uroš I - svrgnut
- Kralj Dragutin - svrgnut
- Kralj Stefan Dečanski - svrgnut i ubijen
- Car Dušan - iznenada umro
- Car Uroš - po legendi ubijen
- Knez Lazar - poginuo
- Jovan Nenad - ubijen
- Karađorđe - ubijen
- Knez Miloš - proteran
- Knez Aleksandar Karađorđević - proteran
- Knez Mihailo Obrenović - ubijen
- Knez Danilo Petrović - ubijen
- Kralj Milan Obrenović - proteran
- Kralj Aleksandar Obrenović - ubijen
- Kralj Petar I Karađorđević - abdicirao
- Kralj Nikola Petrović - proteran
- Kralj Aleksandar I Karađorđević - ubijen
- Kralj Petar II Karađorđević - proteran
- General Milan Nedić - ubijen
- Premijer Zoran Đinđić - ubijen
- Predsednik Slobodan Milošević - svrgnut, umro utamničen u Hagu
- Vojislav Koštunica - abdicirao
- Boris Tadić - podneo ostavku/skratio mandat

"Šta vi mislite, zbog čega se ovo dešavalo Srbima kroz istoriju i šta to govori o našem narodu?" pita srpski telegraf.

www.telegraf.rs
03.12.2014

Aleksandar Vučić: Nikada više nećemo dozvoliti nikakvu Oluju *

-   Koji vokabular koristi ovaj četnički vojvoda?
-   Je li on ovlašten i kompetentan dopustiti, odobriti zbivanja unuter granica Hrvatske?!
Jedan ozbiljan državnik ne bi sebi smio dopustiti ovakve izjave.

Da li srbijanski predsjednik svjesno obmanjuje građane svoje zemlje sa ovakvim šupljim frazama i tako skreće pažnju od realnih problema kao što su plaće u Srbiji.

Prema podacima Republičkog zavoda za statistiku Srbije, u lipnju 2018 neto plaća u Srbiji iznosila je 49.226 dinara (417 Euro). Tu ga još teška Oluja čeka i to u njegovoj državi!

_______________________
* http://hr.n1info.com/a141701/Svijet/Regija/Vucic-Nikada-vise-necemo-dozvoliti-nikakvu-Oluju.html








Zora u Kninu

Zora u Kninu. Na ranjene kuće
Svjetlost kao plašt nebeski pada.
U času kad postaje umorno jučer
Danas i sutra uskrslog grada.

Ptice se vraćaju tiho. One pamte
Svjetlost koja pljušti iz tišine,
Čar veličanstvene, zvjezdane vatre,
Prateći let vjekovne istine.

A zora u Kninu postaje sjajna,
Kroz nju dopire samo šaput lišća,
Dok opojno vrijeme priča nama
Usnama toplim radosnog bića.

Nitko ne zna više no anđeo sluti,
I prošlost je bolna zalupila vrata –
O tako je divno, ovdje, sada čuti
Kako glasno kuca srce Hrvata!

Zora u Kninu blista u spomenaru
Uspomene koja postaje dragulj u duhu,
Jer tako je sveto, pravi Božji dar,
Gledati slobodu u hrvatskom ruhu.

U Kninu, 29. rujna 1995
(Sveti Mihovil)
Maja Gjerek-Loverković

Str. 2 od 2

 13 
  : Listopad 05, 2018, 19:23:29  
Autor Marica - Zadnji post Marica

Muzej "Oluja 95" u Kninskoj tvrđavi

Muzej u čast pobjede otvoren točno u 8 sati i 45 minuta kad je oslobođen Knin.

Muzej "Oluja 95", novi posebni odjel Kninskog muzeja, otvara se 5. kolovoza 2015 u 8 sati i 45 minuta, u vrijeme oslobođenja Knina. U novom muzeju najupečatljiviji dio postava bit će njegov završni dio "Slava pobjede", gdje je prikazan dolazak predsjednika dr. Franje Tuđmana 6. kolovoza 1995. godine na kninsku tvrđavu s predstavnicima Vlade i Hrvatskog sabora da bi s hrvatskim vojnicima, oslobodiocima Knina, podijelio zadovoljstvo i radost te im čestitao na pobjedi. Umjetnica Ana Barbić Katičić u Sobi pobjede naslikala je veliki mural veličine 7,40 x 2,80 metara, prema fotografiji autora Josipa Bistrovića, danas izvršnog direktora agencije Cropix. Iznad nasmijanih pobjednika na muralu vijori se hrvatska zastava.

Muzej je uređen prema koncepciji stalnog postava koji je izradio Kninski muzej, autori stručnog dijela koncepcije su Manda Zelić, viša kustosica, i Zvonimir Jelić, ravnatelj muzeja, a Lana i Željko Kovačić autori su projekta postava.

U stalnom postavu Muzeja mogu se vidjeti i mnoge druge ratne fotografije (djela današnjih fotografa Cropixa i fotografa drugih hrvatskih agencija te samostalnih autora).

Balvan revolucija

U uvodnom dijelu muzeja koji se zove "Raspad SFRJ i uspostava demokratske vlasti u Hrvatskoj" može se vidjeti plakat 14. izvanrednog kongresa Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije iz siječnja 1990. godine, predizborni plakat Hrvatske demokratske zajednice iz 1990. godine, program srpske demokratske stranke iz Knina iz veljače 1990. godine i slični izlošci.

- U uvodnom dijelu muzeja nalazi se i reljef, djelo Vitolda Košira, koji prikazuje umjetničku interpretaciju Oluje. Na reljefu se pojavljuje sokol, simbol kraljevskoga grada Knina, koji ima oblik Hrvatske - opisuje arhitekt Željko Kovačić, jedan od autora postava popularnog Muzeja krapinskih neandertalaca i nekoliko izložaba na temu Domovinski rat.

U prizemlju su uvodne teme: stvaranje suverene hrvatske države, srpska agresija i pobuna, kninski prognanici, mirovni pregovori i oslobodilačke akcije uoči same Oluje. Počeci srpske pobune i agresije prikazani su, među ostalim, snimkom Martićeve izjave neposluha hrvatskim vlastima koju je ispred zgrade policijske postaje u Kninu dao za HTV i Slobodnu Dalmaciju u intervjuu Heni Erceg, zatim s nekoliko fotografija "balvan revolucije" od 17. kolovoza 1990. godine, plakatom "Jedan narod, jedna volja, jedna država" iz kolovoza 1990. godine te metalnim tablicama s ćiriličnim natpisom "Stop milicija" na kojemu su i četiri S.

Prognanički život

Izlošci koji prikazuju život kninskih izbjeglica su ručni radovi prognanica: heklani tabletići i pletena vesta, potom fotografije kninskih prognanika u skloništu u Splitu i Šibeniku i slično. Nailazimo i na podatak da su u vrijeme Krajine uništeni svi spomenici kulture na okupiranom području.

Nakon obilaska prizemlja posjetitelji će na katu razgledati kako je predstavljena akcija Oluja.

- Kroz kronologiju su prikazani događaji na svim frontovima operacije - kaže Željko Kovačić.

Povijesni stol

U dijelu muzeja "Vojno-redarstvena operacija Oluja 95" mogu se vidjeti ratni zemljovidi vojnih akcija. Postoji i legenda na postavu koja tumači da je nakon četverogodišnje okupacije gotovo trećine hrvatskog teritorija - koja je za posljedicu imala brojne prognanike i izbjeglice, tijekom koje su prekinute komunikacijske veze između sjevera i juga Hrvatske, te za koje su se vodili brojni neuspješni pregovori s vodstvom pobunjenih Srba o mirnoj reintegraciji okupiranog hrvatskog teritorija - Hrvatska odlučila vlastitom oružanom silom osloboditi teritorij.

- Operacija Oluja prikazana je i povijesnim stolom iz gradske vijećnice na kninskoj tvrđavi za kojim je general Ante Gotovina održao brifing zapovjednicima. Stol je bio na restauraciji - ističe Željko Kovačić.

Mogu se ondje vidjeti i zemljovidi vojno-redarstvene operacije Oluja, pravci djelovanja te oznake postrojbi, ratne maskirne odore i drugo. Tu su i članci iz tiska o Oluji. U postavu se također spominje da su tijekom i nakon operacije počinjene i neke nečasne radnje nad srpskim stanovništvom, za koje su pokrenuti kazneni postupci, a mnogi i okončani.

Soba generala Gotovine nije do kraja uređena

S obzirom za kratke rokove i borbu s ograničenim budžetom, neki dijelovi postava muzeja nisu do kraja uređeni. Nema multimedije, niti je do kraja uređena soba poznatog sastanka generala Ante Gotovine sa zapovjednicima koji je održan 6. kolovoza 1995. godine. Postav ima 250 izložaka

www.jutarnji.hr
http://kninskimuzej.hr/pregled-radova-na-zgradi-postava/

Nakon opširnog opisa muzeja "Oluja 95" postavila sam si mnoga pitanja i o muzejima kao i o ratovima.

-   Jesu li nama danas uopće potrebni muzeji?
-   Koju ulogu igraju muzeji u digitaliziranom svijetu, np. pored Youtube itd.?

