CRO-eu.com

Hrvatska => NDH => Autor teme: Marica - Studeni 11, 2010, 15:36:59



Naslov: NDH i njezin slom
Autor: Marica - Studeni 11, 2010, 15:36:59

Pavelićeva stolica

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Navodno%20poglavnikova%20stolica-2.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Navodno%20poglavnikova%20stolica-2.jpg)
Foto:
Prema neslužbenim podacima ovo je
Pavelićeva stolica na kojoj su od 1945.
pa do nedavno mnogobrojne političke
ličnosti uzele mjesto. Ona je sklonjena i
nedgje pohranjena.

[...] Konačno smo 7. svibnja, u ponedjeljak ujutro, krenuli iz dvorišta vojarne. Na raskrižju gdje na cestu (sada stare ceste) Zagreb - Ljubljana izbija cesta-aleja iz Stenjevca, prvi put smo se zaustavili poradi zakrčenog prometa.

Tu nas je dostigao i pohodio bojnik Marković, pogledao u kamion da provjeri jesmo li svi tu, pozdravio se s roditeljima te, uz napomenu da se on još jednom mora vratiti u Zagreb, ali da će nas već dostići, na svojem Zindapu odjurio prema Zagrebu. Nikada ga više nismo vidjeli. Kasnije, kada smo se nakon svega mi preživjeli našli u Zagrebu, kuharica u Dočasničkoj ustaškoj školi u Ilici, gđa Meri, pripovijedala je njegovoj majci da je ona zajedno s njim i kadetima otišla put Austrije, da su (kod Klagenfurta) bili zarobljeni i vraćeni u logor u St. Vidu kod Ljubljane.

Tu su odvojili žene od muškaraca i poslali ih natrag u Zagreb. Po njoj je Marković poslao majci svoj indeks i sat. To bi bio posljednji trag o njemu još živome. Njegova majka je kasnije tijekom godina dobivala razne proturječne izjave o tome da su ga vidjeli tu i tamo, neki su joj tvrdili da je živ, ali da o tome ne smiju ništa drugo kazati. No on se nikada, ni za vrijeme jugokomunističke vladavine, a ni nakon oslobođenja i uspostave samostalne Republike Hrvatske, nije javio.

Iako se u njegovu slučaju radi o jednom od mnogih stotina tisuća slične sudbine, ovdje moram zabilježiti jednu pojedinost u svezi s tim mladim hrvatskim časnikom. On se, kao uostalom i svi vojnici, povlačio u svojoj vojničkoj (ustaškoj) odori (mislim da im je na polasku bilo i zabranjeno nositi sa sobom i civilno odijelo). Takova su ga zajedno s njegovim kadetima Dočasničke ustaške škole susreli u jednom malom mjestu kraj Klagenfurta moji kolege Ksenija Buljević i Marcelo Bakarčić, kasnije (ili već onda?) supružnici, koji su se spasili i nastanili u Argentini. Kada su nakon uspostave Republike Hrvatske jednom došli u posjet domovini, susrela sam se s njima kod njezine rodbine u Splitu. Oni su mi tada tvrdili da su Đuku Markovića, kojeg su dobro poznavali kao kolegu i Domagojca, nagovarali da se presvuče u građansko odijelo, koje su mu oni nudili jer su ga imali u rezervi (oni su valjda putovali kao civili?), te da bježi zajedno s njima jer nema nikakva izgleda da će ih Englezi prihvatiti i zaštititi. On je, međutim, tu njihovu ponudu i nagovaranje odlučno odbio s obrazlože njem da je on svoje mlade kadete na taj put poveo, da ih on ne će ostaviti i da će zajedno s njima dijeliti njihovu sudbinu.

Kada sam to čula, zavrtjelo mi se u glavi, ne samo poradi osobne sudbine toga meni dragog čovjeka, nego poradi i nehotične usporedbe o vladanju jednog mladog hrvatskog časnika s vladanjem vrhovnog zapovjednika svih hrvatskih oružanih snaga - poglavnika Pavelića. Nema te isprike koja može opravdati ponašanje dr. Pavelića u času sloma. Kad na moru brod pretrpi havariju i počne tonuti, svi se spašavaju koji to još mogu, a posljednji, ako još ima vremena i mogućnosti, spašava se i kapetan broda, no najčešće dobrovoljno tone zajedno s brodom. A kapetan hrvatskog broda, nesretne hrvatske države, najprije daje zapovijed vojsci da s naoružanjem i u vojničkim odorama napusti zemlju i pođe u nepoznato (a bilo je lako pretpostaviti da ih Saveznici ne će prihvatiti), a sam kod prve zapreke u civilnom odijelu preko slovenskih i austrijskih planina bježi u sklonište k svojoj obitelji koju je već ranije tamo smjestio. Sam ovaj posljednji poglavnikov "državnički" čin, kada bismo i za sve ranije pogrješne poteze, bilo iz neznanja, iz teških okolnosti ili iz osobnog častohleplja, mogli na neki način naći bilo političko bilo ljudsko razumijevanje, ovaj bijeg s broda koji tone, a čiju havariju je i sam dobrim dijelom prouzročio, ne može se nikako opravdati. Ako se uzmu u obzir njegove ranije zasluge, borba u domovini i u izbjeglištvu prije uspostave NDH, ovaj posljednji čin nema opravdanje i, štoviše, zatamnjuje sliku i njegovih ranijih zasluga. [...]
 
Tekst: Benedikta Zelić,
Nezavisna država Hrvatska (1941.-1945.) u mom sjećanju, str. 120-121


Naslov: Ilija Stanić: Ubili smo Luburića ...
Autor: Marica - Studeni 28, 2010, 23:24:44

Ilija Stanić: Ubili smo Luburića jer se razišao s Pavelićem

Luburicev Govor 1-2 > http://www.youtube.com/watch?v=Wq9IuyHWI0o
Luburicev Govor 2-2 > http://www.youtube.com/watch?v=RgAshduXibI&feature=related

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/ILIJA%20STANIC%20-%20Atentator%20na%20ustaskog%20zlocinca%20Vjekoslava%20Luburica.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/ILIJA%20STANIC%20-%20Atentator%20na%20ustaskog%20zlocinca%20Vjekoslava%20Luburica.jpg)
ILIJA STANIĆ - Atentator na Vjekoslava Luburića 
Klikni za uvećani prikaz

EKSKLUZIVNO Jedan od organizatora i izvršitelja atentata na Vjekoslava Maksa Luburića, zloglasnog ustaškog generala i zapovjednika koncentracijskih logora u NDH, u ekskluzivnom intervjuu Globusu, prvome koji je dao za neke novine s prostora bivše Jugoslavije, otkriva zašto je odlučio likvidirati svojega političkog mentora

U sada već gotovo povijesnom intervjuu beogradskom NIN-u dr. Andrija Hebrang izjavio je kako su glave njegova oca i Vjekoslava Luburića Maksa skinute samo zato što su bile hrvatske. Ta je teorija u najmanju ruku dvojbena. Ubojstvo Maksa Luburića pripisivalo se bosansko-hercegovačkoj filijali Udbe, ali je ostala otvorena opcija po kojoj je Luburić likvidiran zbog razilaženja u hrvatskoj političkoj emigraciji. On se, naime, 1955., posvađao s Antom Pavelićem i pošao drugim putem.

Osnovao je Društvo prijatelja Drine, a potom i Hrvatski narodni otpor. To je duboko podijelilo hrvatsku emigraciju. Španjolski novinar Francesco Bayarri prvi je, i do ovog razgovora jedini, novinar koji je razgovarao s Ilijom Stanićem, čovjekom  kojemu se pripisuje Luburićevo ubojstvo. Stanić je danas umirovljeni službenik. Živi mirno u Sarajevu i pozorno prati sve događaje u Hrvatskoj. Ovo je prvi Stanićev intervju za neke novine s ovih prostora.

Ja sam Luburiću bio možda najbliži čovjek u čitavom životu.
On ni s kim nije bio više od godinu dana. Iako sam jedan od sudionika atentata, i premda sam bio na njega kivan, sada mi je žao”, kaže Stanić, koji je s Luburićem više od dvije godine živio i surađivao u španjolskom gradu Carcagenteu. Ipak, ne želi potvrditi da mu je upravo on polugom razbio glavu kada je zatajio otrov, kako je pisao jugoslavenski tisak. Po njegovim riječima, on je u to vrijeme bio zagriženi pripadnik ustaškog pokreta koji se Luburiću htio osvetiti zbog izdaje Pavelića, a Udba ga je vrbovala tek kasnije.

U Luburićevu organizaciju u Španjolskoj infiltrirali ste se preko emigranta Pavla Tijana?

- Da. On je živio u Madridu i vodio krugovalnu postaju Slobodni glas Hrvatske. Nekoć je, ako se dobro sjećam, radio u Ministarstvu prosvjete NDH, a potom je emigrirao u Madrid.

Kako ste uvjerili Luburića da vas zaposli u svojoj tiskari?

- Tijan me testirao. Jednom je prilikom kod njega bila večera, nekih mjesec dana prije nego što ću ja doći. Tijan  je Luburiću rekao da imaju jednoga finog mladića, koji je tu u HOP-u, on me preporučio i stao iza mene. Tijan me je testirao nekoliko mjeseci. Bio je gospodin par excellence. Onda me uputio u Valenciju da se javim načelniku policije, kad su se već sve dogovorili. To je bilo dovoljno.

Prvi susret

Kako je izgledao vaš prvi susret s Vjekoslavom Luburićem?

- Doveo me načelnik policije za tu oblast i grad Valenciju. Maks je uživao izvanredan tretman, kretao se u krugu odgovornih ljudi, družio s najjačim osobama izvršne vlasti Španjolske. Bio je inače oženjen kćeri vrlo bogatog industrijalca, ali ona ga je ostavila iako su imali dvojicu sinova i dvije kćeri. Kada bi djeca nedjeljom došla s crkvenog kolegija, a ona došla da ih obiđe, često sam s njom pričao. Rekla mi je da nije mogla više s njim živjeti iako su španjolske vlasti vršile pritisak da se taj brak ne raskida, radi njegove sigurnosti. S nama je živjela i jedna žena koja je kuhala i radila, Eleonora, iz mjestanca blizu Carcagentea.

Što vam je tada rekao?

- Pomilovao me po glavi… Ja sam stvarno bio djetinjast, vidio je da sam bio, što se kaže, dobro nabrijan. Imao sam vrlo veliku tremu. Izgovorio sam, uvrh glave, dvije-tri riječi... Poslije sam preuzimao poslove, vodio tiskaru...

S njim ste nakon toga stalno bili u dobrim odnosima?

- Vrlo dobrim... Od prve polovice ožujka 1967. do 20. travnja 1969. bilo je gotovo idilično.

Kada je izbio sukob?

- Odnos se poremetio kardinalno 1968. za Božić ili Novi godinu. Voljeli smo popiti vina...

Je li Luburić bio alkoholičar?

- Nije, ali je volio popiti uz objede, a za blagdane možda još i više. Rekao sam mu da je najveći heroj, Hrvat i junak bio moj ćaća i oni koji su zaglavili s njim. Mislio sam na križare. On je na to rekao da su to bili iluzionisti, da tu nije bilo nikakve šanse.

Je li bilo galame, tučnjave, jeste li mu rekli da ste ljuti...?

- Ma ne. Ali u sebi se jesam naljutio. On je vjerojatno malo osjetio da sam  ljut.

Križar NDH

U kakvim je on odnosima bio s vašim ocem Jozom?

- Nisu se znali. Oca inače nikad nisam vidio. On je nakon pada NDH otišao u šumu i bio u Križarima. To su grupe vojnika koje su ostale da se bore za NDH. Moj je otac istinski junak, iskreni domoljub, jedan od najčasnijih ljudi tog kraja.

Je li točno da ste jedno vrijeme bili zaljubljeni u Luburićevu kćer?

- Nije, ona je tada bila dijete, bilo joj je možda 13 godina. Najstariji je Domagoj, kojem je tada bilo 15 godina, pa Drina (13), Vjekoslav i Milica. Moja je zaručnica bila Španjolka Consuela.

Kako je ubijen Luburić?

- Akcija je počela oko 10.30. Vlado Marković i Nikola Katičić došli su po dogovoru. Oni su bili Pavelićeve pristaše, emigranti iz Kanade. Ja sam im omogućio da sudjeluju u tome, bez mene ne bi išlo. Maks Luburić i ja bili smo gore u sobi. Stavio sam bijelu plahtu na prozor da dam znak Vladi i Nikoli da sam spreman, da znaju da smo sami. Provirio sam i vidio da idu. Otvorio sam vrata, a oni su ušli gore. Ubrzo je netko opet pozvonio. Taman dok sam sletio i dok sam se gore vratio, on je ležao na podu.

Mi smo se dan prije dogovorili da ćemo mu se osvetiti. Našli smo se u Valenciji. Upoznali smo se u Madridu, a njih su dvojica došli iz Kanade. Vlado mi je rekao da je iz Blata pokraj Stoca. Sva trojica dali smo prisegu da ćemo u tome sudjelovati. Ante Pavelić zarekao se davno da Maks nestane. Pošto je veza ostvarena, kad sam se vratio, oni su 19. travnja otišli u Valenciju. Tog sam se dana s njima našao. Sjeli smo u taksi i odvezli se u Carcagente. Otišli smo do kuće i ja sam im govorio: to je tu... I dogovorili smo se za sutradan za 10.30 sati, ali nije bilo dogovora da će Maks biti likvidiran.

Nego?

- Da će biti nešto učinjeno da bismo mu se osvetili zbog njegova odnosa prema poglavniku i HOP-u, i svemu tome. Jednostavno nisam vjerovao da će Maks biti taj dan likvidiran, sreće mi moje; da sam znao, možda ne bih ni sudjelovao, iako sam dao riječ da ćemo osvetiti Pavelića.

Brza akcija

Danas vam je žao što je ubijen?

- Jest. Iako sam bio kivan na njega. Povrijedio me, preko oca, koji je bio moj idol. Rekao je da je on bio iluzionist. Mislio sam: Tko si ti?! Ti uživaš u blagodatima drugog svijeta!

Dakle, tvrdite da ga niste vlastitim rukama likvidirali?

- Tako je. Likvidirali su ga njih dvojica. Ma, za pet minuta. U 10.45 već je sve bilo završeno. Uvečer, kad sam vidio da sam izigran, a oni nestali, pitao sam se kako ću se snaći... Vidio sam da moram napustiti Španjolsku. Mislio sam kako nije bitno kamo ću. Odlučio sam otići u Francusku.

1. od 3


Naslov: Ilija Stanić: Ubili smo Luburića ...
Autor: Marica - Studeni 28, 2010, 23:36:40

Je li u atentatu doista upotrijebljen čekić?

- Donesena je velika šipka.

Kako je Luburić u tom času izgledao? Je li mu bila razbijena glava?

- Krv mu je tekla iz glave, slijevala se niz vrat i straga...

Je li još bio živ?

- Nije. Taj je udarac bio strašan. Pomislio sam, što sad, doći će djeca svaki čas, moram pripremiti ručak. Ali, pomogli su mi. To je sve betonska ploča. Stavili su ga na jednu deku i odvukli hodnikom u sobu u kojoj nismo spavali te su ga spustili... Ja sam je onda zaključao.

Kako ste očistili krv?

- Strašno mi je bilo. Drhtao sam kao prut. Djeca trebaju doći, ručak moram napraviti... Ali uspio sam očistiti. Kako, ne znam ni sam.

Rekli ste da se sve vrlo brzo zbilo. S koliko je udaraca ubijen?

- Jednim, najviše dva. Čuo sam gore lom. Kad su oni ušli, vrata su ostala otključana, i ja siđem da ih zaključam. Čuo se tup udarac. Ja sam bio u sobi s njim i tipkao sam materijale, jer nam iduće jutro trebaju izaći novine. Dao sam im znak - stavio sam plahtu - da je u redu. Luburić je sjedio u kožnoj fotelji. Otišao sam dolje i pustio ih u kuću. Išao sam s njima gore, to je 20-ak stuba. Desno su vrata, velika blagovaonica, a ravno kuhinja, sudoper, kamin. Netko je zazvonio, sletio sam dolje. Kad gore - lomovi. Tako je to bilo. Što ću, što sam mogao?

Tko je to od njih dvojice izvršio?
 
- Mislim, Marković, više on nego Nikola.

Je li vam to priznao?

-Pa vidio sam.

 Što? Držao je šipku u ruci?

- Ne.

Kako ste to onda zaključili?

- Po priči. Rekao je: “A jesam ga...!” A i krupniji je, jači od Nikole. Mislim da je šipku nosio u rukavu, ispod kaputa.

Kako vas je kontaktirala Udba?

- Kad sam došao u Jugoslaviju, ostvario sam kontakt.

Nikad prije?

- Nikad. A poslije sam doživio preobraćenje. Imao sam izvanredne ljude na funkcijama i tretman kakav nitko više neće moći imati.

Povlašteni udbaš

Udba vam je kupila stan u Sarajevu, Beogradu, BMW... Jeste li  dobili još što? Novac?
- Nije, što će mi kupiti više? Svagdje sam bio povlašten. Pa imao sam novca koliko sam htio.

Jeste li u atentatu sudjelovali zbog oca ili zbog Pavelića?

- Sudjelovao sam 95 posto zbog oca, a pet posto zato što je uvijek u meni ostao Ante Pavelić... On je moj susjed. Pavelić je iz Bradine, kod Konjica. Mi smo kao djeca pjevali: “Bradina, selo malo...” To uđe u dušu, u srce, teško je to poslije eliminirati. I sam sam znao napisati koju pjesmicu, naprimjer: “Španjolska, pomajko Hrvata, tvoj Madrid jedini od zlata, jer u njemu Ante sada leži...”

Jeste li išli na Pavelićev grob?

- Jesam, više puta, i slikao se, i smatrao to svojom ljudskom obvezom kada sam došao u Španjolsku. Pa s tim sam ciljem i došao.

Kada vas je počela peći savjest?

- Kad sam vidio da sam izigran, već sam se u Barceloni razočarao, tu večer, 20. travnja. U Valenciji su me dočekali. Ajmo, kažu, u Barceloni ćemo se naći pa idemo od centra - centrom se smatrao Madrid - i onda u Kanadu. I kad sam vidio da sam u Barceloni ostavljen na cjedilu, sad se valja meni snalaziti, hitno napuštati prostor Španjolske.

Je li istina da ste prije odlaska u Španjolsku surađivali sa šefom Službe državne bezbjednosti BiH Fehimom Halilovićem kako biste izbjegli odlazak u zatvor zbog krađe?

- Njega sam upoznao tek kad sam se vratio, 1969., nisam nikad surađivao s njim, ali sam bio vrlo dobar s njim poslije. Tada on i nije bio glavni gore: glavni su bili Branko Jurak i Milan Desnica. Oni su bili i ostali moji veliki prijatelji.

Za crvenu Hrvatsku

Je li vam Luburić pričao kakav je bio njegov odnos s Andrijom Hebrangom?

- Ne bih o Andriji, o njemu ću reći sve najljepše...

Je li bio suradnik ustaša?

- O Andriji ću reći sve najljepše. Ništa ružno o njemu ne mogu reći, a o sinu bih još i mogao reći nešto što ne valja.

Je li ili nije surađivao s njima?

- Andrija je bio vrlo dobar čovjek. A zadavljen je. To je sve što znam.

Njega su pustili iz Jasenovca.

- Znam ja to bolje nego itko. Nemojte se ljutiti, o tom čovjeku sve najbolje. On je rekao u jednom trenutku i samom Maksu, kad su vidjeli da ga ne može nitko obraditi: I ja se borim za Hrvatsku, ali crvenu.

Što mislite o Hebrangovoj izjavi u NIN-u?

- Dobro, Luburić je u emigraciji, u svojim tekstovima, tražio određenu pomirbu. Nije volio komuniste, ma jok, to su glupe priče - ali se zalagao za izmirenje s njima, vidio je stvarnost. Meni je nekoliko puta rekao da ćemo, ako treba, za Hrvatsku i s Rusima.

Slažete li se s Hebrangom ili ne?

- Djelomice da. U dosta se dijelova ne slažem s njegovim izjavama. Čitao sam to u NIN-u, pa i Jergovića. To što on govori, 80 posto ne stoji.

S čime se ne slažete?

- Maksova borba, dok je bio ovdje, za vrijeme NDH, nije bila u cilju hrvatske države, jer ne može jedan zapovjednik raditi ono što je on radio. Kad je on meni pričao neke sekvence, npr. kako je časnike koji nisu bili podobni samo u času određenih njegovih razmišljanja, tako divne ljude, likvidirao, bilo je to užasno slušati. Zato se ne slažem s Hebrangom u tom segmentu. Jest on bio za Hrvatsku, ali za onu svoju, Maksovu Hrvatsku. U njoj ne bi bilo dobro mnogima...

Hebrang kaže da Tito nije bio Hrvat. Je li on za vas bio Hrvat? Je li bio ratni zločinac?

- Joj, dovodite me u neugodnu situaciju. Tito je do 1948. bio satrap, poslije je odigrao fantastičnu rolu za Hrvatsku, rolu koju bi svaki čovjek poželio, i ne bih ga se odrekao kao Hrvata. Zahvaljujući Titu i nekim njegovim potezima donesen je 1974. Ustav koji je omogućio slobodnu hrvatsku državu u dobrim granicama.

Luburić je živio luksuzno?

- Bio mu je cilj da uživa, da mu bude dobro, imao je velike blagodati. Imali smo na raspolaganju i avion, i helikopter, i dobivao je novac od naših ogranaka u Njemačkoj, Švedskoj, Kanadi, Australiji...

Što mislite o Luburiću i pomirbi?

- Ja sam zagovornik hrvatske pomirbe. To nije bilo Maksova ideja, nego ideja Dabe Peranića. Maks je to dobro plasirao i predstavio kao svoja razmišljanja, da napravi otklon od HOP-a, ali u biti nije tako razmišljao. Štoviše, sasvim je drugačije razmišljao i radio, ali papir podnosi svašta.

Od Zemuna do Kotora

Živjeli ste s njim dvije godine i mjesec dana. Kako je točno razmišljao?
- On je bio za Hrvatsku s granicom od Zemuna do Kotora. Bio je, vjerojatno, za onakve odnose kakve su oni uspostavili, što nikako ne može biti vrijedno spomena, jer su najljepše dijelove Hrvatske ustupili drugoj državi. Pa i u onome dijelu gdje su obnašali vlast nisu se, kažu, pitali za mišljenje, ja to znam. Tužili su se: Mi nismo mogli, mi nismo imali vlast. Pa što niste išli u šumu? Kako su partizani išli u šumu? Vi niste iskoristili šansu, ne treba uzeti državu kakvu ti je netko daje, osakaćenu... Tu Andrija Hebrang nema pravo... Luburić ne bi pristao sudjelovati u vlasti gdje se pola države daje nekomu drugom. Da ste vi imali prilike čuti njegovu suprugu kad izjavljuje kako joj je bio mukotrpan život s Maksom...

2. od 3


Naslov: Ilija Stanić: Ubili smo Luburića ...
Autor: Marica - Studeni 28, 2010, 23:44:30

Na što se tužila?

- Na njegov surov-sirov odnos. Ona nije bila nekakva ljepotica, ali je bila izvanredan karakter. Vrlo često znali smo nedjeljom sjesti i popiti sok. Kad je čula što je Maks radio, počela se žaliti. Nije mogla do vlasti. Španjolske vlasti su na nju vršile presiju, to je bilo strašno, no ona je ostvarila kontakte s nekim Hrvatima dok ja još nisam došao u Španjolsku. Voljela me i pitala me je li stvarno to tako bilo. Ja sam joj odgovorio da ne znam jer sam rođen 1945.

Komu su djeca, Domagoj, Drina, Vjekoslav i Milica, dodijeljena?

- Njoj.

Koliki je imetak imao Luburić?

- Nisam mogao znati. Nisam sebi nikad ni dopustio da ulazim u to. Svu sam poštu sam otvarao, samo mi je za određena pisma rekao da ne trebam. Manje važna korespondencija išla je preko mene. Bilo je nekoliko ljudi kojih pisma nisam smio dirati, rekao bi mi: Nemoj, mali, ovo, to ću ja. Ja sam išao u poštu, ali u banku nisam. Nisam ja bio policajac, niti sam bio ubačen.

Kakva mu je bila kuća, je li imao umjetnina?

- Kuća je bila izvanredna. Imao je mnogo slika i mnogo zlatnine. Ja sam dobio od njega za 10. travnja 1967. divan medaljon. To mi je sad u ratu stradalo. S jedne je strane bila Hrvatska u povijesnim granicama. Držao je dukata, zlatnine za poklone, za naše dužnosnike. To se kovalo u zlatarni, znam da smo imali toga. Dragog kamenja nisam vidio. Slika i umjetnina imao je dosta, većinom Španjolce, Goyu, El Greca, mislim da su to bili originali, zatim Nizozemce, Talijane. Imao je, kada sam došao, samo jedan auto, Dodge, veliko američko vozlio koje je stajalo u garaži. Imao je vozača, ali je i sam vozio.

Zašto Dodge?

- Bio je krupan. Imao je vrat kao ja struk. Mislim da je tada imao najmanje 110 kila.

Kakva je zdravlja bio?

- Relativno dobrog. Bio je mlad, 57 godina.

Jeste li se bojali da će vas Luburićeva djeca napasti?

- Dosta sam ih učio hrvatski, ali nisu to voljela, i vrlo su loše i malo učila. Nisam se bojao da će me kontaktirati. Moj je strah sveden na neobaviještene ljude u bivšoj Jugoslaviji, konkretno u Hrvatskoj i BiH.

UBOJICA KOJI SE NIJE MOLIO BOGU

Maks Luburić je bio slab vjernik

Jesu li za vas nacija i vjera isto?

- Nisu. Ja sam prvo Hrvat jer, kada su me rodili, bio sam Hrvat, a kad su me odnijeli u crkvu, onda su me krstili, i tek sam tada postao katolik. Vjera se stječe.

Je li Luburić bio veliki vjernik?

- Bio je slab vjernik. Ja sam često išao u crkvu jer mi je zaručnica bila kći najuglednije osobe u mjestu, i mi smo najmanje jedanput na tjedan išli na misu. Znali smo i češće. Luburić nije bio duhovan, nije ispovijedao vjeru na pravi način, kako treba. Ne znam je li dva puta na godinu išao u crkvu.
Djeca jesu, jer su živjela u kolegiju, i mati im je na tome inzistirala. Svake nedjelje kad je dolazila, išla bi sa mnom u crkvu, s djecom. Ja kad sam došao, on je bio slobodan. Znam da je imao neku ženu, da su se družili, on je išao k njoj...

O čemu ste najviše razgovarali?

- O odnosima za vrijeme rata, NDH, predratnom vremenu, mene je mnogošto zanimalo. Ja sam gutao dosta toga što je on pričao i s ushićenjem sam primao njegove govore. Bilo mi ga je drago slušati, smatrao sam da je to što govori za dobro Hrvatske, no poslije sam promijenio mišljenje. Samo se magarac ne mijenja.

Je li vam se neka tema urezala u pamćenje?

- Jest, vješanje ljudi 1945. u Sarajevu u odlasku. To nije trebao učiniti, povješati 60 ljudi bez razloga. Na svakom kestenu na Marin dvoru, na svakoj grani, visio je jedan čovjek. To nije trebalo.

Jeste li mu se u razgovoru smjeli suprotstaviti?

- Vrlo malo, zato što sam se u mnogim stvarima s njime slagao.

Je li se ikad kajao za ono što je činio u ratu?

- On je ostao dosljedan. Kretao se u takvu krugu, to su bili ljudi dosta slični njemu po načinu razmišljanja.

A što vi mislite, je li se možda u sebi kajao, ali to nije htio pokazati?

- Ne vjerujem.

Kakvo je imao obrazovanje?

- Nikakvo, ali je bio pametan. O svemu smo pričali: o klasičnoj glazbi, narodnim običajima... Imali smo vrlo bogatu biblioteku.
 
(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Maks%20Luburic.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Maks%20Luburic.jpg)
Vjekoslav Maks Luburić  
Klikni za uvećani prikaz

FRANCESCO BAYARRI, španjolski novinar, autor prvog intervjua s Ilijom Stanićem

Vjerujem da je Stanić ubio Luburića nakon jedne svađe

“Bio mi je profesionalni i privatni izazov pronaći Iliju Stanića. I sama priča vrlo je zanimljiva, zbog povijesne važnosti koja se pridaje Vjekoslavu Maksu Luburiću, ali i zato što ni španjolska ni Interpol nikada nisu uspjeli naći Stanića”, rekao je u razgovoru za Globus Francesc Bayarri, autor prvog intervjua s Ilijom Stanićem, iz 2005., koji je španjolski novinar upriličio za potrebe TV serije o naslijeđu frankizma.

Bayarri (48), koji je 28 godina novinar i koji danas uređuje tjednik Sveučilišta u Valenciji, a osam godina bio je i dopisnik iz Valencije dnevnika El Pais, rekao nam je kako je nakon svega što je poduzeo da sazna istinu o Luburićevoj smrti konstruirao vlastitu verziju događaja 20. travnja 1969. u Luburićevoj vili u Carcagenteu, po kojoj je likvidator generala Drinjanina upravo Ilija Stanić.

Bayarri je, uz ostalo, sakupio nekoliko sati snimanih Stanićevih izjava, razgovarao je sa svjedocima, sudskim vještacima, sucima i temeljito preslušao Stanićev iskaz dan policiji u Sarajevu 1969. Premda Stanić danas tvrdi da je on samo jedan od sudionika u konspiraciji koju je inicirala obitelj Pavelić i organizacija HOP, Bayarri kaže: “Nevjerojatno mi je što je živio pod svojim imenom u Sarajevu i bio funkcioner, a tražila ga je međunarodna policija. Rekao je da je u svibnju 1969. bio mjesec dana u Bruxellesu, što ne vjerujem, i onda letio u Milano s njemačkom putovnicom, a ne govori njemački...

Mislim da je bio zatvoren u nečijoj kući i da mu je taj netko pomagao mjesec dana prije atentata. Za mene je to jedan od najvećih misterija ovog slučaja. Mislim da Stanić nije radio za Udbu prije dolaska u Španjolsku. Vjerujem da je Luburića ubio nakon nekakve svađe. U svojoj knjizi ‘Cita a Sarajevo’ nudim dokaze za to.”
 
OD UDBE DO HDZ-a

Razočarao sam se u Tuđmanu jer je podlegao Šuškovoj politici

Kakav je vaš odnos prema Franji Tuđmanu?

- Izmijenjen. Razočarao sam se u njemu, iako mislim da mu je dosta toga podmetnuto. Cijenim ga, pokoj mu duši, ali je malo podlegao politici Gojka Šuška. Ne mogu shvatiti da je on mogao utjecati na predsjednika Tuđmana, taj primitivac što se okitio ljudima kao što su Rojs i ostali.

Kad ste se opredijelili za HDZ?

- Čim je stranka osnovana u Sarajevu, ja sam član pod rednim brojem 101.

 Tijekom srpske agresije na Sarajevo jedno ste vrijeme obavljali vojnu funkciju?

- U Sarajevu sam bio cijelo vrijeme rata, a poslije sam obnašao funkciju pomoćnika zapovjednika za sigurnost Druge brčke brigade.

A što ste radili 80-ih?

- U Beogradu sam nakon dolaska živio osam godina. Potom sam se smjestio u  Sarajevo, ovdje u Stojčevac.

Je li istina da ste, da biste se spasili od zatvora zbog krađe, nudili jugoslavenskom konzulu Mili Nesiću dokumente o ustašama i Luburiću u Španjolskoj te plan o miniranju jugoslavenske ambasade u Parizu?

- Mnogo ljudi izmišljaju. Ja jesam vodio određene akcije, bio sam baš revolucionaran, i uvijek sam ostao takav. Međutim, ja sam se morao koristiti tom svojom novostvorenom pozicijom. Uzeo sam u zaštitu dvojicu ljudi, Hrvata, i neću dok sam živ o njima govoriti, da im ne nanesem štetu, ni njima ni Hrvatskoj.

Sanja Romić / 17.07.2009. 13:10:10
http://globus.jutarnji.hr/zivot/ispovijest-luburiceva-ubojice

Španjolski novinar, autor prvog intervjua sa Stanićem i knjige Cita a Sarajevo, Francesco Bayarri, međutim, vjeruje da je Stanić sam ubio Luburića i to nakon nekakve svađe, a ne na inicijativu Pavelićeve obitelji i HOP-a, kako danas tvrdi. Ipak, smatra da u to vrijeme Stanić još nije bio član Udbe.(njd)

♦ ♦ ♦

Ako je gosp. Stanić, po Pavelićevom nalogu ubio Luburića, onda je nerazumljivo, da ga je UDBA tako dobro nagradila te je kao Pavelićev i Luburićev prijatelj (istomišljenik) "dobro došao" u Beograd.

Facit ove priče: Pazi koga primaš u svoju kuću!
3. od 3


Naslov: Domobrani i ustaše
Autor: max 2 - Rujan 19, 2012, 20:25:17

Domobrani i ustaše

Malo o hrvatskom domobranstvu u Drugom svijetskom ratu. Iz teksta se mogu izvući i objektivniji zaključci o ustašama, o odnosu ustaša i domobrana, i o sukobu izmađu njih.

Hrvatsko domobranstvo je nastalo 5.prosinca 1868 godine kao rezultat Hrvatsko-ugarske nagodbe i postojalo je do kraja prvog svjetskog rata, kada je ukinuto 1899 domobranstvo je izjednačeno sa zajedničkom vojskom Austro-ugarske monarhije.Cijelo to vrijeme ono je bilo redovna vojska sa školovanim hrvatskim časnicima i sa hrvatskim kao zapovjednim jezikom.

O hrvatskom domobranstvu do danas se vrlo malo pisalo i ono što je pisano  napisano je u okviru jugo-komunističke ideologije i iz ruku onih koji su počinili zločine nad Hrvatima i samim domobranima na kraju drugog svjetskog rata.

Iz autobiografije Zvonka Jelinovića:

Autori koji su pisali o domobranstvu nastojali su pisati samo ono sto je njima odgovaralo, sve negativno, ponižavajuće i uvredljivo jer su vjerovali da zločini i genocid nad Hrvatima nikad neće biti otkriveni.

Pismohrana hrvatskog Ministarstva oružanih snaga (MINORS) pala je u ruke komunistima i odnešena je u Beograd, izgleda da nije uništena.Istorijski institut JNA objavio je samo kratka dnevna izvješća Glavnog stožera Ministarstva oružanih snaga o stanju na domovinskom ratištima. Glavne podatke o brojnom stanju oružanih snaga nije objavio zato što bi se iz toga mogao izvući zaključak o veličini masakriranja pripadnika hrvatskih oružanih snaga, prilikom samog izvlačenja u svibnju 1945 na Bleiburgu, "maršvima smrti" i kasnije po kažnjeničkim logorima Jugoslavije.

Jedini sam živi djelatnik časnik profesionalac Glavnog stožera Ministarstva oružanih snaga, koji je bio od prvog do zadnjeg dana sudionik i svjedok događaja, a na neke sam događaje i sam utjecao.

Prvi put nakon punih 50 godina i 6 mjeseci možemo javno progovoriti o hrvatskoj vojsci i pokušati iznijeti istinu koja je bila prešućivana, iskrivljavana, prekrivena velom tajne, krivotvorena i zatirana.

Kao najvjerodostojnije podatke smatram one podatke koje je o hrvatskoj vojsci iznio general poručnik Fedor Dragojlov, raniji pročelnik Operativnog stožera odjela Glavnog stožera domobranstva, a kasnije Glavar glavnog stožera MINORS-a. Glavnostožerni pukovnik Fedor Dragojlov, a kasnije general, stanje hrvatske vojske zano je bolje od ikoga drugoga. On je 1942 bio moj pretpostavljeni u Operativnom odjelu Glavnog stožera.

Vjekoslav Vrančić u svojoj knjizi objavljenoj u Buenos Airesu 1977 god. pod naslovom "U službi domovine" navodi da je sastavak o postrojenju i brojčanosti hrvatske vojske u godinama 1941-1945 napisao 1952 u suradnji sa generalom Dragojlovim, jedini prikaz te vrste.

Nastajanje i rast hrvatskih oružanih snaga

Postrojavanje hrvatskih oružanih snaga može se podijeliti u pet razdoblja, od koji se prvo može nazvati pripremnim razdobljem.

- Prvo razdoblje obuhvaća 1941.godinu. Prvo podrazdoblje obuhvaća vrijeme od 10. travnja do kraja lipnja 1941 godine. U prvom podrazdoblju nisu postojle redovite postrojbe hrvatskih oružanih snaga već je tu bila Seljačka zaštita Hrvatske seljačke stranke,koja je postojala od ranije. Neposredno nakon proglašenja NDH javili su se brojni dragovoljci: časnici i dočasnici bivše jugoslavenske i austro-ugarske vojske 2693 generala i časnika. Poglavnikova tjelesna bojna sastavljena od ustaša povratnika. Početkom srpnja 1941 hrvatska vlada uspjela je uvjeriti Rim i Berlin o potrebi upostavljanja  hrvatske vojske. Prijavljeni  časnici i dočasnici  postali su okosnicom  za uspostavu domobranskih, a dijelom i ustaških postrojbi. U početku prvog razdoblja raspolagalo se samo sa dobrovoljačkim postrojbama. Kasnije su postrojene prve domobranske pukovnije od pričuvnika ustaške postrojbe dobrovoljaca, a odaslano je u Njemačku 5000 dobrovoljaca za postrojenje hrvatske legionarske pukovnije za sudjelovanje u borbama  na istočnom ratištu. Provedeno je prvo novačenje za postrojavanje novih domobranskih i ustaških jedinica.

- U drugom razdoblju formirani su gorski zdrugovi, nove ustaške bojne te prva hrvatska legionarska divizija. Njezin službeni naziv bio je Hrvatska pješačka pukovnija. Poslano je u Njemačku 10.000 novaka na obuku da dopune 369. hrvatsku pješačku pukovniju koja se ranije formirala u sklopu nejmačkog Wehrmachta. Hrvatska pješačka divizija bila je poznata i kao "Vražja divizija", a naziv je uzet i starog hrvatskog domobranstva. Pripadnici divizije bili su isključivo Hrvati osim zapovjednika divizije i dijela časnika koji su bili Nijemci. Zapovijedi momčadi izdavane su na hrvatskom jeziku.

- U trećem razdoblju ustaške bojne su pretvarane u ustaške zdrugove. Stvoreni su i lovački zdrugovi Postrojena je i jedna nova hrvatska legionarska divizija nazvana "Tigar". Javilo se i oko 18000 dobrovoljaca  za postrojenje hrvatske divizije "Handžar", koja je ušla u sastav njemačkih SS- postrojbi. Vojnu obuku ova je divizija prošla u Njemačkoj i južnoj Francurskoj, a sudjelovala je u borbama protiv boljševika uz lijevu obalu Drave. Komunisti su kasnije željeli prikazati tu diviziju kao prokomunističu što nije bilo istina.

- Četvrto razdoblje karakteristično je po tome što su sve postojeće postrojbe svrstavane u divizije, tada je stvorena i treća hrvatska legionarska divizija, nazvana "Plava".

- U petom razdoblju iz divizija stvoreni su vojnički zborovi.

Svako od navedenih razdoblja ima svoje psebne karakteristike, sličnosti i razlike.
Potkraj 1941 god. Hrvatske oružane snage imale su ukupno 108.900 momaka , 49.400 domobrana, 10.500 ustaša i 6.000 oružnika te 43.000 novaka. Koncem 1942 Hrvatske oružane snage su imale ukupno 148.700 ljudi, 42.400 domobrana, 24.000 ustaša, 14.300 oružnika i 28.000 novaka.

Problemi

Brojni su problemi postojali i nastajali kod postrojavanja hrvatske vojske. Navest ćemo one najvažnije.

1. U početku stvaranja NDH 10. travnja 1941 god. koja je nastajala u vrlo teškim i kompliciranim međunarodnim uvjetima [ b]na samom početku učinjena je bitna pogreška. Formirane su dvije vojske: regularna hrvatska vojska, po uzoru na njemačku vojsku Wehrmacht i stranačka vojska-ustaška vojnica[/b], po uzoru na fašističku talijansku miliciju i njemačke SS postrijbe. Stvaranje dviju vojski nužno je dovelo do privilegiranja stranačke vojske nad redovnom vojskom, do neslaganja u koncepcijama vođenja rata, konkurencije, suprostavljanja i brojnih drugih problema. Stvaranje dviju vojski u NDH uzrokom je velikim dijelom činjenice  da su ustaše prije kraja rata likvidirali visoke domobranske časnike koji su željeli, nakon što je poraz Njemačke već prilično jasan, razoružati njemačke jedinice u Hrvatskoj, razoružati i raspustiti ustaše, maknuti Pavelića i tako prijeći na stranu saveznika. Tim uhićenjem i razbijanjem vojnog puča nazvanog puč Vokić – Lorković izgubljena je jedina šansa da spriječi partizane da dođu na vlast u Hrvatskoj, da okupraju njezin teritorij te da nakon svršetka rata izvrše zločine nad zarobljenim hrvatskim civilima i vojnicima i da ostanu na vlasti 45 godina.

2. Najnesretniji i najgori Pavelićev čin bio je sklapanje Rimskih ugovora  18. svibnja 1941 godine, kojim je poklonio Talijaniam dijelove Hrvatskog primorja i Dalmacije i pristao da Zvonimirovom krunom bude okrunjen talijanski vojvoda od Spoleta Aimone, princ savojske dinastije. 10 rujna 1943, nakon kapitulacije Italije, Pavelić objavljuje državno–pravnu izjavu o razriješenju Rimskih ugovora. General Vittorio Ambrosio, zapovjednik druge tal. armije koja je u travanjskom ratu 1941 okupirala dijelove hrvatskog teritorija (i neke dijelove Bosne i Hercegovine i Slovenije)sprijčio je u ljeto1941 akcije hrvatske vojske protiv četnika. Talijanske vojne i civilne vlasti podržavale su, naoružavale i hranile četnike, kako bi oslabile vlast NDH, te iskazivale okupatorska nastojanja. Takva talijanska politika velikim je dijelom uzrokom što su  Hrvati odlazili u partizane i time jačali njihove pozicije.

3. Novonastala Država Hrvatska morala se energično braniti kada su je četnici iz Nevesinja i Knina napadali iz busije prvo hrvatske oružnike, a zatim i pojedine jedinice hrvatske vojske. Talijanu su na tim područjima sprijčavali hrvatsku vojsku u njezinim akcijama te sklapali sporazume s raznim čtetničkim vojvodama. Na bezobzirne napade četnika, a kasnije i partizana moralo se bezobzirno odgovoriti. U tom odgovoru ponekad se išlo predaleko od strane ustaških postrojbi. Bio je to rat, pa se Hrvatska borila za svoju opstojnost, za svoju slobodu i održanje.

4. Mali broj komunista koji je postojao u Hrvatskoj glasovao je na izborima 1938 g. za Mačeka, za opoziciju. Za vrijeme pakta Hitler – Staljin oni su šutijeli i to odobravali. Međutim, kad je pakt razvrgnut te Hitler napao Sovjetski Savez Staljin je pozvao sve komuniste da se bore protiv nacizma i fašizma. Tek tada protiv hrvatske države dižu oružje i komunisti, dižu na ustanak Srbe u Kordunu, Baniji i Lici navodeći da će ih oni braniti od hrvatske vojske. Na Staljinov poziv, njegov plaćenik odlikovani Zugsführer K.u.K vojske Josip Broz Tito okuplja oko sebe sve one koji su bili antihrvatski raspoloženi, slavosrbe, Jugoslavene, sve one koji su mrzili hrvatsku državu, i počinje se boriti protiv hrvatske vojske u Hrvatskoj. Jedino se može razumjeti istarske Hrvate u Istri da su se borili protiv fašizma dok je on tamo vladao. Hrvatski dobrovoljci u sastavu 369. hrvatske pješačke pukovnije, a kasnije Hrvatske pješačke divizije koja se nalazila u sastavu Wehrmachta, kao i zrakoplovne jedinice, te dijelovi hrvatske mornarice, svi su se borili na istočnom frontu protiv komunista.

5. Jedan od velikih problema hrvatskoj vojsci u hrvatskom domobranstvu bio je nedovoljno pješačkog topničkog i ostalog naoružanja. U nedovoljnim količinama, uvijek potanko i pomalo domobranstvo je dobivalo uglavnom ono naoružanje koje je talijanska i njemačka vojska zarobila od bivše jugoslavenske vojske. Još gora situacija bila je sa nedostatkom streljiva. Tijekom travnja 1945 izostala je svaka dobava streljiva, pa je i zbog toga donesena odluka o povlačenju u Austriju.

• • •


Naslov: Odg: NDH i njezin slom
Autor: max 2 - Rujan 22, 2012, 18:07:05

Nova mišljenja i shvaćanja u opreci sa postojećim nazorima i razmišljanjima vrlo teško izbijaju na površinu.

Dosadašnja hrvatska historiografija je bila podlagana dnevnim interesima i trenutnim političkim potrebama, u stvari možemo hrvatsku historiografiju podijeliti na dva dijela, hrvatsku i jugoslavensku, ona jugoslavenska službena je bila podlagana dnevno-političkim interesima i potrebama u kojoj je bila i hrvatska službena historiografija i hrvatska povijest pisana i prikazana objektivno i kritički, koja zbog ideoloških okvira nija mogla doći do izražaja. I danas je tako; službena hrvatska historiografija je opterećena nizom tabu tema i jednostavno dogmi, a kvalitetni radovi jednostavno ne izbijaju na površinu, upravo zbog ideoloških okvira.

Pitanje ustaša je i dalje dogma. Za "jugoslavene" i Srbe ustaše su negativci, zločinci, mrzitelji Srba i Jugoslavije, opunomoćenici Pape i Vatikana u stvaranju katoličko-klerikalne hrvatske države. Za proustaške krugove, ustaše su spasitelji koji spašavaju Hrvatsku od srpsko-bizantsko-balkanske najezde.

Ustaše su plod i "produkt" srpskog pritiska na Hrvatsku ili Karađorđevićevske centralizacije u novoj državi. Hrvatska je u Austro-ugarskoj imala, bana, sabor i široki oblik autonomije. U brzom procesu centralizacije od 1918 do 1928 Hrvatska je izgubila pravo na isticanje nacionalne posebnosti, izgubila je autonomnost i nacionalnu cijelovitost.

Citat:
"Habsburška monarhija je bila zadovoljavajuće rješenje za Hrvatsku u tom smislu što je ona živeći u toj monarhiji živjela u jednoj sređenoj, respektabilnoj i velikoj europskoj zemlji koje je tendencijski sve više išla prema modernoj, pravnoj državi unutar koje Hrvatska ostaje u krugu srednje Europe. Drugo, Hrvatska je imala bitne elemente državnosti: određeni teritorij, ime vicekralja u obliku bana i parlament. Ulaskom u Jugoslaviju ona je s jedne strane gurnuta na Balkan, a s druge strane nestale su ove karakteristike suverenosti."
(Dušan Bilandžić, Novi list, 4. listopada 1999., razgovor povodom njegove knjige: Hrvatska moderna povijest, Golden marketing, Zagreb, 1999.).

Hrvatska se u SHS nalazila u neravnopravnom položaju, postojali su razni oblici pritiska na Hrvatsku i Hrvate, sve je to kulminiralo ubojstvom Stjepana Radića u srpskom parlamentu 1928.

Ustaše nisu ništa drugo nego reakcija na radikalno represivne mjere tadašnje države, nasiljem na nasilje, ustaše su jedna isfrustrirana struja nemogućnosti riješavanja hrvatskog pitanja u Kraljevini Jugoslaviji, kratko rečeno u narodnom govoru, ustaše su stvorili Srbi, svojim ponašanjem prema Hrvatima.

Diktatura Kralja Aleksandra i srpski pritisak samo su još više učvrstili želju Hrvata za samostalnom državom.

Raspadom Kraljevine Jugoslavije u Hrvatskoj su nastale tri političke opcije o hrvatskoj budućnosti, HSS, komunisti i ustaše. HSS se oslanjao na mogućnost sporazuma sa Srbima, komunisti su se zalagali za obnovu Jugoslavije u službi svjetskog komunistčkog pokreta. Najprisutnije opredjeljenje hrvatskog naroda raspadom Kraljevine je bilo: suverena i samostalna hrvatska država, stoga je ustaška opcija zbog svoje izričitosti i direktnosti imala najviše šanse.

Ante Pavelić i ustaše su imali priliku ispuniti želju hrvatskog naroda, ali su je prokockali, zavođenjem diktature te jednostavno političkom nesposobnošću, posebice glede izbora hrvatskog saveznika u kritičnim trenucima rata i nesposobnost predviđanja kraja rata, te najbitnije nesposobnost pronalaženja ispravne politike prema pravoslavnom dijelu populacije u tadašnjoj NDH. Postojala je realna mogućnost o uspostavi pravne države sa jakom vojskom posebice nakon pada Italije 1943, međutim upravo zbog političke nesposobnosti i diplomatskog sljepila ustaške elite i ta je prilika izgubljena, dodajmo tu i osobne porive pojedinaca na vlasti, kao vlastohlepnost i slavoljublje.

Dolaskom ustaša na vlast izbija na površinu njihov radikalni nacionalizam, represivne i radikalne mjere protiv političkih protivnika, ubojstva, umorstva, zatvarnja i zločini ustaša, koje su, i sam Pavelić i vladajuća ustaška elita uporno prešućivali, uradili su to da je kod širokog sloja naroda ustaški pokret vrlo brzo izgubio potporu.

Najveći dio Hrvata i hrvatskog naroda ustrajao je do kraja u lojalnosti svojoj hrvatskoj državi praveći razliku od države kao trajne narodne vrijednosti i režima koji je svaki prolazan.

Ustaše i ustaški režim nisu isto što i Nezavisna Država Hrvatska. To je klopka koju već evo 67 godina tupe jugoslaveni, komunisti i Srbi. Nepobitna je činjenica da se Hrvati i posebice hrvatska inteligencija nisu slagali sa ustaškom režimskom praksom i metodom upravljanja iako su ustaše bili hrvatski revolucionari koji su nastali kao posljedica vanjskog (velikosrpskog) političkog pritiska na Hrvatsku.

• • •


Naslov: Odg: NDH i njezin slom
Autor: max 2 - Rujan 23, 2012, 11:52:04

Eugen Dido Kvaternik objavio je knjigu,“Sjećanja i zapažanja 1925-1945“

Objavljivanje sjećanja i zapažanja jednog istaknutog ustaškog dužnosnika vrlo je bitan historiografski događaj, bitniji je danas nego ikad, za rasvjetljivanje povijesti i istine o NDH, te upravo i za uklanjanje  mitova i neistina o NDH.

Kvaternik potvrđuje golemo nejedinstvo u ustaškom pokretu, ne samo za vrijeme emigracije već i prve dvije godine trajanja Pavelićeve vladavine i ocjenjuje Pavelićevu vladavinu  kao totalitarističku, nesklonu kompromisima, promjenama i pregovorima, a to je bitna osobina dobre politike.

Kvaternik osuđuje Pavelića kao politički nesposobnog za ulogu kojoj nije bio dorastao, pa je Pavelić umjesto da doprinese jedinstvu hrvatskog naroda poradio na njegovim podjelama.

Sjećanja su doista, “intrigantna“, Željko Krušelj, Dvostruki scenarij, Večernji list, 10.09.1995 i iz ovih Kvaternikovih sjećanja se vidi  da je Kvaternik za glavnog neprijatelja smatrao komuniste, boljševike, a ne Srbe, jer po Kvaterniku u prvim danima suradnje sa NDH, Hrvatskoj je bio sklon i Milan Nedić, uz uvjet da se pregovara o podjeli Srijema.

Kvaternik je započeo kritizirati državnu politiku smatrajući je neprikladnom u tako jednom povijesnom trenutku za Hrvatsku.

