CRO-eu.com
Studeni 15, 2019, 01:12:09 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
 
  DNEVNO 45LINES HRT PORTAL GALERIJA SLIKA   Forum   Pomoć Traži Kalendar Prijava Registracija  
 Str: [1] 2 3 ... 10
 1 
  : Listopad 23, 2019, 23:16:00  
Autor Marica - Zadnji post Marica

Marice, ovako...

ovo je grad Hrvatska Kostajnica, nedakeko Petrinje, na Uni. Preko mosta je Bosanska Kostajnica, koju danas drži srpski entitet u BiH.
Za vrijeme Domovinskog rata grad je bio okupiran, a stanovnici protjerani a mnogi i pobijeni, naročito iz okolnih sela. Kažu da su danima ležali na obali Une, dok se Srbi iz Bosne nisu pobunili i tražili da ih pokopaju, zbog smrada.
Naši su početkom rata držali grad oko 2 mjeseca, većinom policija i ZNG.
U to doba (kolovoz 1991.) na brdu zvanom Čukur, 500 m južno od Kostajnice je novinar Lederer sa još par vojnika snimao prilog za TV Zagreb, kada ga je iz obližnje vikendice snajperom pogodio četnik koji se dan poslije na srbijanskoj TV hvalio da je on počinitelj. I danas je nekažnjen, jer je aboliran, zove se Milan Zorić, proguglajte...
Zanimljivo je da ga je pogodio za vrijeme snimanja, pa je kamera zabilježila taj trenutak.
Evo i par slika spomenika. Otkriven je 2016., predstavlja obljektiv kamere, a propucan je pravim snajperskim metkom.
Inače, kod mosta na Uni ali s druge strane nalazi se stari grad Zrinskih, koji je služio kao obrana od navale Turaka. Legenda kaže da nije osvojen borbom nego izdajom ili prevarom.
Zločini
___________

Dragi Jupi!

Dobila sam Vaše fotografije od Kostajnice i brda Čukur. Hvala!


Uvijek kad mislim na Gordana Lederera,
-   sjetim se kako su četnici – sanjari Velike Srbije, otvorili topničku paljbu 28. kolovoza na TV snimatelja HRT studija Osijek Željka Kaića i ubili ga.
-   sjetim se kako su četnici – sanjari Velike Srbije, pucali po Vinkovačkoj bolnici, po Osječkoj bolnici, po sanitetskim vozilima, po školama, po sakralnim objektima i po vrtićima
Zar su se te četničke kukavice plašile djece u vrtićima ili bili puni slijepe mržnje ili im ipak ništa nije bilo sveto u borbi za Veliku Srbiju?!
-   sjetim se Vukovara, pa i Zorana Milanovića, koji mi je ovih dana ponovo tlak digao kada je komentirao napetu situaciju na sjednici vukovarskog Gradskog vijeća. Rekao je da bi opet u Vukovaru postavio ploče s ćiriličnim natpisima te da su [...] ti ljudi mrtvi pijani dolazili razbijati ploče i kasnije se samoozljeđivali.[...]
Milanoviću valjda nedostaje javnost, bljeskanje kamera i pitanja novinara. Nije mu važno što govori; važno mu je samo privući pažnju po bilo koju cijenu.

Čudi me već 22 godine da je narod šokiran jer Milan Zorić, ubojica Gordana Lederera, nikad nije osuđen za teški ratni zločin.
Šesta Vlada Republike Hrvatske donijela je i Zakon o amnestiji već 1997. godine. Svi znamo da je četnik Milan Zorić, odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 18. rujna 2002. slobodan čovijek.
Čemu se mi to čudimo?!
Tko je birao Vladu Republike Hrvatske i te multi-kulti ministre koji su se mazili sa opozicijom? Tu "političku maženju" ljevice i desnice nitko nije stopirao jer nitko nije htjeo od Pupovca biti prozvan ustašom.
Sigurno zato od 1914. pa do danas šutimo i čučimo jer se plašimo ustati.

Neovisnoj Hrvatskoj nije bio potreban zakon o amnestiji jer četnici uživaju amnestiju u Hrvatskoj još od 1914.
Predsjednik Ustavnog suda Miroslav Šeparović nedavno je ponovio, da mi Hrvati trebamo biti tilerantni i okreneti se budućnosti.
Činjenica je, da samo odgovornost i sjećanje čiste put u budućnost. Amnestija ne čisti ništa! Iz perspektive žrtve "amnesija" pomaže "ponavljanje prošlosti".
Rane i ožiljci bole još uvijek hrvatski narod. Čak iako je iskustvo davno prošlo, bol je i dalje prisutna. I dok zločinci više ne misle na svoje nepravde i žive sretan život, sjećanja Hrvate prate, kao sjena, svaki dan. Zašto bi trebali oprostiti? Ne znači li oproštenje automatski da čovjek jednostavno prihvaća ili čak odobrava čin zločina?
Dok se od hrvatskog naroda zakonom zahtjeva da četnička zlodjela oprosti, Srbi već 105 godina opravdavaju sve svoje zločine s Jasenovcom.
Ustašama, domobranima i njihovim obiteljima nije trebala amnestija, njih su sve do jednog četnici i partizani poubijali bez zakona i suda.
Već dugo srpska manjina gospodari i to ne samo u hrvatskoj politici. Njezin instrument borbe je: temeljito izopačiti ustaštvo i zaštiti četništvo. Hrvati trebaju jednu stranku koja je desno od desnice u kojoj su samo emancipirani Hrvati.

U nas Hrvata nisu razum i osjećaji u skladu. Jedan od dokaza je:


S desne strane spomenici, a s lijeve amnestija.

Spomenik nas potiče da ne zaboravimo.
Spomenik ne čisti krivca, ne otkupljuje ga čak ni od njegovih prijestupa, ne sakriva istinu i ne oprašta.

Možda sam ja senilna ili nemam dovoljno općeg obrazovanja, pa shvaćam i tumačim zakon o amnestiji pogrešno. Amnestija je u Hrvatskoj uređena Kaznenim zakonom od 1997. od Šeste Vlade Republike Hrvatske.
-   Što znači amnestija?
Amnestija je starogrčka riječ i znači zaboraviti ili oprostiti. Pod tim se podrazumijeva da se kazna za kazneno djelo obustavlja, tako da se počinitelji nesmetano mogu šetati i cerekati nam se u lice. Amnestija je pravni akt u kojem pravna tijela države oslobađaju pojedinca ili čitave grupe počinitelja.
Amnestija je jača od pomilovanja, jer počinitelja-/ e ovdje oslobađa od moralne i pravne krivnje. U slučaju amnestije počinitelji se ponašaju kao da se zločini uopće nisu dogodili. Amnestija stoga nije samo obustava kazne, već odgovornost za sam zločin koji treba "izbrisati".
Amnestija je: Kad zaboravljanje postaje građanska dužnost - zapovjeđeni zaborav.
Ubojice našeg naroda još su žive! Naši sadistički mučitelji još uvijek šetaju kroz našu zemlju! Zato Hrvati nisu imali pravo dozvoliti amnesiju sve dok posljednji krivac nije osuđen.
Demokracija mora biti spremna za sjećanje i odgovornost za krivnju.
Amnestija je skandal za političku kulturu naše neovisne države.
Odlukom o amnestiji, vlada je jasno pokazala gubljenje dostojanstva i tako se politički prostituirala.
Šesta Vlada Republike Hrvatske je infiltrirala trojanskog konja u zemlju.

Zakon o amnestiji od 1997. trebalo bi u Hrvatskoj poništiti ali lakše je Velebit prenesti u Vukovar nego li danas kazniti četničke zločince.

Gladam fotografije spomenika Gordanu Ledereru i razmišljam o Antunu i Stjepanu Radiću kao i o Miloradu Pupovcu i Vojislavu Stanimiroviću. Lijepo je u Hrvatskoj živjeti gdje Hrvati samo spomenike oplakuju. Bar to im je zakonom dozvoljeno.


_________________________

https://www.vecernji.hr/vijesti/lederer-tata-nemoj-brinuti-brzo-cu-se-vratiti-601755

Milan Zorić, ubojica Gordana Lederera! Nikad nije osuđen za teški ratni zločin

https://www.maxportal.hr/vijesti/ovo-je-milan-zoric-ubojica-gordana-lederera-nikad-nije-osuden-za-teski-ratni-zlocin/

https://narod.hr/hrvatska/bujanec-ubojica-gordana-lederera-javno-se-pohvalio-ubojstvom-ali-za-zlocin-nikada-nije-odgovarao

Pa kada ste tako pravedni ukinite zakon o amnestiji, i sudski ...  
https://m.slobodnadalmacija.hr/novosti/hrvatska/clanak/id/613613/separovic-odgovorio-penavi-od-vukovarskih-vlasti-ocekujemo-da-provedu-odluku-ustavnog-sudanbspi-general-gotovina-je-rekao-da-je-rat-zavrsio-okrenimo-se-buducnosti

 2 
  : Ožujak 06, 2019, 12:07:47  
Autor Marica - Zadnji post Marica

Klikni za uvećani prikaz

Zadnji ispraćaj Marije Crnadak (*1837)
Sestra od podbana Levina pl. Chavrak od Letovanica (u Zagrebu *15.04.1851 † u Zagrebu, 14.04.1913)

U četvrtak, 06.02.1908. ujutro, umrla je u Zagrebu gospođa Marija Crnadak, rođ. Chavrak (Čavrak), supruga bivšeg direktora osiguravajućeg društva "Croatia", gospodina Đure Crnadaka, u dobi od 71 godine. Za majkom tuguju g. Milivoj Crnadak generalni direktor Prve hrvatske štedionic i dr. Vladimir Crnadak odvjetnik u Sisku, kao i prof. dr. Ivo Pilar u Sarajevu za svojm bakom. Pogreb će se održati u subotu 08.02.1908. u 3 sata poslijepodne iz pogrebne dvorane na središnjem groblju.
Donacije za vijence su zahvalno odbijene.

Agramer Zeitung, 07.02.1908.

Zadušnica i pogreb Đure Crnadak
266 dana poslije supruge Marije

Gjuro Crnadak rođ. 12.02.1820., umirovljeni ravnatelj "Croatie", začastni gradjanin i bivši podnačelnik Zagreba, začastni član mnogih hrvatskih kulturnih društava itd. umro je 28.10.1908. u Zagrebu u 89. god. života.

U petak 30.10.1908., poslijepodne u 4 sata održana je zadušnica i pogreb direktora "Croatie" Đure Crnadaka s velikim sudjelovanjem lokalnih ekonomskih, političkih i kulturnih institucija. Već sat prije nego što je pogrebna ceremonija počela, velika skupina žalosnih okupila se u Mirogoju kako bi poštovanom počasnom građaninu i potpredsjedniku dala poslijednju pratnju. Pred mrtvačnicom su se okupili predstavnici gradske uprava, naši klubovi, financijske institucije, industrijska poduzeća, brojni prijatelji i poznanici pokojnika.

Među prisutnima su bili:
gradonačelnik dr. Milan Amruš,
predsjednik i tajnik Gospodarske komore Dragutin Mondecar i Milan Krešić,
predsjednik Prve hrvatske štedionica grof Miroslav Kulmer,
bivši podžupan Dragan Turković,
sadašnji predsjednik, s dužnosnicima osiguravajuće zadruge "Croatia" Janko Grahor [1],
dr. Stanko Švrljuga za Eskomptnu banku i
Gjorgje Velisavljević za Srpsku banku,
sveučilišni profesori dr. Eilović, dr. sc. Lovrić, dr. sc. Polić i dr. Ernst Miler,
umirovljeni podžupan Josip Muzler,
odvjetnik dr. Šime Mazzuru,
cjelokupni dužnosnici
-   Hipotekarne banke,
-   Kreditne banke,
-   Zemaljske banke,
-   Austro-Ugarske banke
i druge financijske institucije i industrijska poduzeća.

Nadalje, sudjelovali su, sa zastavama, klubovi "Kalo", "Merkur", "Građansko streljačko društvo", "Hrvatski Sokol" s ravnateljstvom udruga i klubova na vrhu.