Ja mislim, da su svakom društvu potrebni muzeji, a muzejima je potrebno naše poštovanje kao i financijska podrška za ispunjenje njihove obrazovne misije. Ali još važniji su ljudi koji uživaju u obrazovanju. Rezultat nepravde i mržnje je većinom "polu-znanje" stečeno kroz usmenu predaju ili kroz "Goldsteiniće" i njemu slične pseudo povjesničare. Slavko Goldstein svjesno je koristio manipulirani komunistički materijal koji se je odlično uklapao u teoriju koja mu je najviše odgovarala i grupi kojoj je on pripadao. Taj Sarajlija, židovske nacionalnosti, većinu svog života proveo je u Hrvatskoj. Zašto?

Prošlost je važna za sadašnjost kao i njezin utjecaj na budućnost. Ali kako već u predškolskim godinama doći do obrazovanja ili zainteresirati djecu za obrazovanje ako ne kroz muzejske posjete?!

Kao dijete često sam posjećivala Gradski muzej Vinkovci, predivnu građevinu sagrađenu za vojne potrebe početkom 1780-ih godina, i svaki puta potonula daleko u prošlost. Puno sam vidjela i naučila, što je za mene tada bilo uzbudljivije nego da sam pročitala sve unose u (tada nepostojeću) Wikipediju.

Što nam nudi muzej "Oluja '95"?

Muzej u kninskoj tvrđavi gledam kao udžbenik na zidu koji nam priča hrvatsku zadnju ratnu priču. Svi izloženi predmeti i fotografije imaju cilj prikazati nam istinu, objektivnu i stvarnu sliku događaja, situacija, vojske i naroda i tako ovjekovječiti žalost i radost tog vremena.
Riječi mogu ali ne moraju uvijek govoriti istinu dok nam dokumentarna fotografija pokazuje konkretne činjenice, ona ne pretjeruje, ne iskrivljuje, ne laže, ne mrzi.

Mnogi srpski povjesničari i alternativni blogovi pišu tekstove bez fotografija i tako šire svoju "mudrost" bez nijednog dokaza. Fotografija je dokaz!

Pođimo od ove srpske plakate iz 1990. u kojoj Srbi, kao poziv u rat, koriste "Kletvu Lazarovu" u nadi da će ih ona motivirati i na rat sa Hrvatskom.


Sabor Srba u Srbu 1990

Kletva Lazarova

Ko je Srbin i srpskoga roda
a ne došo na boj na Kosovo
ne imao od srca poroda
ni muškoga, ni devojačkoga
od ruke mu ništa ne rodilo,
rujno vino, ni šenica bela
rđom kapo dok mu je kolena

Eh, da su četničke vojvode i kapetani, a pogotovo pravoslavni narod imalo poznavali povijest i razlog "Kletve Lazarove", možda bi manje ratovali jer godine 1389. kad je sultan Murat II. išao na Srbiju sa 300.000 vojske, pozvao je car Lazar Srbe u odsudni boj. Car Lazar pade na kosovom polju. Srbska vojska bi potučena. Kosovska bitka po svim izgledima trajala je samo nekoliko sati, a glavna borba vodila se oko Mazgita i Gazimestana.

Na Kosovu je sve propalo što se srbsko zvalo! Srbija crna i krvava izgledala je kao crna grobnica, u koju je narod krunu i priestol, ime, vladu i slavu svoju sahranio. Poginulo je 100.000 Srba.
Narodna pjesma "Car Lazar i carica Milica" to opisuje ovako:

.. Od Turaka nešto i ostalo,
a od Srba i što je ostalo
sve ranjeno i iskrvavljeno ...

Zato možemo slobodno zaključiti, da su Srbi, u Oluji  i za vrijeme samovoljnog bijega iz Knina, jako dobro prošli te se zato rado vraćaju. Kod Turčina bi im se glave kotrljale ili bili nabijeni na kolac.

-   Možemo li i ovu fotografiju promatrati bez komentara?
-   Nemožemo! Jer nekim još usijanim glavama mozak nije proradio.


Klikni za uvećani prikaz

Koja glupost od plakate "balvan revolucija" od 17. kolovoza 1990. godine: "Jedan narod, jedna volja, jedna država"

Narod je skupina ljudi karakterizirana sljedećim značajkama:
-   mit o zajedničkim precima
-   zajednička povijesna sjećanja
-   povezanost s određenom "domovinom"
-   osjećaj solidarnosti kod značajnih dijelova populacije

          Zna li srpski narod rodom iz Hrvatske od kud potječu njihovi krvni srodnici po očevoj ili majčinoj liniji u daljoj prošlosti?
Vjerojatno taj isti narod već godinama proučava svoje rodoslovlje!?

          Za čiju volju ili nevolju, milom ili silom, još i danas "hrani" četnički vojvoda Aleksandar Vučić, Srbe i Vlahe ovakvim parolama?

O Srbima možemo isto ono reći što je nnapisao bizantski kroničar Kekaumen u svojoj kronici "Strategikon" 1071. i 1078. godine.
(...) Vlasi su jedan sasvim bezvjeran i bezakonit narod; oni niti pravo vjeruju u Boga a niti su vjerni svom caru, niti svojim rođacima, a niti prijatelju. Dapače, spremni su da svima podvale, mnogo lažu i još više kradu. Svaki dan prisilu najstrašnije zakletve svojim prijatejima i bez oklijevanja ih krše; sklapaju pobratimstva i kumstva samo s namjerom jednostavnog obmanjivanja prostodušnih (ljudi). Nikada nijedan od njih ne održi prema nikome riječ. (...)
Srbi i Vlasi bili su bez svog određenog državno-političkog teritorija, raštrkani na cijelom području Balkana, i tako su se prilagođavali sredinama u kojima su živjeli. Plodovi tog suživota, jest proces akulturacije, zahvaljujući mjesnim pravoslavnim crkvama i Vojne Krajine gdje su kao vojnici dobijali besplatna imanja ali samo za vrijeme njihovog službovanja na granici. Pošto kao austrijski vojnici nisu plaćali poreze, za razliku od seljaka Hrvata, brzo i rado su se odrekli svoje stare domovine. To je tada bila volja srpskog i vlaškog naroda!

Srbija i srpska crkva pokušavaju s propagandom staviti Srbe u Hrvatskoj pod svoje starateljstvo bez iakakve dužnosti i skrbi o njima.
Sjetimo se:
Martić: Počela Oluja, što sad?
Slobo: "Ubij se!"
Izbjeglice iz "Srpske Krajine" nisu bile poželjne u Srbiji te su ih Milošević i četničke vojvode poslali direktno u Kosovo protiv njihove volje.


Klikni za uvećani prikaz

          Da bi mogli govoriti o državi Srbiji, morali bi poći od Mauricijevih balkanskih pohoda, Kneževine Vlaške, pokrajine u Rumunjskoj, koja je postojala od kasnog srednjeg do sredine 19. vijeka, te sve do Banata, pokrajine u Rumunjskoj, Srbiji (Vojvodini) i Mađarskoj. Naziv Banat znači "pokrajina kojom upravlja ban". Banat je dugo bio pod turskom okupacijom tako da je nakon protjerivanja Turaka u 18. st. u njemu živilo samo par desetaka tisuća ljudi od kojih su najmanje bili Srbi.
Sjetimo se Bukureškog mira iz 1913. godine je treći po redu mirovni sporazum potpisan u Bukureštu 10.0.1913., kojim je okončan Drugi balkanski rat i prema kojem je Srbija dobila Vardarsku Makedoniju, Grčka Egejsku Makedoniju, Rumunija Južnu Dobrudžu, dok je Bugarskoj ostavljena Pirinska Makedonija i Trianonskog ugovora potpisan 4. lipnja 1920. godine. Trianonski sporazum viđen je u Mađarskoj kao nepravda, naročito zbog Erdelja u Rumunjskoj, gdje živi oko 2 000 000 Mađara.

Granice Hrvatske su i u Jugoslaviji nakon Drugog svjetsko rata bile točno označene, a sve drugo, bez obzira koje manjine u njoj žive, znači nasilno zauzimanje hrvatskog teritorija.

Više o "srbstvu"
Naši novi Srbi
Srbstvo je osnovano na laži, samovolji i samosilju
http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=1644.msg7394#msg7394

Str. 1 od 2

 14 
  : Kolovoz 04, 2018, 20:43:30  
Autor Marica - Zadnji post Marica

Ostataka starih crkava ima i na mnogim drugim mjestima kao što su Golubić, Uzdolje, Orlić, Plavno i Mokro Polje. Nažalost, zbog prodora Tatara (1242.) i Turaka (1522.) u ove krajeve svi su ti starohrvatski spomenici porušeni, osim crkve Sv. Spasa u Cetini koja je djelomično sačuvana.

Valja dodati da se na širem kninskom području nalaze i ostaci velikih utvrda. To je stari grad Trošenj kod sela Čučeva u blizini Kistanja nad kanjonom Krke. Bio je to ratni grad kneževa Šubićevih koji su Turci zauzeli 1522. godine i porušili pri povlačenju. Nasuprot na prominskoj strani, također na visokoj uzvisini, nalaze se ostaci starog grada Nečvena, nekad u vlasništvu kneževa Nelipića.