Cjelokupna je povijest NDH strašna, mnogo strašnija nego je drugi zamišljaju, jer je sude samo po vanjskim manifestacijama. Naša je dužnost, da tu povijesnu istinu iznesemo. Hrvatski narod imade pravo znati zašto je poginulo stotine tisuća njegovih sinova i kćeri i zašto je tako povijesna prilika 10. 04. 1941 upropaštena.“

Eugen Dido Kvaternik

U našoj oskudnoj političkoj literaturi još nije dovoljno istaknuta povijesna činjenica, da su za vrijeme diktature, dakle u času najveće najezde velikosrpstva, Svetozar Pribićević i njegovi pristaše bili na hrvatskoj strani, činjenicu koju hrvatska politika, posebice ustaška nije ispravno ocijenila. Ipak svi momenti dnevne politike dokazuju da je u Hrvatskoj bilo mnogo Srba, koji su Hrvatsku, a ne Srbiju smatrali svojom domovinom“.

Eugen Dido Kvaternik


Naslov: Odg: NDH i njezin slom
Autor: max 2 - Rujan 23, 2012, 14:17:10

Iz autobiografije Zvonka Jelinovića:

Već  tijekom 1943 izostala je sva dobava oružja iz Italije, koja je uvijek bila nedovoljna. General von Juppe pokušao je to nadokanditi iz tadašnjih njemačkih mogućnosti. Manjak oružja bio je donekle nadoknađen razoružavanjem talijanske divizije “Lombardia“, nakon predaje Italije zapadnim saveznicima.

Hrvatska je vojska sudjelovala u razoružavanju divizije “Macerata“ i  “Marche“, ali su njemački zapovjednici  zadržali zaplijenjeno talijansko oružje. Ostale talijanske divizije po nalogu zapovjedništva II talijanske armije predale su oružje partizanima. To je ona ista II armija koja je ranije bila okupirala dijelove Hrvatske i koja je naoružavala i hranila četnike u borbi protiv hrvatske vojske.

6.Ono što se događalo nakon svršetka rata, nakon što je nepobijeđena Hrvatska vojska položila oružje i predala se Englezima, vjerujući da je rat završio, to se ne može razumjeti, niti kako opravdati. Goloruke hrvatske domobrane za ženama i djecom komunistički zločinci pobili su na Bleiburgu, na “marševima smrti“ u raznim bezbrojnim jamama i u logorima (Jasenovcu), bez suda i krivnje. Taj stravični pokolj golorukih vojnika i civila odobrio je Staljinov plaćenik Tito izjavom “da se Srbi izdovolje“. “Hrvatski vojnici trebali su umrijeti da uzmogne živjeti Jugoslavija.“ (Milovan Đilas).

7.Hrvatsko domobranstvo mnogi su svrstavali u ustaše, što ono nikad nije bilo. Drugi su ga svrstavali u partizane, što je ono još manje bilo, jer se borilo protiv komunista do zadnjeg dana.S amo 3,8% domobrana je prešlo u partizane pa ih neki nekompromitirani domobrani smatraju izdajicama.

Hrvatsko domobranstvo je bilo ona treća strana, stvarno demokratsko koja se nije željela opredijeliti ni za desnu fašističku, a još manje na lijevu komunističku stranu. Ono je željelo živjeti u slobodi i u slobodnom svijetu. Glavnina hrvatskog naroda sljedbenici Radića i Mačeka, bili su protiv komunizma protiv kojeg su se borili punih 50 godina, ne prihvaćajući ni talijanski fašizam ni njemački nacizam.

• • •


Naslov: Udaljavanje Slavka Kvatemika i Eugena Dide Kvatemika
Autor: Marica - Rujan 25, 2012, 22:14:30

Udaljavanje Slavka Kvatemika i Eugena Dide Kvatemika

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Kvaternik%20Slavko.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Kvaternik%20Slavko.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Kvaternik%20Eugen-Dido-posljeratni%20snimak.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Kvaternik%20Eugen-Dido-posljeratni%20snimak.jpg)

Poslije razgovora s poglavnikom rujna 1942. njemački poslanik Kasche javio je u Berlin da je Pavelić nezadovoljan Kvaternikovim vođenjem resora oružanih snaga NDH i da se mora računati s njegovim smjenjivanjem. Pavelić ima rezerve - javlja Kasche - i prema Eugenu, sinu Slavka Kvaternika. Sa Slavkom Kvaternikom bili su nezadovoljni i Nijemci. Vojskovođa je, naime, u posljednje vrijeme djelovao sve nervoznije i u svojim postupcima prevrtljivo. Ti su se navještaji ubrzo pretvorili u djelo. Početkom listopada Pavelić je Slavka Kvaternika uputio na dopust, a sam je preuzeo resor domobranstva. Šef Glavnog stožera postao je general Ivan Prpić. Na preporuku poglavnika, Slavko Kvaternik je otišao na oporavak u Slovačku. Svojom odredbom od 13. listopada 1942., Pavelić je razriješio dužnosti i Eugena Didu Kvaternika, ravnatelja Ravnateljstva za javni red i sigurnost, i na to mjesto imenovao dr. Ljudevita Zimmermanna, čovjeka koji je slovio kao energičan i prikladan za čelnika ustaške policije.

Izvršene promjene u vrhu NDH Pavelić je nešto kasnije objasnio Kascheu željom da postigne čvršće vođenje državne uprave i intenzivniji radni učinak ministarstva oružanih snaga. Poglavnik je tvrdio da se hrvatske oružane snage pod Kvaternikovim vodstvom nisu dovoljno razvijale planski i s dostatnom udarnom snagom. Slavko Kvaternik je, navodno, iskazivao osobnu samovolju, što se loše odražavalo na resor oružanih snaga. Kao razlog za smjenjivanje Eugena Dide Kvaternika poglavnik je navodio raspojasano ponašanje ustaškog redarstva pod njegovom upravom, koje je kod stanovništva duboko srozalo ugled svih ustaša bez razlike.

Istodobno Pavelić je izvršio i neke izmjene u vladi, pa su ministri Puk, Frković, Dumandžić i Sušić otišli na druge dužnosti. Mile Budak, poslanik NDH u Berlinu, objasnio je u tamošnjem Ministarstvu vanjskih poslova sve promjene u hrvatskoj vladi. Naveo je da je vojskovođa Kvaternik potpuno zakazao u vođenju oružanih snaga, pa je i na vrlo visoka mjesta dovodio i unapređivao potpuno nesposobne ljude. Za mlađeg Kvaternika ustvrdio je da se pretvorio usuštu protivnost onome što je bio u emigraciji, pa je počinio surova djela koja se jednostavno više ne mogu označiti normalnima. Njegovo uklanjanje bit će blagodat za zemlju - izjavio je Budak. Ostale promjene u vladi - nastavio je - dijelom su organizacijske prirode, a dijelom posljedica toga što se dosadašnji ministri nisu pokazali dorasli povjerenoj zadaći.

Udaljavanje dvojice Kvaternika nije zabrinjavalo njemačku stranu. U njemačkim izvješćima iz Zagreba, posebno onima Glaisea von Horstenaua, često se govorilo o djelima nasilja, pljačke, prisilnog iseljavanja i terorističkih mjera, što ih vrše ustaški dužnosnici, unatoč svim intervencijama s njemačke strane i obećanjima vlade NDH da će ih spriječiti. Sve te činjenice kvare uzajamnu suradnju, pa njemačka strana prihvaća sve mjere kojima je cilj plansko uklanjanje nedostataka.

Slavko Kvaternik vratio se iz Bratislave u Zagreb uoči Božića 1942. Na sam Badnjak sastao se s Pavelićem, koji mu je priopćio da on (poglavnik) ne može više s njim surađivati u javnim poslovima. Kvaternik je zatim umirovljen, i napustio je NDH. Zadržavši titulu vojskovođe, boravio je na Semmeringu (kraj Beča).

Udaljavanje oca i sina Kvaternika mnogi su u NDH ocijenili kao kraj vladavine dinastije Kvaternik, a posebno je s izvjesnim olakšanjem dočekana vijest o silasku Dide Kvaternika. Međutim, Glaise je nekoliko tjedana poslije ustanovio da se ta Pavelićeva mjera sve više pokazuje kao vanjska i formalna. Do radikalne promjene moglo bi doći samo s pomoću političkog preokreta - smatrao je Glaise von Horstenau.

Hrvoje Matković
Povijest Nezavisne Države Hrvatske
Zagreb, 2002

Ovaj članak od J. Jareba je prvi puta na internetu objavljen


Naslov: Odg: NDH i njezin slom
Autor: max 2 - Rujan 28, 2012, 17:32:06

U NDH je uvijek postojala jedna struja koja je htjela ukloniti ustaše i normalizirati državu.

Dalje iz autobigrafije Zvonka Jelinovića:

Sukobi s ustašama

Prvi i najteži sukob ustaša i domobrana zbio se u kolovozu 1943. kada je Ivo Herenčić, glavni nadzornik UNS-a, s jednom malom grupom ustaša bio upleten u pokušaj atentata na glavara Glavnog stožera domobranstva, generala Ivana Prpića. Atentat na generala Prpića izvršen je po nalogu Herenčića kako bi se onemogućio Prpić da iznese kompromitirajuće činjenice o Herenčiću i drugim ustaškim dužnosnicima.

Ustaše su željeli obezglaviti Hrvatsko domobranstvo ubojstvom generala Prpića. Bio sam s nekim odabranim časnicima Glavnog stožera domobranstva na straži sa strojnicom u ruci, pred kućom, na stubištu i u stanu generala Prpića kako bismo ga obranili od ponovnog pokušaja zločinačke ustaške ruke. Herenčić se sklonio u kratkotrajnu emigraciju u Mađarsku.

Dopukovnik, kasnije pukovnik Ivan Babić bio je protivnik ustaša, a naklonjen HSS-u i onim časnicima koji su tražili bolje rješenje za budućnost hrvatske države, nastojeći ukloniti ustaštvo i oslabiti Nijemce. On pregovara od lipnja do kraja 1943.g. s drugim časnicima domobranstva i predstavnicima HSS-a. Dana 9. siječnja 1944 prebjegao je avionom ministra vojske u Italiju u misiju traženja veza sa saveznicima. U toj svojoj misiji nije uspio. Avion kojim se poslužio Babić mogao je dobiti gorivo samo za jedan smjer leta, a za povratak je morao dobiti novo gorivo, čime se željelo spriječiti da netko ne odleti u ineozemstvo. Pomogao sam pukovniku Babiću da dobije dovoljnu količinu goriva za prelet u Italiju.

U Glavnom stožeru MINORSA-a počeli smo sve ozbiljnije razmišljati o budućnosti. Grupa visokih časnika domobranstva – pučista pukovnik

-   Stjepan Jendrašić,
-   Ivan Klišanić,
-   Zbiljko Majer,
-   Vilim Lulić,
-   Stjepan Mateša,
-   Ivan Mrak,
-   Hicijendo Mundorfer i
Ladislav Medved povezuju se s dr. Mladenom Lorkovićem i Antom Vokićem te predstavnicima HSS-a Ljudevitom Tomašićem i Ivankom Farolfijem.

Farolfi je u ratnom vodstvu obnašao dužnost glavnog tajnika. Dr.Maček je bio potpuno izoliran. Farolfi je u ljeto 1944 bio opunomoćenik HSS-a u pregovorima sa Mladenom Lorkovićem i Antom Vokićem o povlačenju ustaša sa vlasti. On je posredovanjem Ivana Krbeka pregovarao i s predstavnicima partizana u Zagrebu o mogućnosti suradnje i zajedničkom djelovanju prilikom puča.

Mi mladi časnici Hrvatskog domobranstva nismo bili za povezivanje s Lorkovićem i Vokićem, ustašama, i njihovim dogovorima s Pavelićem. Puč, ranije nazvan Lorković- Vokić, trebao se zapravo zvati puč visokih domobranskih časnika,  Pavelić je, kada mu je odgovaralo i ako je to sve puno ranije znao, a previše sebičan da sam odstupi,   sve otkrio Sigfriedu Kascheu, koji je slamanjem puča i podržavajući Pavelića riješio i svog glavnog suparnika generala Glaisea von Horstenaua, koji je podržavao puč. Pavelić je uhitio 6.rujna 1944 godine vođe puča Lorkovića i Vokića, oni su streljani 25/26 travnja 1945 godine.

Ustaše su vječito sumnjali u domobrane i pokušavali su najprije udarom na mlade časnike Glavnog stožera MINORS-a, kao što sam bio ja i neki drugi da razbiju homogenu grupu i čestim premještanjem na teren da pokažu svoju moć i vlast. Tako je u kratkom roku obavljeno nekoliko mojih premještaja po kazni.

• • •


Naslov: Odg: NDH i njezin slom
Autor: Ante_Bruno_Busic - Listopad 09, 2012, 06:52:49

Marice, ti kad pises o Maksu Luburicu kao da pises ljubavni roman o don kihotu hahahaha
"Volio je aute i Dodge mu se svidjao jer je bio veliki..."

Covjek je do te mjere zastranio bio psihicki i patoloski da ga je sam pavelic htio likvidirati jer je svojom ekstremnoscu i njemu poceo smetati kao "poglavniku"...

Koje su to ekstremne mjere i surovi zlocini?

Za Bleiburg nije krivo tito nego Pavelic, jer je bosanska seljacina najavio rat americi i engleskoj 1943 g i sto ce ljudi, nece maziti onoga tko im je najavio rat vec satrati sve sto mice... A on papak obukao se u franjevca i smugno i ostavio narod na cijedilu kojeg je on uveo u ta sva govna...

http://www.youtube.com/watch?v=1_7uXvO3cKY

Kako nece kreten doziviti slom, najavio rat cijeloj planeti!!!! Ajde Njemacka manje vise kao neka sila ali zamisli njega on kao ide na ruski front i najavljuje engleskoj rat !

Sto se tice Tite, nije da ja branim Titu nego vama je ovdje kriv Tito i sto zima sad dolazi i sto se macka pisala u parku i sto je nebo plavo i sto je voda mokra i ostale budalastine i to mi ide na zivce.

Uzmi popis stanovnistva iz 1921 i imas 4,7 milijuna Hrvata. I dan danas imas preko 5 milijuna Hrvata sa time sto je oko 4 milijuna u Hrvatskoj plus oko pola milijuna iz BH plus iseljenistvo.

NEMOJ TE LJUDI MOLIM VAS LUPATI VAZDA NEBULOZE zato upravo i pisem ovo ...
Tako i Srbi vicu pobilo na milijun u Jasenovcu samo a prije rata bilo Srba u Hrvatskoj koliko i poslje rata !

Popis "katolika" u SHS
http://sr.wikipedia.org/sr-el/%D0%9A%D1%80%D0%B0%D1%99%D0%B5%D0%B2%D0%B8%D0%BD%D0%B0_%D0%A1%D1%80%D0%B1%D0%B0,_%D0%A5%D1%80%D0%B2%D0%B0%D1%82%D0%B0_%D0%B8_%D0%A1%D0%BB%D0%BE%D0%B2%D0%B5%D0%BD%D0%B0%D1%86%D0%B0#.D0.94.D0.B5.D0.BC.D0.BE.D0.B3.D1.80.D0.B0.D1.84.D0.B8.D1.98.D0.B0

Popis Srba u Banovini Hrvatskoj
http://hr.wikipedia.org/wiki/Banovina_Hrvatska#Stanovni.C5.A1tvo

Ni Srba, ni Hrvata nije stradalo milijun u Drugom svjetskom ratu, samo kukate kao neke babetine. Bolje bi vam bilo da bojkotirate EU s kojom gubimo ne zaviznost i defakto sve zrtve su pale zanisto.


Naslov: Odg: NDH i njezin slom
Autor: max 2 - Studeni 22, 2012, 19:26:26

Idemo dalje iz autobigrafije dr. Zvonka Jelinovica, za lakše razumjevanje problema ustaša i njihove pojave.

... Moj tako česti premještaj potpisiavao je ustaški pukovnik Vilko Begić, ministar oružanih snaga, moja dva uhićenja i stegovni postupak koji je rezultirao kaznom od 30 dana kućnog pritvora, sve je to prestalo nakon što je 13. listopada 1943. za ministra oružanih snaga došao Miroslav Fridrich Navratil. Premještaji na radne vlakove na terenu bili su jedna od najtežih kazni, jer su partizani napadali pruge, mostove, oklopne i radne vlakove, kako bi željeznički promet bio što duže prekinut. General Navratil s grupom visokih glavnostožernih časnika izvršio je reorganizaciju domobranstva.

Početkom 1943. održan je sastanak predstavnika oružanih hrvatskih snaga i partizana u cilju pokušaja razmjene zarobljenika i talaca koje su držali partizani. I kasnije je bilo nekih pokušaja da se hrvatski komunisti ujedine sa hrvatskim domobranstvom, naročito kada se govorilo da će se saveznici iskrcati na našoj obali.

Prema kazivanju domobranskog generala Mihajla Lukića, koji je poslije rata obavljao dužnost raznosača pošte u poduzeću Ventilator, za vrijeme borbi u Bosni dobivena je zapovjed da se prekinu borbe, upravo radi pregovora s partizanima.

Prema kazivanju glavnostožernog pukovnika Tone Markovića, i on je duže vrijeme sudjelovao u pregovorima da se čitavo domobranstvo objedini sa hrvatskim komunistima za obranu Hrvatske. Komunistički vođe su lavirali želeći privući istaknute domobranske pojedince  tako da su pregovori propali. Dopukovnik Marković to mi je kazivao neposredno prije nego što se ubio  u svom uredu u Ćirilometodskoj  ulici 5 gdje je bio Gradski narodni odbor. On nije mogao izdržati pritiske i maltretiranja partije, a naročito šefa odjela druga Novaka, koji je kasnije bio direktor instituta Ruđer Bošković.

Moram istaknuti da moji premještaji u Bosnu, što je ustaški pukovnik Vilko Begić uporno potpisivao, nisu ni u jednom trenutku bili realizirani, jer sam ostao raditi čitavo vrijeme u Zagebu u Glavnom stožeru MINORS-a. Moj predpostavljeni u Glavnom stožeru general Dragojlov, pukovnik Stjepan Jendrašić te pukovnik Ivan Gnjatović nisu željeli izgubiti jednoga vrijednoga i sposobnog časnika.

U 1943.godini nekoliko su puta Englezi zatražili od Hrvatske seljačke stranke podatke o domobranstvu te mišljenje  na koji bi se način ono moglo upotrijebiti protiv nacifašizma, i vezati uza Zapad. Hugh Seton Watson poslao je pismo prof. Luju Tomašiću, zastupniku HSS-a u kojem se traži da se na Zapad pošalje netko od prvaka HSS-a i nekoliko časnika hrvatskog domobranstva. Hrvati su tu ponudu oduševljeno prihvatili, pa je odlučeno  da idu prof. Lujo Tomašić i pukovnik Ivan Babić kao predstavnik domobranstva.

Partizani su strahovali da domobranstvo koje je vezano uz HSS ne uspostavi vezu sa zapadnim Saveznicima. Oni su dobro prosuđivali da bi to bio kraj partizanskim snagama na hrvatskom području. To su znali Tomašić i Babić. Ipak oni se nisu žurili na pregovore, a oklijevanje je trajalo gotovo pet mjeseci, sve dok se oko saveznika nisu okupili partizani umjesto domobrana.

U mnogim partizanskim jedinicama stvarala se duže vrijeme klima, povoljna atmosfera za suradnju sa hrvatskim domobranstvom. To je bilo mimo znanja partizanskih funkcionera i političkih komesara. Partizanske jedinice imale su se u času državnog udara predati domobranstvu. Glavna tendencija puča bila je prekid s Nijemcima, razoružanje ustaša, odlazak Pavelića i zajednička borba na strani saveznika.

Kada analiziramo događaje oko NDH i sukobe između ustaša i domobrana, od kojih smo spomenuli samo neke, a bilo ih je vrlo mnogo, jasno uočavamo da je domobranstvo stajalo nepokolebljivo na načelima demokracije, da je bilo i ostalo prozapadno orijentirano i da je željelo osigurati slobodu hrvatskom narodu.

Ivo Hernčić, nedovršeni student VHŠ u Zagrebu, naglo je napredovao na ustaškoj ljestvici, iako nije bio profesionalni časnik imao je čin ustaškog pukovnika i domobranskog generala. On se je kasnije nametnuo za najstarijeg časnika po činu koji je predvodio na Bleiburgu vojno izaslanstvo, uz generala Sertića i pukovnika Crljena, koji je dogovorio uvjete predaje Hrvatskih oružanih snaga saveznicima. Hernčić se probio iz okruženja u Bleiburgu i konačno završio u Argentini. Bila je velika sramota za Hrvatsku vojsku da vojno izaslanstvo vodi ustaša neprofesionalac i pregovara sa Englezima i partizanima, a ne profesionalni domobranski časnici.

Komunistička okupacija Zagreba i Hrvatske

Nakon povlačenja hrvatske vojske i naroda 6. svibnja 1945 godine prema Austriji i odluke hrvatskog vrhovništva da se Zagreb neće braniti, partizanske su jedinice bez otpora zauzele Zagreb i ostatak hrvatske države. To je bio najveći egzodus u povijesti hrvatskog naroda pred srbsko-komunističkim hordama.

Prekasno sam obavješten (7.svibnja 1945.) o povlačenju hrvatske vojske prema Sloveniji i Austriji. Neoprostiva je bila greška ustaških vlasti da su povukli toliki nevini narod za sobom u egzodus i da im nisu rekli istinu. Nisam vjerovao obećanjima–prognozama da hrvatska vojska treba ići samo do Ljibljane gdje će se priključiti engleskoj vojsci i odmah s njom vratiti u Hrvatsku radi borbe s partizanima. Engleske motorizirane trupe mogle su iz Ljubljane doći u Zagreb za dva sata da su htjele.

Po nekima termin srbsko-komunistički je pretjeran i neosnovan, međutim treba imti  na umu da je oko 80% četnika nakon njihovog poraza na Neretvi i nakon njihovog nestanka kao veće vojne sile, prešlo u partizane.

O ustaškim zločinima se pisalo i govorilo prikazujući Hrvate kao genocidne, dok se o četničkim i partizanskim zločinima upravo srbsko-komunističkim nije govorilo i koji su do 90-ih godina bili tabu tema, a kako stvari stoje i danas. Upravo zločini na Bleiburgu počinjeni od srbo-komunističkih ruku, nisu ništa drugo nego zločini počinjeni od velikosrpskih fanatiziranih elementa, u Sloveniji se i dan danas za plugom izoravaju   kosti pobijenih Hrvata, i o tome se svako malo nađe koji članak u nekim slovenskim dnevnim novinama kao  novost dana.

Fenomen prelaska četnika u partizane je činjenica koja je sustavno prešućivana i skrivana, a naj taj način je velika većina njih bila abolirana za zločine.

Okupacija Zagreba izvršena je krajnje brutalno. U svim su bolnicama ranjene hrvatske vojnike partizani su bacali kroz prozor u dvorište i tako ih dotukli da bi u te iste bolnice smjestili svoje ranjenike. Nemilice se provodila pljačka stanova u koje su kasnije smještali svoje pripadnike. U ostale stanove gdje su živjeli stanari smještali su sustanare, koji su maltretirali vlasnike stanova, kako bi proizveli strah među građanima, pa su putem sustanara i kućepazitelja, na koje su se oslanjali uveli nečuven teror. Neke stanare su jednostavno bacali na ulicu.

Partizanski general Ivan Rukavina, predsjednik N.O. Zagreb šalje prvo jednu partizanku u stan Marije Ažemetović, Radišina ulica 8, gdje je živjela sa starom majkom (muž Ante umro je 9. siječnja nakon operacije u Draškovićevoj ulici) da uzme namještaj koji će joj se svidjeti. Malo nakon toga Rukavina im oduzima stanarsko pravo i tjera ih iz Zagreba na selo u okolici Zagreba. Dvije stare žene odlaze u Livno, na svoj imetak. Sav imetak bio je konficiran. Mariji Ažemetović u Livnu 1954.g. oduzimaju stečenu mirovinu,a po mužu, koju je primala od 1946 godine. Jedinstveni je slučaj u povijesti da nekom oduzmu zakonski stečeno pravo na mirovinu. Marija je zakidana za mirovinu punih 35 godina, umrla je 1. veljače 1990.

Partizani su nakon okupacije Zagreba izdali proglas da se svi domobranski časnici , dočasnici i domobrani koji su služili u željezničkoj bojni odmah mobiliziraju radi popravaka  razorenih željezničkih pruga (koje su oni ranije stalno razarali, a kasnije na njihovo traženje i engleski zrakoplovi). Jednu satniju domobrana u kojoj sam bio i ja kao zarobljenike su poslali na popravak pruge Karlovac-Caprag i Ozalj-Bubnjarci. Domobrane, satniju njemačkih zarobljenika i satniju Volksdeutchera čuvala je jedna četa partizana. Prugu Karlovac-Caprag gradili smo od 10. svibnja do 25. srpnja 1945 godine.

Mnogo je njemačkih zarobljenika nestajalo preko noći, a partizani su govorili da su pobjegli, a drugi da su ih jednostavno okolni Srbi pobili. Jedan Volksdeutcher kojeg sam osobno poznavao, nakon što je jedan bračni par okolnih Srba tražio od njega da im svoj vjenčani prsten zamjeni za nešto hrane, nađen je sutradan ubijen u lokvici vode s odsječenim prstom i odnesenim prstenom.

Radili smo od zore do mraka kako bi se nafta, koja se dopremala morem i riječkom prugom, mogla prevesti u rafineriju u Capragu. Završivši izgradnju pruge, umjesto da nas puste kućama za nagradu nas upućuje vojna delegacija Upravi logora Maksimir 25. srpnja 1945 godine.

Iz logora Maksimir preseljeni smo  kasnije u treći logor u Bjelovaru iz kojeg smo pušteni  9. kolovoza na pritisak saveznika. Pljačka koja se provodila u Zagrebu obuhvatila je tri puta i mene. Prvi put ukrao mi je 2. svibnja 1945. godine kožni kofer sa civilnim odjelima, cipelama i presvlakom pomoćnik komesara štaba inžinjerske brigade Branko Vurdelja. Drugu pljačku ostataka mojih stvari izvšio je komandir 2. čete 3. bataljuna Anton Doskočil na radnom vlaku u Kordunu, gdje sam radio na izgadnji pruge Karlovac-Caprag,k ada me je uputio u logor Maksimir. Nakon izlaska iz logora Bjelovar otišao sam u Slavonski Brod u komandu Antona Doskočila i tražio svoje stvari, partizanski oficir Doskočil prijetio mi je ubojstvom, ali mi je nakon moje tužbe Komandi inžinjerije u Beograd dao mali iznos dinara kao naknadu.

Opljačkan, iskorišten, obespravljen bez prava glasa, bez sredstava za život, bez mogućnosti zaposlenja, morao sam se žaliti Kotarskom sudu za grad Zagreb na Odluku Gradske izborne komisije, kojom mi je uskraćeno biračko pravo. Kotarski je sud odluku izborne komisije poništio 4. prosinca 1945. godine. Partizani su oduzimanjem biračkog prava svim onim građanima koji nisu bili u partizanima, uspjeli izigrati dogovor između predsjednika jugoslavenske vlade u izbjeglištvu dr. Šubašica i Tita.

Komunistička strahovlada

Stjecaj povijesnih okolnosti doveo je u svibnju 1945. godine do pobjede saveznika u drugom svjetskom ratu nad Njemačkom, ponajviše zbog golemog doprinosa Amerike u ljudstvu, naoružanja, ekonomskoj i drugoj pomoći, a posebno vrlo velike pomoći Amerike Sovjetskom Savezu. U pobjedi nad Japanom u skraćenju rata na Dalekom istoku presudnu su ulogu odigrale dvije atomske bombe bačene na japanske gradove. Odlučujuća premoć u ljudstvu Crvene armije uz obilnu vojnu i drugu pomoć Engleske i Amerike partizanima
te bombardiranje gradova Hrvatske, doveli su do toga da su pobjednici na području Jugoslavije i Hrvatske postali partizani.

Od prvog dana završetka rata 1945. pa sve do raspada bivše Jugoslavije napisali su tisuće knjiga, rasprava, članaka o njihovom "junaštvu"o svom "poštenju", o "hrabrosti" i "kujući"  u zvijezde sami sebe i sve one koji su "pišali po šumi". Svaki partizan nastojao je uveličati sebe,s voju jedinicu, partiju i Tita. Mogli su pisati uz svesrdu financijsku pomoć države beskrajne podvale, prijevare i laži, jer su znali da im nitko ne smije odgovoriti, protusloviti, a i nema tko jer su pobili stotine tisuća hrvatskoh vojnika, časnika, intelektualaca, dakle upravo one koji su znali stvarno stanje i koji su mogli opovrgnuti njihove hvalisopjeve i laži.

Nasuprot poplavi takvih publikacija, na drugoj strani, na hrvatskoj, bila je prava pustoš. Malo broj publikacija koji je uz velike poteškoće izlazio u inozemstvu nastojao je iznijeti pravu istinu o hrvatskoj vojsci i njezinom stradanju. Broj istraživača, publicista i onih koji su znali i mogli pisati na stranim jezicima (koje je trebalo prvo naučiti), bio je vrlo mali, a uvijek su postojale velike poteškoće za prikupljanje skromnih financijskih sredstava za njihovo objavljivanje.


Naslov: Odg: NDH i njezin slom
Autor: max 2 - Studeni 25, 2012, 15:15:43

Komunisti su ulagali gotovo neograničena sredstva da se prikažu u što boljem svjetlu u svijetu i u zemlji. Ovo ćemo pokušati dokumentirati samo za jedno kratko razdoblje 1962-1966 godine. Tako je prema podacima publikacije "Materijali za savjetovanja o izdavačkoj djelatnosti 1962-1966, II knjiga" u Srbiji izdano 385 knjiga (od toga 34 udžbenika), a u Hrvatskoj 197 djela (od toga 37 udžbenika). Odbijemo li od gornjeg broja udžbenike ostaje da je u Srbiji izdano 351 djelo, a u Hrvatskoj samo 160 djela. Od navođenja pukih slučajnih podataka važnije je sljedeće: Govoreći o djelima NOR-a,u Srbiji 133 djela , a u Hrvatskoj 48 knjiga, prof Miroslav Brandt tvrdi: "Radovi objavljeni u Beogradu imaju kapitalno značenje, oni obuhvaćaju ne samo više od polovine (52%) svih objavljenih djela u cijeloj Jugoslaviji".

Republika Hrvatska morati će poraditi na tome da se opljačkana dokumentacija hrvatskog Ministarstva oružanih snaga i drugih institucija vrati iz Beograda u Zagreb i objavi.  

Previše je toga s područja NOR-a o hrabrosti partizana, čak i u Hrvatskoj o hrvatskim događajima bezvrijedno, lažno i propagandističko.

Tek 1984 u enciklopediji Jugoslavije, II izdanje na latinici, obrađane je natukica "Domobranstvo". Druge natuknice pod nazivom "Hrvatsko domobranstvo" nema. U tom tekstu na samo 56 poluredaka dani su neki podaci o domobranstvu do 1918 godine. Autori u Enciklopediji nazivaju domobranstvo "kvislinškom vojnom formacijom" (Enciklopedija jugoslavije, strana 527). Autori od kojih su neki možda bili Hrvati, a po uvjerenju antihrvati, jugoslaveni, nastojali su čitatelje obmanuti lažima, krivim podacima i prijevarama. Ti "autori", "povjesničari", zadrti komunisti, koji su i sami sudjelovali u ubijanju domobrana, civila i djece, uvijek antihrvati i jugoslaveni nisu imali poštenja i dobre volje prikazati barem približno objektivno stanje. Umetanjem u tom vrlo oskudnom tekstu dviju slika-zarobljeni domobrani za vrijeme 7 neprijateljske ofenzive Grubišno polje 1944. godine : njemački vojnici, ustaše i domobrani povlače se prema Klagenfurtu (Celovac)10 svibnja 1945.godine još su više željeli poniziti i uvrijediti hrvatske domobrane.

Nigdje nema ni jednog retka o hrabrim borbama domobrana u Bosni i Hercegovini, u Slavoniji, po cijeloj Hrvatskoj nema ništa o njihovim pobjedama ni o njihovu pokolju. Nigdje se ne spominju brojna preklinjanja zarobljenih partizana "domobrani braćo naša, spasite nas od ustaša".

Ističe se neprekidna nužnost pomirenja ustaša i partizana. Ideju o tom pomirenju svojataju mnogi. Pri tome se zaboravlja da je u Hrvatskoj osim partijskih vojski partizana i ustaša postojala i jedna prava regularna profesionalna vojska – Hrvatsko dobobranstvo. To znači da partizanai i ustaše moraju moliti hrvatske domobrane da im oproste sva ona zla što su ih u prošlosti učinili. Partizanski zločinci nemilosrdno su trijebili i gotovo istrijebili ustaše. Onaj mali broj ustaša povratnika u današnju Hrvatsku, koji su 45 godina patili i nostalgično željeli doći malo proživjeti i umrijeti u starom kraju, danas su samo figura u Republici Hrvatskoj. Oni mogu oprostiti partizanima za sva zla koja su im učinili. Međutim, znatan broj hrvatskih domobrana koji je ostao na životu u dijaspori, a pogotovo u zemlji, kao dobri kršćani, oprostili su ustašama sva zla koja su u ratu domobranima u Hrvatskoj učinili. Ostaje, međutim, da zločinačko partizansko komunistička strana, koja je stjecajem različitih okolnosti postala pobjedničkom, moli za oproštaj hrvatske domobrane. Njih su komnisti većinom pobili, a preostale podjermili, pretvorili u roblje gotovo bez ikakvih prava. Nisu dobivali točkice za prehranu, nisu se mogli nigdje zaposliti bez dobivanja prava glasa.

Hrvatski domobrani zahtjevaju od Sabora da se otvore i objave tajni arhivi, svi dosjei, kako bi se napokon mogla utvrditi prava istina o zločinačkom komunističkom sustavu. Mnogi od tih ratnih zločinaca i danas obnašaju visoke položaje u Republici Hrvatskoj.

Hrvatsko domobranstvo i mi domobranski časnici nismo se slagali sa ustašama, s ustaškim režimom, mnogi su stradali od tog režima, ali nikad nismo ustali protiv države Hrvatske. Očekivali smo da će taj režim jednom nekako promjeniti, pasti, ali da Hrvatska treba ostati.

Traženje istine – znanja i poštenja

"Parva cum sapienta regitur mundi"-s malo pameti vlada se svijetom.

Međutim, treba imati i to malo pameti, ali treba imati i puno poštenja. Mi do sada nismo pokazali da smo imali potrebnu količinu pameti. To se nije dogodilo ni 1102.godine, ni za vrijeme Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. godine, ni 1918. godine kada su hrvatski vodeći političari išli u Beograd kao "guske po magli", niti 1941. godine, a pogotovo 1945. godine (kada su samo 2% stanovnika Hrvatske bili pripadnici komunističke partije za vrijeme suđenja nadbiskupu Stepincu). Nismo pokazali da imamo dovoljnu količinu pameti i poštenja kada smo dopustili da komunisti opet zauzimaju vodeće polozaje u Hrvatskoj, upravo oni koji su se zaklinjali Titu, bili njegov stup i uzdanica, "da sa njegovog puta ne skrenu".

Mi moramo započeti s mukotrpnim, dugogodišnjim sustavnim radom na prikupljanju povijesne građe, na sistematiziranju te građe, na osvajanju smeća, naplavina laži od stvarne istine. Prava istina o hrvatskom narodu, o hrvatskom domobranstvu u Drugom svj. ratu i čitavom poratnom razdoblju zatiranja istine moramo tek otkriti. Postoje brojni živi svjedoci, akteri u krvavoj ratnoj igri koji mogu pomoći mladim nekompromitiranim istraživačima, svojim svjedočanstvima, uputama i sjećanjima na dogadaje i ljude da se otkrije i objavi prava istina koja je bila zatirana o naših dana, a zatire se još i danas.

Postoji prilično oskudna dokumentacija u zemlji i inozemstvu koju treba marljivo prikupiti.

Treba nastojati da se dobije natrag ukradena pismohrana hrvatskog Ministarstva oružanih snaga i drugih ministarstava koje je u Beogradu i koje su oni često krivotvorili kad god im je to odgovaralo.
U toj pismohrani nalaze se karte shematski prikazi, koje sam osobno ucrtavao svakog dana za potrebe Glavog stožera MINORS-a o svemu što se dodađalo tijekom protekla 24 sata
.

Taj sam posao obavljao od dolaska u MINOR-s 7. travnja 1942 godine do 7. svibnja 1945 za svaki dan u godini. Mjesečne i godišnje izrađene su na voštanoj karti s tušem u boji. Na drugoj strani karta opisani su svi događaji, kao rušenje cesta, pruga, zločini nad civilima, pljačke, palež i sl., sve ono što je davalo istinsku sliku zbivanja. Izvješća sam primao neposrdno s terena krugovalom, telefonom i telegrafom. Osim toga vođena je i evidencija o logistici hrvatske vojske, materijalnim gubicima te o poginulim i ranjenim.

Kod idućeg popisa stanovništva Hrvatske trebaju svi oni koji nesto znaju o hrvatskim žrtvama u ratu i poraću da to upišu upitnike prilagođene toj svrsi. Ovu sam ideju predlagao Državnom zavodu Hrvatske da se uvede u Statistički ljetopis za 1991 godinu. Ideja nije prihvaćena jer su na vlasti bili komunisti kojima nije bilo u interesu da se takvi podaci pojave javnosti o zločinima u kojima su i mnogi od njih sami sudjelovali.


Naslov: Odg: NDH i njezin slom
Autor: max 2 - Prosinac 16, 2012, 16:42:15
Ustaški pokret je direktna reakcija ne velikosrpski centralističi pritisak.Jedan od tih pritisaka bili su i četnici i četnička udruženja.

Četništvo je gotovo isključivo instrument nacionalističke i ekspanzionističke politike Srbije, pa tako i u Kraljevini Jugoslaviji (1918.-1941.). Ono pokraj vojske i policije, predstavlja jedno od sredstava obračuna s političkim protivnicima, a za očuvanje centralističkoga velikosrpskog političkog sustava, s kraljem na čelu, grubom silom i terorom. U Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca 1921. započinje osnivanje četničke organizacije pod nazivom: “Udruženje četnika za slobodu i čast otadžbine”, sa sjedištem u Beogradu.

Četnička udruženja i organizacije u kojima su četnici djelovali  nesmetano su radila  gotovo na cijelom području Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Velikosrpska politika je ostvarivala svoj cilj, djelomično i kroz četnička udruženja, nasilno je suzbijana  i gušena svaku težnju Hrvata i Muslimana za afirmacijom vlastitih nacionalnih vrijednosti. Istodobno, isticale su se srpske nacionalne vrijednosti, često kao jedine, a i nastojalo se bezuspješno u Muslimana (i dijela Hrvata) razvijati srpsku nacionalnu svijest.

Hrvatska je u novoj   državi nakon ujedinjenja g. 1918., ukidanjem Sabora i Vlade, hrvatskog domobranstva i policije, diobom područja na šest banovina g. 1929. (tako da je u četrima Srbima osigurana prevlast), izgubila svoj povijesni identitet i svoju državnost koju je stoljećima imala. Zato je sve to dovelo do odgovarajućih protuakcija s hrvatske strane i udaljavenja Hrvata (jednog dijela)od ideje za zajedničkom državom sa Srbima. Jedna od tih reakcija bila je osnutak (1929.) ilegalnog ustaškog pokreta s ciljem stvaranja samostalne i neovisne hrvatske države.

To naravno ne opravdava kasnije ustaške zločine,iako su masovni zločini bili način ratovanja i partizana i četnika,partizanski i četnički zločini su do sada sustavno i politički tendeciozno skrivani,međutim činjenica je da su ustaše srpska škola,kako kaže Ivan Oršanić  nekadašnji šef ustaške promičbe, član Glavnog ustaškog stana, zapovjednik Ustaške mladeži i Državni savezničar napisao je 1961.:

" između pravaštva i ustaštva ističe se očevidna razlika. Pravaštvo i ustaštvo dva su bitno različita argumenta na liniji stvaranja države: jedan uvjetovan austro-ugarskim mentalnim kompleksom zapadne kulture, a drugi balkanskim kompleksom bizantinstva."



Naslov: Odg: NDH i njezin slom
Autor: Marica - Siječanj 23, 2013, 19:06:25

https://www.youtube.com/v/1W1ow-iJlII?version=3&feature=player_detailpage
https://www.youtube.com/v/1W1ow-iJlII?version=3&feature=player_detailpage


Naslov: Plakat NDH Zidne novine
Autor: Marica - Travanj 12, 2013, 11:35:47

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Plakat%20Hrvatska%20NDH%20Zidne%20novine%20godina%20II%20broj%206-%2010_%20svibnja%201942.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Plakat%20Hrvatska%20NDH%20Zidne%20novine%20godina%20II%20broj%206-%2010_%20svibnja%201942.jpg)

Plakat NDH Zidne novine godina II broj 6- 10. svibnja 1942


Naslov: Plakat Zadružni dom 1940
Autor: Marica - Travanj 12, 2013, 11:37:03

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Plakat%20Zadruzni%20dom%20krajem%201940.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Plakat%20Zadruzni%20dom%20krajem%201940.jpg)

Plakat Zadružni dom krajem 1940


Naslov: Pavelićevo slobodno vrijeme
Autor: Marica - Travanj 16, 2013, 09:13:01

PAVELIĆEVO  DOBA

Pavelićevo slobodno vrijeme

Pavelićev se privatni život odvijao uglavnom izvan uredskih sati i to predvečer i obično uvečer, ali i jedan dio ovog vremena znao je češće imati više službeni nego privatni karakter. Ako je bio u uredu u Tuškancu, znao je predvečer završiti primanja, redovito malo projahati po stazi parka, koja je bila naročito za tu svrhu planirana i nasuta. Gotovo nikad nije sam jahao. Obično je bio koji u tu svrhu pozvani gost ili slučajni ljubitelj jahanja, a kad ovih ne bi bilo, najčešće je jahao uz pratnju generala Prebega, liječnika Mile Budaka, Wernera, potpukovnika Horvatam (161), koji je brinuo za konje, i drugih. Ja sam imao prilike nekoliko puta gledati to jahanje, a i sam sam nekoliko puta projahao. Pavelić je izgledao više ljubitelj konja nego jahanja, ali kao što je jahanju pristupao više kao nametnutoj, a ipak potrebnoj gimnastici i kod toga nastojao ostaviti utisak da bi ga se smatralo za dobrog jahača, tako je isto i njegovo iskazivanje interesa prema konjima bilo daleko od ljubiteljstva. Konj i jahanje spadali su, uz svu ostalu garnituru, kao jedan potrebni ukras i oprema dekora. Kad je uginuo njegov jahaći konj, jedan izvanredan primjerak čistokrvne engleske pasmine prema kojemu je Pavelić pokazivao bar na oko neku posebnu privrženost, nije se uopće obazirao ni pokazao da bi ga to žalostilo ili neraspoložilo.

Kao s jahanjem, slična je stvar bila i s lovom. Češće bi, skoro svake nedjelje za vrijeme sezone, odlazio u lov na novouređeno lovište oko Novih dvora. Jednom je sam rekao da se u lovu dosađuje, a možda ga je smetalo i što je sam dosta loše gađao. I prema lovu se odnosio kao prema jednoj nužnoj i neizbježnoj stvari, potrebnoj za dekor svog položaja. Kako inače nije pokazivao interesa za bilo kakovu drugu razonodu ili sport, pa ni kao pasivni promatrač, već je sve odbijao kao neozbiljnu dokolicu, to je kod mnogih ljudi ostavljao pogrešni dojam da voli konje, jahanje, kao i lov. U Novim dvorima u lov je obično pozivao goste, i to strane predstavnike, kao i domaće, te bi ih obično zadržao nakon prijepodnevnog lovljenja na objedu. Također je znao u Novim dvorima, sam ili s gostima, izjahati s pratnjom konjaničkog voda.

Inače čitavo preostalo vrijeme provodio bi u kući ili šetajući vrlo lagano i sporo po parku, bilo s kojim gostom, bilo s Marom ili s kojim od djece, a znao je katkad i osamljen sjediti u naslonjaču u vrtu ili parku. Kod ovih šetnja ili osamljenog sjedenja bio mu je stalni pratilac jedan već dosta stari i prilično olinjali pas vučjak, kojega je donio iz Italije. Prema njemu kao da je Pavelić osjećao neku trajniju naklonost. Pas je bio izvježban za osobnu obranu. Pavelić, a i čitava obitelj bila je uvjerena da pas odmah prepozna u došljaku je li isti prijatelj ili ne. Činjenica je da je onaj na koga bi pas nahrupio u očima porodice postao sumnjiv i takav trajno ostao ukoliko ne bi imao prilike da se s psom dobro izmiri.

Pavelić je imao običaj da za vrijeme šetnje posjeti stražarsku jedinicu (u Novim dvorima redovito) i tom prilikom stupiti u razgovor s momcima, obično ispitujući pojedince o njihovim kućnim prilikama i kad bi naišao na nekog iz kraja koji mu je bio poznat, onda bi se upustio u pričanje o istome. To je bio skoro redoviti njegov način prilaženja (bližeg) k pojedincima u vojsci. Razgovarajući mirnim, ozbiljnim glasom i licem i pri tome ponudivši cigaretama i davajući savjete, ostavljao je na mlade ljude dojam očinske brige, a znao se, iako rijetko, pomalo našaliti pričajući kakovu veselu zgodicu. To je bio skoro isti postupak kao i u logorima u emigraciji i ljudi su ga između sebe skoro u svim stražarskim jedinicama nazivali "tata" ili "ćaća".

Večere je provodio u krugu svoje obitelji, ali je obično imao i goste. U zadnje vrijeme, kad su radi opasnosti od bombardiranja stanovali stalno na Rebru, može se reći da je redovito bio netko izvan obitelji zaustavljen ili pozvan na večeru. Najčešće Lisak i liječnik dr. Budak, Artuković (162) i Kirin. Do odlaska Kvaternika, skoro redovito su bili stalni gosti kod Pavelića za objedom i za večerom Slavko i Dido. Znao je pozivati ili zaustaviti neke od ministara, najčešće Artukovića i Balena. I ja sam bio dva puta zaustavljen na privatnoj večeri i jednom pozvan poslije večere s još nekim drugima na cmu kavu i kino predstavu. Pavelić je u ovim prilikama poslije večere znao razgovarati i pričati, a i zanimati se za službene stvari. Kod toga je imao običaj pomalo pijuckati dok ne bi počeo drijemati, što je bio znak za odlazak. Isto se tako završavalo i nakon koje službene večere, samo što je obično bilo brojnije društvo koje bi zaustavio, nakon što bi stranci otišli (službene objede i večere, koliko je meni poznato, Pavelić je priređivao samo za strance). Uvijek je mnogo pušio dosta lagane cigarete (posebne vrsti "Ustaša") odbacujući po pola cigarete, ili nakon tri do četiri dima, da nakon par minuta ponovo zapali novu.

Pavelićev privatni život ostavljao je utisak sređenog, spokojnog čovjeka, koji se nastoji odmoriti i osvježiti nakon dnevnih briga i poslova, čovjeka s pomalo starinskim nazorima, koji je primoran živjeti u modernom ambijentu, ali da isti ne može ni najmanje smetati, neraspoložiti, jer je on jači i umije sve podnijeti, što mu ovaj nameće i razumjeti, pa i onda kad se onično izražava. (163)
_______________
161 Priređivaču nisu bili dostupni podaci o ovoj osobi.

162 Andrija Artuković (1899.-1988.), odvjeinik, političar. završio Franjevačku gimnaziju u Sirokom Brijegu, a Pravni fakultet (s doktoratom) u Zagrebu, potom sudski pripravnik, a od 1932. odvjetnik u Gospiću. Pristupa ustaškom pokretu i iste godine jedan je od organizatora tzv. Velebitskog ustanka. Zbog toga emigrira u Italiju, gdje ga Pavelić imenuje poglavnim pobočnikom u Glavnom ustaškom stanu. Pseudonim mu je Hadžija. Zbog sukoba (s M. Babićem) napušta Italiju i boravi u Budimpešti i Beču. Uhićen, protjeran je iz Beča, pa ponovno boravi u Budimpešti. Sastaje se s Pavelićem u Milanu i sredinom rujna 1934. odlazi u London. Poslije atentata na kralja Aleksandra Britanci ga izručuju Francuskoj, gdje je zatvoren (tri mjeseca), da bi potom bio izručen Jugoslaviji. Poslije 16 mjeseci u zatvoru Sud za zaštitu države oslobađa ga krivnje. Kratko (1936.) boravi u Gospićii, pa ponovno odlazi u Austriju, pa Njemačku, gdje ga traži Gestapo; a bježi u Francusku, i konačno u Budimpeštu. Poslije proglašenja NDH vraća se u domovinu i postaje članom Hrvatskog državnog vodstva i član privremene Vlade. Pavelić ga imenuje ministrom unutarnjih poslova, i ostaje u njegovom najužem krugu, zajedno pregovarajući s Talijanima i prilikom prve posjete Hitleru. Zagovornik je politike terora, prvi najavljuje "konačno rješenje židovskog pitanja" u Hrvatskoj. Zakratko je ministar pravosuđa i bogoštovlja, pa ponovno ministar unutarnjih poslova (od listopada 1943.). Bio je do kraja ND državni prabiljęžnik - čuvar državnog pečata. Zajedno s Pavelićem 6. svibnja 1945. potpisuje Zakonsku odredbu o ukidanju rasnih zakona. Napušta Hrvatsku u svi nju 1945., odlazi u Austriju, gdje ga uhićuju Britanci, ali uskoro i puštaju na sloodu, pa prelazi u američku, potom francusku okupacijsku zonu. S lažnom putovnicom (na ime Alois Anich) odlazi iu Irsku, a 1948. turističkom vizom stiže u, SAD, u Kaliforniju, gdje se nastanjuje pod svojim pravim imenom. Proglašen je od jugoslavenskih vlasti - ratnim zločincem, ali američki Vrhovni sud odbija (1959.) zahtjev za izručenje. Tek u obnovljenom postupjku 1986. Izručen je Jugoslaviji, pa je na suđenju u Zagrebu osuđen na smrt. Umro je u zatvorskoj bolnici.

163 B. Jelić je zapisao: "Ante Pavelić, ne samo da je bio gospodin, što se tiče njegove nutarnje konstitucije, nego je polagao veoma mnogo na svoju vanjštinu i na scoje manire, pa se za njega nije trebalo bojati, da bi uslijed pomanjkanja stila ili tona mogao blamirati naš europski karakter, kao što je nažalost to mnogo puta bio slučaj u Hrvatskoj nakon 1918. Svakim je danom mijenjao košulje i kravate, a nikada se nije vidjeo u zgužvanom odijelu. Nu na stranu sve vanjske stvari – od njega se boljeg prijatelja nije moglo ni zamisliti. Bio sam s njime mjesecima i uvijek sam bio gost u njegovoj obitelji, koja je bila skromna, ali zato uzorna u svakom pogledu. Dr. Pavelić bio je veoma duhovit, čak mislim, da se je posvetio pisanju, nadmašio bi mnogo-kojeg našeg priznatog književnika u kratkim novelama. Nikada nije bilo dosadno biti s njime. Dr. Pavelić nije bio doktrinarac. On se nije zakopavao u knjige. Sjećam se, da je na jednom predavanju u akademskom klubu "Kvaternik" rekao, da nikad nije pročitao ni jedno Starčevićevo djelo, pa je zato on bio starčevićanac po osjećaju, ...".