Nakon mise zadušnice, koje je služio župnik Petar Mrzljak [2], Prije nego što je sprovod krenuo otpjevalo je pjevačko društvo "Kalo" tužaljku pod vodstvom Nikole Fallera, nakon čega se nepredvidljiva povorka ožalošćenih krenula na središnje groblje, gdje je pokopan u obiteljskom svodu u arkadama. Na otvorenoj grobnici pjevao je pjevački zbor trgovačkog društva "Merkur" tužaljku, nakon čega su se okupljeni oprostili od pokojnika je s trostrukim usklikom "Slava Gjuri Crnadku!"

Agramer Zeitung, 31.10.1908.
______________________
[1] 29. listopada 1895., Austo-ugarska banka imenovala je kandidate za slobodna mjesta cenzora u podružnici Zagreb i s većinom glasova prihvaćeni su: Janko Grahor st., Anton Stiasni, Franz Švrljuga, Edmund Kolmar, Aleksandar Weiss de Polna i dr. Milan Amruš.

-   Realnu vjeresionu banku zemaljske vlade ( 1859. g. Zagreb),
-   Hrvatska eskomptna banku (1868.),
-   Hrvatsku poljodjelsku hipotekarnu banicu d.d. (1892.),
-   Hrvatsku poljodjelsku banku d.d. (1902.),
-   Prvu hrvatsku obrtnu banku d.d. (1906.)
-   Slavonska komercijalna i eskomptna banka u Osijeku, 1870.
-   Hrvatska-Slavonska Zemaljska Hipotekarna Banka
-   Prva hrvatska štedionica osnovana je 1846.-17. studenoga 1949
Od 1847. do 1865. u Hrvatskoj i Slavoniji postojala su 2 vjeresijska zavoda, od toga su obje bile štedione.
Od 1866. do 1870. u Hrvatskoj i Slavoniji bilo je 14 vjeresijskih zavoda; od toga: 2 banke, 8 štediona i 4 vjeresijske zadruge.
Od 1871. do 1875. u Hrvatskoj i Slavoniji postojao je 61 vjeresijski zavod, od toga: 6 banaka, 32 štedione i 23 vjeresijske zadruge.
Koncem 1881. u Hrvatskoj i Slavoniji bilo je 57 vjeresijskih zavoda, od toga: 5 banaka, 33 štedione i 19 vjeresijskih zadruga.
Koncem 1910. u Hrvatskoj i Slavoniji bilo je 933 vjeresijska zavoda, od toga: 52 banke, 137 štediona i 744 vjeresijskih zadruga.
Godine 1913. u Hrvatskoj i Slavoniji postojalo je: 61 banka, 146 štedionica, 832 vjeresijske zadruge, sveukupno dakle 1.039 vjeresijskih zavoda.

[2] Petar Mrzljak, bio je upravitelj župe svetog Petra apostola u Zagrebu od 1900. do 1903.
Od 1905. do 1916. bio je župnik kod Sv. Marka u Zagrebu. Umro je naglom smrću u Zagrebu, u četvrtak 06.07.1916. pred večer je u zagrebačkoj Bolnici Milosrdne braće.

Đuro/ Gjuro Crnadak *u Jasenovcu, 12.02.1820. † u Zagrebu, 28.10.1988.
Roditelji bili su mu Jandro i Ana Crnadak, te su bili članovi jedne od krajiških zadruga prasjedioca Crnadaka u Jasenovcu. Pošto je njegov otac prije svojoj vojnoj obvezatnosti udovoljio, istupio je iz zadruge, te utemeljio svoj vlastiti obiteljski dom.

Oženio se s Marijom Chavarak/Čavrak.
Đuro je 1955. god. bio 35 god. star, a Marija Alojzija Sofija Čavrak 18.god.
U 19. godini život Marija Crnadak rodila je:
 - 1 -   Klementina Pilar * 1856. † u Zagrebu, 15.01.1977. (21) od tuberkulose
 - 2 -   Vladimir Crnadak * 1857. † u Sisku, 22.05.1915. (58) i
 - 3 -   Milivoj Crnadak * Zagrebu, 17.10.1860. † u Zagrebu, 23.01.1947. ( 87)

Marija Crnadak rođ. Chavrak umrla je u Zagrebu, 06.02.1908.
Đuro Crnadak umro je 266 dana poslije supruge Marije. 28.10.1908.

Marija Alojzija Sofija Crnadak (Chavrak /Čavrak) je
kćerka od Franje Ksavera Čavrak i Aloizije Čavrak,
sestra od Kristine Čavrak, Hermine Čavrak i Ladislava Čavrak

- 1 -   Klementina Pilar  * 1856. † u Zagrebu, 15.01.1977. (21)
Majka Ive Pilara Klementina bila je kći Đure Crnadaka, sa sedamnaest godina udala se, u lipnju 1873., za Đuru Pilara. Godinu dana kasnije,19.06.1874., rodio im se sin Ivo Pilar, a 22.06.1876 drugi sin Vladimir. Klementina Pilar rođ. Crnadak umire 15.01.1877. od tuberkulose, u 21. god. života. Sin Ivo bio je tada 2 godine i 7 mjeseci, a njegov brat Vladimir umire u dobi od 9 mjeseci (05.04.1877.) - 6 mjeseci i 25 dana poslije svoje mame Klementine.

 
Svečana proslava 25-godišnjice ispita zrelosti kr. velike gimnazije zagrebačke 1900.

- 2 -   Vladimir Crnadak * 1857. † u Sisku, 22.05.1915. (58)
U Sisku je preminuo 22.05.1915., odvjetnik dr. Vladimir Crndak. Pokojnik sin je sada već pokojnog u zagrebačkim građanskim krugovima dobro poznatog Đure Crnadka i brat nadravnatelja Prve hrvatske štedionice u Zagrebu, Milivoja Crnadka. Dr. Vladimir Crnadak vjenčao se svojedobno s pjevačicom češkog podrijetla Marijom Prikril, koja je starijoj zagrebačkoj generaciji poznata zbog svog umjetničkog djelovanja na hivatskom kazalištu u Zagrebu. Smrtni ostatci dignuti su u ponedjeljak prije podne, te preveženi u Zagreb u mrtvačnicu na Mirogoju, gdje su u 5 sati poslije podne sahranjeni u obiteljskom grobištu.

Jutarnji list (Zagreb. 1912), 26.05.1915.

-   Marija Crnadak rođ. Prikril * u Zagrebu, 27.10.1859. † u Zagrebu,
17.08.1944. (84)
Marija Prikril, kći kazališnoga garderobijera Franje Prikrila i Marije Prikril rođ. Koritnik (* 1830. † u Sisku, 28.01.1894. (64)).
Marija Prikril kada se je 1887. udala za uglednoga sisačkog odvjetnika dr. Vladimira Crnadka, bila je 28 godina stara, a Vladimir 30 god.
U 31. godini život Marija Crnadak rođ. Prikril rodila je:
 - 1 -   Tinku Makanac (?) * 01.01.1890. † 1937. (47)
 - 2 -   Velimira Crnadak * 1897. † 29.03.1970. (73)

* Nisam sigurna, kako neki izvori navode, da se je kći Vladimira i Marije zvala Tinka, kao ni da je bila udana za dr.Milan pl. Makanec jer je taj rođen 02.07.1843. i umro 02.07.1883., sedam gdina prije Tinkinog rođenja.

-   28.01.1894., ujutro umrla je nakon duge bolesti, član Narodnog zemaljskog kazališta i majka operne pjevačice, Marije Crnadak, gđa Marija Prikril rođ. Koritnik (* 1830.), u dobi od 64 godine. Pogreb će se održati u utorak 30.01.1894. godine u 3 sata poslijepodne iz mrtvačnice u Mirogoju na središnjem groblju. Sveta misa zadušnica bit će čitana u srijedu u 9 sati prijepodne u crkvi Sv. Marka.

Agramer Zeitung, 29.01.1894.

Milivoj Crnadak

- 3 -   Milivoj Crnadak * Zagrebu, 17.10.1860. † u Zagrebu, 23.01.1947. (87)
Crnadak Milivoj, glavni ravnatelj Prve hrvatske štedionice. Rodio se 17.10.1860. u Zagrebu. Svršio realku i stupio (1877.) u praksu, kod karlovačkoga mlina t. t. Pongratz. Praktično znanje upotpunio je teoretskom naobrazbom u trgov. institutu profesora Roznora u Budimpešti, to jo poslije svršenih nauka stupio u Ugarsku eskomptnu i mjenjačnu banku kao dopisnik, a god. 1883. u bečku "Union Banku", koja ga posla na novo osnovanu podružnicu u Sarajevu kao kolektivnog prokuristu. Hrv. slav. zem. hipotekama banka izabra ga knjigovođom i prokuristom (1892.), a poslije Hrvatska ko mercijalna banka ravnateljem. Doskora ga Prva hrvatska štedionica izabra svojim upravljajućiin ravnateljem (1897.). Bilo mu je prvo, da taj zavod preudesi prema modernim principima. Uspjeh je bio vanredan. Prva Hrvatska štedionica dovinula se pod njegovom upravom do jedne od najvećih ekonomskih snaga čitave naše domovine, te svoje poslovanje razgranila ne samo u čitavoj Hrvatskoj i Slavoniji, nego i u Srbiji i Sloveniji, primajući već postojeće novčane institucije pod svoje okrilje. Cio rad Prve Hrvatske Štedionice zapravo je rad Crnadka. Crnadak uživa glas velikog stručnjaka u financijskim stvarima, a ne manje i korektnog čovjeka, pa stoga je angažiran u raznim trgovačkim i industrijalnim institucijama. Predsjednik je društva Trgovački Dom u Zagrebu.

Milivoj je oženjen bio sa Marijom rođ. Radimsky (* 1866. † 1938.) (72)
Imali su kćerku Zora Gorup (* 1892. † 1970.)

 
Zora Crnadak 1908 (16 god. stara)

-   Zora Crnadak udala se 1911. s 19 god. za Vladimira Gorupa pl. Slavinjski.
Gorupi su se 1876. Preselili iz Trsta u Rijeku. Vladimir Gorup je sin Josipa (1834-1912.) Ane Pergkofer pl. Perghoffen (1842 – 1881)
Supruga Ana umire u 39. Godini života i ostavlja za sobom osmero maloljtne djece (Kornelij 13 god., Milan 11 god., Marija 10 god., Olga 8 god., Joža 7 god., Ana 5 god., Vladimir 4 god. i Bogomil 2 god.)
Josip Gorup pl. Slavinjski umro je 1912. god. i ostavio je svojoj djeci nevjerojatnih 40 milijuna kruna – 200 milijuna €!
(1908.–1912. 1 Kruna = 5,0 Euro)

Vladimir i Zora su nakon vjenčanja 1911. god. živjeli u Zagrebu, a ljeti u dvorcu Jelšingrad kod Šmarja pri Jelšah.
26.09.1912. rodila im se kći Zorica.
Nakon razvoda od Zore, Vladimir se uvalio u financijske probleme i počinio samoubojstvo 18.12.1929. u dvorcu Jelšingrad.

(Ferdo Kalabar bio je za Vladimira Gorupa "sitna riba", pa ipak.... MD)

Zora je umrla 1970 (78),
a kći Zorica umrla je 29.07.2000 (87) u Beču.
Sin i kći od Zorice žive u Londonu.