Unatoč brojnim nedaćama, kojih je bilo i u tek minulim vremenima, kninska je tvrđava prilično dobro očuvana i s malo bi dodatnih intervencija trebala biti prvorazredna turistička atrakcija. Stoga za kraj ovog osvrta ipak valja postaviti i jedno pitanje:
Kada će doći vrijeme da će se njezini posjetitelji mjeriti ne u tisućama nego u desetinama i stotinama tisuća?
Taj broj bez većeg napora postižu mnoge manje i povijesno manje značajne utvrde širom Europe. One su doduše mnogo dotjeranije, ali su im povijesne uloge i legende nerijetko nategnute i preuveličane. To na kninskoj tvrđavi zaista nije slučaj jer su tu bitke zaista bile i teške i krvave, a opsade dugotrajne i iscrpljujuće.
No za tako veliki broj posjetitelja trebalo bi pripremiti mnoštvo sadržaja na stranim jezicima – tiskanih materija, snimljenih filmova te crtanih i video prezentacija. I mnoštvo suvenira, dakako.
Nije, primjerice, teško zamisliti koliko bi stranim turistima bila privlačna legenda o kletvi kralja Zvonimira. No takav bi pristup vjerojatno uključivao i mnoge promjene, uključujući vjerojatno i uspinjaču koja bi posjetitelje iz središta Knina odvodila na vrh utvrde.
A to ova monumentalna tvrđava, izuzetnoga povijesnoga i strateškog značaja s prekrasnim vidicima zaista zaslužuje.

Teks: Branko Nadilo
Zagreb, 2001
www.casopis-gradjevinar.hr
Fotografije: jUpi
_______________
[1] Girolamo Cornaro, mletački generalni providur Dalmacije i Albanije (Venecija, prva polovica XVII. st. – Venecija, potkraj XVII. st.). Upravljao Dalmacijom 1679–82. i 1687–89. Za prvoga službovanja popisano je stanovništvo u Dalmaciji i na kvarnerskim otocima, a za drugoga, u doba Morejskoga rata (1684–99), istaknuo se u borbama protiv Osmanlija kojima je 1687. oduzeo Sinj, Herceg Novi, Knin, Vrliku, Zvonigrad i Gračac, a svu dubrovačku trgovinu sa zaleđem stavio pod mletački nadzor. Godine 1689. imenovan je generalnim pomorskim admiralom, a 1690. opsjedao je grad Malvaziju.


Na kninskoj tvrđavi se godišnje promijeni najmanje desetak zastava
koje jak vjetar vrlo brzo podere i uništi










Strana 4. od 4

 15 
  : Kolovoz 04, 2018, 20:42:23  
Autor Marica - Zadnji post Marica

U njemu sada živi približno desetak tisuća stanovnika, pretežno bosanskih Hrvata i Srba povratnika, iako je točan broj teško ustanoviti jer su mnogi stanovnici fiktivni. Najveći je problem nezaposlenost pa mnogi u Kninu dobivaju socijalnu pomoć.

Rekli smo već da su preostali vlasnici tvrđavu uglavnom održavali u obliku u kojem su je Mlečani izgradili i uredili. Služila je isključivo za smještaj vojnika pa je tome bila prilagođena namjena postojećih građevina, a dio je obrambenih zidova naknadno dograđivan.
Potpunu je devastaciju i iskorištavanje kamena kao građevnog materijala, spriječilo i onemogućilo Hrvatsko starinarsko društvo.
Širenje grada postupno je razgradilo veći dio gradskih zidina.

U Drugom svjetskom ratu tvrđava je poslužila najprije za boravak talijanskih vojnika a potom njemačkih. Služila je kao vojni logor i kao zatvor. Srušene su zidine bastiona, polubastiona, zgrade vojarni, barutane, a od kamenja su se pravila postolja za topove.

Tvrđava je bila značajno oštećena i prijetila je opasnost potpunog rušenja. Obnova je odmah započela, a potpomognuta je i iz republičkih fondova za kulturu.

Za srpske je paradržave dio tvrđave služio za obuku takozvanih specijalaca, a dio je pretvoren u zatvor.

Kninska je tvrđava zaštićena kao urbanistička cjelina i upisana je u registar kulturne baština Republike Hrvatske kao spomenik nulte kategorije.
Duga je 470 m, a široka na najvišem dijelu 110 m. Obrambeni zidovi, koji je opasuju sa svih strana, dugi su gotovo 2 km, a mjestimice su visoki i do 20 m. Po položaju i izgradnji to je tipičan primjer tvrđave krškog tipa. Iako je odavno izgubila prvobitnu obrambenu funkciju, postala je neotuđiv dio kninske panorame. U novije vrijeme rijetki su posjetitelji, čak i oni iz inozemstva, koji se ne fotografiraju ispod njezine goleme zastave.

Nedavno smo posjetili i razgledali tu znamenitu tvrđavu. Za našeg posjeta udruga je ranjenika i majki poginulih dragovoljaca postavljala spomen-ploču na dan kada je tu zastavupostavio prvi predsjednik samostalne Hrvatske dr. Franjo Tuđman. Obišli smo sve dijelove tvrđave. U Gornjem gradu, zvanom još i Kninski kaštel, na sjevernom se dijelu zidnog plašta još mogu uočiti dijelovi građeni od sitnih komada nepravilnog kamena, što se susreće i kod najstarijih starohrvatskih crkava.

Ostali dio zidnog plašta vjerojatno je građen u vrijeme Šubića i Nelipića te u turskim vremenima. Mlečani su ovaj dio utvrde značajno proširili prema sjeveru s tri platforme u obliku bastiona. Tu se posebno ističe sustav kazamata zvan Kalunerica.
Uočljivo je da je dio zgrada u ruševnom stanju te da je zgrada nekadašnje vojarne zaštićena privremenim drvenim skelama.
Srednji je grad smješten nešto niže, a u njega se ulazi iz Donjeg grada kroz čvrsta kamena vrata bastiona Grimani i postaje Kandija. Prije Turaka tu je bio prostor zvan Garišta.
Sa sjeveroistočne strane ovaj su prostor branili, uz bastion Grimani, okrugla kula, postaja Pasqualigo i nova Kandija, a sa zapadne strane postaja Sv. Cecilije. Tu su još zgrade za spremište dvopeka, opremu oružja, barutane i spremišta oružja.

Kaštel Lab, Korlat ili u novije vrijeme Bandjera smješten je visoko iznad tvrđavskog trga u Donjem gradu. Na tom najvišem i ujedno najmanjem dijelu tvrđave nema sačuvanih građevina, iako ih je bilo u srednjem vijeku. Taj je dio u kasnijoj obnovi bio isključivo namijenjen artiljeriji, a danas je na njemu velika zastava.
Do Bandjere se može doći stubama iz Donjeg grada i s postaje Belveder.
Mlečani su posebno proširili i obnovili dio tvrđave nazvan Donji grad.
Nad glavnim je ulazom sačuvan cijeli obrambeni sustav utvrda, zaklon za vrata, stražarnica i bastion Pisani, kamena su vrata građena u baroknom stilu, a vratnice ojačane željeznim čavlima, dok je ispred vrata jarak s vodom premošten drvenim mostom. Tu su još zidine nazvane niska kliješta i bastion Vedramin, a prostrani trg uokviruju pekarnica, kovačnica, tvrđavska crkva Sv. Barbare (zaštitnice topništva) uz koju je smješteno zvono, poklon pape Ivana Pavla II. To zvono svakog dana zvoni točno u 10.45 sati, čime građane Knina i posjetitelje podsjeća na 5. Kolovoz 1995. kada je Knin oslobođen.

U blizini se nalazi zgrada guvernera oružja, danas zgrada starogradske vijećnice u kojoj je smještena uprava muzeja i vojarna u kojoj je smještena galerija. U blizini je i spomen-bista fra Luje Maruna podignuta u rujnu 1995. godine.

Ukupan dojam ovoga lijepog i uređenog dijela tvrđave kvari velika montažna tribina nasred trga.

Postaja Belveder izgrađena na južnom dijelu najnoviji je dio tvrđave i izdiže se iznad kanjona rijeke Krke. U postaju se ulazi preko pokretnog mosta i dubokog jarka. Ulaz su štitili bastion Belveder, polubastion Emo te nekoliko prsobrana s puškarnicama. U postaji se nalaze dvije vojarne i zgrada bolnice, a u njima je danas smješten Kninski muzej.

Za posjeta smo razgovarali i s Zvonimirom Jelićem, prof., tajnikom muzeja. Saznali smo da je osnivač muzeja Gradsko vijeće Knina, da imaju deset zaposlenih, a stručnu im pomoć pruža Ministarstvo kulture. Imaju i tri kustosa i jaku čuvarsku službu. Brinu se o 44 tisuće četvornih metara površine, a tome se može pribrojiti i široki prostor ispod zidina te okolica i nedaleka Biskupija koja je svima arheološki zanimljiva. Tamo je nedavno i bilo manjih istraživanja pod vodstvom Muzeja arheoloških starina iz Splita.

U kninskom muzeju je etnološka zbirka i zbirka arheoloških nalaza iz šireg područja. Brinu se o svim okolnim arheološkim nalazištima, a trenutačno sudjeluju u istraživanjima ispod tvrđave na lokalitetu nekadašnje crkve Sv. Jeronima. Ta istraživanja u okviru programa javnih radova pomaže Hrvatski zavod za zapošljavanje s pet zaposlenih za logističke radove.