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Ante%20Moskov-Pavelicevo%20doba-knjiga.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Ante%20Moskov-Pavelicevo%20doba-knjiga.jpg)  
Ante Moškov: Pavelićevo doba

Priredio i bilješkama popratio: Petar Požar
Split 1999

Ante Moškov bio je pukovnik PTB-a i general HOS-a,
zapovjednik poglavnikove tjelesne bojne/sdruga/sbora.
U Jugoslavenskom zatvoru napisao je obiman materijal
- mozaik, slijed brojnih slika iz života Ante Pavelića
i njegove okoline. Pogubljen 1947 (ili 1948?)



Naslov: Pavelić u bjekstvu
Autor: Marica - Travanj 16, 2013, 09:18:28

Bijeg u "Alpsku tvrđavu" A. Hitlera

Čini se da je ustaška vlada donijela formalnu odluku o povlačenju u susret Anglo-Amerikanaca tek 5. svibnja 1945. Dan ranije otposlala je savezničkom generalissimusu u Italiji (feldmaršalu Alexanderu) memorandum u kojem nastoji da se prikaže u što povoljnijem svjetlu i, osim ostalog, ističe da će Hrvatska - nakon iščeznuća pritiska velikih totalitarističkih susjeda - s  najvećom radošću pozdraviti demokratsku i ustavnu vladu. (1) Zato i upućuje ovakvu molbu: "Vlada hrvatske države želi i moli da što prije upute vojnu misiju u Hrvatsku kako bi se u potpunosti upoznala sa stanjem stvari. Ujedno molimo da pošaljete Vaše oružane snage na teritorij naše države da biste olakšali ovo teško stanje. Na taj se način hrvatski narod u hrvatskoj državi stavlja pod Vašu moćnu zaštitu." Da komedija bude veća, taj je memorandum imao ustaški ministar Vjekoslav Vrančić predati britanskoj komandi u ustaškoj uniformi! Pavelić nije zaboravio ni one koji bi mu kod Anglo-Amerikanaca mogli "konkurirati" jer su već prije pola godine planirali zaokret i prijelaz na stranu "zapadnih demokracija". Dao je 24. ili 25. IV. 1945. poubijati svoje zatvorenike: Mladena Lorkovića, Antu Vokića, Ivanka Farolfija, Ljudevita Tomašića i grupu domobranskih (pretežno) oficira upletenih u poznatu "aferu Lorković-Vokić". Njima se pridružio i bivši stožernik Ustaškog sveučilišnog stožera Milivoj Karamarko koji je, navodno, bio upleten u istu "aferu". Bio je nekoliko dana kasnije zagušen na spavanju u Luburićevoj vojarni u Draškovićevoj ulici u Zagrebu. Trebalo je, dakako, izvršiti i određenu "demokratsku kozmetiku" ustaške fasade i stoga je Pavelić, već početkom travnja 1945. god., opet oživio raspušteni Sabor i njegovo trajanje odredio na 'rok "do šest mjeseci nakon svršetka rata". U istu svrhu imala je poslužiti i "Zakonska odredba o izjednačenju pripadnika Nezavisne Države Hrvatske s obzirom na rasnu pripadnost". U njoj se određuje da "sve zakonske odredbe prema kojima se pripadnici Nezavisne Države Hrvatske razlikuju s obzirom na rasnu pripadnost, kao i svi ostali propisi, izdani na temelju tih zakonskih odredaba, gube pravnu moć." Oslobodio je ustaškog nadzora u obiteljskoje kući na Prilazu br. 9 svoga starog suparnika Vladka Mačeka i učinio sve da mu omogući bijeg iz Zagreba, što je njemu (Paveliću) i odgovaralo. Inicirao je da Mačeka među prvima posjeti nadbiskup Stepinac koji mu zasigurno nije savjetovao da ostane i sačeka partizane, a i sam Maček vidio je svoju šansu da bježi na Zapad kako bi tamo okupio svoje. Na sam dan povlačenja (6. V. 1945) pohranili su diplomatski arhiv NDH u sigurne ruke: u ruke nadbiskupa Stepinca vjerujući u brz povratak uz pomoć Britanaca. Zato ga i nisu spaljivali, nego pohranjivali na privremeno čuvanje. Nije se zaboravilo na "sve državne vrijednosti" pohranjene u Hrvatskoj državnoj banci u Zagrebu, pa je tako "povjerenstvo" s ministrom M. Pukom na čelu ispraznilo trezore banke (zlato, devize, dragocjenosti i drugo).

Da bi ostao dosljedan sam sębi i himbenosti režima, Pavelić je u četvrtak, 3. svibnja, na sastanku članica Ženske loze održao govor u kojem je, između ostalog, rekao i ovo:

"Ne ćemo skrenuti s puta, kojim smo pošli, a to je put najviših probitaka hrvatskog naroda i hrvatske države. Za te probitke spremni smo pridonijeti svaku žrtvu. Ni jedna žrtva, bilo života, bilo krvi ili osobe nije žrtva, nego dužnost, kada su u pitanju probitci naroda i države. Drugo vam mogu reći, da nismo mi gospodari događaja u svijetu. To nitko od nas ne traži, niti može očekivati. Ali smo gospodari svoje volje, svojih puteva, kojima idemo i moramo biti gospodari svojih živaca. Budite uvjerene, mi ćemo za posljednju stopu hrvatske zemlje i hrvatske države uprijeti sve sile i sve snage i žrtve uložiti, da sačuvamo i najmanji dio Nezavisne Države Hrvatske. Mogu vam još reći, da ćemo nastojati, da naše snage, koje su sada u borbi, nezagradimo, nego još i pojačamo. ]a čvrsto vjerujem u sudbinu hrvatskog naroda i hrvatske države; ja sam uvijek bio optimist, ali nisam irealan, nisam bio fanatik, nego sam uvijek računao s realnim činbenicima. jedan od najvažnijih činbenika, s kojim možemo računati i na čemu možemo graditi, jest visoko raspoloženje i visoki duh u svim postrojbama naše hrvatske vojske, koja je po svojoj organizaciji, svom duhu i opremi daleko iznad onoga, što je bila prije jednu, dvije godine" ...
... "Kad je govor o tome, imajte pred očima i ovo: Za nas ne vrijedi život bez slobode. Veli se, da je bolje živjeti jedan dan kao lav, nego sto godina kao koza. Budite sigurni, kad bi došla stvar na to, da dođe do konačnog obračuna, ne će nitko sramotno umrijeti, nego samo junački. Ali ja vjerujem u sudbinu naroda, u sudbinu hrvatske države, u našu dobru zvijezdu i u pomoć Božju i  konstelaciju prilika u Europi."
... "I neka nam ovo što smo preživjeli u ove slavne četiri godine hrvatske države, jer su doista slavne u prispodobi sa 700 godina naše povijesti unatrag, bude najbolji zalog. Vjerujem, da ćemo doživjeti, ne mi nego hrvatski narod ne četrdeset puta četiri, nego četiristo puta četiri godine sretne i dobre budućnosti hrvatske države." (2)

To su objavile glavne ustaške novine Hrvatski narod u nedjelju 6. svibnja 1945.

1. Uzmak državnog poglavara i vrhovnog zapoviednika. O "uzmaku" je poslanik Reicha S. Kasche u istrazi izjavio ovo:

"Odluka da odavde odemo bila je donesena dva ili tri dana prije 7. maja i to nakon toga što je bilo jasno da će se Zagreb predati bez borbe. Više njemačke vojne i SS-ustanove, osim mjesnih komandanata napustile su već  nekoliko dana prije Zagreb. 6. maja je otišla vlada, moje poslanstvo i diplomatski kor. Oni su odputovali u Klagenfurt gdje smo predvidili za njih privremeno sklonište.

Ja sam 7. maja - nastavlja Kasche - odputovao sa malim ostatkom mojeg poslanstva u Nove Dvore, gdje sam se sastao sa Pavelićem. Tamo je došao i general Juppe sa malom pratnjom. Poslije podne istog dana odputovali smo preko Krapine u Rogašku Slatinu. U Rogaškoj Slatinj smo prenoćili, a tek slijedećeg jutra smo preko Juppe-a dobili vezu sa Löhrom, koji je još jediniimao vezu sa njemačkom Vrhovnom komandom. On nam je javio da je objavljena podpuna kapitulacija Njemačke. Ujedno mi je Löhr javio da pitam Pavelića kakav je zaključak donio za ustaško-domobranske jedinice pod Löhrovom komandom. Pavelić je odgovorio da nema nikakove veze sa svojim jedinicama, ali da se slaže s time da njegove jedinice kapituliraju kao i njemačke, dok će o svojoj osobi on sam odlučiti. Pošto je kroz Rogašku Slatinu bila na povlačenju jedna njegova 'tjelesna bojna', odlučio je on da sa tom jedinicom krene prema Mariboru." (3)

Jere Jareb u ernigraciji ovako je sažeto prikazao Pavelićevo kretanje tih dana:

"Kako sam već spomenuo, državni poglavar Poglavnik Dr. Ante Pavelić, vrhovni zapovjednik hrvatskih oružanih snaga i od 4. prosinca 1944. operativni zapovjednik hrvatskih oružanih snaga, povlačio se je iz Zagreba s Glavnim Stanom Poglavnika, najvećom hrvatskom vojničkom ustanovom, osnovanom 12. ožujka 1942. u svrhu vođenja hrvatskog rata. Dr. Ante Pavelić napustio je Zagreb poslije podne u nedjelju 6. svibnja 1945. i noćio od 6. na 7. svibnja u Novim Dvorima. Tokom ponedjeljka 7. svibnja pristigli su u Nove Dvore generali i viši časnici, članovi Glavnog Stana Poglavnika. Kako već spomenuh, među njima je bio i doadmiral Nikola Steinfel, ministar hrvatskih oružanih snaga. U ponedjeljak 7. svibnja us 18 sati i 15 minuta Poglavnikova kolona napustila je Nove Dvore i krenula u Rogašku Slatinu, gdje je stigla u 21 sat. Tamo se je noćilo. U utorak 8. svibnja od 9 do 11 i pol sati prije podne održana je u Rogaškoj Slatini posljednja sjednica Glavnog Stana oglavnika. (4) U 11 i pol sati prije podne u utorak 8. svibnja krenula je Poglavnikova kolona preko Maribora s ciljem, da stigne u Wolfsberg i Klagenfurt u Koruškoj." (5)

Ustaša Ico Kirin, zapovjednik Pavelićeve "Sigurnostne službe", izjavio je u istrazi (6) ovo:

"Ja sam kao zapovjednik Sigurnosne službe (7) dobio zadatak formirati kolonu sig.[urnosne službe] i dirigirati ju u Nove Dvore kod Zaprešića. Ta je kolona trebala preuzeti sigurnost poglavnika NDH prilikom povlačenja iz zemlje. Kolona je po mojoj zapovjedi formirana i krenula je iz Zagreba 7. V.1945. g. [?] oko 21 sat u Nove Dvore, kamo se i poglavnik NDH sa najužom pratnjom tj. dvojim kolima časnika sigurnosne službe uputio nešto ranije. (8) Ja sam prema zapovjedi poglavnika oko 24 sata iste noći otišao na Markovtrg i - u svoja kola uzeo osobnog liječnika poglavnika dr. Milu Budaka i s njim zajedno krenuo u Nove Dvore kamo smo stigli pred zoru iste noći. Poglavnik je već bio u Novim Dvorima kao i kolona određena za pratnju."

Na traženje istražitelja da detaljnije opiše povlačenje i nabroji sve osobe koje su se povlačile s Pavelićern, Kirin je ovako odgovorio:

"Iz Novih Dvora krenula je kolona 8. V. 1945. [7. V. 1945] u 17. sati preko Krapine-Klanjca u Roić, gdje smo prenoćili. 9. V. 1945. [8. V. 1945] oko 12. sati prešli smo iz Roića preko Ptuja-Maribora-St. Andrea-Spilfelda-Leibnitza - cestom zvanom Pack-Strasse prema Klagenfurtu. Napominjem da smo istoga dana saznali za potpunu kapitulaciju te smo krenuli u Klagenfurt s namjerom da dođemo do naše vlade koja se tamo nalazila. Pred Mariborom bila je kolona zadržana oko 3/4 sata od jedne vjerovatno partizanske zasjede, koja je bila naoružana jednom strojnicom. Izaslano je oko 20 ustaša sa jednim časnikom koji su navedenu zasjedu protjerali zarobivši jednog partizana koji je odmah pušten, izjavivši da je prisilno odveden po partizanima. Inače žrtava nije bilo niti s jedne strane. Kada smo stigli od prilike 20 do 25 km pred Klagenfurt saznali smo od jedne kolone kozaka koja je iz toga pravca dolazila da su u Klagenfurtu Rusi. Kasnije smo saznali da su to bili partizani, a ne Rusi. Na tu vijest - nastavlja Kirin svoj prikaz povlačenja - okrenuli smo kolonu istom cestom -natrag s namjerom da se pokušamo probiti prema Salzburgu. Tu smo na jednoj pokrajnoj cesti prenoćili u automobilima i zorom krenuli prema St. Leonhardu gdje smo od ruskih zrakoplova bombardirani. Samo mjesto dosta je stradalo, a od naše kolone, kao i od drugih kolona koje su se izmješale bilo je mrtvih i ranjenih. Ovako razbijena i izmiješana kolona krenula je prema Judenburgu preko Knittelfelda-Zeltwega prema Triebenu. Međutim na cca 25-30 km pred Triebenom saznali smo od jednog dijela jedinica SS-kolone da se pred Triebenom nalazi ruska komisija, koja vrši pregled. Na tu vijest okrenuli su ostaci naše kolone, kao i pojedini dijelovi njemačkih kolona, zatim neki dijelovi naših oružnika natrag prema Judenburgu. Međutim smo saznali od Njemaca koji su dolazili iz pravca Judenburga, da su Rusi u Judenburgu i da ruski panceri nadiru prema Triebenu, tj. da se nalaze u neposrednoj blizini našoj. Nakon toga okrenuli smo ponovo kolonu prema Triebenu i pod utiskom vijesti da smo uklješćeni od Rusa napustili smo automobile, uzevši tko je što stigao u onoj brzini i krenuli u o šumu. Napomenuti mi je - upozorava Kirin - da je uopće cijelim putem od časa totalne kapitulacije vladala potpuna neobavješćenost i dezorganizacija. Kolone su ispresjecale, pojedini dijelovi jedne kolone upadali su u druge, tako da je i naša kolona bila razbijena i ispremješana s dijelovima naših oružnika i njemačkih."

_____________
1 Opš. o tome: Bogdan K r i z m a n , Ustaše i Treći Reich, drugi svezak, Pavelić - Hitlerov posljednji saveznik, Zagreb 1983, str. 288 i dalje.

2 Citirano po Vinku N i k o l i ć u , Tragedija se dogodila u svibnju I, Jedna (prva) godina egzila u dnevniku "ratnog" zarobljenika broj 324.664, 1945. - 6. svibnja - 1946., knjiga prva, Barcelona-München 1984, str. 64-65.

3 B. K r i z m a n, nav.djelo, str. 338.

4 Čini se da je ta sjednica protekla vrlo burno.

5 Jere J a r e b , Sudbina posljednje hrvatske državne vlade i hrvatskih ministara iz Drugog svjetskog rata (Prilog za studiju o hrvatskoj državnoj vladi), Hrvatska revija, München-Barcelona, lipanj 1978, god. XXVIII, sv. 2 (110), str. 222.

6 Arhiv Vojno-istorijskog instituta (skraćeno: A-VII), NDH, Zapisnik saslušanja I. Kirina, SUP-Zagreb, MF-21.

7 Kirin je u istrazi 1. V 1946. opširno prikazao strukturu "Sigurnosne službe" PTS-a za zaštitu ustaškog poglavnika.
"Brojno stanje ljudstva sigurnostne službe - navodi Kirin - bilo je od prilike slijedeće: Časnika 25, dočasnika-motorista i šofera 20, dočasnika-izvidnika 100 i dodijeljenih izvidnika od Redarstvene oblasti za grad Zagreb 80.
Prvenstveno, t.j. osnutkom sigurnostne službe PTS-a bilo je predviđeno uz osiguranje Poglavnika NDH i osiguranje pojedinih domaćih i stranih viših državnih funkcionera, međutim u praksi se to nije provodilo. Naime, svaki ministar biv. drž. vlade imao je dodijeljenog 1-2 izvidnika Redarstvene oblasti za grad Zagreb kao osobnog pratioca, a viši strani funkcioneri, zapravo zgrade u kojima su oni stanovali, ili bili smješteni uredi, osiguravane su stražom i izvidnicima Redarstv. obl. za grad Zagreb.
Poglavnik NDH stanovao je u Tuškancu i na Rebru (Gračani), a ured je imao na Markovom trgu i u Tuškancu. Te zgrade bile su osiguravane prvenstveno sa vojnom stražom PTS-a, koja je bila ujedno i počasna i sigurnosna straža. Isto tako bilo je osiguravano vojnom stražom PTS-a i državno dobro Novi Dvori kod Zaprešića, kamo je Poglavnik NDH povremeno odlazio, bilo sam, bilo sa obitelji nedeljama ili blagdanima i gdje se zadržavao obično samo preko tih blagdana.
Uz navedenu vojnu stražu PTS-a na Markovom trgu i u Tuškancu bio je i vanjski, širi pojas osiguranja, kojega su vršili redari i izvidnici, sa zadatkom, da u blizini zgrada u kojima obitava Poglavnik NDH ne dođe kakova nepozvana, odnosno nepoćudna osoba. Naime, sve osobe koje su dolazile u ured Poglavnika NDH bile su providene posebnim iskaznicama izdanim od Poglavnog županstva, a ostale osobe, koje su stanovale u blizini navedenih zgrada, bile su providene propusnicama sigurnosne službe PTS-a, koje su im omogućavale prolaz kroz sigurnosni pojas."(Isti izvor).

8 Cini se da je Kirin pobrkao datume jer je Pavelić napustio Zagreb 6. svibnja poslije podne.

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Kocke%20su%20bacene-nista%20ne%20ide%20vise.gif) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Kocke%20su%20bacene-nista%20ne%20ide%20vise.gif)
Alea iacta est - Rien ne va plus – Kocke su bačene – Ne ide ništa više
1. od 2



Naslov: Pavelić u bjekstvu
Autor: Marica - Travanj 16, 2013, 09:23:15

U najužoj Pavelićevoj pratnji nalazio se i tadašnji ravnatelj Ravnateljstva za javni red i sigurnost (RAVSIGUR) Erich Lisak i u istrazi je naveo (9) da se Pavelić povukao iz Zagreba sam sa svojim sinom 7. maja ujutro [6. V. 1945. popodne] i da je bilo dogovoreno da će se oni naći u Novim Dvorima kod Zaprešića. Lisak je krenuo nešto kasnije, sâm sa šoferom u malom osobnom automobilu. U Novim Dvorima ostao je s poglavnikom cijelog dana, a navečer oko 18 sati krenuli su zajedno prema Sloveniji preko Krapine.

Na traženje istražitelja da mu opiše odlazak u inozemstvo odnosno povlačenje i da navede osobe s kojima su putovali i na kojem su mjestu prešli granicu, Lisak je odgovorio ovako:

"Već sam ranije izjavio da smo krenuli iz Zaprešića (odnosno) iz Novih Dvora u pravcu Slovenije preko Krapine. Nastavljajući put bez zadržavanja, stigli smo istog dana navečer u Rogašku Slatinu. Ovdje je poglavnik sa pratnjom prenoćio u jednom od kupališnih hotela. "Iste večeri bio je kod poglavnika primljen general Moškov, koji je poglavnika izvjestio o kretanju PTS-postrojbi. Drugi nitko od viđenijih nije bio toga dana kod poglavnika. Drugo jutro, tj. 8. svibnja održana je jedna konferencija u prostorijama tog hotela, kojoj su osim poglavnika prisustvovali general Grujić, glavar poglavnikovog vojnog ureda i general Perčević i general Tomislav Sertić od pripadnika naših oružanih snaga, a sa strane Njemaca bili su prisutni njemački poslanik Siegfried Kasche, njemački general u Hrvatskoj general Hans Juppe, njemački vojni ataše. Konferencija je održana povodom obavjesti, koja je stigla njemačkom generalu, da će njemačka oružana snaga protivno svim očekivanjima kapitulirati i na istočnom bojištu, tj. pred Rusima, a što za nas znači, da će se njemačke snage, koje još borave u Sloveniji predati partizanima sa naoružanjem. Obzirom na to što su naše snage pri povlačenju u Sloveniju računale i sa njemačkom vojskom i sa njihovim naoružanjem, naše su se jedinice našle u vrlo teškom položaju. Tim više što je vrijeme kapitulacije bilo određeno za drugi dan u jedan sat iza ponoći.

Poglavnik bijaše vidno zabrinut - navodi Lisak - za sudbinu ljudstva, koliko vojnika, toliko i civila, koji su se dobrovoljno sa vojskom uputili iz zemlje. On je to nekoliko puta naglašavao. Nije preostalo drugo nego čim prije obavjestiti nekoje generale naših oružanih snaga, koji su se prema dogovoru u to vrijeme nalazili u Celju, da poduzmu što je prema prilikama moguće da ljudstvo što prije stigne do austrijske granice, odnosno do anglo-amerikanske zone. U tu svrhu bilo je iz Rogaške Slatine upućeno nekoliko kurira u Celje. Poglavnik je istog dana poslije podne napustio sa pratnjom Rogašku Slatinu, te se uputio prema Mariboru. U neposrednoj blizini Maribora kolona bijaše napadnuta od partizana, koji su i s jedne i druge strane ugrožavali cestu, držeći je pod jakom vatrom. Nakon borbe, koja je trajala nešto više od jednog sata, kolona se probila do Maribora i odmah proslijedila dalje prema slovensko-austrijskoj granici. Tamo je stigla pred večer."
"Tu u mjestu Spielfeldu odijelio se poglavnik od pratnje, te krenuo sa još jednim osobnim autom put Klagenfurta - nastavlja Lisak svoju priču. – Ovdje napominjem, da kroz čitavovrijeme puta od Zaprešića pa dalje nalazio sam se u kolima sa poglavnikom, osim njegovog sina samo ja sa upravljačima. Budući da je bio već kasni noćni sat, kada smo se našli kojih 20 km pred Wolfsbergom odlučilo se ovdje na otvorenoj cesti u kolima prenoćiti. Drugo jutro na tom mjestu zatekli su nas i ostali članovi pratnje i osiguranja, koji su se mnogo teže od nas i sporije morali čitavu noć probijati kroz kolone njemačkih automobila i njemačke vojske, koje su bile pune ceste. Kada smo stigli u Wolfsberg bili smo od tamošnjeg pučanstva obavješteni da cesta prema Klagenfurtu nije sigurna, jer da je na nekim mjestima drže pod kontrolom partizani, a u ostalom da je i čitavo područje oko Klagenfurta puno partizana i da, prema tome, nije uputno da prosljedimo put za Klagenfurt. Videći kakve su prilike krenusmo natrag i to u pravcu prema gradu Judenburgu, gdje smo čuli da Anglo-Amerikanci razoružavaju njemačku vojsku, odnosno njihove saveznike. Na putu do tog mjesta kolona bijaše napadnuta od ruskih zrakoplova, te mitraljirana i bombardirana. Pretrpjevši neke gubitke u ljudima i samovozima, krenusmo dalje prema Judenburgu. Kada smo tamo stigli, čuli smo da nema više nikakve anglo-američke komisije, nego da je ta premještena u Salzburg. Nije preostalo drugo, nego da uklopljeni u neprohodnu njemačku kolonu nastavimo put prema Salzburgu i da se tamo uvjerimo o načinu razoružavanja i predaje, te čitavom postupku oko toga. Međutim, kada smo stigli nekako na pola puta između Judenburga i Triebena bili smo obavješteni da su već Rusi sa svojom komisijom stigli u grad Trieben i da bez njihovog znanja svaki prolaz kroz grad je nemoguć. Istovremeno pak smo čuli da i cestom od Judenburga, tj. nama iza leđa dolazi jedan odred Rusa sa tenkovima i konjaništvom. Drugog izlaza nije bilo nego čim prije napustiti cestu, te se zakloniti u najbližu šumu. Tako smo i učinili. Ostavivši samovoze i sve što je bilo u njima pokraj ceste i uzevši samo naprtnjače koje smo za svaki slučaj već imali za vrijeme čitavog puta pripremljene, krenuli smo u prvo brdo pokraj ceste. Uz poglavnika i njegovog sina bile su ovdje još slijedeće osobe: general Grujić, general Begić, zapovjednica Ženske ustaške mladeži prof. Bracanović, zapovjednik Sigurnosne službe i upravitelj zagrebačkog redarstva potpukovnik Kirin, osobni upravljač satnik Rebernišak, te još jedan ili dva, upravljača i jedan mehaničar. Obzirom na to što su dvojica spomenutih generala bili u odorama sa oznakama činova, nije bilo uputno da se dalje kreću zajedno s nama, koji smo bili u građanskim odijelima, pa su se general Grujić i general Begić od naše grupe odvojili."

Lisak je u svom iskazu spomenuo i Dolores Bracanović, pa da saznamo njeno viđenje Pavelićeva bijega gledanog iz emigracije. (10) Ustaškinja Bracanović opisuje ga - mjestimicepatetično - ovako:

"7. svibnja 1945.-
Oko tri sata poslije podne, pri povlačenju iz Zagreba, zaustavila se naša kolona kod Novih Dvora. Tu su se među ostalima pridružila i jedna crna kola. "Poglavnik!" reče mi dr. Niedzielski. Siđemo da ga pozdravimo; Bio je miran, ozbiljan i sabran kao uviek, samo je iz njegovih dubokih očiju gledala u nas bezkrajna tuga. Pružio mi je ruku i rekao: "]oš ćemo se vidjeti." Osjetila sam tek sada, da idemo iz Hrvatske. Kolona je krenula. Mnoštvo naroda, more - bujica! Sve je izprepleteno: samovozi, pješaci, seljačka kola i dvokolice. Idu starci i djeca, žene i muškarci. Idu seljaci i radnici, djeca i intelektualci. Ide jedna vojska, ide jedan narod u progonstvo! Ide zato, što je poslije osam stoljeća obnovio svoju državu, što ju je gradio i branio od neprijatelja. Ide u progonstvo jedan narod, koji je svojom krvlju obilježio na zemljopisnoj mapi hrvatske državne granice, narod, koji je zahtjevao svoje mjesto pod suncem i tražio uviek samo svoje, a nikada tuđe. Ide nepregledno množtvo mirno i dostojanstveno. Nad nama lete zrakoplovi zapadnih saveznika. Nitko ih se ne boji, niti se pred njima skriva. Ne smatramo ih neprijateljima. Pomislih, kad bi bar iz tih zrakoplova snimali ovaj naš mimohod pred nepravdom zapadnog svieta! Možda bi oni u Londonu i Washingtonu gledajući te snimke shvatili bar nešto od naše tragedije! Prelazimo granicu i ostavljamo za sobom našu dragu i svetu Hrvatsku! Noćimo u Rogaškoj Slatini.

8. svibnja.-
Krenemo prema Mariboru. Pred odlazak još vidim Poglavnika, kako u odori s crnim plaštem stoji na stubištu bolnice u Rogaškoj Slatini i promatra pokret. Par kilometara pred Mariborom partizani pokušavaju napad na našu kolonu. Nastaje puškaranje. Bez većih potežkoća sliedimo put. U Spielfeldu oko 5 sati popodne sazivlje nas Poglavnik i kaže nam da će Niemci te noći kapitulirati pred Rusima, pa da nam je glavni zadatak ostaviti što prije rusko područje. Daje nam nalog, da se preobučemo u građanska odiela. Ove se noći ne spava. Vozimo se najprije prema Klagenfurtu.

9. suibnja.-
Stiže viest, da su u Klagenfurtu već partizani. Mienjamo pravac - ]udenburg. U Zeltbergu predveče, iznenade nas Rusi bombardiranjem naše kolone. Ima nekoliko ranjenih. Sve je u vatri. Dosta je stradalo austrijsko pučanstvo, koje je bilo izašlo na ulicu, ne sluteći zlo, i mirno gledalo naše povlačenje. Tako su postupali Rusi, iako je već bila najavljena kapitulacija. Od sada računamo i na opasnost ruskog bombardiranja, pa se na zvukove zrakoplova sklanjamo s ceste, što prije nismo činili, jer nas zapadni saveznici nisu bombardirali na povlačenju. Namjeravamo ovu noć ostati tu pokraj ceste. General Begić daje naglo nalog za pokret. Trčim u bolnicu po jednog našeg ranjenika. Mrtvi i ranjeni leže pokriveni dekama. U tami ne razpoznajem nikoga. Zovem ga po imenu. Odlazimo skupa. Ni ove noći nema spavanja ni odmora. Bujica se neprestano i polagano kreće, kao da smo na mehaničkim stubama. Ne možemo se zaustaviti niti da bi htjeli, jer oni, koji su iza nas žure se napried.

10. svibnja.-
Stižemo u 5 sati ujutro u Judenburg i tu se namjeravamo predati Amerikancima. Dolazi nagla zapovied za pokret: Amerikanci se povlače iz Judenburga, a ulaze Rusi. Zurimo se prema Trieben-u. Zabasamo. Našli smo opet pravi put. Najednom zastoj! Sa strane Triebena u bezglavom trku jure Kozaci na konjima: Rusi su u Trieben-u. Nalazimo se u klopki! S jedne i druge strane, iz Judenburga i Triebena dolaze prema nama Rusi. Stojimo tako na cesti, savjetujući se, što da učinimo. Mišljenja su različita. Poglavnik predlaže šumu. Jedan dio nas uzimlje naprtnjače i sliedi Poglavnika. Šuma se naglo uzpinje. Previše nas je na okupu. Dielimo se u dvie grupe. Jednoj je na čelu Poglavnik, a drugoj general Begić. Kako smo stigli na prvi vrhunac dielimo se ponovno u dvie grupe. Uz Poglavnika ostaje njegov sin i nas četvoro, od kojih dvojica već mrtvi [Lisak i Kirin]."

_____________
9 A-VII, NDH, Zapisnik saslušanja Ericha Lisaka, Kut. I. O. 9, Br. reg. 2/6-1-35.

10 Prof. Dolores B r a c a n o v i ć , S Poglavnikom na povlačenju, Hrvatska - Spomenizdanje u počast nezaboravnog Poglavnika, god. XIII, Buenos Aires, 10. travnja 1960, br. 4-5-6-7 (291-2-3-4), str. 18--19.

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Krizman-Pavelic%20u%20bjekstvu-Izdanje%201986.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Krizman-Pavelic%20u%20bjekstvu-Izdanje%201986.jpg)  
Bogdan Krizman:
Pavelić u bjekstvu

Zagreb, Glubus 1986left

_____________
-   Siegfried Kasche, njemački veleposlanik u NDH, 7. lipnja 1947 u Zagrebu osuđen na smrt.
-   Hans Juppe "Njemački general hrvatskih oružanih snaga u NDH"
* 30. 10. 1889 - † 12. 03. 1973
-   Nikola Steinfel(d), ministar oružanih snaga i zapovjednik mornarice NDH

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Kocke%20su%20bacene-nista%20ne%20ide%20vise.gif) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Kocke%20su%20bacene-nista%20ne%20ide%20vise.gif)
Alea iacta est - Rien ne va plus – Kocke su bačene – Ne ide ništa više
2. od 2



Naslov: Odg: NDH i njezin slom
Autor: Marica - Travanj 21, 2013, 19:59:25

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Pavelic%20na%20konju%20u%20pratnji%20zagrebackog%20gradonacelnika%20Ivana%20Wernera.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Pavelic%20na%20konju%20u%20pratnji%20zagrebackog%20gradonacelnika%20Ivana%20Wernera.jpg)
Pavelić na konju u pratnji zagrebačkog gradonačelnika Ivana Wernera



Naslov: Ustaški logori u Italiji (1932 – 1938)
Autor: Marica - Svibanj 09, 2013, 10:06:55

SPISAK USTAŠA U ITALIJI (1932 – 1938)

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Ustaski%20poglavnik%20u%20logoru%20u%20Italiji.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Ustaski%20poglavnik%20u%20logoru%20u%20Italiji.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Trojka%20u%20ustaskom%20logoru.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Trojka%20u%20ustaskom%20logoru.jpg)
Ustaše u Italiji

  I. NA LIPARIMA
Liparski otoci (Eolsko otočje, Liparsko otočje, Lipari) je grupa otoka vulkanskog porijekla u Tirenskom moru, sjeveroistočno od Sicilije.

1.   ANČIĆ DUJO, rođen 8. 3. 1910. u Grabovcu, Imotski, seljak,
2.   ANČIĆ JAKOV, rođen 11. 7. 1906. god. u Grabovcu, sr. Imotski, seljak,
3.   ANĆIĆ MIJO, rođen 27. 9. 1898. god. u Grabovcu, srez Imotski, seljak,
4.   ANDREŠKIĆ, JOSIP, rođen 13. 1. 1897. god. u Loparima, srez Rab, trgovac,
5.   ANĐEL DRAGUTIN, rođen 17. 9. 1916. god. u Zagrebu, mehaničar,
6.   ANTIČEVIĆ BARIŠA, rođen 24. 8. 1903. god. u Lovreću, Imotski, seljak,
7.   ANTIČEVIĆ MIJO, rođen 10. 8. 1887. god. u Lovreću, srez Imotski, seljak,
8.   BABAJA JERKO, rođen 29. 9. 1889. god. u Grabovcu, Imotski, seljak,
9.   BABIĆ IVAN, rođen 12.5. 1907. u Runoviću, op. Imotski, sr. Imotski, mornar,
10.   BABIĆ JOSIP, rođen 3. 3. 1906. god. u Runovićima, op. Imotski, sr. Imotski, seljak,
11.   BAGARIĆ ILIJA, rođen 20. 12. 1903. god. Brišnik, op. Brišnik, Duvno, seljak,
12.   BAGARIĆ IVAN (JAKO), rođen 18. 7. 1901. god. u Brišniku, sr. Duvno, seljak,
13.   BAGARIĆ IVAN, rođen 24. 2.1905. god. u Mesihovini, Duvno, seljak,
14.   BAIĆ JOSIP, rođen 23. 10. 1910. god. Lokvičići, Imotski, seljak,
15.   BAJIĆ MARKO, rođen 16. 4. 1912. god. u Lokvičićima, Imotski, seljak,
16.   BAKOTA JURE, rođen 16. 5. 1911. god. u Krstatice, Imotski, seljak,
17.   BAKOVIĆ IVAN, rođen 12. 5. 1907. god. u Runoviću, Imotski, sr. Imotski, seljak,
18.   BANOVAC VLAHO, rođen 23. 4. 1914. god. u Mravinjcu, Dubrovnik, mesar,
19.   BARIŠIĆ JOSIP, rođen 3. 7. 1905. god, u Rupe, op. Skradin, sr. Sibenik, seljak,
20.   BARIŠIĆ MILE, rođen 16. 6. 1904. u Pakoštanima, Biograd/m, mornar,
21.   BARIŠIĆ NIKOLA, rođen 18. 10. 1906. god. u Kupresu, Bugojno, seljak,
22.   BATALIĆ JOSIP, rođen 4. 3. 1908. u Studencima, op. Imotski, sr. Imotski, seljak,
23.   BATINIĆ IVAN (MATO) I, rođen 30. 1. 1910. god. u Opancima, op. Šestanovac, sr. Split, seljak,
24.   BATINIĆ IVAN Il (MIJO), rođen 27. 7. 1913. god. u Opancima, op. Šestanovac, sr. Split, seljak,
25.   BEKAVAC ANTE, rođen 15. 9. 1911. god. u Lovreću, Imotski, seljak,
26.   BEKAVAC TADIJA, rođen 17. 7. 1905. god. u Žeževici, Split, seljak,
27.   BELJAN MIRKO, rođen 12. 10. 1899. god. u Dobrici, op. Grabovica, srez Duvno, seljak,
28.   BILOBRK MIROSLAV, rođen 24. 5. 1903. god. u Obrovcu, Sinj, seljak,
29.   BILOBRK NIKOLA, rođen 24.5. 1914. god. u Obrovcu, Sinj, seljak,
30.   BILOPAVLOVIĆ IVAN, rođen 29. 9. 1912. god. u Vinjanima, Imotski, seljak,
31.   BILOVIĆ IVAN, rođen 23. 3. 1912. god. u Obrovcu, Sinj, seljak,
32.   BIOČIĆ MARKO, rođen 2. 2. 1906. god. U Runovićima, op. Imotski, sr. Imotski, seljak,
33.   BIOŠIĆ JOSIP, rođen 8. 3. 1912. god. u Podbablju, Imotski, seljak,
34.   BLAŽINČIĆ FRANJO, rođen 29. 9. 1903. god. u Lekeniku, sr. Sisak, bravar,
35.   BOBAN MATE, rođen 4. 5. 1908. god. u Soviću, Ljubuški, seljak,
36.   BOGDAN DOMINIK, rođen 9. 9. 1904. god. Obrovac, Sinj, seljak,
37.   BOŽIĆ MATE, rođen 3.9. 1898. god. u Veseloj, Bugojno, seljak,
38.   BOŽINOVIĆ MIJO, rođen 25. 9. 1907. god. u Postranje, Imotski, seljak,
39.   BRADARIĆ MATE, rođen 28. 1. 1907. god. u Budimiru, op. Triljska, sr. Sinj, seljak,
40.   BRAJKOVIĆ PETAR, rođen 16. 5. 1908. god. u Ljubiniću, op. Glavnička, sr. Bugojno,
41.   BRKLJAČA ANDRIJA, rođen 30. 2. 1882. god. u Biogradu/m, seljak,
42.   BRKLJAĆIĆ MILE, rođen 25. 9. 1899. god. u Mošćenici, pekar,
43.   BRZICA MATE, rođen 7. 5. 1907. god. u Mamiću, op. Kočerin, sr. Mostar, šofer,
44.   BUDIMLIĆ JURE, rođen 15. 3. 1907. god. u Lokvičiću, Imotski, seljak,
45.   BULIĆ DANE, rođen 10. 10. 1909. god. u Vržerali, Livno, seljak,
46.   BULIĆ DRAGUTIN, rođen 1. 9. 1913. god. u Podgradini, Livno, seljak,
47.   BULIĆ IVAN, rođen 10. 10. 1913. god. u Vržeralu, Livno, seljak,
48.   BULIĆ IVAN, rođen 26. 12. 1910. god. u Vinjanima Imotski, kovač,
49.   BULIĆ JOSIP (II), rođen 19. 2. 1902. god. u Vržeralu, Livno, seljak,
50.   BULIĆ JOSIP (III), rođen 8. 1. 1895. god. u Korlatirna, Benkovac, seljak,
51.   BULIĆ JOSIP, rođen 8. 3. 1913. god. u Vržeralu, Livno, seljak,
52.   BULJAN MARIJAN, rođen 1. 2. 1899. god. u Podbablju, Imotski, seljak,
53.   BUŠIĆ ANTE, rođen 25. 5. 1909. god. u Gorici, op. Posušje, sr. Ljubuški, seljak,
54.   BUŠIĆ FRANO, rođen 1. 10. 1908. god. u Gorici, Ljubuški, seljak,
55.   BUŠIĆ JAKOV, rođen 18. 4. 1881. god. u Vinjanima, Imotski, seljak,
56.   CIKOJEVIĆ PETAR, rođen 16. 6. 1900. god. Stipanići, Duvno, trgovac,
57.   CRNJAK STEFAN, rođen 2. 10. 1912. god. Glavica, op. Glavička, sr. Bugojno, drvodelja,
58.   CVETKOVIĆ LUKA, rođen 8. 6. 1904. god. Jame, op. Stankovac, sr. Glina, drvodelja,
59.   ČAČIĆ ARUM, rođen 1. 5. 1895. god. Sinj ili Benkovac, seljak,
60.   ČAGALJ IVAN, rođen 31. 3.1902. Medovdolac, Imotski, seljak,
61.   ČAGALJ MARIJAN, rođen 11. 2. 1905. god. Medovdolac, Imotski, seljak.
62.   ČAJKUŠIĆ JAKOV, rođen 26. 4. 1902. Opanci, op. Šestanovac, sr. Split, seljak,
63.   ČALE ANTE, rođen 15.3. 1911. god. Runovići, op. Imotski, sr. Imotski, seljak,
64.   ČAPIN IVAN, rođen 17. 5.1905, Podbabje, Imotski, seljak,
65.   ČAPIN MARKO, rođen 2. 2. 1907. god. Podbabje, Imotski, seljak,
66.   ČAVARUŠIĆ PETAR, rođen 5. 4. 1907. god. Prisoje, op. Grabovac, sr. Duvno, seljak,
67.   ČAVIĆ ANDRIJA, rođen, 29. 9. 1899. god. Starigrad, op. Novogradska, Benkovac, mornar,
68.   ČEKO STJEPAN, rođen 9. 10. 1910. god. Vržeralo, Livno, seljak,
69.   ČENAN (CENAN ili ČELAN) ANTE, rođen 11. 7. 1903. god. Rujani, sr. Livno, seljak,
70.   ČERKEZ IVAN, rođen 10.10.1911, Široki Brijeg, Mostar, seljak,
71.   ČEŠLJAR ANTE, rođen 8. 6. 1908. god. Podstranje, Imotski, seljak,
72.   ČOPIĆ (ĆOPIĆ, a možda i KOPIĆ) ŠIME, rođen 7. 12. 1902. god. Rakovnik (verovatno Pokrovnik) op. Drniš, sr. Knin, mornar,
73.   ČORIĆ FABIJAN, rođen 25. 2. 1879. god. Lovreč, Imotski, seljak,
74.   ČORIĆ IVAN, rođen 18. 2. 1905. god. Lovreć, Imotski, seljak,
75.   ČORIĆ LUKA (TOMO) II, rođen 11. 10. 1884. god. Lovreć, Imotski, seljak,
76.   ČORIĆ LUKA. rođen 15. 9. 1910. god. Lovreć, Imotski, seljak,
77.   ČORIĆ LJUDEVIT, rođen 24. 8. 1910, Lovreć, Imotski, seljak,
78.   ČORIĆ PETAR, rođen 6. 8. 1912. god. Lovreć, Imotski, seljak,
79.   ČUJIĆ BLAŽ. rođen 3. 2. 1904. Podstranje, Imotski, seljak,
80.   ČUJIĆ JOSIP, rođen 1897. god. Podstranje, Imotski, seljak,
81.   ČULIĆ LUKA, rođen 7. 2. 1896. god. Biorine, Imotski, brijač,
82.   ČURČIĆ ANTE, rođen 10. 6. 1901. god. Brišnik, Duvno, obućar,
83.   ČURIĆ JURE, rođen 18. 10. '1901. god. Korito, op. Grabovac,sr. Duvno, seljak,
84.   ČURIĆ STJEPAN, rođen 3. 2. 1896. god. Korita, op. Grabovac, sr. Duvno, seljak,
85.   ČURIĆ VID, rođen 8. 10. 1908. god. Prisoje, op. Grabovci, sr. Duvno, seljak,
86.   ČURKOVIĆ ANTE, rođen 1. 5. 1912. god. Ljubinić (verovatno Ljusnić), sr. Livno, seljak,
87.   ĆENAN MIJO, rođen 17. 12. 1900, Rujani, Livno, seljak,
88.   ĆUDINA ZORKO, rođen 15. 4. 1908. god. Pakoštani, Biograd!m, mornar,
89.   ĆURČIĆ JOSIP, rođen 25. 5. 1910. god. Brišnik, Duvno, seljak,
90.   ĆURIĆ PETAR, rođen 8. 7. 1906. god. Podhum, op, Gornjopoljska, sr. Livno, seljak,
91.   ĆVRLJEVIĆ RUDOLF, rođen 12. 9. 1909. god. Nin, Biograd/m, kuvar,
92.   DADIĆ FRANJO, rođen 5. 2. 1912. god. Bristovo, seljak,
93.   DADIĆ ILIJA, rođen 6. 3. 1912. Brisrovo (Rastovo ?), Bugojno, seljak,
94.   DADIĆ JOSIP, rođen 26. 9. 1909, Bristovo (Rastava ?), Bugojno, seljak,
95.   DADIĆ STJEPAN, rođen 1. 1. 1914, Glavica, Bugojno, pekar,
96.   DASOVIĆ IVAN, rođen 25. 8. 1903. Brinje, seljak,
97.   DEDIĆ JOSIP (II) rođen 15. 6. 1905. Zagvozd, Imotski, seljak,
98.   DEDIĆ JOSIP LUKIN I, rođen 23. 3. 1899. god. Zagvozd, Imotski, seljak,
99.   DEKOVIĆ TOMO, rođen 12. 4. 1906, Turanj, Biograd/mn, mornar,
100.   DESNICA LUKA, rođen 15. 2. 1895, god. u Vrani, op. Benkovac, sr. Benkovac, seljak,
101.   DEVČIĆ IVAN (NIKOLA), rođen 20. 9. 1908. god. Lukovo Šugarje, op. Karlobag, sr. Gospić, konjički oficir,
102.   DEVČIĆ JURE, rođen 5. 3. 1910. god. Lukovo Šugarje, .mornar,
103.   DEVČIĆ MARTIN, 18. 2. 1913, Lukovo Šugarje, mornar,
104.   DEVČIĆ PAVAO, rođen 5. 6. 1911. god. Lukovo Sugarje, mornar,
105.   DIVIĆ PETAR, rođen 25. 5. 1908, Glavina, Imotski, obućar,
106.   DOŠEN STJEPAN, rođen 3. 3. 1897, Rizvanuša, Gospić, trgovac,
107.   DRINJAK IVAN, rođen 8. 12. 1910. god. Vržeralo, Livno, sedlar,
108.   DRMIĆ LUKA, rođen 23. 6. 1889, Prisoje, Duvno, seljak,
109.   DROPULJIĆ MIRKO, rođen 14. 8. 1907. Prolozi, Imotski, seljak,
110.   DUGAČ JANKO, rođen 12. 8. 1904. god. Lekenik, Sisak, seljak,
111.   DUMANĐlČ MILE, rođen 2. 2. 1907. god. Rakitno, op. Posušje, sr. Ljubuški, seljak,
112.   DUŽEVIĆ ANTE, rođen 10. 8. 1911. god. Korčula, poslastičar,
113.   ĐAJA ANTE, rođen 27. 4. 1909, Medovdolac, Imotski, seljak,
114.   ĐEREK (GEREK) BOŽO, rođen 5. 9. 1910. Vinjani, Imotski, seljak,
115.   ĐERK ANTE, rođen 17. 7. 1910, Vinjani, Imotski, seljak,
116.   ĐUZEL STJEPAN, rođen 19. 4. 1908, Vinjani, seljak,
117.   FERENŠČAK ĐURO, rođen 15. 4. 1901, Glavica, op. Mor. Belovar, sr. Sv. Ivan Zelina, krojač,
118.   FRANOV NIKOLA, rođen 6. 1. 1906, Kali, sr. Preko, drvodelja,
119.   FRANULDVIĆ LOVRO, rođen 16. 1. 1905, Blato, Korčula, mornar,
120.   FRANULOVIĆ STANKO, rođen 2. 2. 1913, Aleksandrovo, mornar,
121.   FRLETA ŠIME, rođen 18. 1. 1912, Babinje, op. Zemunička, sr. Biograd/m, mornar,
122.   GAČIĆ MIRKO, rođen 15. 10. 1910. Raškopolje, op. Virska, sr. Duvno, seljak,
123.   GAČO JOSIP, rođen 13. 9. 1897, Zagvozd, seljak,
124.   GADŽO ANTE, rođen 1. 1. 1911, Lokvičić, Imotski, seljak,
125.   GALEC STANKO, rođen 24. 4. 1910. Guborić, Široki Brijeg, seljak,
126.   GALIĆ JOSIP, rođen 10. 2. 1910, Kočerin, Mostar, seljak,
127.   GALIĆ JUKO, rođen 16. 8. 1905, Drvenik, Dubrovnik, seljak,
128.   GARAC IVAN, rođen 1. 3. 1913, Podstrane, Imotski, seljak,
129.   GAŠPAROVIĆ MIHO, rođen 8. 8. 1899 (Paulova Mala) Graduša, Petrinja,
130.   GELO (ĐELO) JOSIP, rođen 19. 3. 1910, Kablić, Livno, seljak,
131.   GESLER JOSIP, rođen 19. 7. 1911, Bukovica, op. Nova Bukovica, sr. podravsko slatinski, mehaničar,
132.   GOJČETA IVAN, rođen 14. 8.1912, Čitluk, Knin, seljak,
133.   GOJČETA LUKA, rođen 9. 1. 1905, Čitluk, Knin, seljak,
134.   GOVOVRESEC BOŽO, rođen 28. 3. 1904, Ljubinić (verovatno Ljusnić), sr. Livno, seljak,
135.   GRABOVAC (GRABOVAN) IVAN, rođen 1. 8. 1898, Vržeralo, Livno, seljak,
136.   GRABOVAC DRAGAN, rođen 4. 10. 1907, Vržeralo, seljak,
137.   GRABOVAC MARIJAN, rođen 25. 8. 1902, Vržeralo, seljak,
138.   GRABOVAC MIJO, rođen 2. 2. 1913, Prložac, Imotski, seljak,
139.   GRABOVAC NIKOLA, rođen 7. 9. 1904, Glavica, Bugojno, seljak,
140.   GRANIĆ ANTE, rođen 27. 2. 1905. Medovdolac, seljak,
141.   GRANIĆ MIRKO, rođen 10. 2. 1900, Medovdolac, seljak,
142.   GREPO IVAN, rođen 1. 8. 1907, Runovići, seljak,
143.   GRGIĆ IVAN, rođen 23. 3. 1905, Zloselo, Kupres, Bugojno, seljak,
144.   GRUBAC MILAN, rođen 12. 7. 1902, Posinki, op. Kaljska, sr. Jastrebarski, seljak,
145.   GRUBEŠIĆ PETAR, rođen 3. 3. 1904. Gradac, Ljubuški, seljak,
146.   GRUBIŠIĆ GRGO, rođen 7. 5. 1907. god., Drinovci, Ljubuški, seljak,
147.   GUDELJ ANTE, rođen 13. 9. 1907, Podbabje, seljak,
148.   GUDELJ JURE, rođen 30. 8. 1905, Krstarice, Imotski, Iarbar,
149.   GUDELJ MARIJAN, rođen 6. 10. 1901, Krstarice, Imotski, seljak,
150.   GUDELJ MARKO, rođen 29. 4. 1907, Krstarice, Imotski, šofer,
151.   GUDELJ MATE, rođen 15. 8. 1912, Podbablje, Imotski, seljak,
152.   GVOZDEN NIKOLA, rođen 9. 9. 1905, Sistani (valjda Smrčani), sr. Livno, seljak,
153.   HAČIĆ TOMO, rođen 1. 2. 1911, (Odra), Nova Bukovica, srez Podravsko slatinski, seljak,
154.   HEČIMOVIĆ DANE, rođen 17. 9. 1906, Bukovica, seljak,
155.   HOLJEVAC NIKOLA, rođen 20. 4.1904, Brinje, berberin,
156.   HONTIĆ ANDRIJA, rođen 10. 2. 1897, Molve, seljak,
157.   IKICA NIKOLA, rođen 17. 2.1907, Oklaj, seljak,
158.   IVANČAN STJEPAN, rođen 26. 5.1903, Obrovo, Dugo Selo, obućar,
159.   IVANČIĆ PETAR, rođen 7. 5.1893, (Dobrić), Duvno, seljak,
160.   IVANČIĆ SREĆKO, rođen 3. 1. 1898. (Dobrica), Grabovica, Duvno, seljak,
161.   IVANDIĆ JAKO, rođen 15. 1. 1898, Posedarje, op. Novigrad, sr. Benkovac, zidar,
162.   IVANKO JOSIP, rođen 20. 7. 1909, Prolažac, Imotski, seljak,
163.   IVIĆ JERKO, rođen 28. 9. 1894, Šbenik, mornar.
164.   IVIĆ MARKO, rođen 19. 2. 1906, Blažuj, op. Oplečanska, sr. Tomislavgrad, seljak,
165.   IVKOVIĆ NIKOLA, rođen 6. 2. 1912, Zagoričan, op. Šujička, sr. Livno, seljak,
166.   JAČAN BLAŽ, rođen 27. 2. 1904, Turanj, Biograd/m, mornar,
167.   JAKIĆ JOSIP, rođen 8. 5.1892, Runovići, seljak,
168.   JAZIĆ IVAN, 15. 9. 1910. Glavina, Imotski, seljak,
169.   JELČIĆ MATE, rođen 1. 1. 1907, Gornji Rujani, Livno, seljak,
170.   JELČIĆ STJEPAN, rođen 17. 1. 1895, Rujani, Livno, seljak,
171.   JELENIĆ NIKOLA, rođen 23. 5. 1892, Kolakovica, op. Smiljan, sr. Gospić, seljak,
172.   JERAK ANDRIJA, rođen 19. 2. 1890, Sukošani, op. Zemunik, sr. Biograd/m, seljak,
173.   JUKIĆ ANDRIJA, rođen 9. 6. 1910, Runovići, seljak,
174.   JURIĆ ANTE, rođen 12. 3. 1902, Lokvičić, seljak,
175.   JURIĆ MATE, rođen 5. 6. 1908, Lokvičići, seljak,
176.   JUROŠ IVAN, rođen 5. 7. 1908, Vinjani, zidar,
177.   JUROŠ MARKO, rođen 18. 9.1910, Vinjani, šofer,
178.   JUROŠ MATE (II), rođen 28. 9. 1909, Vinjani, zidar,
179.   JUROŠ MATE, rođen 13. 6. 1906, Vinjani, šofer,
180.   KALAZIĆ IVAN, rođen 28. 6. 1905, Svinjište, Split, zidar,
181.   KAPUL!CA MATE, rođen 25. 5.1907, Prisoje, sr. Livno, seljak,
182.   KAPULICA MARKO, rođen 20. 6. 1900, Cista, seljak,
183.   KARAGLAN MARIJAN, rođen 5. 10. 1911, u Runoviću, Imotski, seljak,
184.   KARAGLAN STJEPAN, rođen 9. 9. 1913, Runovići, seljak,
185.   KAROGLAN MIJO, rođen 29. 9. 1912. Runovići, Imotski, seljak,
186.   KELAVA PETAR, rođen 13. 5. 1905. Dobro, op. Šujička, Livno, seljak,
187.   KELIC IVAN, rođen 2. 7. 1907, Čaić, Livno, seljak,
188.   KLARIĆ IVAN, rođen 2. 6. 1904, Grogarovac, op. Mihovljani, sr. zlatarski, nameštenik,
189.   KLARIĆ IVAN, rođen 22. 9. 1903, Trilj, Sinj, seljak,
190.   KLARIĆ STJEPAN, rođen 4. 7. 1906, Cista, Imotski, seljak,
191.   KLIŠANIN BLAŽ, rođen 11. 3. 1905, Misa, Livno, seljak,
192.   KNEŽEVIĆ IVAN, rođen 18. 6. 1909, Imotski, seljak,
193.   KOPIĆ IVAN, rođen 2. 9. 1899, Pridraga, op. Novigrad, sr. Benkovac, seljak,
194.   KOS FRANJO, rođen 17. 12. 1914, Mraklin, op. Vukovinska, sr. Velika Gorica, mehaničar,
195.   KOSTRIĆ ILIJA, rođen 2. 8. 1899, Majur, op. Majurska, sr. Kostajnica, seljak,