Viš o obitelji Gorup pl. Slavinjski >
http://www.sistory.si/cdn/publikacije/1-1000/847/Kronika-2007_1.pdf

Str. 2. od 2

 3 
  : Ožujak 06, 2019, 12:03:32  
Autor Marica - Zadnji post Marica

 
Đuro Crnadak

Đuro Crnadak bivši ravnatelj hrvatskog osjeguravajućeg dražtva "Croatia"
- Od trgovačkog pomoćnika do gradonačelnika -

Đuro Crnadak rodio se 12.02.1880 u Jasenovca, sjedišta 12-te satnije (kompanije) 2. banovačke pukovnije bivše Vojne Krajine. Pučku školu završio je u rodnom mjestu. Nakon završenog dragog razreda vojničke škole u Petrinji, stupio je 8. listopada 1834 kao vježbenik u trgovinu suknenom, platnenom i modnom robom Franje Hafnera u Zagreba. Zamislio je umah čim bude oslobođen za trgovačkoga pomoćnika, da će poći u daleki sviet, kamo ga je neodoljivo srce vuklo. U to ime je proučio gramatiku talijanskoga i onu francezkoga jezika. Poslie Kraljeva godine 1838 krenuo je iz Zagreba na Rieku. Iza dva dana boravka na Rieci odputovao je u Trst. Nemogavši naći tu mjesta pošao je u Mljetke gdje je 1. listopada 1838 dobio privremeno mjesto u kući tvrdke Katarina Pizzoni-Galvagni, a koncem mjeseca prosinca povratio se preko Trsta opet u Zagreb u onu istu trgovinu, u kojoj je izučio, nu koja je međutim iza smrti prvog njegovog gospodara Franje Hafnera, kupoprodajom prešla na tvrdku Alojsa Eisenbarta. Tu je ostao kao trgovački pomoćnik još preko pol drogu godinu. Poslovali su sa velikimi tvornicima suknene i platnene robe u Moravskoj, te je imao prilike upoznati se sa njihovim poslovnim putnici. Po naputku jednog takovog znanca ponudi se pismeno najuglednijoj kući u Olomcu, i njegova ponuda bude prihvaćena, te je početkom rujna 1840 nastupio to mjesto.

Početkom listopada 1842 ostavio Olomuc, te potražio mjesto u Beču, koje je umah dobio kod tvrdke "Josef Zee am Graben zur Sonne". U Beču je ostao sve do 10. listopada 1848, t.j. do onoga dana, kada su se sa tornja Sv. Stjepana opazili prvi serežani, kao predstraže hrvatske vojske bana Jelačića, koja je uslied zadnje katastrofe od 6. listopada, kod koje je i ratni ministar grof Latour žrtvom pao, marširala iz Ugarake napram Beču. Pošto se je grad Beč na odpor pripravljao, te o skorom povratku mira i reda ni govora nije biti moglo, to je sporazumno s njegovim gospodarom metropolu monarkije ostavio i povratio se u Zagreb. Došav u Zagreb, predstavio se a prvoj - za ono vrieme - modnoj trgovini Nikole Kollera.

U proljeću godine 1850, početkom mjeseca svibnja, otvorio je svoju vlastitu trgovinu sa modnom robom u kući Stankovića na Jelačićevom trgu u Zagrebu pod tvrdkom: Đuro Crnadak "kod Danice". Poštoje u Zagrebu već od prije iza godina tridesetih dobro poznat bio, a zadnje pol druge godine u trgovini Kollerovoj na novo se upoznao sa većim dielom obćinstva ovoga grada, pošto mu je i njegov bečki boravak od šest godina omogućio upoznati tamošnje najbolje tvornice i veletržce, kod kojih je uživao liepi kredit, to se je njegova trgovina odmah prvih godina povoljno razvijala. A jer je kod nastupa svoje samostalnosti rado pripravan bio, da po mogućnosti svojih sila podpomaže sva naša narodna, prosvjetna, kulturna i humanitarna družtva u njihovom patriotičkom radu, to su i njega sugrađani i rodoljubi hrvatskim svojim povjerenjem odlikovali, te izabrali ga već prvih godina petdesetih u razne družtvene odbore.

Godine 1853, kada je za vrieme Bachova sistema prije u Karlovcu stolujući trgovački sud, bio prenesen u Zagreb, imenovan je na predlog trgov.-obrt. komore za prisjednika kr. sudb. stola kao trgovačkog suda, kojemu je prvim predsjednikom bio Dragutin pl. Klobučarić. A godine 1856 izabran je bio u prvu trgov.-obrt- komoru u Zagrebu.

Godine 1862 imenovalo ga je kr. namjestničko vieće članom odbora za razpravu pitanja o gradnji željeznica u domovini, a sliedeće godine 1863 pozvalo ga je isto u odbor za upravu zem. narodnog kazališta pod predsjedničtvom Ambroza baruna Vranyczanya. Godine 1864 odlučilo je kr. namjestničko viećie prirediti u trojednoj kraljevini prvu izložbu zemaljskih proizvoda. Za izvedenje toga posla imenovalo je glavni odbor, u koji je i Crnadaka pozvalo.
Prva zagrebačka lutka u izlogu postavljena je 1864. godine – postavio ih je trgovac Đuro Crnadak u prirodnoj veličini za vrijeme gospodarske izložbe.

Godine 1872 izabrao ga je grad Senj za svoga zastupnika na hrvatskom saboru u Zagrebu, a ovaj opet za hrvatskoga poslanika na zajedničkom saboru a Budimpešti. Iste god. 1872 bila je obnova gradskog zastupstva i poglavarstva u Zagrebu. Kod obnove gradskog poglavarstva izabralo je gradsko zastupstvo Ivana Vončinu za načelnika, a Gjuru Crnadaka za podnačelnika glavnoga grada Zagreba. Čast podnačelnika bila je ustanovljena bez ikakove plaće, te se izbor ponavljao svake godine. Već tada je mislio o ustrojenju osjeguravajućega družtva. Vončina je odobravao njegove osnove, ali ih nisu mogli izvesti, nego je to učinjeno tek g. 1884 za načelnikovanja dr. Hofmana. Prvim upraviteljem "Croatia-e" postavilo je ravnateljstvo Ferdu Kallabara, glavnog zastupnika austrijskoga "Phonixa", s kojim je ova zadruga i u poslu reosiguranja u savez stupila. Poslie smrti Kallabarove pako god. 1889 izabralo je ravnateljsko vieće Crnadaka upravnim ravnateljem našega mladoga domaćega zavoda "Croatia", kojemu je rado i odano svoje sile posvećivao punih deset godina, dok je stopio u podpuno stanje mira.

Poslie smrti Hofmanove izabran je za gradskog načelnika Nikola Badovinac, umir. dvorski savjetnik, a tečajem službovanja sviju pet ovih načelnika od godine 1872 pa do preinake obćinskoga reda, te imenovanja odsječnog savjetnika kr. zem. vlade g. Siebera za nadnačelnika glavnog grada, Crnadaka je gradsko zastupstvo kroz punih 15 godina čast izkazalo, te ga je svake godine do god. 1887 ponovno izabralo za gradskog podnačelnika. Na sabora našem hrvatskom zastupao je od god. 1872 do 1878 kroz dvie saborske periode grad Senj, a od godine 1878 do 1884 kotar Sv. Ivan-Žabno, nedaleko glavnog grada Zagreba. A za cielo to vrieme bio je i poslanik hrv. sabora na zajedničkom hrv.-ugarskom saboru u Budimpešti.

Iza smrti predsjednika zagrebačke trg.-obrt. komore. Eugena Sabljića, izabrala ga je komora jednoglasno za svoga predsjednika, nu tadanji ministar za poljodjelstvo, obrt i trgovinu, barun Kemeny [1], nije njegov izbor potvrdio. Komora je voljna bila, da ga ponovno za predsjednika izabere, ali on je molio, da se od tog odustane. Usljed toga je komora izabrala za predsjednika g. Janka Grahora.

Kad je god. 1900 stupio u podpuno stanje mira, te uslied toga unapred zahvalno odklonio svaki dalnji izbor u komoru, u kojoj je punih 45 godina kao viećnik učestvovao, odlikovala ga je ova trg.-obrt, komora izborom za svoga začastnoga dopisnjućeg člana. Istom prigodom položio je čaat prisjednika kralj. sudb. stola zagrebačkog, kao trgovačkoga suda, koju je neprekidno obnašao 47 godina, te s tom časti skopčane dužnosti vazda savjestno vršio. Njegovi surađani, gradski zastupnici izabrali su ga godine 1888 "začastnim gradjanom glavnoga grada Zagreba". Sličnu počast izkazalo mu je i naše mlado društvo "Trgovački Merkur u Zagrebu" već g. 1876. kad ga je uslied mandata na hrvatskom saboru u Zagrebu i zajedničkom ugar. saboru u Budimpešti morao položiti predsjedničtvo ovoga družtva. Konačno mu je čast izkazalo još i "Građansko streljačko dražtvo u Zagrebu", kada je 16. prosinca god. 1900. družtvenom zabavom proslavilo petdesetgodišnjicu njegova članstva u ovom družtvu i tom prigodom ga imenovalo začastnim članom.

Na 9. travnja 1855., slavio je Crnadak svečanost svoga zlatnoga pira. Prije 50 godina on se je u Zagrebu, u crkvi Sv. Duha vjenčao s gospođom Marijom rođ. Chavrak (Čavrak) [2], vjernom drugaricom svoga zaslužnoga života.

Dom i sviet, 01.05.1905.
___________________
[1] Barun Gavro, Gabor, Gabriel Kemeny, sin od Denesa Kemeny (1803–1849), rođen je 09.07.1830., umro je 23.10.1888., na svojem imanju Ajnačkoju posije duge i teške bolesti u 58. godini života. Bio je do ožujka 1879. Godine zajednički ministar za obrt i trgovinu, a posije i ministar za komunikacije. Barun Kemenyi, tijesni prijatelj bana Pavla Raucha *, kao ministar za poljodjelstvo, obrt i trgovinu bio je protivnik Đure Crndaka i zagovornik Janka Grahora.
Mjeseca ožujka godine 1879. nastupio barun Gavro Kemenyi ministarstvo trgovine i obrta.

[2] * U veljači 1910. promjenila se je vlada. Prestao je biti  banom barun Pavao Rauch, i bio je imenovan dr. Tomašić. Zamienjeni su i ministri. Unutarnje poslove preuzeo je Chavrak, bogoštovje i nastavu dr. Amruš.
Chavrak, kao ministar nutarnjih poslova nije ostavio najbolji utisak kod političke opozicije zbog intenzivnih odnosom sa srpskom kraljevskom kućom i osobnim prijateljstvom sa srpskim kraljem Milanom Obrenović. Chavrak bio je jedan od stupova Unionističke stranke u Hrvatskoj. Bivši podban Levin pl. Chavarak bio je šurjak pukovnika Stjepana pl. Rukavina (1857-1936).

Levin pl. Chavrak od Letovanica (Letovanički), brat od Marije Crnadak, rođen je u Zagrebu 15.04.1851., umro je 14.04.1913. ujutro u 8:30 sati od upale pluća u svom stanu u palači "Narodnih novina" izgrađenu između sadašnjeg Prilaza Đ. Deželića i Frankopanske ulice.

-   "Prava" politička stranke je odskočna daska za privatne ciljeve. MD

Odličan gost u Splitu - Đuro Crnadak

U nedjelju na večer prispio je u naš grad, ravnatelj jedinoga osjeguravajućega družtva "Croatia" u Zagrebu, gosp. Đuro Crnadak, sa svojim unukom, abiturijentom zagrebačke gimnazije Ivanom Pilarom [1], sinom blagopokojnoga odličnoga hrvatskoga učenjaka dra Đure Pilara.
Jedan od najstarijih i najčeličnijih hrvatskih rodoljuba, neslomiv i neslomljen hrast još iz ilirskoga doba, Đuro Crnadak zvanjem trgovac, uvjek je stajao u prvih redovima narodnih borioca, a bio je ponovno zastupnikom na hrvatskom saboru te kroz nekih dvadeset godina zastupnik i podnačelnik grada Zagreba. Kada je proljetos sjedinjena opozicija proslavila u Zagrebu svoje sdruženje, bio je Đuro Crnadak u svim javnim sastancima njezin počastni predsjednik a iz mladenačkih usta tekla je onda rieč oduševljenja i hvale prema sjedoj kosi muža, koji je narodne hrvatske interese vazda gorljivo i odlično zastupao. Najodaniji štovatelj velikoga biskupa, suborac Mrazovićev i Račkijev, on je danas prionuo uz sjedinjenu opozciju, te se pravim mladenačkim zanosom nada od tuda velikoj koristi za hrvatski narod. Na čelu "Croatie", unapređuje on svojim trgovačkim znanjem i iskustvom u velike interese toga družtva, koje se je za desetak godina svo ga obstanka vrlo liepo razvilo.