Tvrđavu razgledava približno 6000 posjetitelja na godinu, od čega je 4500 domaćih. Naplaćuju se ulaznice. Međutim, ima mnogo manifestacija, poput ove s postavljanjem spomen-ploče, kada se ulaznice ne naplaćuju.
Tribine se iz tvrđave definitivno uklanjaju. Postavljene su prije dvadesetak godina za neke priredbe Festivala djeteta iz Šibenika, a služile su i za druge namjene. Ne uklanjaju se samo na zahtjev konzervatora iz Ministarstva kulture, već i zbog trošnosti iz sigurnosnih razloga.

Zgrada starogradske vijećnice može primiti pedesetak osoba, a služi za sastanke i stručne skupove. Restoran koji je smješten u zgradi stražarnice do glavnog ulaza trenutno ne radi.

Vlastitim su sredstvima uredili manja oštećenja, ponajprije na Loredanovim vratima, popravili mostove, obavili manje popravke i nabavili kompjutore. Svake se godine javljaju na natječaje Ministarstva kulture i ove će godine prijaviti čak 14 različitih programa.
Imaju velike troškove pa ih, primjerice, samo održavanje otvorenih površina stoji pedesetak tisuća kuna na godinu.
Razgovor s tajnikom Kninskog muzeja zaključili smo razmatranjem o oštećenjima inventara muzeja i tvrđave za nedavne okupacije. Nestao je značajan dio eksponata, a neki će, poput nakita i kubura, teško ikad biti pronađeni. Ipak su svi nestali eksponati uredno popisani i prijavljeni.
Srećom je jedan dio arheololoških nalaza i umjetnina još prije rata bio poslan u Beograd na rekonstrukciju i vjerojatno za njihovo vraćanje neće biti problema. Dio je izložaka pronađen na drugim mjestima. Ali za popunjavanje muzejskih zbirki morat će otkupljivati eksponate i poduzeti nova arheološka istraživanja.
Za nedavne okupacije ovdje je bio Muzej grada Knina, a ondašnji su se kustosi uključili u dočeke gostiju iz Srbije i u velikosrpske planove.
To je dijelom bilo i dobro jer je tvrđava sačuvana od većih oštećenja.

Na kraju smo razgovarali s višom kustosicom Mandom Zelić, prof., povjesničarkom. Saznali smo da upravo pripremaju izložbu o Kninu i Kninskom području na starim zemljovidima koja će biti predstavljena u sljedećoj godini. Knin je naime zbog prometnih, strateških, trgovačkih i vojnih značajki na njima prilično dobro zastupljen. Ipak istraživanja se nastavljaju, a najvažnija su ona koja su vezana uz arhiv u Veneciji i Ratni arhiv u Beču. Poseban je problem prva i druga austrijska okupacija, jer je dobar dio dokumentacije, koji se odnosi na kraj 19. i početak 20. stoljeća, iz Arhiva u Zadru najvjerojatnije izgubljen, navodno čak spaljen kao nevažan.

Vrlo su blijede spoznaje o izgledu tvrđave prije Mlečana, dakle u turskom i predturskom razdoblju. Ne zna se ni izgled ni smještaj palača starohrvatskog dvora na Gornjem gradu. Stručnjaci iz Povijesnog instituta zamjerili su što se prije rekonstrukcije i obnove nisu napravila temeljita istraživanja. No takvi su radovi vjerojatno potrebni na najstarijim dijelovima tvrđave, zaključili smo razgovor s prof. Zelić.

Spominjali smo već da je bliža i daljnja okolica Knina izuzetno bogata arheološkim nalazištima. I to ne samo onih iz najstarijega starohrvatskog razdoblja, već iz neolitika (posebno u podnožju brda Spas) i iz rimskog razdoblja (vojni logor Burnum kod Kistanja). Najvažniji su dakako Kapitul i često spominjana Biskupija. U Biskupiji su identificirani ostaci svih pet crkava. Na Crkvini se nalaze ostaci crkve Sv. Marije, na Stupovima ostaci trobrodne bazilike Sv. Cecilije, na Bukorovića podvornici jednobrodna crkva, na Lopuškoj glavici crkva s nekropolom, dok položaj posljednje crkve nije istražen jer je na njezinu mjestu izgrađena pravoslavna crkva Sv. Trojice.

Strana 3. od 4

 16 
  : Kolovoz 04, 2018, 20:40:45  
Autor Marica - Zadnji post Marica

Nova je mletačko-turska granica utvrđena na sat hoda od Knina. Kasnijim ratom i Požarevačkim mirom 1718. godine utvrđena je nova granična linija koja se vrhovima Dinare protezala od Knina, Vrlike, Sinja i Imotskog te preko Metkovića i Žapske gore išla do Kleka. To je zapravo današnja granica između Bosne i Hercegovine i Hrvatske.

Kako je kninska tvrđava bila na granici Turske i Mletačke Republike, svrstana je u najvažnije tvrđave Dalmacije i Levanta i u njoj je boravila elitna mletačka postrojba. No bili su svjesni da se obrana više ne može zasnivati na starom sustavu srednjovjekovnih utvrda. Stoga je izrada projekta novih fortifikacijskih građevina najprije povjerena mletačkom vojnom arhitektu Oraziju Alberghettiju  koji je predložio složeni sustav novih bastionskih utvrda oko cijelog naselja kakve je gradio francuski inženjer de Vaubon. Plan je sačuvan, ali ipak nije izveden. No Mlečani su nakon osvajanja tvrđave odmah obnovili oštećenja te pristupili temeljitoj rekonstrukciji.
Tvrđavu su značajno proširili poštujući konfiguraciju terena, a zadržano je sve što je moglo poslužiti obrani.
Dobivena je tako suvremena utvrda za obranu grada i cijeloga kninskog područja. I građenje je bilo znatno kvalitetnije pa su dijelovi tvrđave građeni od čvrstog tesanog vapnenca, posebno Kalunerica, istočne zidine, kompleks glavnih vrata i postaja Belveder.

Uz mletačke vojne stručnjake u obnovi i izgradnji sudjelovali su i dalmatinski graditelji (između ostalih i poznata trogirska graditeljska obitelj Mecanović), a radili su pod nadzorom glavnog inženjera Ivana Krstitelja Camozzinija i generala Henrika Karla Sparrea. Radovi su trajali od 1688. do 1715. godine. Ono što je tada izgrađeno zapravo je i današnji izgled tvrđave jer su kasniji upravljači samo popravljali postojeće građevine ili ih neznatno mijenjali.

Utemeljeno je pet odvojenih cjelina s ulaznim vratima koja su branjena puškarnicama, bastionima i zidinama. Svaki je dio tvrđave bio osiguran
-   cisternama za vodu,
-   Spremištima oružja,
-   barutanama,
-   vojarnama i
-   spremištima hrane, a
-   Gornji je grad imao i tamnicu.

 
Klikni za uvećani prikaz

Svi su dijelovi tvrđave mogli funkcionirati samostalno.
To su od sjevera prema jugu:
Gornji grad ili kaštel Knin,
Srednji grad, kaštel Lab (zvan još Korlat i u novije vrijeme Bandjera),
Donji grad i postaja Belveder.
Postojala je još jedna manja kula iznad Krke, nazvana Gradac ili Toreta od koje danas nema tragova. Štitila je južni ulaz s mostom na Krki, danas Atlagića mostom.
Obnovljene su i gradske zidine, a sva su vrata dobila naziv po mletačkim providurima i zapovjednicima.
Tako su nekadašnja vrata od Skradina postala Loredanova vrata (i danas glavni prilaz tvrđavi), a negdašnja vrata od Bosne postala su Kornarova vrata.

Intenzivno se radilo i na isušivanju močvara i na iskorjenjivanju malarije pa je tada nestalo i Krkino jezero.

Nakon oslobođenja od Turaka dalmatinski providur Girolamo Cornaro [1] piše mletačkom Senatu kako su cijela plodna područja opustošena, neobrađena i nenaseljena. Kninsku varoš i okolicu stoga naseljavaju Hrvati iz Dalmatinske zagore sa svojim svećenicima franjevcima, a granična sela između Turske i Venecije naseljava pravoslavno stanovništvo, pretežno iz graničnih dijelova Bosne.

Za razliku od dalmatinskih gradova koji su od Mlečana uživali određenu autonomiju i bili slobodni kraljevski gradovi, Knin autonomiju nikada nije imao. Na čelu je bio providur (prvi se zvao Antonio Loredano) koji je upravljao gradom i okolicom, a kastelan je bio komandant utvrde. Kasnije je ipak utemeljena određena vojnička autonomija koja je uključivala guvernadura, serdare i harambaše. No prestankom turske opasnosti počeli su se s nekad slobodnih posjeda ubirati porezi što je uzrokovalo brojne pobune poticane i činjenicom da je u zemljišnom vlasništvu vladala prava anarhija.