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Ustaska%20oznaka%20za%20kapu.gif) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Ustaska%20oznaka%20za%20kapu.gif)
1.   od 3


Naslov: Ustaški logori u Italiji (1932 – 1938)
Autor: Marica - Svibanj 09, 2013, 10:10:47

196.   KOTARAC ANTE, rođen 19. 7. 1904, Dobrica, Gabrovica, sr. Duvno, seljak,
197.   KOVAČEVIĆ ANTE, rođen 18. 9.1911, Studenci, Imotski, seljak,
198.   KOVAČEVIĆ JOSIP, rođen 7. 9. 1904, Studenci, seljak,
199.   KRALJ ĆIRIL, rođen 17. 2. 1906, Ladanje Dolnje, op. Maruševačka, sr. Ivanec, seljak,
200.   KRIŽANIĆ BOŽO, rođen 13. 2. 1903, Glavica, Bugojno, seljak,
201.   KRNIĆ STJEPAN, rođen 9. 7. 1907, Zadvarje, op. Krajiška, sr. Split, seljak,
202.   KROLO FRANJO, rođen 15. 12. 1914. Podhum, Livno, seljak,
203.   KRŽELJ JOSIP, rođen 11. 9. 1913. Bila, op. Gornjepoljska, Livno, seljak,
204.   KUNDIĆ FILIP, rođen 7. 3. 1906, Grab, op. Triljska, sr. Sinj, seljak,
205.   KURTIN KRSTO, rođen 15. 7. 1905, u Kali, Preko, mornar,
206.   KUŠTRA JOSIP, rođen 21. 2. 1899, Runovići, seljak,
207.   KUŠTRA PETAR, rođen 5. 9. 1909, Runović, Imotski, seljak,
208.   KUTLEŠA ANTE, rođen 22. 1. 1896, Cista, Imotski, seljak,
209.   KVESIĆ JOSIP, rođen 29. 5. 1907, Rasno, op. Široki Brijeg, Mostar, seljak,
210.   KVESTIĆ STJEPAN, rođen 6. 8. 1908, Kočerin, Mostar, seljak,
211.   LADIŠIĆ IVAN, rođen 21. 2. 1905. Lešće, op. Sinačka, Otočac, seljak,
212.   LATINČIĆ MARKO, rođen 5. 2. 1904. Čaič, Livno, seljak,
213.   LAŽETA IVAN, rođen 19. 4. 1907. Rečica, Imotski, seljak,
214.   LEKIĆ IVAN, rođen 10. 5. 1910. Rečica, Imotski, seljak,
215.   LEKO AMBROZIJO, rođen 26. 1. 1905. Kočerin, Mostar, seljak,
216.   LEŠINA PETAR, rođen 25. 9. 1912, Runovići, Imotski, seljak,
217.   LETICA ILIJA, rođen 2. 2. 1906, Kovači, op. Brišnik, sr. Duvno, seljak,
218.   LISNIĆ ANTE, rođen 25. 6. 1903. Vrpolje, Trilj, Sinj, seljak,
219.   LOBRIĆ STJEPAN, rođen 24.8.1905. Sisak, mehaničar,
220.   LONČAR MARKO, rođen 24. 9. 1905. Vinjani, Imotski, seljak,
221.   LOVRIĆ BOŽO, rođen 3. 5. 1907, Osmanlije, op. Kupres, Bugojno, seljak,
222.   LOVRIĆ IVAN, rođen 4. 2. 1906. Rasno, op. Široki Brijeg, Mostar, seljak,
223.   LUCIĆ NIKOLA, rođen 1. 10. 1910. Glavica, Bugojno, obućar,
224.   LJUBANOVIĆ BARTOL, rođen 10. 8. 1898. Željezno polje (Jaska), seljak,
225.   LJUBIČIĆ MARKO, rođen 15. 5. 1899, Odžak, op. Gornjopoljska, sr. Livno, seljak,
226.   LJUBIČIĆ MATE, rođen 10. 10. 1896. Zidine, Grabovica, Duvno, seljak,
227.   LJUBINA JURE, rođen 18. 2. 1908, Runovići, Imotski, seljak,
228.   MAĐEVIĆ LJUBO, rođen 3. 9. 1911, Kaštel Sv. Križa, Biograd/m, trgovac,
229.   MAIĆ IVAN, rođen 26. 12. 1910, Ričice, Imotski, seljak,
230.   MAMIĆ ADAM, rođen 24. 12. 1909. Zidine, Grabovac, Duvno, seljak,
231.   MAMIĆ IVAN, rođen 4. 9. 1912, Mijokovopolje, Duvno, seljak,
232.   MAMIĆ JOSIP, rođen 8. 8. 1909, Lokvičić, seljak,
233.   MANDIĆ IVAN, rođen 2. 3.1907, Proložac, seljak,
234.   MANDIĆ MATE, rođen 12. 6. 1902, Glavica, Bugojno, šavac,
235.   MANDURIĆ JERKO, rođen 14. 8. 1912, Posušje, Ljubuški, seljak,
236.   MANDUŠIĆ MATE, rođen 20. 3. 1907, Rupe; Skradin, Šibenik, šavac,
237.   MARASOVIĆ MIRKO, rođen 25. 9. 1904, Ugljane, op. Trilj, Sinj, seljak,
238.   MARAŠ STANKO, rođen 1. 1. 1909, Vrsi, op. Nin, Biograd/m, pekar,
239.   MARIĆ ANTE, rođen 3. 9. 1911, Vinjani, Imotski, seljak,
240.   MARIĆ FILIP, rođen 8. 12. 1910. Vrlika, Sinj, seljak,
241.   MARIĆ ŠIMUN II, rođen 28. 3. 1915, Vrlika, Sinj; seljak,
242.   MARIĆ ŠIMUN, rođen 1. 2. 1909, Vrlika, srez Sinj, seljak,
243.   MARIJANOVIĆ IVAN (I), rođen 2. 1. 1904, Runovići, seljak,
244.   MARIJANOVIĆ IVAN (II), rođen 9. 3. 1911, Runovići, student,
245.   MARKOVIĆ JAKO, rođen 5. 5. 1902, Grab, op. Trilj, Sinj, seljak,
246.   MATIĆ SANE (DANE), rođen 25. 12. 1903, Šujica, Livno, seljak,
247.   MATIŠIĆ MATE, rođen 7. 9. 1889, Ričice, Imotski, seljak,
248.   MATUSINOVIĆ JOSIP, rođen 8. 3. 1913, Sovići, Imotski, seljak,
249.   MATUSINOVIĆ MIJO, rođen 28. 9. 1910, Sovići, Imotski, seljak,
250.   MEDVIDOVIĆ LUKA, rođen 11. 2.1910, Glavina, seljak,
251.   MEDVIDOVIĆ MARIJAN, rođen 2. 2. 1905, Glavina, Imotski, obućar,
252.   MIHALJEVIĆ MARKO, rođen 27. 5. 1916, Zloselo, Bugojno, seljak,
253.   MIHALJEVIĆ MARKO, rođen 27. 5. 1906, Zloselo, Kupres, Bugojno, seljak,
254.   MIHALJEVIĆ STIPE, rođen 4. 3. 1910, Zagoričan, op. Šujička, Livno, seljak,
255.   MIJAS JOSIP, rođen 4. 2. 1911. Vržeralo, Livno, seljak,
256.   MIJEC ANTE, rođen 14. 2. 1913, Dubravica, Skradin, Sibenik,
257.   MIKAČEVIĆ FRANJO, rođen 2. 10. 1911, Đurđevac, drvodelja,
258.   MIKALJEVIĆ STIPE, rođen 10. 7. 1907. Oštarije, Ogulin, bolničar,
259.   MIKULIĆ DANE, rođen 12. 12. 1910. Proložac, Imotski, seljak,
260.   MILAKOVIĆ NIKOLA, rođen 2. 3. 1904, Brinje, seljak,
261.   MILARDOVIĆ STJEPAN, rođen 18. 12. 1907, Glavina, Imotski, šofer,
262.   MILAS KREŠIMIR, rođen 6. 1. 1901, Podbabje, Imotski, seljak,
263.   MILIČEVIĆ IVAN, rođen 8. 6. 1904, Rakitna, Ljubuški, seljak,
264.   MILINOVIĆ MARIJAN, rođen 5. 4. 1910, Opanci, krajiška, Split,
265.   MILOLAŽA NIKOLA, rođen 19. 12. 1901. Livno ili Travnik, seljak,
266.   MILOLOZA MARTIN, rođen 15. 9. 1913, Podhum, op. gor. poljska, Livno, seljak,
267.   MINITIĆ STJEPAN, rođen 14. 6 . 1908, Grabovac, Imotski, seljak,
268.   MIRKUT PETAR, rođen 27. 1. 1901, Slivno, Imotski, seljak,
269.   MISLOV JOSIP, rođen 13. 3. 1906, Kali, Preko, mornar,
270.   MIŠOVIĆ ANTE, rođen 1. 6. 1910, Ričice, Imotski, seljak,
271.   MIŠURA JAKOV, rođen 4. 2. 1898. Konđa, Bugojno, seljak,
272.   MIŠURA MIJO, rođen 25. 2. 1902, Glavica, Bugojno, seljak,
273.   MLADINA LUKA, rođen 22. 3. 1905, Strmendolac, Trilj, Sinj, seljak,
274.   MRSIĆ STJEPAN, rođen 2. 10. 1910. Postranje, Imotski, seljak,
275.   MUNITIĆ JAKO, rođen 17. 7. 1908, Grabovac, Imotski, šofer,
276.   MUSA FRANJO, rođen 3. 8. 1912, Rasno, Široki Brijeg, Mostar, električar,
277.   MUSTAPIĆ JAKO, rođen 23. 9. 1903, Grabovac, Imotski, seljak,
278.   NEVJESTIĆ ANTE, rođen 19. 1. 1912, Malo Selo, Bugojno, seljak,
279.   NIKŠIĆ JOSIP, rođen 14. 9. 1907, Široka Kula, op. Ličko-gospićka, Gospić, bolničar,
280.   NIMAC JURE, rođen 31. 3. 1884, Lički Benkovac, op. Lička, sr. delnički, zidar,
281.   NIZIĆ FRANJO, rođen 29. 1. 1908, Preko, mornar,
282.   NOSIĆ MATE, rođen 2. 3. 1912, Opanci, Split, seljak,
283.   OMRČEN JOSIP:tođen 9. 4. 1906, Trnjanicija, seljak,
284.   OREŠKOVIĆ MILE, rođen 27. 1. 1901, Lešće, sinačka, Otočac, mornar,
285.   OREŠKOVIĆ NIKOLA, rođen 15. 1. 1909, Gospić, trgovac,
286.   ORLOVIĆ JOSIP, rođen 7. 7. 1907, Kablić, Livno, seljak,
287.   PAJIĆ DUJO, rođen 12. 3. 1912, Rupe, Šibenik seljak,
288.   PAPIĆ BOŽO, rođen 17. 12. 1895, Livno, tkač,
289.   PARADŽIK PETAR, rođen 2.3. 1909, Gorica, Ljubuški, seljak,
290.   PAVIĆ PETAR, rođen 10. 2. 1906, Podhum, Livno, seljak,
291.   PAVLINOVIĆ MATE, rođen 6. 2. 1907, Nisebilo, Livno, kovač,
292.   PAVLOVIĆ ANDRIJA, rođen 18. 4. 1898, Skakavac/Ogulin. Vjerovatno da je ovo Skakavac iz nekog, drugog sreza, pošto se iz karte ne vidi da u tome srezu postoji. Preduzimač.
293.   PEKAS JOSIP, rođen 14. 3. 1906, Gradina, Šibenik, seljak,
294.   PENAVA ILIJA, rođen 22. 7. 1906, Glavica, Bugojno, seljak,
295.   PERGOMET GRGO, rođen 9. 12. 1902, Roskoni, Imotski, seljak,
296.   PERIĆ MATE, rođen 10. 2. 1906, Podbablje, seljak,
297.   PERIĆ NIKOLA, rođen 3. 3. 1904, Rujani, op. Čelebić, Livno, seljak.
298.   PERIJA IVAN, rođen 23. 1. 1907, Ljubostin, Drniš, Knin, seljak,
299.   PERKOVIĆ JAKOV, rođen 10. 10, 1906, Potočani, Šujička, Livno, seljak,
300.   PERKOVIĆ JOSIP, rođen 18. 3. 1896, Prisoje, Duvno, seljak,
301.   PERKOVIĆ JURE, rođen 31. 8. 1896, Setinak, Brinje, seljak,
302.   PERKOVIĆ MARIJAN, rođen 15.7. 1901, Kovači, Brišnik, Duvno, kovač,
303.   PERKOVIĆ MARTIN, rođen 11. 2. 1908, Vinica, Duvno, seljak,
304.   PERKOVIĆ RUDOLF, rođen 18. 4. 1913, Torbac, op. Vodice, mornar,
305.   PERKOVIĆ VJEKOSLAV, rođen 25.12.1894. god. u Jelvici, op. Jezerane, sr. Brinje,
306.   PERKUŠIĆ MARKO, rođen 4. 4. 1909, Podbablje, pekar,
307.   PETROVIĆ SERAFIM, rođen 7. 7. 1896, Klobuk, op. Vitinska, Ljubuški, seljak,
308.   PEZO ANTE, rođen 24. 6. 1908, Lokvičić, brijač,
309.   PIPLICA PETAR, rođen 18. 4. 1905, Glavica, Bugojno, seljak,
310.   POLEGUBIĆ MIJO, rođen 15. 8. 1887, Banjevci, Stankovac, Benkovac, seljak,
311.   POTOČNIK ANTE, rođen 25. 5.1896, Slatinski Drenovac, Slatina, šofer,
312.   PRANIĆ MARIJAN, rođen 19. 4. 1912, Brišnik, Duvno, seljak,
313.   PRGOMET JURE, rođen 7. 8. 1908, Roskoni, Imotski, seljak,
314.   PRLIĆ MARKO, rođen 5. 8. 1897, Jelvica, Jezerane, Brinje, krojač,
315.   PUDAR MATE, rođen 26. 6. 1910, Vrdnić, Trilj, Sinj, seljak,
316.   PULJIĆ IVAN, rođen 6. 5. 1912, Runovići, seljak,
317.   RADANOVIĆ JURE, rođen 25. 3. 1899, Čazma, tramvajski službenik,
318.   RADOŠ FILIP, rođen 15. 3.1905, Crljenica, Brišnik, Duvno, seljak,
319.   RADOVČIĆ ANDRIJA, rođen 30. 2. 1907, Kopiza, Zlarin, Šibenik, mornar,
320.   RAIĆ FRANJO, rođen 4. 8. 1906, Bijeli Potok, Bugojno, bolničar,
321.   RAIĆ MARKO, rođen 25. 5. 1905, Osmanlije, Kupres, Bugojno, seljak,
322.   RAKO IVAN, rođen 23. 2. 1909, Šumet, Imotski, krojač,
323.   RAMIĆ STJEPAN, rođen 28. 8. 1905, Cista, Imotski, trgovac,
324.   RAOS JOSIP, rođen 3. 3. 1907, Medovdolac, seljak,
325.   RAOS LOVRO, rođen 4. 10. 1908 Medovdolac, seljak,
326.   RAOS PAVAO, rođen 3. 7.1908, Medovdolac, seljak,
327.   RAŽNJEVIĆ BOŽO, rođen 1. 1. 1893, Poljice, Benkovac (verovatno Biograd/m, seljak,
328.   RIMAC NIKOLA, rođen 1. 6. 1910, Celebić, op. Donjopoljska, Livno, seljak,
329.   RODIN PETAR, rođen 27. 8. 1904. Prvić-Iuka, Zlarin, Sibenik, mornar,
330.   ROGIĆ ŠIME, rođen 5. 3. 1902, Popovići, Benkovac, seljak,
331.   ROKIĆ JOSIP, rođen 8. 8. 1898, Hrastovica, op. hrastovačka, Petrinja, preduzimač,
332.   ROKUS STJEPAN, rođen 14. 12. 1894, Bajmok, sr. Somborski, mehaničar,
333.   ROMAN IVAN, rođen 14. 2. 1904, Zviljev, sr. Šibenički, mornar,
334.   ROSTAŠ FERDINAND, rođen 9. 5. 1898, Mikleuš, Mikleuška Slatina, seljak,
335.   ROŠČIĆ IVAN, rođen 13. 9. 1900, Grabovac, Imotski, seljak,
336.   ROŠČIĆ MATE, rođen 28. 2. 1906, Grabovac, Imotski, seljak,
337.   ROŠČIĆ STJEPAN, rođen 10. 5. 1904, Grabovac, Imotski, seljak,
338.   RUMENOVIĆ PAVAO, rođen 15. 2. 1898, Brinje, zidar,
339.   SABLIC JAKOV, rođen 1. 1. 1908, Lokvičići, Imotski, seljak,
340.   SARAĐEN IVAN, rođen 24. 1. 1899, Stankovci, Benkovac, seljak,
341.   SELAK ANTE, rođen 2. 2. 1913, Roskoni, Imotski, seljak,
342.   SELAK MARIJAN, rođen 6. 9. 1909, Roskoni, Imotski, seljak,
343.   SERTIĆ IVAN, rođen 6. 3. 1898, Jezerane, Brinje, zidar,
344.   SIMOVIĆ STJEPAN, rođen 3. 8. 1897, Zvirovići, seljak,
345.   SMOLIĆ JOSIP, rođen 15. 3. 1913, Sukošani, Zemunik, mornar,
346.   SMOLJAN MARKO, rođen 11. 2. 1901, Olovo, Kupres, Bugojno, zidar,
347.   SMOLJIĆ TOMO, rođen 7. 3. 1910, Sukošani, mornar,
348.   SOPTA SLAVO, rođen 12. 8. 1906, Rasno, Široki Brijeg, Mostar, seljak,
349.   SOVOJ ANTE, rođen 2. 8. 1907, Kučiće, Omiš, Split, trgovac,
350.   SRDANOVIĆ IVAN, rođen 30. 2. 1912, Kučići, Omiš, Split, trgovac,
351.   SREDL FRANJO, rođen 4. 9. 1909, Miklauš novi, Nova Bukovica, sr. podravsko-slatinski, drvodelja,
352.   STANIĆ IVAN, rođen 27. 12. 1911, Zagvozd, mehaničar,
353.   STAPIĆ MATE, rođen 14. 7. 1890, Zagvozd, brijač,
354.   STOJANOV IVAN, roden 17. 8. 1903, Pakoštani, Biograd/m, mornar,
355.   STRGAR MILE, rođen 4. 4. 1901, Rakovača, Slunj, seljak,
356.   STRINIĆ ANTE, rođen 13. 6. 1909, Proložac, seljak,
357.   SUČUR IVAN, rođen 27. 7. 1904, Podbablje, seljak,
358.   ŠARIĆ ANTE, rođen 13. 6. 1914, Bugojno, seljak,
359.   ŠARIĆ FRANJO, rođen 23. 10. 1916, Gospić, student,
360.   ŠARIĆ JOSIP, rođen 23. 3. 1898, Grabovica, Duvno, seljak,
361.   ŠARIĆ MATE, rođen 6. 3. 1902, Grabovica, Duvno, seljak,
362.   ŠESTANOVIĆ STJEPAN, rođen 4. 3. 1889, Sunjska Greda, Sunja, Petrinja, muzikant,
363.   ŠETKA PETAR, rođen 8. 6. 1903, Cista, Imotski, šofer,
364.   ŠETUM MARIJAN, rođen 30. 1. 1909, Cista, Imotski, seljak,
365.   ŠIMIĆ DANE, rođen 23. 10. 1906, Prložac, seljak,
366.   ŠIMIĆ IVAN, rođen 13. 3. 1902, Raškopolje, seljak,
367.   ŠIMRAK JANKO, rođen 1. 2. 1906, Šimrakpolje, seljak,
368.   ŠIMUNAC TOMO, rođen 10. 7. 1910, Podhum, seljak,
369.   ŠKARNA IVAN, rođen 21. 1. 1906, Ljubotić, Oklaj, Knin, seljak,
370.   ŠKARO KAZIMIR, rođen 21. 1. 1904, Sarajlije, op. Oplečani, sr. Duvno, seljak,
371.   ŠKERA JOSIP, rođen 7. 3. 1908, Vinjaki, seljak,
372.   ŠLJIVAR FRANJO, rođen 21. 2. 1903, Ladanje Dolnje, Mar. Ivanjski, seljak,
373.   ŠOLA MARIJAN, rođen 8. 9. 1913, Prisoje, Duvno,
374.   ŠPRAJC JOSIP, rođen 25. 3. 1901, Brinje, zidar,
375.   ŠPRAJC STJEPAN, rođen 25. 7. 1904, Brinje, zidar,
376.   ŠUŠNJAR ANTE, rođen 13. 4. 1900, Poljice, Imotski, seljak,
377.   ŠUŠNJAR NIKOLA, rođen 26. 2. 1907, Vrpolje, Trilj, Sinj, seljak,
378.   ŠUTO ANTE, rođen 2. 6. 1912, Zmijavci, Imotski, seljak,
379.   ŠUTO IVAN, rođen 5. 4. 1910, Runovići, Imotski, šoferski pripravnik,
380.   ŠUTO JURE, rođen 22. 4. 1909, Runovići, Imotski, seljak,
381.   ŠUTO MATE, rođen 3. 3. 1905, Runovići, seljak,
382.   ŠUTO STJEPAN, rođen 25. 7. 1906, Runovići, šofer,
383.   ŠUTO STJEPAN, rođen 26. 7. 1902, Runovići, seljak,
384.   TALENTA IVAN, rođen 10. 6. 1901, Blato, obućar,
385.   TELIĆ IVAN, rođen 24. 3. 1898, Čaić, gornjepoljska, Livno, seljak, .
386.   TODORIĆ IVAN, rođen 14.3. 1910, Runovići, Imotski, seljak,
387.   TODORIĆ IVAN, rođen 18. 3.1908, Runovići, seljak,
388.   TODORIĆ MATE, rođen 3. 3. 1912, Zmijevci, Imotski, seljak,
389.   TOKIĆ IVAN, rođen 8. 5. 1912, Dobro, Livno, seljak,
390.   TOMIČIĆ VINKO, rođen 6. 6. 1909, Zagvozd, seljak,
391.   TOMIĆ VINKO, rođen 27. 3. 1907, Brišnik, Duvno, seljak,
392.   TOTO IVAN, rođen 4. 3. 1915, Prisoje, seljak,
393.   TURKOVIĆ JOSIP, rođen 17. 3. 1895, Turkovići, Ogulin, seljak,
394.   UDILJAK ANTE, rođen 13. 4. 1913, Studenci, Imotski, seljak,
395.   VIDOV BOŽO, rođen 14. 7. 1908, Kali, Preko, mornar
396.   VIDOVC (valjda VIDOVIĆ) PAVAO, rođen 6. 5. 1902. Kalje, Jastrebarsko, seljak,
397.   VIDOVIĆ MATE, rođen 11. 3.1907, Gradac, Drniš, Knin, seljak,
398.   VIŠIĆ TADIJA, rođen 6. 1. 1905, Raškopolje, seljak,
399.   VLASINA MARKO, rođen 8. 2. 1907, Osojnik, sr. riječko dubrovački, seljak,
400.   VLAŠIĆ PETAR, rođen 15. 12. 1907, Sović, Ljubuški, obućar,
401.   VODOPIJA JAKOV, rođen 15. 3. 1910, Vržeralo, seljak,
402.   VODOPIJA'MATE, rođen 15. 10. 1914, Vržeralo, seljak,
403.   VRDOLJAK IVAN, rođen 10. 8. 1901, Grabovac, Imotski, seljak,
404.   VUKIĆ KRSTO, rođen 29. 3. 1912, Vrsi, Nin, Biograd/m, seljak,
405.   VUKIĆ PAVAO, rođen 14. 7. 1915, Tribanj, okrug Novogradska, Benkovac, mornar,
406.   VUKNIĆ ANTE, rođen 2. 10. 1909, Runovići, seljak,
407.   VUKNIĆ VLADA, rođen 25. 12. 1907, Runovići, seljak,
408.   VUKOVIĆ IVAN, rođen 8. 4. 1913, Brinje, seljak
409.   VULIN MARTIN, rođen 17. 9. 1898, Pakoštani, Biograd/m, mornar
410.   ZDILAR ANTE, rođen 1. 2. 1906, Glavina, Imotski, seljak,
411.   ZDILAR IVAN, rođen 1. 8. 1910, Glavina, Imotski, seljak,
412.   ZDILAR STJEPAN, rođen 1. 2. 1906, Glavina, Imotski, seljak,
413.   ZELIĆ PETAR, rođen 18. 10. 1912, Čurčić, seljak,
414.   ZOVKO JURE, rođen 6. 2. 1909, Podbablje, seljak,
415.   ZUBĆIĆ PETAR, rođen 13. 7. 1894, Rožanac, Biograd/m, mornar,
416.   ZUBIĆ ANTE, rođen 18. 2. 1910, Glavina, Imotski, seljak,
417.   ŽILIĆ BARIŠA, rođen 18. 8. 1905 Podgaj, Brišnik, Duvno, seljak,

II NA OTOKU STROMBOLI
Stromboli je talijanski otok s istim imenom stratovulkana. Otok je smješten u Sredozemnom moru sjeverno od Sicilije.

418.   BENKOVIC PAVAO, rođen 10. 2.1905, Babino polje, Dubrovnik,
419.   BENKOVIĆ FRANJO, rođen 13. 6. 190)6, Babino polje, Dubrovnik,
420.   BENKOVIĆ PAVAO, rođen 17. 11. 1907, Babino polje, Dubrovnik,
421.   BILANKOV ANTE, rođen 20. 10. 1909, Grohote, Split,
422.   ČUBRETOVIĆ JAKOV, rođen 25. 7. 1906, Vrbanj, Vrbovačka, Hvar,
423.   FRANIĆ ANTE, rođen 25. 12. 1904, Korita, Mljet, Dubrovnik,
424.   JOVANOVIĆ GABRO, rođen 12. 2. 1885, Metković,
425.   KONC STJEPAN, rođen •15. 1. 1900, Lovreć, Imotski,
426.   LONČAR LJUBOMIR, rođen 4. 2. 1912, Imotski,
427.   LONČAR NIKOLA, rođen 14. 11. 1907, Zagvozd, Imotski,
428.   LONČAR ZVONIMIR, rođen 4. 9. 1911, Bol, op. Bolska, Brač,
429.   MARKETA VLADO, rođen 4. 5. 1905, Babino polje, Dubrovnik,
430.   MUSTAPIĆ MATE, rođen 2. 2.1905, Lovreć, Imotski,
431.   OLUJIĆ ANTE, rođen 21. 2. 1908, Opanci, Split,
432.   PETRIČEVIĆ MATE, rođen 15. 2. 1898, Lovreć, Imotski,
433.   PILAV MUHAMED, rođen 13. 4. 1907, Foča,
434.   ŠARLIJA PETAR, rođen 12.4. 1885, Banjevci, op. Stankovačka, Benkovac,
435.   ŠUMAN MATE, rođen 20.12. 1909, Komin, op. Opuzen, Metković,
436.   VIČENČINOVIĆ FRANJO, rođen 8. 4. 1906, Babino polje, Dubrovnik.

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Ustaska%20oznaka%20za%20kapu.gif) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Ustaska%20oznaka%20za%20kapu.gif)
2.   od 3



Naslov: Ustaški logori u Italiji (1932 – 1938)
Autor: Marica - Svibanj 09, 2013, 10:16:43

III NA OTOKU GIGLIO
Giglio (službeno: Isola del Giglio) je talijanska okrug i otok koji se nalazi u Toskanskom otočju u Tirenskom moru.

437.   FRANCETIĆ JURE, rođen 3. 7. 1912, Otočac,
438.   KATUŠIĆ JOSIP, rođen 25. 8. 1907, San Luis, Argentina,
439.   LAHOVSKI EMIL, rođen 23. 5. 1896, u Donjem Miholjcu,
440.   PIŽETA STJEPAN, rođen 29. 9. 1909, Ladanje Gornje,
441.   POČI TOMO, rođen 7. 12. 1897, Gola,

IV U PROVINCIJI REGGIO CALABRIA
Kalabrija (it. Provincia di Reggio Calabria), bivši Brutium, je regija u južnoj Italiji, koja obuhvaća "vrh" talijanske "čizme", južno od Napulja. Na sjeveru graniči s regijom Basilicata, na zapadu joj je Tirensko more, a na istoku Jonsko more.

a) Reggio Kalabrija
442.   BRKAN ANTON, rođen 20. 7. 1892, Sinj sa sinom Antom,

b) Opština Taurianova
443.   TOMIČIĆ STJEPAN, rođen 5. 4. 1886, Gospić, oficir, sa ženom i jednim detetom,
444.   SINGER VLADO, rođen 21. 10. 1908, Virovitica, student,

v) Opština Delianova
445.   BUBALO ANTE, rođen 3. 2. 1906, Trebinat, op. Čapljina, sr. Stolac, advokat,
446.   BZIK MIJO, rođen 13. 9. 1907, Mučna, op. Sokolovac, sr. Koprivnica, novinar,

g) Opština Afriko
447.   SESJAK ANTE, rođen 19. 5. 1907, Korita, Mljet, Dubrovnik, mornar,
448.   VIDAK MATE, rođen 17. 8. 1903, Prolozi, Imotski,

d) Opština Plati
449.   CIGANOVIĆ ANTE, rođen 11. 2. 1914, Lovreć, seljak,
450.   ZARADIĆ PETAR, rođen 5. 7. 1902, Lovreć, rudar,

đ) Opština Čita Nova
451.   BUTORAC STJEPAN, rođen 26. 12.1902, Senj, mesar,
452.   RAJKOVIĆ MARKO, rođen 8. 5. 1916, Brinje, student,

e) Opština di Samo di Kalabria
453.   RAJKOVIĆ ANTE, rođen 23. 10. 1906, Žeževica, Split, oficir,
454.   BOBAN RAFAEL, rođen 22. 12. 1907, Sovići, Široki brijeg, oficir.

V POKRAJINA DI KATANCARO
Catanzaro (talijanski: Provincia di Catanzaro) je pokrajina talijanske regije Kalabrije. Njezin glavni grad je Catanzaro

a) Katancaro
455.   ZELIĆ JOSIP, rođen 23. 3. 1902, Popovići, Benkovac, seljak,
456.   ZELIĆ NIKOLA, rođen 30. 9. 1893, Vrana, Benkovac, oficir,

b) Opština Patrici
457.   KINSTLER GUSTAV, rođen 27. 7. 1889, Hrgovljani, Bjelovar, krojač,

v) Opština Mezoraka
458.   BOLČIĆ MARIJAN, rođen 28. 1. 1906, Žeževica, Split, seljak,
459.   ČIZMIĆ PETAR, rođen 13. 2. 1907, Šestanovac, krčmar.

VI POKRAJINA DI AVELINO
Avelino (it. Provincia di Avellino) je okrug u okviru pokrajine Kampanija u južnoj Italiji. Sjedište općine i najveće gradsko naselje je istoimeni grad Avelino.

a) Avelino
460.   IVANDIĆ STJEPAN, rođen 6. 1. 1895, Posedarje, Novigrad, Benkovac, oficir,
461.   JESENSKI NARCIZ, rođen 28. 10. 1886, Slovak, oficir,

b) Opština Monte Feleone
462.   GRABOVAC MARTIN, rođen 14. 4. 1905, Vržeralo, Livno, krčmar,
463.   HRGEC VLADO, rođen 25. 8. 1908, Grab, Vitina, Ljubuški, student,

v) Opština di Kiuzano San Domeniko
464.   ROŠČIĆ MARKO, rođen 6. 4. 1909, Grabovac, Imotski, šofer,
465.   ŠUTIĆ DOMINIK, rođen 4. 8. 1900, Gradac, gornjoprimorska, Makarska, farbar.

g) Opština di Ospedaleto
466.   BARIŠIĆ MILE, rođen 16. 4. 1904, Pakoštani, Biograd/m, mornar.
467.   BILOBRK MILOSAV, rođen 24. 5. 1902, Obrovac, Sinj, seljak,

VII POKRAJINA DI POTENCA
Okrug Potenca (it. Provincia di Potenza) je okrug u okviru pokrajine Bazilikata u središnjoj Italiji. Sjedište okruga i pokrajine i najveće gradsko naselje je istoimeni grad Potenca.

a) Potenca
468.   VUJEVA MARKO, rođen 22. 12. 1898, Livno, novinar,

b) Opština di Pesko Pagano
469.   MILJKOVIĆ JOZO, rođen 13. 2. 1909, Senj, student,
470.   VRLJIĆ TIHOMIR, rođen 10. 9. 1911, Pristel, Split, student,

v) Opština di Lago Negro
471.   DRVIĆ MATE, rođen 12. 12. 1903, Lukovo šugarje, mornar i žena mu.

VIII POKRAJINA DI KJETI
Kjeti (ital. Chieti) je grad u središnjoj Italiji. Grad je središte istoimenog okruga Kjeti u okviru italijanske pokrajine Abruco.

a) Kjeti
472.   HRANILOVIĆ STANKO, rođen 12. 1. 1904, Zagreb,
473.   KUZINIESKA ANTONIA udata MARUŠI sa troje djece, rođena 1905. u Lipsiji

b) Opština di Lama Polinja
474.   PEČNIKAR VILKO, rođen 4. 6. 1909, u Trstu, nadležan u Zagrebu, student,
475.   ŠARIĆ FRANJO, rođen 23. 10. 1916, Gospić, student,

v) Opština di Palena
476.   VRDOLJAK ANTE, rođen 12. 3. 1912, Livno, student,
477.   VUKIĆ MATE, rođen 17. 2. 1906, Tribalj, Novigrad, Benkovac, mornar,

g) Opština di Kastiljione
478.   LISAK ERIH, rođen 1912, u Zagrebu, student,
479.   STANIĆ JURE, rođen 12. 4. 1905, Zagvozd, Imotski, seljak,

d) Opština di Toričela Pelinja
480.   BALJAK VENTURA, rođen 8. 2. 1906, Polesnik, Šibenik, šofer,
481.   KATIĆ JERONIM, rođen 29. 9. 1906, Starigrad, Benkovac, oficir,

đ) Opština di Gvardiagrele Atesa
482.   HERENČIĆ IVAN, rođen 28. 2. 1910, Bjelovar, Zagreb, student,
483.   MOŠKOV ANTE, rođen 7. 7. 1911, Špiljari, Kotor, student.

IX POKRAJINA DI KAMPOBASO
Okrug Kampobaso (it. Provincia di Campobasso) je okrug u okviru pokrajine Molize u središnjoj Italiji. Sedište okruga i pokrajine i najveće gradsko naselje je istoimeni grad Kampobaso.

a) Opština di Limozano
484.   NEMEC MARTIN, rođen 15. 10. 1890, Koprivnica, trgovac,

b) Opština di Ričia
485.   ČAČIJA IVAN, rođen 26. 2. 1896, Livno, radnik,
486.   PEVEC JOSIP, rođen 10. 12. 1915, Zagreb, student,

v) Opština di Kastropinjano
487.   ČAVIĆ MARKO, rođen 25. 4. 1898, Starigrad, Novigrad, mornar,
488.   KORČULANIĆ ŠIME, rođen 2. 2. 1899, Kuklice, Preko, mornar,

g) Opština Čerčemađiore
489.   ČOPIN RUDOLF, rođen 27. 3. 1907, Plakinska Vas, Šmarje pri Jelšah, mehaničar,
490.   KRZNARIĆ LUKA, rođen 5. 3. 1898, Letinac, Brinje, seljak,

d) Opština Izernija
491.   KVATERNIK EUGEN, rođen 29. 3. 1910, Zagreb, student,
492.   ŠARIĆ IVAN, rođen 2. 4. 1912, Lički Osik, Gospić, student.

X POKRAJINA DI MATERA
Okrug Matera (it. Provincia di Matera) je okrug u okviru pokrajine Bazilikata u središnjoj Italiji. Sedište okruga i pokrajine i najveće gradsko naselje je istoimeni grad Matera. 21. rujna 1943, Materani su ustali protiv njemačke okupacije, kao prvi talijanski grad u borbi protiv Wehrmachta.

a) Matera
493.   GRGIĆ TOMO, rođen 12. 12. 1906, Ljubuški, student sa ženom i detetom. Žena mu je Katica Šisler.
494.   SELETKOVIĆ MIJO, rođen 4. 9. 1895, Andrijevići, Slavonski Brod, oficir,

b) Opština di Aliano
495.   TOMLJENOVIĆ JOŽA, rođen 17. 3.1906, Gospić, šofer,
496.   TOMLJANOVIĆ SLAVO, rođen 1. 5. 1911, Senj, nameštenik,

v) Opština di Pistični
497.   BABIĆ MIJO, rođen 1. 9. 1903, Nova Bukovica, Slatina, šofer,
498.   KREMZIR LJUBOMIR, rođen 27. 6. 1911, Zagreb, trgovac,

g) Opština Đencano
499.   DEVČIĆ IVAN (PAVAO), rođen 16. 3. 1904, Lukovo Šugarje, Karlobag, mornar,
500.   DEVČIĆ KRUNE, rođen 12. 4. 1914, Lukovo Šugarje, Karlobag, oficir.

XI LUCCA
Lucca je grad i okrug u Toskani, u središnjoj Italiji, smješten na rijeci Serchio u plodnoj ravnici u blizini Ligurskog mora. Glavni ja grad provincije Lucca.

501.   SERVACI VJEKOSLAV, rođen 29. 3. 1886, Ruma, sa ženom.

XII POKRAJINA MESINA
Pokrajina Messina (talijanski: Provincia di Messina, sicilijanski: Pruvincia di Missina) je jedna od devet pokrajina u talijanskoj regiji Siciliji. Glavni i najvažniji grad pokrajine je Messina.
Od potresa je u Messini 1908 i njemu sljedeći tsunamij ukupno 90% postojećih objekata uništeno i više od 60 000 ljudi poginulo. Obnovljeni grad je ponovo 1943 bombardiranjem uništeni od savezničkih snaga.

a) Mesina
502.   BRKAN JOKA, žena Brkana Antuna sa sinom Zvonimirom,
503.   BUDAK IVKA, žena dr Budaka sa ćerkom,
504.   KOPČINOVIĆ STEFAN, rođen 16. 3. 1893, mehaničar, u bolnici,
505.   ŠIHER MARIJA STEFANIJA, rođena 25. 12. 1907 u Dom Gano, Maribor.

b) Opština di Mistreta
506.   LUETIĆ ANDRIJA, star 30 godina iz Splita, profesor.

XIII GROSSETO
Grosseto je glavni grad istoimene talijanske provincije Grosseto u regiji Toskana.
Grosseto se nalazi na važnom vojnom aerodromu na kojem je talijansko ratnog zrakoplovstvo svoj prvi Eurofighter Typhoon stacioniralo

507.   GODINA ANTONIO, star 40 godina iz Zagreba.

XIV NAPULJ
Napulj (napolitanski: Napule; talijanski: Napoli) je glavni grad talijanske pokrajine Kampanije, smješten na obali Tirenskoga mora; zauzima čitav prostrani Napuljski zaljev, penje se do padina Vezuva i do brežuljaka u unutrašnjosti.

508.   BURIĆ DON MATEA, rođen 11. 2. 1888 u Kraljevici, sada u klinici Dr Koluči.

XV SALERNO
Salerno (ital. Salerno) je poznati grad u Italiji. Salerno je drugi po veličini i značaju grad pokrajine Kampanije u južnom delu države i glavni grad istoimenog Okruga Salerno.

509.   BUDAK MILE, rođen 30. 8. 1889. u Sv. Roku, Zagreb, advokat.

Izvor: Arhiv Jugoslavije
Fond: Ministarstvo unutrašnjih poslova
Kut. 33; taj je dokument pisan ćirilicom, fonerskim pravopisom

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Ustaska%20oznaka%20za%20kapu.gif) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Ustaska%20oznaka%20za%20kapu.gif)
3.   od 3


Naslov: RASPORED USTAŠA NA LIPARIMA (1935)
Autor: Marica - Svibanj 09, 2013, 20:46:44

 RASPORED USTAŠA NA LIPARIMA (1935)  

IZVJEŠTAJ 1. SATNIJE

1.   Ustaška satnija zpvjk. vdk. Herenčić Ivo
2.   74 ustaše.
3.   Satnija je smještena u zgr. br. 1 u 8 soba.
4.   2 voda.
5.   Zpvjk. 1. voda dvodk. Čarić Marko, 2. voda dvdk. Krznarić Luka.
6.   6 rojeva.
7.   rjci. Radoš Filip, Brkljača Andrija, Potočnik Anton, Holjevac Nikola, Ivić Marko, Grabovac Martin.

8.   Zpvjk. 1. roja 1. voda rjk. Radoš Filip, drjk. Kvesić Josip, Marić Ante, ustaše: Križanac Božo, Dadić Stjepan, Brajković Petar, Boban Mate, Čeko Stjepan, Šimović Stjepan, Vodopija Mate, Sopta Slavo, Babaja Jerko.
Smješteni u sobu br. 7

Zpvjk. 2. roja rjk. Brkljača Andrija, zamjenik drjk. Mandurić Jerko, rjk. Tomić Vinko, Piplica Petar, Grabovac Nikola, Ivančić Petar, Govorušić Božo, Čurić Jure, Grubišić Petar, Jelčić Mate, Barišić Josip.
Smješteni su u sobu br. 6 i 8.

Zpvjk. 3. roja rjk. Potočnik Anton, drjkci, Miličević Ivan, Andreskić Josip, Ćavić Andrija, Raić Frano, ustaše: Bušić Ante, Gašparović Mijo, Mandić Mate, Škaro Kazimir, Šarić Frano, Gesler Josip, Mihaljević Marko, Šuman Mate.
Smješteni su u sobu br. 5 i 6.

Zpojk. 1. roja 2. voda rjk. Holjevac Nikola, čarkari: drjkci: Anđel Dragutin, Nimac Jure, ustaše: Mihaljević Stjepan, Hećimović Dane, Pavić Petar, Grabovac Marijan, Mihaljević Mate, Pokić Ivan, Turković Josip, Perković Jakov.
Smješteni su u sobu br. 2.

Zpvjk. 2. roja rjk. Ivić Marko, čarkari: drjci. Bulić Dane, Božić Mate, Smoljan Marko, Cenan Mijo, ustaše: Pavlinović Mate, Galić Stanko, Volarić Amon, Šljibar Frano, Bulić Josip I., Kelava Petar,
Smješteni su u sobi br. 1.

Zpvjk. 3. roja rjk. Grabovac Martin, čarkari: drjkci. Bulić lvan, Dadić Josip, ustaše: Grabovac Ivan, Barišić Nikola, Čurić Vid, Krželj Josip, Pranjić Marijan, Musa Frano, Dumančić Milan, Polegubić Mijo, Letica Ilija. Smješteni u sobu br. 3 i 4.

  9.   Praznih mjesta nema.
10.   Svi dočasnici.
11.   Obuće ima slabe 10 pari cipela.

Ivo Herenčić

IZVJEŠTAJ 2. SATNIJE

1.   Ustaška satnija zpvjk. sat. čas. namjes. Devčić Krune.
2.   70 ustaša.
3.   Satnija je smještena u zgradi br. 2. prizemno u 2 sobe.
4.   U satniji ima dva voda.
5.   Zapovjednici vodova su rojnici: Paradžik Petar, Šprajc Stjepan.
6.   Rojeva ima u satniji 6.
7.   Rojnici: Galić Juko, Vidović Pavao, Žilić Bariša, Milaković Nikola, drjk. Čavarušić Petar, rjk. Grubač Milan.
8.   Zpvjk. 1. roja rjk. Galić Juko, drjk. Crnjak Stjepan, ustaše: Milaloža Nikola, Šola Marijan, Ladišić Ivan, Pečnikar Vilko, Musa Veselko, Šimrak Janko, Galić Josip, Kelić Ivan.
Smješteni u sobi br. 1.

Zpvjk. 2. roja rjk. Vidović Pavao, drjk. Paković Josip, ustaše: Brkljačić Mile, Roštaš Ferdinand, Ljubanović Bartul, Šestanović Stjepan, Zubić Ante, Kačić Tomo, Klišanin Blaž, Šredl Frano.
Smješteni u sobi br. 1.

Zpvjk. 3. roja rjk. Žilić Bariša, drjk. Vukić Pavao, Vukić Krsto, ustaše: Bulić Josip, Ljubičić Mate, Mamić Hadam, Mikacenić Frano, Vuković Ivan, Cikojević Petar, Čerkez Ivan.
Smješteni u sobi br. 1.

Zpvjk. 1. roja voda drjk. Čavarušić Petar, drjk. Kos Frano, ustaše: Orešković Nikola, Gelo Josip, Nevjestić Ante, Gačić Mirko, Kralj Čiril, Raić Marko, Bušić Frano, Ivandić Jakov, Sarić Ivan.
Smješteni u sobi br. 2.
 
Zpvjk. 2. roja rjk. Milaković Nikola, rjk. Devčić Pavao, drjk. Klarić Ivan, Bilobrk Jure, ustaše: Biskupić Juraj, Rokić Josip, Lovrić Stjepan, Mišura Jakov, Ivančić Srećko, Perković Marijan, Bagarić Ilija, Rajković Marko. Smješteni u sobi br. 2.

Zpvjk: 3. roja rjk. Grubač Milan, drjk. Mamić Ivan, drjk. Devčić Jure, ustaše: Toto Ivan, Orlović Josip, Cvjetković Luka, Penava Ilija, Grabovac Dragan, Dasović Ivan, Hontić Andrija, Karoglan Marijan, Dropuljić Mirko, Medvidović Marijan.
Smješteni u sobi br. 2.

  9.   Prazni mjesta u 2. sat. ima 7.
10.   Najsposobniji za izobrazbu novaka jesu: rjk. Paradžik Petar, Vidović Pavao, Žilić Bariša, Galić Juko.
11.   Obuće ima slabe 6 pari cipela.

Zpvjk sat. K. Devčić

IZVJEŠTAJ 3. SATNIJE

1.   Zpvjk. sat. čnmj. A. Olujić (3. ća sat).
2.   62 ustaše.
3.   Satnija smještena u zgradu br. 2 u dvije sobe 2. pod.
4.   2 voda.
5.   vod zpvjk. dvdk. M. Vukić; 2 voda dvdk. Market Vlado.
6.   U satniji 6 rojeva.
7.   roj rjk. Mislov Josip; 2. roj drjk. Šetka Petar; 3. roj rjk. Vulin Martin; 4. roj rjk. Lončar Nikola; 5 roj rjk. Šarić Franjo, 6. roj rjk. Vicencinović Franjo.

1. Vod
8.   1. roj, zpvjk. rjk. Mislov Josip; drjci: Šuto Ivan, Babić Josip i Čuić Josip, ustaše: Šuto Jure II, Bilobrk Ivan, Granić Ante, Kovačević Ante i Sovoj Ante.

2. roj, zpvjk. djk. Šetka Petar; Milardović Stjepan, Šuto Mate, Stanić Ivan, Žižionović Ante i Dedić Josip I. Ustaše: Vidak Mate i Djuzel Ivan.

3. roj, zpvjk. rjk. Vulin Martin; drjci Pezo Ante i Čačić Antun; ustaše: Roščić Ivan, Babić Ivan, Perkušić Marko, Škera Josip, Raos Pavao i Juroš Marko.

2. Vod
1. roj, zpvjk. rjk. Lončar Nikola; drjci: Medvidović Luka, Bušić Jakov, Dedić Josip II. i Lešina Petar, ustaše: Kuštro Petar, Bekavac Tadija, Pekas Josip, Kundid Filip, Juroš Ivan i Čović Ivan.

2. roj. zpvjk. rjk. Šarić Franjo, drjci: Jurić Mate, Divić Petar, Telenta Ivo; ustaše: Raos Lovre, Vrdoljak Ivan, Puljić Ivan, Strinić Ante i Lončar Marko.

3. roj. zpvjk. rjk. Vicencinović Franjo; drjci: Stojanov Ivan, Maraš Stanko, Kris Leonard, ustaše: Gregor Franc, Velzki Georg, Kutscher Rudolf, Čirnik Nikola, Domčak Roman i Taras Bajrak.

  9.   12 praznih mjesta.
10.   Svi - (Vukić, Market. -) (Rjnci - svi) Pezo Ante, Milardović S., Šetka, Žiranović Ante, Lešina, Medvidović L., Dedić Josip, Kris.
11.   U priličnom stanju, trebalo bi 8-10 pari cipela.