Jučer u podne uputio se je na obćinu, da posjeti načelnika g. dr Bulata, za koga je, nenašavši ga, ostavio posjetnicu a sinoć došao je u narodnu čitaonica, gdje se je upoznao sa našim najodličnijim rodoljubima, u koliko mu dosele nisu bili lično poznati. Sutra polazi g. Crnadak u Dubrovnik i Kotor, odakle se vraća u Zagreb.

Narod, 22.08.1893.
___________________
[1] Majka Ive Pilara Klementina bila je kći Đure Crnadaka, sa sedamnaest godina udala se, u lipnju 1873., za Đuru Pilara. Godinu dana kasnije,19.06.1874., rodio im se sin Ivo Pilar, a 22.06.1876 drugi sin Vladimir. Klementina Pilar rođ. Crnadak umire 15.01.1877. od tuberkulose, u 21. god. života. Sin Ivo bio je tada 2 godine i 7 mjeseci, a njegov brat Vladimir umire u dobi od 9 mjeseci - 6 mjeseci i 25 dana poslije svoje mame.

Str. 1. od 2

 4 
  : Siječanj 28, 2019, 11:52:52  
Autor Marica - Zadnji post Marica

U Trevisu su bile, u 12. i 15. stoljeću, dvije Scotti obitelji nastanjene, došle su iz Conegliano i Feltre. Uzdignuti su uplemstvo 1434. godine, a 1737. godine od Republike Venecije (Mletačke Republike) dodjeljena im je grofovska titula.

Scotti, Lorenz (Lovro, Lorenzo, Laurenz), poručnik u konjaničkoj pukovniji "Großherzog Leopold II." uzdignut je, za vojne zasluge, u sardinsko plemstvo s titulom baruna. (il titolo e la dignitá de Barone, 19.07.1832 (?)

Barun Lorenz Scotti i Terezije Scotti rođ. Marković (*1801. † 1856.) imali su šestero djece:

-   Barun Johannes (Ivan Adolf Ernst) Scotti (u Sarvaru, Mađarska * 16.05.1829 † ?)
-   Barun Philipp (Filip Fulop) Scotti, generalmajor u miru (* 09.02.1840 † 13.10.1896 u Beču.)
-   Barun Felix Scotti
-   Barunica Katharina Hermina Terezia Scotti (* u Landschuku, Mađarska 22.04.1826 † ?)
-   Barunica Friederika Scotti
-   Barun Gjuro (Georg György) Scotti (*u Trevizu 15.06.1830 † u Zagrebu 15.03.1884.), oženjen sa Franziskom Romana Maria Susanna Scotti s kojom je imao tri kćeri:

Barunica Franziska (zvana Franjica) Scotti (* 10.08.1831. † 30.04.1901.)
je kći od grofa Antona von Lamberg-Greifenfels.
> Grof Anton Franz Leopold Raimund von Lamberg-Greifenfels rođen je u Salzburgu 21.12.1795, umro u Feistritzu 22.10.1869.


Barun Gjuro Scotti, otac od Tizi, Ella i Fanny

-   Tizi (Tizzi) barunica Scotti

Klikni za uvećani prikaz

-   Ella /barunica Gabriella Franciska Maria Nikolić Podrinski/ (*u Szombathely/ Sambotel/ 08.09.1861. † 04.07.1945.) Barun Nikolić Podrinski i Ella imali su troje djece: Feodora, Veru i Dagmaru.

Sjede Ella Scotti i Vera, stoje Tizi Scotti i Feodor Nikolić Podrinski

-   Fanny barunica Scotti (1860 - 1925), udala se u Beču 1881.god. za Giovanni Battista De Negri i s njim imala kći Margot.

Fanny Scotti oko 1880., supruga od Giovanni Battista De Negri

Margot De Negri, unuka baruna Gjure Scotti, u Zagrebu 1899 i 1900


Zagrebom ide danas od ustah do ustah žalostan glas, da je sinoć posije duge i težke bolesti preminuo c. kr. podmaršal Gjuro barun Scotti. Pokojnih rođen u Trevizu g. 1831., navršio bi bio uprav danas 53. godinu.
(Ispravak: 53god.i 9 mjeseci/MD)

Godine 1841. stupio je barun Gjuro Scotti kao plaćajući pitomac u vojničku akademiju u Bečkom Novom mjestu, iz koje je 1. svibnja 1848. kao poručnik stupio u 4. Dragonsku pukovniju. Kao posve mlad častnik sudjelovao je on u vojnah 1848. i 1849. godine u Italiji, naročito 14. lipnja 1848. pri predaji Treviza, nadalje pri obsadi Mletakah, pri okršaju, koji se je za te obsade sbio 16. lipnja 1848. kao i pri zauzeću Mletakah, onda pri oslobodjenju ferrarske tvrdjavice i pri boju u bolonjskih ulicah. Dne 1. listopada postade Scotti nadporučnikom, a 6. ožujka 1855. konjaničkim satnikom u istoj Dragonskoj pukovniji, odakle je 1. ožujka 1860. premješten k 3. pukovniji onda postojećih oklopnikah.


Za vojne g. 1866. imenovan je barun Scotti majorom u ovoj pukovniji, koja je bila pridioljena sjevernoj vojsci, te je s njom sudjelovao u bitci kod Kraljevgradca. U istoj pukovniji postade barun Scotti 1. studenoga 1868. i podpukovnikom, a 1. svibnja 1873. dodje kao pukovnik i zapovjednik pukovnije
k 11. husarskoj pukovniji. Dne 2. siečnja iste godine odlikovan je komturskim krstom kraljevskoga saksonskoga reda Albertova. Te godine dobio je on i perzijski red sunca i lava
III. razreda, a g. 1876. komturski krst kralj, virtemberžkoga
krunskoga reda. Dne 14. listopada 1877. imenovan je barun Scotti kao pukovnik konjaničkim brigadirom u Zagrebu, kojega
odtada nije ostavio. Sliedeće godine, 1878., sudjelovao je on u svojstvu konjaničkoga brigadira pri okupaciji Bosne.

Naši čitatelji sjećat će se jošte, kako je barun Scotti 18. kolovoza 1878., poslan da razvidi turske pozicije oko Sarajeva, na čelu male čete smiono ujašio u samo Sarajevo. Iste godine imenovan je barun Scotti general-majorom, u kojoj je časti, vrativši se u Zagreb, ovdje neprekidno služio.

Sbog narušne bolesti prešao je lanjske godine u mir, kojom mu je prilikom
podieljena čast c. kr. podmaršala. Visoko štovan od svojih drugovah, znao si je barun Scotti i u građanskih krugovih osobitom svojom prijaznošću i družtvenosti steći tako velikih i obćih simpatijah, te se može reći, da je u Zagrebu od duga vremena bio jedan od najpopularnijih generalah. Nije bilo ni jedne bud vojničke, bud gradjanske zabave, u kojoj nije učestvovala simpatična osoba generala Scottia. Prijateljskom iskrenošću susrećući i nižega častnika i građanina obrtnika, znao
je on osvojiti svačije srce, pak je s toga sasvim naravno, da
njegova smrt probuđuje danas u gradu obću žalost.

Pokojnik ostavlja udovu suprugu barunicu Franzisku rođ. Lamberg sa tri kćerke Tizi, Ella i Fanny, od kojih je srednja, barunesa Ella, udata za perovođu kr. zemalj. vlade, gosp. dra Vladimira pl. Nikolića.

Sahranit će se sutra, u nedjelju,16.03.1884 u 4 sata po podne, iz stana u Pongračevoj kući, Mesničkoj ulici na obće groblje, a zadušnice obdržavat će se u crkvi sv. Marka. Pokoj mu duši.


Narodne novine (Zagreb. 1861), 15. ožujka 1884.

Mesnička ulica - Kuća Pongratz, Zagreb 1930
Mesnička ulica - Ugao sa Streljačkom ulicom, kuća Pongratz u parku, Zagreb 1930

 5 
  : Siječanj 28, 2019, 11:05:50  
Autor Marica - Zadnji post Marica

Giovanni Battista De Negri


Giovanni Battista De Negri i supruga Fanny r. Scotti
Zagreb 21.05.1885
http://www.opera.hr/index.php?p=article&id=21

Giovanni Battista De Negri, tenor, (* Alesandrija, Pijemont 30.07.1851. † Nica Monferato, Pijemont 03. 04.1924.)
Najprije je želio biti trgovac. Njegov glas je otkriven 1876. Godine, kad je pjevao arije pri jednoj večernjoj zabavi. Nakon dvije godine studiranja kod Carlo Guasco i Luigia Abbadia debitirao je 1878. u Teatru Riccardi u Bergamu kao naslovni heroj u Donizet-tis "Poliuto".
Godine 1878. De Negri je sklopio ugovor s Hrvatskim narodnim kazalištem u Zagrebu, gdje je pjevao brojne vodeće uloge u operama Verdija, Bellinija, Donizettija i Meyerbeera, kao i na svjetskoj premijeri "Lizinke" od Ivana Zajca. Dok pjevao u Zagrebu 1879.-1982. (još u staron "Stankovićev teatar" starog, gornjogradskog), upoznao je svoju buduću suprugu barunicu Fanny Scotti, nadarenu pijanisticu. Tri godine kasnije vjenčali su se u Beču i imali jednu kćer Margot koja je kasnije postala operna pjevačica. De Negri je pjevao je prvenstveno u Zagrebu, Trstu i Budimpešti, a gostovao je u malim kazalištima u Sjevernoj Italiji, Austriji i Mađarskoj.

Godine 1897. morao se podvrgnuti nizu operacija grla koje su imale malo uspjeha, te se 1898 godine povukao s pozornice. S dolaskom fonografa nakratko je izašao iz umirovljenja da bi snimio arije iz Otella i Norme za Zonophone 1902. godine. Zadnjih dvadeset godina radio je kao privatni učitelj pjevanja. De Negri je umro u Nizzi Monferrato u dobi od 72 godine.

Vidi > "Lizinka" vesela romantična opera
http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=3349.new#new


 6 
  : Siječanj 28, 2019, 11:02:00  
Autor Marica - Zadnji post Marica


Scena iz opere Lizinka

Lizinka

Pripovijetka od Aleksandra Puškina "Vlastelinka kao seljakinja" je prvi put objavljena 1831. godine. Vlasntelini Muromski i Berestov žele oženiti svoju djecu da bi proširili svoje imanje. Lisa, kao kći seoskog kovača Akulina, provjerava mladića. Aleksej se čvrsto brani od Lize, kako bi se protiv volje oca oženio za prekrasnu Akulinu.

Završetkom god. 1878. stupio je Zajc pred zagrebačko općinstvo sa svojom novom operom: "Lizinka" vesela romantična opera u 3. čina; libreto od I. E. Tomića, po pripovijetki Aleksandra grofa Puškina "Vlastelinka kao seljakinja". Premijera bila je 12. XI. 1878., a u svemu je davana 17 puta.

Osobe:
Lizinka: Marija Prikril; [1]
Muromski, vlastelin njezin otac: Kolin;
Nasta, sobarica: Lesić;
Vasili je, sluga: Mirski;
Aleksije: de Negri; [2]
Berestov, vlastelin njegov otac: Kratohvil;
Miss Jachson: M. Vormastini.

Čin biva u jednoj ruskoj guberniji god. 1797., u vrijeme žetve.

I. Čin. Lizinka kći vlastelina Muromskog obučena na seljačku nalazi se među žeteocima i žetelicama; s njom je njezina sobarica Nasta, čiji je ljubavnik kmet Vasilije. Žeteoci pjevaju, mješoviti zbor "Zori žito, žuti klas ..." (G dur), a iza toga pjeva Lizinka romancu na način mazurke "Mladu srcu godi ..." (Es dur), te predloži, da igraju kakovu igru. Nasta na to reče, da očekuju Aleksija sina vlastelina Beresteva, da s njima igra. Lizinka se za nj vrlo zanima i želi ga upoznati. Aleksij iza pozornice pjeva romancu "Oj ljubavi slasti svijeta ...", a kad se pokaže, zapjeva okrenut žetelicama "Da ste zdrave djeve krasne ...". Ljubomorni Vasilj upozori Nastu, da bude daleko od njega. Lizinka mu se prikaže kao seljanka Akulina, a Aleksij se u nju zaljubi. Slijedi prekrasan kvartet "Ta dijeva krasna ..." (Es dur).