Knin je nakon Kampoformijskog mira 1797. godine i nestanka Mletačke Republike bio pod upravom Austrije. Zatim su došli Francuzi koji pozornost posvećuju razvoju prosvjete, poljodjelstva, trgovine i gradnji cesta. Nakon Napoleonove katastrofe u Rusiji i poraza u bici kod Leipziga 1813. godine, u Knin s vojskom smjesta ulazi austrijski general Tomašić. Grad postaje sjedištem suda, a zatim i posebnog kotara.

Knin na granici Austrije i Turske ima isključivo obrambeni značaj, a gospodarstvo je potpuno zanemareno. Tek austro-ugarskom okupacijom Bosne i Hercegovine 1878., i pomicanjem granice Monarhije na Drinu, Knin prestaje biti vojni i strateški centar te započinje gospodarski razvitak. Veliku kninsku utvrdu je Lička pukovnija napustila 1889. godine.
U to se vrijeme gradi i željeznička pruga (Siverić-Knin 1886. godine) koja Knin povezuje s jadranskim lukama Splitom i Šibenikom. Gradi se i stanični kolodvor u Kninskom polju gdje se Knin počinje širiti.
Poslije je izgrađena uskotračna pruga s Drvarom (1907.), lička pruga Knin-Ogulin-Zagreb (1925.) i unska pruga Knin-Bihać-Zagreb (1948.), dok je veza sa Zadrom (kao trećom jadranskom lukom) uspostavljena tek 1967. godine.

Istodobnom izgradnjom suvremenijih cesta Knin postaje važno prometno središte i veza sjeverne i južne Hrvatske.

Tvrđavu je na javnoj dražbi 1889. godine kupilo Hrvatsko starinarsko društvo koje je osnovao fra Lujo Marun (1857-1939.), jedan od pionira hrvatske arheologije. Novac je skupljen od kninskih i hrvatskih rodoljuba, a veći je dio novca fra Lujo i osobno priložio. Upravo je gradnja željezničke pruge prema Siveriću 1885. godine otkrila na Kapitulu (jugoistočnom dijelu Knina) ostatke starohrvatske bazilike iz 13. stoljeća, a to je bio poticaj za veća i temeljitija istraživanja. Prva istraživanja na Kapitulu i u Biskupiji vodio je kao arheološki zanesenjak fra Lujo Maruna.
Arheološka su otkrića bila toliko obilna, prvenstveno kamene plastike i zlatnog nakita u nekropolama, da je već 1893. u Kninu osnovan Prvi muzej hrvatskih arheoloških spomenika, koji je u nesigurnim ratnim vremenima 1942. godine preseljen u Split. Tamo se i danas nalazi, a u novu je zgradu uselio 1976. godine.

Knin se krajem 19. i početkom 20. stoljeća vidljivo gospodarski razvija.
Nakon Prvoga svjetskog rata gradom, kao i ostalim dijelovima Dalmacije (do zaključenja Rapalskog ugovora), vlada Italija.
Uključivanjem u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca u Kninu se počinje razvijati buran politički život te ima mnogo članova i simpatizera Hrvatske seljačke stranke, ali i stranaka sa sjedištem u Beogradu, poput Demokratske, Zemljoradničke i Narodne radikalne stranke.
Srpsko se stanovništvo (a pravoslavni se puk tako masovno počinje izjašnjavati tek krajem 19. stoljeća) mahom opredjeljuje za unitarnu Jugoslaviju i za jačanje veza sa Srbijom.
Valja istaknuti da je u gradu Kninu srpska većina prvi put zabilježena tek u popisu iz 1953. godine (Hrvata je tada bilo 1297, a Srba 2015), što je posljedica naglog porasta stanovništva i gospodarskog rasta, poticanog izdašnom pomoći iz svih krajeva Hrvatske. Ipak hrvatsko se stanovništvo počinje u većem broju i iseljavati. U popisu iz 1991. godine Hrvata je bilo 1660 ili tek 13,5 posto od ukupno 12.331 stanovnika.

Za Drugoga svjetskog rata Knin je bio uključen u sastav NDH, ali među srpskim pukom jača četnički pokret (Knin spada u najjača četnička uporišta u Dalmaciji), a jačaju i pokušaji da se kninsko područje uključi u sastav od Italije okupiranih dijelova.
Krajem Drugoga svjetskog rata pod zidinama kninske tvrđave vođena je jedna od najvećih bitaka između partizanskih i njemačkih snaga uopće (od 3. studenoga do 3. prosinca 1944.), što također svjedoči o izuzetnom geostrateškom položaju grada i okolice.

Nakon rata u novoj Jugoslaviji jača kninska industrija, prvenstveno kartonske i drvene ambalaže, vijaka, odjeće i namještaja. No sve se jače međunacionalne napetosti koje kulminiraju osnivanjem samostalne i
neovisne hrvatske države.
Knin je sjedište vojne pobune i srpske paradržave, koja prekida prometne veze između sjevera i juga Hrvatske. Hrvatsko se stanovništvo masovno protjeruje.

Nakon pune četiri godine, uspješnom i munjevitom vojnom akcijom Oluja, Knin je 1995. oslobođen. Na povijesnoj se kninskoj tvrđavi, na najvišem dijelu zvanom Bandijera, zavijorila golema hrvatska zastava koja tu stoji i danas.

Knin kao grad smješten na desnoj obali Krke, vjerojatno najljepše dalmatinske rijeke, danas je općinsko sjedište u Šibensko-kninskoj županiji.
Gospodarstvo mu je upropašteno i opustošeno, a grad s teškom mukom uspostavlja prijašnje prometno značenje.

Strana 2. od 4

 17 
  : Kolovoz 04, 2018, 20:38:53  
Autor Marica - Zadnji post Marica

Kninska tvrđava kao vrata Dalmacije i ključ Hrvatske

Knin je u našoj bliskoj prošlosti toliko često spominjan da njegovu ulogu i važnost ne bi trebalo posebno objašnjavati. Ipak se taj gradić izuzetne strateške i prometne vrijednosti, smješten na tromeđi Like, Bosne i Dalmacije, prvi put u pisanim hrvatskim i stranim izvorima susreće tek u 10. stoljeću. Navodi se u ispravi kralja Krešimira I. kao Tignino, a kod bizantskog cara Konstantina Porfirogeneta VII. kao Tenen. Iako tragovi života sežu do neolita, i iako je podrijetlo imena najvjerojatnije ilirsko (u prošlosti se nazivao i Tninum, Tenin, Tin, Thelen, Clin, Tininum, Tenenum i Tnenum), te iako je na sjevernom dijelu brda Spas postojalo manje rimsko naselje Ninia (spominje ga grčki pisac Strabon u 1. st. pr. Krista), nastanak se Knina kao naselja veže uz dolazak Hrvata krajem 6. i početkom 7. stoljeća. Stoga se Knin slobodno može svrstati među najstarije hrvatske gradove. Doseljeni su Hrvati najprije boravili u ruševinama staroga rimskog naselja, koje je poharano u bizantsko-gotskom sukobu, a zatim su prešli na više uzvisine brda Spas. Tu su utemeljili središte hrvatske županije, hrvatski kraljevski kastrum i centar srednjovjekovne hrvatske države za boravak hrvatskih dostojanstvenika i hrvatskog kralja.
Vjeruje se da su izgradili i starohrvatsku crkvicu posvećenu Kristu, odnosno njegovu atributu Salvator (Spasitelj) po kojem je brdo Spas dobilo ime.

Za hrvatskog je kralja Petra Krešimira IV. (1058.-1074.) u Kninu osnovana biskupija, a biskup je nosio naslov 'hrvatski biskup' (episcopus chroatensis) koji je isticao njegov poseban položaj u odnosu prema biskupima pod papinskom jurisdikcijom. Imao je župe, imanja i posjede po cijelom hrvatskom kraljevstvu a crkvena mu se vlast prostirala do rijeke Drave. Bio je kraljev biskup i pratio je kraljev dvor. Dva su toponima u Kninu vezana uz hrvatskog biskupa - Kapitul i Biskupija.

Knin je najveći procvat i svoje najslavnije razdoblje doživio za vladavine kralja Dmitra Zvonimira (1074.-1089.) iz dinastije Svetoslavića. Zvonimir je okrunjen 4. listopada 1075. u Solinu. To je jedini hrvatski kralj kojeg je okrunio rimski papa. Doduše ne osobno, već uz pomoć svojih legata - Gebizona i Fulkoina.
Dotadašnji su hrvatski kraljevi stolovali u Ninu, Biogradu i Biaćima, a u Kninu su boravili tek povremeno, no Zvonimir je ovdje preselio svoju prijestolnicu. Zato se Knin i naziva Zvonimirovim gradom. Odatle je slavni hrvatski kralj mogao najlakše vladati Panonskom i Dalmatinskom Hrvatskom te dalmatinskim gradovima jer Zvonimir je jedan od rijetkih hrvatskih kraljeva koji je vladao praktički cijelim područjem Hrvatske.
Pretpostavlja se da je Zvonimir umro nasilnom smrću na saboru održanom 1089. na lokalitetu "Pet crikvah na Kosovi", što je ondašnji naziv za Biskupiju, naselje 7 km jugoistočno od Knina.
Sabor je sazvan na poziv pape Urbana II. da se za oslobođenje Kristova groba podupre vojska bizantskog cara Aleksija u borbi protiv Seldžuka.
Po legendi zabilježenoj u hrvatskoj redakciji Ljetopisa popa Dukljanina Dmitra Zvonimira su ubili njegovi podanici. Umirući je Zvonimir navodno prokleo "nevirne Hrvate" da budu 900 godina "tuju jaziku podložni".
Legenda o kletvi "dobrog kralja Zvonimira" proširila se u puku uz pomoć svećenstva, a imala je odjeka i u književnom stvaralaštvu (E. Kumičić, V. Nazor i I. Brešan).