Pag, 13. III 1935.
Z. sat. Č. n. A. Olujić

IZVJEŠTAJ 4. SATNIJE

1.   4. satnija. Zapovjednik Moškov Ante vodnik.
2.   61 ustaša (1 časn. namj., 1 vodnik i 1 nadglednik).
3.   U zgradi br. 3, 2. kat u dvije sobe.
4.   2 voda.
5.   vod dvk. Stanić jure, 2. vod dvk. Butorac Stjepan.
6.   rojeva.
7.   rjk. Benković Pava II, Jačan Blaž, Desnica Nikola, Ikica Nikola i dorojnik Bilopavlović Ivan.
8.   roj, 1. vod. zapovjednik roja rjk. Benković Pava II. drk. Jažić Ivan, ustaše: Mamić Josip, Zaradić Petar, Šušnjar Ante, Bilobrk Nikola, Šimić Dane, Zdilar Ivan, Vuknić Vlade, Šućur Ivan i Dužević Ante.
Roj smješten u sobi br. 1.

2. roj, 1. vod. Zapovjednik roja rjk. Jačan Blaž, drk. Tomičić Vicko, Jukić Andrija, Vidov Bože, Vlašica Marko, Kaladžić Ivan, ustaše: Čagalj Ivan, Mijić Ante, Biošić Josip, Smolić Tomo, Garac Ivan i Djuzel Stjepan.
Roj smješten u sobi br. 1.

3. roj, 1. vod. Zapovjednik roja drk. Bilopavlović Ivan. drk. Jurić Ante, ustaše: Udiljak Ante, Marić Šimun, Rogić Sime, Zelić josip, Paić Dujo, Gojčeta Ivan, Sarađen Ivan i Munitić Stjepan.
Roj smješten u sobi br. 1.

1. roj, 2. vod. Zapovjednik roja rjk. Desnica Nikola. Drk. Mustapić Mate, Roščić Stjepan, Matić Dane, ustaše: Čudina Zorko, Gjerek Božo, Sabljić Jakov, Pudar Mate, Ivanko Josip, Karoglan Mijo i Škeva Mijo.
Roj smješten u sobu br. 2.

2. roj, 2. vod. Zapovjednik roja rjk. Ikica Nikola. Drk. Gjerek Ante, Deković Tomo, Marijanović Ivan, Franov Nikola, Marković Jakov, Franić Ante, Sesijak Ante, Kurtin Krsto, ustaše: Čvrljević Rudolf, Baković Ivan i Mikulić Dane.
Roj smješten u sobi br. 2.

  9.   Petnaest praznih mjesta.
10.   Obuća u priličnorn dobrom stanju osim 16 pari cipela.
11.   U 4. satniji već fali 1 rojnik, te je zaptvo tog roja povjereno drku Bilopavlović Ivanu. Za novačku izobrazbu odgovarali bi: oba ovdn. Stanić i Butorac (Butorac je kao vojnik dobar). Rojnici Desnica Nikola i Ikica Nikola su bolesni; rjk. Benković Pavao je dosta dobar, ali brzo upaljive naravi; rjk. Jačan Blaž dosta dobar, samo neodlučan - dobričina. Drci: Gjerek Ante, Tomičić Vicko, Bilopavlović Ivan i Deković Tomo prilični su.

Za dom spremni!
Pag, 13. III 1935.
Zap. stn. vdn. A. Moškov
 
(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Ustaska%20oznaka%20za%20kapu%20%283%29.JPG) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Ustaska%20oznaka%20za%20kapu%20%283%29.JPG)

1.   od 2


Naslov: RASPORED USTAŠA NA LIPARIMA (1935)
Autor: Marica - Svibanj 09, 2013, 20:56:45

Br. 1/35.
IZVJEŠTAJ 5. SATNIJE

1.   Zapovj. sat. čas. namj. Katić Jerolim.
2.   62 ustaše.
3.   Zgrada br. 3, 2 sobe prizemno.
4.   2 voda, zapovj. 1. voda dvk. Korčulanić Šime, 2. voda dvk. Bolčić Marijan.
5.   6 roj eva (umanjenih).
6.   Zapovjednici rojeva: rjnici: Perić Mate, Benković Frane i Čizmić Petar i dorojnici: Ančić Jakov, Čorić Luka i Mandušić Mate.
7.   Popis rojeva:

1. roj, 1. voda. zapovj, roja rjk. Perić Mate, zamj. drk. Nižić Frane, ustaše: Nosić Mate, Lubina Jure, Ančić Dujan, Knezović Ivan, Granić Mirko, Baić Marko i Petričević Mate
(spavaju u sobi br. 1.)

2. roj, 1. voda, zapovj. roja rjk. Benković Frane, zamj. drk. Banovac Vlaho, dorojk. Čapin Marko i Franulović Lovre, ustaše: Roščić Marko, Šuto Ante, Srdanović Ivan, Gudelj Mate, Bilankov Ante, Batinić Ivan I. i Čulić Luka (spavaju u sobi br. 1).

3. roj, 1. voda, zapovj. roja rik, Čizmić Petar, zamj. drk. Matušinović Mijo, dorojnici: Šurić Dominik, Mađarić Ljubomir i Telenta Šime, ustaše: Antičević Bariša, Batinić Ivan II, Marijanović Ivan II, Todorić Ivan I, Grabovac Mijo i Smolić Josip
(spavaju u sobi broj 1).

l. roj, 2. voda, zapovj. roja drk. Ančić Jakov, zamj. drk. Bulić Josip I. rojk, Zubčić Petar, drk. Roman Ivan i Šarlija Petar, ustaše: Gaćo Josip, Raos Josip, Čajkušić Jakov, Stapić Mate, Ramić Stjepan i Klarić Stjepan
(spavaju u sobi br. 2.).

2. roj, 2. voda, zapovj. roja drk.Čorić Luka, zamj. drk. Perković Martin, dorojnici: Čorić Ljudevit, Roščić Mate i Ivančan Stjepan, ustaše: Biočić Marko, Čapin Ivan, Todorić Ivan II, Jakić Josip, Lončar Zvonimir i Lončar Ljubo
(spavaju u sobi br. 2).

3. roj, 2. voda, zapovj. roja drk. Mandušić Mate, zamj. drk. Rako Ivan, drk. Vlašić Petar i Ferenčak Gjuro, ustaše: Čorić Fabijan i Lučić Nikola
(spavaju u sobi br. 2).

8.   14. praznih mjesta.
9.   drk. Bolčić Marijan, rojnici: Perić Mate, Benko Frane, Čizmić Petar i Zubčić Petar, dorojnici: Banovac Vlaho, Ćapin Marko (trubljač), Matusinović Mijo, Šurić Dominik, Frleta Sime, Ančić Jakov, Ćorić Luka, Perković Martin, Mandušić Mate i Rako Ivan (krojačka radiona).
10.   U srednjem stanju (trebalo bi nekoliko izmjeniti).

Zapovj. satnije:
J. Katić č. n.

IZVJEŠTAJ 6. SATNIJE
13. 3. 1935.

1.   Zapovjednik sat. čas. namj. Pejković Ante.
2.   70 ustaša.
3.   Satnija smještena u dvije sobe. Zgrada broj 5.
4.   Ima dva voda.
1.   vod dvk. Baljak Ventura. 2. vod dvk. Barišić Mile.
5.   Ima 6. rojeva.
6.   Zpvjk. 1. roja rjk. Devčić Martin, 2. roj rjk. Munitić Jakov, 3. roja rjk. Zelić Petar, 4. roj rjk. Grgić Ivan, 5. roj drjk. Šuto Jure.
7.   Mjesta ima 9 praznih.
8.   Dočasnici viši i niži su svi sposobni za novačku izabrazbu, bez razlike.
9.   Obuvena sat dobro.

Ante Pejković, čas. namj.

IZVJEŠTAJ 7. SATNIJE

1.   Zapovjednik satnije, vodk. Ivandić Stjepan, a zamj. vodnik Boban Rafael.
2.   53 ustaše
3.   Satnija je smještena u zgradi broj 6 i 7.
4.   Satnija ima 2 voda.
5.   Zapovjednici voda jesu: 1. voda, dvdk. Benković Pava I., a zapovjk. 2. voda ...
6.   U satniji ima 4 roja.
7.   Zapovjednici roja jesu: rojk. Brzica Mate, rojk. Perkov Rudolf, dorjk. Mršić Stjepan.
8.   roj, 1. vod, rojk. Brzica Mate a zamj. dorjk. Vidović Mate, ustaše: Grubišić Grga, Majašić Josip, Orešković Mile, Kvesić Stjepan, Leko Ambroža, Ražnjević Boža, Grepo Ivan, Jerak Andrija, Ivković Nikola, Kapulica Marko, Radovčić Andrija.
Namješteni su u zgradi broj 6. u sobi jednostavnoj.

2. roj. 1. vod, rojk. Perkov Rudolf, zamj. drjk. Ćurković Ante, ustaše: Pavlović Andrija, Ćopić Sime, Prgomet Jure, Matišić Mate, Rimec Nikola, Selak Ante, Perić Nikola, Čenan Ante, Rominović Pave, Majić Ivan. Namješteni su u zgradi broj 6. u sobi jednostavnoj.

3. roj, 1. vod, zpvjk. drjk Mršić Stjepan, a zamj. dorojnik Marić Filip, ustaše: Mišević Ante, Strgar Mile, Franulović Stanko, Milinović Marjan, Mustapić Jakov, Grozden Nikola, Gudelj Ante, Češljar Ante, Kotarac Ante, Sarić Josip, Papić Božo.
Namješteni. su u zgradi broj 6, u sobi jednostavnoj.

1. roj, 2. vod, zpvjk. rojk. Juroš Mate, zamj. drjk. Bušić Ivan, ustaše: Batalić Josip, Gudelj Marjan, Gudelj Marko, Šušnjar Nikola, Krnjić Stjepan. Namješteni su u zgradi br. 7. u sobi jednostavnoj.

Ostali bez roja, rojk. Čubretović Jakov, rojk. Nikšić Josip i dorojnici: Vodopija Jakov i ustaša Muhamed Pilav.
Namješteni su u zgradi broj 7. u istoj sobi.

  9.   U zgradi broj 7 ostaje još 25 praznih mjesta.
10.   Dočasnici 7 satnije istom su udjeljeni za novačku izobrazbu.
11.   Obuća novo pridošlih ustaša jeste u dobrom stanju, dok kod dočasnika imade i loše obuće.

Zpvjk. vodk. S. Ivandić

ROJNI  IMENIK

Zpvjk. 1. roja rjk. Devčić Martin smješten
u sobi br. 2.
  1.   rjk. Devčić Martin
  2.   zamjenik drjk. Matusinović Josip
  3.   ustaša Bilobrk Miroslav
  4.   ustaša Božinović Mijo
  5.   ustaša Gojčeta Luka
  6.   ustaša Kuštra Josip
  7.   ustaša Drmić Luka
  8.   ustaša Došen Stjepan
  9.   ustaša Pevec Josip
10.   ustaša Šimić Ivan
11.   ustaša Kapulica Mate
12.   ustaša Višić Tadija
13.   ustaša Bulić Dragutin

2. roj smješten u sobi br. 2.
  1.   Zapovjednik 2. roja rjk. Munitić Jakov
  2.   Zamjenik 2. roja drjk. Mikrut Petar
  3.   ustaša Herceg Vladiša
  4.   ustaša Mijoč Josip
  5.   ustaša Kutleša Ante
  6.   ustaša Bagarić Ivan I.
  7.   ustaša Latinčić Marko
  8.   ustaša Zovko Jure
  9.   ustaša Dugač Janko
10.   ustaša Kovačević Josip
11.   ustaša Bagarić Ivan II.
12.   ustaša Lažeta Ivan
13.   ustaša Šarić Ante

3. roj smješten u sobi broj 2.
  1.   Zapovjednik 3. roja rjk. Zelić Petar
  2.   Zamjenik 3. roja drjk. Dadić Franjo
  3.   ustaša Ančić Mijo
  4.   ustaša Devčić Ivan II.
  5.   ustaša Marasović Mirko
  6.   ustaša Vrdoljak Ante
  7.   ustaša Juroš Mate II.
   
  8.   ustaša Drinjak Ivan
  9.   ustaša Beljan Mirko
10.   ustaša Čagalj Marijan
11.   ustaša Buljan Marijan
12.   ustaša Miloloža Martin
13.   ustaša Krolo Franjo

4. roj smješten u sobu broj 1.
  1.   Zapovjednik 4. roja rjk. Grgić Ivan
  2.   Zamjenik 4. roja drjk. Čorić Petar
  3.   ustaša Čorić Stjepan
  4.   ustaša Šimunac Toma
  5.   ustaša Čale Ante
  6.   ustaša Šitum Marijan
  7.   ustaša Dadić Ilija
  8.   ustaša Milas Krešimir
  9.   ustaša Ivić Jerko
10.   ustaša Rodin Petar
11.   ustaša Perlić Marko
12.   ustaša Antičević Mijo
13.   ustaša Mišura Mijo

5. roj smješten u sobu broj 1.
  1.   Zapovjednik 5. roja drjk. Šuto Jure
  2.   Zamjenik 5. roja drjk. Čurčić Josip
  3.   drjk. Šuto Stjepan
  4.   ustaša Mladina Luka
  5.   ustaša Omrčen Josip
  6.   ustaša Šuto Stjepan II.
  7.   ustaša Čurić Petar
  8.   ustaša Bekavac Bos. Ante
  9.   ustaša Čović Luka II.
10.   ustaša Lekić Ivan
11.   ustaša Mihaljević Marko II.
12.   ustaša Blažinčić Frane
13.   ustaša Zdilar Stjepan
14.   ustaša Petrović Sarafin
15.   ustaša Čačija Ivan

Izvor: A-VII, NDH, Kutija 85F, 26/6

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Ustaska%20oznaka%20za%20kapu%20%282%29.JPG) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Ustaska%20oznaka%20za%20kapu%20%282%29.JPG)

2.   od 2


Naslov: IZVJEŠTAJ STJEPANA MARUŠIĆA
Autor: Marica - Svibanj 09, 2013, 21:26:41

IZVJEŠTAJ  STJEPANA  MARUŠIĆA


Stjepan Marušić
Predmet: Izvještaj o radu u emigraciji.

VODSTVU  H.S.S. Zagreb

Zbog neprilika u školi bio sam primoran još god. 1923. napustiti domovinu. Pod imenom moga brata uspio sam dobiti pasoš, te sam odselio u Belgiju. U početku kao obični radnik, kasnije kao radnički tutor, povjerenik i zastupnik u svim poslovima. Premda sam bio mlad ipak sam bio svjestan svoga hrvatstva i zadojen Radićevim idejama. U tuđem svijetu osobito među radništvom, opazio sam kolika i kakova je potreba organizacije, a specijalne u svrhu odbrane od komunizma. Budno sam pratio događaje u domovini naročito po ubijstvu blagopokojnog Vođe.

Aktom od 6. siječnja 1929. god. bila je neizbježiva reakcija sa strane Hrvata. Krajem 1929. god. počeo sam dobivati "Grič" i kako je taj list pisao isključivo u hrvatskom duhu, to sam se sav založio za borbu čiji je plod imao biti Slobodna i nezavisna Hrvatska. Došao sam u vezu s Pavelićem i njegovim ljudima, koliko od njega, toliko od njih nikada nijesam čuo ništa što bi išlo na uštrb jedinstva hrvatskog pokreta. Pa sam tako i vodio naše iseljeništvo u Belgiji uvijek u uvjerenju da radim u suglasju sa čitavim hrvatskim narodom. Poslije dvije i pol godine rada u Belgiji bio sam od Pavelića pozvan na novu dužnost u Italiju. Na raznim pograničnim stanicama živio sam i radio sve do 20 kolovoza 1934. god. Kroz ovo vrijeme imao sam prilike više puta sastati se sa gospodom iz G.U.S.(1) Pa iskreno priznajem da sam se sa njima u mnogo čemu razilazio, ali u onoj situaciji nije bilo drugog izlaza osim strpljenja. God. 1934. upoznao sam u Bologni g. prof. Lujerića i makar novi poznanik, ulio mi je mnogo povjerenja pa sam mu u jednom iskrenom razgovoru se dovoljno potužio na prilike i rad u organizaciji, u koliko se sjećam Lujetić mi je sve to povladio i govorio mi je o tome kako je sa strane balavaca, koji vode G.U.S. čisto toleriran, zatim izazvan što je Radićevac. Stvarno stanje nije mi moglo biti poznato s razloga što nisam bio u logoru, a kako sam kasnije doznao ljudi iz logora mogli su pisati, ali samo "psalme", a nipošto ocrtati istinito stanje, što sam nažalost i sam svojim leđima iskusio.

U kolovozu 1934. god. bio sam službeno upućen na rad u Poljsku, gdje sam ostao do nekoliko dana po atentatu, našto sam bio pozvan s obitelju natrag u Italiju. Poslije osamnajstdnevnog boravka u Udinama bio sam upućen s ostalim ustašama u internaciju na Liparske Otoke. Tu sam tek naišao na stvarne grozote: jedno izdaja sa strane Talijana, drugo postupak sa strane G.U.S. i treće nedostojno ljubljenje skuta talijanskim vlastima i priznanje talijanskog suvereniteta nad hrvatskom revolucionarnom organizacijom ustaša Budaka i njemu bliskih nekarakternih i ljudi od njega kupljenih kao što su

  1.   Babić Mijo, (zvan Đovani) rođen 1. 9. 1903, Nova Bukovica, Slatina
  2.   Bubalo Ante, rođen 3. 2. 1906, Trebinat, op. Čapljina
  3.   Bzik Mijo, rođen 13. 9. 1907, Mučna, op. Sokolovac
  4.   Grgić Toma, 12. 12. 1906, Ljubuški (supruga Katica Šisler)
  5.   Kinsler Gustav, rođen 27. 7. 1889, Hrgovljani, Bjelovar
  6.   Kremzir Ljubo, rođen 27.6. 1911, Zagreb (zvali "Đovaniev špijun")
  7.   Milković Joža, rođen 13. 2. 1909, Senj
  8.   Seletković Mijo, rođen 4. 9. 1895, Andrijevići, Slavonski Brod
  9.   Singer Vlado, rođen 21. 10. 1908, Virovitica
10.   Tomić Stjepan, rođen 3. 2. 1906, Trebinat, op. Čapljina
11.   Tomljenović Joža, rođen 17. 3.1906, Gospić
12.   Tomljenović Slavo rođen 1. 5. 1911, Senj

i još nekolicina drugih, koji su se opet međusobom klali, tko će se više dodvoriti Budaku.

Logor je u glavnom bio privržen Oru. Jeliću, prof. Lujeriću i Oru Mati Buriću. Budak je ulagao sve i sva da bi ovu trojicu rastavio, a to mu nije uspjelo, pa ih je onda dao ukloniti sa otoka.

Početkom godine 1930. u Belgiji, t.j. prije nego se je razvio rad organizacije, živio sam sa mojom obitelji veoma dobro: posjedovao sam 280.000 franaka novca i pokućtvo koje je vrijedilo 40.000 fr. bio sam uposlen na plaću koja mi je iznosila mjesečno 12.000 franaka. U mjesecu travnju iste godine na intervenciju beogradskog poslanika Milojevića, u Briselu, bio sam odpušten s posla. U mjesecu listopadu 1932. kad sam od Pavelića bio pozvan na novu dužnost u Italiju, morao sam prodati moje pokućtvo da si uzmogne pokriti putne troškove. Cijela moja imovina u iznosu od ca. 800.000 dinara potrošena je u svrhu organizacije. U Italiju sam došao sa mojom suprugom i dvoje djece, a jedno naše dijete, koje onda imalo tek 10 mjeseci ostavili smo ga u Belgiji kod majke moje supruge na čuvanje. Ovo dijete šest mjeseci po našem odlasku iz Belgije, otišlo je sa svojom bakicom u Poljsku.

Prva moja stanica u Italiji bila je na otoku Lastovo. Na ovoj stanici ostao sam svega 6 mjeseci. Ovdje sam došao u sukob sa talijanskim vlastima, jer sam im ometao njihove poslove u organiziranju njihovih jedinica u našim krajevima, kao i italijaniziranje našeg hrvatskog pučanstva na samom otoku. Na Lastovu sam prozreo talijanske namjere, što oni misle postići preko nas Hrvata, pa sam moje mišljenje javio u jednom pismu Dr. Paveliću.

Izravno sa Lastova, preko Zadra i Rijeke došao sam na moju novu stanicu Udine. U Udinama bilo je za mene vrlo loše stanje: na svakom koraku na ulici čuju se razgovori među Talijanima o "njihovoj Dalmaciji"; na raznim kućama u gradu vide se natpisi velikim slovima: Živila naša Dalmacija, živio naš Split, živio naš Brač i t. . Ovdje sam bio primoran da se povučem u kuću i da ne izlazim na ulicu, jer mi moj karakter nije dozvoljavao, da se miješam sa ove vrste ljudima.

Moje materijalno stanje u Udinama bilo je isto tako očajno: dobivao sam na račun beriva 1000 lira mjesečno od čega sam morao platiti 400 lira za stan, 100 lira za čišćenje, 150 lira za svetlo i gorivo, a morao sam slati 100 lira za uzdržavanje mog djeteta u Poljsku. Ostalo mi je još 250 lira, za hranu, odjeću i liječenje i korespondenciju. Polovicu mjeseca hranili bi se samim krumpirima. Bolest je počela vladati u mojoj obitelji, s dana na dan sve to gorje. Pisao sam Paveliću i rastumačio mu moje stanje, ali nažalost on mi odgovara, da nije moguće povisiti mi beriva, jer da nema novca u kasi. Ovo je bila jedna prosta laž sa strane Pavelićeve. Jer kad je moglo biti novaca za izlete po švicarskim brdima i talijanskoj revijeri i voziti se u luksuznim kolima i živjeti po prvoklasnim hotelima i restauracijama, pohađati teatre i imati sve ostale zadovoljštine, ne samo on, Pavelić, nego i sva njegova okolica od kojih ni jedan nije žrtvovao baš ništa za hrvatsku stvar, moglo je onda biti novca i za bolesne članove organizacije, koji su sve žrtvovali za istu. No tu nije bilo pravice! Jednoga dana napišem jedno pismo Paveliću i zamolim ga da mi dozvoli, da moja supruga sa djecom pođe u Poljsku kod njezinih roditelja, gdje se nalazi i naše treće dijete. Navedem kao razlog materijalna sredstva s kojima ne možemo izlaziti na kraj u Udinama. On mi ovoj molbi udovolji odmah i bez ikakova kritiziranja. Tako koncem mjeseca lipnja 1933. god. moja supruga sa dvoje djece pođe u Poljsku, a ja ostado u Udinama. Uvijek sam primao 1000 lira na račun berina. 600 lira slao sam njima u Poljsku, a sebi sam uzimao ostatak od 400 lira. Od mojih 400 lira plaćao sam za stan i hranu 380 lira pa mi je tako ostavalo još 20 lira za sve ostale potrebštine. U Poljskoj kod mojih zavlada teška bolest; mlađe dijete besprekidno bolesno, a supruga je morala ići pod operaciju, koja je stajala 2500 lira, a koje ni danas nije plaćeno. Mene u Udinama svlada također bolest tako, da sam više puta pao u besvijest na ulici. Bio bi sigurno i podlegao ondašnjoj bolesti, da se ne bude našao jedan dobri i pošteni Talijanac, koji me primi u svoj stan i dao mi je sve potrebite njege do potpuna ozdravljenja. Sve ove moje poteškoće javljao sam Paveliću, a odgovor sam dobivao od nekog balavca Mije Bzika. Ovaj nesrernik bi mi odgovorio, da imam svoje berivo kao i ostali, pa da si moram sam pomoći. Ja sam dakle na račun od 5 osoba primao 1000 lira, a ostali jedinci primali isto tako na sama sebe. Tako je npr. jedna sluškinja, Katica Schisler (Šisler/ Schüßler/ *), primala plaću od 800 lira na mjesec i povrh toga odjeću i ostalo što je želila.

Nijesam više hrjeo ostati u Italiji, pa sam radi toga molio Pavelića, da mi dade putnicu i dozvoli poći u Francusku ili kamo ondje. Poslije nekoliko mojih molba pozove mene Pavelić u Bolognu na 3. kolovoza 1934. god. i tu mi dade novu misiju za Poljsku. Za urediti stvar o mom putovanju morao sam čekati na novac kojeg je donesao Kvaternik na 15. kolovoza. Kvaternik je meni dugovao iz blagajne 1000 lira, svotu koju sam ja posudio od jednog mog prijatelja a koju sam izdao dvojici ustaša, koji su tog vremena došli u Italiju preko moje stanice. No Kvaternik meni ne isplaćuje na račun rečenog duga nego 500 lira, a ostale kaže da nema. Na mom odlasku iz Udina morao sam platiti mojim novcem njihov dug i tako sam došao u Poljsku sa 400 lira u džepu. U Poljskoj našao sam moju suprugu sa djecom u neopisivo očajnom stanju: svi osim starijeg djeteta, bolesni u postelji a u kući ni kruha nema. Kako sam preživio ona dva mjeseca u Poljskoj do atentata nijesam u stanju opisati, jer me grozota hvata. 11 dan po atentatu primio sam 1000 lira za moj mjesec. Istog dana kupim si vozne karte preko Njemačke u Beč i krenem sa cijelom obitelji na put. Supruga mi je imala 40° vrućice kad smo sjeli u vlak. Putovati smo morali jer je bila već potjera za menom. U Beču smo ostali 3 dana. Ovdje mi je Kodanić donesao vozne karte do Udina. U Udine smo se povratili 28. X 1934. Moja supruga je morala odmah u bolnicu, a u džepu nisam imao ni jedne pare. Ovdje nas je opet spasio moj stari prijatelj. Na 16. 11. 1934 pozvani pođemo u Bolognu, te sutradan iz Bologne u Čivitavečia, gdje smo se ukrcali na parobrod "Argentina" skopa sa ostale 400 ustaša. Poslije 24 sata vožnje po moru stigli smo na otok Lipari: otok muka i očaja!

Na Liparima sam se opet sastao sa mojim starim drugovima i prijateljima iz Belgije: njih je bilo oko 85% od sveukupnih ustaša u Italiji. Kroz prva dva dana upoznao sam se sa cijelim logorom i njegovim životom: ljudi su meni kazivali ono, što se ne bi usudili reći nikome drugom, jer ja sam bio jedini u koga su oni imali podpuno povjerenje među svima ljudima, koji su sada novodošli kod njih. Ljudi su bili razdijeljeni u dva tabora: dalmatinci u jednom, a ostali svi u jedan drugi. Ova razdioba unijela je među ljude veliko negodovanje i mržnju jednih prema drugima, najviše mržnju prema zapovjednicima: Stjepanu Tomiću, Miji Seletkoviću i Tomi Grgiću, koji su sa ljudima barbarski postupali. Radi ove diobe najviše su okrivljavali Tomića, jer da je on tomu krivac. Dalmatinci su vidjeli u navedenim ljudima svoje najviše dušmane, kao što je i bila istina.

Na otok smo stigli svi, što nas je bilo u Italiji osim G.U.S. Pavelića, Budaka i Jelića. Svatko se je interesirao da upozna ljude G.U.S. i nadao se da će red biti uspostavljen kad oni dođu na otok (jer se je pronio glas da će G.U.S. skoro stići k nama). Nekoliko dana po našem odlasku dođe na otok Joža Milković, koji se prestavi kao član G.U.S. Nešto kasnije njega stigne i Jelić. Božićnih blagdana stigne još Hranilović, Bzik, Singer, Babić a po novoj godini 1935. stigne i Budak. Ovi ljudi osim Jelića iznajmiše si jednu najljepšu zgradu u mjestu i tamo otvore kancelariju koju zvaše G.U.S. Kad su naši borci vidili tko su ti ljudi, što sačinjavaju G. U.S. digli su se protiv i zabranjivali im da se služe tim naslovom. Budak koji je onda još u početku imao još nešto ugleda kod ljudi uspjeo je da zadovolji masu sa oduzimanjem gornjeg naslova i preuzimanjem zapovjedništva u svoje ruke. No Budak je opet tu iste ljude okupio oko sebe i to: Bzika i Bubalu za svoje pobočnike, A Singera, Kremzira i Kinzlera za svoje doušnike, Babić je bio blagajnik, Joža Milković politički izvjestitelj, Hranilović je bio neke vrste kao posmatrač, koji nije bio službeno lice. Dr. Jelić nije se u ništa pačao. Ova uprava, koja je zamjenjivala G.U.S. hodila je s gorega na gore. Jeliću, Lujetiću i Don Mati Buriću bio je život u opasnosti. Pritisak sa strane uprave osjećao se je svaki dan teži. Jasno se je vidjelo da Budak i drugovi vode ustašku organizaciju u propast, a tim i same ljude koji se u njoj nalaze. Budak je mislio da je razlog nereda u logoru Jelić i Lujetić, pa ih dade jednog dana maknuti s otoka. No poslije odlaska ovij nastala je reakcija u logoru i ljudi zahtijevaju od Budaka da povrati ovu dvojicu na otok. Kako Budak nije mogao udovoljiti zahtjevima ustaša, to oni odlučiše, da pošalju jednu delegaciju Paveliću u Torinsku tamnicu, što im je i uspjelo. Kad se je delegacija vratila iz Torina nastalo je u logoru upravo veliko iznenađenje i promjena. Pavelić je delegaciju primio u zatvoru, a nije ju htjeo slušati, već ih je okosito napao i osudio ih za njihov razorni rad protiv ustaškog pokreta. Kao posljedica ovog nereda izađe il mjesecu srpnju 1935. famozna Pavelićeva naredba sa osamdeset i nekoliko točaka: "Istraga za usranovljenje odgovornika svim neredima u ustaškoj organizaciji". Ova sramotna afera montirana po Budaku a usavršena po Paveliću bila je uperena protiv Jelića i ljudi koji su se s njim slagali. Vođenje istrage trajalo je oko 4 mjeseca, a u njoj su morali surađivati svi članovi organizacije. Način kako je istraga bila vođena bio je identičan sovjetskim revolucionarnim sudovima. Za vrijeme istrage bilo je strogo zabranjeno razgovaranje među nama koji smo živjeli izvan logora sa onima u logoru. Svi mi, koji smo živjeli izvan logora bilo smo saslušani do 27. kolovoza 1935 a sutradan t.j. 28. bili smo preseljeni iz Lipara u Connero, mjestašce udaljeno od Lipara 3 km. Istoga dana izdao je Budak strogu naredbu u kojoj se zabranjuje pod prijetnjom smrti svako sastajanje s nama, koje nas on tim dekretom prozvaše "gospodom".

1. od 2


Naslov: IZVJEŠTAJ STJEPANA MARUŠIĆA
Autor: Marica - Svibanj 09, 2013, 21:30:37

Dok smo živili u Liparima (mjesto Lipari) ja se nijesam u ništa pačao. Stao sam daleko od svega i promatrao što se zbiva u organizaciji. No zato ipak nepravde su bile velike i brojne koje su mi nanešene sa strane Budaka i njegovog dorepnika. Oni su me mrzili zato što se nijesam sa njima sastavao i odobravao njihov podli rad, a mrzili su me sigurno tim više, što sam dalmatinac, jer biti Dalmatinac bilo je dosta za Budaka i njegove krvnike. Ništa mi teško ne bi bilo biti proganjan i mučen od strane Budaka, jer to bi mogao smatrati čašću za mene, ali njegov gnjev se je opažao na mojoj nejakoj djeci i bolesno] suprugi, pa je radi toga i moja reakcija bila neminovna. Za moju obitelj nije bilo besplatnih liječnika ni lijekova, što su svi ostali imali pravo, a mjesečno berivo bilo je najniže i najnepravednije podijeljeno mojoj obitelji. Tako je jedan novodošlac sa iznajmljenom ženom i djetetom primio 2000 lira na mjesec, a ja kao prvi organizator u ustaškoj organizaciji, koji sam sve svoje dao za nju, primao sam na račun mjesečnih beriva samih 800 lira, čim sam morao podmirivati sve troškove moje obitelji koja -, sačinjava 5 članova. Svi Budakovi dorepnici dizali su predujme iz blagajne za po par hiljada lira a ja nijesam mogao dobiti predujma niti za kupiti najpotrebitiji lijek u bolesti moga djeteta.

Kad smo već bili preseljeni u Conneto Budak se je silno zainteresirao o novom životu nas "gospode" pa smo tako svaki dan mogli čitati njegove nove naredbe koje nam je on slao preko svojih povjerenika Bubala i Bzika. Ja sam naime bio prvi pogođen sa Budakovim novim izmišljenim metodama. Ovaj puta ja sam reagirao tako, kao što još nitko nije: dao sam Budaku odgovor za sve ono što sam mu dugovao iz prošlosti. Kao odgovor mojoj reakciji dobijem od Bubala jedno advokatsko pismo u kojem brani Budaka i njegove plaćenike, a meni se prijeti ustaškim sudom. (Ovo Bubalovo pismo zaplijenila mi je pariška policija na 9. svibnja 1937. u Parizu.) Ovome pismu dao sam odgovor u kojem sam kazao, da se ja nijesam došao boriti u ustašku organizaciju za nečiju ličnost a najmanje Budakovu i njegovih dorepnika, već da sam došao u organizaciju i doveo sobom 85% organiziranih ustaša da se borimo za ideale hrvatskog seljačkog naroda i t.d. Ovo je pismo dao je Budak pročitati pred ustašama u logoru i onima u Connetu. U isto vrijeme izbije afera sa Gabrom Jovanovićem, Šumanom i ostalim. O ovome nije potrebno da pišem, jer su to već opisali oni, koji su trpili, Tog vremena vladalo je među nama opsadno stanje. Sami Hranilović, Kopčinovič, Brkan i Vujeva bili su uz mene: ostali bi se bojali proći blizu mene. No bilo je i takovih koji su zahtjevali da se i mene odvede u Lipare na klaonicu.

Tog očajnog vremena povrati se u našu sredinu i profesor Lujetić. Njega je Pavelić prevario, Lujetić se odmah priključi nama petorici i nastavimo otvorenom borbom protiv krvnika i neprijatelja hrvatskog naroda. Sredinom mjeseca kolovoza napišemo nas 6 dogovorno pismo Paveliću i pošaljemo ga preko inspektora Conti-a. U ovom pismu izložili smo naše stanje na liparskom otoku i molimo Pavelića, da nas što prije sasluša, ili ako mu to nije moguće, da nas onda premjesti s otoka, jer da mi više ne možemo živjeti u blizini onih razbojnika budući da nam prijeti pogibelj života. Na 31. kolovoza iste godine u noći u 3 sata razbojnici: Bubalo, Bzik, Singer, Kremzir, Kinzler, Babić, Seletković i 4 talijanska oružnika htjedoše ubiti profesora Lujetića u njegovom stanu. Na Lujetićev vapaj poletio sam u pomoć, ali u malo da me razbojnici nijesu ubili na mjesto njega. Od njih me je obranila moja supruga, koja zamnom došla sa revolverom u ruci. Kad razbojnicima nije uspio njihov noćni plan oni pozvaše komesara policije, Pastore i narednika žandarmerije sa dvadesetak oružnika, te htjedoše Lujetića spremiti po drugom planu na 1. rujna u 7 sati u jutro t.j. nekoliko sati poslije. I ovdje smo se nas 6 našli skupa i našom silom svladali njihovu, što je bilo na čudo cijelog pučanstva na otoku. Istoga dana u 12 sati stigne vijest preko oružničke stanice u Connetu, da Ante Brkan ima putovati u 15 sati parobrodom u Messinu, gdje će se sastati sa Pavelićem. Brkan je najenergičnije odbio ovaj poziv Pavelića da on može putovati, samo u skupu svojih drugova bez kojih neće nipošto doći. Poslije vođenja jednosatnog razgovora preko telefona između nas i Pavelića, dozvoli on, da si Brkan povede sobom Lujetića i Hranilovića i da odmah kreću parobrodom u Messinu. U 15 sati oni su se ukrcali i pošli. U 16 sati stigoše iz Lipara u Conneto dva motorna vojnička čamca nakrcani oružnika. 20 minuta kasnije vidim se opsjednut u mojem stanu sa 14 oružnika, koji ne dopuste nikome da uđe u moj stan, a isto tako da izađe iz moga stana. U isto vrijeme saznajem da su stanovi i ostalih mojih drugova opsjednuti svaki po dvojici oružnika. U mom stanu nalazila se je gospođa Brkan sa svoja 2 maloljetna sina i Marko Vujeva, a Kopčinović je bio kod svoje kuće u 17 sati dođe pred vrata mog stana narednik žandarmerije i 2 detektiva, još dva oružnika i Ante Bubalo, Mijo Bzik i Ivan Zelić (ovaj zadnji u ime Pavelića). Pozvaše me da im otvorim vrata. Najprije sam promišljao, a zatim se uvedem u razgovor sa službenicima. Dadoše mi čitati jedno pismo na temelju kojega oni dolaze. Ovo je pismo bilo pisano našim jezikom, a riječi su Pavelićeve. Ovo pismo imao je u rukama Ivan Zelić. Drugo pismo imao je narednik od svojih starješina, ali ovaj nije dao svoje pismo na čitanje. U pismu od Pavelića rečeno je, da on naređuje "da se provede premetačina u stanovima Stjepana Marušića, Stanka Hranilovića, Andrije Lujetića, Ante Brkana, Stjepana Kopčinovića i Marka Vujeve, i da se zaplijene sve slike, sva pisma i svi dokumenti koji bi imali značaj da potjeću iz ustaške organizacije", kao da nam se oduzme i svako oružje kojeg posjedujemo. Pročitali smo naredbu, ali ipak još se nijesmo bili odlučili pustiti u ruke razbojnicima. Kad su već oružnici na zapovjed svog starješine počeli razbijati vrata od mog stana onda sam tek bio primoran stupiti u odlučniji razgovor. Bilo je strašno! Ovaj prizor može vrijediti samo za dramatične pisce. Moja djeca plaču i zaprepaštena gledaju kad će oružnici ući u kuću. Brkanova supruga pala je u besvijest; dva Brkanova sina razjareni kao u ludilu hoće da pucaju u masu oružnika. Sa velikim čudom uspijem umiriti Brkanove sinove. Zatim potražim od žandarmerije da potjeraju cigana Bubalu i Mongola Bzika. Na ovaj moj zahtjev masa svijeta koja bila okupljena u blizini prizora počela sama fučkari za Bzikom i Bubalom, jer više nije bilo djeteta u mjestu koje ovu dvojicu nije poznavalo i koje ih nije mrzilo. Narednik je udovoljio mojoj želji, a ja sam ga onda puštao sa ostalom njegovom bandom u moj stan. Tek u 22 sata bila je završena premetačina a patrola oružnika krstarila je cijelu noć po ulicama od mjesta. Ova je premetačina i njezin način izazvala veliko negodovanje kod cjelokupnog pučanstva na liparskim otocima.

Na 2. rujna povratili su se iz Messine Brkan i Hranilović, a profesor Lujetić je ostao u Messini na "liječenju". Prije nego što su ova dvojica razgovarali sa Pavelićem ovaj ih je dao pregledati po talijanskoj policiji i našli su uza nje 2 revolvera i 100 naboja. Imali su razgovor kratak i neprijateljski. Pavelić je ovaj puta obećao Brkanu da će ga sa njegovom obitelji premjestiti sa otoka. Hraniloviću i meni nije dao nikakove nade za premještaj, premda smo mi isto tražili. Na 1. X. 1936. Brkan se je premjestio u Messinu. Istog dana zatražili smo Hranilović i ja pismeno kod inspektora Conti-a i kod Pavelića da nas se premjesti u najkraćem vremenu, jer u protivnom da ćemo stupiti u štrajk glađu. Na 24. istog mjeseca u noći u 10 i 1/2 sati po naredbi Budaka došli su u naš stan Babić i Bzik i još dvojica razbojnika da nas ubiju: talijanske vlasti bile su im pri ruci, jer su posredovali kod električne centrale da se od 10 112 do 11 sati ugasi svjetlo u cijelom mjestu. No razbojnicima ni ovaj potez nije uspio, jer su naša kućna vrata bila tako osigurana pa ih nijesu mogli razbiti. Za ovaj slučaj imali smo za svjedoke podnarednika žandarmerije iz Conneta, kao i Stjepana Kopčinovića i više naših i Talijana koji su živili na otoku. Radi ovog razbojničkog napadaja izvijestili smo talijansko Ministarstvo unutarnjih poslova dana 5. XI. iste god. Hranilović je dobio dozvolu da se prepomjesti na kontinent u Milazzo, a 7. istog mj. ja sam sa mojom obitelji stupio u štrajk glađu, kao u znak protesta, koji smo izdržali do 15. istog mjeseca. Kroz ove dane štrajkanja bilo je dosta trke: dobio sam jedno prijeteće pismo od Pavelića, koje mi je zaplijenila francuska policija u Parizu dne 9. V. 1937. i brzojav od inspektora Conti-a, u kojem mi se prijeti izgonom iz Italije ako ne odustanem od štrajka. Konačno dobijem i ja premještenje u Milazzo kod Hranilovića dne 15. I. 1937.

Hranilović i ja već od samog događaja one strašne tučnjave na Liparima zaključili smo da jedan od nas dvojice mora pod cijenu života pobjeći iz Italije i izvjestiti vodstvo u domovini o događajima u našoj organizaciji, ali smo znali da bjegstvo sa otoka nije moguće, pa nam je bio prvi cilj da se dohvatimo kontinenta. Kad sam ja pošao u Connete dobio sam od Marka Vujeve njegovu argentinsku putnicu. U Milazu ovu putnicu pritvorili smo u vrijednu za putovanje u toku dogovora sa Hranilovićem meni uspije pobjeći iz Italije dne 14. III. 37. Putovao sam preko Austrije i Njemačke u Belgiju. Iz Belgije pisao sam jedno pismo Jeliću u Berlin. Od njega ne dobi odgovora. Javim se na našu organizaciju u Serviny, gdje sam doznao da svi naši skupa sa Jelićem internirani u Njemačkoj. Uzmem preporuke kod mojih belgijskih prijatelja koji su tamo narodni zastupnici, a novca dobijem od naše organizacije te pođem u Pariz. Iz Pariza pišem odmah Krnjeviću u Ženevu na neku adresu koju sam poznavao još kad sam predvodio naše organizacije u Belgiji. Od Krnjevića dobijem odgovor sa točnom adresom. Pišem mu opet i molim ga da dođe k meni u Pariz, jer da mu imam pričati o važnim događajima u našoj organizaciji u Italiji. Navedem mu u pismu također da sam izbjegao iz Italije. Krnjević meni odgovara da nije potrebno ni da on dolazi k meni ni ja kod njega, već da mu opišem sve potanko i pošaljem poštom. Na ovo Krnjevićevo pismo silno sam se naljutio, jer nije bilo moguće da tretiram o jednoj stvari gdje se radi o životima od 500 naših ljudi . Jedina nada još mi je postojala da nađem kakovu osobu i pošaljem u Zagreb kod vodstva ali kako nijesam imao novaca, da platim troškove osobi, koja bi trebala putovati u Zagreb pa tako i ta inicijativa ostade neizvršena. Međuvremenom razgovarao sam sa nekoliko političkih lica u Parizu i interesirao se kod njih na našu hrvatsku stvar. Po svudje sam bio najljepše primljen i dalo mi se je razumjeti da se Francuzi puno interesiraju našoj stvari. Tako je došlo i do mog senzacionaInog apšenja u Parizu dne 9. V. 1937. Ovdje sam bio kažnjen sa 3 mjeseca zatvora za krivičnu purticu i po tom izgnan iz Francuske. U moju korist u Parizu intervenirali su ministri: Delbos, Blum i Campnenchi i još neka druga istaknuta politička lica; ovi su me spasili od moguće robije. Iz Francuske došao sam u Belgiju gdje sam se sakrivao sve do 3. I. 1938. na 3. 1. 1938 pošao sam u Berlin kod Jelića. Ovdje sam bio skriven za vrijeme Stojadinovića boravka u Berlinu, a kad je on poša iz Njemačke ja sam se pokazao na slobodi, gdje su me Nijemci na intervenciju Beograda uapsili i stavili u zatvor, gdje su me držali mjesec dana, a zatim me pustili na slobodu. Dosadan više emigrantskog života i željan imati moju djecu blizu sebe odlučio sam da se povratim u domovinu. Poslije mjesec dana čekanja, ja dobijem usmenu dozvolu za povratak, a Slavku Cihlaru rekoše, da još zanj nije ništa došlo. Tako dana 12. IV. 1938. podjem iz Berlina u domovinu, a kad sam stigao na granicu u Jesenice tu me uapse i sprovedu u Beograd u zatvor, gdje su me držali točnih 15 dana. Kad su me pustili iz zatvora dadoše mi oružnika koji me je pratio do Zagreba, a u Zagrebu mi dadoše drugog koji me je pratio do Splita. U Split sam stigao 25. IV. o. g. i sada se nalazim kod svojih roditelja, a moja obitelj stiže iz Italije dne 2. dojdućeg mjeseca

U Rogoznici - Omiš dne 23. VI. 1938.

Stjepan Marušić.

Izvor: Arhiv Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske, Mjere vlade i teror vladajućeg režima - grupa XVI - Zbirka između dva rata, VIII
____________
1 G.U.S. - Glavni Ustaški stan

* Iz dopisa poglavnikovog pobočnika I. Bukovačkog od 8. IV. 1933, ustašici Kati Šisler proizlazi kako je sretno stigla i da ostaje kod ustaškog povjerenstva gdje se prijavila (Milano) A-VII, NDH, Kut. 85 f.
Katica Šisler se kasnije udala za Tomu Grgića.
"Schüsselmacher" je naziv zanimanja obrtnika za posude – zdjele, a obrtnik je "Schüßler" tj. zdjelar. MD

2. od 2


Naslov: Nezavisna Država Hrvatska ima 22 velike župe
Autor: Marica - Srpanj 14, 2014, 21:49:37

Nezavisna Država Hrvatska ima 22 velike župe

Nezavisna Država Hrvatska podijeljena je u dvadeset i dvije Velike župe. Svakoj je na čelu Veliki župan, koji je posrednik između hrvatske državne vlade u Zagrebu i određenoga broja kotareva u svakoj velikoj župi. Ovdje se nižu sve naše velike župe po njihovim imenima s oznakom sjedišta, u zagradi i s imenima kotareva, koji joj pripadaju:

  1.   Zagorje (Varaždin): Varaždin, Čakovec, Prelog, Ludbreg, Novi Marof, Ivanec, Zlatar, Krapina, Pregrada i Klanjec;
  2.   Prigorje (Zagreb): Zagreb, Samobor, Stubica, Sv. Ivan Zelina, Dugo Selo, Velika Gorica i Kutina;
  3.   Bilogora (Bjelovar): Bjelovar: Đurđevac, Koprivnica, Križevci, Čazma, Garešnica, Grubišno Polje;
  4.   Baranja (Osijek): Osijek, Virovitica, Slatina, Donji Miholjac, Valpovo, Našice i Đakovo;
  5.   Vuka (Vukovar): Vukovar, Vinkovci, Šid, Ilok, Hrvatska Mitrovica, Ruma, Irig, Srijemski Karlovci, Stara Pazova i Zemun;
  6.   Posavije (Brod na Savi): Brod, Derventa, Gradačac, Brčko, Bijeljina i Županja;
  7.   Livac i Zapolje (Nova Gradiška): Nova Gradiška, Požega, Daruvar, Pakrac, Novska, Bosanska Dubica, Bosanska Gradiška i Prnjavor;
  8.   Gora (Petrinja): Petrinja, Sisak, Glina, Vrginmost, Dvor, Bosanski Novi i Hrvatska Kostajnica;
  9.   Pokuplje (Karlovac): Karlovac, Jastrebarsko, Pisarovina i Vojnić;
10.   Modruš (Ogulin): Ogulm, Slunj, Vrbovsko, Delnice i Hreljin;
11.   Vinodol i Podgorje (Senj): Senj, Crikvenica, Novi Vinodolski, Brinje i Barlobag:
12.   Gacka i Lika (Gospić): Gospić, Otočac, Perušić, Udbina i Gračac;
13.   Bribir i Sidraga (Knin): Knin i Drniš;
14.   Cetina (Omiš): Omiš, Split. Sinj, Imotski, Makarska, Brač i Hvar;
15.   Hum (Mostar): Mostar, Nevesinje, Konjic, Ljubuški, Metković;
16.   Dubrava (Dubrovnik): Dubrovnik, Čapljina, Stolac, Ljubinje, Trebinje, Bileće i Gacko;
17.   Vrhbosna (Sarajevo): Sarajevo, Foča, Čajniče, Rogatica, Višegrad, Srebrenica i Vlasenica;
18.   Usora i Soli (Tuzla): Tuzla, Zvornik, Kladanj, Maglaj Gračanica, Doboj, Tešanj i Teslić;
19.   Lašva i Glaž (Travnik): Travnik, Zepče, Zenica, Visoko i Fojnica;
20.   Pliva i Rama (Jajce): Jajce, Bugojno, Prozor, Duvno, Livno, Glamoč i Vacvar;
21.   Krbava i Psat (Bihać): Bihać, Cazin, Korenica, Donji Lapac, Grahovo, Kulen Vakuf, Petrovac i Krupa;
22.   Sana i Luka (Banja Luka): Banja Luka, Pridor, Sanski Most, Ključ i Kotorišće.

Hrvatsko jedinstvo
Varaždin, 14. kolovoza 1941


Naslov: Tumačenja značenja rieči "Ustaša"
Autor: Marica - Srpanj 17, 2014, 12:02:36

Tumačenja značenja rieči "Ustaša"

Rieč ˝Ustaša˝ nalazi se već 1875. godine u Fihpovićevom njemačko-hrvatskom rječniku pod njemačkim značenjem ˝Freiheitskämpfer˝ (borac za slobodu). Tako su se zvali hrvatska borci u Bosni i Hercegovini, koji su ustali protiv stranog Osmanlijskog gospodstva, da bi sve pokrajine povratili svojoj zemlji Hrvatskoj, iz godine 1875.-1878.

Srbski rječnici, kao na pr. Popovićev iz 1895. i kasnije hrvatski, koji stajahu pod utjecajem jugoslavenske ideje ujedinjenja, prevode rieč "Ustaša" na njemački sa "Rebell" ili "Insurgent" što znači pobunjenik ili odmetnik.

Dr. Vinko Esih *, u rječniku koji je tiskan pred proglašenjem nezavisnosti Hrvatske u 1941. g., prevodi rieč "Ustaša" s njemačkim značenjem "Landsturmann" i "Landsturm" t.j. narodni ustanak kao "Volksaufgebot".

Još za postojanja austrougarske monarhije njemački naziv "Landsturm" preveden je službeno na hrvatski kao pučki ustanak, "Landsturmann" kao pučki ustaša, a "Landsturmregiment" kao pučka ustaška pukovnija. U nastavku predaje (tradicije) bosansko - hercegovačkih boraca za slobodu iz godina 1875.-1878. i ustanka Hrvata u vremenu svjetskog rata, dobiše hrvatski borci za slobodu od 1931. god. službeni naziv "Ustaša", koji se je sasvim razumljivo zadržao kod vojničkih postrojba hrvatskih boraca za nezavisnosti.

Prema tome ne leži nikakav uzrok na izmjeni naziva "Ustaša" sa bilo kojim drugim pojmom, koji tom nazivu ne bi mogao dati jasnije obilježje, jer je pojam "Ustaša" ukorienjen u hrvatskom jeziku i potječe iz stare hrvatske predaje.

Ako Srbi i Jugoslaveni pod "Ustaša" razumiju "pobunjenik", to je njihova stvar
. Za nekoga tko vlada silom, žigoše se borac za slobodu na svaki način kao pobunjenik ili odmetnik, ali u vlastitoj narodnoj državi "Ustaša" označuje borca za slobodu ili čovjeka pučkog ustanka.