Žeteoci idu na posao, a žene počnu igrati slijepog miša i Aleksiju zavežu oči. On u igri uhvati Lizinku. Žetelice idu na rad, a Lizinka i Aleksij ostanu sami te si očituju ljubav u krasnom duetu "Oj ljubavi prava, sveta, čista ..." te ureknu, da će se sutra sastati.

U 2. činu je lov. Ističe se veseli zbor hajkača (G dur). Igor (Anton) džokej Muromskoga upozori Vasilija, da se Nasta sastaje s Aleksijem, jer on pozna njezin sarafan (dio ruske narodne nošnje). Vasilije je zdvojan, jer je on držao, da Aleksij ljubi Lizinku. Lizinka dolazi, sjedne na panj i pjeva "Od želje mi se šire grudi..." (G-mol), a kratko iza toga priđe Aleksij te ga Lizinka (obučena kao seljanka) pita, kako mu se sviđa kći Muromskog, čiji je on gost. On joj odgovara, da mu se ona ne svidja a niti njezin dvor, gdje je sve na englesku. Na Lizinkinu primjedbu, da će se on s kćerkom ženiti, uvjerava je i zaklinje se Aleksij, da to ne će biti, jer samo nju ljubi.

Pokaže se Berestev, a Lizinka pobjegne. On odredi, da je uhvate i njemu dovedu, no to im ne uspije. Berestev zahtijeva od sina, da zaprosi Muromskoga kćer. Aleksij obeća da će ovoga posjetiti, ali je odlučio, da je isprosit ne će. Lijep je duet Beresteva i Aleksija "Svak dan ti zborim lijepo ...". Slijedi zbor lovaca "Vesel život lovac vodi ..." a iza toga slijedi lijepi finale.

U 3. činu Nasta umiri Vasilija i povjerljivo mu priča, da je ona seljakinja s kojom se sastaje Aleksij Lizinka. Miss Jachson, engleska guvernanta, zgraža se nad ovom seljakinjom u pjesmi "Infamy that is terrible ..." (C dur). Muromski odredi, da se dovedu sve seljanke, ne bi li našao dotičnu seljakinju. One pjevaju zbor "Mi nismo ništa krive ...". Aleksij dođe sam na pozornicu i pjeva romancu "Seljanko! dušo moja" (A dur); kad nadođe Lizinka razbistri se situacija i Aleksije sazna, da je ona kći vlastelina Muromskoga i on se s njom zaruči. Opera završava se s korom "Slava budi".

Osobito je uspjela ouvertura k ovoj operi, koja se posebno izvodila na raznim glazbenim priredbama, tako na koncertu "Kola" dne 14.05.1883. O premijeri donio je "Obzor" ovaj referat: "Lizinka je od svih dosadanjih Zajčevih opera najoriginalnija, najdotjeranija i najvećma jedinstvena. Sav njezin osnov zasnovan je otmjenim stilom, eleganson i nježnim osjećajem za efekat. Zajc umije rabiti instrumente kako malo koji majstor, on nikada ne gubi jedinstvene niti i zamrsi li ju kada, čini to da ju kasnije čim ljepše rasplita. U Lizinki nalazimo preobilje melodija od kojih su neke više, druge manje izrađene, ali su vazda krasne i lijepo zamišljene. Napjevi "Mladu srcu godi ..."; "Ti si mi odsad bila ...", dadu se prispodobiti najljepšim liričkim motivima, što ih imade u svjetskim operama. No Zajc ne podržaje se vazda u istoj visini, tako da Lizinka katkada zakoleba između opere i operete; što je svakako na štetu opere. Neki se motivi previše opetuju te time gube snagu. Ensembli i zborovi su uzorni. Lovački zbor s jekom ravan je najljepšim poznatim nam lovačkim zborovima u Nijemaca, koji mnogo takovih zborova skladaju. U cijelom Lizinka je sjajno djelo. Da ju je Zajc svuda jednako oprezno izrađivao, osigurao bi joj bio uspjeh i izvan Hrvatske".

Sveta Cecilija, 1. studenog 1931.
_____________
[1] Marija Prikril http://www.opera.hr/index.php?p=article&id=22
[2]Giovanni Battista De Negri http://www.opera.hr/index.php?p=article&id=21

 7 
  : Siječanj 28, 2019, 00:17:05  
Autor Marica - Zadnji post Marica

Zbog toga što namjeravam pisati o vlasnicima Vile Prekrižje i Vile Zagorje, morala sam najprije saznati više o njima i još nekim akterima ondašnjeg vremena. Tako sam došla do
-   Ferde Kalabara, prvog vlasnik posjeda i vile Prekrižje, te do
-   pl. Nikolića – Podrinskog (Vila Zagorje),
-   Grahora,
-   pl. Weiss de Polna (Vila Weiss/Vila Prekrižje),
-   baruna Scotti i
-   Giovanni Battista De Negri, da bih na kraju zaustavila se kod Zajceve vesele opere "Lizinka".
Vraćajući se unaza, ustanovila sam veliku povezanost interesa svih tih "moralista", te se usudim govoriti o ondašnjoj "zagrebačkoj kliki" koja se, osim manira, u ničemu ne razlikuje od današnje. Ili?

Ferdo Kalabar, uzeo je iz blagajne "Croatia" neku nebitnu svotu novca ali nije ni najmanje oštetio osiguranje, naprotiv pojedinci "zagrebačke klike" su, kroz stečaj, jeftino se dočepali cijele Kalabarove imovine.

A Grahori!? Istina vrijedni u poslu ali isto toliko "vrijedni" pri izboru svojih prvih, drugih .... supruga, kroz koje su postigli ugled, poštovanje, "slavu i čast" te tako gradili svoju piramidu bogastva. Žene su igrale ne samo kod Janka starijeg nego i kod njegova četiri sina veliku ulogu. Druga supruga Janka starijeg, Alma Grahor (Belošević) bila je 30 god. mlađa od njega, a Janko Grahor mlađi, nedugo poslje smrti prve mlade supruge Dragice Freudenreich, ženi se 05.09.1887. (u crkva svetog Franje Ksaverskog ) s osamnaestogodišnjom Olgom r. Kaiser.
Grahovi sigurno nisu bili moralisti! I tako možemo o umreženoj "zagrebačkoj kliki" ići u beskonačnost.

Koje su Vama poznate osobe u hrvatskom javnom životu, koje se strogo pridržavaju pravila morala i poštuju važeće norme i običaje?!
Recite mi bar jednu.

Samoubojstvo Ferde (Ferdinanda) Kalabara u petak, 18.01.1889.

Klikni za uvećani prikaz

Cijeli grad je u petak, 18.01.1889. bio šokiran kada se raznio glas, da je zamjenik gradonačelnika Ferdo Kalabar, kao upravitelj osiguravajućeg društva "Croatia" [1] pronevjerio 14.000 guldena (83.020,00 €) i krivotvorio račune od 25.000 guldena (148.250,00 €). Za tužnu smrt Kalabara dioničari i njihove obitelji nisu imale sažaljenja. Iz poslovnih knjiga osiguranja vidi se, da je Kalabar već od početka bio dosta "hrabar" stavit ruke u tuđe džepove i tako se dokopao do položaja zamjenik gradonačelnika.
Inače su neki ljudi pokušali zataškati "aferu Kalabar" barem onoliko koliko bi spasili čast grada i društva.

Već prije mjesec dana upravni odbor bio je uočio nepravilnosti u kasi osiguranja. Krajem prosinca 1888. god. član uprave Aleksandar Hondl [2], izračunao je gotovinski deficit od 14.000 guldena/forinti. Tražili su ključeve od Kalabara, ali se on uvijek govorio da je bolestan, dok je u isto vrijeme je prepisao svoju imovinu na svoju suprugu. U petak ujutro 18.01.1889. su članovi uprave još jednom pokušali uvjeriti Kalabara da pokrije manjak sa svojom imovinom, a on je odgovorio da to ne može učiniti jer je svu imovinu prepisao na svoju suprugu. Nato je načelnik Upravnog odbora Stjepan Grahor [3] najavio kaznenu istragu. U 6 sati navečer18.01.1889. došli su istražni sudac Ferdo Šlajmer [4], liječnik dr. Tošo (Teodor) Wickerhauser [5] s redarstvenicima do Kalabarove vile da ga preslušaju, pa onda zatvore. Pošto im on nije htio otvoriti vrata, redarstvenici su razbili prozore i ušli u vilu. U tom trenutku je Kalabar, kojeg su zvali "zagrebački Gambetta" [6], opalio hitac s revolverom sebi u glavu, te je ostao odmah mrtav.
"Croatia" osiguravajuća zadruga, kroz "aferu Kalabar" negubi niti novčića jer će manjak biti pokriven imovinom Kalabara, pošto je Kalabarova supruga odustala od fingiranog prepisa njegove imovine na njezino ime.

U tu imovinu se ubraja zemljište i ljetnikovac na Prekrižju koje je kroz stečaj jeftino kupio Jakob Weiss (Vila Weiss).
Slovenec: političen list za slovenski narod, ponedjeljak, 21.01.1889

________________________

Liepo je već vrieme prošlo, da u domovini našoj nije činovnička čast okaljana pronevjerenjem, što obzirom na druge zemlje služi na veliku pohvalu našemu sviestnomu činovničkomu stališu i našoj budnoj vladi, koja je umjla i na ovom polju uspješno zahvatiti. Nasuprot žalostni su pojavi u novije doba kod privatnikah, koji imadu baratati tudjim imetkom, a tim žalostniji, što ljaga takvih zločinah pada na ugledne i dobro stojeće ljude, koji nisu imali ni najmanjega povoda, da posegnu za tudjim imetkom.

Još nije ni dovršena žalostna aftaira Dragana Schlintnera u Zagrebu, koja je punim pravom probudila ogorčenje proti zločincu, a eto opet dogodi se isto tako žalostna sgoda sa zagrebačkim podnačelnikom i ravnateljem našega domaćega osjegurajućega družtva "Croatia", Ferdinandom Kalabarom. Ugledan i imućan čovjek kao što je bio Kalabar, nije mogao počiniti zločinstvo pronevjerenja pri zdravoj pameti; njegovu pamet morala je valjda potamniti pohlepa za blagom, pa kada je žrtvovao bio vlastita sredstva toj pohlepi, zasliepljen segnuo je i za tudjim imetkom, koji obično ne donosi zločincu blagoslova, pa nije ni Kalabaru donio. Taj neuspjeh razbistrio je zločincu pamet, pa se je sam kaznio prije, nego li ga je ruka pravde zahvatiti mogla, naime uzeo si je život baš u onaj čas, kada je redarstvo došlo bilo da ga odvede u iztražni zatvor.

Samo osjeguravajuće družtvo "Croatia" neće trpiti ni kakove štete, a naravno da zločinska manipulacija Kalabarova neće škoditi ni ugledu ovoga zavoda. Nasuprot trpiti će zagrebački novčani zavodi znamenite štete, jer je Kalabar uvriedujivao kod njih krivotvorene mjenice. Dosada poznati iznos tih krivotvorenih mjenicah dosiže do 50.000 for.

Dakak da je Kalabar kroz više godinah vodio takovu manipulaciju, a mogao ju je voditi samo pod plaštom svoga ugleda i svoje imućnosti.

Nad ostavštinom nesretaikovoj otvoren je stečaj, te će nesretnikova supruga i djeca nevoljom okajivati zločinstvo svoga supruga i oca radi ravnomjerna podmirenja dužničkih obveza.

Hrvatska straža 26.01.1889

________________________

[...] Kr. sudbeni stol u Zagrebu, odlukom svojom od 19. svibnja 1891. br.
6204 gr., odredio sudb. očevid u svrhu pregledanja naših knjigah u smislu §. 34. trg. zak. Na ročištu odredjenu za izbor vještakah prigovorio je naš zastupnik proti vještaku što ga stečajnina Ferde Kalabara bijaše predložila. Uslied toga prigovora nastala je razprava, pa je sud prve molbe uvažio prigovor našega zastupnika, odlukom svojom od 21. prosinca 1891. br. 16467 gr. Proti toj odluci zastupnik stečajninc uložio je utok, uslied kojega se sada stvar nalazi kod veleslavnog kr. banskog stola. ... što parnica proti ostavini Ferde Kalabara još konačno riešena nije [...]