Neovisno o legendi Zvonimirova je smrt značajno utjecala na ondašnju hrvatsku povijest. Kako nije imao nasljednika, njegova je udovica Jelena (kći i sestra madžarskih kraljeva) nakon dugotrajnih dinastičkih raspri ponudila bratu Ladislavu hrvatsko prijestolje. Upravo je to potaknulo ugovor o personalnoj uniji s Ugarskom, što se na određeni način razvuklo na više od 800 godina. Ujedno su Seldžuci (jedno od turskih plemena) pod dinastijom Osmanlija utemeljili veliko carstvo koje je i Kninom vladalo punih 166 godina. Čak je i bizantski car Aleksije (onaj kojemu je Zvonimir namjeravao pomoći) iskoristio dinastičke borbe i ponovno, iako kratkotrajno, zauzeo dalmatinske gradove.

Knin je vrlo brzo počeo gubiti svoj značaj. Kasnijim slabljenjem središnje kraljevske vlasti na ovom području jača moć hrvatskog plemstva. Neko vrijeme Hrvatskom i Kninom kao banovi i knezovi vladaju Šubići, a poslije vojvoda Ivan Nelipić.

Brdo Spas iznad Knina ima nadmorsku visinu 345 m, a relativnu približno 100 m. Brdo se dijeli na dva dijela, na južnom je na strmoj stijeni kninska tvrđava, a sjeverni zaravnani dio dug je tristotinjak metara. Ta su dva dijela umjetno odijeljena 1711. godine kada se gradio bastion Kalunerica uz sjeverni rub tvrđave, inače dio gdje je bio starohrvatski kastrum.

Tvrđava je građena od ranog srednjeg vijeka (10. stoljeća) do početka 18. stoljeća. Ima više cjelina međusobno odijeljenih pomičnim mostovima.

Najviši je sjeverni dio gdje je bilo sjedište hrvatskog župana i hrvatski kraljevski kastrum. Kako je taj prostor izgledao i koliki je prostor zauzimao danas se zbog mnogobrojnih preuređivanja teško može ustanoviti. Zna se samo da je bio na sjeveru jer se tvrđava širila prema jugu.
Potpuno je sigurno da su se u sastavu tog kraljevskog kastruma nalazile zgrade hrvatskih dostojanstvenika, kraljeva dvorska i kraljev dvor.

Uz kastrum se vrlo rano razvilo i civilno naselje u podgrađu (suburbium). Stanovnici utvrde trebali su stalne usluge zanatlija, poput zidara i kovača, a bila im je nužna i redovita opskrba koju su dijelom osiguravali lokalni trgovci.

Prvi izvor o izgledu tvrđave potječe tek iz 14. stoljeća. Spominje se "maiores castri Tiniensis" (stari kastrum Knin), gdje su bile zgrade kninskih dostojanstvenika i kralja i gdje su se održavali državni sabori i sudovanja.
"Magno castro Tiniensis" (veći kastrum Knin) spominje se na jugu i služio je za stanovanje kninskih službenika, a u ratnim prilikama i kao sklonište stanovnika kninske varoši. Taj se dio kastruma poslije naziva Garišta, a vjerojatno su ga zatekli i Turci.

Pošto je Venecija 1420. Zavladala Dalmacijom, pokazala je veliko zanimanje za upravljanje Kninom. No želja moćne Republike Sv. Marka neće se tako brzo ostvariti jer je Europi i Kninu zaprijetila opasnost od Turaka. Bosna je pala 1463., Turci su se s pljačkaškim pohodima počeli zalijetati prema Kninu, a prvi je njihov dolazak zabilježen 1469. godine. Iako je tvrđava u međuvremenu ojačana, stanovništvo je masovno bježalo, a prorijedila ga je i velika epidemija kuge 1510. godine. Sve je to, uz česte opsade, toliko oslabilo Knin da je u turske ruke, praktički bez borbe, pao 1522. godine.

Prvi do sada poznati opis kninske tvrđave nalazimo na karti sjeverne Dalmacije koju je 1525. godine izdao Mlečanin Matteo Pagani. Tu se, gledano sa zapada, uočavaju dva utvrđenja - Lab i Tina te naselje Borgo di Tina.
Lab je smješten na južnoj hridi brda Spas, a vjerojatno je izgrađen u 14. stoljeću. Bio je sjedište hrvatskog podbana (banovića), najvažnijega državnoga administrativnog činovnika jer je ban kao vojskovođa bio često odsutan.
Tina, koja je bila sjedištem bana, smještena je na cijelom prostoru manje hridine, a sastoji se od nekoliko pravokutnih viših i nižih kula s kruništem.
Borgo di Tina (Kninska varoš) prikazan je s dvije kućice na brdu, a smješten je ispod Laba.

Za turske je opasnosti utvrda ojačana, a dogradnjom jednog vanjskog zida spojen je prostor dvaju kaštela u jedinstvenu obrambenu cjelinu. I varoš je trebala biti utvrđena obrambenim zidom, a predviđalo se i kopanje posebnog jarka za povezivanje rijeka Krke i Butižnice i pretvaranje Knina u otok. To nije učinjeno do kraja pa je iskopan samo duboki i široki jarak (do današnje željezničke postaje) u koji se ulila rijeka Krka.

Turci u početku nisu kninsku tvrđavu značajnije mijenjali, posebno ne dok su trajali njihovi uspješni prodori prema hrvatskim zemljama u 16. stoljeću. Ali česte venecijanske prijetnje natjerale su ih da joj posvete veću pažnju. Kada je 1648. general Foscolo privremeno zauzeo tvrđavu, dio je zidina u povlačenju raskopao, ali su Turci popravili i ojačali tvrđavu.

Mletački generalni providur Dalmacije i Albanije Lorenzo Dolfin, željan velikih vojničkih podviga, odlučio je 1645. zauzeti Knin. Taj je njegov pokušaj neslavno propao pa je opozvan i smijenjen. No neuspjeh je potaknuo Mlečane da pošalju vojne inženjere kao uhode da izrade skice za lakše osvajanje turskih utvrda na granici. Zato se danas u venecijanskim arhivima nalaze mnogi planovi tvrđave i kninske varoši. Na tim su crtežima tri kule: bastionska utvrda na sjeveru, okrugla topovska kula s krovom na sredini i na jugu četvrtasta s piramidalnim zidom i kruništem.

Pretpostavlja se da je na sjeveru novoizgrađena turska kula (iz 1653.godine), da srednja okrugla predstavlja kulu iz predturskog doba, a da je južna utvrda zapravo utvrda Lab.
Još je jedna kula na hridi iznad Krke koju će kasnije Mlečani povezati u kompleks tvrđave i nazvati postaja Belveder. Iz tih vremena je i opis tvrđave od slavnog turskog putopisca Evlije Čelebije koji se divi njezinoj snazi i nepristupačnosti.

Brojni su bili pokušaji Mletačke Republike da osvaji Knin. Ipak porazom velikog vezira Kara Mustafe pod Bečom, formiranjem Svete lige za zajedničku borbu i Morejskim ratom (Moreja = Peloponez) s Venecijom, turska je moć značajno i nepovratno oslabila.
Na Knin 1688. Godine juriša Jeronim Cornaro sa 10.000 vojnika i zauzima ga poslije četrnaest dana opsade. Karlovačkim su mirom 1699. osvojena područja pripojena Veneciji.

Strana 1. od 4

 18 
  : Srpanj 31, 2018, 07:30:47  
Autor Marica - Zadnji post Marica

Budnica Herceg - Bosne

Čuj! Već bojne trublje ore!
Sad na noge hrabri sine
Ponosne nam Herceg-Bosne
Na dušmana domovine!
Napred hrlo preko Drine,
Gdje s dušmanom boj se bije,
Smrt nedužnu da osvetiš,
Ferdinanda i Sofije.


Nek se kleti Srbin sada
Sam u svojoj krvi valja,
Neka znade kako Hrvat
Nekrunjenog' sveti kralja,
Neka gnjusnih ubojica
Sada kleta krv se lije,
Smrt nedužnu da osvetiš,
Ferdinanda i Sofije.

Hrlo napred, hrabri sine,
Evo sad je došla zgoda,
Da sramotu nanešenu
Opereš sa svoga roda, -
Sred tvog grada još se puši,
Posušila jošte nije
Krv nedužno prolivena
Ferdinanda i Sofije.

Pod udarcem tvoga mača
Neka Srbim glava pada,
Ubojica leglo kleto
Uništiti valja sada –
Strijebiti njega treba
Otrovnice poput zmije
Smrt nedužnu da osvetiš,
Ferdinanda i Sofije.

Hrabro napred, sad je zgoda
Herceg-Bosne dični sine,
Na dušmana hrvatskoga
Hrabro napred preko Drine,
Gdje s prokletim ubojicam
Osvetnički boj se bije
Smrt nedužnu da osvetiš
Ferdinanda i Sofije.