Iz ovih razloga su u oružanoj snazi Nezavisne Države Hrvatske i nadalje nazivi "domobran" i "ustaša", koji potječu iz predaje stare hrvatske vojske do 1918. g.

Ovom prilikom valja podsjetiti na činjenicu, da se srbski oslobodilački borci nikada ne nazivahu "Ustašama", već "hajducima" ih "komitadžijama" odnosno ˝komitama˝, nazivima turskog, a nipošto srbskog podrietla. Nazivi "hajduk" i "komitadžija", odnosno "komita", na turskom jeziku ni izdaleka nemaju značenje borca za oslobodjenje. Naprotiv, "Ustaša" je čisto hrvatska rieč, kako po svome podrietlu, tako i po značenju.

Hrvatsko jedinstvo, 29.04.1943.

___________

* Dr. Vinko Esih, nakladnik i leksikograf rođen 4. listopada 1900. u Glamoču, umro 11. listopada 1964. u Zagrebu. /MD/

Radovi:
-   Francuski kapital u kraljevini SHS 1925/327;
-   Naša poljoprivredna politika. Povodom zakona o upravljanju poljoprivrede 1929/253;
-   Osvrt na godinu 1930., 1931/1;
-   Naše poljodjelstvo i medjunarodni agrarni kredit 1931/97
-   Hrvatsko-njemački rječnik, Vinko Esih,1941 - 862 stranice
i td.


Naslov: "Siva knjiga" o zločinima četnika i partizana
Autor: Marica - Srpanj 19, 2014, 17:48:12

"Siva knjiga" o zločinima četnika i partizana

Odmetnička zvjerstva i pustošenja u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj
u prvim mjesecima hrvatske narodne države.

Ovih je dana ministar dr. Mladen Lorković primio diplomatski zbor u Zagrebu i tom im prilikom predao "Sivu knjigu" minislarstva vanjskih poslova. [1]

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Siva%20knjiga-NDH.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Siva%20knjiga-NDH.jpg)

Prilikom predaje "Sive knjige" održao je ministar vanjskih poslova dr. Mladen Lorković govor, koji donosimo u cielsti:

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Mladen_Lorkovic_za_govornicom_u_Hrvatskom_Saboru.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Mladen_Lorkovic_za_govornicom_u_Hrvatskom_Saboru.jpg)

          Predajem javnosti "Sivu knjigu" ministarstva vanjskih poslova Nezavisne Države Hrvatske, prvu ove vrste - koja prikazuje odmetnička zvjerstva i pustošenja u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u prvim mjesecima hrvatske narodne države. Ta knjiga temeljena isključivo na službenim izvorima pruža neizmjerno potresno svjedočanstvo o djelu razaranja, što ga odmetničke bande poduzeše na području Nezavisne Države Hrvatske, o strahovitim zločinima i podivljalosti odmetnika, o desetcima tisuća uništenih hrvatskih života i miliardama raztepenog narodnog imetka. Težka srdca moram utvrditi, da ova knjiga sa svojim strahotama, o kojima svjedoči, predstavlja tek maleni izsječak iz djela uništavanja i razaranja, koje vrše odmetnici - a tek kasnija izdanja moći će zahvatiti veći dio tih zločina. Ona je već sada odraz neprijateljskog djelovanja, da se u cjelini dade odgovor na pitanja, koja se nameću pred jezovitim slikama umorstava i pljačke. Ta su pitanja:
1.   Tko su odmetnici;
2.   Koja ih pobuda vodi;
3.   Kojim se sredstvima služe i
4.   Tko nosi odgovornost za počinjene zločine.

Po skupljenoj gradji vidi se, da se odmetnici od samih početaka diele u dvie skupine, od kojih je jedna velikosrbska, a druga komunistička. Velikosrbska skupina sastavljena je pretežno iz elemenata okupljenih pod skupnim imenom četnika[/b]. Jezgra te skupine bijahu četničke formacije bivše jugoslavenske vojske, koji su još u doba mira bili spremani za gerilski rat, te po tome nose i ime četnici, što znači gerilski ratnici. Još prije prvog svjetskog rata imala je srbska vojska u svome krilu četničke postrojbe i iz redova tih postrojbi potekao je i Sarajevski atentat, koji je izazvao Prvi svjetski rat.

Ta predaja preniela se i na jugoslavensku vojsku, koja je uviek bila i ostala temeljno sredstvo za primjenjivanje velikosrbskih ciljeva. Četnička udruženja ponosila su se uviek sarajevskim umorstvom, pa je poznato i to, da danas jedna četnička jedinica nosi svoje ime po počinitelju sarajevskog atentata. Četnici bu bili djelatni u Jugoslaviji, osobito u Hrvatskoj i Macedoniji, gdje su pod zaštitom državne vlasti činili težke zločine protiv mirnog pučanstva, a od četničke ruke zaglavio je i vodja hrvatskog naroda Stjepan Radić na sjednici beogradskog parlamenta. Ti velikosrbski krugovi koji su se služili četničkom organizacijom kao nadzornim oružjem, oni su isti, koji 27. ožujka 1941. provedoše beogradski puč i time rat bivše Jugoslavije protiv velevlasti osovine. Time se jugoslavenska država, temeljena na tlačenju Hrvata, Bugara, Niemaca, Madžara, Albanaca i ostalih narodnosti, razpala već prvih dana rata poput pljeve, a jugoslavenska vojska razišla se na sve četiri strane svieta. Potlačeni narodi uz pomoć savezničkih vojski stresoše se tada tudjinske srbske vlasti. U tom času započela je prema davno unapried izradienom planu djelatnost četničkih odreda, koji se skupiše oko srbskog pukovnika Draže Mihajlovića. No nisu ti odredi okrenuli svoje oružje protiv pobjedničkih vojski, već su započeli paljenjem golorukog hrvatskog pučanstva. Već prvih dana poslije proglašenja Nezavisne Države Hrvatske 13., 14. i 15. travnja predprošle godine, izvršili su četnici prvi krvavi napadaj na hrvatsko pučanstvo u Hercegovim. Napali su Čapljinu i okolicu, kojom prilikom je poubijan velik broj Hrvata i spaljeno više hrvatskih sela. Odtada djelatnost ovih četničkih, bandi ne prestaje, iako je koncem prošle godine u njihovim redovima došlo do razkola - uvidjevši svoj krivi put. Neprestana zločinačka djelatnost pukovnika Mihajlovića, divljaštva, koja su ove skupine, koje spadaju u sastave bivše jugoslavenske vojske, a prepunjene su običnim razbojnicima i najgorim talogom ljudskog družtva, izvršile nad hrvatskim pučanstvom, osobito u Bosni i Hercegovini, te posebice nad hrvatskim muslimanima, nadkriljuju sve, što se u Hrvatskoj zbilo od vremena srednjeg vieka.

Druga skupina odmetnika sastoji se od komunista. Premda je organizacija komunističke stranke u Jugoslaviji bila službeno zabranjena, ipak je komunistička djelatnost, osobito u Hrvatskoj i Macedoniji, po velikosrbskim režimima bila ne samo trpljcna, nego u izvjestnom pogledu upravo podupi-rana sa nesakrivenom svrhom, tla se u tim zemljama oslabljuju zdravi nacio-nalizmi. Na taj način komunistička stranka kroz dvadeset i dvie godine obstanka bivše Jugoslavije izgradila je široku mrežu svojih ćelija, koje su najjače oružje imale na beogradskom sveučilištu. Ruka o ruku s beogradskim elementima stvorila je komunistička stranka u Srbiji razpoloženje koje je konačno dovelo do beogradskog puča i do izazivanja rata po pučističkoj vladi. Nakon razpada Jugoslavije komunisti nastaviše svoju djelatnost, a u otvorene terorističke i odmetničke podhvate predjoše odmih nakon 22. lipnja 1941. godine, kada su za to dobili izričiti nalog iz Moskve.

Kao što četnici tako i komunisti središte svoga djelovanja nemaju na području Nezavisne Države Hrvatske, već su ne samo vodje, atentatore, oružje i municiju, te promičbeno gradivo i novac dobili iz inozemstva, već su iz inozemstva s pojedinih područja bivše Jugoslavije u velikom broju ubacivali u Hrvatsku gotove banditske čete, koje su onda na našem području vršile težka krvoločstva, uništavanja privatnog i državnog imetka i druge zločine, dajući tako hrvatskom narodu naslutiti, što bi ga čekalo, kada bi te bande jednom doista došle do prevlasti. Tako su godine 1941. bande, koje su mjesecima terorizirale iztočnu Bosnu, gotovo bez iznimke potjecale iz Srbije, a jezgra komunističkih bandi, koja se danas nalazi u Hrvatskoj, sastoji se iz šest crnogorskih partizanskih brigada, koje su u ljetu 1942. iz inozemstva provalile u Hrvatsku. S dubokim zadovoljstvom utvrdjujem, da je medju Hrvatima četnički pokret uobće bez pomagača, a komunistički pokret po samim Hrvatima, koji su u njemu, ne bi bio u stanju ni na jednoj jedinoj točci ugroziti javni mir i red. Nosioci nemira su tudjinci i uobće nehrvati. Potrebno je utvrditi, da kao što su četničke bande Draže Mihajlovića izvršni organ jugoslavenske emigrantske vlade u Londonu, tako su partizanske bande izvršni organ komunističke internacionale sovjetskih vlastodržaca.

Utvrdivši tko su odmetnici u Hrvatskoj, dali smo već u suštini i odgovor na pitanje, koje ih pobude vode. Četničke bande jugoslavenske emigrantske vlade nosioci su velikosrbske misli. Njihov je cilj onaj isti, koji su imale prije prvog svjetskog rata, a koji su provodili kroz dvadeset i dvie godine u Jugoslaviji, kada je njihovo ime za hrvatski narod bilo istovjetno s najgorim terorom i zločinima. Velikosrbska nastojanja išla su uviek za tim, da Srbija priedje okvir svojih narodnih granica i svojhi narodnih mogućnosti, te da sebi podmetne susjedne narode. Nažalost velikosrbska stremljenja već preko 150 godina idu u prvom redu za uništenjem hrvatstva, premda Hrvati u prošlosti nikada ništa na žao Srbima učinili nisu, već su naprotiv od turskih vremena dalje u okviru svoje državne autonomije velikom broju srbskih izbjeglica pružili i krov nad glavom i zemlju dali i vjersku slobodu najšireg razmjera osigurali, a kasnije ih i u političkom i državnom životu angažirah na temelju najveće širokogrudnosti i pune ravnopravnosti. Velikosrbi su uviek Hrvatima o glavi radili. I kada je 1918. godine stvorena Jugoslavija, velikosrbski režimi Hrvatima su dobro učinjeno za srbstvo kroz vjekove platili okrutnim pokušajem uništenja hrvatskog naroda i samoga hrvatskog imena.

Četničke bande bile su kod toga najzloglasnija predstraža velikosrbstva.

Poslije razsula Jugoslavije četničke bande Draže Mihajlo vica dobile su zadatak, da svima sredstvima nastave svoj dotadanji rad na izkorjenjivanju hrvatskog naroda i da u koliko je ikako moguće ometaju izgradnju Nezavisne Države Hrvatske. Mimo ovog njima svojstvenog cilja te su bande dobile za zadaću, da stoje na razpolaganju Velikoj Britaniji za pripreme u pravcu toliko spominjane druge fronte. Cilj je tih bandi ponovno zarobljenje hrvatskog naroda i još veće proširenje Srbije, nego je bilo 1918. godine. Koji je pako cilj komunista nije potrebno posebno dokazivati. Oni na njima svojstven način spremaju jugoslavensku sovjetsku republiku, te su u tu svrhu na najbezobzirniji način poubijali tisuće i tisuće mirnih i častnih seljaka i gradjana, koji bi trebali biti prve žrtve u onoj jezovitoj klaonici, koju boljševici spremaju europskim narodima. Od važnosti je medjutim iztaknuti, da vodstvo organizacija i financiranje partizanske akcije u Hrvatskoj leži u rukama tudjinaca, koji su za to posebno školani u naročitim terorističkim školama u Sovjetskoj Rusiji ili pak u španjolskom gradjanskom ratu.

Jedna i druga skupina bandita u prvom su vremenu najtjesnije suradjivali, te su u srpnju i kolovozu 1941. na pobudu komunista podigli nemire na različitim stranama, napose u Srbiji, Crnoj Gori, Hrvatskoj i slovenskim pokrajinama. Nesloga, koja u pitanjima europskog jugoiztoka vlada izmedju Moskve i Londona, došla je medjutim ubrzo do izražaja i u odnosu tih dviju banditskih skupina, koje su od kasne jeseni 1941. u medjusobnoj zavadi, te si sada putem podzemne štampe i tajnih krugovalnih postaja predbacuju zločine, koje su najprije zajedno vršili, a sada ih vrše odvojeno. Kako se iz rečenog vidi, ciljevi odmetničkih bandi u toliko su različiti, što jedni žele uzpostavu velike Srbije pod Karadjordjevićem, dok drugi žele sovjetsku Jugoslaviju. Ujedinjeni su medjutim i jedni i drugi svojim zločinačkim instinktima, morem prolite nevine krvi, te paklenom mržnjom na sve što je hrvatsko, kao i na novi poredak, koji se u Europi stvara pod vodstvom velevlasti osovine.

Sredstva, kojima s odmetnici jedne i druge vrste služe u svojem zločinačkom djelovanju opisani su i svjetlopisnom gradjom podkriepljeni u ovoj "Sivoj knjizi".

Najhitnija oznaka njihove djelatnosti jesi bjesomučna i krvoločna borba protiv golorukog i mirnog hrvatskog pučanstva. Foča, Goražde, Priedor, Krnjeuša, Višegrad, Drvar, Čajniče, Rogatica, Avtovac, Koraji, Gornji Ervenik, Prozor, imena su nekojih mjesta, kojih užasno stradanje poznato je nadaleko. Jednako tako poznata je sudbina Hrvata muslimana iz kotareva Gacko, Ljubinje, Trebinje, Nevesinje i Stolac. Stotine hrvatskih naselja stradalo je na sličan način. Most strave u Koči nekoliko puta bio je prizor užasnog klanja hrvatskog pučanstva po pomahnitalim odmetnicima. U selu Plolniku su prošle godine po odmlenicima organizirane prave klaonice za hrvatsku djecu. Sudbina hrvatskih žena koje su pale u odmetničke ruke ne da se opisati. Naprotiv sukob s oružanim snagama ti junaci iz šuma izbjegavaju gdjegod i kadgod im je to moguće. Protiv oružanih snaga nastupaju načelno samo iz zasjede i noću i onda kad imadu mogućnost malobrojne obhodnje ili posade iznenaditi brojčanom golemom nadmoći. Atentati na vlakove, u kojima stradaju seljaci, gradjani, radnici i slučajni prolaznici, te atentati na vlakove, koji prenose živežne namirnice za pasivne krajeve i veće gradove i pokušaji paljenja žetve daljnja su sredstva ovih bandita. O bestialnosti odmetnika neka svjedoče iz golemog niza dokumenata samo ova dva:

Jedne večeri u selu Plošniku (kotar Bieljina) odmetnici su doveli dvadeset i sedmero mužke djece, koje je jedan od odmetnika onako sjedeći stavljao na svoja koljena i klao, dok su drugi tu djecu držali za ruke i noge. Izvršilac je u to vrieme stavivši glavu dotičnika na svoju lievu nadkoljenicu, uhvatio ga svojom lievom rukom za bradicu, a desnom klao.

Četnici iz sela Dječ i Šagotić (kotar Bileće) uhvatili su 38 žena i djece, te ih odveli k Dušanu Popari na Planu, te porezali kose, a nekojima i oči izvadili, skidali ih do gola, te iste od veli do goruće kuće Salka Avdića, te sve žene pobacali u vatru. Zatim su četnici Spasoje Samardžić i još devetorica odveli petero djece u starosti od 4 do 15 godina, medju kojima Salka Avdića, Ibru Asima, Ragiba i Huslija Avdića. te Salku izvadili oči i bacili u jamu, a ostalima izvadili oči, poklali i ostavili ih na zemlji.

- 1 -


Naslov: "Siva knjiga" o zločinima četnika i partizana
Autor: Marica - Srpanj 19, 2014, 17:49:31

"Siva knjiga", koju danas predajem javnosti sastoji se od neprekinutog niza opisa ovakvih najbestijalnih zločinaca. U mukotrpnoj poviesti hrvatskog naroda krvave stranice, koje izpisaše partizanski i četnički odmetnici u zadnjih poldrug godine, predstavljaju jedno od najbolnijih poglavlja.

Na koncu nam je još izpitati, tko nosi odgovornost za odmetničke zločine. Neposredni krivci poznati su. To su bande, koje se većinom iz inozemstva ubacuju u Hrvatsku i njihovi vodje, koji su dobro poznati i koji ne će izmaći zasluženoj kazni. Za djelatnost četničkih rulja odgovorna je medjutim i skupina velikosrbskih emigranata u Londonu, koja se Krsti imenom neke jugoslavenske vlade, te njezin predstavnik razkralj Petar Karadjordjević. Razkralj Petar upravio je opetovane pozive svojim bivšim podanicima na obći ustanak, u kojima je harangirao na čine, koji su u ovoj "Sivoj knjizi" opisani. Takav jedan poziv uputio je preko londonskog krugovala 1. listopada 1941., a taj je poziv u obliku letaka po englezkim zrakoplovcima bacan nad Srbijom. Crnom Gorom i Hrvatskom. Dnevno članovi emigrantske velikosrbske skupine u Londonu pozivaju svoje pristaše, a napose pripadnike t. zv. Z-skupine [2] na vršenje ubojstva i druge zločine.

Englezki krilaši bacali su opeto.ano medju četnike zlamike, funte i dolare, ali su spuštali i englezke častnike stručnjake za špijunažu i sabotažu, od kojih su neki po našim domobranima već zarobljeni. Emigrantska velikosrbska t.zv. vlada u Londonu nosi političku i kriminalnu odgovornost za desetke tisuća poubijanih Hrvata, najviše žena i djece, te za stotine i stotine popaljenih i uništenih hrvatskih naselja i za druga golema uništavanja narodnog dobra izvršenog po četnicima. Po tom svom djelovanju ta emigrantska skupina u Londonu predstavlja samo produljenje svega onoga, što je hrvatski narod kroz dvadeset i dvie godine izkusio od raznih beogradskih vlada, te joj barem s toga gledišta pred očima hrvatskog naroda doista i pripada naziv jugoslavenska vlada.

No za četnička zlodjela snose punu odgovornost i oni koji ovu t.zv. jugoslavensku vladu u Londonu podržavaju, financiraju i svim sredstvima pomažu, te bilo preko nje, bilo izravno, bilo preko svojih častnika pružaju pomoć u novcu ili materijalu četničkim krvolocima.

Hrvatski narod u tom dizanju englezke vlade vidi samo nastavak one prijašnje britanske politike prema Hrvatskoj, koja je Hrvatsku godine 1918. protiv volje cjelokupnog hrvatskog naroda i bez obzira na sve apele, koje je tadašnji vodja hrvatskog naroda Stjepan Radić upravljao na parizku mirovnu konferenciju, izručila na milost i nemilost tudjinskoj vladavini. Hrvatski narod ne ćudi se, sto četnički krvoloci primaju danas svaku pomoć od strane Velike Britanije, kad se sjeća, kako su mimo svih britanskih naklapanja o demokraciji diktatorski beogradski režimi, koji su bili dijametralna opreka svakoj demokraciji, još u doba mira uživah neograničenu podporu Velike Britanije, a u ono vrieme bilo je u moći britanske vlade, da jednim jedinim aktom dokrajči kruto robovanje hrvatskog naroda ili barem njegovo moralno i fizičko uništavanje. Na svaki način podpora, koju danas četničke horde, dok kopaju oči ranjenicima, ženama i djeci i peku žive ljude na ražnju, uživaju sa strane Londona, najbolja je ilustracija vriednosti čovjekoljubivih fraza, kojima se i u ovom ratu služi englezka promičba.

Za čine t.zv. partizana snose odgovornost moskovski vlastodržci, a poimence komunistička internacionala, koja u svakom pogledu upravlja njihovim djelovanjem, nije potrebno napose dokazivati. Metode, kojima se komunističke rulje služe u svojim razornim djelovanjima one su iste, koje su svemu svietu poznate iz vremena komunističke revolucije u Rusiji, u pojedinim zemljama srednje Evrope i najposlije u Španjolskoj. Na jednoj strani upravo paklena lažljivost promičbe sa svrhom da razori svaki temelj moralnog shvaćanja, da zavadi stalež sa staležom, narod s narodom, čovjeka s čovjekom, oca sa sinom i brata s bratom, a s druge strane označuju krvoločnu okrutnost u borbi s protivnikom. Gdje je tim hordama uspjelo, da časovito prigrabe vlast, tamo je pučanstvo za uviek imuno od svake komunističke promičbe, jer se na najdrastičniji način imalo prilike uvjeriti o groznom ponoru, koji razdvaja smicalice komunističke promičbe od strahovite komunističke stvarnosti.

"Siva knjiga" koju ovdje predajem javnosti, svjedočanstvo je, kako o zločinačkim sredstvima tako i o opakim ciljevima dušmana hrvatskog naroda, koji su ujedno dušmani svih sila novog poretka. Ona svjedoči, da naši protivnici žele ne samo lišiti hrvatski narod državne nezavisnosti i ponovo ga podjarmiti u državu, protiv koje se čitav hrvatski narod kroz dvadeset i dvije godine borio i u odlučnom času kao jedan čovjek u otvorenom narodnom oružanom ustanku digao, već taj narod žele ubijanjem i prostim klanjem, paležom i razaranjem hrvatskih naselja naprosto izkorieniti i s lica zemlje izbrisati, da budu konačno proveli ono, što su u versailleskoj Jugoslaviji započeli ali nisu uspjeli dovršiti.

Ova "Siva knjiga" osim toga na jednom konkretnom primjeru krvavim slovima dokazuje, kako u praksi izgleda primjena t.zv. atlantske povelje. Ona svjedoči o tome, što angloameričko-sovjetski savez shvaća pod čovječnosti, slobodom i demokracijom. Ona je tužna minijatura onoga, što podmukli i krvožedni židovski mozgovi spremaju Evropi kad bi im ikad uspjelo evropskim narodima nametnuti svoju vlast. Ona je još jedan dokaz, da je hrvatski narod kao i kroz vjekove ostao vjeran svom poviestnom poslanstvu, da bude jedan od bedema, na kojem se Evropa sa svima bezsmrtnim tekovinama evropskog duha i evropske uljudbe brani protiv mračnih sila stranog ljudstva i nižeg duha, koji su kroz tisućljeća uviek iznova kušali preplaviti ovaj naš ponosni kontinent da uviek iznova budu hametom poraženi. Hrvatski narod je sviestan da doprinoseći težke žrtve u krvi i ljudstvu za svoju vlastitu narodnu i državnu nezavisnost, služi ujedno najvišim vriednostima, koje je ljudski rod stvorio i stekao. Stoga će on u težkoj nametnutoj mu borbi rame u rame sa svojim saveznicima izdržati sva izkušenja do konačne pobjede, koja će blagosloviti doprinesene žrtve

Hrvatsko jedinstvo, 21. siečnja 1943.

____________________

[1] Matija Kovačić (Ljubljanica kraj Siska, 1. rujna 1901. – Barcelona, 12. siječnja 1972.), publicist i državni dužnosnik. Od 1941. godine urednik Hrvatskog naroda, potom savjetnik u Ministarstvu vanjskih poslova NDH, a od listopada 1942. do siječnja 1944. glavni ravnatelj Glavnog ravnateljstva za promidžbu u Ministarstvu narodne prosvjete. Pisao je u većini listova za vrijeme NDH, a napose u Hrvatskom narodu, uglavnom izlažući, objašnjavajući i pripremajući promidžbenu državnu politiku. Godine 1942. preuzima pripremu materijala za knjigu o četničkim i partizanskim zločinima u NDH, koja je poznata pod naslovom Siva knjiga. U svibnju 1945. odlazi iz Hrvatske.

[2] Četničke trojke su imale zadatak da eliminišu svakoga koga general Mihailović stavi pod slovo "Z". Slovo "Z" se obično tumači kao skraćenica od "zaklati", iako se Mihailović na sudu branio da znači "zaplašiti". Imena za likvidaciju su čitana preko Radio-Londona ili direktno slata depešom komandantima.

7. maja 1942. godine Draža Mihailović je javio Pretsedniku jugoslovenske Vlade da otpočne rad sa slovom "Z" protiv izdajnika:

Citat: "Šef trojki u Jugoslaviji izdao je naredbu da se počne sa radom protiv izdajnika. Izdajnici su se odali sami svojim dosadašnjim radom. Znak slovo "Z", ponoviti slovo "Z" (Đeneral Mihailović)

Britancima se nije sviđalo da se preko BBS-ja objavljuje spisak "izdajnika" koji su stavljeni pod slovo "Z", jer su to smatrali kontraproduktivnim.

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Cetnicka%20trojka%20kolje.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Cetnicka%20trojka%20kolje.jpg)
Četnička trojka kolje. Jedan od prisutnih čita presudu.  

http://www.znaci.net/00001/38_28.htm
http://sh.wikipedia.org/wiki/Crne_trojke

[3] Četnici; udruženja - program - zločini > http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=1707.0

- 2 -


Naslov: London potvrđuje hrvatsku "Sivu knjigu"
Autor: Marica - Srpanj 19, 2014, 17:52:56

London potvrđuje hrvatsku "Sivu knjigu"

Na hrvatsku "Sivu knjigu˝, koju je izdalo hrvatsko ministarstvo vanjskih poslova o odmetničkim zvjerstvima i pustošenjima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, osvrnulo se vrlo obširno sveukupno europsko novinstvo, napose ono prijateljskih i savezničkih zemalja iztičući dokaznu vriednost iznietog gradiva.

Neprijateljska strana, posebice pak London i u njemu sakupljeni veliko-srbski emigranti s nekoliko hrvatskih izroda, običavaju se osvrtati i na dogodjaje, koji se zbivaju u Hrvatskoj, samo ako mogu izvrnuti činjenice i prikazati ih u svome svietlu. Kako pak "Siva knjiga" izravno obtužuje Moskvu i London, što je njima poznato po objavljenom sadržaju "Sive knjige", kao i po govoru hrvatskog ministra vanjskih poslova dra Mladena Lorkovića, to se moglo s pravom očekivati, da će se osvrnuti na izvode "Sive knjige", te barem pokušati reći koju rieč u svoju obranu. Ali umjesto toga - London i emigranti šute. Ta je pak šutnja najbolji dokaz njihove krivice, kako ju je prikazala "Siva knjiga".

Medjutim London je i na drugi način izravno potvrdio navode i izvode "Sive knjige".

Švicarski list "Volksrecht" javlja iz Londona, da je u jednom izvještaju iz englezke Donje kuće bilo govora i o razcjepu partizanskih banda, kao i o nesuglasicama izmedju Londona i Moskve. Eden je saobćio, da su započela izmedju Londona i Moskve savjetovanja o "uredjenju i pojednostavljenju različitih patriotskih pokreta u Jugoslaviji". Na pitanje jednog zastupnika, ne bi li bilo poželjno sjedinjenje odmetničkih skupina, Eden je odgovorio: "Mi to upravo najtoplije želimo, te smo se zbog toga stavili u dodir sa Sovjetskom Rusijom".

Tim je Eden [1] prvenstveno priznao navode "Sive knjige", kao i izvode hrvatskog ministra vanjskih poslova dra Mladena Lorkovića, da je došlo do sukoba izmedju samih odmetničkih banda. Ali još i više Eden je sam na otvoren i nedvouman način potvrdio ono, što naglasuje hrvatska "Siva knjiga" i što je napose iztakao ministar vanjskih poslova dr Mladen Lorković prigodom predaje "Sive knjige" inozemnoj javnosti. Naime Eden priznaje kao odgovorni englezki ministar vanjskih poslova, da iza odmetničkih bandi u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj stoji London i Moskva, te da odmetnici rade po njihovim uputama i nalozima, te za njihov račun, jer su od njih i plaćeni i zavedeni.

Ali još jedno vrlo dragocjeno priznanje.

Tajna četnička krugovalna postaja "Karadjordje", glasilo Draže Mihajlovića, javila je na primjer 20. prosinca 1942. doslovno ovo:

          "U sadašnjim vremenima ima svatko pokazati što je. Srbi i Slovenci to su jasno pokazali. Na Hrvatima je danas, ako žele zajedničku državu, s točno obilježenim unutarnjim granicama, da pokažu za što su. Ne može se dogoditi, da nam netko kaže poslije ovog rata: Mi se nismo mogli boriti, jer smo bili pod terorom. Mi tim malodušnicima kažemo, da za davanje odpora nije potrebno tražiti niti njemačku niti ustašku dozvolu".

Ne smijemo zaboraviti, da je Draža Mihajlović "ministar vojske" u t. zv. londonskoj jugoslavenskoj vladi, pa da je dakle govorio kao eksponent Londona. Prema priznanju četničke krugovalne postaje ˝Karadjordje˝ Hrvati se nisu odazvali pozivima Londona, te ne sudjeluju u odmetničkom djelovanju i pustošenju u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Prema tome odmetnici na hrvatskom području nisu Hrvati, nego tudjinci i stranci. Zbog takvog stanja Draža Mihajlović je uputio cielom hrvatskom narodu žestoke prietnje tvrdeći, da im ne će nikada zaboraviti njihovo sadašnje držanje.

Ali danas možemo navesti i pisanje spomenutog švicarskog lista "Volks-recht", koji uz izvještaj o Edenovoj izjavi nadodaje, prema londonskim obavjestima, da "se partizanska borba postepeno od srbskog tla probila i proširila na Hrvatsku i Sloveniju". To je najbolja potvrda navoda "Sive knjige", da su partizanske bande na području

Nezavisne Države Hrvatske sastavljene od tudjeg nehrvatskog elementa, koji je iz Srbije prebačen u Hrvatsku, kako bi tu zadavao udarce mladoj hrvatskoj državi.

Tim priznanjem Londona i njegovih eksponenata ne treba nikakva komentara. London je ostao vjeran svojim starim zločinačkim metodama u borbi za svoj uzdrmani položaj.

Zvjerstva četničko-komunističkih bandi

Vodstvo odmetnika sastojalo se od četničkih vodja, djelatnost srbskih častnika, Židova i istaknutih komunista. Napadaji na hrvatska sela i trgovištna mjesta, na vojničke i ustaške obhodnje, na mirne prolaznike cestom te na željeznička i druga prometna sredstva i mostove vršili su se uglavnom noću, iznenada, iz zasjede.

Četničko-komunističkih zločinačkih napadaja u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj bilo je veoma mnogo. Jugoiztočna Hrvatska proživjela je uslied tih napadaja u prvoj godini slobodnog državnog života dane najtežih izkušenja i muka, vrieme, u kome su divljački nagoni odmetnika izpisali jezovite stranice u mnogim hrvatskim manjim ih većini naseljima. Nebrojene hrvatske obitelji pogodila je najbolnije zločinačka odmetnička ruka. Izgledalo je, kao da su se na ovom tlu povratila najmračnija vremena prošlosti Balkana ... !

Hrvati, katolici i muslimani ubijani su i mučeni na grozne načine. I u paljenju njihovih domova i uništavanju imovine došle su do punog maha zločinačke osebine odmetnika. Ubijalo se često od reda sve, što je došlo pod dohvat četničko-komunističkog noža ili puške.

Ljudima bi odrezivali ili razmrskavali glave, izrezivali grkljane, vadili oči, rezali uši, nosove, ruke i noge, gulili kožu s glave i tiela, odrezivali spolne organe, djevojkama i majkama rezah grudi, i u nepojmljivom sadizmu stavljali malu djecu na odrezane grudi, nabijah ljude na kolac i pekli na ognju, trgali im nokte s ruku i nogu, boli ih nožem pod nokte, rezali im živo meso na rukama, podkivali tabane čavlima, nožem vadili srdca, kundačili ih do nesviesti i t. d. Od zvjerskog mahnitanja odmetnika nisu bila poštedjena ni djeca. Ubijali su ih i u naručaju majki. Klali su žene i djecu. Strašni dogodjaji u selima Plošnik i Koritnik, samo su izsječak iz velikog niza bezprimjernog krvoločtva, koje je na sebi po zlom udesu morao osjetili hrvatski živalj!

Četnici-komunisti ubijali su Hrvate i u skupinama. Žrtve bi svezali, odveli do kakve jame, ubijali nožem ili puškom i bacali u ponor. Žive ljude bacali su u zapaljene im domove, a bilo je i slučajeva, da su zakapali polužive ljude. Bilo je nekoliko primjera, kada su, da bi drastično očitovali svoju mržnju na Njemačku, Italiju i Hrvatsku, mučenim i umorenim Hrvatima, dok su još bili živi, urezivali u tielo slovo "U", simboličku oznaku Ustaškog pokreta, ili slovo "V" (Victoria).

Na tisuće Hrvata zadesila je strašna kob na spomenute razne načine!

Nisu štedjeli ni katoličke i muslimanske svećenike. Medju žrtvama četnika-komunista nalaze se, koliko je do sada poznato, ovi katolički svećenici:

-   Krešimir Barišić, župnik u Krnjeuši, kotar Bos. Petrovac;
-   Juraj Gospodnetić, župnik u Bos. Grahovu, kome su ubili i majku;
-   Maks Nestor, župnik u Drvaru;
-   Ilija Tomas, župnik u Klepcima, kotar Stolac (njega su strašno mučili);
-   Anto Bakula, župnik u Gornjem Hrasnu, kotar Stolac (njemu je jedna komunistkinja, prije nego su ga umorili, odrezala jezik uz ove popratne rieči: "Ja ću tebi sada dati pričešće");
-   Jakov Barišić, župnik u Gradačcu, i
-   Jozo Kaurinović, župnik u Priedoru.

Postradalo hrvatsko stanovništvo nije svojim držanjem dalo nikakvog povoda za zločine ove vrste. Istina, očajni i do skrajnosti uzrujani hrvatski živalj izvršio je tu i tamo represalije u mjestima, u kojima je odmetnička djelatnost imala svoju djelotvornu pomoć, no baš ti osamljeni odgovori strahovito ogorčenog hrvatskog puka na neopisive zločine četnika-komunista dokazuje, da je hrvatski sviet sačuvao prisutnost i ravnotežu duha, iako se radilo o takvim četničko-komunističkim zločinima, koji mogu pomutiti duh i najplemenitijeg čovjeka.

Broj hrvatskih žrtava četničko-komunističkog divljanja u spomenuto vrieme ne može se za sada ni približno ustanoviti. Do ovog časa nije moguće izpitati sudbinu mnogih Hrvata muslimana i katolika, koji su nestali prigodom napadaja na njihova naselja. Ni približno točan popis žrtava nije moguć, jer su mnogi ranjenici kasnije podlegli ranama sklonivši se u razna zabitnija mjesta, pa o njima nema podataka. I hrvatska oružana snaga imala je u borbama s komunističko-četničkim bandama svoje gubitke. Nebrojene obhodnje hrvatskih domobrana i ustaških postrojbi bile su napadnute iz busije i masakrirane, a napose častnici hrvatskog domobranstva.

Odmetnici sami priznaju svoje zločine

Tokom vremena došlo je do razkola izmedju četnika i t. zv. partizana, pa i do njihove medjusobne borbe. Stoga su započeli predbacivanjem. Veoma je poučan jedan letak "partizanskog vodstva" pod naslovom "Zašto se bore partizani u Bosni i Hercegovini". U tom se letku uz ostalo kaže:

          "Neki oficiri vodje četnika - veli se u letku - nijesu iskreno suradjivali s partizanima, nego su išli za pljačkom ... Dok su partizani vodili borbu, oni su se širili u pozadini, paleći i pljačkajući. Oni guraju srbski narod na iztrebljenje muslimana. Ubijanjem od reda svih muslimana, klanjem i bacanjem u vatru žena i dece. Oni tjeraju u ustaše i one muslimane, koji nisu bili razpoloženi za ustaše ... Pljačkaju i ubijaju tako, da je dvesto muslimana, koji su dotle u svemu pomagali partizane, otišlo u Kladanj, da se bore protiv nas i danas su postali ustaše. Zar to nije zločin protiv samog srpskog naroda? Može li biti strasnijeg zločina od toga, da su četnici, kada su muslimani iz jednog sela bili na položaju, za to vreme u njihovom selu poklali njihove žene, decu i mlađu braću. Bilo je četničkih jedinica, koje su neki oficiri vaspitali za pljačku tako, da su mnoge čete nesposobne za borbu, koje su pljačkale i samo srpsko stanovništvo. Baš srpsko stanovništvo u fočanskom srezu i drugim stranama ogorčeno je protiv četnika - u kojima su isprva gledali osloboditelje - zbog strahovitih zločina, koje su tamo izvršili i nad srpskim i nad muslimanskim stanovništvom, kao i zbog jezovite pustoši, koju su tamo ostavili. I takve četničke vođe kažu, da se bore protiv ustaša. Ali srpski narod želi stvarnu borbu protiv ustaša. On s pravom traži da ustaše budu uništeni, kao i svi drugi fašisti i neprijatelji".

Hrvatsko jedinstvo, 25. veljače 1943.

____________

[1] Anthony Robert Eden, kao ministar vanjskih poslova podnio je ostavku zbog politike popustljivosti prema Hitleru i Mussoliniju.



Naslov: Uz "Sivu knjigu" hrvatskog ministarstva vanjskih poslova
Autor: Marica - Srpanj 19, 2014, 17:55:05

Uz "Sivu knjigu" hrvatskog ministarstva vanjskih poslova

Veoma je značajna rezolucija, koju su "partizanski" razpoloženi pravoslavci sela Jablanice stvorili 17. siečnja 1942., koju su onda "partizani" razširili u obliku letka. Ta rezolucija glasi:

          ˝Mi najenergičnije ustajemo i protestujemo protiv svili nasilja i terorisanja, koja vrše neodgovorni četnici u našem selu. Mi smatramo nasiljem terati goloruke seljake u Navioce, da izvoze kukuruz, pa kad ovi nisu htjeli ići, oduzeti im po tri metra kukuruza na silu. kundačiti ih i izvoditi na strelište, kao što je to bio slučaj s Antom i Ilijom Bojićem, Danilom Jakovljevićem, Ostojom Krstićem, Dikom Milovanovićem i Nedom Todićem. Ne slažemo se s time, da se mirna muslimanska i katolička sela pale i pljačkaju radi toga, što ta sela nisu od nas to zaslužila i što nama preti veća opasnost, ukoliko se ovakova politika bude i dalje vodila. Ne slažemo se s time i najenergičnije protestujemo protiv toga. da se u naša sela dovode starci i nevina deca i na nečuven zverski način kolju i ubijaju. Također se ne slažemo s nasilnim, oduzimanjem stvari i božičnih pečenica od ljudi, koje su oni za sebe hranili. Isto tako da seljaci čuvaju četnički štab i pored seoske straže. Isto tako protestujemo protiv postavljanja novih odbora i vlasti pored već izabranog Narodno-oslobodilačkog pokreta, koga je narod slobodno izabrao. Mi smatramo, da su partizani oslobodili ovaj kraj i da četnici nisu trebali ni dolaziti te tražimo da nas partizani i dalje štite, pošto se ponašaju i bore kao narodni borci. Mi se na kraju slažemo s poštenim četnicima a ne sa onima, koji sprovode Nedićevsku politiku izdaje".
           (Podpsiani: Pero Janković, Marko Bojkić, Milan Tešić, Savo Janković. Branko Todić, Vasilije Janković, Cvjetan Božić, Ostoja Janković, Đoko Todić i još osamdeset devet pravoslavnih seljaka).

I sami partizani priznaju, da su vršili zločine, iako uviek iz promičbenih razloga vele, da su ih vršili samo u borbi s hrvatskim državnim vlastima i ustašama. U proglasu, koji su "Partizanske novine" doniele 1. svibnja 1942., objavljeno je sliedeće:

           "Dne 16. travnja napale su partizanske snage ustašku posadu u Jezeranama. Borba se vodila čitav dan po ulicama mjesta, kao i na obroncima brda oko njega. Zapalili su sve zgrade, u kojima se nalazila posada. Partizani su junački jurišali s otvorenog terena kuće, pod najžešćom vatrom su se penjali na krovove kuća, da ih zapale benzinskim flašama. Uzpinjali su se jedan drugome na rame, da bi ih ubacili kroz prozor na narodne izdajice, spašavali iz vatre svoje ranjene drugove".

U ovom i nebrojenim drugim slučajevima napadnut je hrvatski seljački narod, jer partizani pod "izdajicama" podrazumievaju sve protivnike njihovog programa, a takav je sav hrvatski narod!

Najnovije sramotno djelo odmetnika

Hrvatski ministar narodne prosvjete dr. Mile Starčević predavajući ˝Sivu knjigu˝ hrvatskoj javnosti izjavio je uz ostalo i ovo:

           "Ovom prilikom htio bih hrvatsku javnost upozoriti samo još na jedan primjer nevjerojatnog cinizma, moralne izkvarenosti i neskrupuloznosti jedne od tih skupina, koji će primjer, uvjeren sam, duboko ogorčiti ne samo hrvatski narod, nego i cieli kulturni sviet. Kad jedanput budu opisima sva zločinstva podivljalih odmetničkih banda na području Nezavisne Države Hrvatske, onda će u tim opisima morati pisci naročito iztaknuti slučaj pjesnika 'Hrvatskih kraljeva', bar da novije hrvatske nacionalističke književnosti, starca Vladimira Nazora, kojega su partizanske bande, kad je pošao na oporavak u svoj rodni kraj, odvukle sa sobom u šumu, a onda preko svoga tajnoga krugovala jednostavno uztvrdile, da je taj 67-godišnji starac, koji je uz to i težko bolestan, pobjegao k njima, oduševljen njihovom djelatnošću. U poviesti čovječanstva riedko će se naći primjer, koji bi se mogao uzporediti po surovosti i bezobzirnosti s ovom otmicom toliko zaslužnoga hrvatskog kulturnog radnika Vladimira Nazora, i s promičbom, koju protiv njegove volje pokušavaju savezno s tim ostvariti židovske vod je zločinačkih partizana. Nikome od nas ne će biti težko predočiti svu onu strahotu, sav onaj užas i sve tegobe, koje će taj jadni starac morati proći sve do onoga časa, dok ga iz toga strašnog robstva ne oslobodi smrt ili pobjednička hrvatska i saveznička vojska. Prema pouzdanim izvještajima, kojima razpolažemo, odbio je taj junački starac uzprkos najstrašnijim grožnjama partizana, da na njihovu tajnom krugovalu dade izjavu, koju su od njega tražili, i radi toga sa strepnjom u duši moramo očekivati, da će prekasno stići u mjesto njegova zarobljeničtva oslobodilačka hrvatska vojska, premda ona baš ovih dana napreduje neobičnom brzinom. Kako bilo da bilo, u poviesti hrvatske kulture, u poviesti hrvatskog naroda ostat će ime Vladimira Nazora na jednom od najčastnijih mjesta ne samo radi toga, što je on najjači predstavnik hrvatske nacionalističke poezije, nego i radi strahote zarobijeničtva, koje kao Hrvat, ako je još živ, podnosi ovoga časa u zločinačkom partizanskom taboru.˝

/ Istina o Vladimiru Nazoru i njegovu "priključenju" partizanskom pokretu > http://www.glas-koncila.hr/index.php?option=com_php&Itemid=41&news_ID=24408 /

Tko je odgovoran za odmetnička zlodjela?

Čitava je djelatnost pojedinih četničkih odjela bila unapried odredjena, pa je u tom pogledu odgovoran Beograd, koji je kasnije odmetnicima slao pomoć, oružje i pričuve. Iz priloženih dokazala u "Sivoj knjizi" nadalje je vidljivo, što je u ostalom poznato čitavom uljudbenom svietu, da su odmetnike pozivali na djelatnost, pokušali pomagati u prvom redu London, a kasnije i Moskva.

London je putem svojih padobranaca pokušao stupiti u bliži dodir s odmetnicima, te se obskrbiti s vlestima o hrvatskoj vojsci, kao i o kretanju savezničkih vojska. Razkralj Petar Karadjordjević imenovao je četničkog vodju Dražu Mihajlovića svojim generalom, pa čak i ministrom vojske u svojoj londonskoj emigrantskoj vladi. On je nadalje putem londonskog krugnvala uputio proglase pučanstvu, napose Srbima, da se svrstaju u borbene redove pod vodstvom Draže Mihajlovića, da napadaju i ubijaju. Londonski i moskovski krugoval uputili su više puta pozive svojim banditima, da ruše, pale, pljačkaju i ubijaju, a sve to bez ikakve grižnje savjesti, a pod vidom borbe za slobodu malih naroda. Stoga i "Siva knjiga", kao i hrvatska javnost iznose javnu obtužbu za sva zlodjela i pustošenja odmetnika na području hrvatske države protiv Londona, Moskve i Beograda. Neka cieli kulturni sviet slobodno sudi temeljem dokazala, što bi se imalo očekivati, kad bi pobjedili t.zv. saveznici, koji su pokazali svojim zlodjelima u Hrvatskoj - kako je naglasio hrvatski ministar vanjskih poslova dr. Mladen Lorković - kako izgleda u životu i primjeni "Atlantska povelja".

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Atlantska%20povelja%20od%2014_%20kolovoza%201941.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Atlantska%20povelja%20od%2014_%20kolovoza%201941.jpg)
Atlantic-Charter od14. kolovoza 1941
Atlantskom poveljom ustanovljena je poslijeratna vizija uređenja svijeta

/Da, i zamisao o uništenju Hrvata u Bleiburg! MD/

Odmetnici če biti u najkraće vrieme spriečent u svojim zlodjelima

Prigodom predaje "Sive knjige" hrvatskoj javnosti govorio je i njezin sastavljač i pisac, glavni ravnatelj za promičbu g. Matija Kovačić, koji je uz ostalo rekao:

          Mogu vam reći, Hrvati i Hrvatice, da hrvatska i ustaška misao nije nigdje jača sada, nego u onim krajevima hrvatske države, koji su po nesreći bili neko vrieme pod vladavinom partizanskih razbojničkih banda.

          Mogu vam u ovom času reći još nešto! Nije daleko dan koji je koncem prošle godine u svom govoru u Sisku najavio naš ministar vanjskih poslova, kada je rekao, da partizani ove zime prezimiti ne će!

          Niste li primjetili da su zašutjeli, a ja vam ovdje u ovom času mogu reći, da će doskora za uviek zašutjeli, i kao oružane skupine, i kao razbojnici pljačkaši, a isto tako i kao širitelji neprijateljske promičbe. Zato jamče oružane snage Nezavisne Države Hrvatske, zato jamče i snage naših velikih prijatelja i saveznika, a to nam u prvom redu jamči hrvatski narod, svi Hrvati muslimani i katolici, koji u Hrvatskoj, pročišćenoj od partizana i odmetnika, ne će trpjeti njihovih nikakvih sljedbenika, ma pojavljivali se oni samo mišlju i rječju. Jer tko bi od Hrvata bio ma i samo mišlju na strani razbojničko-pljačkaških skupina, koje su sada na izdisaju, taj ne bi bio samo veleizdajnik i hrvatski izrod, ne, on ne bi bio ni čovjek!

To isto vriedi i za one, koji bi makar mislima bili na strani Englezke i njezinih saveznika, na strani veliko-srbske vlade u Londonu, u čije ime protiv Nezavisne Države Hrvatske i protiv naših velikih prijatelja i saveznika ustaju oružane skupine četnika Draže Mihajlovića, koje su hrvatskome narodu naniele neizmjerno mnogo jada, o čemu "Siva knjiga", koja vam se predaje - iznosi brojna dokazala.

Hrvatsko jedinstvo, 4. ožujka 1943.


Naslov: Švicarci - Neutralci o partizanima
Autor: Marica - Srpanj 19, 2014, 17:57:36

Švicarci - Neutralci o partizanima

Švicarsko se novinstvo opetovano u posljednje vrieme zabavilo prilikama u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, te je različito, prema svome političkom stanovištu, pisalo i o odmetničkom pitanju.

Bez obzira na one koji su svojim pisanjem indirektno služili neprijateljskoj promičbi, valja reći, da je doista težko sa stanovišta dalekoga neutralca shvatiti i razumljivo prikazati ovakova pitanja u dalekoj i njima nepoznatoj zemlji. Osobito je to težko dobro uočiti iz Švicarske, čije stanovničtvo unatrag toliko generacija ne zna što je rat, jer čitajući o njemu samo u novinama promatra ratne nevolje u drugim državama sa stanovišta čovjeka koji živi u sredjenim prilikama i težko razumije koješta od onoga, što se drugdje u posve drugačijim prilikama dogadja. Zato je razumljiva i sklonost, da se - na primjer - odmetnici u Hrvatskoj prikazuju nekakvim junačkim borcima za slobodu iako onima, protiv kojih se upravo sada u Hrvatskoj vodi akcija čišćenja, nikako ne pripada ovaj naslov. Neutralci doznaju da melju ovim t. zv. borcima za slobodu postoje uglavnom dvie skupine, ali je težko tražiti od njih da medju njima izpravno razlikuju četničku skupinu pod Dražem Mihajlovićem, koja je posve u službi velikosrbsrva. te komunističku, koja radi po smjernicama Moskve.

Pišući o tome za svoju publiku, počinja neutralno novinstvo mnoge i krupne pogrieške brkajući pojmove, te služeći neprijateljskoj promičbi svojim krivim prikazivanjima i onda, kad možda posve ozbiljno nastoji davati objektivne prikaze i poslužiti iznalaženju istine. Ovamo bi se mogao ubrojiti i nedavno izašli članak uglednoga liberalno-konzervativnoga lista "Basler Nachrichten" koji je objavljen na samom uvodnom mjestu toga lista pod zvučnim naslovom "Zagonetni general Mihajlović".

U izvodima se toga članka izuče nesposobnost četničkoga vodje generala Mihajlovića, ali se uz to očito pokušava prikazati komunističke partizanske skupine u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj daleko važnijima, nego li to one zaslužuju. Baselski list pišući o njima veli, da je medju njima najodpornija i najveća skupina ona, koja nastupa pod imenom "Hrvatske narodne oslobodilačke vojske", dok uz nju postoji i jedna druga, koja se naziva "Nacionalnim oslobodilačkim pokretom". Jedno je i drugo posvema krivo, jer koliko se god partizani prikrivaju raznim nazivima, nisu se oni nikada izdavali niti za nacionalnu oslobodilačku vojsku, a niti su se nazivali "Hrvatskom nacionalnom vojskom". Ovo je i posve razumljivo, jer se jezgra ovih odmetničkih skupina sastoji u pretežnom dielu od sa sviju strana sakupljenih ostataka balkanskih nomada. Oni su se sa svih strana okupili na hrvatskom području, da bi ovije smetali kako razvitku mlade hrvatske države, tako i stvaranju novoga poredka.

Posvema je neizpravno kod toga govoriti, da su pojedine mjestne partizanske skupine sastavljene od Hrvata
. Razumljivo je da i u Hrvatskoj, kao i u svakoj drugoj zemlji imade komunista i da su se ovi priključili partizanskim skupinama. Jednako je tako razumljivo da su imena ovih pojedinaca upotrebljena kako bi se prikazalo kao da partizanstvo ima i nekakvoga temelja u Hrvatskoj, ali su opet same činjenice ovo oborile, jer partizanske skupine nisu smogle niti toliko svojih hrvatskih pripadnika, da bi njima popunili ono nekoliko svojih vodećih mjesta. Po samom priznanju partizana nema u njihovom glavnom vieću niti 20 posto hrvatskih imena, dok ih i medju njihovim pristašama, kako je to nepobitno utvrdjeno, imade još manji postotak. Ovo je posvema i razumljivo, jer je Hrvatska u 90 posta seljačka zemlja, medju čijim se stanovničtvom nije komunizam nikada mogao ukorieniti.