Narodne novine Zagreb, 20. lipnja 1892

________________________

[1] Osiguravajuća zadruga Croatia. Odluka je donesena 4. lipnja 1884. godine na sjednici Skupštine zastupstva, da bi tjedan dana kasnije tajnim glasanjem izabralo se ravnateljstvo Croatie od osam članova. Za prvog upravitelja zadruge izabran je Ferdo Kalabar.
Ravnateljstvo ˝Croatiae˝ u Zagrebu, Zrinski trg, Berislavićeva ulica br. 2.

[2] Aleksandar Hondl * 20.02.1832 † 23.08.1890 (58)
[3] Stjepan Grahor * 1863 † 1949 (86)
[4] Ferdo Šlajmer * 1832 † 1897 (65) porijeklom iz Kočevja u Sloveniji.
[5] Dr. Teodor Wickerhauser * 04.09.1858 † 13.03.1946 (87)
[6] Gambetta, sicilijanski mafiozo
[7] Dragutin Schlintner

________________________

Prikaz Hoffmannova upravljanja gradom Zagrebom dopušta vrlo pozitivnu ocjenu o njegovu gradonačelničkom mandatu. Slijedi još jedna zanimljivost iz Hoffmannova životopisa. Već je spomenuto da je trideset godina bio javni bilježnik u Zagrebu. Tijekom obnašanja gradonačelničke dužnosti, a povremeno i kasnije, kad je zbog bolesti želuca bio spriječen obavljati javnobilježničku službu, u službi ga je zamjenjivao nećak, Dragutin Schlintner.[7] Zbog Schlintnerovih protuzakonitih postupaka tijekom obavljanja bilježničke službe konfisciran je imetak Josipa Hoffmanna. Istraga o tom slučaju bila je dugotrajna i nije završena do Hoffmannove smrti pa mu nije pružena nikakva zadovoljština, niti mu je vraćena imovina ili barem njezin dio. Josip Hoffmann umro je od upale pluća 19. ožujka 1892. u Zagrebu, u svojoj kući u Dugoj ulici 28 (danas je to Ulica Pavla Radića). Pokopan je na središnjem zagrebačkom groblju Mirogoju.
* Dr. Josip Hoffmann (Dvoranić) – zagrebački gradonačelnik i publicist (1827.-1892.)
Ostavio je udovu suprugu, rodjenu Musulin, s kojom za njim žale i četiri sestre. Pokojnik sahraniti će se danas u 3 ure po podne iz vlastite kuće u Dugoj ulici na centralnom groblju
Zemaljska udruga Podunavskih Švaba u Hrvatskoj, Osijek, 2007

Josip Kalabar, c.kr. redarstveni tajnik, djed sadašnjeg grad. podnačelnika g. Ferde Kalabara, umro je jučer prije podne u 76. godini života, te će biti pokopan na skupnom groblju sutra u 3 sata iz Draškovićeve ulice 11.
Narodne novine (Zagreb. 1861), 22. listopada 1888.

-   Josip Kalabar * 1812 † 21.10.1888 (76) Draškovićeva ulica 11
Josip Kalabor, član odbora Gospodarskog hrvatsko slavonskog društva u Zagrebu 19.08.1858.
-   Vera Kalabar * 1853 † 03.12.1925 (73)

O Kalabarovom životu i samoubojstvu 18.01.1889 nisu nijedne novine, osim Sloveneca, napisala više od dvije rečenice.
Ferdo (Ferdinand) Kalabar, nije bio jedini koji je, na štetu dioničara i poreznih obaveznika, dizao svoj životni standard i ugled u društvu. Takozvana "zagrebačka klika" raširena je po svim gradovima domovine sve do danas.
"Slovenac" ne piše da je vladala velika oskudica novca te narod nije nikako mogao doći do kredita i mnogi su pali pod stečaj. Najmanji broj tih korupcionaša nije se niti u jednom trenutku sramio zbog korištenje vlastitog društvenog položaja. Općenito je poznato, da korupcionaši nemaju dovoljno srama, te im nepada na pamet, oduzeti si život. Ali što je sram!

Ferdo Kalabar bio je čovjek koji je griješio i iz srama sam sebi sudio.

Od njegovog samoubojstva, kroz stečajnu masu, profitirala je zagrebačka gospoda.


Ostali Kalabari u Zagrebu

-   Ferdo Kalabar * ? † ?, trgovina željeza, Bakačeva ul. 2
-   Marija Kalabar, udovica, Bakačeva ul. 2
-   kćerka Slavica Kalabar * 1875 † 20.02.1892 (17), Bakačeva ul. 2

Prvi adresar grada Zagreba iz 1902. Adresar je pisan na hrvatskom i njemačkom jeziku te sadrži i popis svih trgovaca i obrtnika.
Imenik dostojanstvenika, činovnika i javnih službenika Kraljevine Hrvatske i Slavonije. Imenik je nastao 1917. godine.


Predpostavljam da su Mervar i Hodniković  kupili od udovice Ferde Kalabara trgovinu željeza. Ta jednokatnica s trgovinom željezom srušena je 1929. god.

Mervar i Hodniković, trgovina željeza, Bakačeva ul. 2, 1922. god.
-   Mervar Alojs * 09.05.1883 u Velike Škerjanče 7, Novo mesto † 20.11.1956 u Zagrebu

Na naslovnici u novinama 4. svibnja 1929. objavljena je fotografija rušenja stare dvokatne kuće na mjestu gdje će biti sagrađena nova zgrada. U istom je članku najavljeno rušenje jednokatnice s trgovinom željezom Mervar i Hodniković čime je omogućena izgradnja dviju novih ulica: od trga do križanja Vlaške i Kurelčeve te od trga prema Nadbiskupskoj palači.1
Nove ulice u Zagrebu, Večer, 4. svibnja 1929
Večer je bila hrvatski dnevnik iz Zagreba. Izašla su prvi put 10. studenoga 1920., a prestala je izlaziti uspostavom NDH, 10. travnja 1941. Uređivao ih je Ivo Sučić.



Bakačeva ulica 1898.g., desno trgovina željeza
Bakaĉeva je ulica ostala tjesnac do 1899. g. kad je poĉelo rušenje tih kuća.

Građanska četa - osnovao zagrebački trgovac Josip Schiffer 1799.
Vojnici su bili:
-   tokar Franjo Kalabar,
-   češljar Ivan Kalabar
-   Kalabar Franjo (*1794 † 1876) (82), župnik župe Sv. Marije 1853-1856
-   Kalabar Franjo, Kaptol 13 (176)
-   Kalabar (Halabar, Kalavar) Ivan, ulica Pavla Radića 50, 52 (68); Zrinjski trg 17 (92)

________________________

Kablari u Hrvatskoj pretežito su Hrvati, većim dijelom iz Garešnice, a često su i Srbi. U prošlom stoljeću relativno najviše hrvatskih stanovnika s ovim prezimenom rođeno je u gradovima Kninu i Garešnici.
U Hrvatskoj danas živi oko 150 Kablara u 70 domaćinstava. Sredinom prošlog stoljeća bilo ih je približno 130, pa se njihov broj povećao za 20 posto.
Prisutni su u većini hrvatskih županija, u 17 gradova i 18 manjih naselja, najviše u Golubiću (25), Puli (20), Zagrebu (15), Biovičinom Selu u okolici Knina (15), te u Jurićima u okolici Pazina (10).

https://actacroatica.com/hr/

"Croatia" osiguravajuća zadruga u Zagrebu
http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=3348.new#new

 8 
  : Siječanj 27, 2019, 23:21:32  
Autor Marica - Zadnji post Marica

Tema osiguranja me zanima isto toliko koliko i lanjski snijeg ali pošto namjeravam pisati o vlasnicima Vile Prekrižje i Vile Zagorje, morala sam najprije saznati više o njima i još nekim akterima ondašnjeg vremena. Tako sam došla do
-   Ferde Kalabara, prvog vlasnik posjeda i vile Prekrižje, te do
-   pl. Nikolića – Podrinskog (Vila Zagorje),
-   Grahora,
-   pl. Weiss de Polna (Vila Weiss/Vila Prekrižje),
-   baruna Scotti i
-   Giovanni Battista De Negri, da bih na kraju zaustavila se kod Zajceve vesele opere "Lizinka".
Vraćajući se unaza, ustanovila sam veliku povezanost interesa svih tih "moralista", te se usudim govoriti o ondašnjoj "zagrebačkoj kliki" koja se, osim manira, u ničemu ne razlikuje od današnje. Ili?

"Croatia" osiguravajuća zadruga

Prvi puta je javno izražena potreba za domaćim osiguranjem sredinom veljače 1874. godine u Sisku, gdje je održan sastanak predstavnika dobrovoljnih vatrogasnih društava iz Varaždina, Zagreba, Karlovca i Siska.
Zagrebački "Obzor" tim je povodom pisao, ali je potkraj srpnja te godine objavljen članak u kojem se iznosi činjenica da su naši građani prisiljeni osiguravati svoju imovinu za slučaj požarnih šteta kod inozemnih osiguratelja. "Obzor" ukazuje na ekonomsku štetnost koja iz toga proizlazi za ovdašnju privredu. Između ostaloga piše:

[...] Bilo bi neoprostivo, bila bi prava sramota za Zagreb i za proisvetljeno njegovo građanstvo, kad se ne bi odvažilo prekinuti ovakove jednako štetne kao i ponizujuće odnošanje napram tuđim glavničarom (misli se na dioničare stranih osiguravajućih društava) koji iz naše zemlje vuku toliku korist, a ne doprinašaju za nju niti najmanju žrtvu. Način, kako da se to izvede (odnosi se na osnutak domaćeg osiguravajućeg zavoda) ne može biti naravniji i jednostavniji, nego ako građanstvo koje je kadro pomoću vatrogasnog društva ugušiti vatru, preuzme ujedno i jamstvo za neznatnu štetu koja bi se pojedincima mogla počiniti, ako svaki vlasnik kuće bude osiguratelj, a ujedno i osiguranik tj. ako se u Zagrebu sastavi građanski uzajamno-osiguravajući zavod proti požaru. [...]

Napisano je to, dakle, prije 11 desetljeća i zadivljuje dalekovidnost i pronicljivost kojom je ukazano na odnos što ga u našem osiguranju danas ostvarujemo. Nešto kasnije, 22. rujna 1874. godine o pravilima je izvještaj podnio gradski senator August Šenoa. Iako su pravila prihvaćena, na rješenje se trebalo čekati nepunih godinu dana, a Gradsko poglavarstvo je odgovorilo negativno. Ponovno je inicijativa pokrenuta potkraj studenoga 1883. godine, ali kako je u to vrijeme vladao zloglasni Khuen Hedervary, gradski su zastupnici strahovali da bi Gradsko poglavarstvo moglo doći pod pritisak tuđinskih interesa i nasilničkog režima, pa je Odbor izmijenio prijedlog i umjesto naziva Zagrebački uzajamni osiguravajući zavod proti požaru jednostavno predložio osnivanje Osiguravajuće zadruge "Croatia". Odluka je donesena 4. lipnja 1884. godine na sjednici Skupštine zastupstva, da bi tjedan dana kasnije tajnim glasanjem izabralo se ravnateljstvo "Croatie" od osam članova. Za prvog upravitelja zadruge izabran je Ferdo Kalabar.

Gradsko poglavarstvo uputilo je 24. srpnja 1884. godine novoosnovanoj zadruzi dopis slijedećeg sadržaja:

[...] Slavnom ravnateljstvu osiguravajuće zadruge "Croatia" u Zagrebu.
Skupština zastupstva kr. glavnoga grada Zagreba zaključkom svojim od 4. lipnja 1884. g. ovlastilo je ovo gradsko poglavarstvo, da ravnateljstvu društva "Croatie" u smislu pravila društvenih stavi prema potrebi na raspolaganje temeljnu glavnicu od sto tisuća forinti. Zaključak ovaj potvrdila je visoka zemaljska vlada, odjel za unutr. posle, rješenjem svojim od 19. srpnja 1884. g.