Dragan Mllanović
Zagreb, 12.11.1914

 19 
  : Srpanj 31, 2018, 06:25:49  
Autor Marica - Zadnji post Marica

Od Zir stanova preko Visibabe u Krupu

Krupa - rječica kod Obrovca u Bukovici

Jaka ljetna kiša pljuštila je cijelu noć, pa je pred zoru tako zahladilo, da mi, koji smo spavali na sjeniku, ustadosmo čim smo začuli prve glasove ukućana. Poskakasmo sa sjenika i potražismo vatru u kuhinji, da se malko oporavimo od prilične ljetne studeni. Uskoro skupili se oko ognjišta svi ukućani, pa tako u razgovoru čekali smo na vareniku i da prestane kiša. Naš starina se još krijepio snom, kad ga iznenada probudi jaka grmljavina. Kiša je lijevala, i već smo sa strahom pomišljali kako će nas ovdje zatvoriti na dan dva. Sedam sati je, pa i ako je ljeto, ipak je još bilo mračno od tamntih oblalka, koji gonjeni vjetrom pokriše cijelu krajinu maglom. Iz te magle cijedi se sitna gotovo jesenska rosa, koja povećava vlagu i onako od kiše vlažnog okoliša. Ovce se skutrile u hrpu turajući glave skupa, goveda stoje prokisla i prežvaču, a čobani u svojim prokislim surkama stoje pod strehom i kako kaže naš narod "vedre", tumačeći sad smjer vjetra, sad dizanje magle kao znakove, da će kiša i magla skoro prestati. Prepustisimo se sudbini i kao pravi dokonjaci bezbrižno smo opet sjeli k vatri i čavrljali. Nakon kratkog vremena uđe naš domaćina s vješću, da je okrenuo burin i da je kiša prestala. Pograbismo svoje aparate, pa hajde kud koji, da još štogod slikamo, a zatim da se spremimo na odlazak. Vrijeme je doista postepeno bilo sve ljepše, i oko devet sati bijasmo spremni, da ostavimo naš Zir, i njegove gostoljubive stanare.

Udarismo od Zir stanova u pravcu sjeverozapadnom, u predjel zvan Tojage. Uska jedva vidljiva staza vijuga se između bezbroja ponikava i kukova nazubljenih i išaranih oštrim bridovima brojnih škrapa, s kojima im je površina bogato urešena. Pust je to krš, kakvoga stvaraju samo naslage donje krede Velebita, krš, koji nam pruža diljem Velebita najljepše kukove, najbizarnije škrape, najrastrganije stijene i litice, krš najbezvodnijih predjela i tipične goleti kamenite pustinje.

Nakon što smo prošli kroz taj labirint ponikava i kukova, naš se put nastavlja dalje uvijek u pravcu sjeverozapadnom i nezamjetno zalazi u sutjesku, što ju čine zapadni izdanci Crnog Vrha sa istočnim
izdancima Jelovca. Usko urezana dolina laganog spusta obrasla je visokom bukovom šumom, kroz koju se vijuga staza držeći se pretežno istočne strane izdanaka Jelovca. Šuma nam priječi, da ne možemo bolje razgledati okoliš, tek kroz bujne zelene krošnje razabiremo prema zapadu golu glavicu Jelovca, a prema isteku kameniti hrbat Crnoga Vrha, dok prema sjeveru vidimo ošumljenu glomaznu trupinu južnog dijela Tremzine 1175 m. Prolazimo mirnom i tihom, kišom osvježenom šumom uživajući u čistom gorskom zraku i ugodnom cvrkutu sitnih pepeljikastih sjenica, koje su nakon kiše potražile bukove suharke, da se na njima pogoste sitnim kukčićima. Razno šumsko cvijeće, što se smjestilo duž puta, prepuno je marljivih pčelica, bumbara i raznih muha. Tamo preko uvale u podnožju Crnoga Vrha čuje se jako i oštro udaranje crne žune o suhi dub bukve, a malo zatim njen veseli kliktaj, znak, da je odletjela dalje, da si potraži drugi još neiskorišćen dub.

Stigosmo tako do manje čistine, koja se nalazi na kraju šume, a koja čini priječku između gore opisane doline i duboko urezane doline, što vodi dalje prema speverozapadu. Strmim spustom zalazimo u tu dolinu obraslu bjelogoričnom šumom, koji prema sjevernom dijelu doline prelazi u nisku šikaru i dolazimo do kuća Jelovac stana. Tu se dolina proširuje u omanje krško polje, pa se
je na istočnom rubu polja smjestilo nekoliko kućica, koje su poredane s obje strane puta, kojim dođosmo. Jelovac stan je danas stalno naselje koje nastavaju kršni Ličani, a još do nedavna bili su to samo stanovi. Tu smo odlučili da se odmorimo u hladu jedne divlje kruške, a kako je bila nedjelja, skupilo se oko nas gotovo cijelo naselje, da doznadu što smo, odakle smo, kamo idemo i što istražujemo. Sa
starijima popušismo obligatnu "lulu mira" t. j. cigaretu, jer taj je svijet sretan i susretljiv, ako ih ponudiš cigaretom, koja je u tim krajevima zbilja velika rijetkost. Opskribismo se za daljni put vodom i nakon jednosatnog odmora krenusmo od Jelovac stanova u pravcu zapadnom prema podnožju brijega Visibaba visokog oko 1.000 m. Obiđosimo veliku ponikvu, pa između ograda suhozida, što štiti ono malo zemlje crljenice, stigosmo ubrzo do podnožja Visibabe. Kako cijeli brijeg nije ošumljen nego obrastao dosta bujnom travom, to po njemu imade brojnih puteljaka izgaženih od blaga, tako da ne znaš kuda bi pošao. Obronak brijega je vrlo strm, a kako smo imali teretne konje, trebalo je odabrati put što lakši za konje. Stoga smo odlučili da se bez obzira na ikakvi put uspnemo do sedla Visibabe. Jaka ljetina žega bez trunka hlada i strmi uspon usporavahu znatno naše napredovanje, pa tako utrošisimo gotovo cio sat, dok stigosmo na sedlo podno Visibabe. Uspesmo se na sam vrh, odakle je vrlo dalek i lijep razgled. Osobito je lijep pogled prema zapadu na rastrganu gromadu Crnopca, čija se grandioznost tek s ovoga mjesta može potpuno uočiti. Prema sjeveru leži prostrano polje Vučjak draga, koja veže istočne izdanke crnopačke skupine sa zapadnim ograncima glomazne košanicama obrasle Tremzine, na čijem su se južnom podnožju duboko uvalili krčki dolovi Duboki Dol i Turovac.
Prema
istoku zatvara nam pogled greben Crni Vrh - Jelov Vrh - Vrbica,
dok je pogled prema jugu otvoren sve tamo do tamnih obrisa Bukovice planine iznad Ravnih Kotara. Prema jugu uočismo i naš cilj putovanja manastir Krupu, preko koje se isticalo zeleno Žegarsko polje.


Od sedla Visibabe vodio je naš put u pravcu jugozapadnom neprestano se spuštajući sve do izvora rijeke Krupe. Spuštamo se zapadnim pristrankom Visibabe po samim pločama vapnenaca, koje
su prekrile sav okoliš tvoreći golu kamenitu pustinju, po kojoj nema niti traga kakvoj vegetaciji, a i flora je tu dosta oskudna, jer je manje ili više ispržena od žarkog ljetnog sunca, koje ju žari i pali preko cijelog dana. Ispod obronka Visibabe teren je valovit sa dubokim uvalama i relativno visokim grebenima bez vegetacije sve do Grušac stanova, oko kojih ima nešto niskih hrastića i jasenova, a koji su se smjestili na podnožju Medina Vrha 886 m poput kakve oaze u onoj kamenitoj i goloj pustoši. Tu smo malo stali, da dočekamo ostale, koji su još silazili, jer smo se razišli svaki svojim putem. Pravoga puta tu i nema, jer tamošnji žitelji idu, kako se kome čini kraći put, i prema tome, kamo ide. Dobili smo nešto varenike i vode, pa nakon kratkog odmora nastavismo naš put. Od Grušac stanova spustismo se na omanji ravnjak, s kojega zađosmo u pravcu zapadnom u ošumljenu Škop Dragu. Put vodi baš najdublje urezanim dijelom drage, spušta se u početku vrlo strmo, a zatim postepeno sve do kraja drage. U dragi je vladala silna zapara, jer nije bilo nikakvog povjetarca, a sunce je baš dobro žarilo, a hlada ima malo, jer je šuma mlada i niska, pa smo jedva čekali, da izađemo odavle. Iz drage banusmo u selo Ljubičići, koje se nalazi tik pred ulazom u dragu. Nekoliko malih kućica, porazbacanih oko jedne udolice, u kojoj se nalazi nešto plodne zemlje crljenice. Prođosmo mimo sela i zađosmo u kraj, koji nas je silno iznenadio! Budući da smo se nalazili već u blizini Krupe, računali smo na bujniju vegetaciju i floru, a kad tamo teren, kroz koji smo prolazili, bio je prava pravcata kamenita pustinja. Nigdje nema kakvog drveta, nigdje zelenih grmova bjelogorice, sve prazno, pusto, nagomilano svjetlosivim vapnencima krede, koji su tako izdrobljeni u veće i manje komade, kao da je neko preorao cijeli taj teren nekim orijaškim plugom.