Razumljivo je da se mnogo spominju i u izvjestne svrhe izkorišćuju i pravoslavni žitelji u Hrvatskoj. Činjenica je da je pravoslavno žiteljstvo u Hrvatskoj u pretežnom dielu hrvatskoga poriekla, te da mu je tokom posljednjega stoljeća, što djelovanjem vlasti, što utjecajem crkve umjetno natureno srbsko osjećanje. U početku nereda, koji se sada nalaze u likvidaciji, jedan je dio ovoga pravoslavnoga pučanstva što silom, a što prevarom prisiljen da stupi u odmetničke redove, ali su svi ovi, čim bi im se pružila povoljna prilika, opet ostavili odmetničko četovanje i vratili se u svoja sela, gdje suradjuju kao jednakopravni gradjani u izgradnji države. Medju samim Mihajlovićevim četnicima odmetnulo se je mnogo pravoslavaca, te se stavilo na razpoloženje državnoj vlasti, da bi poslužili uzdržavanju reda i sigurnosti. Medju drugima takova je i Drenovićeva skupina. Ova je činjenica jednim od razloga da partizani u svojim letcima i krugovalnim emisijama žestoko napadaju četnike i predbacuju im nerad i nesposobnost.

Neutralno novinstvo, a time i spomenuti baselski list upada takodjer i u drugu pogriešku, te i o bivšoj Hrvatskoj seljačkoj stranci govori u vezi s partizanskim skupinama. Činjenica je medjutim, da je samo partizansko vieće opetovano prigovorilo članovima bivše Hrvatske seljačke stranke zbog reakcionarstva, te zbog toga što sa hrvatskom vladom lojalno suradjuje.

Nije vriedno na ovom mjestu spominjati ostale netočnosti koje je spomenuti, inače ozbiljni baselski list, iznio u svojem članku, a koje - na primjer - po svojim oznakama mjesta i područja u kojima su tobože partizani došli do nekih uspjeha, očito dokazuje posve krive informacije i stavlja pred objektivnim čitaocem u sumnju i sve one druge izvode, koji se na takovim krivim prikazivanjima temelje. Neutralnim novinarima; koji se tako živo zanimaju za partizane u Hrvatskoj omogućeno je u svakome času doći u Hrvatsku, te se ovdje na licu mjesta uvjeriti o podpunoj stvarnosti. Ovdje bi oni imali obilato prilike upoznati se s ovim političkim podzemljem i proučiti njegov metode borbe. Nakon što bi svojim očima vidjeli u čemu je stvar, uvjerili bi se bez šumnje i o tom, da objavljivanjem takovih članaka, povoljnih za komunističke partizanske skupine, ne postizavaju ništa drugo osim što naivno nasjedaju rafinirano postavljenoj komunističkoj promičbi. Mi vjerujemo da oni to ne rade sviestno, jer nije nikako vjerojatno da bi gradjanski švicarski listovi kao što je "Basler Nachrichten" htjeli drugima naturiti onaj komunizam, koji oni sami kod svoje kuće tako odlučno i temeljito pobijaju. Kad bi na primjer glavni urednik lista "Basler Nachrichten" g. dr. Oeri [1] proputovao kroz netom očišćena hrvatska područja, vidio bi vrlo mnogo te bi mu postala i sama komunistička opasnost mnogo jasnijom, nego li mu se to pričinja sada, kad je promatra sa strane i ne vidi u njezinom čitavom obsegu. Ovom bi prilikom i on, a tako i drugi neutralni novinari, imali priliku spoznati, da se kod suzbijanja komunističkih skupina u Hrvatskoj radi o onom istom neprijatelju, protiv kojega se sjedinjeni europski narodi bore na Iztoku, i kojemu se ne bi ni jedna neutralna zemlja mogla oprieti, kad bi on slučajno u ovom po sve narode odsudnom ratu konačno pobiedio. Uzput bi onda upoznali neutralni novi-nari u pravoj slici i "zagonetnoga generala Mihajlovića" jer bi se mogli sastati i porazgovoriti s onim četničkim skupinama, koje su se odmetnule od njega i stavile u službu državnog poredka.

Hrvatsko jedinstvo, 4. ožujka 1943

_______________

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Lijevo-dr_%20Albert%20Oeri.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Lijevo-dr_%20Albert%20Oeri.jpg)

[1] Lijevo: dr. Albert Oeri /Foto: Paul Senn / http://www.oeri-archiv.ch/ http://de.wikipedia.org/wiki/Albert_Oeri



Naslov: Na treću obljetnicu naše narodne države
Autor: Marica - Srpanj 19, 2014, 18:00:06

Na treću obljetnicu naše narodne države

Varaždin, na Uskrs

Sama činjenica što slavimo treću godinu obstanka naše narodne države, bila bi dovoljna da nas izpuni najvećim ponosom. Tri godine zacrtana je Hrvatska na zemljovidnoj karti Europe i s tom se činjenicom pomirio sav sviet, osim onog nepomirljivog neprijatelja, koji gaji nade, da bi ovaj veliki rat mogao izbrisati naše mjesto i naše pravo u europskoj zajednici naroda. ’

Mi znamo, mi čvrsto vjerujemo, da ona strana, uz koju stojimo u borbi u ovom velikom ratu, ne može izgubiti konačne bitke.

Poviest nas nadalje uči da narod, koji je u sebi utjelovio misao slobode, koji je srastao sa svojom državom i u njezine temelje stavlja svu svoju volju i sve što mu je najdraže, pa i goli život, može zadobiti udarce, ali ne može izgubiti slobode i države.

Kada povučemo bilancu ove tri godine, svaki Hrvat vidi, da smo u tom vremenu u glavnom u cielosti izveli ujedinjenje svih hrvatskih zemalja, koje su naše, neporecivo naše po narodnosnom i poviestnom pravu. (Samo se po sebi razumije da je i Medjumurje naše). Već radi toga ovo je razdoblje najvažnije i najveće u svoj našoj prošlosti, odkako je krivulja našega života iz više vanjskih razloga išla neželjenim pravcem.

Kraj veličine našeg uspjeha žrtve, koje smo dali, ne mogu nas izpunjati boli, jer nisu bile uzaludne. Ako ikada hrvatski je narod od 10. travnja 1941. znao, za što se bori i svaki Hrvat pod puškom ima i nosi i sviest da se bori za svoje najveće blago, da se bori za svoju državu, a protiv povratka tužnih vremena, u kojima je samo težio da bude svoj na svome.

Nema sumnje, da nas čekaju još težka izkušenja, dok budemo mogli mirno odahnuti i uživati u neizmjernoj sreći što smo konačno osigurali svoje mjesto u zajednici slobodnih europskih naroda, no sumnje u podpuni uspjeh ne može biti. Čak, kad bismo predpostavili, da će ovaj rat završiti sporazumnim mirom, nemamo se čega bojati. Na hrvatskom Jadranu uzpostavijena je sigurno na dugo vrieme ravnoteža, za vrieme koje ne dolaze u pitanje ni naša obala, ni naši otoci. To uvjerenje ima i s pravom može imati cieli hrvatski narod. Naše iztočne granice ne dolaze u pitanje. Prvo zato, jer šu pravedne, drugo zato, jer na njihovom braniku stoji i stajat će kako volja tako i sva oružana snaga hrvatskog naroda.

Samo naivnjaci mogu još računati sa mogućnošću, da bi Hrvatska i Srbija mogle kada tada doći opet u neku državnu zajednicu. Ako uobće može negdje na svietu doći do nekog spajanja dviju država, sigurno je da se nitko razuman, pa čak ni Englezi, ne bave ozbiljnom mišlju da silom obnavljaju Jugoslaviju, jer ni ona prva, nasilno stvorena, nije imala nikakovog uvjeta za život i održanje, a kako bi ga mogla povampirena Jugoslavija nakon svega, što se je zbilo izmedja Hrvatske i Srbije krivnjom naroda Srbije!?

Uostalom možemo sigurno reći, da nema nijednog naroda na Balkanu, koji bi mirno gledao da se Srbija opet pokušava širiti preko svojih prirodnih granica, kao što se pouzdano može reći, da nema ozbiljnog državnika ni u prijateljskom, ni u neprijateljskom vanjskom svietu, koji ne bi znao, da na Balkanu nema i ne može biti mira sve dotle, dok se narod Srbije ne pomiri s time, da ostane u svojim granicama i da ne uznemiruje nas i druge u našem narodnom i životnom pravu.

Posljednji pokušaj srbstva da dade životne snage velikosrbskoj misli bilo je partizanstvo. Njegovi politički i vojnički vođe mislili su, da će možda ovako zakrabuljeni unieti zabunu u hrvatski narod, razvodniti njegovu narodnu i državnu sviest i Hrvatsku učiniti nesposobnom za život. Njihov plan bio je ovaj: baciti Hrvatsku i hrvatski narod u gradjanski brato-ubilački rat, dovesti nas u sukob sa velikim njemačkim narodom, koji nam je pomogao kod ostvarenja naše narodne države i ujedinjenja hrvatskih zemalja. Taj plan, kad bi bio uspio, sto zahvaljujući sviesti našeg sela i grada nije i nije mogao, stvorio bi bio užas u Hrvatskoj i jednom zauviek pokopao sav stečeni ugled hrvatskog naroda i sve ono stečeno povjerenje u hrvatski narod, da hoće i da je sposoban imati svoju državu.

Tko to nije uočio, taj ne razumije ništa, taj nije ni političko diete!

Hrvatski je narod uočio tu ogromnu pogibelj, a napose hrvatski seljak. Tu mu je spoznaju olakšao i sam neprijatelj, koji je otkrio svoje karte i upozorio sav hrvatski narod, da teži za uspostavom velikosrbske Jugoslavije, k tome komunističke, u kojoj bi hrvatski narod izgubio i svaki tračak slobode, a hrvatski seljak izgubio zemlju, svoju kuću, svoju slobodicu i postao kmet u novom obliku, a radnik rob u pravom smislu rieči.

Na rieči jedan, na djelu drugi, partizanski je neprijatelj uništavao u Hrvatskoj sve što je mogao, pače i obćine i škole. Na stotine škola popalili su partizani u našoj zemlji. Palili su ih sa užitkom, premda nisu imale nikakovog vojničkog značenja. Palili su i gruntovnice, da se danas sutra ne bi znalo što je čije.

Tako je svaki, pa i onaj najzatucaniji pojedinac medju nama, vidio i spoznao, da se u toj tako zvanoj "Norodno oslobodilačkoj vojsci" ne krije ništa drugo, nego jedna urota protiv slobode, života i obstanka hrvatskog naroda.

Velikosrbsko-jugoslavenstvo, koje se bilo povampirilo još jednom u partizanstvu, doživjelo je svoj konačni pogreb u susretu sa sviestnim hrvatskim narodom na selu i gradu. To je ogroman uspjeh, premda nas je stajao mnogo žrtava.

Možda je ova nevolja, koja je zbog partizanstva bila stigla mnoge hrvatske krajeve, bila neka tajnovita nužda, da hrvatski narod postane još jače očeličen za svoju državu, a da se u isto vrieme učini najodpornijim protiv svakog pokušaja boljševizma na hrvatskom narodnom i državnom području. Jer sada je svaki Hrvat vidio kakav bi to strašan život bio kad bi po nesreći bio uspio plan partizana. Da je od Beograda, onog velikosrbskog Beograda, Hrvatima dolazilo samo najveće zlo, i da je sa Kalimegdana uviek duvao vjetar, koji je išao za tim, da hrvatski narod ne bude svoj na svome, to su Hrvati osjetih dovoljno za vrieme Jugoslavije. Sada je hrvatski narod u partizanstvu vidio i doživio još jednu veliku istinu, naime, da bi mu i Moskva doniela propast, kad bi njoj nasjeo! Mi Hrvati nismo nikada bili niti ćemo biti susjedi Rusije, ni boljševičke ni bilo kakove druge. Nikada s njome nismo imali, niti ćemo imati bilo kakve a kamoli kulturne i gospodarske veze.

Mi smo u svom životu i kao slobodan državni narod upućeni kulturno i gospodarski na naše susjede europskog prosvjećenog kruga, kome od vajkada pripadamo i sami. To je trajan razlog, koji odredjuje i naš životni politički pravac, sada i u budućnosti.

U minule tri godine našeg nezavisnog državnog života mi smo Hrvati - to treba imati stalno u vidu - izpravljali nedaće, koje su nas zadešavale kroz stoljeća. Tko to ne razumije, ništa ne razumije! Mi ih još i sada izpravljamo jačajući iz dana u dan naš državni organizam.

Hrvatski se narod nalazi tri godine na djelu osiguranja i učvršćenja svoje države. To nije bio mali, nego orijaški zadatak. Trebalo je uklanjati zaprieke i trebalo je povezivali i čvrsto povezati ono, što je stoljećima bilo razkidano.

Na tisuće i tisuće Hrvata, koji su na tom djelu u ustaškoj ili domobranskoj odori dali svoje živote, izvršili su dužnost, koju će znati pravedno i dostojno cieniti samo budući naraštaji.

Ustaška misao oživotvorila je i unutarnje oslobodjenje hrvatskog naroda. Nestalo je tudjinskih izrabljivača kao preko noći. Družtvovna misao, koju nosi ustaški pokret, kroči odlučno putem družtvovnoj pravici na svim linijama. Rad je postao sveta dužnost, rad postepeno, ali ubrzano dobiva svoje priznanje. Da nam partizanski i četnički neprijatelj nije uništio nebrojena dobra, da nam sramotni talijanski generali nisu nanieli toliko jada, i kad ne bismo živjeli u ratnom vremenu, i naše narodne snage ne bi se bile u ove tri godine morale u tolikoj mjeri trošiti za obranu države i naroda, sigurno je, da bismo na području družtvovne pravice bili već vrlo daleko i postigli uspjehe, da bi Hrvatska već danas bila jedna sredjena i sretna narodna zajednica, ili kako reče Poglavnik - cvietni vrt.

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Vise%20rada-vise%20ploda-plakat%20krajem%201940.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Vise%20rada-vise%20ploda-plakat%20krajem%201940.jpg)
Više rada-više ploda-NDH plakat krajem 1940  

U ove tri godine junačkih borba, nevidjenih primjera narodne i državne sviesti, hrvatski je narod stekao jedno izkustvo, koje mora izkoristiti u najvećoj mjeri: Poslije ovoga rata biti će slobodni i sretni oni narodi, koji sačuvaju svoju staloženost, svoj unutarnji mir. Potreba najveće sloge i zajedničkog nastupa cielog hrvatskog naroda nije nikada bila veća, nego u svom završnom dielu rata i obračuna s unutarnjim neprijateljem. Jer u pitanju je ciela naša budućnost. Ako ikada, sada ne smijemo - kako bi rekao blagopokojni vodja i učitelj Stjepan Radić - biti sliepci kraj zdravih očiju.

Naš zavjet u ovom času, kada u očima cielog svieta slavimo treću obljetnicu naše narodne države, i kada na njezinom braniku stoji nekoliko stotina tisuća hrvatskih sinova pod oružjem, može biti samo jedan: uložiti sve sile da što prije uzpostavimo u svakom kutiću hrvatske zemlje podpuni mir, zakonitost i pravdu; da sve naše snage upotriebimo da ni jedan komadić obradive hrvatske zemlje ne ostane bez ploda. Moramo osigurati prehranu cieoga naroda.

Kraj takovog držanja, rada i požrtvovnosti Hrvatska se nema ničega bojati. Ona će nakon ovog velikog rata, sačuvanai iznutra duhovno očeličena, ući u novi sretni život rada, stvaranja i napredka, koji će posvetiti sve ove muke i patnje što ih sada snosimo, i koji će dati konačno smirenje našim palim borcima u njihovim svetim grobovima.

Na sadanje pokoljenje hrvatskog naroda stavljen je najveći i najsvetiji zadatak. Ono će ga izvesti do kraja. Ono ga mora izvesti do kraja radi sretne budućnosti hrvatskog roda.

Matija Kovačić
Hrvatsko jedinstvo, 8.4.1944

_______________
Matija Kovačić (Ljubljanica kraj Siska, 1. rujna 1901. – Barcelona, 12. siječnja 1972.), publicist i državni dužnosnik.


Naslov: Hrvatski radnici u Njemačkoj doznačili su u domovinu 500 mil. Kuna ušteđevina
Autor: Marica - Srpanj 19, 2014, 18:03:36

Hrvatski radnici u Njemačkoj doznačili su u domovinu 500 milijuna Kuna ušteđevina

Radna snaga savezničke Hrvatske uspješno pomaže njemačkom ratnom gospodarstvu.

Odmah nakon osnutka Nezavisne Države Hrvatske pokrenulo je i novačenje hrvatske radne snage za potrebe njemačkog gospodarstva, prvenstveno ratnog veteobrta i poljodjelstva. Njemački narod nije izvršio samo podpunu mobilizaciju svojih oružanih snaga, koje već tri godine neprekidno pobjeđuju na svim frontama, već je proveo u isto vrieme i neviđenu mobilizaciju svog gospodarskog sustava za podupiranje ratnih napora. Ovaj gospodarski sustav iziskuje uposlenje golemih radnih snaga s kojima Njemačka danas ne raspolaže baš zato, jer su njeni sinovi u odori raštrkani na tri kontinenta u borbi za bolju budućnost sviju nas. Posve je prirodno, dakle, da je saveznički narod, kakav je hrvatski, svoju zahvalnost za njemački danak u krvi teškim ratnim naporima pri oslobođenju Hrvatske među ostalim pokazao i time, što je suvišak svoje radne snage stavio na raspolaganje ratnom gospodarstvu Reicha.

Prema podatcima "Iseljeničkog ureda u Zagrebu" krenulo je iz Hrvatske, od 20. svibnja 1941., kad je pokrenuta ova akcija, pa do 31. srpnja t.g. na rad u Njemačku ukupno 107.432 radnika.

/To znači da je, samo u ovih prvih 72 dana, 1.592 radnika dnevno otišlo u Njemačku na privremeni rad. MD/

Već smo opetovano imali prilike čuti, da su se ovi hrvatski radnici sjalno snašli u svom novom zaposlenju, te se za njih njemačke radničke ustanove jednako brinu, kao i za niemačke radnike, osiguravajući im sve prednosti veoma naprednog njemačkog društvovnog zakonodavstva. Osim toga brinu se za njih, posredujući osobito tiesnu vezu između njih i domovine, i hrvatske iseljeničke oblasti, napose putem hrvatskog poslanstva u Berlinu i njegovog društvovnog odiela.

Rad ovih hrvatskih radnika i radnica u Njemačkoj ne predstavlja međutim samo čin narodne zahvalnosti i savezničke dužnosti, nego i važan gospodarski probitak ne samo tih tamo zaposlenih hrvatskih radnika, nego i njihovih u domovini ostalih članova obitelji, a u širem smislu i hrvatskog gospodarstva. Tamo zaposleni radnici zarađuju ne samo za današnje prilike vrlo liepe nadnice odnosno plaće, koje ne samo dostaju za namirenje pristojnog života samih radnika, nego i za osiguranje života njihovih obitelji u domovini. [1] Radničke ušteđevine doznačene u domovinu predstavljaju i zamjernu svotu potraživanja u plaćevnom promotu Hrvatske prema Njemačkoj, koja sve više i sve većom svotom dolaze do izražaja i kod obračunavanja međusobnih tražbina.

Hrvatski radnici uživaju u Reichu osobite povlastice

U roku od 14 mjeseci poslali su ovi u Njemačkoj zaposleni radnici u domovinu ušteđevinu u ukupnom iznosu od 19.544.770 Maraka, što odgovara vriednosti od 390.885.418 Kuna. Ovoj svoti treba pribrojiti još oko 50 milliuna Kuna unešenih radničkim putnim štednim čekovima, te 10 milijuna Kuna, koje su sobom donieli radnici-povratnici, tako da je o ovom kratkom roku - računajući k tome još i kolovoz, za kojega još ne možemo imati točnih podataka - hrvatsko gospodarstvo preko tih svojih radnika došlo je do svote od skoro pola milijarde Kuna. [2]

Kako se iz ovih podataka vidi, većina naših radnika odnosno radnica (polovinu u Njemačkoj zaposlenih radnih snaga sačinjavaju žene) još se uviek ne služi mogućnošću ušteđevina, jer se time služi tek njih oko 16 posto, jer je naravno ostavljeno slobodnoj volji radnika, hoće li novac doznačivati, štedjeti, poslati putem čekovne doznake ili ga potrošiti.

Svu brigu za ovo rukovanje s radničkim ušteđevinama preuzeo je državni putnički ured "Croatia-Put" [3 ] u Zagrebu, i danas je 70 namještenika ovog ureda zaposleno velikim poslom, koji iziskuje ovaj novčani promet. Kraj središnjice u Zagrebu brine se za taj posao I podružnica "Croatia-Puta" u Berlinu, gdje je uposleno 35 činovnika, a osim toga osnovao je ured nedavno ispostavu u Marburgu, koja radnicima na povratku, koji nisu uspjeli dobiti čekove, omogućuju prienos ušteđevine do 2.000 Kuna pomoću t. zv. putničkih čekova.

Svaki u Njemačkoj zaposleni veleobrtni radnik imade na temelju posebnog sporazuma s njemačkim oblastima pravo mjesečno poslati u domovinu 130 RM (2.600 Kuna), a poljodjelski radnik 100 RM (2.000 Kuna). Osim toga imade i drugih mogućnosti raspolaganja svojom ušteđevinom.

Broj radničkih doznaka i njihove svote u pojedinim mjesecima, počevši od sredine lipnja 1941, do 31. srpnja t. g. iskazuje nam sliedeća brojidba (statistika):

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Hrvatski%20radnici%20u%20Njemackoj%20doznacili%20su%20u%20domovinu%20500%20milijuna%20Kuna%20ustedjevina.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Hrvatski%20radnici%20u%20Njemackoj%20doznacili%20su%20u%20domovinu%20500%20milijuna%20Kuna%20ustedjevina.jpg)

Sada se vode pregovori između mjerodavnih hrvatskih i niemačkih oblasti, da se hrvatskim radnicima omogući neograničeno ili barem veće doznačivanje ušteđevina u domovinu. Već danas imade tamo mnogo hrvatskih veleobrtnih radnika. koji čak tjedno zarađuju preko 130 maraka (2.600 Kuna) . pa je pokrenuta akcija, da se bar njima omogući doznaka većih ušteđevina. Savezno s tim treba napose istaknuti dobru volju I razumjevanje svih mjerodavnih njemačkih oblasti, koje hrvatskim radnicima na svakom koraku izlaze u susret, što se vidi i po tome, da pripadnici drugih naroda, zaposleni u Njemačkoj, u pogledu uposlenja I mogućnosti doznake ušteđevina na raspolažu niti izdaleka tako povoljnim uvietima kao hrvatski radnici.

To je velikim dielom i zasluga nastojanja hrvatskog poslanstva u Berlinu, napose izaslanika za društvovna pitanja g. Bašića, koji u suradnji s hrvatskim župskim vođama svim silama nastoji, da još više poboljša već i sada povoljne uviete uposlenja hrvatskog radničtva u Njemačkoj.

E. S.
"Bilogora" Bjelovar, 12. rujna 1942
Broj 67, Strana 4

_________________

[1] Vidi > Komunistička propaganda o prisilnom radu Hrvata u Njemačkoj od 1941 do 1945 ili 'Mit o logorašima Mariji i Ivici Draženović i Ivanu Račanu' http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=3202.msg8639#msg8639

[2] Vrijednost RM u € (kupovna moć)
1 Reichsmark (1924) = 3,60 €
1 Reichsmark (1929) = 3,10 €
1 Reichsmark (1933) = 4,00 €
1 Reichsmark (1939) = 3,70 €
1 Reichsmark (1944) = 3,30 €

[3] 1941. - osnovan ''Croatia-Put'' u Hrvatskoj (NDH), i ''Srboput'' u Srbiji. No 1945. godine srpski ''Putnik AD'' Beograd opet je zaživio i preuzeo ''Croatia-Put''.



Naslov: Boljševik s križem na grudima
Autor: Marica - Srpanj 19, 2014, 18:07:17

Boljševik s križem na grudima
"Baćuška" Staljin nije mogao uništiti vjeru ruskog seljaka

Hrvatski legionar iz Bjelovara Ivica Draženović ovih je dana uputio jednom svom znancu pismo s iztočnog bojišta s nadnevkom od 21. srpnja 1942. Zanimljiva su pisma naših dobrovoljaca, jer iz njih ne samo, da odiše žarka ljubav prema domovini Hrvatskoj, već iz tih pisama saznajemo i potankosti o životu naroda u Sovjetskoj Rusiji pod boljševičkom vladavinom.

Hrvatski legionar Ivica Draienović, piše o životu u Rusiji sliedeće:

          Gospodine satniče! Sjećam se i Vas, te Vam se javljam iz Rusije. Ovdje mi nije loše. Mi dobrovoljci se dobro provadjamo, jer neprijatelj uzmiče, a mi smo hrabri. Rusi ovdje u Rusiji baš pokazuju onu svoju životnu sliku, koju su proživljavali za vrieme Staljinove i "čifutske" diktature:

Jadni, biedni, ispaćeni narod, koji ne zna za nešto što je dobro i potrebno čovjeku za život.

Primjer, koji sa.m doživio i vidio, začudio me je. Jednog dana, kada smo ručali, izlazio sam iz vojarne sa zdjelicom u ruci, u kojoj je bilo još nešto hrane. Na to pridje k meni jedan boljševik i zamoli me, da mu dadem taj ostatak, a ja ga upitah kuda će to staviti. Na to on skine kapu kamo sam mu stavio tu hranu. On je to tako požudno jeo, da mi ga je bilo uoravo žao, pa sam mu donio još i komad kruha, i kad se najeo, počeo mi se mnogo zahvaljivali te sam se uputio s njime u daljnji razgovor, i nakon kraćeg razgovora ispričao mi je mnogo tegobnih časova, koje je proživio za vrieme, dok niesu došle njemačke čete. Kaže uostalom, da su boljševici sve ubijali i da niesu nikoga poštedjeli, a za sebe kaže, da je bio 12 dana u šumi, gdje se krio pred Staljinovom podivljalom vojskom. Onda je nakon toga vremena izašao iz svoga skrovišta. Nema više svoga stana ni kuće, jer su boljševici sve zapalili pri svom biegu, a sad jadnik osamljen od svojih luta i trazi pomoći, koju mu mi dobrovoljci rado pružamo.

U taj čas opazih, da je na jednoj vrpci oko vrata imao križ, pa ga upitah od kuda mu to. A on počinje pričati, o tome, kako je "baćuška" sve dao strieljati, kad bi se kod koga našla kakova sveta slika ili ma što, što bi podsjećalo na crkvu i vjeru, i veli, da je taj križ imao sakriven i sašiven u kaputu u namjeri, da će ga odanle izvaditi, kad će ga smjeti javno nosili. Sad ga nosi, jer više nema onih, koii su mu to priečili i branili. Naposljetku je rekao, da će sada dali Bog, da njih (t. j. boljševike) srušimo, kao što su oni rušili stupove svoje zemlje radnika i seljaka, koji tek danas otvara oči i vidi, kako mora čovjek živjeti, gdje vlada istina, vjera i pravda.

Za Dom spreman!

Ivica Draženović,  5. rujna 1942.


Naslov: Prvaci bivše HSS pristupili u Ustaški Pokret
Autor: Marica - Srpanj 24, 2014, 21:17:25

Prvaci bivše HSS pristupili u Ustaški Pokret

U posljednje vrijeme, bolje rekuć od prvih dana velikog preokreta u Hrvatskoj, pristupale su pojedine organizacije bivše HSS Hrvatskom ustaškom pokretu i ta preorijentacija Hrvatske seljačke stranke dolazila je do sve jačeg izražaja dok konačno 10. kolovoza nije u Hrvatsko sabornici došlo u veličanstvenoj manifestaciji hrvatske svijesti do povijesnog čina: pristupa gotovo cjelokupne b. Hrvatske seljačke stranke Hrvatskom ustaškom pokretu i do zakletve Poglavniku, da će od sada raditi po hrvatskim ustaškim načelima.

Predstavnici b. HSS sakupili su se nešto prije 12.30 h, a došli su iz svih krajeva Nezavisne Države Hrvatske. Najprije ulazi Poglavnikova zastava, koju nosi zastavnik Jure Šuto, praćen vodnikom Matom Mihaljevićem i dovodnikom Ivom Knezovićem. Svi prisutni ustaju i odaju počast zastavi. Sred najveće pozornosti ulazi Poglavnik dr. Ante Pavelić s drugim odličnicima. Kada se je oduševljenje stišalo, održao je dr Josip Berković, b. nar. zastupnik za kotar Hvar i grad Split, odličan govor u kojem je istakao da se je HSS dugi niz godina borila za dobrobit hrvatskog naroda, pa želeći taj rad nastaviti pristupaju u Ustaški Pokret.

Svoj govor završio je ovim riječima: "Nastavi samo, Poglavniče, svojim odlučnim radom, te pošto si već ostvario politički program Oca domovine dr. Ante Starčevića, i dio programa velikog vođe Stjepana Radića, ostvari i sve nade koje u Tebe polaže hrvatski narod, a mi smo uvijek za Tebe i dom spremni!"

Zatim je bivši narodni zastupnik Janko Tortić pročitao izjavu narodnih zastupnika. Izjavu je potpisalo 126 bivših narodnih zastupnika i funkcionera b. Hrv. seljačke stranke, među njima i naši sugrađani gg. Tomislav Košić, pret. org. b. HSS u Varaždinu te Ljudevit Ban, zamj. narod, zastupnika za kotar Varaždin. Poslije su slijedile ovacije Poglavniku i Hrvatskoj.

Kad se klicanje stišalo, odgovorio je Poglavnik na izjave prvaka b. HSS. Cijeli njegov govor bio je značajan. Istaknuo je značaj ovog historijskog časa, kada se hrvatski narod u času osvarenja svoje Nezavisne Države Hrvatske spaja i ujedinjuje sve svoje snage što ih nosi i iz sebe daje hrvatski narod. Istaknuo je dva načela: "Prvo, hrvtski narod jest osebujan narod, nije sastavni dio ni jednog drugog naroda, niti je pleme bilo kojeg naroda. Drugo načelo jest, da hrvatski narod mora i treba imati svoju posebnu vlastitu nezavisnu državu. Ne može hrvatski narod postići niti svog blagostanja, niti svog unutarnjeg uređenja, a niti može postići svog socijalnog uređenja, ako na svojoj zemlji ne raspolaže s vlašću, kojom se život ravna. Danas, a za sva vremena, dužnost svakog nas jest, sve svoje sile, sav svoj rad usredotočiti na to, da se ovo veliko dobro hrvatskog naroda i njegova nezavisna država očuva za vjekove i dosljedno tome dužnost, da napori svih nas imaju ići to, da se Nezavisna Država Hrvatska podpuno uredi, da se uredi upravno, da se uredi socijalno, da se uredi međunarodno tako, da bude doista dostojna tog imena."

Zatim je nastavio, da je ova naša država hrvatska, seljačka, ustaška: "Ona je država hrvatska zato, jer, u njoj danas nitko ne gospodari, niti ćemo ikada dozvoliti da gospodari, osim hrvatskog naroda. Ona je seljačka, jer je hrvatski seljački narod sam po sebi kao takav hrvatski narod, jer je on ne samo izvor svih dobara u državi, nego je on onaj, koji u ovoj državi imade uvijek u svakoj zgodi, u svakom pitanju voditi glavnu riječ i odlučivati. Ovo je država i ustaška, jer je danas čitav hrvatski narod ustaški, što znači, spreman i odlučan, kako se borio za oslobođenje, tako i sada, svak ičas u budućnosti, boriti se, žrtvovati i svoju krv za osiguranje i očuvanje Nezavisne Države Hrvatske."

Koliko nas god ima treba da radimo, a i svi ćemo imati dosta posla. Radit ćemo zajednički uvijek i pod svim okolnostima "jer nam je zajednička domovina, zajednički narod i zajednička briga, sreća i blagostanje tog našeg naroda. Zajedničkim snagama trebamo stvoriti sve uvjete našem seljaku, da on bude mogao ispuniti najveći i najsvetiji čovječji zadatak: rad na zemlji. Nama je dužnost, da selu učinimo pristupačnim sve tekovine što ih novo vrijeme nosi, a koje mogu njega podići i s kojim se on može podići gospodarski, kulturno i prosvjetno. Moramo nastojati, da narod osjeti, da nije više predmetom, da nije više objektom s kojim gospodare neke vlade, koje se namještaju, koje se razmještaju i skidaju po volji nekih čimbenika, koji stoje izvan njega, nego da su na poslu ljudi, koji potječu iz njega, iz naroda i koji imaju jedini zadatak, da za njega rade. Ako ćemo tako raditi budimo uvjereni da će osjetiti da se nije dogodila promjena vladavine, već da je doživio svoje preporođenje, narodno, državno i socijalno."

Govor je završio riječima:

"Braćo! Ja vas pozdravljam, pozdravljam vas kao poglavar Nezavisne Države Hrvatske, pozdravljam vas kao Poglavnik Hrvatskog Ustaškog Oslobodilačkog Pokreta i čestitam vam na ovom djelu, kojeg ste učinili, jer je to djelo rodoljublja, djelo muževa, djelo čestitih ljudi. Ja vas pozdravljam, čestitam vam i zahvaljujem."

Prisutni su pozorno pratili Poglavnikov govor, poslije koga je nastalo burno odobravanje.
Zatim je Poglavnik pročitao slijedeću izjavu:

"Kao Poglavnik Hrvatskog ustaškog oslobodilačkog pokreta primam s veseljem do znanja izjavu gospode narodnih zastupnika, njihovih zamjenika i ostalih prvaka Hrvatske seljačke stranke, kojom očituju, da je uspostavom Nezavisne Države Hrvatske ispunjena davna i najveća želja cijeloga hrvatskoga naroda, te da je time oživotvorena velika misao, za koju se je cijeli hrvatski narod, a napose hrvatski seljački narod kroz desetljeća, dapače kroz vijekove borio i trpio, te za koju su i oni, kao narodni zastupnici i narodni prvaci radili i borbu vodili. Primam s veseljem do znanja izjavu, da smatraju, da se probitci i težnje hrvatskog seljačkog naroda mogu postići u Hrvatskom oslobodilačkom ustaškom pokretu, po ustaškim načelima, kojih je ispunjenje u ustaškoj borbi za oslobođenje bio jedini cilj, a koja su načela danas temelj hrvatske narodne i državne politike, te na koja sam kao poglavar Nezavisne Države Hrvatske i prisegu položio. Pozdravljam posebice očitovanje narodnih zastupnika i prvaka HSS, kojim osuđuju one osobe, koje su pronevjerile povjerenje hrvatskog naroda, da sada protiv njemu i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj sudjeluju u izbjegloj beogradskoj vladi u inozemstvu. Ovom svojom današnjom izjavom izvršila su gospoda narodni zastupnici i prvaci bivše HSS veliko rodoljubno i narodno djelo, jer su, shvativši veličinu događaja uspostave Nezavisne Države Hrvatske i njegova povijestnog značenja za sadašnja i buduća pokoljenja hrvatskog naroda, dali izražaja svojoj odluci, da djelotvorno pristupe k radu na velikom djelu i naporu, koga svim silama vršimo, te izražaja želji, da se svaki Hrvat, kome su na srcu hrvatski narodni, seljački i državni probitci tome radu pridruži. Taj je naš rad sav usredotočen u jednom cilju: podpuna izgradnja i osiguranje za sva vremena Nezavisne Države Hrvatske te stvaranje svih uvjeta, da slobodan hrvatski narod u svojoj vlastitoj državi, podpuno slobodnoj i nezavisnoj, postigne svoju sreću i blagostanje. Sve hrvatske narodne snage usredotočene na radu na temelju ustaških načela, u novom duhu, te u novom poredku, stvorenom po velikim vođama, Fuehreru i Duceu, učiniti će Nezavisnu Državu Hrvatsku jakim i važnim čimbenikom među savezničkim državama, a hrvatski će narod postati time dostojnim članom i drugom velikih prijateljskih nam i savezničkih naroda. Čineći ovo izvršujemo veliku dužnost, koju su nam namrli naši veliki vođe i učitelji Ante Starčević i Stjepan Radić.

Za dom spremni!"

Spremni! odgovorila je dvorana jednodušno uz pljesak.

Poglavnik je zatim nadovezao da ovim činom započinje novi odsjek u životu hrvatskog naroda. Svaki od nas mora imati do najvišeg vrhunca istančani osjećaj dužnosti, jer svaki od nas, jer svaki Hrvat, mora znati da ima danas više nego ikada u prošlosti jednu veliku dužnost, a to je raditi za utvrđenje, ustaljenje i sređenje Nezavisne Države Hrvatske i raditi za sreću i blagostanje hrvatskog naroda, raditi za podpuno, pravedno, časno i socijalno uređenje u hrvatskom seljačtvu i hrvatskom radništvu.

Svatko od nas, braćo i prijatelji, svaki čas i svaki dan neka! bude za Dom Spreman!

Poslije toga Poglavnik je sišao s predsjedničkog mjesta i rukovao se s pojedinim nar. Zastupnicima Hrv. selj. stranke. Pristupa se zatim zakletvi dosadanjih pripadnika Hrvatske seljačke stranke. Sam Poglavnik čita glasno tekst prisege a svi novi ustaše ponavljaju za njim.

         "Zaklinjem se Bogom Svemogućim i svime što mi je sveto, da ću se držati ustaških načela i pokoravati propisima, te bezuvjetno izvršavati sve naloge, da ću svaku povjerenu mi tajnu najstrože čuvati i nikada nikome ništa odati.
          Zaklinjem se, da ću u ustaškim redovima - na kopnu, moru i zraku - izvojevanu hrvatsku državnu samostalnost i hrvatsku narodnu slobodu čuvati i braniti.
          Ako se ogriješim o ovu prisegu, svijestan sam svoje odgovornosti za svaki svoj čin i propust i prožet osvjedočenjem dužnosti, ima me po ustaškim propisima stići kazna smrti.
          Tako mi Bog pomogao! Amen!"


Sveti čin zakletve kao i njen tekst dali su ovom svečanom času na ovom historijskom mjestu, u Hrvatskoj Sabornici, naročito značenje:

-   Hrvatski narod tim činom postao je jedno, postao je neslomiv na svim frontama svog sadanjeg i budućeg života. Tim činom pokazalo se opet da svi Hrvati žele jedno, Nezavisnu Državu Hrvatsku, jaku i moćnu u kojoj će svi imati jednake dužnosti i jednaka prava, pravo živjeti životom doličnom čovjeku.

Hrvatsko jedinstvo, 14. kolovoza 1941

_________________________

Hrvatska seljačka stranka osnovana je 1904. godine pod imenom Hrvatska pučka seljačka stranka. Godine 1920. mijenja ime u Hrvatska republikanska seljačka stranka, a 1925. u današnje.


Naslov: Uz prvu obljetnicu našeg državnog života
Autor: Marica - Srpanj 25, 2014, 22:11:33

Uz prvu obljetnicu našeg državnog života

Hrvatski je narod vjekovima kročio mučnim i trnovitim putem, dok nije došao do žuđene slobode - tog najvećeg božjeg dara, koji svakom narodu omogućuje njegov pravilan i nesmetan razvitak. Prohujali su vjekovi patnja, suza i sudbonosnih povjesnih lomova; izgarale su žrtve paljenice na oltaru naše narodne slobode; krv je tekla i oplodavala našu izranjenu zemlju; pokraj nas su prolazile galerije umnika, građana, seljaka i boraca i nosile u rukama goruću zublju, a u duši san naš: slobodu.

"O mila, o draga, o slatka slobodo,
Dar u kom sva blaga višnji nam Bog je do'."

I naše su tijelo, izranjeno i izmučeno, pribijali naši neprijatelji na stup sramote; ubijali nam dušu, ali je ubili nisu. Ona je u agoniji samrtnih muka gledala san privrženih pokoljenja i nazrela osvit novog dana. Ona je izlila iz groba poniženja, odvalila tešku kamenu ploču, koja je pritiskivala njezine grudi, ponizila svoje neprijatelje, razgnala tešku magluštinu i doživila svoje uskrsno slavlje.

I naše je pokoljenje sretno, što mu je providnost namenila, da uskrs svog narodnog i državnog života slavi baš u vrieme velike proljetne kršćanske svetkovine - Uskrsa.

I kao što ja Krist svojim uskrsnućem najjasnije dokazao svoje božansko podrietlo i označio svoju odkupiteijsku misiju, tako je i hrvatski narod, uspostavom svoje narodne i nezavisne države, dokazao svoju vitalnu snagu i pravo na život, i kao što bi uzaludna bila naša vjera u vječno spasenje, da Krist nije uskrsnuo, tako bi i vjera u snagu i izgradnju naše države bila uzaludna, da nije počivala na vjeri u narodno uskrsnuće.

Krist je isplatio posljednji novčić za slobodu djece božje. Iz njegova žrtvenog prinosa mora prostrujiti blagoslov na sve pojedince i sve narode, žele li i pojedinci i narodi biti sretni. Nikada ne smijemo zaboraviti, da sve blagodati našega života i sve duhovne vriednosti izviru iz božanskog zaklada Kristove nauke.

Uzalud nam je tražiti put, istinu, pravdu, život, ako ne sliedimo onoga, koji je sam Put, Istina, Pravednost i Život.

Da Hrvatski narod nije bio kroz vlekove sudbinski povezen sa životom crkve Božje, i da nije svoju odpornu snagu crpio iz njezine nauke, nebi mogao očuvati svoj poviesni položaj na granici istoka i zapada; ne bi mogao odoljeti turskoj najezdi ni prislzanju austrougarske kamarilske politike.

Da hrvatski narod nije imao čvrste vjere i pouzdanja u uspjeh, nebi ni danas još ubirao plodove svojih žrtava. To je vjera u vitalnost i vječnu snagu hrvatske, koja nam je rodila genije, vidovnjake, apostole, mučenike i borce.

Geniji su kazaljke na satu, koje pokazuju doba u životu jednog naroda. Vidovnjaci su proroci sretne njegove budućnosti. Apostoli su propovjednici i promicatelji sviestživotnih energija. Oni ne traže sebe ni plaće za svoj rad, već izranjenih nogu, štapom u ruci i torbom na ramenu diele kvasac i prosiplju blagoslov. Mučenici su sjeme novih i jakih pokoljenja, a borci su stražari, koji bdiju nad granicama našeg povjesnng i državnog prava.

Uz pojam narodne slobode i državne nezavisnosti čvrsto su i nedjeljivo povezana imena Ante Starčevića, Eugena Kvaternika, Milana Šuflaja, braće Radića, Stipe Javora, znanih i neznanih ustaških boraca do naših dana, a iznad svih ime velikog osloboditelja i preporoditelja našega poglavnika dr. Ante Pavelića. Boljega vođu niti smo trebali niti smo mogli poželjeti. On je u svom biću oličio najbolje duhovne vriednosti našega naroda. Iz njega je prosukljala sva iskonska i eruptivna snaga našeg narodnog bića. On je stvoritelj naših vjekovnih težnja, uskrsitelj naše države i čuvar njenih prava i nezavisnosti.

Njegov je rad nesebičan, ustrajan i požrtvovan. On je svoje djelo okrunio uspostavom države hrvatske, koja je izašla iz krvplamena ovog našeg orijaškog svjetskog sukoba. Poglavnik je ujedinio i povezao sve narodne snage, da uspostavljenu državu ojača i izgradi prema ustaškim načelima i da ju jaku preda budućim pokoljenjima.

O, krvava, draga zemljo,
O, grobovi zarasli dračem,
O, spomeni kameni davni,
Domovino branjena mačem.

Očevi, majke i djeco
Luzi, njive i gore
Čujte Šumare, rijeke
Slušajte bruji more

Zatresla se utroba zemlje
Planulo sunce vrh gora
Bacismo lance sa sebe
Osvanula je zora.

O blažena mati bila
Koja nam sina rodi
Hosana, hrvatska zemljo -
Hosana, koji te vodi.

Mara Schwell-Gamiršek

Prošla je godina dana od uspostave Nezavisne Države Hrvatske, godina dana ustrajnog i požrtvovnog rada u svim pravcima narodnog i državnog života. Poglavnik nije zaboravio ni radnika, ni seljaka, ni vojnika, ni činovnika. On nas sve poziva na konstruktivan rad u dobro naroda i države.

Samo u složnom i nesebičnom radu doprinijet ćemo najbolji udio novoj europskoj zajednici i sretnijoj budućnosti hrvatskog naroda.

S.B.
Hrvatski branik, Vinkovci, 10. travnja 1942.


Naslov: Hrvatska vojska
Autor: Marica - Srpanj 25, 2014, 22:15:04

Hrvatska vojska

Hrvati su od uvijek bili poznati u svijetu kao hrabri vojnici i kao takve cijenili su uvijek u Europi.

Od prvih dana svojega stanovanja u današnjim svojim zemljama Hrvati su bili poznati kao dobri ratnici i ratnički organiziran narod. Kao takvi oni su za vrlo kratko vrijeme osvojili mačem ove zemlje i već u 7. vijeku stvorili organiziranu državu, s kojom i moćno bizantsko carstvo u istom vijeku sklapa ugovor. Kakvi su bili Hrvati ratnici vidi se najbolje po tome, što su u dva maha potukli najjaču vojsku onoga doba naime Bugare i to za vrijeme Trpimira i onda za Tomislava 927. Savremenik Tomislavov, bizantski car Konstantin Porfirogenet zabilježio je, da je Hrvatska mogla dići 100.000 pješaka i 60.000 konjanika, a to je za ono doba bila jaka vojska. Na moru bili su u doba narodnih vladara Hrvati poznati kao smioni mornari, koji su zadavali jada Mlećanima, Saracenima, a sam Bizant je češće zatražio pomoć od hrvatske mornarice. Uređena plemenski, čvrsto povezana tradicijom, Hrvatska država je u doba narodnih vladara imala baš u vojsci izvor svoje životne snage. Ta vojska nije bila osvajačka. Nikada Hrvat nije potegao mač nasilno navaljujući na tuđa ognjišta. Ratovi koje su vodili Hrvati bili su obrambeni, bilo da su branili svoju zemlju, bilo zapadnu Europu od invazije sa istoka.

Po svom geopolitičkom položaju Hrvatska je od najranijih vremena bila određena da brani kulturni zapad od barbarskog istoka. Tu svoju ulogu Hrvati su časno vršili kroz sva vremena. Kao živa stijena oni su odbijali sve navale sa istoka i uvijek bili spremni braniti sebe i kršćanski zapad. Uslijed toga vojnički duh, požrtvovnost, hrabrost i junačko poštenje postaju jedno od glavnih obilježja hrvatske duše.

Kao takvi Hrvati i pod stranim vladarima zdušno vrše tu svoju ulogu. U to doba moćne i jake porodice Šubića i Frankopana postaju radi svojega junaštva poznate i van granica Hrvatske. Te dvije porodice će kroz 5 vijekova predstavljati snagu i moć hrvatskog oružja, junačke hrvatske mišice i otmjenog viteškog gospodstva.

Na pomolu novoga vijeka dolazi tek do pravog izražaja vojnički duh Hrvata. Preko 300 godina vode Hrvati očajnu borbu za slobodu svoje domovine i spas Europe, a opet protiv istoka: Turaka. Nije moguće iznijeti sve napore, nabrojiti sva junaštva Hrvata u toj dugoj i krvavoj borbi. Zahvaljujući baš svome vojničkom duhu i zapadno kršćanskoj etici uspjeli su da u ovoj upravo divovskoj borbi sačuvaju jedan dio svoje zemlje, svoju samostalnost i Europu spase od pustošenja. Zato dobivaju časni naziv "Predziđe kršćanstva", a imena banova Karlovića, Berislavića, Krste Frankopana, Nikole Šubića, Nikole Junšića, Petra i Nikole Zrinskoga i stotine i tisuće drugih hrvatskih junaka postaju poznata u čitavom kulturnom svijetu, ulaze u svijetsku povijest.

U doba turskih ratova osniva se i Vojna Granica. Do toga vremena pokazalo se hrvatsko plemstvo kao ratnici, a u granici pokazaše i seljaci, da nisu zaostali za vlastelom. Granica je mogla da digne pod konac 17. i na početku 18. vijeka oko 70.000 vojnika, a Austrija je u to doba imala svega 150.000 vojnika. Mala Krajina davala je dakle trećinu cjelokupne oružane sile Graničari su uspješno branili granicu od Turaka, a kasnije po potrebi bili upotrebljavani na svim bojištima Europe, koja se borila za prvenstvo.

"Silni hrabri Graničari" proniješe slavu hrvatskog oružja Češkom, Njemačkom, Francuskom, Španijom i Italijom. Hrvatsku junačku mišicu osjetio je i nepobjedivi švedski kralj Gustav Adolf, koji je 24. kolovoza 1632. kod Nürberga uzalud čitav dan jurišao na Hrvate, a u studenom iste godine zaglavio kod Lützena od hrvatske ruke. Fridrich Veliki imao je češće prilike, da osjeti tu snagu. Bježeći jednom pred Hrvatima, spasio se na taj način, što je obukao fratarsko odijelo i pomiješao se među fratre, koji su baš pjevali u koru.

Za nasljednog i sedmogodišnjeg rata postali su Hrvati strah i trepet stanovništva Njemačke i Francuske, kažu da je stanovništvo Bavarske unijelo u litanije uz

"Očuvaj nas Bože kuge, rata,
zle godine i Hrvata."

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Ulazak%20Trenkovih%20pandura%20u%20selo%20Halsbach%20kod%20Altoettingena%20-Gornja%20Bavarska-%20u%20kojem%20su%20panduri%201742-1743%20zimovali.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Ulazak%20Trenkovih%20pandura%20u%20selo%20Halsbach%20kod%20Altoettingena%20-Gornja%20Bavarska-%20u%20kojem%20su%20panduri%201742-1743%20zimovali.jpg)
Ulazak Trenkovih pandura u selo Halsbach kod Altöttingena u kojem su panduri 1742-1743 zimovali

U Napoleonskim ratovima učinil su i Hrvati svoje, proslavili su se i kao njegovi neprijatelji, ali i u Rusiji kao njegovi vojnici. Napoleon je jednom prilikom rekao, da bi sa nekoliko hrvatskih pukovnija osvojio čitav svijet. Još su svježe uspomene na junačko držanje Hrvata u svjetskom ratu, priznanje za to dobivaju Hrvati tek sada od velikih saveznika, dok smo u Jugoslaviji bili oslobođeni, a o našem držanju u svjetskom ratu morali smo ćutiti, jer bi nas proglasili izdajicama, tuđim robovima, koji su se borili protiv slobode i velike Srbije.

Što smo i tko smo, vidjeli su u početku travnja prošle godine. Ono što njima nije uspjelo za 23. godine, uspjelo je brzo Poglavniku. U srce skoro svakoga Hrvata povratio se stari hrvatski vojnički duh. Svi smo na jednom bili spremni žrtvovati sve za Hrvatsku. - Svaki je osjetio na svom ramenu hrvatsku pušku i s njom bi u rukama i poginuo, jer je znao da je slobodan u slobodnoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Od toga vremena, pa do danas učinili smo kao vojnici više negoli za prošlog skoro četvrt vijeka. Budno čuvamo granicu na Drini, svakoga dana proliva se junačka hrvatska krv u borbi protiv odmetnika u Bosni i Hercegovini. - Teški su napori naših domobrana u ovoj podmukloj, zaplotnačkoj borbi protiv neprijatelja, koji nema hrabrosti da se junački bori prsa u prsa. Ali hrvatski domobran vrši tvoju dužnost i neprijatelja će nestati. Naša vojska sudjeluje i u borbi protiv zlotvora čovječanstva boljševizma i njegovih saveznika. "Tek što je uskrsla Nezavisna Država Hrvatska, mnogi su se Hrvati javili kao dobrovoljci za evropsku oslobodilačku borbu protiv boljiševizma" - javlja ovih dana njemački krugoval. Zajedno sa starim hrvatskim junaštvom prigrlili smo i kršćansku etiku, kao vojnici nismo napadači, branimo svoje i spašavamo Europu i kršćanstvo. Za to dvoje uviek smo - Spremni !