Usljed toga obavješćuje se slavno ravnateljstvo, da se osiguravajućoj zadruzi "Croatie" stavlja na raspolaganje u gotovom svota od 100.000 forinti koju uz redovito biljegovanu namiru kod ovogradske blagajne podići može. [...]

Ovim aktom ustvari je okončana dugogodišnja borba i osnovana "Croatia".

Varaždinske vijesti, 1985 Broj: 3

"Croatia" Osiguravajuća zadruga bila je do kolovoza 1910. smještena na Zrinskom trgu br. 18, ulaz iz Berislavićeve ulice broj 2.

Polica osiguranja moga pradjede Marka Draženovića od 1901. do 1911.

Osiguravajuća zadruga "Croatia" u Zagrebu preselila se u rujnu 1910. svoju centralu u vlastitu palaču na uglu Preradovićeve br. 10-12. i Masarykove ulice br. 1-3. Ulaz u poslovnicu je iz Preradovićeve ulice.

1910. god., 1933. god i danas

"Croatia" osiguravajuća zadruga u Zagrebu

Dne 21. ožujka 1914. godine održana je u dvorani palače osiguravajuće zadruge "Croatiae" u Zagrebu, 28. redovita glavna skupština ove naše jedine domaće osiguravajuće zadruge. Pošto je ustanovljeno, da je prisutan dovoljan broj zadrugara, otvorio je predsjednik "Croatiae", presvijetli gospodin dr. Vladimir pl. Nikolić - Podrinski glavnu skupštinu, pozdravivši kratkim govorom prisutne zadrugare i zahvalivši u ime ravnateljstva, da se tako lijep broj članova sakupio, što dokazuje, da se rad i razvitak ovoga jedinog domaćeg osiguravajućeg zavoda prati u javnosti s interesom i zanimanjem. Iza toga se prešlo na dnevni red, te je upravljajući ravnatelj "Croatiae", g. Stjepan Grahor pročitao poslovno izvješće ravnateljstva za godinu 1913., iz koga vadimo ove važnije podatke:

Unatoč dosta nepovoljnih prilika za gospodarstvo te nestašice novca u minuloj godini, uspjelo je intenzivnim nastojanjem i trudom te upućivanjem naroda u korist osiguranja, polučiti u obim glavnim poslovnim granama, požarnoj i životnoj, povoljne poslovne rezultate, koji ne zaostaju za onima prošlih godina. Broj novih osiguranja, a time i broj zadružnih članova te prihod na premijama je porasao, pa se time najbolje manifestira opće povjerenje i u solidnost zadružnoga poslovanja.

Nove poslovne grane osiguranja protiv nezgoda i protiv provale nisu se mogle s obzirom na navedene opće gospodarske prilike, kao i na okolnost, da svaki novo uredjeni osigurateljni posao u svom prvom razvoju iziskuje veće investicije, onaku živo i uspješno razviti, kako bi nam to poželjno bilo, ali su može već sada sa sigurnošću ustvrditi, da su oba posla osnovnn na zdravom temelju te ima pouzdane nade, da će u budućnosti lijepo napredovali.

U poslovnoj grani požarnoga osiguranja (ključivo osiguranje protiv provale) ispostavlja se račun dobitka i gubitka, kako slijedi:

Na premijama, pristojbama i inim dohodcima unišlo je Kruna 1.293.337.87. (1.319.204.627,40 €)

Stanje sveukupnih obveza osiguranika požarnoga posla iskazuje se danom 31. prosinca 1913.
sa K 4.942.566.37, dok stanje sveukupnih osignranih vrijednosti iznaša K 518.876 826. Požarnih šteta isplaćeno je ninule godine 263 u iznosu od K 605.498.94, k tomu 20 neriješenih iz godine 1912. sa K 56.287.26, ukupno K 661.786.20. Od osnutka "Croatiae" do konca godine 1913. isplaćeno je na požarne štete uknpno K 5.996.267.30.

Prema ukupnom prihodu godine 1913. od K 1.293.337.87 iskazani su ukupni tereti sa K 1.186.295 38 te se ispostavlja čisti ostatak sa K 107.042.49. Od ove se svote privađa u smislu zakonskih ustanova povišenju pričuve premija te otpisu našastara i neutjerivih tražbina K 15.862.66 nakon ćesa ostjaje čisti dobitak od K 91.179.83, koji se razdijeljuje u smislu zavodskih pravila.

U poslovnoj grani životnoga osiguranja radi "Croatia" već devet godina. Prema stalnom porastu osiguranih glavnica i premija, pokazuje se i minule godine povoljan rezultat. U g. 1913, podnešeno je u svemu 1147 ponuda na osiguranu glavnicu od K 3.320 577. Od ovih je prihvaćeno 965 na glavnicu od K 2.700.341. - Ukupno stanje osiguranih glavnica i premija, pokazuje se i minule godine povoljan rezultat, od K 12.939.189. Prihod na čistim premijama iznosio je K 564.236.47 te je prema god. 1912. porastao za K 49.876.41. Smrtnih slučajeva bilo je 35 sa osiguranom glavnicom od K 93.286.92, a to je prema računarskom očekivanju za K 23 891.64 osigurane glavnice manje. Iza umrlih članova isplaćeno je dosele u svemu K 400.878 02. Nakon provedene dotacije računarskih pričuva, uz istodobni otpis cijelokupnih troškova akvizicije, preostaje poslovni suvišak sa K 30.56082, koji sa razdjeljuje prema ustanovama zadružnih pravila.

Po tom se prešlo na izvještaj nadzornoga vijeća, koje konstatuje, da su poslovne knjiga i blagajne u potpunom redu vodjene.

Glavna skupština primila je izvješće o povoljnom razvitku i napretku ovog našeg jedinog domaćeg osiguravajućeg zavoda sa zadovoljstvom na znanje, te izrazila upravi, ravnateljstvu i nadzorom vijeću svoje priznanje, podijelivši im podjedno absolutorij za g. 1913. Nadalje je zaključila, da se u smislu zadružnih pravila počevši od 1 svibnja o, g. isplaćuje iz zaklade članske dividende 7% od iznosa jodnogodišnje premije u ime dividende za godinu 1913. i onim članovima - osiguranicima redovitog životnog osiguranja čija su osiguranja do konca minule godine postojala tri godine u krijeposti. Prema tomu će na dividendi učestvovati sva ona redovita životna osiguranja, koja su tečajem g. 1910. stajala na snazi i to razmjerno prema faktično uplaćenoj premiji u toj godini. Iza toga proglasi predsjednik dnevni red iscrpljenim i zaključi skupštinu.
Hrvatski narod (Zagreb), 9. travnja 1914.

"КРОАТИА"
Sarajevo, 15.11.1914.
(Prvi svjetski rat započeo je 28.07.1914. Već nakon nekoliko dana Srbi uvode ćirilicu u Bosni. Što nam to govori?)


Klikni za uvećani prikaz

Jadno Sarajevo, što si dočekalo ? Svima nama je odlanulo kad čitasmo naredbu, da se u Hrvatskoj ukida ćirilica. Još u početku rata i ovdje su neki „srbi" skinuli to njihovo tobože "srpsko" pismo, i ploče nadomjestili latinicom kako i treba. Već su četiri i pol mjeseca prošla od ogavnog zločina. U ulici, gdje se zbio taj zločin imade "Croatia" osiguravajuća zadruga u Zagrebu svoju podružnicu u onoj istoj kući, pred kojom su mučenički izpustili svoju dušu naš prestolonasljednik i nadvojvotkinja. Svaki dan prolazimo tom ulicom, a na toj zgradi koče se ćirilska slova "KPOAТИA". Jadna „Croatia"! Gle, kako se iz tebe pravi kšeft (Geschäft). O, gdje ste vi kratkovidni upravitelji? - Zar ste vi "srbi" ili ste veći "srbi" od samih onih izdajnika, koji su bar tako "pošteno" (pod pritiskom javnog mijenja) skinuli tu rugobu i zamijenili je latinicom. Ili ne ćete? - koji je to uzrok?

Desno: na staroj kući moje kume u Velikom Kutu. Pločicu osiguranja od 1901. god. nisu tri rata uništila, ona nas i danas podsjeća na davna i mukotrpna vremena u Lici.

Sramota je za naš glavni grad, da jedno ovakovo hrvatsko poduzeće nema toliko uvidjavnosti i patriotizma, da se samo dosjeti, i dade skinuti ono, što nas sjeća naših najvećih neprijatelja. Naši krvnici se smiju - držeći nas ne znam čime sve, kad smo tako "rodoljubni", da nijesmo još ni skinuli i bacili ta prokleta slova.

Neka se stide oni upravitelji, koji nemadu toliko smjelosti, da su već odavno dali ta slova uništiti.
Zar je to ulagivanje onim nesretnicima, koji imadu na duši tolike zločine i izdajstva.
Zar da i dalje to trpimo?
Hrvatsko poduzeće, hrvatski žuljevi ulažu tu svoju prištednju i muku, a upravitelji tog zavoda za hvalu nam daju ćirilska slova. - Sramota nad sramotama! Stid i prezir neka ga prati, koji do danas još nije progledao tu našu bajagi "braću".

Skrajnje je vrijeme, da "Croatia" skine taj napis i nadomjesti ga s ponosnim hrvatskim. Jer Bosna je hrvatska; u njoj treba hrvatski jezik i pismo, a ne veleizdajnička slova. "Croatio"! na posao! Ne čudite se, ako vam posao ne će uspjevati, jer svaki pošteni Hrvat i Musliman znati će, što ima učiniti.
M. R.
Mali list (Zagreb. 1914), 19. studenog 1914., slika 3 Tekst

Klikni za uvećani prikaz

Fotografije su snimljene 1914. godine, ubrzo nakon ubojstva vojvode Franza Ferdinanda, ispred kuće trgovca Moritza Schillera, u kojoj je od 1905 bila smještena podružnica osiguravajuće zadruge "Croatia" u Sarajevu, na uglu ulica Apelov kej i FranjeJosipa (danas Obala Kulina bana i Zelenih beretki).

Desno: današnja zgrada. Sve što je građeno nakon 1945. godine, su za mene graditeljski grijesi.
Kulturna baština je uništena i zamijenjena s neukusnom i beznačajanom arhitekturom.
 

Atentatori su manipulirane kukavice bez morala, bez duha, bez osjećaj moralne odgovornosti. Srpska politika ubila je više od 17 milijuna ljudi. Gavrilo Princip, žutokljunac, koji je za siromaštvo svojih roditelja dao krivicu austrijskoj monarhiji, bio je glupi pomoćnik – marioneta srpske politike koja nikada nije nastojala poboljšati ekonomski situaciju svoga narodića. Srbi su narodić koji uvijek traže krivnju kod drugih!
Zar nije čudno da danas baš od Gavrila Principa tri bratića sa svojom djecom žive u SAD-u, dva u Kanadi i tri u Australiji. Čak i u Beču žive bliski rođaci.

Zadnje riječi Franz Ferdinand upućene svojoj ženi "Sopherl, Sopherl, samo nemoj umrijeti, ostani sa mnom za moju djecu", rekao je. Drugi projektil pogodio ga je po vratu i rastrgao venu i dušnik. Posljednje su mu riječi bile: "Nije to ništa."

_______________________

[...] Gospodarstvo Hrvatske i Slavonije nije se razvijalo jer su sve gospodarske odluke bile u rukama Budimpešte, koja je nastavak procesa osamostaljivanja od Beča vidjela u jačanju svoje gospodarske i financijske snage. Hrvatska je u tome imala samo ulogu prikupljanja kapitala u obliku poreza te je bila područje gdje se mogla plasirati industrijska roba razvijenijih dijelova Monarhije.
No nemogućnost domaćeg stanovništva da dođe do jeftinih kredita rezultirala je odustajanjem od realizacije dobrih ideja i do početka masovnog iseljavanja Hrvata iz zemlje. Do novca je bilo gotovo nemoguće doći, a istodobno su rasli porezi i trebalo je isplaćivati i urbarne odštete te voditi proces s plemstvom zbog segregacije šuma, jer se plemstvo grčevito držalo šuma, koje je jedino moglo uspješno prodavati u Europi.
Zakonom od 2. kolovoza 1892. uvedena je zlatna podloga. Najviše se pozornosti dalo regulaciji obračuna stare i nove vrijednosti. Jedan gulden austrijske vrijednosti u srebru ili papiru bio je jednak dvjema krunama. [...]