I na toj ovako namreškanoj površini vidiš posve niske grmiće drače (Paliurus aculeatus) porazmještene nepravilno po cijeloj površini, a koji iz daljega izgledaju poput kakvih bradavica na onoj svjetlosivoj plohi. Jadan je to i pust kraj, koji u žarkoj srpanjskoj vrućini djeluje upravo ubitačno na raspoloženje prolaznika, jer ga ona silna monotonija u zajednici sa vrućinom posvema iscrpljuje. Sreća je, što to nije potrajalo dugo, jer nakon toga kratkog i očajnog puta prispjesano uskoro do sela Mandić, gdje se je cijela slika krajine stubokom promijenila. I ako je teren zadržao tipični izražaj krški sa dračom, ipak se je gubio onaj sumorni njegov utjecaj, jer je cio kraj obrastao visokom vegetacijom oko sela i dalje prema zapadu, gdje prelazi već u šumu bjelogorice, a između kuća ima obrađenih polja, što sve uljepšava sliku i potiskuje pustinjski karakter kraja. Svakako mnogo tome prinosi prodor u kojem na
istoku sela uz veliku buku i šum izvire rijeka Krupa.

Klikni za uvećani prikaz


Vrelo izbija
iz zapadne strane prodora iz debelo uslojenog gornjokrednog vapnenca, a izlazi iz pukotine, koja je na tome mjestu proširena u malu pećinu, iz koje se voda izlijeva onda preko velikih kamenih balvana, čime prouzrokuje upravo zaglušnu buku i šum. Voda se ovako uz buku ruši preko nekoliko kamenitih stepenica pjenušavim brzicama i u smjeru prema jugu prolazi uskom stjenovitom dolinom, iz koje izlazi iznad sjeverne skupine kuća sela Jovanović i zalazi u prostranu plitku dolinu. Ovdje se Krupa rastače u nekoliko trakova, koji obilaze razne okuke, ograde i kuće, pa se ispod južne skupine kuća sela Jovanović opet sva sabire u jedno korito. Ovako
sabrana zalazi ponovo u stjenovitu dolinu uzimajući točan smjer prema zapadu, južno od manastira Krupa izlazi iz stjenovite doline i zalazi u prostrano Krupsko polje. Protječe ovim do njegova zapadnog kraja, gdje opet zalazi u stjenovitu dolinu, kojom protječe sve do svoga utoka u rijeku Zrmanju južno od sela Golubića.

S lijeve strane ne prima Krupa nikakvih pritoka, dok s desne strane prima vodu vrela Oraovače, koje izvire iz prodora istočno od manastira Krupe, pa se nakon kratka toka izlijeva u Krupu. Vrelo Oraovača je kao i vrelo Krupe jako krško vrelo, koje izbija iz pukotine međuslojeva krednog rudistnog vapnenca, pa su obadva stalna sa obiljem zdrave i pitke vode podzemnice. Zapadno od manastira Krupe, a istočno od sela Veselinovići prima Krupa s desne strane potok Krnjezu, koji izvire u dubokom prodoru krednih vapnenaca poput Oraovače i Krupe.


Od vrela Krupe udarismo preko sela Mandić prema selu Krupi. Uzdižemo se na malu visoravan, koja po svome morfološkom karakteru odgovara posve gore opisanom kraju između sela Ljubičića
i izvora Krupe. Sunce je već bilo zašlo, kada stigosmo u mjesto Krupu do žandarmerijiske stanice, gdje smo se popitali za noćište. Kako u samoj Krupi nema podesnog noćišta, bili smo upućeni na obližnji manastir Krupu, koji je od nas bio udaljen još dva kilometra. Nije preostalo drugo nego se uputismo u pravcu zapadnom po kamenitoj površi dobrim putem prema manastiru. Kako smo bili već umorni, bila su nam ta dva kilometra neobično duga, i konačno već posve u sumrak stigosmo na kraj površi, odakle ugledasmo

Prema sjeverozapadu manastir Krupu. Spustismo se prečacem sa površi
na cestu, što vodi iz Žegara u manastir, i kad stigosmo pred manastir, već je bio potpun mrak. Prijavismo se kod jednoga sluge, koji
nas odmah predvede pred upravitelja manastira oca igumana Nauma Mi1kovića, koji nas je vrlo susretljivo i ljubazno primio, dao nam ugodno noćište i dobru okrepu. Sutra dan ustadosmo rano, pregledasmo manastir, a zatim sam s drugom otišao na izvor Oraovače i Krupe, da slikamo, jer jučer nismo mogli radi poodmaklog vremena. Manastir Krupa velik je i prostran sa velikim brojem soba i raznih prostorija, vrlo lijepom crkvom i bogatim posjedom.

Gotovo cijelo Krupsko polje pripada manastiru, a uz to ima još nekoliko zadužbina po sjevernoj Dalmaciji. Vrlo je slikovito smješten na rubu spomenute površi, a uz desnu obalu rijeke Krupe, koja se baš ovdje račva u dva kraka, od (kojih jedan dolazi gotovo do blizu manastira, a drugi teče u prvotnom smjeru rijeke, pa se nakon pola kilometra opet sjedinjuju. U manastiru živi sam iguman s jednim kaluđerom i poslugom.

O podne bili smo upravo manastirski pogošćeni. Oko tri sata iza podneva oprostismo se od našeg gostoljubivog i prijaznoga domaćine, pa se kolima otputismo put Žegara i dalje prema Obrovcu, odkale naumismo uspeti se opet u carstvo Velebita oko Tulovih Greda i predjela njima na zapad.



Izvor:
Dr. Josip Poljak, Hrvatski planinar, 01.11.1933

__________________________

Više o Krupi >

http://redinko-crkvina.blogspot.com/2016/07/rijeka-krupa-s-pritokom-krnjezom.html#!/2016/07/rijeka-krupa-s-pritokom-krnjezom.html

https://punkufer.dnevnik.hr/galerija/skrivena-oaza-na-izlet-do-kanjona-rijeke-krupe---492108.html/61417492/492108#gallery


 20 
  : Srpanj 29, 2018, 16:35:41  
Autor Marica - Zadnji post Marica

Parčić u dalmatinskoj Bukovici

Parčić, malo naselje u sastavu Općine Kistanje, u Šibensko-kninskoj županiji, leži između Medviđe i Modrino Selo u Bukovici. Ovdje živi samo 22 osobe, koje se uglavnom bave poljodjelstvom. Pored pilića, koza i ovca, sve više se drže krave.


Klikni za uvećani prikaz

Duga, vijugava šljunčana cesta vodi pored livada koje su ograničene sa kamenim zidovima. Prvo ćete doći do "Bezdanke Čatrnje" - prirodno duboke jame (bezdanka) pored koje je bunar za kišnicu (čatrnja).



Neposredno iza bunara nalazi se kamena crkvica, koja stoljećima prkosi zubu vremen i još je uvijek, bar izvana, dobro očuvana. Posvećena je Sv. Ilija, proroku koji je oko 910. godine prije Krista, rođen u Tischbeu u Gileadu, gradu u istočnom Jordanu (područje zvano Kerak) i graniči sa Izraelom.



Do crkve vodi neasfaltirani uski put dužine jednog kilometra, a na cesti je postavljena putokaz.


Ova prilično niska i jednostavna romanička (rimska) crkva, iz 12. stoljeća koja se nekad zvala sv. Margarita, nalazi se na jednom malom brežuljku.

Na pročelju je kameni natpis koji govori o obnovi crkve u 18. stoljeću.
U blizini crkve nekad je benediktinski samostan bio od kojeg nema nikakvih ostataka.

Oko crkve ima više polegnutih i loše očuvanih kamenh nadgrobnih ploča (stećaka?).


Krajem 17. početkom 18. stoljeća objekt je bio predmetom dugotrajnog spora između katoličkih povratnika iz Medviđe [1] i pravoslavnih doseljenika iz Like i zapadne Bosne. Bilo je pokušaja da se crkva pretvori u pravoslavnu što nije uspjelo. Kako se ovo područje Dalmacije jedno vrijeme nalazilo i na tromeđi triju carstava, migracije stanovništva nisu bile rijetke.

Crkva je u trošnom stanju. Krov je obnovljen 2003. godine.

Sveta misa u ovoj se crkvi održava samo jednom godišnje, 20. srpnja, a vjernici se svake godine u sve većem broju okupljaju u posve napuštenim Parčićima kako bi proslavili Ilijindan.


_____________________
[1] Medviđa je mjesto prostrane površine sa 18 raštrkanih zaselaka koji nose nazive po prezimenima. Genda je naziva župom s dva krila. Jedno krilo su Parčići gdje se nalazi srednjovjekovna starohrvatska crkva sv. Ilije iz 12. st. koju okružuje groblje sa stećcima.

Vezani članci > Zanimljivosti iz dalmatinske Bukovice > http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=3343.new#new

 Str: 1 [2] 3 4 ... 10
Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.21. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!