Hrvatski branik, Vinkovci, 7. ožujka 1942.


Naslov: Pomilovanje odmetnika
Autor: Marica - Srpanj 25, 2014, 22:16:22

Pomilovanje odmetnika

Dne 26. siečnja o. g. podpisao je Poglavnik zakonsku odredbu o pomilovanju onih odmetnika, koji se dobrovoljno predaju te o obustavi svakog kaznenog postupka proti takovim odmetnicima

Svi takvi puštaju se bezuvjetnu na slobodu i jamči im se osobna sigurnost

Povodom činjenice, da su u zadnje vrieme učestali mnogi slučajevi, da se odmetnici svojevoljno vraćaju iz odmetničtva ili se predaju prigodom vršenja vojnih odnosno redarstvenih djelatnost, a u svrhu da sve oblasti u takvim slučajevima primjenjuju istovjetan postupak, određuje se ovom zakonskom odredbom:

§ 1. Protiv osoba, koje se nalaze u odmetničtvu, a koje su do dana, kada ova zakonska odredba zadobije pravnu moć, počinile koji kažnjivi čin protiv probitaka Nezavisne Države Hrvatske, ne će se kazneno postupati, ako obustave svoje daljnje odmetničke djelovanje i prijave se kojoj vojničkoj, upravnoj ili sudbenoj oblasti u svrhu povratka mirnom životu ih u svrhu uvrštenja u oružane snage Nezavisne Države Hrvatske.

§ 2. Propisi § 1. ne odnose se na osobe, koje su cio dana, kada ova zakonska odredba zadobije pravnu moć, uhićene radi sumnje, da su počinile koji od kažnjivih čina, navedenih u tom paragrafu.

§ 3. U koliko je do dana, kada ova zakonska odredba zadobije pravnu moć, poveden kazneni postupak protiv osoba iz § 1. radi kažnjivih čina navedenih u tom paragrafu, obustavlja se, a ako do toga dana kazneni postupak nije poveden, nema se ni povesti. Neprovađanje odnosno obustava kaznenog progona uslijedit äe u slučaju, ako se kod dotičnih osoba stječu uvjeti iz "§ 1.

Nemaju se nadalje na osobe iz § 1. primieniti zaštitne mjere iz zakonske odredbe od 30 listopada 1943. broj CCXXIII-2728-D. V.-1943. o zaštitnim mjerama zbog napadaja i čina sabotaže proti javnom redu i sigurnosti, a ako su primienjene na članove njihovih obitelji, imaju se ukinuti, ukoliko proti osobama iz § 1. kazneni postupak nije poveden ili je obustavljen.

§ 4. Članovima obitelji prema prosisima ove zakonske odredbe smatraju se ženitbeni drug, roditelji i djeca.

§ 5 Sve državne oblasti i svi državni djelatnici dužni su osobama iz § 1. kod kojih su se stekli uvjeti navedeni u tom propisu pružiti podpunu osobnu i imovinsku zaštitu. Ista ta zaštita ima se pružiti i članovima obitelji tih osoba.

§ 6. Ako koja osoba iz § 1. smatra, da je njezina sigurnost nakon izvršenja prijave u smislu toga propisa, kao i sigurnost članova njezine obitelji, ugrožena u kraju, u kojem je živjela do dana odmetnuća, može tražiti, da se sa članovima svoje obitelji privremeno ili trajno naseli u drugom kraju, u kojem će im biti osiguran miran životni obstanak. Prema propisu ovog paragrafa postupat će se i u slučaju, ako osoba iz § 1. nema više u mjestu svoga prijašnjeg boravljenja uvjeta potrebnih za redovitu priradnu djelatnost.

§ 7. Protiv osoba, koje su do dana, kada ova zakonska odredba zadobije pravnu moć, izbjegle novačenju, ih se nisu odazvale pozivima na udovoljenje vojnoj obvezi, ili su se samovoljno udaljile odnosno su izvršile bjegunstvo, te time počinile kažnjivi čin, ne će se kazneno postupati, ako se svojevoljno prijave vojničkim oblastima. Propisi §§ 5. i 6. shodno će se primjenjivati i na osobe iz stavke prve ovog paragrafa, kao i na članove njihove obitelji.

§ 8. Ako osoba iz §§ 1. i 7. ponovno počini kažnjivi čin, radi koga je ovom zakonskom odredbom postala nekažnjivom, gubi sve blagodati, predviđene propisima ove zakonske odredbe, te će se protiv nje uz kazneni postupak za novi kažnjivi čin povesti kazneni postupak i za čin, za koji po propisima ove zakonske odredbe postupak ili nije poveden ili je obustavljen.

§ 9. Provedba ove zakonske odredbe povjerava se ministru unutarnjih poslova u suglasju s ministrom oružanih snaga te s ministrom pravosuđa i bogoštovlja.

§ 10. Ova zakonska odredba zadobiva pravnu moć danom proglašenja u Narodnim novinama.

U Zagrebu, dne 26. siečnja 1944.

Poglavnik
Nezavisne Države Hrvatske:
Ante Pavelić, v. r.

Broj: XXVII-173-D. V. 1944.
Državni prabilježnik-čuvar državnog pečata:
Dr. Andrija Artuković, v. r.



Naslov: N.D.H. i novi europski poredak
Autor: Marica - Srpanj 25, 2014, 22:19:09

N.D.H. i novi europski poredak

Neprijateljsko novinstvo već mjesecima puni stupce svojih novina člancima o budućem uređenju svieta, dakako pod predpostavkom podpune pobjede nad Njemačkom i njezinim saveznicima. Vode se čitave polemike i razprave o skroz bezznačajnim pojedinostima uređenja tog njihovog maglovitog budućeg svieta.

Nasuprot ovakvom nestvarnom i neodgovornom pisanju, koje služi očevidno samo u promičbene svrhe radi zavaravanja lakovjernih i neupućenih, potrebno je osvrnuti se na stanovište odgovornih europskih naročito njemačkih vodećih političkih krugova i njihovo gledanje na taj problem.

U kratkim potezima prikazana suština i bit toga stanovišta sastoji se u ovome:

          Stvaranje nacionalnih država u Europi bilo je u jeku u 19. stoljeću, dok je za 20. stoljeće značajno stvaranje novoga poredka za čitave kontinente. Kao što je kod stvaranja nacionalnih država najveću zapreku predstavljala grupa onih sila koje su bile protivne takvom razvitku, tako i danas u Europi predstavljaju zapreku one države, koje se ne žele priključiti novoj organizaciji europskog kontinenta bojeći se gubitka svojih privilegija, izlažući se opasnosti podpune propasti.

Mali se narodi, ako žele živjeti svojim životom, moraju u vojničkom pogledu osloniti na pomoć, vodeće velesile kontinenta jer su samo te velesile u stanju osigurati obranu i cjelovitost kontinenta. Radi se tu upravo o tome da li pojedini narod želi spasiti svoju obstojnost žrtvujući ovaj ili onaj zastarjeli privilegij ili će, braneći ga, propasti. Jasno je naime, da bi u slučaju američke ili boljševičke infiltracije propalo sve ono, što nazivamo europskim. Ništa ne bi više preostalo od nezavisnosti naroda ili država, što više, izgubili bi svaki europski karakter. Tko stavlja zahtjeve na život i budućnost, taj ih mora staviti u stadiju današnjih zbivanja, jer će inače zakasniti. Životna sposobnost i odpornost svakog organizma pa i narodnog, izkušava se u krizi. Čitav organizam mora biti pripremljen upravo na to, da u času krize bude odpornost odlučujući činbenik. Upravo s ovoga razloga opažamo, da narodi, koji proživljavaju velike ratove ili obrate, stavljeni na kušnju, razvijaju na vrhuncu iste takvo usredotočenje svih snaga, koje premašuje i baca u sjenu sve do tada učinjeno. Svaka kriza sadrži u sebi pored elementa opasnosti i elemenat konačnog spasa. Za svladavanje krize više puta je od odlučne važnosti sakupiti sve duševne sile radi odpora. Sama volja za život već je pola života. Tako je i u životu naroda, koji proživljene svoju krizu u poviestnom razvoju.

Jedan sviet ne mienja svoje lice bez bolova, bez rana i ožiljaka. Ono što danas predstavlja narodnu bol i patnju, to će u budućnosti biti narodni ponos.

Promotrimo sad i ocienimo položaj hrvatskog naroda i države pod prizmom ovog stanovišta, pa ćemo doći do zaključka:

1.   da Hrvati izkupljuju obstojnost svoje državne nezavisnoti i sređenje narodnog života u slobodi neizmjernim žrtvama,
2.   da se je N.D.H. odlučno stavila u kolo europskih država novoga poredka oslanjajući se na prijateljstvo Velikog Njemačkog Rajha. Ova činjenica razumljiva je svakome tko iole pozna poviest. Od Tomislava do Poglavnika Hrvatska je uviek bila uz Zapad i zapadnu europsko-kršćansku civilizaciju, a protiv Iztoka i Bizanta. Po svom geopolitičkom položaju Hrvatska je graničarska zemlja. Taj graničarski naš poziv iziskivao je od nas nebrojene žrtve, koje nisu pale izključivo za naše dobro već najvećma za dobro onih naroda, koji su se u miru mogli gospodarski i uljudbeno razvijati. Te naše žrtve u prošlosti nisu bile nagrađene niti dovoljno priznate. Ako smo mi unatoč toga odlučno i nepokolebivo uztrajali na braniku zapadno-europske civilizacije, onda je takav odlučni stav danas, kad smo u stanju stvarati slobodne odluke o sudbini naroda i njegove budućnosti, još razumljiviji. Upravo se nameće sama od sebe konstatacija, da se drugačiji stav Hrvata ne da ni zamisliti. Poviest, predaja, uljudba, naš način mišljenja i naši osjećaji jasno nam i rječito govore o našoj pripadnosti obitelji naroda koji su odlučili braniti se od boljševičke opasnosti i prevlasti.
3.   Hrvati nisu ovaj postav zauzeli u zadrže čas iz pukog oportunizma. Poglavnik je još davno prije iz bijanja ovog velikog rata jasno opredielio mjesto koje će hrvatski narod zauzeti u odlučnom hrvanju koje je proročanski predvidio. Ovu činjenicu treba naročito iztaknuti nasuprot kolebanju nekih neutralaca još i u sadašnjem času i nasuprot dvoličnosti srbske politike, koja želi Srbe prikazati pred javnošću, naročito njemačkom, borcima za novi europski poredak, a onamo četnikuje, slavi Petra Karađorđevića, priželjkuje novu Jugoslaviju sa srbskom hegemonijom i šuruje na sve strane sa svima neprijateljima Hrvatstva i nove Europe.
4.   U borbu za očuvanje stečene narodne slobode i državne nezavisnosti kao i za konsolidiranje prilika i unutrašnju izgradnju uložio je hrvatski narod sve svoje snage. Nikada još u našoj poviesti nije bilo usredotočeno toliko snage i volje kao u današnjici. Proživljena je i kriza, što smo nedavno na ovom mjestu ustanovili. Obrat na bolje, na put podpunog ozdravljenja danas je svakome vidljiv. Ono što nas naročito raduje, jeste preporod u dušama pripadnika najširih narodnih slojeva. Sve više nestaje neborbenih pasivnih promatrača. Borbeni se redovi iz dana u dan jačaju: jača se duh požrtvovnosti i raste vjera u vlastitu snagu i sigurnu pobjedu.
5.   Naše žrtve u današnjoj poviestnoj prekretnici nisu više uzaludne. One osiguravaju narodnu buđućnos za viekove. Te žrtve osiguravaju i pobjedu europske misli. Zato je budućnost N.D.H. u novom poredku osigurana.

Hrvatsku stvarnost razmotrili smo u svietlu činjcnica i došli do zaključka da naša nada i naša vjera nišu tlapnje. Okupljanje narodnih snaga u čvrste i jedinstvene falange sviestnih boraca sigurno su nam jamstvo sretne budućnosti. Kako danas stvari stoje,

Mi bi bili u stanju prebroditi još i daleko veće potežkonće od onih koje su se na putu konačnog sređenja ispriečle. Nema više takvih oblaka, koji bi bili u stanju zastrti sunce naše slobode!

Nezavisna Država Hrvatska u novom europskom poredku nije pitanje budućnosti, jer je ona već sada odani, vjerni i požrtvovni član te zajednice naroda, ona će to i ostati u dobru i u zlu uviek vjerna svojim načelima iskrenosti, otvorenosti i poštenja.

M—ć.
Hrvatsko jedinstvo, 19. 02.1944

Za imendan poglavniku

Bože mili, svemogući,
k tebi šaljem vapaj vrući.
čuvaj našeg poglavnika,
jer hrvatskoj on je dika.
imendan da sretno slavi,
Hrvate nam svud izbavi
od tuđinske tiranije
i srbijanske ciganije,
pod kojom se zlo je krilo,
jugoslavenstvo se širilo.
tvoje ime svud se čuje,
Hrvatska se obnovljuje.
I ako je sad skupoća,
no i ta će proći zloća.
Prošle su i mnoge sile,
Hrvate nisu smrvile.
Antun je kršćansko ime,
što dolazi usred zime.
pa i ovo usred ljeta,
kad priroda svaka cvieta.
Liepa nasa domovina,
pjesma je antuna sina.
a program Ante Starcevića,
vrši vlada Pavelića.
Imendan mu čestitamo,
jer Hrvatsku sad imamo.
Tu čestitku seljak piše,
koj hrvatskim duhom diše.

Matija Vidačić
U Kelemenu, 8. lipnja 1941.



Naslov: Knjiga: Tri mjeseca pod crvenom zvijezdom
Autor: Marica - Srpanj 26, 2014, 13:46:39

Tri mjeseca pod crvenom zvijezdom

Dovršava se tisak druge knjige reportaža ralnog izvjestitelja Fanje Rubine pod naslovom "Tri mjeseca pod crvenom zvijezdom". U knjizi opisuje pisac događaje, koji su se zbivali u mjesecima studenom i prosincu prošle godine, te siečnju ove godine u Bihaću, kad su u tom liepom hrvatskom gradu haračili partizani, a ujedno opisuje i borbe slavne "Vražje divizije" u Kordunu, Krajini i po Grmeču, kao i borbe "gorskih zdrugova", koji su se pokazali kao sjajni hrvatski borci.

Knjiga je pisana lakim i čitkim slilom, a bit će u njoj i čitavi niz slika. Naslovna strana bit će u bojama. Knjiga će obasizati oko 120 stranica većeg osminskog formata. Pisana je dokumentarno, a iz izjave svjedoka partizanskih nedjela doznat će svaki pravu istinu o tom tko su i što su partizani. Iz izjave Ivana Keče, seljaka sa Zavalja, doznat će čitači na kako jezvit način su partizani u Bihaću poubijali nekoliko stotina ljudi. Seljačka djevojka Ivka Vukelić iz Ličkog Petrovog Sela gledala je vlastitim očima, kako su partizani pekli jednog mladića, te i ona iznosi svoje doživljaje o divljanju partizanskih lješinara na Čelopeku [2]. Murat Korica i Ahmed Dulkić uzpieli su se spasiti iz partizanskog zatvora i pričaju što su sve doživjeli. Još čitav niz drugih pojedinosti i podataka, koje ie pisac pokupio u mjestima borbe, čine knjigu veoma zanimljivom, tako da će za njom posegnuti svatko. Knjiga u predplati stoji 40 Kuna, više 4 Kune za poštarinu. Naručbe prima uprava "Nove Hrvatske". Zagreb, Šuflajeva ul. 28a. Novac se šalje poštanskom doznačnicom.

"Tri mjeseca pod crvenom zvijezdom" od Franje Rubine. [1]
Izdala "Nova Hrvatska" tisak Milana Šuflaja, Zagreb 1943. godine.
Bilogora, 29. 05. 1943.
______________

[1] Franjo Rubina je napisao tri knjige pod sljedećim naslovom:
1. "Kozara grob partizana", Zagreb 1942,
2. "Krvave tajne planine Kozare", Zagreb 1942,
3. "Tri mjeseca pod crvenom zvijezdom", Zagreb 1943. godine.
U sve tri knjige partizane je prikazivao kao bandite, palikuće, ubojice, razbojnike i zlobnike
.

[2] Ustaško-domobransko uporište u Ličkom Petrovom Selu bilo je po broju branilaca i utvrđenosti odbrane najjače. Odbranu su organizovali iz zgrada kao što su bile crkva, škola, žandarmerijska stanica, opštinska zgrada i kuća trgovca Slavka Sorka. Sve ove zgrade bile su od kamena, sa većim brojem puškarnica. Spoljna odbrana oslanjala se na dominirajuća uzvišenja Čelopeka sa Oštreljom kao najvišom visinskom tačkom na tom prostoru. Na ivicama sela nalazili su se rovovi i suvi kameni bunkeri. Slično, ali u manjem obimu bila je organizovana odbrana u selima Željava i Baljevac (rovovi i suvi kameni bunkeri), a znatno jače i bolje od ovih bila je organizovana odbrana Gornjeg Vaganca, također sa pojedinim dobro utvrđenim zgradama kao što su crkva, trgovine i još neke zgrade. ... Budući da su na Čelopeku bile snage bataljona "Mićo Radaković" i četa iz brigadne rezerve, za vrlo kratko vrijeme sve ustaše su pobijene. Tačno u 15 časova 3. novembra 1942. prestao je svaki otpor ustaša i cijela teritorija opštine Ličko Petrovo Selo je oslobođena. Neprijateljski gubici bili su veliki - 120 mrtvih i 70 zarobljenih. Među mrtvima bio je i ustaški komandant uporišta u Ličkom Petrovom Selu, koji je uoči napada naših snaga proslavljao veridbu sa Ljubicom Čavec, ćerkom petroseljskog pekara Đure Čaveca. Jedno pored drugog poginuli su ustaški komandant, njegova verenica Ljubica i nesuđeni tast Đuro Čavec, također ustaša. Među zarobljenom ustaškom elitom bio je dotadašnji predsednik opštine, po zlu poznati frankovac i ustaški prvak Mićo Barić, njegovi istomišljenici i satrapi Rudi Tonči. Luka Majetić i Ante Kolaković, zatim ustaški prvaci i ideolozi Pero Bobinac, Ivica Grgić i mnoge druge petroseljske, prijebojske i izačićke ustaše. Zaplijenjeno je sve naoružanje i vojna oprema kojom je raspolagalo ustaško uporište u Ličkom Petrovom Selu.
http://www.znaci.net/00001/110_2.pdf Str. 18-19




Naslov: Obračun s lažima zločinaca
Autor: Marica - Srpanj 26, 2014, 13:49:10

Nevolja gola - najbolja škola

Obračun s lažima zločinaca i zadatci koji nas čekaju

Četiri i pol mjeseca partizanske vlasti! Četiri i pol mjeseca laži. podlosti, varanja, pljačke, otimačine, razbojstva i ubijanja. Kao da se sav gad i smrad, sve zlo ovoga svieta ujedinilo i srušilo nad onim krajem, koji iz poruge nazivlju "oslobođenim teritorijem".

Nema te kuge, nema te pošasti, te poplave ili požara, koji bi sličili onome, što oni nazivlja oslobođenjem. Tu rieč jako vole! Svi ti njihovi "odbori" (N.O.O., ZAVNOH [1], AVNOJ) pa i njihove "vojske" nose u svom nazivu tu rieč.

Mongoli, Tatari i Osmanlije bili su prava gospoda prema njima. Ta preko onog kamenog mosta kraj Novog Marofa, koji stoji tamo još od Kristovih vremena. prođoše tolike vojske, kulturne i nekulturne, prođoše horde razbojnika i rulje, vođene samo nagonom osvajanja i uništavanja, ali ni jednoj od njih ne pade na pamet, da taj most ruši. Ostao je čvrst i odolio hiljadama godina zubu vremena i tereta, koji je preko njega prešao - dok ne dođoše usrećitelji i osloboditelji, ti. koji kažu, da s bore protiv okupatora i tuđina, za sreću i socijalnu pravdu.

Desetcima godina st radili na tom, da se sagradi željeznička veza između Koprivnice i Varaždina. Dobili ste ju - jedinu željezničku prugu, koju je b. Jugoslavija sagradila između Save i Drave. Nije građena ni za Pavelića, ni za ustaše ni za okupatora! Ta oni se njom ni vozili nisu! Gradili ste ja vi - to su vaši žuljevi i vaša muka, gradili ste ju za sebe, za svoje potrebe. Došao je divljak, boljševik i silio vas, da ju sana razorite. Osloboditelj vas je oslobodio željeznica, mostova, kotara, obćina, škoča, stoke i živeža. Pravi osloboditelj!

Kad pobiedimo okupatora - sagradit ćemo - vele - novo, bolje i više! Tko će graditi ? Tko će obnavljati ? Zar te dangube, ti fakini, ti seoski tatovi, te djevojčine i te bludnice ? Zar će graditi srbski četnici i partizani nama Hrvatima željeznice, zgrade i ceste? Ne! Opet ćete graditi vi - vi seljaci i radnici, vaša djeca, svojim žuljevima i natapati svojim znojem.

Nu, eto, hvala Bogu (za Njega kažu. da ga nema!) recimo i - ako smo lakovjerni, - vjerujmo, graditi će Niemci, kad izgube rat. Svejedno tko - svega toga nije bilo i što su ljudi već jednom načinili, mogu i drugi put.

Strasnije je nešto drago - oslobođuju nas ljudi, Hrvata. Smišljeno i sustavno. Vele - udaramo samo na ustaše, jer ustaše su krvnici i pljačkaši, uzuzrok svega z!a. Ustaše su po njihovom najveći lopovi, kapitalisti, sve sami bogataši, među njima nema sirotinje, seljaka i radnika. Tako barem veli njihova promičba. Ta zamislite - ustaša poštenjak, ustaša sirotinja, seljak! Takvog - kažu - nema. Dakle - ustaše prvi na red i udri po ustašama! Nažalost, nasjeli su mnogi; inače dobri Hrvati, ali, rekli su: ne može se s ustašama! I onda još ovo: ustaša prodao Hrvatsku i hrvatsko more Talijanima! Kako ćemo onda s ustašama?! Valjda su takvi danas došli k sebi! Možda je suvišno, ali radi onih, koji težko dolaze k sebi, pogledajmo kako stvar stoji. Ne idimo daleko - ostanimo samo u Ludbregu i okolici.

Sa svojim prijateljima Ludbrežanima nekog sam dana pravio jednu tužnu statistiku: popis Hrvata i ustaša, koje su partizani do danas u tom kotaru ubili. Nabrojismo 61 (šestdesct i jednu) žrtvu. Zacielo smo koga zaboravili, nu ni jednog previše nismo uzeli. Od tih je 36 listaša, ostalo su legionari i još neki ugledni Hrvati. Među njima je 1 učitelj, 1 student, 1 umirovljenik, nekoliko obrtnika, a sve ostalo seljaci, ljudi s obiteljima, sa sitnom djecom, braćom i roditeljima. Ni jednog kapitaliste, ni jednog bogataša, ni jednog tvorničara ili trgovca nisu partizani ubili u ludbrežkom kotaru. A mogli su ih dosta, da su samo htjeli!

Nu dobro, pomisliti će kakav naivčina: valjda su bili pljačkaši i krvnici, koji su ubijali slobodoumne, napredne, demokratski ili jugoslavenski razpoložene ljude. Mjesto odgovora pogledajte ovo:

Gabriel Kuharić - krvnik i pljačkaš
Josip Herceg - krvnik i pljačkaš
Tom Gložinić - krvnik i pljačkaš
Stjepan Kancijan - krvolok
Post. činovnik Fizir - krvolok i razbojnik
Obrtnik Špoljarić - krvolok i razbojnik
I tako dalje - vriedi za svakog od 61 žrtve.

Poznati su vam dobro ti ljudi, poznati su cielom kotaru po svojem poštenju, po svojoj dobroti, poznati su kao skromni seljaci i radnici, s vama su se razgovarali i s vama živjeli!

Nikoga nisu ti ljudi opljačkali, ni jednog svog političkog protivnika nisu ubili.

Svejedno - ubijeni su ili iz zasjede ili goloruki, a neki od njih i strašno mučeni. Zašto onda?

Zato, baš zato, jer su bili dobri Hrvati, jer su bili uzor seljaci, jer su voljeli svoju državu. Takvi su partizanima najopasniji. Ne ubijaju oni seoske tatove i pljačkaše, one, koji napadaju tuđe žene ili one, koji pijančuju i ne vole raditi. Boljševizam, koji partizani žele ostvariti, ne voli čestitosti, ne voli obitelji i ne voli morala. Ovakvi uzorni ljudi boljševizam najviše smetaju. Kad su se ovih riešili, došli su na red drugi. Najprije ih proglasiše taocima i odvedoše u Kalnik. Puštali su ih pomalo natrag, ali tko garantira, da ih drugi put za kakvu sitnicu opet ne će uhvatiti i likvidirati. A zašto njih, pa bar oni nisu ustaše? Baš zato, što su dobri i čestiti! Nakon njih došli bi na red i drugi - zato jer su Hrvati, a na koncu i oni sliepci i lude, i oni zločinci: partizani-Hrvati.

Tko to ne vidi i ne će da vidi ili je glup ili je zločinac. Ide se za tim, da se uništi hrvatski narod.

A kako je to s Dalmacijom i Jadranom? Dvije i pol godine su nas napadali radi prodaje tih najdragocienijih dielova Hrvatske. Svršilo se tako, da su Ustaše razoružavali Talijane i tjerali ih, a partizani se s Talijanima složili i nastavili zulumom nad našim tamošnjim svietom. Pokazalo se, da su kroz čitave te dvie i pol godine Talijani paktirali i s četnicima i s paritizanima i zajednički uništavali sve, što je hrvatsko, a još više ono, što je ustaško. Dok su se četnici i partizani slobodno šetali Splitom, Šibenikom i Dalmacijom, ustaša se tamo nije smio pokazali.

Reći će vam partizani još jedno: borimo se proti okupatora, protiv Niemca.

Kao da je Niemcima drago, što moraju u Hrvatsku slati svoje divizije i čuvati si leđa u ovom velikom ratu i što njihovi sinovi u sukobu s tim banditima moraju gubiti svoje živote. Niemci bi bili najsretniji, kad bi Hrvati sami branili svoju zemlju, a time ujedno i ovaj dio Europe i svjetskog ratišta.

Da nema partizana, ni jednog njemačkog vojnika sigurno ne bi bilo u Hrvatskoj.

Uzrok svakome zlu u našoj državi samo su partizani. Oni su krivi svim našim brigama i nedaćama.

Pitajte ih još jedno:

-   Odkud njima tolika ljubav prema Hrvatskoj?
-   Kako dođoše na to, da baš Hrvatsku prvu oslobode?
-   Zašto ne čine to u Srbiji, Rumunjskoj, Francuzkoj, Češkoj, Belgiji, Nizozemskoj i t. d.?
-   I tamo vlada Niemac, ili kako oni kažu - okupator.


Zato - odgovaramo mi - jer to nije borba protiv okupatora, jer to nije borba za demokraciju, već borba za podpuno uništenje hrvatskog naroda i za pobjedu velike Srbije. Da li će ta Velika Srbija biti partizanska (boljševička), anglofilska, pravoslavna ili kakva druga, svejedno je: glavno da je Velika Srbija, a ta je bila i biti će, dok je svieta i vieka, protivnica svega, što je hrvatsko i europsko.

Hrvati! Osviestimo se! Složimo se! Vrieme je! Nevolja nas je mnogo toga naučila! Danas ustaše tu zemlju brane i za nju daju svoje najbolje živote. Iz ustaških redova odpalo je sve, što ne vriedi i što nije dostojno toga imena.

Ovu borbu vodimo za svoju državu, za koju su se borili kroz stotine godina najbolji Hrvati - Zrinski, Kvaternik, Startević, vođa i učitelj Stjepan Radić, Javor i bezbroj drugih.

To je istovremeno borba za sve, što je naše - za našu zemlju, za naše obitelji i za naše gole živote.

Ako budemo složni, biti ćemo jaki i ne trebamo se bojati nikoga - nitko nam onda ne će moći države oteti. Pustimo danas po strani sve naše suprotnosti i opreke, koje su tako neznatne i sićušne, kad se radi o svetom i velikom cilju, o našoj državi i slobodi. Kad tu državu osiguramo, onda je naša stvar, kako ćemo ju urediti i izgraditi. Tu se možemo i razlikovati, ali kad se radi o njenom obstanku, razlike biti ne smije.

Živjela Nezavisna Država Hrvatska!

Hrvatsko jedinstvo, 14. 02.1944
________
[1] ZAVNOH – kratica za: Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske. Prvo zasjedanje održano je u Otočcu i na Plitvičkim jezerima (13.–14. lipnja 1943).


Naslov: Danas Hrvatska ima mnogo vrabaca koji prljaju hrvatsko gnijezdo
Autor: Marica - Kolovoz 08, 2014, 10:10:01

Danas Hrvatska ima mnogo vrabaca koji prljaju hrvatsko gnijezdo

Jako mi smetaju, čak me ljute, izjave hrvatskih komunista pogotovo Josipovićeve, Mesićeve i Pupovčeve.

Nazivati ustašku vojsku - pa i sve protivnike komunizma - kao jednu zločinačku skupinu punu primitivnih barbara ili zmija, je dosada neviđeni bezobrazluk.

Ja i danas smatram "hrvatski nacionalsocijalizam" (ustaštvo) dobrim. Evo nekoliko primjera:

-   Povezanost nacionalne zajednice.
   
-   Politika NDH bila je usmjerena najprije interesima Hrvata i Hrvatske. Hrvat, bez obzira na njegovu vjeroispovijed, igrao je u NDH centralnu ulogu, a zatim ostali koji sebe nisu smatrali Hrvatima.
   
-   Štićenje, poštivanje i promicanje hrvatske kulture (povijesti, prava, jezika, pjesama i td.) Svega što je za vrijeme srpske diktature Hrvatima bilo zabranjeno - zbog pjevanja hrvatskih pjesama nasrnuli bi, četnici ili žandarmerija, uglavnom sastavljena od Srba, s kundacima na Hrvate. Tek tada se je rodio otpor "Za Hrvatsku!" (za Dom spremni!)
   
-   Prve uniforme naših oružanih snaga demonstrirale su, u prvoj liniji, pripadnost hrvatskoj zajednici i bile su zaista lijepe.
   
-   Hrvat su imali (ponovno) nacionalni ponos. Gdje nam je taj ponos, po kojem Josipović, Mesić, Pupovac itd. danas gaze?
   
-   Svijet je imao stvarno i istinsko poštovanje prema političkoj i intelektualnoj Hrvatskoj. A što je Hrvatska danas? Što su ovi komunisti i srbo-hrvati učinili od Hrvatske? Hrvatska je danas u očima svijeta politički smješan "šćućureni miš" koji nema - osim u sportskim disciplinama - nacionalni ponos. "Mačji kašalj" je i naše današnje pravosuđe koje samo teoretski postoji, a u praksi ga diktira Udba.
   
-   U NDH je sve bilo puno pravednije: nije bilo ovoliko nezaposlenosti i ove ogromne birokracije.
   
-   NDH je imala jako hrabre, dobre i sposobne generale - stvarne i istinske domoljube - po kojima nitko, ama baš nitko nema pravo da pljuje.

Danas Hrvatska nema " 'U'-zmija" ali zato ima mnogo vrabaca koji prljaju hrvatsko gnijezdo

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Bog-Obitelj-Domovina-N_D_H.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Bog-Obitelj-Domovina-N_D_H.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Braniti-cast-i-slobodu-Hrvastske-duznost-Hrvata.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Braniti-cast-i-slobodu-Hrvastske-duznost-Hrvata.jpg)

Zato sam se odlučila uskoro na cro-eu.com objaviti sadržaj iz knjige "Bojno zrakoplovstvo u NDH" (izdana 1943).

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Hrvatska-Krila.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Hrvatska-Krila.jpg)  



Naslov: Omalovažavanje NDH vojske
Autor: Marica - Kolovoz 10, 2014, 12:34:46

Jako mi je važno još jednom naglasiti, da je vojska NDH bila jedna vrlo moralna i disciplirana vojska.

S kojim pravom Josipović naziva hrvatsku vojsku "ustaškim zmijama" ???
Smije li si najviši dužnosnik vlade ovakva verbalna iskliznuća dozvoliti ???
Čudo, da naše pravosuđe na takvo grubo ponižavanje NDH branitelja, žrtava i domoljuba ne reagira jer ipak se ovdje radi o javnom interesu hrvatskog naroda.

"Prije će se oprostiti jedna nepravda nego li jedna uvreda."
Philip Stanhope Earl of Chesterfield

U Hrvatskoj još uvijek "crveni političari" (komunisti tzv. antifašisti ili vukovi u ovčjem krznu) imaju slobodu "dvorskog luđaka" te mogu u svako doba reći i neistinu, omaložavavati ili veličati.

Dužnost svakog hrvatskog vojnika bila je ista u NDH kao i danas, a to je: vjerno služiti svojoj domovini i hrabro braniti prava i slobodu hrvatskog naroda.

Nigdje nije 1945, pogotovo ne u Njemačkoj (Nürnberški proces), toliko generala, časnika, dočasnika i običnih vojnika osuđeno na smrt koliko u Hrvatskoj s dolaskom Tita na vlast.
I na tu petokraku, na to zvjersko i masovno ubijanje se Josipović ponosi???

Da, bilo je - kao u svakoj drugoj vojsci - osveta, progona i pokolja od strane ustaša. To nitko normalan ne poriče ali isto tako, nitko imalo pametan neće cijelu vojsku NDH ponižavati i nazivati koljačima i zmijama.

Evo nekoliko primjera o uvijetima izbora za ustašku vojsku u kojoj kriminalcima i lopovima nije bilo mjesta.

* * *

 Natječaj za primanje časnika u stajaće odjele Ustaške vojnice  

U stajaće odjele Ustaške vojnice primit će se veći broj mlađih časnika na djelatnu službu. Uvjeti primanja jesu:

1.   Da je natjecatelj bio uvijek čelik-Hrvat, katoličke ili muslimanske vjere.

2.    Da je pričuvni ili djelatni časnik ili đak polaznik bivše jugoslavenske škole pričuvnih časnika, koji iz političkih razloga nije pripušten polaganju časničkog ispita ili se sada nalazi u školi za pričuvne časnike.

3.   Da je tjelesno i duševno potpuno zdrav i sposoban za časničku službu.

4.   Da nije kažnjen, osim za djela političke naravi.

5.   Da je položio ustašku prisegu prije 10. travnja 1941. ili u koliko nije imao priliku položiti ustašku prisegu prije navedenog datuma, da je pripadao ustaškom pokretu.

6.   Da je za postignuće časničkog čina stekao potrebnu građansku naobrazbu.

7.   Da je prema svome činu razmjerno star.

8.   Da je spreman podvrći se svim ustaškim propisima i najstrožem ustaškom životu.

Molbi treba priložiti:

a)   krsni ili rodni list,
b)   domovnicu,
c)   zaključnu školsku svjedodžbu,
d)   svjedočbu vladanja od redarstvenih vlasti,
e)   svjedočbu političkog vladanja od mjesnog ustaškog dužnostnika na njegovom preporukom,
f)   vlastoručno pisanu izjavu, da je spreman podvrći se svim ustaškim propisima i najstrožem ustaškom životu.

Rok podnašanja molbi produžuje se do 15. srpnja 1941.

Primljeni natjecatelji bit će nakon kratkog pripremnog tečaja udijeljeni na službu u stajaće odjele ustaške vojnice, te će u svakom pogledu uživati sva prava kao časnici redovite vojske.

Natjjecatelji će biti pozvani pismenim putem, te će imati pravo na besplatnu željezničku ili parobrodsku kartu.

Molbe treba nasloviti na Zapovjedništvo škola ustaške vojnice, Zagreb, Markov trg. 2.

Za dom spremni!

Zapovjedništvo škola ustaške vojnice

 Natječaj za primanje dočasnika u stajaće odjele ustaške vojnice  

U stajaće odjele ustaške vojnice primit će se veći broj mladih dočasnika na djelatnu službu. Uvjeti primanja jesu:

1.   da je natjecatelj bio uvijek čelik-Hrvat;

2.   da je katoličke ili muslimanske vjere,

3.   da je pričuvni ili djelatni dočastnik ili kaplar bivše jugoslavenske vojske,

4.   da je tjelesno i duševno zdrav i sposoban za djelatnu službu,

5.   da nije kažnjen osim za djela političke naravi,

6.   da je položio ustašku prisegu prije 10. travnja 1941. ili u koliko nije imao prilike položiti ustašku prisegu prije navedenog roka, da je pripadao ustaškom pokretu,

7.   da je prema svome činu razmjerno star i

8.   da je spreman podvrći se svim ustaškim propisima i najstrožem ustaškom životu.

Molbi treba priložiti:

a)   krsni ili rodni list,
b)   domovnicu,
c)   dokaze o svom sadašnjem činu,
d)   svjedočbu vladanja od redarstvenih vlasti,
e)   svjedočbu političkog vladanja od mjesnog ustaškog dužnostnika sa njegovom preporukom,
f)   vlastoručno pisanu izjavu, da je spreman podvrći se svim ustaškim propisima i najstrožem ustaškom životu.

Rok podnošenja molbi je do 15. srpnja 1941.

Primljeni natjecatelji bit će nakon kratkog pripremnog tečaja udijeljeni na službu u stajaće odjele ustaške vojnice, te će u svakom pogledu uživati sva prava kao i dočastnici redovite vojske.

Dočastnici, koji se službom i svojim vojničkim, moralnim i umnim sposobnostima posebno istaknu, bit će upućeni u časničke tečajeve i po uspješno završenim tečajevima, bit će promaknuti u časnički čin.

Primljeni natjecatelji bit će pozvani pismenim putem te će imati pravo na besplatan željeznički ili parobrodarski podvoz.

Molbe treba nasloviti na Zapovjedništvo škola ustaške vojnice, Zagreb, Markov trg 2.

Za dom spremni!

Zapovjedništvo škola ustaške vojnice.

Svjedodžba vladanja jednog ličkog ustaškog časnika

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Potvrda%20i%20preporuka%20za%20zrakoplovstvo%20NDH.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Potvrda%20i%20preporuka%20za%20zrakoplovstvo%20NDH.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Potvrda%20o%20moralnom%20pona%C5%A1anju.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Potvrda%20o%20moralnom%20pona%C5%A1anju.jpg)

* * *

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Drazenovic%20Anta%201915-1945.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Drazenovic%20Anta%201915-1945.jpg)
Anta Draženović † 1945 nakon oslobođenja Zagreba/ Domobran

Anton (Anta) Draženović ( 1915 - 1945 )
Čin:   Pješački narednik
Ubijen:   1945
Položaji:   pješački narednik Kraljevine Jugoslavije u Beogradu
NDH:   1941 - Zagreb

Biografija:

Anton (zvan Anta) Draženović, sin Andrije i Jele Draženović, rođen je u Dabru 1915. Brat od Miće Draženovića.
S danom 26. kolovozom 1941 primljen je u Hrvatsko Domobranstvo u svojstvu djelatnog dočasnika kao pješački narednik na prijedlog 'Povjerenstva za primitak dočasnika iz bivše jugoslavenske vojske'. (Vjesnik vojnih naredaba i zapovijedi za cjelokupnu oružanu snagu NDH, br. 24 od 30. kolovoza 1941, str. 240/241)
Kao domobran stacioniran je u Zagrebu od 1941 pa sve do kraja rata. Anta je ubijen od partizana 1945 po pričanju u Zagrebu, a neki tvrde u Slavonskoj Požegi.

Da niko ništa o njemu nezna to si još donekle mogu zamisliti jer je njegova dužnost bila administrativnog karaktera. Radi teške astme bio je u domobranstvu samo službenik. Ako je djelovao onda samo s pisaćeg stola.

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Mica%20Drazenovic%201912-1942.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Mica%20Drazenovic%201912-1942.jpg)
Mića Draženović † 1942/ Ustaša

Milan (Mića) Draženović( 1912 - 1942 ) je, po novim informacijama, ubijen tj. uhićen kod Generalskog Stola 1942. Išao je zadnjim vlakom za Zagreb. Partizani su zaustavili taj putnički vlak u kojem su bili (samo) dva Ustaše. Jedan od njih je bio moj ujak Mića. Imao je na sebi zeleni kaput koji je još u vlaku skinuo i izašao je iz vlaka u bijeloj košulji. U ruci je imao putnu torbu (išao je k svojoj sestri, Kaji Rajković u Vinkovce, koja je rodila prvo dijete). Partizani su mu zavezali ruke žicom i odveli ga. Kuda? Svjedoci su pričali, da su partizani poslje hapšenja digli vlak i prugu u zrak. Bio je to zadnji vlak na toj relaciji! Mića je bio štacioniran u Gospiću. Ako je bio "ubica", zašto ga se nitko ne sjeća?!

I ovu dvojicu Ličana ubila je "crvena petokraka" na koju se Josipovć tako ponosi!



Naslov: Duh ustaštva
Autor: Marica - Kolovoz 10, 2014, 23:07:11

 Duh ustaštva  

Već teče drugo desetljeće, odkako je Ustaša jedan poseban i osobit pojam u hrvatskom javnom i privatnom životu. Kad je taj pojam niknuo, shvaćalo se u isti čas, da je Ustaša kakav mladić silno poletan, pošten i idealističan, ali pomalo fantast i avanturist. Jer ondašnje je javno mišljenje znalo, da samo pošten, poletan i idealističan čovjek može doći na misao, da goloruk, čak i okovan, ustane na neprijatelje svoje zemlje. Ali je javno mišljenje držalo, da osim idealizma i poleta treba još fantastičnosti i iluzionizma, da se netko oduševi za jednu, po njihovu mišljenju, neostvarivu stvar, a odlazak u emigraciju radi vođenja borbe svodili su ti isti na nepotrebni avanturizam.

Uzprkos nerazumievanja, ta grupa Ustaša dala se svojski na rad, koji je donosio uspjehe i otvorio svim dobronamjernim i vidovitim ljudima jasne poglede konačne, podpune pobjede.

Ustaše i ustaštvo počela su razumievati istom nova pokoljenja hrvatske mladosti i to ne samo razmnievati, nego i oduševljavati se s njima. Ta nova pokoljenja narodne mladosti davale su Ustaše za vanjsku borbu u emigraciji i za unutarnju borbu u domovini.

Vrieme je neprestano proširivalo Ustaški Pokret, a isto tako produbljivalo i duh ustaštva. Duh ustaštva bio je sve čišći i svetiji, koga su svi Ustaše pobožno upijali u se, tako da je prodro u sve dielove njihove duše, osjećaja i sviesti. Vodeći i odgovorni krugovi hrvatskoga naroda onoga vremena nisu mogli, odnosno nisu htjeli razumieti Ustaše. Nisu mogli prodrieti u bit i srž ustaštva. Široki slojevi naroda, premda nisu podpuno shvatili ustaštvo, tim su više zdravim nagonom osjetili plemenitost i veličinu ustaških nastojanja i bezgraničnom predanošću pošli za Ustašama. Prave poklonike, vjernike i oduševljene pristalice, braću i suborce, našli su Ustaše u mladeži. Mladež nije samo platonski bila uz Ustaše, nego je svojom odlučnom i čvrstom rukom uzela sve vrste ustaškog oružja na polju materije i duha, a koje je imalo donieti pobjedu, i borila se. Borila se divnom snagom, nesebično i požrtvovno, borila se herojski i mučenički. Za hrvatsku mladež, koja nije imala te sreće, da ode u emigraciju, da se bori uz bok Poglavhikov, nego je ostala u domovini na braniku ustaških i hrvatskih ideala, bili su Ustaše emigranti ljudi višeg stupnja, nadljudi, oličenje svih vrlina, koje mogu resiti jednog viteza, borca i junaka, Ustašu. Mladež je sve najljepše, najbolje i najplemenitije vezala uz osobu prvog Ustaše Poglavnika, koji za nju nije bio čovjek iz reda naravnih bića, nego nadnaravni čovjek, idol, prva i zadnja misao mladeži, razplamsane vatrom bezgranične ljubavi i oduševljenja. Poglavnik je bio misao, koja je skraćivala duge časove utamničenima i blažila zadnje časove onima. koji su u zoru imali poći na vješala.

Kad je početkom novog svjetskog rata vanjsko-politička situacija pošla brzim korakom na stranu Ustaša, kad je i sliepima bilo jasno, da su Ustaše igrali u vanjskoj politici na jedino izpravnu kartu, onda se počeše redovi Ustaša još jače širiti i rasti u velikim razmjerima. Tako je išlo sve do vremena, kad su ustaška nastojanja 10. travnja 1941. urodila plodom - Nezavisnom Državom Hrvatskom.

Premda je revolucija i poplava, premda se danas rješavaju najvažnija i najsudbonosnija državna pitanja, premda se cieli sviet nalazi u kaosu, pojam Ustaša i ustaštva ostao je od svoga postanka do danas uviek isti, stalan i nepromienljiv. Ustaška načela i rad Poglavnika obilježuju put svima onima, koji hoće nešto raditi, svima onima, koji imaju dobru volju da shvate, da razumiju.

Ustaša je i dalje borac za državu. Istina, država je stvorena, ali je treba izgrađivati u duhu ustaških načela, a to je pravo i dužnost Ustaše. Ustaša je uviek vojnik, koji drži pušku i koji je spreman na udarac protiv svih vanjskih i unutarnjih neprijatelja hrvatske države. Ustaša je čovjek pravde. On ne zna, što je protekcija i intervencija, on zna samo, što je to red. Ustaša po načelu pravde više cieni malog nepoznatog i do sad zapostavljenog čovjeka, jer taj nema moćnih zagovornika, on ima samo hrvatskog oca i majku - Ustašu - koji će mu po pravdi pomoći, makar nikad u životu nije čuo za nj. Pravda je pod svim "srpsko-demokratskim" režimima bila pastorče, a Ustaša je učini obćim dobrom, zajedničkim blagom svih čestitih Hrvata.

(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/1918-Hrvati-U-Ropstvu-Pod-Tudinom-1943-Hrvati-Slobodni-Na-Svome.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/1918-Hrvati-U-Ropstvu-Pod-Tudinom-1943-Hrvati-Slobodni-Na-Svome.jpg) 

Ustaša se veseli obćem blagostanju naroda i nastoji to blagostanje u što šire razmjere podići. Ustaša je bezkompromisni idealist. Ustaša nije nikada osoban, on ne pozna osobne probitke i osobne račune. Što Ustaša radi, radi samo za obće dobro, za zajednicu, za državu. Ustaša je zaštitnik svih onih, koji su bez pomoći, obrane, krvnik onih, koji zaslužuju kaznu. Ustaša je više javni nego privatni čovjek.

Zato što Ustaša ima toliko dužnosti, nije svak sposoban da je Ustaša. Slabićima, kolebljivcima, silnicima, gramzljivcima, sebičnjacima, povodljivim ljudima i sličnima nema mjesta u ustaškim redovima. Zbog svoga rada Ustaša mora biti predmet ljubavi i poštenja. Nije pravi Ustaša, koga narod mrzi, nego onaj, koga poštuje i voli.

Duh ustaštva ne će nikada sići sa svoje visine, ne će ništa izgubiti od svoje veličine, dok je onih častnih Ustaša, koji stvoriše ustaštvo i dok je spomena na divne ustaške žrtve. Ovo znaju svi oni, koji su zadojeni čistom naukom ustaštva, svi oni, koji su prožeti nepokolebivom vjerom u ustaška načela.

To ne znaju samo oni, koji nisu nikad bili naši i koji su se do sada grijali kod tuđih vatra, pa sad doletješe i ustaškoj vatri.

Budućnost Hrvatske leži na Ustašama, a sigurno je, da se Ustaše ne će iznevjeriti tome povjerenju. Budućnost Hrvatske je u sigurnim rukama.

Hrvatsko jedinstvo, 5. studenog 1942


Naslov: U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj ne će biti pljačkanja
Autor: Marica - Kolovoz 12, 2014, 10:57:06

"U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj ne će biti klika, ne će biti gospodovanja, ne će biti pljačkanja, nego narod, koji radi i Ustaše, koji se bore, bit će prvi razred. Naše je staro Ustaško geslo:
 
(http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Zetva-plakat%20krajem%201940.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Zetva-plakat%20krajem%201940.jpg)  
Plug i brana,
Hrvatu su hrana,
a Ustaša,
to mu je obrana."

Poglavnik
Hrvatsko jedinstvo, 10.7.1941


Naslov: "Sacro egoismo" - Biti svoj!
Autor: Marica - Kolovoz 12, 2014, 19:44:11

Hrvatski ustaški pokret

"Sacro egoismo" - Biti svoj!

Dok su Starčevićevi suvremenici tražili smisao i riješenje hrvatskog problema u panslavizmu, ilirizmu i jugoslavenstvu i dok su se zanosili blještavim utopizmom i frazama, Starčević se ograđuje od te pjesničke sentimentalnosti i zdravom pronicavošću on shvaća bit narodnog programa u krvavoj vjekovnoj tragediji i sav taj politički utopizam on zamjenjuje realizmom i hrvatskim nacionalnim programom. On ljubomorno čuva hrvatsku narodnu samobitnost i ne dopušta da se rasplinjuje u utopizmu. On traži da se načelo "sacro egoismo" potpuno provede u programu narodnom. Nasuprot ilirskim i jugoslavenskim utopijama on svoj nacionalni program formulira u onoj kratkoj i tipičnoj Starčevićevoj definiciji:

"Makar Hrvatska bila uru hoda dugačka i uru hoda široka, makar u njoj bilo samo pet Hrvata, neka i tih pet slobodno bude."

Taj Starčevićev "sveti nacionalni egoizam" dobio je svoje potpuno priznanje stvaranjem Nezavisne Države Hrvatske. U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj nakon osam vjekova robovanja i pregaranja ostvareno je naše najsvetije pravo narodnog suvereniteta, a taj suverenitet daje pravo da bude svoj gospodar u vlastitoj državi i da sam upravlja svojim državnim i narodnim poslovima. Osam vijekova krvarenja i robovanja dobila su svoj epilog u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, a ustaško načelo, koje ističe taj suverenitet zvuči kao triumfalni finale u oslobodilačkoj borbi:

"Hrvatski narod ima svoje vrhovničko pravo (suverenitet), po kome on jedino ima vladati u svojoj državi, upravljati sa svojim državnim i narodnim poslovima." (Novi List)

_____________________

Ovaj izraz "sacro egoismo" (hrvatski: "sveti egoizam") koristio je talijanski političar Antonio Salandra 1914 g. u obraćanju predstavnicima talijanskog ministarstva vanjskih poslova. U tom govoru on je zahtjevao "neograničenu i isključivu odanost domovini - sveti egoizam Italiji" (della esclusiva ed illimitata devozione alla patria nostra, del sacro egoismo per l'Italia).
"Sacro egoismo" je tijekom i nakon Prvog svjetskog rata bio slogan za orijentaciju talijanske vanjske politike usmjerene nacionalnim * interesima.

* nacionalizam - patriotizam; domoljublje; zavičajni osjećaj; nacionalna svijest; nacionalni ponos i politički sentiment. MD


Naslov: Hrvatski pučki ustaše
Autor: Marica - Rujan 05, 2015, 16:19:34

Ustaše su - kroz povijest - jedini branitelji
predziđa kršćanstva i hrvatskih granica.


 (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Hrvatski%20pucki%20ustase%201910-DiS.jpg) (http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Hrvatski%20pucki%20ustase%201910-DiS.jpg)

Vječna slava i hvala im!

Hrvatski pučki ustaše kreću na bojno polje zu svirku gajda i ples. Njemački listovi hvale ich kao junake i vrlo odporne vojnike.



CRO-eu.com | Powered by SMF 1.1.20. © 2005, Simple Machines. All Rights Reserved.