Povijest novca u Hrvatskoj od 1527. do 1941. godine
Mira Kolar-Dimitrijević


 9 
  : Studeni 09, 2018, 19:16:03  
Autor Marica - Zadnji post Marica

Poziv na predstavljanje knjige 'Preživio sam Vukovar i Ovčaru'

Poštovani čast man je pozvati Vas u ime Udruge branitelja domovinskog rata - Zagrebački velesajam, da svojom nazočnošću uveličate predstavljanje knjige Preživio sam Vukovar i Ovčaru, hrvatskog branitelja i sudionika obrane Vukovara te jednog od sedmorice preživjelih s Ovčare.

Predstavljanje knjige održat će se 28.11.2018. u 18:00 sati
na Zagrebačkom velesajmu u prostorijama UBDR Zagrebački velesajam (paviljon 8b, južna strana)


[...] Na redu je druga prostorija, iz koje opet izvode dvojicu koja se moraju skinuti do gola. Oni prolaze sve isto kao i svi prije njih. Krvnici imaju ritam po kojem malo ubijaju, malo nazdravljaju. Neshvatljiva je volja za tolikim mučenjem i ubijanjem, a upornost ne daje nikakvu nadu da će se ovdje dogoditi čudo i da ćemo preživjeti…[...]
Krvnici iza vrata nastavljaju veselje i pijanku, zadovoljni svime što su učinili. Glad i žeđ za hrvatskom krvlju ne prestaje, na vratima se pojavljuje Dule s nožem u ruci;

-Imali koji dobrovoljac? Ha, jel ima?
Postavlja pitanje kao da je uvjeren da će mu se netko javiti.
-Hajde bre! Nek se neko javi! Neka bude junačina!
Dok uživa u svojoj moći i našem strahu, sam odabire nekoga iza mene pokazujući nožem.
-Ti, ajde napolje!-govori.
-Nemojte! Nemojte! Molim vas! -govori dječak čiji je brat odabran.  Stariji brat pokušava krenuti, ali mu se mlađi objesio o noge i ne pušta ga. Brat ga pokušava maknuti pomiren s tim da mora poći, ali dječak plače i moli da ga ne vode. Događa se trenutak da Dule popušta;
-Ajde dobro! Sedi dole! -ali odmah zatim i novi šok.
Bez obzira na svu okrutnost i zvjerstva koje sam vidio,n e mogu vjerovati da u tim ljudima nema ni mrvice ljudskosti.
-Ajde ti,mali napolje! -govori dječaku i kroz smijeh nastavlja:
-Spasi burazeru dupe! Ajde bre napolje!
Svi smo u šoku i nevjerici, ali i u velikom strahu, pa šutimo, i tako proživljavamo ovu agoniju.
Sada zapomaže stariji brat, plače i govori:
-Pa nemoj te njega! Molim vas! Ima samo 14 godina, molim vas, nemojte! Vodite mene, nemojte njega! Nemojte……!
-Sedi bre dole! Ajde, mali, ajde! Šta se čeka! -nastavlja četnik svoju ceremoniju…[...]

[...] Ovo više nema veze s mržnjom prema Hrvatima, ovo je djelo samog sotone, đavla koji vlada u ovim ljudima.
Dječak se na očigled sviju pretvara u starijeg muškarca, u zrelog muškarca, jer on je sada taj koji tješi svog uplakanom brata. Njihov posljednji zagrljaj i rastanak za sva vremena ovozemaljskog života grubo prekida poziv krvnika:

-Ajde, mali! Ili će buraz s nama!
Dječak kreće prema vratima iza kojih umire i zadnja nada za životom.Čudi me koliko je ovaj dječak, ovo dijete od četrnaest godina, ovog trenutka smiren…
Stariji brat ostaje u suzama. Ridajući i čupajući kose viče: Bože,zašto? Zašto, Bože!? Što je on kriv!?

Čim je dječak izašao,traže od njega da se svuče. Grlo mi je potpuno stegnuto, oči su mi pune suza i cure same od sebe, bez kontrole. Prvi put od kako sam u Vukovaru plačem i ne mogu niti želim to spriječiti. Vidio sam puno groznih prizora i smrti… no ovo sada me potpuno slomilo, probilo granicu moje emocionalne izdržljivosti.

Čuje se kako Dule nekoliko puta ponavlja dječaku da skine gaće.On je ipak još dijete pa ga se osim straha tišti i nelagoda što mora biti gol pred krvnicima…
Dječakov mučenički put traje, ništa ne pomaže, niti sva njegova zapomaganja ni molbe da mu to ne rade, da ga boli.Dijete prolazi iste muke kao i svi prije njega, plačemo s njim svi, uz njegove krikove i bratovo ridanje.

-Boli me jako ! Nemoj, čiko ! Majko moja, majčice!
Te riječi i jauci kidaju dušu, nemam više snage za molitvu. Dosta mi je. Nema mi smisla moliti!

Osim iživljavanja koje traje na djetetu, čuju se i pojedinačni pucnji praćeni vriskom, kao da ga pogađaju tako da ne umre jer i dalje zapomaže. Muka jadnog djeteta predugo traje, dulje od svih ostalih. Osjećam mučninu, slomljen sam i bol mi razdire tijelo i dušu… Kakvi to ljudi moraju biti koji su u stanju to činiti, koje ne dira ni djetetov plač i jauk, koji se oglušuju na zapomaganje i preklinjanje!?
Nisu to ljudi,nemaju ništa ljudsko u sebi, ni srca ni dušu! [...]

Ulomak iz knjige 'Preživio sam Vukovar i Ovčaru', str.141-142

[...] Moje misli prekida otvaranje vrata na koje ulazi vidno pijani vodnik i iskorači korak, dva u prostoriju. Počinje opet predavanje o Jugoslaviji, usta su mu puna psovki i uvreda, a sve to prati pljuvanje po nama.Uz njega stoji Dule, a iza njih neki ČETNIK s crnom šubarom i kokardom na njoj, kojeg nisam vidio prije. Kad se oglasio, prepoznao sam glas čovjeka koji je s Duletom izvodio ljude.

-Vidi,vidi! Jesi ti to Perkoviću?
-Jesam Sveto! tiho odgovara Perković, a četnik Sveto se pored Duleta i vodnika probija unutra.
-Pa šta si se stisko komšija? smješka se Sveto i dolazi do njega.
-Izađi njapolje komšija da malo popričamo! govori Sveto.
 Perković kreće prema vratima a Sveto ispred njega i jednom rukom ga vuče za jaknu.
-Vidi mi komšije! viče Sveto ostalima iza vrata.
-Pa šta ti bi, Perkoviću, da si ovdje? Pa jebote, što ne pobeže? Sveto se smije dok postavlja pitanja, a Perković šuti.
 Vrata se ponovo zatvaraju.
-Hoćel sad pomoć HDZ, ha? čuje se kako mu Sveto iza tog pitanja udara pljusku, a nastavlja se još neujednačenih udraca.
Sveto ga uz ove udarce kao svog "komšiju" časti i psovkama i uvredama, a Perković ga moli da mu to ne radi.
-Nemoj, Sveto! Nemoj, molim te! Pa što mi to radiš!?
Izišli su na dvorište, opet ispod prozora, i sve se čuje kao da su unutra, Perković zapomaže, a zvukovi se opet udaljavaju prema ogradi;
-Nemoj mi to raditi! Što me bodeš? Pa ubije me pištoljem! Nemoj, Sveto! Molim te!

Čini mi se po zvukovima, da su odvelo dalje nego ljude prije njega. Sve se ponavlja, Sveto i Dule s svojom hordom muče i njega, prolamaju se opet krici koji nas bacaju u očaj i strah. Perkoviću nije pomoglo ni spominjanje sina doktora Ivankovića, koji je garantirao za njega.
Perković je bio Hrvat i član HDZ-a i to je sasvim dovoljno da ne preživi četnički nož. I njegov mučenički put je gotov, jer nakon petnaest minuta užasa ispaljeno je bezbroj pucnjeva. [...]

Ulomak iz knjige 'Preživio sam Vukovar i Ovčaru', str.139

http://hrvatskonebo.com/2016/02/23/prezivio-sam-vukovar-i-ovcaru/


 10 
  : Listopad 14, 2018, 12:56:27  
Autor Marica - Zadnji post Marica

'Bitka za Vukovar još traje, vidimo se 12. listopada 2019.'

Hrvatska država ima izdajničku vazalsku probeogradsku vlast.

U Vukovaru na prosvjedu ni Predsjednice Hrvatske ni Predsjednika Vlade ni Predsjednika Sabora, ni Sabornika, jedini Culej od 157 zastupnika, ni Generalskog zbora ni DORH ni MUP ni stranaka u vlasti:HDZ ni SDSS ni HNS ni oporbe SDP-neprijatelj države.

MUP je pljunuo na prosvjednike, vidio svakoga drugoga, 9000 a bilo oko 20000. To je MUP, ne vidi prosvjednike a vidio tko je bacio krišku limuna na četnika Milorada Pupovca na Dolcu.

Sami smo krivi, šutjeli i pisali što je tko rekao, opljačkao, prodao strancima, nismo pisali kako izgraditi državu po volji naroda, većinske većine, vlast smo 2000te predali onima protiv kojih smo se branili pet godina i obranili uzaludo se branili, neviđeno u svijetu. A imamo falultete, HAZU, sve institucije-državne službe kao sve članice Europske zajednice-stravičniprivid. Država tone a vlast podastire lažne hvalospjeve.

Srpski ratni zločinci na vlasti, slobodni, nesuđeni ni osuđeni izruguju se svojim žrtvama.

Ivan Penava, gradonačelnik Vukovara, mlad, domoljub, hrabar usprotivio se izdajniku Predsjedniku Vlade, Strankama na vlasti. Penavu izaberimo za Predsjednika Hrvatske ili Vlade ili Sabora. Hoćemo li to barem pokušati.

Mile
_________________________

Poštovani gospodine Mile,

redovito čitam sve što mi pošaljete, na čemu sam Vam zahvalna, ali ovaj puta sam potpuno drugog mišljenja što se tiče prosvjeda u Vukovaru i svih drugih, jako rijetkih, prosvjeda u Hrvatskoj.

Za mene je paradoks tj. ironija, da oni koji namjerno koče procesuiranje ratnih zločinaca i koji su (jedini na Balkanu) protiv lustracije komunističkih zločina, da upravo ti prosvjeduju zbog zakona koje oni ne žele. Naša politička elita će prije za Nobelovu nagradu za mir nominirati one koji su započeli rat nego li sve zločince osuditi ili čak protjerati iz naše domovine.

Što ima jedna gospođa, koja prostire crveni tepih jednom četniku, tražiti na prosvjedu u Vukovaru?

Što se tiče gospodina Penave, ja malo znam o njemu, ali znam da jedna ovca u čoporu vukova ne može preživjeti.
Da bi to uopće bilo moguće morate najprije:

-   promjeniti status zaštite vukova
-   vukove izolirati ili istrijebiti

Srdačni pozdrav

Marica
______________________________

Lovci kraj Perkovića ubili pet zakonom zaštićenih vukova

Lovci lovne skupine Perković ubili su u nedjelju 14.siječnja 1996. na brdu Parizovcu u Mrčelinu Klancu iznad sela Slivna i Sitnoga kraj Perkoviča pet zakonom zaštićenih vukova (tri ženke i dva mužjaka).

Podsjetimo, vukovi su od 17. svibnja 1995. godine u Hrvatskoj zaštićena vrsta.

Očekujemo da se počinitelji ovoga kriminalnoga i barbarskog čina kazne (do 50.000,00 DEM/ 25.565,00 EUR) po primjerku ubijenog vuka.

 Str: [1] 2 3 ... 10
Pokreće MySQL Pokreće PHP CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.20. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!